POSVETA
ISTORIJA SVA NA KRATKO
ČA SE U KOM LIBRU UZDARŽI
LIBRO PARVO
LIBRO DRUGO
LIBRO TRETO
LIBRO ČETVARTO
LIBRO PETO
LIBRO ŠESTO

[HOME]

LIBRO ŠESTO

Obrativ se Judit, reče*: "Slište ča dim.
  Bog nam će posudit još milosti za tim.
  Zbodte kopjem jednim glavu tuj i pojte
  gori na gradu s njim, ter umistiv ojte.
Ništar se ne bojte. Kada isteče dan,             1690
  odparvši vrat, projte z bukom, s oružjem van.
  Svaki prid gradom stan, da još ne poj doli,
  ni se sa mista gan, ni kreni dotoli.
Dokol njih okoli, totu vas videće,
  zbuče se ter poli šatora hodeće                1695
  i šćiti kučeće budu budit njega,
  ki se zbudit neće jur za vika sega.
Ki kada vide ga prez glave ležeći
  i karvava svega, hoće jih strah sveći.
  Vi kad jih bižeći od zgoru vidite,             1700
  tad smini hiteći na njih oborite.
Slobodno naprite, jer pod noge vaše
  Bog njimi poskite, dat jim će zle paše.
  Probavit će čaše ke su sinoć pili,
  ginut će njih baše, vi ćete bit cili.          1705
I kojojno sili Mesopotami(j)a
  pridav se uhili i sva Cilici(j)a,
  i još s njom Siri(j)a, tuj ćete sada vi
  raztirat, da svi(j)a nogami kud ne vi."
Kako jim reče, svi tako učiniše.                 1710
  Akior, jerbo vi kolika moć biše
  Boga, kim dobiše, poganski blud pusti*
  u ki pri živiše, poča zakon bljusti.
Boga sartcem, usti jednoga počtova,
  njega t' ne popusti. Pokol se obrizova,        1715
  tuj vazda stanova sa obitil'ju svom,
  sveto životova do konca u gradu tom.
Vidiš li da u kom čoviku pravda jest,
  još da ga triska grom, u dobro ga će unest.
  Dobro će ustat i sest, vekše će nevolje        1720
  napokon ga navest na spasen'je bolje.
Danica jur skolje zrakom odivaše*,
  ter čarljeno polje suncu pušćivaše.
  Sunce podivaše jur svitlu glavu van,
  jur svuda sivaše, jure bi bili dan.            1725
Zbodena na ostan na turnu tikva sta,
  i ništar ne postan, s oružjem družba sva
  barom po vrata ta buknu z bukom na dvor.
  Trumbitaš praskat ja protiva vojsci zgor.
Po vojsci sta gromor, tekoše k šatoru.           1730
  Ki bihu pod šator, staše prid komoru.
  Oružjem koporu, Oloferna zbučit
  hteć, jer na zaporu ne smihu mu kučit.
Zamani bi bučit, on se ne probudi.
  Tim se jaše mučit. Shode glave ljudi           1735
  vrataru, da zbudi njega sad, rekoše,
  koga čuti sudi vojvode dojdoše
Govore: "Zidoše od zakutak miši,
  ter nas zatekoše da boj bi(j)u piši."
  Tad Vagav ulisši, u dlan bi beritom,           1740
  za tim poposliši, mneć da spi s Juditom.
Ne čuvši za svitom šušnja ni govora,
  zadi parst za plitom, razmaknu zastora.
  Ugleda trup zgora gdi leži prez glave,
  a pod njim je kora postilje karvave.           1745
Zavapi i plave razdri o se rube*,
  i brade pahljave sidine oskube.
  Zatim sobom snube, plačan teče vidit
  od skrovišća kruge u ke staše Judit.
Ne zastav ju, hitit ja da van isteče.            1750
  Istekši ja vapit: "Jedna žena", reče,
  "Židovinka, spletče rugo u sem dvoru,
  priročno poleče Nabukodonosoru.
Evo u svu komoru Oloferne kopni
  na postilji goru, na njemu glave ni!"          1755
  Asirski baše ti glas kada slišiše,
  obojmeknuše svi i svite razdriše.
