STUDIA CROATICA

Year VII, Buenos Aires, 1966, No. 22-23

PRILOZI PROUČAVANJU HRVATSKE EMANCIPACIJSKE BORBE TIJEKOM POSLJEDNJEG RATA

HRVATSKA NEZAVISNOST U NJEZINOJ DEMOKRATSKOJ FUNKCIJI

UJEDINJENJE, A NE SUŽIVOT

MEĐUNARODNI STATUS NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE OD 1941. DO 1945.

VOJSKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE 1941.-1945.

KOLONIZACIJA SRBA POD IZGOVOROM AGRARNE REFORME

ODUZIMANJE POSJEDA MUSLIMANA BOSNE POD IZGOVOROM AGRARNE REFORME

NICOLÁS ZRINSKI - LEONID KRŠĆANSTVA

PRILOZI PROUČAVANJU HRVATSKE EMANCIPACIJSKE BORBE TIJEKOM POSLJEDNJEG RATA

Uredništvo

Četvrt stoljeća prošlo je od travnja 1941., kada je kriza u međunarodnim odnosima u jugoistočnoj Europi - već glavni uzrok napetosti i neposredni okidač Prvog svjetskog rata 1914., kasnije nedovoljno riješena mirovnim sporazumima iz 1919. - kulminirala blitzkriegom na Balkanu, raspadom jugoslavenske monarhije (strogo govoreći, srpske monarhije) i ponovnom uspostavom hrvatske države. Događaji iz 1941., njihovi uzroci i posljedice u kontinuiranoj borbi za nacionalne odnose u značajnom dijelu Europe još uvijek nisu temeljito proučeni niti pravilno vrednovani u međunarodnoj političkoj literaturi.

Ova činjenica ne bi trebala biti iznenađujuća. Slom jugoslavenske monarhije podudarao se s vrlo složenim događajima Drugog svjetskog rata, a njegov kraj doveo je do iznimno važnih problema globalnog značaja u srednjoj i istočnoj Europi. Stoga su tijekom i nakon rata pitanja većeg opsega od hrvatskog ili jugoslavenskog pitanja zaokupila pozornost međunarodnog javnog mnijenja.

Štoviše, službene politike i interesi zapadnih demokracija, arhitekata prve, monarhijske Jugoslavije, i Sovjetskog Saveza, arhitekata druge, komunističke Jugoslavije, poticali su pristrana tumačenja nacionalnih sukoba i političkih događaja u regiji. Nadalje, zapadni saveznici, koji su ubrzo nakon završetka rata žestoko i opravdano prosvjedovali protiv kršenja Jaltskih sporazuma - prema kojima je Jugoslavija trebala slobodno odlučiti o svom obliku vladavine - pružili su jugoslavenskoj komunističkoj vladi ekonomsku i vojnu potporu, kao i značajnu financijsku pomoć, nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine, nakon kratkog razdoblja oklijevanja. Posljedično, javno mnijenje općenito je imalo dojam da su događaji na jugoslavenskom području između 1941. i 1945. bili samo slučajna ratna pojava te da se, što se tiče nacionalnog pitanja, situacija u Jugoslaviji 1945. vratila na ono što je bila nakon Prvog svjetskog rata.

Međutim, oni koji su upoznati sa složenim političkim i nacionalnim problemima jugoistočne Europe dobro znaju da nije bilo, niti može biti, povratka na status quo ante u sociopolitičkom procesu emancipacije nacionalnosti tog osjetljivog područja suparništva velikih sila, koje je do nedavno u političkoj literaturi bilo poznato kao Istočno pitanje. Neprijateljstvo tog vremena transformiralo se, u novim okolnostima, u sovjetsku dominaciju na kraju Drugog svjetskog rata. Ipak, ovo stanje stvari ne može biti trajno. To dokazuje rastući otpor srednjoeuropskih naroda sovjetskom imperijalizmu, do te mjere da su čak i nametnuti komunistički vladari Sovjetskog carstva i njegovih europskih satelita morali reagirati u skladu s tim.

Navedeno se posebno odnosi na narode Jugoslavije, unatoč činjenici da je mnogo medijski razvikani sukob Moskve i Beograda, koji je započeo kao sukob Staljina i Tita, toliko zanimljiv stranim promatračima da ne vide prave uzroke koji definiraju cijeli problem. Nova komunistička Jugoslavija također je preplavljena problemima koje monarhistička Jugoslavija nije znala niti htjela riješiti. Zamjena jedne diktature drugom ne može zaustaviti niti preusmjeriti otpor nacionalno potlačenih naroda u Jugoslaviji i njihovih susjeda srpskom ekspanzionizmu.

Jugoslavija se mogla obnoviti samo komunističkom silom i ostaje prisilno prožeta duhom velikosrpskih koncepcija. Njena obnova ne može se smatrati pukim povratkom. Pojava pravih nacionalnih država iz ruševina Osmanskog i Austrijskog carstva, stoljećima suprotstavljenih, ne može se zaustaviti. Od trenutka kada je Turska postala nacionalna država i kada je, voljom pobjednika i na temelju prava na nacionalno samoodređenje, Podunavska Habsburška Monarhija raspadnuta jer se pokazala nesposobnom kao multinacionalni entitet u koordinaciji interesa i težnji svojih naroda, te od trenutka kada su se na njezinom mjestu pojavile multinacionalne države poput Jugoslavije i Čehoslovačke, koje se nisu bolje snašle u rješavanju nacionalnih problema, proces daljnjih secesija, temeljen na nacionalnom načelu definiranom u prošlom stoljeću kao pravo svakog naroda na vlastitu državu, postao je neizbježan.

Komunistički obnovitelji Jugoslavije vješto su iskoristili pogreške i propuste zapadnih demokracija i rezultirajuće nacionalne sukobe, posebno hrvatsko-srpski, kako bi podjarmili oba naroda. U svjetlu srpsko-hrvatskog rata, komunisti su prepoznali da formula i praksa jugoslavenskog unitarizma, koju su tolerirali pobjednici Prvog svjetskog rata, više nisu održive. Godine 1945. osnovali su "Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju", koja je, barem u teoriji, uzela u obzir težnje nacionalno potlačenih naroda unitarne Jugoslavije - zapravo, proširene Srbije. Druga Jugoslavija službeno je okarakterizirana kao višenacionalna država, a "narodne republike" koje su je činile od samog su početka bile označene kao nacionalne države Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca.

Takva je bila teorija. U praksi, kao i u monarhijskoj Jugoslaviji, prevladali su interesi Srbije, jedne od šest narodnih republika (nedavno nazvanih socijalističkim). To se dogodilo zato što su sovjetski stratezi svjetske revolucije - koji su između dva svjetska rata pokušali iskoristiti otpor potlačenih naroda u Jugoslaviji protiv velikosrpskih vlada, koje je podržavala Francuska - shvatili, kada je izbio rat protiv Trećeg Reicha, koji je okupirao Srbiju 1941., da samo iskorištavanjem nezadovoljstva srpskih masa, pogoršanog spektakularnim političkim i vojnim slomom jugoslavenske monarhije 1941., mogu potaknuti komunističku revoluciju i diverzantske akcije iza njemačko-ruske fronte.

Na taj su način interesi jednog naroda prevladali čak i u komunističkoj Jugoslaviji, dajući joj karakter proširene Srbije, baš kao i u prvoj. To se očituje ne samo u polugama moći koje su u rukama srpskih komunista, već i u teritorijalnoj podjeli, barem djelomično, tako da unutarnji i vanjski problemi ostaju neriješeni koji određuju ne samo vlade sile i trajnu unutarnju političku krizu, već i trajne napetosti i periodične krize u odnosima sa susjednim narodima.

Jedan od izričito unutarnjih problema je pitanje Bosne. Od šest socijalističkih republika koje čine jugoslavensku federaciju, samo Bosni i Hercegovini nedostaje nacionalni status. Druge unutarnje i vanjske anomalije uključuju uključivanje Kosmeta (Kosova i Metohije) u Socijalističku Republiku Srbiju kao "autonomnog teritorija", gdje živi gotovo polovica albanskog stanovništva, što regiji daje izrazito albanski karakter.

Nešto slično dogodilo se i s Vojvodinom. Ova regija, s velikom mađarskom manjinom, gdje Srbi ne čine većinu ni nakon masakra i protjerivanja 500.000 Nijemaca, također je uključena u Srbiju kao "autonomna pokrajina". Problem Makedonije također ostaje neriješen. Službeni stav je da Makedonija ima status nacionalne države. Kao takva, imala bi prava nad Egejskom Makedonijom, koja je dio Grčke, i Pirinskom Makedonijom, koja je dio Bugarske. Otuda stalna prijetnja međunarodnim sukobima, prvenstveno s Bugarima, koji tvrde da je Makedonija regionalni, a ne nacionalni koncept i da su Makedonci dio bugarskog naroda. Istina je da Makedonci osjećaju veću povezanost s Bugarima nego sa Srbima. Štoviše, po tom pitanju Bugarska ima tradicionalnu podršku Rusije.

Dakle, čak i u komunističkoj Jugoslaviji, akutni problem nacionalnog otpora srpskoj nadmoći i dalje postoji među Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima te albanskom i mađarskom manjinom. Isti fenomen, kao i prije rata, stvara međunarodne napetosti, budući da Bugarska, Albanija i Mađarska imaju zabrinutosti za svoje građane u Jugoslaviji. Nisu otklonjene ni grčke sumnje, unatoč gušenju ustanaka u Egejskoj Makedoniji, koje su očito potaknuli jugoslavenski komunisti.

Zbog avanturističke i demagogske politike jugoslavenskih komunističkih vođa, odnosi s Italijom nisu zadovoljavajuće riješeni. U euforiji pobjednika nakon posljednjeg rata, vođe komunističkog režima nisu bile zadovoljne odredbama mirovnog sporazuma s Italijom iz 1946., prema kojem je Trst trebao postati slobodni grad, svojevrsna tampon država, čijeg bi guvernera zajednički imenovale Italija i Jugoslavija. Međutim, rezolucijom zapadnih saveznika, Trst je došao pod talijansku kontrolu. To je otvorilo vrata mogućim recidivima talijanskog iredentizma, potaknutog stalnom prijetnjom koju je predstavljala prisutnost militarističke komunističke države na istočnoj obali Jadrana, stvarne i potencijalne manifestacije rusko-sovjetskog imperijalizma.

Politički analitičari ne uspijevaju adekvatno uzeti u obzir činjenicu da je neriješeno nacionalno pitanje, naslijeđeno iz monarhijske Jugoslavije, igralo značajnu ulogu u sporu Moskve i Beograda 1945. godine, te da Sovjeti iskorištavaju te sukobe kako bi izvršili pritisak na srpske komunističke vođe da se vrate pod okrilje Moskve. Dobro je poznato da je Ranković, u svom pokušaju "sukarniziranja" Tita, uživao podršku Kremlja. U vrijeme kada je izbio sukob Staljina i Tita, tradicionalno rivalstvo između Srbije i Bugarske, kao i srpski ekspanzionizam na štetu Albanije, bili su od velike važnosti. Nakon Staljinove smrti, ovaj problem postao je još složeniji, jer su Albanci, bojeći se zajedničkog djelovanja Moskve i Beograda, tražili podršku od Pekinga. Tako je, zahvaljujući velikosrpskim ambicijama, komunistička Kina dobila uporište na Balkanu, suočena s Italijom.

Sve to ukazuje na to da se u Jugoslaviji interesi stranih sila i dalje sukobljavaju i sukobljavaju – interesi toliko isprepleteni da abnormalni odnosi između naroda ove multinacionalne države pružaju čak i dalekoj Kini priliku da se miješa u unutarnje stvari zemlje heterogene i nacionalno i kulturno, prisilno ponovno uspostavljene 1945. u okviru strategije svjetske komunističke revolucije. Međutim, Kremlj je, upravo zbog neriješenog nacionalnog pitanja koje je vješto iskorištavao tijekom rata, također pretrpio neuspjehe i razočaranja.

Navedeno ukazuje na to da Jugoslavija, djelujući u ime uvećane Srbije, ne može ostati trajno ujedinjena. Može opstati samo kao Velika Srbija i pod diktatorskim sustavom. Ali Srbija predstavlja jedva četvrtinu teritorija i stanovništva Jugoslavije, pa neće uvijek biti moguće držati na distanci protivljenje potlačenih naroda, djelomično podržanih od strane stranih sila, niti gušiti težnje svih njezinih naroda za slobodnim životom, uključujući i srpski narod, koji ne može uvijek igrati nezahvalnu i ponižavajuću ulogu tamničara za ostale narode Jugoslavije.

