Oni odašadši, Judit u komori
svojoj tad pošadši, dviže ruke gori.
Ter tako govori lugom
potrusivši 1010
svu glavu odzgori, kip vrićom odivši*:
"Bože, ki stvorivši svaka, obladaš svim,
i sve naredivši, zakon si dal tvojim.
Dal si otcem mo(j)im meč kim odvratiše
rugo i silu onim ki silu
činiše. 1015
Ki ovašćiniše* sestru njih, u zlo ih
tišće, i vidiše žen i hćeri svojih
od sebe razsto(j)ih, blago razdiljeno
u ruke slug tvo(j)ih, tobom dopušćeno.
Tebe humiljeno, Gospodine,
molju, 1020
pogledaj smiljeno na našu nevolju.
Odpusti zlu volju i rabi Juditi
pomozi, ka volju tvu želim spuniti.
Rači se smiliti, milostiv bo jesi,
sve mož učiniti, zla od nas
odnesi. 1025
Desnom tvojom stresi asirske sile sad,
u zgibil zanesi, kako egipske tad
Tirahu puk tvoj kad s oružjem tekući
i svaki, karvi rad, naglo napirući.
Ter se uzdajući u kola, u
konje, 1030
u silu, li mnjući, tudje potarti nje.
Da sa strane gornje pozrivši tva milost,
u prezdan'je donje pade njih oholost.
Pomanjka jim jakost, nitkor se ne varnu,
ne osta jih ni kost, svih voda pogarnu.* 1035
Tako da posarnu ovi, moj Bože, čin
ki misle da zgarnu sada nas s ovih stin.
Ti jur njimi privin, kolik je, da znaju,
u njih uzdan'ju hin ki u se uzdaju.
Ki se uznišaju kopji ter
strilami, 1040
šćiti kih višaju o vratu prik rami.
I britci sabljami i konji barzimi,
mnogimi silami i ljudmi hrabrimi.
Ne znajuć nad svimi da si Gospodin ti,
da s' pomoć pravimi, ne tome ki prav
ni. 1045
Poni ki vo svih ji, nigdare karvi sit,
ti silu njega hti(j) silom tvojom slomit.
Ki tempal razorit jest se zahvalio.
Sveta tva ockvarnit ka s' ti posvetio.
Krov* ki (j)e sad cio, stukši ga
razvrići, 1050
mečem svo(j)ih sio oltar tvoj prisići.
Ti učin odsići njegove gardosti
mečem kim posići priti tve svetosti.
Pridaj mu sliposti, neka ga zadi(j)u
mrižom me liposti i zamkom
oči(j)u. 1055
Kad s njima uzbesi(j)u, da riči jazika
moga se zabi(j)u u sartce človika.
I ljubav velika smami ga tudi(j)e,
tako da dovika ne znat bude gdi (j)e.
Čini u mni smin'je, sartce da su
tvardi 1060
i stanoviti(j)e da njega pogardi.
A da ga rastvardi skoro desna ovaj
i sasvim ogardi, kripost joj ti podaj.
Takova stvar i taj po tebi stvorena
biti će po vas kraj slava tvoga
imena. 1065
Ako jedna žena ubi(j)e muža, kim
sad je pristrašena zemlja s narodom svim.
Ni jakost tvoja, vim, u mnoštvo nikih ljud',
ni oružja ni s tim u barzih konji trud.
Da u volje tvoje sud, kim si vazda
nižil 1070
svaku oholu ćud, humiljenu višil.
Vazda s' milostiv bil i tisih molitav
vazda si uslišil. Ti sada uslišav
rabu tvoju, postav rič u ustih mojih,
u sartcu razum prav, moć u rukah
ovih. 1075
Hiža svetinj tvo(j)ih vavik sveta da je
i u narodih svih da te svak poznaje.
Svak te spovidaje, reče: "Ovo je Bog
koga vlast svuda je i ki (j)e sam svemog."
Takoj se ona pomog svetimi
molbami, 1080
prostrav kolina nog, dviže gori rami.
I sašad skalami, Abru svoju dozva
ka, jer pod svitami spaše, jedva se ozva.
Ona ju ne psova da reče: "Opravi se
i pojti van krova sa mnom sad spravi se."* 1085
Toj rekši, izvi se iz vriće i vodom
po puti umi se i namaza vonjom.
Splete glavu kosom, vitice postavi*,
kontuš s urehom svom vazam na se stavi.