Svi se pristrašiše, kako komu gavun*
  vali zbiv odniše argutlu i tamun.
  Dimajući garbun jidrom paha, huhće,            1760
  miša s morem salbun, on od straha darhće.
Takim strahom dahće bjeno sartce ovih,
  plač ter vapaj bahće, i jur obide svih.
  Ne osta karv u njih, i vidiv na grad dil
  udov Olofernjih, strah jih je veći bil*.        1765
Marmor je svuda vril, smete se vas okol.
  Starknja usta od sil, svak je bižat obol.
  Kako kada sokol u nebo se vija*,
  jato se ptic odzdol široko razvija.
Ča pri more svi(j)a, naprid se po(j)ima,         1770
  jer ga strah zabi(j)a, duše ne po(j)ima.
  Tako tada njima bojazan micaše,
  simo-tamo svima po polju starkaše.
Svaki se bojaše jer Betulijani
  oružnih hust staše nad njimi u strani.         1775
  Ki vidiv da bani asirski odbigoše,
  s onih gornjih stani vičući stekoše.
Stižući bodoše mnozih šćipačami.
  Mnozih posikoše po pleću sabljami.
  Mnozih ki lugami na konjih bižahu,             1780
  sabjeni praćami legoše u prahu.
Nevidom svi(j)ahu. Nigdar toke sile
  u toliku strahu, ja mnju, nisu bile.
  Kud su god hodile, ni kih moći manje
  jesu naskočile, ni tirale hlanje.              1785
Ozi(j)a, da na nje od gradov pripuste*,
  jer će biti sa nje, da jih ne upuste.
  I da ljudi huste zaskoče na cistih,
  mače, ki to zuste tičući po mistih.
To pisa u listih, ke kada pročtaše,              1790
  od mist onih istih harlo se sticaše.
  Ter ti jih tiraše, derući, bi(j)ući,
  gdi su njih mejaše deri dopirući.
Meu tim slazući od Betuli(j)e, ki
  grada čuvajući ostali bihu svi.                1795
  Asirski okol gdi biše ostao pust,
  mnogu pratež ondi raz(u)zeše u hust.
Kako vinograd gust, kad je voće zrilo*,
  koga ne bude bljust pudar ni pudilo,
  jato ga pokrilo čvarljak, grozd ne ojde,       1800
  kad se je najilo, s punom gvačom pojde.
Tako svaki dojde ši(j)u nakarcavši,
  i u gradu projde, okol razsakavši.
  Za njimi prignavši, ča gonit mogoše,
  ki, vojsku zagnavši, z dobitjem pridoše.       1805
Tuj blago snesoše od asirske sile,
  i ča dotekoše, svim riše da dile.
  Nikogar ne uhile, svi biše bogati,
  i po pune zdile jaše blagovati.
Jaše napi(j)ati, Bogu hvale daje,                1810
  i veseli stati redom počitaje
  gdi ki dostizaje biše koga ubil,
  gdi ki priticaje biše put zaskočil.
Bože, kolikih sil kolika gardina*,
  kolikih slava dil i hvale visina,              1815
  koli vred izlinja pribiv se na poli!
  Tako Bog načinja svih ki su oholi.
Svi gradi okoli činiše vesel'ja
  i na svetom stoli klaše mnoga tel'ja.
  Cvitja tere zel'ja tla su natrusili,           1820
  borja tere jel'ja zide su nadili.
Trublje su trubili, bubnji su bubnjali,
  svirale svirili, cindre privartali.
  Hvalu Bogu dali u pisnih pojući,
  tance su igrali, svitila žegući.               1825
Hvalu još dajući dilu Juditinu*,
  kim dobivajući skupiše litinu.
  I gradi u istinu zdrišiše straha grop,
  ki mnjahu da zginu pod toke sile snop.
Eliakim, veli pop od Jerosolime,                 1830
  noseć smočen isop kropljaše da snime*
  nečistoć onime ki se ockvarniše
  svite martvih prime, kih zagnav ubiše.
Za njim ti grediše popovi mnogi zbor,