Beograd, ovisan o pomoći zapadnih demokracija nakon sukoba Tita i Staljina 1948., morao je učiniti određene ustupke potlačenim narodima Jugoslavije. Međutim, ostaje velika nepoznanica hoće li komunističko vodstvo moći kanalizirati nezaustavljiv pokret nacionalne i političke emancipacije kroz manje-više mirnu evoluciju ili će sukobi nastati izravnim ili neizravnim intervencijama stranih sila, s implikacijama opasnosti od međunarodnih sukoba. Ne treba zaboraviti da je ovo eksplozivni teren Balkana i pitanja koja su bila neposredni uzroci Prvog svjetskog rata.

Doista je krajnje vrijeme da međunarodni krugovi, zainteresirani za prevladavajuće uvjete u Jugoslaviji, prije svega s obzirom na promjenjive odnose između Moskve i Beograda i njihove posljedice na navodni raspad carstva europskih sovjetskih satelita, uzmu u obzir neriješene nacionalne probleme kao glavni čimbenik u razvoju situacije u velikom i osjetljivom sektoru jugoistočne Europe.

Također je bitno uzeti u obzir da hrvatski otpor srpskoj nadmoći predstavlja srž ovog složenog problema. Hrvatska, s obzirom na svoju snagu te kulturni i gospodarski razvoj, može pružiti održiv otpor Srbiji. Tu opoziciju nije mogla slomiti srpska dinastija, niti će je slomiti srpski komunistički vođe, iako imaju sva sredstva diktature s iskustvom međunarodnog komunizma.

Hrvatska nije inferiorna Srbiji ni u političkoj sferi. Ona čini okosnicu otpora svih nacionalno potlačenih naroda Jugoslavije i, istodobno, glavnu snagu u borbi za demokratske slobode svih naroda i manjina Jugoslavije. Tijekom monarhijske diktature, hrvatski nacionalni pokret predvodio je borbu za demokratska prava, a hrvatsko vodstvo su čak prihvatile i tradicionalne srpske stranke u razdoblju 1935.-1938.

U svjetlu pokušaja negiranja političkog i nacionalnog identiteta Hrvatske – pokušaja koji proizlaze iz pogrešnog rješenja s kraja Prvog svjetskog rata, koje su prihvatile i podržale zapadne demokracije, iako je takvo rješenje proturječilo njihovim vlastitim načelima – bitno je pravilno procijeniti činjenicu da Hrvatska, zbog svojih kulturnih, nacionalnih i ekonomskih tradicija, posjeduje sve potrebne uvjete da postane subjekt prava na nacionalno samoodređenje te da ništa i nitko ne može spriječiti hrvatski narod da ostvari to pravo pod povoljnim okolnostima.

U prilog ovom stajalištu vrijedi navesti neke činjenice koje bi politički komentatori uvijek trebali imati na umu.

Hrvatska se u europskoj povijesti pojavljuje kao nacionalna monarhija, jedna od prvih u Europi; između 7. i 6. stoljeća bila je moćna zemlja kojom su vladali knezovi i kraljevi iz hrvatske nacionalne dinastije. Izumiranjem nacionalne dinastije, od 12. do 16. stoljeća, Hrvatska je postojala kao pridružena i ravnopravna država u uniji s Ugarskom, kojom je vladao zajednički kralj iz raznih dinastija (Árpádovci, Anžuvinci, Luksemburžani, Korvinci, Jagellonci i Habsburžani).

Od 1527. do 1918. godine, Kraljevina Hrvatska, zajedno s Austrijom i kraljevstvima Ugarskom i Češkom, činila je dio Podunavske Monarhije, kojom su vladali kraljevi Kuće Austrije. Čak i unutar dualističkog sustava Austro-Ugarske (1867. – 1918.), Hrvatska je zadržala status kraljevstva sa suverenim pravima u unutarnjoj upravi, pravosuđu, obrazovanju, religiji i poljoprivredi.

Nakon poraza i raspada Austro-Ugarske, Hrvatska je prisilno uključena, protiv volje svog naroda, u novostvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kojim je centralno iz Srbije upravljala njezina dinastija, a kojim je upravljala pretežno srpska vojska, diplomacija i administrativni aparat. Istodobno, ekonomski je iskorištavan u korist Srbije, jedne od zemalja pobjednica u Prvom svjetskom ratu. Službeno se to nazivalo oslobođenjem Hrvatske i jugoslavenskim nacionalnim jedinstvom.

Kada su Hrvati uspješno reagirali organizirajući svoj pretežno većinski nacionalni pokret na demokratskim načelima i mirno se boreći za uspostavu Republike Hrvatske kroz pravo na nacionalno samoodređenje - pravo koje su isticali pobjednici Prvog svjetskog rata - Srbi su odgovorili neviđenim političkim terorom, nepoznatim do tada u povijesti civiliziranih naroda. Taj je teror kulminirao atentatom na hrvatske demokratske vođe u Beogradskom parlamentu 1928. i naknadnom uspostavom diktature srbijanskog monarha. Svrha ovog diktatorskog režima, koji su komunisti djelomično i sasvim ispravno opisali kao militarističko-fašistički, nije bila samo spriječiti Hrvate da ostvare svoja nacionalna prava, već i negirati hrvatski nacionalni identitet.

Velikosrpska diktatura proklamirala je tezu, koju je širila svim sredstvima prisile, da Hrvati nisu narod u etničkom smislu, već pleme unutar navodne jugoslavenske nacije. To znači poricanje nepobitne činjenice da Jugoslavija nije nacionalni koncept, već proizvod političke geografije. Hrvatsko ime, nacionalni simboli (zastava, grb, himna), političke stranke te nacionalne, kulturne, pa čak i sportske institucije bili su zabranjeni. Nasuprot tome, srpski nacionalizam je bio favoriziran, budući da je Jugoslavija, u mislima svojih vladara, bila sinonim za Veliku Srbiju. S vremenom su Hrvati bili prisiljeni posrbljivati se jer je nestajao ne samo njihov državni, već i njihov nacionalni identitet.

Ovaj genocid, pomno planiran, provodio se nemilosrdno. Prve žrtve, kao što je uvijek slučaj u sličnim situacijama, bili su intelektualci. Albert Einstein i Heinrich Mann apelirali su na Ligu za zaštitu ljudskih prava da spriječi masakr hrvatskih intelektualaca na zagrebačkim ulicama od strane policajaca. Bilo je i vjerskih progona katolika i muslimana, popraćenih prozelitističkim naporima u korist Srpske pravoslavne crkve.

Takav tretman Hrvata i drugih nesrpskih naroda i manjina u Jugoslaviji naveo je Beograd da pokuša, napuštajući svoje francuske zaštitnike i saveznike u Maloj Antanti, uskladiti se s Trećim Reichom i fašističkom Italijom kako bi dobio njihovu podršku protiv potlačenih naroda. Međutim, ovaj zaokret nije mogao spriječiti iznenadni politički i vojni slom Jugoslavije u travnju 1941. Država Hrvatska osnovana je istovremeno s diplomatskim nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Došlo je do teritorijalnih promjena u korist Mađarske, Bugarske i Albanije; poduzete su mjere za vraćanje Crne Gore pod talijansku zaštitu.

Kao što je spomenuto, svi ovi događaji, iz navedenih razloga, još nisu proučavani niti razmatrani s dužnom nepristranošću u međunarodnoj političkoj literaturi. Isto se može reći i za otpor hrvatskog naroda komunističkim gerilcima tijekom posljednjeg rata, kada su, po nalogu i uz pomoć Moskve, komunisti težili obnovi Jugoslavije kako bi granica Rusko-sovjetskog carstva i njegovih europskih satelita dosegla Jadran osvajanjem Hrvatske.

Na propagandni način na koji su ti događaji, izazvani velikosrpskom politikom, prikazani na štetu njihovih žrtava utjecala je i činjenica da su se u drugoj fazi rata zapadni saveznici, pod sve većim sovjetskim pritiskom i protiv vlastitih interesa, složili podržati komunističko miješanje u jugoistočnoj Europi, pružajući komunističkim gerilcima obilnu vojnu pomoć i političku suradnju. Istine radi, treba reći da su zapadni saveznici u početku pomagali srbijanskim nacionalističkim gerilcima koji su težili obnovi monarhijske Jugoslavije, ali s obzirom na potpunu ravnodušnost srbijanskih političara u vladi u egzilu prema nacionalnim problemima, odbili su podržati provedbu velikosrpskih planova. Stoga su se, zbog svojih početnih pogrešaka iz 1918.-1919., zapadne demokracije tijekom rata našle nemoćne da spriječe aneksiju Jugoslavije i, šire gledano, sovjetsku invaziju na srednju i istočnu Europu.

Unatoč tome, cijeli ratni propagandni aparat, i komunistički i onaj zapadnih demokracija, bio je u službi Jugoslavenske komunističke partije, iako je već bila poznata kao najfanatičniji eksponent komunističkog ekspanzionizma. Išlo je toliko daleko da su čak i nakon rata sve snage protiv komunizma, bez iznimke, bile označene kao štetne, pa čak i antidemokratske. U takvoj atmosferi nije se pravila razlika između napora hrvatskog naroda da učvrsti svoju teško stečenu neovisnost i oblika režima nametnutog u Hrvatskoj pod vojnom i političkom dominacijom sila Osovine.

Zanemarivano je da je sam predsjednik Franklin D. Roosevelt, prema bilješkama Harryja Hopkinsa, u raspravama održanim 1943. sa Sir Anthonyjem Edenom, britanskim ministrom vanjskih poslova, više puta izjavio "da Hrvati i Srbi nemaju ništa zajedničko, pa je smiješno inzistirati na tome da dva tako antagonistička naroda trebaju živjeti pod jednom vladom" (Robert E. Scherwood: Roosevelt i Hopkins, Barcelona, 1950., str. 242). Međutim, ovi su razgovori samo doprinijeli tome da su Saveznici povukli svoju podršku prognanoj monarhističkoj vladi i favorizirali komunističke planove, vjerujući u njihova neispunjena obećanja o pravednom rješenju nacionalnih problema i poštivanju prava na samoodređenje.

Nakon toga, komunisti su pokušali opravdati kršenje tih obećanja, tvrdeći da je hrvatska mukotrpna borba za obnovu njihove drevne države bila samo intriga i manevar sila Osovine. Komunisti tvrde da želja hrvatskog naroda za uspostavom vlastite nacionalne države nije bila izraz istinske narodne volje, već propaganda koju su lansirali sami neprijatelji hrvatskog naroda. Ovi apsurdni argumenti pronašli su određeni odjek u dijelu svjetskog tiska, unatoč činjenici da je hrvatska tisućljetna državna tradicija jedna od najstarijih u Europi i da je početkom prošlog stoljeća hrvatski narod, poput drugih srednjoeuropskih naroda, razvio snažnu nacionalnu svijest. Čim je stvorena Jugoslavija, hrvatski narod organizirao je veličanstven demokratski i republikanski pokret otpora, dok su Mussolini i Hitler još uvijek bili samo ulični agitatori.

Uzimajući u obzir sve ove činjenice, naš urednički tim odlučio je, povodom 25. obljetnice proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, objaviti niz članaka vezanih uz borbu hrvatskog naroda za nacionalnu neovisnost temeljenu na pravu na samoodređenje. Jedina iznimka od ovog okvira je studija obrane Sigeta prije 400 godina, koju je predvodio hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski, koji je herojski pao s cijelom svojom posadom i proslavljen kao Leonida kršćanstva.

Ova je tema stoga usko povezana s ostalim prilozima, jer ilustrira i primjerom pokazuje trajnu relevantnost i dinamiku hrvatskih državnih i nacionalnih tradicija. Također pojašnjava spremnost hrvatskog naroda da se bori i žrtvuje za zajedničke vrijednosti naroda zapadnog kršćanstva. Budući da trenutna napetost između zapadnog i sovjetskog bloka podsjeća na osmansku prijetnju, bitno je ovdje podsjetiti na tešku situaciju i velike žrtve hrvatskog naroda u ovoj borbi između dvaju civilizacijskih svijeta, te na njihov kontinuirani otpor komunizmu.

Znamo da nismo u mogućnosti pružiti cjelovit prikaz događaja koje obilježavamo, jer će to biti moguće tek kada svi još uvijek nepoznati dokumenti budu dostupni, nakon oslobođenja Hrvatske. Međutim, možemo doprinijeti boljem razumijevanju jednog od ključnih problema srednje i istočne Europe. Vjerujemo da naš status političkih prognanika i činjenica da se Hrvatska, stjecajem okolnosti, našla među poraženim narodima na kraju Drugog svjetskog rata, neće spriječiti da se naši objavljeni radovi smatraju doprinosima stručnoj literaturi. Živimo u eri u kojoj se, radi europske, zapadne i sveljudske solidarnosti, koja zahtijeva nove pristupe problemima u interesu mira, uklanjaju posljednji ostaci starih zamjerki i predrasuda u povijesnim studijama, posebno među europskim narodima.