S ošvom ruke spravi, uši s
ušerezmi, 1090
na nogah napravi čizmice s podvezmi.
S urehami tezmi, ča mi (j)e viditi,
dostojna bi s knezmi na sagu siditi.
I jošće hoditi na pir s kraljicami
i čtovana biti meu
banicami. 1095
Zlatimi žicami sjahu se poplitci,
a trepetljicami zvonjahu uvitci.
Stahu zlati cvitci po svioni sviti,
razlici, ne ritci po skutih pirliti.
Svitlo čarljeniti ja rubin na
parstih, 1100
cafir se modriti, bilit na rukavih
biser i na bustih, i sve od zlatih plas
sjati se na bedrih prehitro kovan pas.
Velik urehe glas da liposti veći*,
ka biše kako klas iz trave
resteći, 1105
al kami, ki steći u zlato, zlatu da,
izvarsno svitleći da zlato većma sja.
Tako t' ona prida uresi krasosti*
poveće ner pri(j)a od njeje liposti.
I to ne bi dosti, kako pismo
pravi, 1110
Bog njeje svitlosti uljudstva pristavi.
Jer te take spravi ne bihu od bludi,
da svete ljubavi i pravdenih ćudi.
Zato joj posudi da tko ju ugleda,
svak joj se počudi i za njom
pogleda. 1115
Poni kad se z(g)leda spravna jur kako pir,
pripravi obeda: kruh, uli, pargu, sir.
I vinca malo mir u miščić, pak zamak
u dvanjkah vas taj žir, Abri bi naramak.
Toj ti na ramo ustak, Abra prida
stupi 1120
i Judit nju potak, za njom ti postupi.
Kada jur nastupi na gradne zaklopi,
zastaše u skupi Ozi(j)u sa popi.
Vratar vrat odklop(i), svi se ustupiše:
one steruć stopi, naprid
postupiše. 1125
Tad se usčudiše svi, vidiv Juditu,
toko lipa biše i u takovu svitu.
Liplja, mnju, na svitu ni bila ku kralj svet*
vidiv u pohitu dvimi grisi bi spet*.
Al ona, kuno žet ljubavju vze Sikem*, 1130
s česa razsut i klet osta s njim grad Salem.
Al ku vidiv ognjem jur studena starost
užga se dviju prem, kim sva laž da žalost*.
Ali kuno hitrost Amona prihini,
ki meča ne bi prost dilj sile ku čini*. 1135
Al ke toko scini Asuer uljudstvo*,
da na njoj zamimi kraljice oholstvo.
Al cić ke obilstvo od filistinskih njiv
požga, pustiv mnoštvo lisic, Sansonov gnjiv*.
Al ona koj odkriv otajstva
istinu 1140
i u krilo se uviv, izgubi jačinu*.
Da ovih krivinu, u kih jest, odkladam,
lipost, ne rič inu, Juditi prikladam.
Koj jošće nakladam, ako ni laž i hin,
kupeći ča skladam od poetskih
tašćin. 1145
Mnju, ti bi Apolo lin tirati Dafnu bil,
tad kon tesalskih stin ovu da bi vidil*.
Siringu bi odpustil sin Merkuri(j)ev Pan,
ugledal da bi bil ovu gredući van*.
Po Cinte gore stran kakono
lovljaše 1150
Diana luk napan, taka se vi(j)aše*.
Kada se boraše za z Di(j)anirom stat
Herkules, koj mnjaše da par neće postat.
Kip, obraz tere vrat ove zgledal da bi
vargal bi se navrat, al se boril ne bi*. 1155
Ča veće dim tebi? Paris taku ženu
imil da bi sebi, pustil bi Helenu,
ku Garci odvedenu, jer opet nimaše,
Troju podsedenu deset lit arvaše*.
Ako poni staše zamamljeni,
ove 1160
kad lice sgledaše, s Ozi(j)om popove,
ne čudo, jer slove koga moć, Bog tadi
nje gizde takove lipostju obnadi.
Nitkor ju ne zadi ni ričju ni stvarju,
i stupiv nazadi, da projde, pušćav
ju 1165
rekoše*: "Možav ju, Bože
otac naših,
oda zla izbav ju i od tih sil strašnih.
Misal nje kriposnih dili ti napuni
i milost daj da njih svaršeno ispuni.