  s njim grede dopriše Betuliji na dvor.         1835
  I kad pram njim odzgor Judita iskasi,
  svakoga ju govor s hvalom dobročasi.
Riše joj: "Slava si Jerosolime sve,
  sva radost naša si, počten'je zemlje se.
  Jere je sartce tve muški se nosilo,            1840
  tobom je strane ove misto oživilo.
A sve je to bilo, jer čistoću tvoju*
  pogleda Bog milo i da t' milost svoju.
  Jer sta u pokoju, muža ne poznavši,
  i u svetih broju, parvi ti umarvši.            1845
Bog tebe zazvaši sparti nas brimena
  i tebe obravši proslavi t' imena.
  Tim blagoslovljena biti ćeš po sve dni.
  Biti ćeš blažena gdi dobru konca ni."
Takovom nju oni besidom slavljahu                1850
  i Bogu pokloni s njom prikazivahu.
  Ki godi imahu Olofernja blaga,
  k njoj ga prinošahu, ona Bogu da ga.
A sad veras snaga mojih nju hvaliti*
  slaba jest i naga. Ništar manj naviti          1855
  neću se šćediti hvale, koko mogu,
  jer se isčuditi dilu nje ne mogu.
Smionost svoju mnogu ukaza Delbora,
  kad razbi nalogu vojske kon Tabora*,
  da čast togaj stvora z Barakom razdili         1860
  i s ljudmi njih dvora ki biše u tom dili.
Jahele još sili hvala se pomina
  jer kralja uhili od Kane Jabina.
  Kadano bi smina Sisaru ubiti
  kino k njemu plina općaše nositi.              1865
Da to učiniti sama a samomu,
  i čaval zabiti (j)ur pristrašenomu
  laglje je ner tomu ki steć meu svojimi
  prićaše svakomu da će vladat svimi*.
Još je dika s timi i onoj ka Sibi*               1870
  svitom svojim snimi glavu kako ribi.
  Grad jur na pogibi tad Abela biše
  i u toj potribi tim se slobodiše.
Da toj učiniše jednomu vele jih,
  a njoj hvala biše ka na to svede jih.          1875
  Da ka meu veće jih sama vojvodu ubi
  i tim zatira svih, koli slavni(j)a bi.
Palas smila ne bi toko ni Diana,
  prizvavši joj k sebi s strilami Peana*.
  Ni kano Trojana kralju nos odrubi,             1880
  sasvim desperana, jer joj sina zgubi*.
I keno suzubi muških vojask stahu,
  jake kako dubi, hrab(r)o se nošahu,
  na konjih ticahu prez sasa desnoga,
  gdino prižimahu kopja bodežnoga*.              1885
Ne bi smile toga u obraz pozriti,
  a smila je koga Judita zgubiti.
  Koj poni Hipoliti, koj Pantasileji*,
  more se saviti kruna, ka je oveji?
Ni slave takeji dostojna, ka kada                1890
  ču na svojoj meji Babilona grada,
  da se sam oblada, od nje se odvargši,
  opet ga podklada, kose ne uzvargši*.
Ni keno ner svargši nepri(j)atelja s konj
  i život mu stargši, mečem sikući po nj.        1895
  Takov tada zakon biše meu Zamate*,
  nimahu taj poklon da budu mužate.
Ni ke Pira z bate rekoše odrinut
  ispod Sparte da te, ali s njom izginut.
  Zato od nje minut inamo ne htiše,              1900
  Pir osta ostinut jer se i one riše*.
Ni ke, kad razbiše Cimbre rimske sile,
  same se ubiše jer nisu hotile
  da budu sidile žive pod inimi,
  ner u boj hodile tada bihu s kimi*.            1905
Ni ona ka primi od Meleagra čast
  jer parva meu svimi prostrili prascu mast.
  Prascu ki svaku slast kalidonskih dubrav
  (toku imaše vlast) gubljaše ne sustav*.
Svih tih zajedno stav, ter Judite hvale          1910