Ne vidimo razloga zašto i Hrvatska ne bi bila uključena u ovaj opći proces, tim više što je morala sudjelovati u oba svjetska rata kada je njezina sloboda izbora bila prilično ograničena. Hrvatska država je ponovno uspostavljena u travnju 1941., u nezgodnom trenutku, kada su moć i utjecaj nedemokratskih vlada Osovine prevladavali u srednjoj Europi. Iz tog razloga komunisti nastoje poreći oslobodilački karakter hrvatske nacionalne borbe. Iako je komunističko tumačenje demokratske i nacionalne slobode dobro poznato, vrijedi naglasiti da hrvatska nacionalna borba u osnovi slijedi tradicionalnu liniju zapadnog humanizma i demokracije. To se posebno odnosi na otpor hrvatskog naroda protiv nametanja jugoslavenske države i nacionalne koncepcije.

Iskustvo monarhističke Jugoslavije između dva svjetska rata i sadašnje komunističke Jugoslavije pokazalo je da je to višenacionalna država, stvorena i održavana za dobrobit jednog naroda, koja se obično održava isključivo silom i nasiljem nad većinom stanovništva putem diktatorskog režima. Posljedično, borba za hrvatsku državu jednaka je borbi za slobodu. To je borba za slobodu i napredak ne samo Hrvata već i svih drugih potlačenih naroda i nacionalnih manjina u Jugoslaviji, uključujući i srpski narod, koji mogu ostvariti političke i individualne slobode i mirno surađivati sa susjednim narodima samo unutar vlastite nacionalne države. Stoga je, u svojoj biti, borba za hrvatsku nacionalnu slobodu duboko humana, demokratska i u skladu s većim međunarodnim dobrom.

U naše vrijeme, kada se geografske udaljenosti svakodnevno smanjuju, događaji u jugoistočnoj Europi mogu imati posljedice čak i u južnoameričkim republikama. To je tim više istinito jer Hrvatska, poput latinoameričkih naroda, pripada kršćanskom svijetu Zapada. Stoga vjerujemo da ćemo u svojstvu političkih izbjeglica, ispunjavajući svoju dužnost prema Hrvatskoj, u određenoj mjeri odužiti narodima Novog svijeta, koji su za tisuće i tisuće Hrvata postali njihova nova, plemenita i slobodna domovina. U vrijeme kada se, pod okriljem Trikontinentalne konferencije, u nekim južnoameričkim republikama potiču i organiziraju takozvani ratovi za oslobođenje, smatramo da je prikladno ispitati kako su komunisti prakticirali takvo "oslobođenje" u većem dijelu Europe.

U konkretnom slučaju Jugoslavije, potrebno je znati istinu kako se takvi događaji, koji mogu demoralizirati mase, ne bi ponavljali. Stoga se ne bi smjela ponoviti praksa dodjeljivanja izvanrednih počasti, kao što je to učinila demokratska vlada Republike Čile, jugoslavenskom komunističkom diktatoru, koji je na vlast došao kao Staljinov agent i kao vođa okrutne i nemilosrdne gerilske snage. Umjesto toga, dogodilo se da je ovaj komunistički diktator, odgovoran za masakre Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Nijemaca, koji je nekoliko naroda lišio slobode i neovisnosti, uključujući i hrvatski narod - čija su djeca znatno doprinijela napretku transandske Republike - proglašen počasnim doktorom političkih i društvenih znanosti Nacionalnog sveučilišta u Santiagu u Čileu, jedne od najvažnijih nastavnih i istraživačkih institucija u Americi.

Hrvatska država ponovno je uspostavljena u travnju 1941., u nezgodnom trenutku, kada su u srednjoj Europi prevladavali moć i utjecaj nedemokratskih vlada Osovine. Iz tog razloga komunisti nastoje poreći oslobodilački karakter hrvatske nacionalne borbe. Iako je komunističko tumačenje demokratske i nacionalne slobode dobro poznato, vrijedi naglasiti da hrvatska nacionalna borba u osnovi slijedi tradicionalnu liniju zapadnog humanizma i demokracije. To se posebno odnosi na otpor hrvatskog naroda protiv nametanja jugoslavenske države i nacionalne koncepcije.

Iskustvo monarhijske Jugoslavije između dva svjetska rata i sadašnje komunističke Jugoslavije pokazalo je da je to višenacionalna država, stvorena i održavana za dobrobit jednog naroda, koja se obično održava isključivo silom i nasiljem nad većinom stanovništva kroz diktatorski režim. Posljedično, borba za hrvatsku državu jednaka je borbi za slobodu. To je borba za slobodu i napredak ne samo Hrvata već i svih drugih potlačenih naroda i nacionalnih manjina u Jugoslaviji, uključujući i srpski narod, koji mogu ostvariti političke i individualne slobode i mirno surađivati sa susjednim narodima samo unutar vlastite nacionalne države. Stoga je, u svojoj biti, borba za hrvatsku nacionalnu slobodu duboko humana, demokratska i u skladu s većim međunarodnim dobrom.

U naše vrijeme, kada se geografske udaljenosti svakodnevno smanjuju, događaji u jugoistočnoj Europi mogu imati posljedice čak i u južnoameričkim republikama. To je tim više istinito jer Hrvatska, poput latinoameričkih naroda, pripada kršćanskom svijetu Zapada. Stoga vjerujemo da ćemo u svojstvu političkih izbjeglica, ispunjavajući svoju dužnost prema Hrvatskoj, u određenoj mjeri odužiti narodima Novog svijeta, koji su za tisuće i tisuće Hrvata postali njihova nova, plemenita i slobodna domovina. U vrijeme kada se pod okriljem Trikontinentalne konferencije u nekim južnoameričkim republikama potiču i organiziraju takozvani ratovi za oslobođenje, smatramo da je prikladno ispitati kako su komunisti prakticirali takvo "oslobođenje" u većem dijelu Europe. U konkretnom slučaju Jugoslavije, potrebno je znati istinu kako se takvi događaji, sposobni demoralizirati mase, ne bi ponovili.

Stoga se praksa dodjeljivanja izvanrednih počasti, kao što je to učinila demokratska vlada Republike Čile, jugoslavenskom komunističkom diktatoru, koji je došao na vlast kao Staljinov agent i kao vođa okrutne i nemilosrdne gerilske snage, ne smije ponavljati. Umjesto toga, dogodilo se da je ovaj komunistički diktator, odgovoran za masakre Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Nijemaca, koji je nekoliko naroda lišio slobode i neovisnosti, uključujući i hrvatski narod - čija su djeca znatno doprinijela napretku transandske Republike - proglašen počasnim doktorom političkih i društvenih znanosti Nacionalnog sveučilišta u Santiagu u Čileu, jedne od najvažnijih nastavnih i istraživačkih institucija u Americi.

Više od suštinskog pitanja, za naše će potrebe biti potrebno osvijetliti problem odnosa između svijesti i procesa povijesti u njegovom humanizirajućem aspektu, njegovom usponu prema sve višoj civilizaciji, koja zaslužuje "dostojno ime civilizacije".

Odbacujući apsolutni evolucionizam i materijalistički imanentizam te prihvaćajući "kreacionistički" evolucionizam [5], nismo izuzeti od uzimanja u obzir biofiziološke evolucije, koja čini prirodnu osnovu za kreativni čin racionalne duše. Nakon djela Teilharda de Chardina, vjerujemo da je svako protivljenje evolucionizmu, koje je došlo s najžilavijim inzistiranjem upravo iz katoličkih krugova, prevladano. "U svom najdubljem biću, svijet je organo-dinamički sustav na putu prema psihičkoj internalizaciji..." ili "Povijest života nije ništa drugo nego kretanje svijesti morfološki obavijene..." (Srce materije).

Njegov sunarodnjak, prethodnik, ali materijalist, J. Jaurès, pak, kaže: "Čovječanstvo je proizvod duge fiziološke evolucije, koja je prethodila povijesnoj evoluciji, i kada je čovjek... izašao iz animalnosti... predispozicije i tendencije već su postojale u prvom mozgu novorođenog čovječanstva." U svojoj materijalističko-idealističkoj interpretaciji, kako je sam naziva, Jaurès naglašava estetske i simpatične tendencije kao dva temeljna čimbenika u čovjekovom uzdizanju od njegove animalnosti do viših horizonta etičkog života. Organi plijena - sluh i vid - od početka su bili preplavljeni slikama i harmonijama "koje nadilaze neposredne potrebe životinje", a istovremeno se, uz sirovu snagu osjećaja, formirao i osjećaj simpatije, "pripremajući bratsko pomirenje svih ljudi nakon stoljeća sukoba" [6].

U skladu sa svojom općom koncepcijom života, autori se pozivaju na čimbenike koji im se čine najprikladnijima za razvoj svijesti prema državi, kada se Kant osjećao ovlaštenim reći: "Dužnost je nužnost djelovanja iz poštovanja prema zakonu." Jaurès supstancijalizira ljudski mozak, dajući mu gotovo potpunu autonomiju od svijeta i povijesti. C. H. Waddington govori o prenošenju i "podršci autoriteta", o "biološkoj mudrosti" itd., što nas je uzdiglo do etičkog karaktera modernog čovjeka.[7]

Dok anglosaksonski autor naglašava da nije zadatak fiziološke i socio-etičke znanosti "proizvesti božansku viziju ljudskog stanja", povjerenu, zapravo, "prilično grubom" instrumentu, koji je iskovao "obični kovač", misleći na ljudski intelekt, Maritain ponavlja ono svetog Pavla: Bog je vaš! Kome bismo trebali dati svoju vjeru? Znanstveno-pozitivističkim hipotezama ili vjerskim uvjerenjima? Je li suprotnost među njima nepomirljiva? Je li to stvarna ili fiktivna suprotnost?

Ostavljajući po strani ovaj niz teorijskih pitanja, praktično tumačenje svijesti dalo je svoj najpozitivniji plod: koncept ljudske osobnosti. Veliki dio naše civilizacije počiva na tome, kako navodi Maritain. Moderni ustavi, čak i u komunističkim državama, nabrajaju prava ljudske osobe.

Put do ove točke bio je vrlo naporan i bolan, ali jednom kada je prevladan, dosegli smo stanje koje jednostavno možemo nazvati stanjem civilizacije. Ovu personalističku doktrinu formulirao je Argentinac na vrlo prikladan način i s dobro sažetim sadržajem.[8]

U svom povijesnom i društvenom putovanju, čovječanstvo je moralo prevladati mnoge oblike odnosa, koji su, što dalje u povijest idemo, bili karakterizirani apsolutnom moći jedne osobe nad drugom. Nakon kanibalizma došli su ropstvo, kmetstvo i najamni rad industrijskog doba, sa snom o potpunom oslobođenju - nažalost vrlo razočaravajućim snom - u komunizmu. Zakon - "besmrtni dah čovječanstva" - univerzalno jamči integritet i nepovredivost ljudske osobe, čineći je temeljnim kamenom i najdragocjenijim draguljem naše civilizacije. Samo u njoj je Deklaracija o pravima čovjeka mogla pronaći svoje podrijetlo. Tako je epistemološka misterija dala svoje jasne i očite povijesne plodove. Iz rudimentarnog središta plijena - središta opremljenog vidom i sluhom kako bi zadovoljio svoje utilitarne instinkte - razvio se pijedestal najuzvišenijih ideala i vrijednosti estetike, etike, prava i religije.

Ali povijesna evolucija tu nije stala. Analogno pojedinačnoj ljudskoj osobnosti, razvila se kolektivna osobnost nacije. "Nije slučajno da eri moderne nacionalne misli neposredno prethodi era individualističkih pokreta za slobodu. Nacija pije, tako reći, krv slobodnih osobnosti kako bi od sebe napravila osobnost" [9].

Ti kolektivni identiteti su, pak, barem u europskoj sferi, postali temeljne vrijednosti pravnog i političkog poretka. Nacionalna država, nacionalni suverenitet i neovisnost - nacionalizam - specifično su europski fenomeni. Nakon Francuske revolucije, koja je proglasila načelo nacionalnog suvereniteta - "la nation assamblée ne peut recevoir d'ordres" - u Europi i Latinskoj Americi dogodila se lančana reakcija. S postizanjem njemačkog i talijanskog nacionalnog jedinstva, "to je stoljeće nacionalizma, doktrine koja stavlja naciju u središte interesa, načela država utemeljenih na nacionalnom suverenitetu i neovisnosti" [10].