Da glas nje pripuni i zemlju i
kamen, 1170
sama se ukruni sa svetimi. Amen."
Jur sunčeni plamen, vodeći s sobom dan*,
od zvizd jasnih zlamen taćaše, grede van.
Bižeć na nižnji stan noć s čarnimi koli,
nošaše donjim san, ako su ki
doli. 1175
Kad ljudi oholi ki stražu bljudoše,
obhode okoli Juditu sritoše.
Sliša(t) ju zajdoše: "Od kud greš i kamo?
Ča t' jime?", rekoše. "Pravi nam da znamo."
Ona reče: "Ovamo od Betuli(j)e
sam 1180
i put je moj tamo k vašim poglavicam.
Ostaviv grad i hram, s životom bižim tja,
jer će se dati vam. Judit se zovu ja.
A da sa mnom sada ova druga verna
ne ostane zada sasvima
čemerna. 1185
Doprit Oloferna ne brante mi, molim,
vlast njega nesmerna da pozna ča kolim*.
Reći će: Toj volim. Jer mu ću skazati
ča će bit oholim i kako će jati
ov grad, a nimat(i) škodu ni trud
velik, 1190
tako da s te rati ne zgine ni človik."
Ne bi ti ner tolik tada govor njeje.
Oni hip nikolik postaše glede je.
Čude se od kude je stvoren'je, od kega
sve od svita meje nimaju
lipljega. 1195
Pak rekoše: "S tvega premudra i smina
činjen'ja od svega biti će t' načina,
ku želiš, ne ina. Toj on čas oćutiš,
ki prid gospodina našega postupiš.
Dobro ne izustiš da će ti sve
dati, 1200
ča godir obljubiš i budeš pitati.
Jer će dostojati ti razum, ta lipost,
da bude imati svaku čast i milost."
Govore toj, linost s njom pojti nimiše,
gledaje nje svitlost svi se
zamamiše. 1205
Kud se obratiše, hode meu vojskom,
svim oči zaniše, svaki zarča za njom.
Greduć uprav stazom, dojdoše k šatoru,
i on ju prid sobom zazva u komoru*.
Ki polje i goru množtvom svo(j)ih
sio, 1210
kako ti govoru, biše pokrilio.
Kad ju je vidio, s parvoga pozora
ranu je oćutio ljubvena umora.
Staše kako gora, sobom ne krećuć(i),
oči ne zatvora, k njoj jih upirući*. 1215
Tako sta tarnući serifski gospodin,
Medusu kažući njemu Dana(j)e sin*.
Pod šator u osin ki stahu knezove,
svi se okolo sklin, gledaše obraz ove.
I riše: "Takove ako se tuj
goje, 1220
podstupmo gradove i ki u njih stoje.
Arvanje i boje ni triba odnimit,
grade, horu toje dokol budemo imit.
A tko se neće bit i vazda u svaki boj
dobrovoljno hodit zacić tacih
gospoj?" 1225
Ona ti meu toj prid Oloferna stav,
sideća na pristoj, pisan vas kako pav.
Jer ga tkalac otkav, komu ne biše par
u asirsku daržav, biše jimio mar
nastrikat cvitja bar svilami
razlici 1230
i zlatom i još zgur dragimi kamici.
Tuj poni u lici pozriv ga Judita,
pade k zemlji nici vele uhilita*.
Poklon hitra svita biše, kim ga (d)vori.
On se rukom hita i reče: "Stan
gori!" 1235
Paka joj govori*: "Budi dobrovoljna.
Bit ćeš u mom dvori pri(j)ata i voljna.
Ni ina nevoljna zemlja u istinu,
ner služit zlovoljna momu gospodinu.
I puk tvoj gardinu da ne skaže k
meni, 1240
ne bi mu jačinu kušali tužbeni.
Bili bi blaženi u svem svomu horu,
budući službeni Nabukdonosoru.
A sada da t' stvoru milost ku t' obitam,
i kako t' govoru, da t' se ne
izvitam. 1245
Rec mi ča te pitam: Za ki uzrok onuj
stran, za ku pohitam, ostaviv dojde tuj?"
Ona malo otuj stupiv, dviže oči
tere tiho uz tuj rič riči potoči*:
"Ako smi uz oči gospodina
svoga 1250
raba da mu soči, sliši svita moga.
Jer gospodstva tvoga velikost ako će
dostojat se toga, ča želi, znat hoće.