  s hvalami njih pristav, reć ćeš: Njih su male.
  Pri toj su ostale kako pri hartu zec,
  pri sokolku gale, pri sunačcu misec.
Njih jošće slave breč po zemlji boboni,
  po zemlji (j)e nje teč - a na nebi (j)e ni.     1915
  Juditina zvoni i visoko gori,
  gdi (j)u s sobom poni, gdi su an'jelski kori,
Gdi su rajski dvori, kerubin, serafin,
  gdi su svetih zbori, gdi Bog i Božji sin,
  gdi (j)e svitlost prez tmin, radost prez pečali,    1920
  gdi ni konac ni fin dobru nje ni hvali.
A sad, ki ste iskali segaj svita slavu*,
  ki ste nastojali imit slug zastavu,
  ki li dvigši glavu vojske ste vodili
  i svita daržavu poda se podbili;               1925
Ki ni svojoj sili, ni svomu blagu broj
  reći ste umili, živeći u pokoj
  i u raskoši svoj: vi(j)te, je l' dika ta
  vaša takmena ovoj ka se Juditi da?
Ona se sada sja, vi ste u tamnosti.              1930
  Nju radost obuja, vi ste plačni dosti.
  Ona je u milosti kralja nebeskoga,
  vi ste u gardosti djavla paklenoga.
Tim ti se svakoga slava vred zamini,
  ki zabivši Boga, svit ljubi i cini.            1935
  Da tako ne čini presveta Judita,
  zato Bog učini da je blagovita.
Da se po sva lita i po vikov vike
  hvala nje počita, nje pronose dike
  po mora, po rike, po zemlje okol vas,          1940
  i gdi sve vernike sabire vičnji spas.
Jur poni svaki nas nju hti(j)mo sliditi.
  Jur počnimo danas pobožno živiti:
  moliti, postiti, ponizit dušu i put,
  ostrine nositi, gizdav odvrići skut.           1945
Daržat čistinje put, telu ne dati last,
  da svagdan truda prut, da nam ne da napast.
  U svem Bogu dat čast, a ne moći svojoj.
  Da Duha Sveta mast pomaga vazda njoj.
Utišen'ja pokoj diliti ubozim,                   1950
  prostiti nepokoj uražen'ja mnozim.
  I svakim nemozim pomoći ne kratit,
  i ka svakim mozim s ljubicom se obratit.
Ljubav ljubvom platit, ljubvom i gardinu.
  Za zlih Bogu vapit da jim da dobrinu.          1955
  Ljubiti istinu, laže se čuvati,
  ufan'ja slatčinu nigdar ne pušćati.
To t' su bili pati, za ke Bog gospodin
  dostoja se obrati Juditu, kako t' dim.
  Po njoj da zgasi dim Oloferna ljuta            1960
  i slobod poda svim ki čekahu pruta.
I ki jur ni muta nimahu ča piti,
  lica suha, žuta pričali nositi.
  Po njoj jih nasiti obil'ja mnogoga,
  po njoj jih naparti blaga još svakoga.         1965
Svi puci cić toga veselit se jaše.
  Ova hvaleć Boga radosno pojaše.
  Svak, ki totu staše, uši gori napan,
  pisan nje slišaše, riči svoje zapan.
Ovo biše pisan ku ja govoriti*:                  1970
  "Otvorite usan, počnite hvaliti
  Boga i slaviti u cimbale zvone,
  kitare udariti, psalm peti tone:
Bog bo potr one ki rat podvigoše.
  Onim milost klone ki stav uzdahoše.            1975
  Zgubit nas dojdoše asirski odbori.
  Toga ne stigoše, Bog njimi obori.
Dolce, varhe, gori bihu pokrilili.
  Vod naših izvori bihu zavalili.
  Požgat su pritili sela naša i stane,           1980
  žene z ditcom htili vest u svoje strane.
Inim dati rane, svih smartno sikući,
  da Bog naš nas brane, njih slomi tukući.
  Karvavca dajući pod oblastju žene,
  sile njih hotući da budu smetene.              1985
Zatoj ti spletene biše mnogim strahom,