Nacionalna država, nacionalni suverenitet i nacionalizam u biti označavaju formiranje autonomnih teritorijalnih i osobnih jedinica, nepovredivih za druge, temeljenih na kulturnoj i etničkoj pripadnosti njihovih članova. Ova vrsta autonomije - kolektivni identitet - sve više umanjuje tradicionalne koncepte osvajača, stranaca i barbara. Nacionalna država i suverenitet dodaju čvrst kriterij, normu ponašanja, međunarodnom pravnom i političkom poretku, prepuštajući sukobe između pojedinaca i frakcija isključivoj nadležnosti njihovih vođa, pravnih predstavnika: kraljeva, predsjednika itd., logički suzbijajući zločine, ublažavajući ih umjerenošću kazne, inspiriranom prijateljstvom zajednice koja se osjeća identičnom samoj sebi. Strane intervencije, miješanje u unutarnje stvari drugih, svedene su na minimum.[11]

No, ovaj specifično europski razvoj, dosegnuvši svoju kulminaciju, počeo je, prema mnogima i kroz čudnu dijalektiku, djelovati protiv same Europe na dva načina. Iznutra je uzrokovao da Europa definitivno izgubi svoje tradicionalno jedinstvo kao kršćanske zajednice, atomizirajući je na mnoštvo suverenih država i nacija. Te nove suverene političke jedinice vodile su ratove koji su ih vodili od jedne katastrofe do druge. Nakon Prvog svjetskog rata uslijedio je Drugi, pretvarajući stari kontinent u hrpu ruševina. Kao neposredna posljedica, kolonije su se izvana pobunile protiv svojih europskih metropola, okončavši njihov imperijalizam.[12]

Politički maniheizam i hrvatski slučaj

Ovaj se problem trenutno strastveno raspravlja. Veliki broj političkih, filozofskih, pa čak i religijskih autora opovrgava vrijednost suvereniteta, nacionalizma i nacionalnih država, zalažući se umjesto toga za europsku, atlantsku i globalnu integraciju. To bi bio neumoljiv proces u evoluciji povijesti. Ništa manje brojni nisu ni njegovi protivnici. Iako priznaju progresivni i univerzalistički unionistički razvoj, ovi pojedinci pružaju gotovo strastveno protivljenje "naglim" univerzalističkim planovima. Nacije, rase i civilizacije su pravi nositelji povijesnih događaja. Protiv univerzalističkog delirija, oni brane povijesne entitete - nacije, nacionalne države, civilizacije - povjeravajući im pretežnu ulogu u sadašnjosti i bliskoj budućnosti.

Zbog stava koji svaka strana zauzima i sredstava kojima brane svoje gledište, ovdje svjedočimo i pretjerivanjima. Sve što unionisti brane je dobro, označeno kao progresivno, a sve što njihovi protivnici brane je retrogradno, reakcionarno, čak i temeljno manjkavo. Pravi politički "manihejski dualizam".[13]

Slijedom toga, moglo bi se pitati: pod kojim će znakom naše doba ući u univerzalnu povijest? Pod znakom unionizma ili separacije? W. Roepke postavio je ovo pitanje prije dvadeset godina, referirajući se na Weltanschauung suvremenog svijeta. Sa svom dužnom skromnošću, možemo se pitati: Gdje smještamo sadašnju hrvatsku borbu za neovisnost? Nije li to besmislen separatistički pokret? Nisu li naši napori i žrtve u suprotnosti s tijekom povijesti? Borbom za hrvatsku nacionalnu državu ne upuštamo li se u zadatak osuđen na propast, jer naš nacionalizam, naša nacionalna država, naša prava na samoodređenje i suverenitet zastarjele su vrijednosti i koncepti? Ostaci prošlih vremena? Ideje, koncepti i organizacije prošlog stoljeća?

Pokušat ćemo odgovoriti na pitanja koja se prva pojavljuju na kraju ovog članka, dajući riječ priznatim autoritetima, dok se ona koja se posljednja pojavljuju u ovoj seriji odnose na autora ovog članka. Naša je dužnost skrenuti pozornost moćnih na male, pokušati uskladiti svoje brige i probleme s njihovima, smatrajući ih nedjeljivom cjelinom.

Umorno hodajući krivudavim stazama prognanika u slobodnom svijetu, gotovo svakodnevno susrećemo sljedeća pitanja: Tko su Hrvati? Gdje je Hrvatska? Koliko ima Hrvata? itd. Kada što sažetije objasnimo našu situaciju, nastojeći zadovoljiti znatiželju naših sugovornika, neizbježno se javljaju daljnja pitanja: Kakvo pravo štiti Hrvate u njihovoj borbi za neovisnost? Postoji li subjekt - nacija, hrvatski narod - kao nositelj ovog navodnog prava?

Iskreno priznajemo da nam nije uvijek lako odgovoriti. Iako u Americi općenito postoji vrlo snažan liberalno-demokratski osjećaj i uporna revnost za nacionalnim suverenitetom,[14] teško nam je uvjeriti naše prijatelje - recimo, u Argentini, Brazilu, Sjedinjenim Državama ili Kanadi - da naša borba za neovisnost ima ikakve šanse za uspjeh kada im kažemo da Hrvatska ima nešto više od 100.000 četvornih kilometara, dok Argentina ima 3 milijuna, a Brazil, Sjedinjene Države ili Kanada do 10 milijuna četvornih kilometara. Malenost, slabost, nepopravljiva nedosljednost! Gdje je subjekt, gdje je prostor za hrvatski suverenitet i za neovisnu Hrvatsku?

Prvo što ovdje moramo primijetiti jest da u području moralnih vrijednosti, uključujući pravo, koncept kvantitete, specifičan za fizičko-mehanički svijet, nije valjan. Što se tiče velikih i malih naroda Europe, međutim, odgovaramo sa španjolskim akademikom: "Europski narodi našli su se u koherentnoj konstelaciji zahvaljujući snažnim centripetalnim i centrifugalnim silama, konstelaciji zasigurno prve veličine, koja je ponosno težila biti sunce i zasjeniti svoje susjede, ali gdje je svaki u konačnici imao jedinstvenu i temeljnu misiju koju je trebao ispuniti. S jedne strane bile su nacije koje pripadaju unutarnjem krugu Europe i one vanjskom: zapadne, razvijenije i koherentnije, s punom političkom autonomijom od ranog datuma, i atomizirane nacije Srednje Europe, na koje su posljedice toga što su u srednjem vijeku bile pijedestal univerzalističkih institucija Carstva i Papinstva teško opterećujuće."[15]

Slijedom toga, gdje je u hrvatskom slučaju tema prava na samoodređenje?

Dok sam pisao ovaj članak, prijatelj nam je poslao broj belgijskog časopisa Justice dans le monde, koji sadrži izvrstan članak francuskog isusovačkog svećenika dr. Andréa Bonnichona, bivšeg profesora i dekana pravnog fakulteta u Šangaju, a trenutno profesora građanskog prava na Katoličkom institutu u Parizu. Članak pod naslovom "Le principe des nationalités et les requêtes de la morale" (Načelo nacionalnosti i zahtjevi morala) ispituje načelo nacionalnosti i pravo na samoodređenje.

On žali što pravnici, kada se bave ovim dvama pitanjima, ili ne uspijevaju rigorozno definirati pravo na samoodređenje ili ostavljaju subjekt - naciju - kojoj to pravo pripada u mraku. "Pravo bez dovoljno definiranog nositelja ili nositelj loše definiranog prava: takve su naučene lekcije." Bonnichon citira tekst dr. Duvergera (Le Monde, 13. svibnja 1955.), u kojem stoji: "Pravo naroda na samoodređenje neodvojivo je od prava pojedinaca na samoodređenje." Priznajući da u ovoj izjavi postoji "nešto duboko istinito", otac Bonnichon dodaje da političari žele više. "Asimilacija pojedinca", na primjer, zahtijeva pojašnjenje.

Posebno u vezi s tim je li pravo na samoodređenje identično pravu na "osnivanje države". Stoga, i kako bi se izbjegla nesigurnost, nejasnoća i dileme za pravnike i političare, Bonnichon se poziva na moraliste. C. Coste, kojeg otac Bonnichon navodi među najboljim suvremenim piscima o međunarodnom moralu, formulirao je problem na sljedeći način: "Posebna načela prava naroda na samoodređenje pripadaju prirodnom pravu, budući da su izravno povezana s temeljnim pravima ljudske osobnosti.

Može se samo oklijevati kada je riječ o njihovoj primjeni." Uzimajući u obzir ovo Costeovo "oklijevanje", Bonnichonovu potrebu za "opravdanjem" i njegovu ideju da nema "oklijevanja" tamo gdje ima mjesta za "nacionalnu dušu" - "la France âme", kako ju je formulirao Michelet, ili, da dodamo, "une nation, c'est pour nous une âme, un esprit, une famille spirituelle" (Renan) - želimo ovdje istaknuti povijesnu prisutnost hrvatskog naroda dulju od trinaest stoljeća, što nas ovlašćuje reći: Hrvatska ima dušu, ili Hrvatska je duša.

Tim više što otac Bonnichon spominje Hrvate, uz Katalonce, Baske i Flamance, kao marginalni slučaj koji opravdava sumnju u primjenu prava na samoodređenje. To će pokazati da je subjekt prava na samoodređenje u hrvatskom slučaju dobro definiran i da o tome nema sumnje. Tako ćemo dobiti jedan od dva pojma - pravo i njegovog nositelja - upravo nositelja prava na samoodređenje.

Slijedom toga, gdje je u hrvatskom slučaju tema prava na samoodređenje?

S tim ciljem na umu, podsjećamo da je hrvatski narod, još uvijek pod komunističkom i srpskom vlašću, prošle godine proslavio 900. obljetnicu jednog od najstarijih spomenika u svojoj povijesti: Benediktinskog samostana Sestara Jadrana, koji je 1066. godine osnovao hrvatski narodni kralj Petar Krežimir Veliki, a kasnije mu je kralj Zvonimir darovao nekretnine. Samostan se nalazi u gradu Zadru na jadranskoj obali.

Iste godine obilježeno je i 900. obljetnica grada Šibenika, kojeg je osnovao isti kralj Krežimir. Šibenik se može pohvaliti mnogim spomenicima hrvatske povijesti, ali najdragocjenija je njegova katedrala, izgrađena u 15. i 16. stoljeću i ukrašena motivima iz svakodnevnog života svojih ljudi. U Trogiru je ove godine proslavljena i 300. obljetnica objavljivanja prvog znanstvenog djela o hrvatskoj povijesti, autora Ivana Lucića.

Ovo se odnosi na djelo: De Regno Croatiae, Slavoniae et Dalmatieae, libri sex, objavljeno u Amsterdamu 1677. godine. Godina 1968. obilježila je stogodišnjicu sporazuma između Hrvata i Mađara, kojim su uspostavili svoje odnose s preciznijim pravnim odredbama nakon potpunog raskida hrvatsko-ugarskog saveza 1848. godine, saveza koji nas je ujedinjavao s ovim susjednim narodom od 1102. godine.

Hrvatska nacija, dakle, kovala se tijekom mnogih stoljeća u političkoj, kulturnoj, vjerskoj, vojnoj i jezičnoj sferi. Narod koji je svijetu dao R. Boškovića, uz cijeli niz znanstvenika na području egzaktnih znanosti poput Nikole Tesle, Leopolda Ružičke, Mohorovičića, profesora Preloga i profesora Bošnjakovića danas; Nacija koja među svojim umjetnicima navodi miniaturista J. Klovića, "maximus in minimus", minijaturnog Michelangela, Ivana Meštrovića i toliko drugih filozofa, pisaca i umjetnika, nije nacija koja njeguje romantizirani pogled na svoju povijest.

Hrvatski narod dao je svijetu svece i mučenike, a vrhunac je lik kardinala Stepinca, koji utjelovljuje religiozni karakter hrvatskog naroda u našem vremenu. U vojnoj sferi, Nikola Šubić Zrinski i obitelj Frankopan, a da ne spominjemo Berislavića, Bakača i druge, koji su stoljećima pružali otpor i umirali, svjesni da umrijeti za domovinu znači umrijeti za kršćanski svijet općenito, svjedoče o hrvatskoj vojnoj hrabrosti. Ovi primjeri služe samo kao ilustracije, daleko od toga da iscrpljuju bogatu tapiseriju hrvatske povijesti.

Ako je to slučaj, ostaje pitanje: zašto Hrvatska danas nije neovisna? Pripadamo unutarnjem krugu Europe, kako bi rekao Diez del Corral, krugu "atomiziranih" nacija, gdje su Carstvo i papinstvo "teško opterećivali" tendencije prema punoj nacionalnoj autonomiji i suverenitetu. Zapadne nacije, zaštićene od istočnih invazija - a hrvatski narod činio je dio zaštitnog zida o koji su se razbijali valovi Tatara (1242.) i Osmanlija - postigle su neovisnost odvajanjem od Carstva.