Sa tvoje pomoće kralj Nabukdonosor
ne samo ovo će, da svita steć
prostor. 1255
I ne listo taj dvor hoće mu služiti
po tebi, da vas stvor i zimi i liti.
Jer je po svem sviti glas tvoje hrabrosti,
smin'ja, sile, svisti i svake mudrosti.
Da neka t' ludosti skažem puka
moga, 1260
ki tvojoj milosti ne da mista svoga.
Razsardil je Boga ki po prorocih svih
priti da će s toga pridati tebi njih.
A jer znaju svoj grih, zato t' trepe strahom,
u plač obrativ smih, muče se
uzdahom. 1265
Telo sarši mahom, obraz je gladan, žut,
jazik popal prahom, žadan, ližući mut.
Jure od skota mut ožimlju, obhode
kupeći ga u skut, jer pripuše vode.
Stada i stad plode klat su
odlučili, 1270
karv njih, ka je gode, hlepeć da bi pili.
Hlepeć da bi jili, riše da straćeni
budu ki su bili sudi posvećeni,
zlati ter zlaćeni, za vino i žito,
a bit će ockvarnjeni da jih taknu
listo. 1275
Ne bud sumnjen ništo, s toga će smagnuti,
kako s' na to misto, svi će poginuti.
Zato odbignuti odlučih i k tebi
totuj pribignuti da me primeš k sebi.
Ni to bilo ne bi, ako bi naš on
Bog, 1280
kino je na nebi, ne dvigal na njih rog.
U griha bo barlog ne padoh s njimi ja,
on ki (j)e sam svemog, hoti da bižim tja.
I da navistim sva ka će tako projti,
neka svitlost tva zna, jer j(i)h će Bog ojti. 1285
Raba ću tva pojti jošće molit njega
da pravi dan dojti kad će raspa sega.
Znan ćeš bit od svega kad se ja pomolim
i tvoga posega spišen'je izmolim.
Bude t' Jerosolim tvoj, dobro to ja
znam, 1290
i s pukom oholim, Bog je to rekal nam.
Tako da pakost vam u tom ne postane,
primajuć grad i hram, ni pas ne zalane.
Da njih ovej rane navistim tebi tuj,
Bog, ki nebom gane, posla ti rabu
suj. 1295
A za tuj milost, kuj obitaš i stvoriš,
daj ti plaću onuj Bog koje dostojiš.
Pravo je da stojiš slavan nada svimi,
da vazda zdrav hodiš i vesel s tvo(j)imi."
Tako ričmi timi pokol mu
vuhlova, 1300
kolinmi obimi poklek, skut celova*.
Takoj ti svidova svinju da uti(j)e
pomnja težakova, češuć oko ši(j)e.
Vode joj ulije i željudom pita,
da ju pak ubije i ditcu
napita. 1305
Ona hruča, rita, legne uz močiru,
hvata iz korita; on ostri sikiru.
Vesel u svu miru Oloferne tada,
svim ričem da viru i ki stahu zada
riše*: "Mi do sada ne
slišismo vide 1310
od jezika mlada vetši(j)e beside.
Od kuda izide ova jasna zora,
dostojna da side na nebesih zgora
Nabukdonosora. Zovući: Zemlju tuj
ostaviv i mora, hod ovdi
gospoduj! 1315
Ni ti žene u svuj daržavu od svita,
razum, lipost u kuj krasni(j)e procvita.
Ni ka rič poskita slaje kad govori,
iz ust joj uresita kada jih otvori."
Tako pod šatori veziri ki
stahu 1320
govoreći, gori hvale nje dvizahu.
I nju ti gledahu ka prid Olofernom
staše, gdi vi(j)ahu nju s Abrom nje vernom.
"Besidom bisernom", Oloferne reče*,
"i ričju opernom sartce mi
opteče. 1325
Sunce mi isteče Judita kad dojde,
onim ti odteče od kihno ti pojde.
Dobro da jih ojde, dobro Bog učini,
ki da ti vred projde k našim silam, čini,
veleći: Svi ini ki su puka
tvoga, 1330
biti hoće plini skoro zbora moga.
Obitan'ja toga ako se spuni stvar,
verovat ću Boga kimno ti imaš mar.
Biti će t' od nas har i parva čast u dvor
i taj će t' dati dar
Nabukodonosor, 1335
Da ti ne bude par u mnozih gospoj hor."