  razbjene i bjene karv smišaše s prahom.
  Ke s nesmirnim bahom bihu nastupile,
  a pak s ovim gradom bit se nisu smile.
Oloferna bile nisu mnozih ruke,                  1990
  ni ga naskočile vojske, napan luke,
  ni pojamši suke žiganti nesmirni,
  ni od meči zuke ljudi boju birni.
Da u suknji pirni Judit, hći Merara,
  i pameti virni pozorom ga vara.                1995
  Svarže s sebe stara udovna odila
  i sta na njoj zgara zlato, biser, svila.
Rumena ter bila lica sva učini.
  Pojde kako vila: tim njega prihini.
  Tim sartce u pini stavi mu pak glavu           2000
  odkla kako svinji ali kako bravu.
Čut bi kako lavu vijan'je plača njih,
  bižeći po travu kad vidiše mo(j)ih.
  Ki jih tukaše svih, goneći kako skot,
  sto tisuć biše kih i četarsta krat stot.       2005
Božja bo to bi hot, tako da bigaše
  okola pustiv plot. Naši jih stizaše.
  Naši jih deraše, oni predajući,
  naši jih rizaše, oni se ne rvući.
Zato sad pojući recmo u radosti:                 2010
  Bože svemogući, kolike s' kriposti!
  Ki tvojoj jakosti mogu bit opori?
  Sve od tve strahosti terpi jer sve stvori.
Ganut se je gori i svita zemlji svoj,
  kada ti odzgori, sardit pogledaš k njoj.       2015
  Da strah u kih je tvoj, bojeć se zgrišiti,
  ti jim ćeš dat pokoj, ti jih uzvišiti.
A kino prititi narodu budu mom,
  ti jih ćeš suditi i starti rukom tvom.
  Pasti će s moćju svom u oganj neugasljit,      2020
  bit pića čarvu tom ki nigdare ni sit."
Zatim puk ja hitit u Jerosolim pojt.
  Bogu se poklonit ki jih li ne hti ojt.
  Hteć barzo tamo dojt, putem se varviše,
  prišad, u tempal projt po vrata nagliše.       2025
Saužge činiše gori na oltare*,
  zavite svaršiše prikazavši dare.
  Stahu redom žare gdi se umivahu,
  i tamjana pare svuda se vijahu.
Mirisi vonjahu, zvonjahu psaltiri,               2030
  popovi pojahu, odpivahu miri.
  Sjahu kandaliri zlati, sedmostruci,
  i bili dupliri, kako puri luci.
Dvigši obi ruci, a prignuv kolina
  klanjahu se puci hvaleć Gospodina              2035
  Vesela družina mnogu čini radost,
  jer kim biše tmina, slaja jim bi svitlost.
Juditina milost oružje pridava,
  Olofernja oholost kim se oružava.
  Koga joj tad dava puk nje kad u gradu          2040
  s plinom ujahava, vesel glade bradu.
U tempal da dadu tuj. Reče: "Čast Bogu."
  I k tomu nadadu karzno na kom nogu
  steriše, ki mnogu oholast odside
  kad ona nebogu glavu mu odkide.                2045
Tri miseci side u Jerosolimi,
  tuj pi(j)ući i jide. Judita sa svimi
  vele veselimi blagdane radosti
  čini, jere primi dobitja milosti.
Paka u naglosti svi se razidoše,                 2050
  kino bihu gosti, svak k svo(j)im idoše.
  Da parvo pojdoše Juditu združiti,
  od nje odidoše čtovani i siti.
Ona posta biti slovuća po svitu,
  počaše ju čtiti više svih uznitu.              2055
  Zatim vazda svitu udovne čistinje
  nosi na se zditu, odkol umri muž nje.
Do stare starinje živi u počten'ju.
  Lakesis trudi nje ču tad u preden'ju,
  Kloto u varćen'ju, Atropos pririza,            2060
  Kad ona življen'ju sto i pet lit stiza*.
Grob ju on poviza u ki joj muž biše,
  veće se ne dviza od tud gdi ju skriše.