Nacionalne dinastije - španjolska, francuska i, donekle, engleska - bile su glavni čimbenik u formiranju svojih nacionalnih država. Tako, na primjer, Renan kaže: "Ova velika francuska vladavina bila je toliko nacionalna da se, danima nakon njezina pada, nacija mogla održati bez nje." René Johannet, još jedan francuski pisac, analizirajući načelo nacionalnosti, pronalazi u njegovom formiranju i apsolutističko i demokratsko načelo, pripisujući prvom racionalni karakter, a potonje karakterizirajući njegovom afektivnom prirodom. Koji je od njih dvoje više doprinio formiranju francuske nacije? „Građanski zakoni“ ili „Društveni ugovor“? „Političar... ili osjetljiv čovjek?“ [17], priznajući zasluge oba gotovo podjednako.

A što je s hrvatskim slučajem? Kao „fragmentirana“ nacija unutar Carstva, koja daje prednost univerzalizmu nad partikularizmom, Hrvati su habsburške kraljeve vidjeli kao nastavljače Carstva. Svrha vođa Carstva nije mogla biti njegova dezintegracija, niti su mogli poticati nacionalne separatističke pokrete i formiranje suverenih političkih entiteta. Kada je kardinal Richelieu, učvršćujući francusku državu, sklopio pakt s Osmanlijama protiv Habsburgovaca, najistaknutije hrvatske obitelji tog vremena - obitelji Zrinski i Frankapan - pogubljene su zbog pokušaja sklapanja pakta s Turcima, tražeći neovisnost od Carstva i obnovu punog suvereniteta hrvatskog naroda.

U tom kontekstu ostali smo do 1918., kao dio Metternichovog Carstva. Upravo njemu Francuz KL... Eisenmann, protivnik austrijskog povjesničara von Serbika, smatra zajednicu kršćanskih država i njihovu povijesno utemeljenu društvenu hijerarhiju "posljednjim i najvećim predstavnikom univerzalne misli" [18].

Stoga je gotovo prirodno da nama Hrvatima nedostaje taj apsolutistički nacionalni element, koji je bitno pridonio formiranju zapadnih nacija i koji danas predstavlja njihovu veliku prednost. Apsolutistički faktor naše političke zajednice djelovao je u suprotnom smjeru. Svaki pokušaj nacionalnog odvajanja smatrao se izdajom Carstva, Habsburgovaca, zajednice koja nije bila samo politička već i sveta.

Ali uz carski univerzalizam i papinstvo, mi Hrvati imamo još jedan, još odlučniji element, koji je teško opterećivao obnovu drevne hrvatske države i suvereniteta hrvatskog naroda. To su osmanske invazije i stoljetne borbe koje je hrvatski narod morao podnijeti. Više od četiristo godina - od 1463. do 1878. - morali smo se boriti, braneći svaki pedalj naše domovine. Biološke, kulturne, ekonomske i posljedično političke žrtve bile su izuzetno tragične. Dok su se katolički španjolski monarsi, engleski kraljevi (Henrik VII. i VIII.) i francuski (Franjo I.) distancirali od Carstva, formirajući svoje dobro organizirane nacionalne "autonomije", mi smo ginuli braneći njegovu zaštitnu gardu.[19]

Dok su engleski istraživači John Hawkins i Francis Drake stvarali financijsku bazu Britanskog Carstva pljačkom u 16. stoljeću, mi Hrvati smo prolijevali svoju domovinu krvlju u bitkama za kršćansku zajednicu i protiv Osmanlija: Krbavsko polje 1493., Dubica 1513., Jajce 1523., Klis 1524. i 1537., Siget 1566., Sisak 1593., Otočac 1663. itd., bila su krvava bojišta. Dok je kraljica Elizabeta dijelila plijen s tim gusarima,[20] apostolski nuncij Malaspini, zastupajući papu Grgura XIII. u austrijskom gradu Grazu, obavijestio je Papu i zatražio njegovu pomoć u ponovnom osvajanju utvrda na rijeci Uni, gdje su Osmanlije zarobile "više od 70 000 seljaka". Mnogi izbjeglice iz 1566. još su živjeli u Austriji i Mađarskoj. Prema novijim povijesnim istraživanjima, Hrvatska je između 1463. i 1603. izgubila više od 500 000 muškaraca u osmanskom ropstvu, ne računajući one poginule na bojnim poljima.[21] S obzirom na to da je demografski potencijal naroda znatno smanjen, neizbježno se znatno smanjio i njegov politički utjecaj.

Međutim, unatoč svim teškoćama i tragedijama, hrvatski narod je kroz ta duga stoljeća borbi i administrativnih, političkih i vjerskih podjela sačuvao temeljne elemente svoje državne autonomije i živu svijest o svom jedinstvu. "Prepreke" su nanijele ozbiljne rane i oslabile nacionalni organizam, ali nacionalna svijest nije ugašena. Napetost između univerzalističkih tendencija i separatizma - u smislu potpune obnove suvereniteta (Starčević 1861. [22]) ili sjedinjenja s etnički srodnijim Južnim Slavenima (Strossmayer, a kasnije i Trumbić [23]) - kidala je dušu i pomutila savjest, ali ju je održavala snažnom.

Tako je, na primjer, dok je Sabor 1848. prekinuo sve veze s Ugarskom, proglasivši neovisnost Hrvatske, potkralj J. Jelačić, jedan od najuglednijih generala Carstva, prevagnuo u korist univerzalističke koncepcije, boreći se odano za Carstvo. Godine 1918. feldmaršal Boroević, također jedan od najsposobnijih vojskovođa Carstva u Prvom svjetskom ratu, nepokolebljivo branio univerzalistički ideal, a kada je izgubio svaku nadu u opstanak pred općim naletom ideje nacionalnosti, pokušao je spasiti pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i obnoviti slobodnu i neovisnu Hrvatsku, ali bilo je prekasno. Zapravo, u trenutku raspada Dvojne monarhije, "demokratski" element, "osjetljivi čovjek", držao je sudbinu hrvatskog naroda u svojim rukama. Ali dio tog običnog čovjeka, slikajući romantiziranu sliku sjedinjenja sa Srbima, uvelike je pridonio tome da se njegovom narodu oduzme mogućnost proglašenja suvereniteta i vraćanja integriteta njihove bivše državne neovisnosti.

Trumbićeva politika i njegovih poslušnika, favorizirajući ujedinjenje s Južnim Slavenima, posebno sa Srbima, poslužila je kao izgovor potonjima da okupiraju Hrvatsku, zaobilazeći sve obveze usmjerene na organiziranje istinski demokratske političke unije. Više od 1300 godina života u svojoj modernoj domovini, Hrvati nisu prihvaćali nijednu državu kao legitimnu osim ako je nije prihvatio i odobrio Sabor, njihov parlament. Umjesto da sankcioniraju čin "ujedinjenja" sa Srbima, nezakonito proveden 1. prosinca 1918., Srbi su raspustili Sabor. Pokušaj otpora preostalih hrvatskih trupa, dijela raspadajuće vojske poražene monarhije, brutalno je ugušen (6. prosinca 1918.), obojavajući ulice Zagreba, glavnog grada Hrvatske, krvlju. Nevina krv ovog naroda, uz srpski narod, morala je igrati ključnu ulogu u novoj političkoj građevini.

Ova iskrenost zahtijeva daljnje pojašnjenje. Trumbić i njegovi pristaše, ogorčeni carskim "univerzalizmom" - koji je sve više prihvaćao austrijsko ili mađarsko nacionalističko ruho - i inspirirani idealima pionira ekumenizma poput biskupa Strossmayera, nisu počinili nacionalnu izdaju. Prihvaćanjem jugoslavenske koncepcije pokušali su spasiti Hrvatsku i njezin teritorijalni integritet od nelegitimnih talijanskih zahtjeva, potkrijepljenih paktom (Londonskim paktom iz 1915.), zamišljenim ne na univerzalističkim idealima, već usmjerenim na ispunjenje snova makijavelizma i nacionalizma definiranog kao "sveti egoizam". Pobjednički uz zapadne saveznike, Srbi su izbjegli sve obveze koje su prihvatili tijekom rata u razgovorima i pregovorima s Trumbićem i njegovim pomagačima.

Njihovi postupci također su uništili sam duh i ideju demokratske države zajedničke Hrvatima, Srbima, Slovencima i Crnogorcima. Upravo su se tu stvari zakomplicirale. Od tog trenutka nadalje vodi se titanska borba, iako u manjem opsegu, između hrvatskog i srpske nacije, borba koja traje do danas. To nas je, posebno nas Hrvate, koštalo neprocjenjive cijene u dobrima, životima i, konačno, potpuno nas je lišilo slobode i nacionalne neovisnosti upravo u trenutku kada je pravo na samoodređenje suverenih naroda trijumfovalo u europskom okruženju i u sferi zapadne civilizacije općenito.

Umjesto da pokušaju potvrditi, a ako je moguće, i suštinski ojačati novu političku tvorevinu, koja će se od sada zvati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Jugoslavija - odnosno zemlja Južnih Slavena - dajući joj demokratske temelje i poštujući volju njezina naroda i njegove tradicije, Srbi su u galopirajućem crescendu uveli ugnjetavanje, pljačku i teror sve dok nisu proglasili osobnu diktaturu svog kralja Aleksandra Karađorđevića, najomraženijeg stranog monarha kojeg je hrvatski narod ikada morao podnijeti u svojoj dugoj povijesti. Hrvatska gospodarska imovina preusmjerena je u Beograd, a odatle su dolazili teror, progoni, zatvaranja, pogubljenja i vješanja.[24]

Svjestan svojih prava, hrvatski narod okupio se oko Hrvatske seljačke stranke i njezina neospornog vođe, Estebana Radića, političke figure istinskog obrazovanja, obuke i demokratskih osjećaja. On je još uvijek sanjao o tome da će moći transformirati novu zajednicu u demokratski entitet, prihvatljiv osjećajima, tradicijama i interesima svih. Srbi, s druge strane, posebno njegova dinastija Karađorđević, smatrali su sebe radikalno nedemokratskima i suočili se s rastućim protivljenjem drugih naroda višenacionalne jugoslavenske države, koji su se sve više pridružovali borbi s hrvatskim vođama, podižući sve deblje i ozbiljnije utvrde između sebe i svoje većinske oporbe.

Nasilnom smrću Radića i dvojice drugih hrvatskih zastupnika, sukob je ušao u svoju odlučujuću fazu. Ciljevi srpske politike - posrbljivanje Makedonije i većine hrvatskih pokrajina - činilo se da su dosegli točku ostvarenja. Činilo se da je došlo vrijeme za staru ekspanzionističku srpsku politiku, koju je I. Garašanin planirao sredinom prošlog stoljeća.[25] Što su se više Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Albanci i Mađari opirali toj hegemonističkoj politici, to se Srbima logičnije činilo organizirati institucije i mehanizme terora. Osobni režim kralja Aleksandra ojačao je policiju i vojsku do te mjere da su Srbi postali naoružani narod, apsolutistički militarizam protivan slobodi drugih.[26]

Na taj je način srpski hegemonistički duh iskorijenio sve tragove demokracije u tom dijelu svijeta. Administrativni, vojni i policijski aparat u srpskim rukama proždirao je resurse stvorene radom drugih, posebno Hrvata i Slovenaca, pripremajući tako uvjete - militarizaciju i bogaćenje srpske vladajuće klase te osiromašenje i političko porobljavanje drugih naroda - za građanski rat naroda za koje je Strossmayer sanjao o istinski ekumensko-demokratskoj zajednici.

Nakon toliko patnje, podnesene u novim okolnostima, hrvatski je narod 1941. godine iskoristio povoljan trenutak da proglasi svoju neovisnost, pravno i formalno obnovivši svoju bivšu suverenu i neovisnu državu. Mađari su anektirali svoje povijesne dijelove Vojvodine; Makedonci, osjećajući se sastavnim dijelom bugarske nacije, ujedinili su se s njom; a Albanci s Kosova i Metohije, još uvijek pod talijanskom fašističkom okupacijom, izrazili su veliko zadovoljstvo što su se pridružili svojoj domovini Albaniji. Srpski snovi - nepravedni i apsurdni - tako su potpuno razbijeni za dvanaest dana. Njihov administrativni, policijski i militaristički aparat nije služio ničemu. Njegov jedini vidljivi i stvarni rezultat bilo je potpuno nezadovoljstvo podanika, koje je postalo zajednička tragedija i za pravedne i za krive.

Priča o onome što je uslijedilo dobro je poznata. Drugi svjetski rat, odnosno njegov završetak, donio je Srbima njihovu drugu pobjedu. Dva su odlučujuća čimbenika doprinijela tome. Saveznici nisu priznali raspad monarhijske Jugoslavije, nepravedno smatrajući je posljedicom djelovanja sila Osovine. To nepriznavanje imalo je značajne praktične i formalne političko-pravne posljedice. Prema ovom stajalištu, koje je svakako bilo u suprotnosti s voljom naroda koji se protivio velikosrpskom imperijalizmu, svaki pokret otpora pod jugoslavenskom zastavom, usmjeren na obnovu Jugoslavije, smatrao se legitimnim, savezničkim i prijateljskim.

S druge strane, srpska buržoazija, potpuno izgubivši povjerenje vlastitog naroda tijekom svoje dvadesetogodišnje vladavine, preuzela je inicijativu, uz podršku i zapadnih saveznika i Sovjetske Rusije, iako iz različitih razloga. Tako je PKJ (Jugoslavenska komunistička partija), prikrivena pod zastavom "rata za nacionalno oslobođenje", zaštićena političko-pravnom formulom legitimnog otpora i obilno opskrbljena oružjem, streljivom i hranom, preuzela vlast. S obzirom na "legitimitet" jugoslavenske države, koja je u stvarnosti bila srpsko hegemonističko "minijaturno carstvo", velika većina Srba pridružila se novom protagonistu obnove Jugoslavije: PKJ.

Uvrijeđeni "izdajom" Hrvata i drugih naroda, posebno Makedonaca, Albanaca i njemačke manjine, Srbi su, putem PKJ, oslobodili svoju mržnju protiv svih, a posebno protiv Hrvata, što je kulminiralo njihovim zločinima u sada već povijesnoj Bleiburškoj tragediji. Svijet pobjednika oglušio se, ili ako je i priznao "nešto", smatrao je to kaznom za "izdajnike" i "suradnike", "unutarnjom stvari" Jugoslavije. Strašna uvreda pravdi! Nezamisliva politička kratkovidnost! Od tog trenutka nadalje, hrvatski narod i ostali narodi porobljeni tamo započeli su novu borbu za slobodu.

Novi uvjeti nametnuli su nove oblike borbe. U staljinističkom razdoblju i trijumfalnoj euforiji Beograda, nad Hrvatskom se spustila smrtna tišina. Najbrutalniji progoni činjeni su pod krinkom "jedinstva i bratstva". Pasivni otpor bio je jedino oružje naroda: ali u poststaljinističkom razdoblju, narod je počeo dizati glasove nezadovoljstva i prosvjeda. U skladu s prirodom novog režima, utemeljenog na marksističkoj filozofiji povijesnog materijalizma, ti su se glasovi čuli prvenstveno u ekonomskoj sferi.

Srpski hegemonistički centralizam ponovno je uspostavio svoju apsolutnu moć nad resursima drugih republika, posebno razvijenijih slovenskih i hrvatskih. Ali u osnovi ekonomskih problema uvijek je bilo nacionalno pitanje. Unatoč korupciji koju je Beograd prakticirao sa slovenskim i hrvatskim industrijskim fondovima, favorizirajući makedonske i albanske kolaboracioniste, komunistički vođe ova dva naroda sve su više naglašavali svoje tradicionalne simpatije prema Hrvatima, sada se pridružujući "ekonomskoj" opoziciji Slovenaca i Hrvata.

Samo ta spontana solidarnost omogućila je eliminaciju A. Rankovića i njegovih najodanijih srpskih suučesnika, koji su uspostavili strašan sustav terora i pljačke. Nakon dugotrajne i sve otvorenije borbe od 1958., 1964., 1964., 1965. i 1966., četvrta plenarna sjednica Centralnog komiteta Komunističke partije, održana na Brijunima (1966.), eliminirala je Rankovića, točku s koje se bilježi opći slom te nepravedne, antihumane i antidemokratske političke tvorevine.

Događaji govore sami za sebe.

Ne želimo se upuštati u nagađanja. Radije dajemo glas samim akterima u ovoj drami, koja izaziva i potpuno odbojnost i vrlo čudnu vrstu divljenja. Primjerice, 15. ožujka na plenarnoj sjednici Društva hrvatskih književnika izrađena je Deklaracija o nazivu i funkciji hrvatskog književnog jezika. Ovu deklaraciju potpisalo je 18 najreprezentativnijih institucija kulturnog života u Hrvatskoj pod komunističkim režimom. Žaleći se na degradaciju i svođenje hrvatskog jezika na pokrajinski status pod izlikom srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog identiteta, ove ugledne hrvatske organizacije traže od vlade u Beogradu dvije stvari: 1) Izmjenu članka 131. važećeg Ustava, koji bi trebao glasiti: Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih tijela moraju se objavljivati u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom.

U službenoj komunikaciji savezna tijela moraju se pridržavati načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije. Hrvatski jezik mora se zvati svojim imenom - hrvatskim - a ne srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim. 2) Slijedom toga, s obzirom na prethodno spomenuti zahtjev - Deklaracija doslovno navodi - potrebno je osigurati dosljednu upotrebu hrvatskog književnog jezika u školama, tisku, javnom i političkom životu, radiju i televiziji kad god je riječ o hrvatskom stanovništvu..."

Borba za materinji jezik nije specifična samo za marksizam. Stoljećima je on bio glavni instrument za emancipaciju, oslobođenje i suverenitet naroda. Zato sada svjedočimo velikom spektaklu, izazvanom ovom hrvatskom Deklaracijom. Srbi svih vrsta i gotovo nepostojeća, oportunistička hrvatska manjina iznose zaglušujuće prijetnje. Partijski sudovi su već intervenirali, a prve sankcije su primijenjene. Hrvatski komunisti imaju svoje nove "mučenike". V. Bakarić, prvi komunist u Hrvatskoj i član Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (PKJ), na kojeg nova „pobuna“ najviše tišti, odgodio je sastanak Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske na neodređeno vrijeme. Obrazlažući svoju odluku, Bakarić, između ostalog, kaže:

„Nacionalizam među nama, i prema mišljenju manje-više svih, rastao je od 1952. nadalje, s izraženijim porastom 1962. i 1963. Ako pogledamo najglasnije glasnogovornike, primjećujemo da se mijenjaju. 1963. i 1964. to su bili oni iz gospodarskog sektora, odnosno, administrativnog, stranačkog ili državnog sektora, koji su se bavili gospodarstvom. Osnovni uzrok tome bio je centralizam, odnosno raspodjela sredstava. Rekli smo da će s reformom nacionalizam opasti, i u tim krugovima to se doista i dogodilo.“ Formalno, nacionalizam sada prihvaćaju i drugi, upravo oni koji u sadašnjoj fazi revolucije nisu pronašli svoje mjesto, s kojima nismo pronašli zajednički jezik i koji će se još neko vrijeme sukobljavati na našem putu."

Govoreći o "žarištima, kreatorima ove situacije", Bakarić dodaje: "Na primjer, prvo smo imali sukob sa skupinom filozofa[27]. Naš je cilj bio politički ih poraziti. Nismo poduzeli nikakve administrativne mjere." Bakarić se zatim osvrće na slučaj hrvatskog komunističkog povjesničara Francisca Tuđmana, najavljujući njegov "dogovor" iza kulisa s Centralnim komitetom. Zatim doslovno nastavlja: "U Matici Iseljeničkoj (Institutu za iseljenike) čuli smo slične stvari... Spomenut je drug Holjevac[28] i njegovi postupci u Vijeću Republike prošle godine, kada se raspravljalo o pitanju nagrada Božidara Adžije[29]. S obzirom na situaciju u cjelini, bilo bi logično da je podnio ostavku, što smo od njega tražili, ali on to nije učinio. Okrivljavajući ga što ne prihvaća kritike i tražeći od njega da ispita izvore nacionalizma, Bakarić je naglasio mogućnost još jednog sličnog problema"[30] i drugdje.

Spomenuti hrvatski komunistički povjesničar Tuđman, unatoč tome što je pismeno obećao prilagoditi svoja povijesna istraživanja i zaključke smjernicama Centralnog komiteta, napisao je sljedeće u zagrebačkim novinama "Telegram" 17. siječnja 1967.:

"Uz oživljavanje unionističko-hegemonističke tendencije i produljenje klime Rankovićevih sve širih tumačenja društvenog života, te činjenicu da su poprimala prijeteće i nerealne oblike, u području historiografije pojačali su i analogni trendovi. Ti su trendovi dodatno proširili svoju ulogu avangarde, ne uspijevajući tako samo ažurirati teze i koncepte Vuka-Garašanina i diktature 6. siječnja (Aleksandrove diktature)."

Bilo je potrebno opravdati novo aleksandrijsko doba etatizma i hegemonije ne samo novim teorijama superiornog socijalističkog integralizma, već i odgovarajućim procjenama nedavne povijesti jugoslavenskih naroda. To je naglašavano u jednostranim procjenama: jedina pozitivna činjenica bila je stvaranje monarhijske Jugoslavije, a odgovornost za njezino uništenje pala je na nacionalnosti (posebno Hrvate, zatim Slovence, Makedonce i nacionalne manjine). „O nacionalnom pitanju rasprava se vrti isključivo oko natjecanja između dvije buržoazije itd.“

Odgovarajući kritičarima, Tuđman kaže: „Ali potrebno je nešto više. Za povjesničara bi bilo potrebno istražiti u kojoj se mjeri moji stavovi slažu s stavovima hrvatskih marksista koji su se bavili sličnim raspravama od 1920. nadalje, te kakav je bio njihov utjecaj i sudbina. Vjerujem da bi sve to moglo doprinijeti razumijevanju povijesnog razvoja“ [31].

Govoreći o „žarištima, kreatorima ove situacije“, Bakarić dodaje: „Na primjer, prvo smo imali sukob sa skupinom filozofa[27]. Naš je cilj bio politički ih poraziti. Nismo poduzeli nikakve administrativne mjere.“ Bakarić se zatim osvrće na slučaj hrvatskog komunističkog povjesničara Francisca Tuđmana, najavljujući njegov „dogovor“ iza kulisa s Centralnim komitetom. Zatim doslovno nastavlja: „U Matici Iseljeničkoj (Institutu za iseljenike) čuli smo slične stvari...

Spomenut je drug Holjevac[28] i njegovi postupci u Vijeću Republike prošle godine, kada se raspravljalo o pitanju nagrada Božidara Adžije[29]. S obzirom na situaciju u cjelini, bilo bi logično da je podnio ostavku, što smo od njega tražili, ali on to nije učinio. Okrivljujući ga da nije prihvatio kritiku i tražeći od njega da ispita izvore nacionalizma, Bakarić je naglasio mogućnost još jednog sličnog problema“[30] i drugdje.

Spomenuti hrvatski komunistički povjesničar Tuđman, unatoč pismenom obećanju da će svoja povijesna istraživanja i zaključke prilagoditi smjernicama Centralnog komiteta, u zagrebačkim novinama "Telegram" 17. siječnja 1967. napisao je sljedeće:

"Uz oživljavanje unionističko-hegemonističke tendencije i produljenje klime Rankovićevih sve širih tumačenja društvenog života, te činjenicu da su poprimala prijeteće i nerealne oblike, u području historiografije pojačali su i analogni trendovi. Ti su trendovi dodatno proširili svoju ulogu avangarde, ne uspijevajući tako samo ažurirati teze i koncepte Vuk-Garašanina i diktature 6. siječnja (Aleksandrova diktatura).

Novo aleksandrijsko doba etatizma i hegemonije bilo je potrebno opravdati ne samo novim teorijama superiornog socijalističkog integralizma, već i odgovarajućim procjenama nedavne povijesti jugoslavenskih naroda. To je naglašavano u jednostranim procjenama: jedina pozitivna činjenica bila je stvaranje monarhijske Jugoslavije, a odgovornost za njezino uništenje pala je na narodnosti (posebno Hrvate, tadašnje... Slovenci, Makedonci i nacionalne manjine). „O nacionalnom pitanju rasprava se vrti isključivo oko natjecanja između dvije buržoazije itd.“

Upozoravajući na opasnost talijanskog iredentizma, Pavšić poziva na radikalne unutarnje reforme u svakom pogledu.

Stav ovog slovenskog pisca vrlo je karakterističan. Slovenci, najzapadniji dio - srednjoeuropski dio Jugoslavije, izložen iredentizmu, posebno talijanskom - oduvijek su vidjeli svoj spas u Beogradu, u jugoslavenstvu. Iskusivši slogan "jedinstva i bratstva", kako ga je primijenio A. Ranković, slovenski su se duhovi mobilizirali, pridružujući se hrvatskim, makedonijskim, albanskim i drugima. Najreprezentativnije ličnosti slovenske politike i kulture sada otvoreno govore o pravu na odcjepljenje.