  Duh se veseliše da - puti tamnice
  izbavljen - grediše gledat Božje lice.         2065
Puk obrazom nice nad greb plačan zarča
  govore: "Danice svitlost nam pomarča,
  keno glas potarča slavan po svitu svem
  i nju smart posarča, evo je u grobu sem.
Sama ka biše prem dostojna živiti                2070
  za napokonnji(m) dnem svih vikov, svih liti.
  Ojme, da viditi nećemo ju veće*,
  ni s njom govoriti. Obrati nam pleće.
Utišit se neće, Judita, za tobom
  puk ov, jer ležeće neć ga pri(j)at s sobom.     2075
  Ti s' zaparta grobom, mi suze ronimo,
  ubjeni smo znobom, ča ćemo, ne vimo.
Ti nam biše, vimo, utiha pečali,
  a sada kopnimo prez tebe ostali.
  Svi smo, evo, pali kako prisičen bor,          2080
  i veli i mali tebi upje: "Otvor!"
Otvor, ter nas zatvor s sobom u tom grebi.
  S tobom umriti umor gorak nam jur ne bi.
  Da gorko po tebi živit je življen'je,
  svaki plače sebi da zgubi utišen'je.           2085
Da zgubi učen'je svake riči prave,
  da zgubi dičen'je svake s tobom slave.
  Ojme! Da prez glave ostasmo marzal trup.
  Sartce jadi dave, ostasmo pribjen stup.
Ojme! Tko toko tup i tvard more biti,            2090
  da bjen od tacih krup neće pocviliti
  ali ustaviti pečalno tužen'je?
  Gdi ste naši sviti, gdi s' naše počten'je?
Gdi si urešen'je, gdi si naša časti?
  Gdi si uzvišen'je israelske vlasti?            2095
  Gdi si vela slasti svetoga života?
  Gdi s' razuma splasti, gdi s' svaka dobrota?
Od nas se odmota, a sad ča čekamo,
  ner da nam teškota nika pride samo!
  Prez tebe predamo, prez tebe hoditi            2100
  ne umimo kamo, ni ča učiniti.
Ti nas zašćititi od zla umi(j)aše.
  Ti nas obraniti od sile mogaše.
  Sunce, ti nam sjaše u dne ter u noći,
  dokla ti življaše. Tko će sad pomoći?          2105
Timi žutki voći svi se pokladahu.
  Take tužbe moći k sartcu privijahu.
  Tako žaleć stahu. Osmi dan kad pride,
  svi jure mučahu, svak na stan otide.
Sila ne izide koja bi zadila                     2110
  sela ali zide sinov Israila.
  Dokla je živila Judita na saj svit,
  zemlja je u mir bila i potom vele lit.
Dan u ki bi dobit Oloferne čtiše,
  svećen je vazda bit od tih ki dobiše.          2115
  Dokla ne podbiše pod jaram svu šiju,
  pokol umoriše s proroci Mesiju.
Komu poklon diju, Bogu, spasu momu,
  jere konac viju počitan'ju tomu.
  Juditi u komu slava će bit dokol               2120
  svitu zemaljskomu počne gorit okol.
Ako li daj dotol dokla zemlja ova
  bude na karte sfolj slovinjska čtit slova.
  Trudna toga plova ovdi jidra kala
  plavca moja nova. Bogu budi hvala              2125
Ki nebesa skova i svaka ostala.

Amen.

 

Ovdi svaršuju knjige Marka Marula Splićanina
svarhu istorije svete udovice Judite,
štampane u Bnecih po(m)njom i nastojan'jem
Petreta Srićića Splićanina.
Na svem Bogu hvala. Amen.

 

In Vinegia per Guilielmo da Fontaneto de Monteferrato ad instantia de maistro Marco libraro al signo del libro. Nel anno del Signor(e) MDXXI, adi XIII agusto.

Linclito Antonio Grimano principe vivente.

 

 

POSVETA
ISTORIJA SVA NA KRATKO
ČA SE U KOM LIBRU UZDARŽI
LIBRO PARVO
LIBRO DRUGO
LIBRO TRETO
LIBRO ČETVARTO
LIBRO PETO
LIBRO ŠESTO

[HOME]