Očito je, dakle, da hrvatska borba za neovisnost i suverenitet više nije izolirana. Kao najbrojniji narod koji se opire jugoslavenstvu, odnosno velikosrpstvu, hrvatski narod svojom borbom olakšava otpor Albanaca, Makedonaca, Slovenaca i mađarske manjine. Hrvatska borba za pravo na samoodređenje tako postaje zajednički instrument za demokratizaciju tog dijela svijeta, regije koja je svakako vrlo ključna i opasna za svjetski mir i ljudska prava pojedinaca i naroda. Koja je svrha četiri službena jezika u Jugoslaviji, što se danas traži, ako se Albanci s Kosova i Metohije mogu i trebaju uključiti u maticu Albaniju? Regija s gotovo milijun Albanaca, koji čine većinu od čak 75% stanovništva, trebala bi se ujediniti s neovisnom Albanijom.

Tito je priznao to pravo, čak i kada je budućnost naroda pod srpskom diktaturom vidio kao budućnost revolucionarne ilegalnosti. A sada? Slučaj, nakon pada Rankovića, prilično je dobro poznat svjetskom javnom mnijenju. Nedavni prijem albanske delegacije od strane američkog Kongresa bacio je dovoljno svjetla na "oslobođenje" i "jedinstvo i bratstvo" koje je Tito, zajedno s Rankovićem, pripremio za to mučeničko stanovništvo malene Albanije.[32] Makedonski slučaj je prilično sličan. Samo postojanje federacije makedonskih društava u bugarskoj prijestolnici Sofiji jasno ukazuje na nezadovoljstvo Makedonije srpskom vlašću nad njihovom domovinom. Nadalje, postojanje makedonske emigracije diljem slobodnog svijeta uvjerljiv je argument da Makedonci ne žele živjeti u Jugoslaviji.[33]

Ekonomska politika, srbijanske novine iz Beograda, uzimajući u obzir ono što smo govorili, u svom članku u broju od 1. travnja 1967. ukazuje na stalno rastući fenomen, nazivajući ga "federalnom averzijom". Govoriti bilo što u korist Beograda je "izašlo iz mode, nepopularno" i "opasno". "Svatko tko učini nešto takvo", nastavlja E.P., "može biti siguran da će biti označen kao zagovornik etatizma ili unitarizma."

Književne novine, još jedne srbijanske novine, komentirajući Deklaraciju o dominaciji i ulozi hrvatskog jezika, osuđuju ovaj hrvatski stav, nazivajući ga "šovinizmom". Njegov komentar završava: „U svakom slučaju, utvara šovinizma svih nijansi slobodno i nesmetano luta Jugoslavijom već neko vrijeme. Postoji čak i unaprijed utvrđeni protokol prema kojem se ta utvara kreće. Prvo se određenim 'marksističkim' citatima o pravu na samoodređenje naroda osigurava 'socijalistički' pristup problemima; zatim se preuveličava fenomen čije postojanje nitko ne poriče; i konačno, u ime nacionalne jednakosti, napadaju se sami temelji na kojima počiva zajednica jugoslavenskih naroda“ [34].

Što se tiče jugoslavenstva i temelja na kojima počiva zajednica jugoslavenskih naroda, a koje se srbijanske novine nostalgično prizivaju, ovdje ćemo citirati riječi američkog promatrača, jer su uhvatile bit istine:

"Kao država, Jugoslavija je danas prije svega republika naroda, a ne nacionalna država. Uobičajena oznaka 'jugoslavenska država', bilo da se odnosi na bivšu Jugoslaviju ili sadašnju komunističku, ima jedinu svrhu prikrivanja i poricanja stvarnog postojanja spomenutih nacionalnosti (Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca) koje čine jugoslavensku državu. Srbi koriste izraz 'jugoslavenska nacionalnost' s namjerom da poreknu hrvatsko ime, njegove karakteristike i njegova nacionalna prava."

Srbi žele asimilirati sve nacionalnosti, posebno hrvatsku, ali koncept jugoslavenske nacionalnosti bio je i ostao samo unaprijed smišljena ideja o pretvaranju svih etničkih skupina u jednu nacionalnost." Srbija... Moramo također istaknuti da su Srbi ostali najdominantnija i najmoćnija politička snaga u današnjoj Jugoslaviji. Općepoznato je u dobro informiranim krugovima da je većina članova Jugoslavenske komunističke partije Srbi i da oni, posljedično, zauzimaju položaje od političkog značaja.

"Američki autor, uz hrvatsku borbu za neovisnost, pronalazi slične borbe i među drugim narodima: 'Moguće je pronaći ozbiljne pokrete za neovisnost Makedonije i Slovenije, a njihova motivacija i želje nisu uvjetovane okolnostima.'" Narod je odlučan postići svoje ciljeve i ništa neće spriječiti njihovu hrabru borbu" [35]. Vjerujemo da je naša teza o postojanju subjekta prava na samoodređenje u hrvatskom slučaju dovoljno dokazana, kao i činjenica da njegova borba za neovisnost nije izolirana, već djeluje unutar demokratskog okvira.

To bi, prije svega, osiguralo slobodan razvoj hrvatskog naroda. Ne bi trebali trošiti energiju boreći se za najosnovniju stvar: obranu vlastitog književnog jezika, najrazvijenijeg i najstarijeg od svih koji se koriste u tom dijelu svijeta, koji se može pohvaliti 1200 godina starom abecedom (glagoljicom) i gotovo 500 godina otkako su na njemu napisana trajna djela (M. Marulić, Judita, 1545.; M. Držić: Dundo Maroje i druga, djela koja se trenutno s velikim uspjehom postavljaju u europskim umjetničkim centrima).

S hrvatskom neovisnošću, njezin narod više ne bi morao tražiti egzistenciju u inozemstvu kao što to čini danas, kada gotovo 170 000 Hrvata radi samo u Zapadnoj Njemačkoj. Hrvati, iako je Republika Hrvatska, nakon Slovenije, ekonomski najrazvijeniji dio Jugoslavije. Kao religiozan narod, oni bi svoj stav o pitanjima vjere i bogoslužja određivali prema svojim uvjerenjima i tradicijama, i za njih, srpski komunist, koji je pustošio hrvatska sela tijekom posljednjeg rata, ne bi bio "ovlašten" raspravljati o odnosima između hrvatskog katoličkog naroda i njegovog vjerskog središta u Vatikanu, namjerno unoseći omalovažavajuće insinuacije protiv hrvatskog katoličkog klera, time izazivajući hrvatsko nezadovoljstvo koje nije uvijek povoljno za samu Svetu Stolicu... Imaju li religija, kultura i gospodarstvo ikakve veze s egzistencijom, slobodnim razvojem i pravom na samoodređenje, prepuštamo našim čitateljima da slobodno formiraju vlastiti sud.

Dakle, boreći se protiv nepravedne srpske nadmoći, hrvatski narod pomaže i Makedoncima, Albancima, Crnogorcima[36] barem zato što nikada nisu prihvatili nacionalni identitet sa Srbima, pa čak i Slovencima, koji danas jasno tvrde da imaju pravo na samoodređenje, dajući prednost slovenstvu nad jugoslavenstvom, kako bi rekao njihov pisac Pavšić, predsjednik Udruženja književnika Jugoslavije.

Što je onda taj "viši" interes, na primjer, koji zahtijeva da gotovo milijun Albanaca, koji žive u gustim zajednicama i bez teritorijalne odvojenosti od svoje domovine, trpi dominaciju Beograda, a da im se ne da ujediniti s državom Albanijom? Pogotovo ako se sudbinom stanovništva upravlja iz Beograda kao i iz Tirane istom marksističkom filozofijom i politikom? Zašto se Makedonci ne mogu ujediniti s Bugarskom, ako svi dokazi o njihovoj slobodnoj volji izražavaju njihov identitet s Bugarima ili veći afinitet s njima nego sa Srbima, a marksistička ideologija prevladava u Sofiji, Beogradu i Skoplju? Što je to više pravo u čije ime slovenska i hrvatska industrija moraju subvencionirati srpsku industriju i održavati srpski vojni i policijski aparat na štetu svih sloboda slovenskog i hrvatskog naroda?

Smatramo prikladnim završiti s ovim pitanjima. Ostaje nam odgovoriti je li hrvatska borba u sukobu s općim procesom povijesti, kako smo obećali.

Ovdje vrijedi stari princip: contra factum non valet argumentum (činjenice ne proturječe argumentima). „Separatistička“ volja naroda Jugoslavije protiv „unionističke“ volje Srbije pruža uvjerljiv dokaz da je sadašnji povijesni razvoj „separatistički“. Ali reći će nam se da su Jugoslavija i njezini narodi premalena mjera da bi se primijenila na procjenu svjetsko-povijesnih događaja. Što kažu teorija i praksa velikih naroda i drugih naroda?

Sukob mišljenja

Ostavljajući po strani slučaj Rousseaua s njegovim ekstremističkim nacionalizmom i totalitarnom demokracijom, počet ćemo s Renanom. U svom poznatom predavanju o naciji, održanom na Sorbonni 1882. godine, rekao je sljedeće: "Nacije nisu vječne. One su počele, one će završiti. Europska konfederacija će ih vjerojatno zamijeniti."

Filozof Nietzsche, zauzimajući antinacionalistički stav, tvrdi da je nacionalizam podijelio Europu na morbidne frakcije, potaknute nacionalističkim ludilom kratkovidnih političara koji u svojoj "fatalno prolaznoj" politici iskrivljuju znakove dokaza, čak ni ne sumnjaju da Europa "želi biti jedno" [37].

G. Sorel, sa svoje strane, svjestan ove europske nacionalističke podjele, formulira najpesimističniju ideju i slika sliku i perspektivu budućnosti Europe. Njegova Europa je košara puna rakova, koji se svaki dan bockaju. Komentirajući ovaj pesimizam, Denis de Rougemont dodaje: „Sorel, koji označava prijelaz između Marxa i Nietzschea, njegovih učitelja iz 19. stoljeća, i između Lenjina i Mussolinija, njegovih učenika iz 20. stoljeća, nesumnjivo je bio najpesimističniji promatrač Europe nacija. Godina 1914. dokazala mu je da je bio u pravu.“ Godine 1914. čaša je razbijena - ne Europe, naravno, već Europe nacija i njezina globalnog imperijalizma... Njemačka, Francuska i Italija, odmah nakon oslobođenja, u svoje su ustave umetnule članke koji su predviđali napuštanje svete dogme potpunog suvereniteta.[38]

L. Einaudi, bivši talijanski predsjednik, zaključuje svoju knjigu „Rat i europsko jedinstvo“ emfatičnim pitanjem: kako možemo i trebamo razlikovati prijatelje od neprijatelja mira? Odgovara da su svi oni koji brane suverenitet i ne prihvaćaju nadnacionalnu političku formaciju, ustupajući joj dio nacionalnog suvereniteta, neprijatelji mira i europske budućnosti.[39] Luis Diez del Corral, koji se ponekad čini kao "unionist", a ponekad kao "separatist", formulira sljedeće ideje protiv nacionalizma:

"Postoji gorka ironija i duboki povijesni paradoks u činjenici da je isti nacionalistički princip, dok je kidao povijesno tkivo Europe, postao zajednička i vulgarna baština svakog naroda na zemlji. Nacionalna ideja, pretvorena u elementarnu idee-silu, poprimila bi ekstremne oblike eksplozivnog partikularizma unutar Europe i, istovremeno, anonimno, magično i bajkovito lutala s dugim repom nalik kometu po nebu planeta, potičući ustanak protiv Europe naroda koji su prethodno priznali njezino vodstvo" [40].

Njegov sunarodnjak González Fernández de la Mora identificira ideju suvereniteta s instinktom za moć, općim fenomenom fizičko-biološkog svijeta, proglašavajući princip suvereniteta suprotnim samoj ideji jedinstva zakona. Čovječanstvo će jednog dana crvenjeti što je izmislilo pravni termin kojim bi obuhvatilo instinkt, baš kao što se danas crvenimo kada jadikujemo nad ropstvom kao pravnom institucijom.[41]

Ova serija autora s "unionističkom", antinacionalističkom orijentacijom i stavom protiv nacionalnog suvereniteta mogla bi se mnogo više proširiti.[42] Zbog ograničenja prostora, prekidamo ovu seriju kako bismo dali nekoliko riječi ovim "protivnicima".

Drugu stranu ovog političkog "manihejstva" predstavlja niz pisaca, znanstvenika i političara koji brane nacionalizam, nacionalnu državu i suverenitet. Od Francuske revolucije, nacionalisti i federalisti su u sukobu. Roberto suprotstavlja francuski "egoizam" paneuropskom federalizmu. Ne vjeruje da francuski zakonodavac može donositi zakone za buduće generacije, nedostajući i moć i znanje o potrebnim uvjetima. Radije prepušta stvar filozofima, zahtijevajući da se Francuzi posvete svojoj naciji.[43]

Naš suvremenik, akademik François Perroux, kaže sljedeće: „Povjesničar budućnosti će nesumnjivo reći da su oni koji su se protivili spojenoj, integriranoj Europi bili pravi i jedini branitelji europskog duha. Europa podložna dominantnim silama koja trijumfuje, ako bi se ikada ostvarila, značila bi kraj Europe i europskog duha. Duh stare Europe neće izaći kao pobjednik iz sadašnje slijepe ulice osim pod uvjetom da ostane vjeran svojim najboljim kvalitetama, uklanjajući ove nedostatke koji su kult slogana (uključujući ovdje i proeuropski slogan), nabori fanatičnih ideja, reakcije maniheizma koji, prizivajući tonove Posljednjeg suda, dijeli dobra i loša ljudska bića na temelju povijesnih slučajnosti trenutka...

U slučaju europske federacije, „to neće biti ništa više od jednostavnog saveza, korisnog ili nužnog, dobro ili loše uređenog, protiv određenog neprijatelja; Ovdje ćemo se baviti prijenosom niza nacionalnih suvereniteta i njihovim podređivanjem, ne nemogućem zajedničkom suverenitetu, već volji i prednosti jače sile, koja bi postala njezina jedina kraljica i gospodarica. Ono što se jučer dogodilo Njemačkoj, dogodilo bi se i Europi. Godine 1848., Frankfurtski parlament pokušao je stvoriti federaciju jednakih.

Ali pogriješio je: jednakost je bila nemoguća među članovima germanskog tijela...“ Zatim je uslijedila Bismarckova intervencija i pruska dominacija. „Pretpostavimo, dakle, federalnu Europu koja tako tvori umjetnu cjelinu s prirodno različitim domovinama. Bila bi teška pogreška vjerovati da bi takav režim jamčio mir. Povijest nas uči da rat izravno proizlazi iz federalnog ustava, poput ploda cvijeta. Ovi ratovi, mali ili veliki, koji su prirodni dio ovog režima, dobivaju tehnički naziv 'kaznene ekspedicije'.“ U većini slučajeva, oni prisilno vode federirane članice u krilo federacije...“ Autor odmah spominje kaznene ekspedicije protiv „saksonskih, bavarskih itd. separatističkih skupina“, pozivajući se i na slučaj švicarskih pobuna, kojima su pobunjenici istrijebljeni, kao i slučaj Američkog građanskog rata, „jednog od najkrvavijih u povijesti. Jug je sveden na svojevrsno ropstvo tijekom gotovo dvadeset godina“ [44]. Kako bi se izbjeglo ponavljanje ovog iskustva u mnogo većim razmjerima, spomenuti autor preporučuje političku razboritost i oprez. Jakob Burckhardt već je upozorio na dolazak „strašnih pojednostavljivača“, koji u ime demokracije nameću vojni mač.

Netko bi mogao prigovoriti da su se nakon kaznenih ekspedicija u Švicarskoj, Njemačkoj i Americi formirale moćne nacije i države, što opravdava njihovo razmatranje kao potpuno pozitivan ishod povijesti. To priznajemo, ali pod uvjetom sljedećeg zapažanja. U njemačkom slučaju, to je bila ljudska množina već prožeta zajedničkom sviješću o pripadnosti njemačkoj naciji. Živjeli su u stanju početne svijesti o potrebi formiranja političke cjeline, ne samo kulturno-jezične. I ovdje su "ometajući faktori" odgodili dovršetak organskog nacionalnog rasta njemačkog naroda, fenomena uobičajenog za razvoj europskih nacija. Nismo se ovdje željeli baviti švicarskim slučajem, već sjevernoameričkim slučajem. Potonji je u suprotnosti s europskim, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Isto vrijedi i za razdoblje njezine izolacije, kao i za danas, u razdoblju najaktivnijeg sudjelovanja Sjeverne Amerike u europskim i svjetskim poslovima. Amerika je nastala odvojeno od europskog svijeta, što joj je dalo određene specifične karakteristike u usporedbi s Europom općenito.

Imigranti, ili emigranti, ovisno o tome kako se gleda na američko stanovništvo, u početku su željeli nastaviti isti život koji su njihovi roditelji živjeli u Europi. Tendencija prema odvajanju, izolaciji i "nacionalnim" autonomijama neizbježno je dovela do sukoba koji su kulminirali građanskim ratom. Nakon gorkog iskustva rata, vitalne i političke energije usmjerene su u drugom smjeru. Federalizam je prevladao nad opasnim separatizmom i stvaranjem autonomnih političkih jedinica, sličnih europskim državama. Politički "racionalizam", proračuni pravnika i političara, donio je pobjedu nad spontanim rastom prema političkoj zajednici u smislu nacionalne zajednice, zajednice sa zajedničkom dušom. Američki uspjeh je inspirativan, njegov primjer se širi. Potiče američke i strane političare, neki nastoje nametnuti njegovo iskustvo, a drugi ga presaditi u svoje zemlje ili ga generalizirati i prilagoditi europskim političkim potrebama.

Kako bismo ublažili entuzijazam za ovu struju mišljenja, bilo teorijsku ili praktičnu, smatramo da je apsolutno potrebno istaknuti njezine nedostatke, posebno u europskom kontekstu. Amerikanci su uspjeli postići ovaj uspjeh zahvaljujući jedinstvenim uvjetima pod kojima su formirali svoju državu, svoju zajednicu. Svjetlo koje je na ovo pitanje bacio britanski povjesničar Toynbee je nenadmašno i problem, po našem mišljenju, ne zahtijeva daljnje objašnjenje: "Energije oslobođene razbijanjem kolača običaja kristaliziraju se u nove aktivnosti koje su definirane u svojim oblicima i ograničene svojom svrhom... određenim planom društvenog života... Na polju oslobođenom raspadom loze ili obiteljske skupine, nastaje politički način života koji nalikuje brodskoj kompaniji, samo u većim razmjerima i s trajnim temeljem: zajednica u kojoj povezujući element nije homogenost krvi, već zajednička poslušnost slobodno izabranom vođi i poštovanje slobodno prihvaćenog zakona, što se figurativnim jezikom moderne zapadne političke mitologije može nazvati društvenim ugovorom."

Očito je da sve to trenutno potpuno nedostaje bilo kojoj eventualnoj europskoj federaciji. Europske nacionalne države nemaju i ne mogu imati puknuće svog "kolača običaja". Po integritetu tog "kolača" one postoje, nastavljaju živjeti i ispunjavati svoju "posebnu misiju" u koncertu drugih naroda. Štoviše, kaže Francuz Massis, "sila koja ih je (različite etničke skupine koje su imigrirale u Ameriku. N. op.) privukla stvarajući od njih naciju, nije bila sila njihove prošlosti ("kolača" običaja", rekao bi Toynbee. N. op.) već njihove budućnosti." "Prostor je ovdje igrao ulogu vremena, budućnost ulogu prošlosti" [45].

U Europi, u slučaju europskih naroda, prošlost ih je oblikovala. Prisiljavanje na federalizam značilo bi strašno pojednostavljenje, nametanje kaznenih mjera bez izgleda za uspjeh. Naprotiv, to bi dovelo do trajnog političkog terora te političkog i kulturnog osiromašenja, što bi istovremeno značilo okretanje leđa povijesnom napretku. Federacija nametnuta na brzinu bila bi lišena neophodnog elementa čvrste, demokratske i slobodne zajednice. U slučaju nacionalne slobode, za razliku od federalne slobode, to je sloboda kompatibilna sa socijalnom kohezijom. Slobodna kohezija njezinih članova stvara unutarnju čvrstoću koja razlikuje europsku nacionalnu državu od svih drevnih, u kojima je unija nastala i održavana vanjskim pritiskom države na različite skupine, dok ovdje snaga države proizlazi iz spontane i duboke kohezije među njezinim podanicima" [46].

Kako bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, smatramo prikladnim posvetiti ovdje nekoliko redaka nacionalizmu. Među konceptima kojima se mnogi trenutno protive - nacionalna država, suverenitet, samoodređenje i nacionalizam - potonji je donekle diskreditiraniji. Iz raznih međunarodnih krugova pokušavaju se nacionalizam označiti kao rasizam i totalitarizam. Smatramo da je ovaj pristup apsolutno nepravedan. Ništa manje nepravedna i pogrešna nisu ni mišljenja autora koji uzimaju jedan element inherentno složene ideje nacionalizma i daju mu apsolutni karakter, pokušavajući definirati nacionalizam na taj osiromašeni i iskrivljeni način. Tako, na primjer, Del Corral pronalazi korijen nacionalizma u njemačkoj filozofiji: "filozofija identiteta", izvedena od Spinoze.

Hegelijanizam je postao "povijesni fenomen", transformirajući ga u "reprezentaciju apsolutnog principa. Nacija će biti predstavljena kao takav princip, postajući politička sudbina, teorijski temelj i opravdanje cijele političke strukture..." Nacija je suprotstavljena idealu pravde, izolacije nasuprot suradnji i nacionalne integracije [47].

U svom unionističkom žaru, Coudenhove-Kalergi pretjeruje kada govori o nacionalizmu. „Nacionalizam je postao druga religija; sa svojom etikom koja nas prisiljava da ubijamo ili umremo za naciju, sa svojim kultom, svecima i polubogovima, sa svojim festivalima, svojim simbolima i svojim dogmama.“ Zbog ogromne važnosti nacionalne ideje, nemoguće ju je definirati bez da je se uvrijedi, jer svaki pokušaj definiranja nailazi na različite proturječnosti, bilo da se pokušava definirati kao jezična ili državna veza, kao povijesna ili geografska veza, kao srodstvo krvi ili kulture“ [48].

Prema Kalergiju, nacionalizam je buržoaskog podrijetla i proizlazi iz nedostatka obrazovanja. Poluobrazovani moraju biti nacionalisti, jer od djetinjstva poznaju i vole samo svoju vlastitu povijest, književnost i kulturu, svoje velikane... O povijesti... susjednih naroda nemaju ni najmanju ideju. Oni proučavaju univerzalnu povijest krivotvorenu za nacionalnu upotrebu i potrošnju, te stoga nužno dolaze do zaključka da je njihova nacija najveća na svijetu, da je uvijek bila u pravu u svim političkim sukobima, da je, ukratko, izabrani narod Providnosti" [49].

Kalergi nije samo amaterski povjesničar i političar. On je također strastveni propagandist svog paneuropskog ideala. U tu svrhu smatra potrebnim oštro suprotstaviti ideje za koje vjeruje da ih treba prevladati s idejama koje želi ostvariti. Njegova deskriptivna definicija nacionalizma je apsolutizacija jedne od aberacija nacionalne ideje, sekundarne popratne pojave, izvan koncepta nacionalizma.

Također je dobro poznato negativno mišljenje velikog britanskog povjesničara A. Toynbeeja o nacionalizmu. On ga definira, kako kaže Ortega y Gasset, kao "duh ili tendenciju koja navodi ljude da osjećaju, djeluju i razmišljaju o onome što je dio određenog društva kao da je to cjelina tog društva." Nadalje: "Dominantna nota u kolektivnoj svijesti (zapadnih) zajednica do nedavno bila je težnja da se bude... svemir za sebe."

Ortega y Gasset, prilično žestoko kritizirajući britanskog povjesničara, kaže da "nijedna zapadna nacija, čak ni viktorijanska Engleska, pa čak ni, povrh svega, Hitlerova Njemačka, nije osjećala da je svemir... Engleska... i Njemačka osjećale su se kao dio koji je imao karakter nacije, u odnosu na druge dijelove koji su druge nacije, zajedno tvoreći svemir koji je bio zapadni svijet. Upravo zato što se svaka osjećala kao dio, mogla se osjećati kao najvažniji dio tog svemira i, posljedično, nastojala je ostvariti odgovarajuću hegemoniju. Ali ovo uvjerenje u sebe kao superiornog, ovaj 'kompleks superiornosti', očito je nešto drugačije, očito je suprotno osjećanju sebe kao svemira i također je heterogeno u odnosu na pitanje 'nacionalizma'. "Nije svaka nacija, a kamoli da bi bila nacija i osjećala se takvom, trebala vjerovati u svoju superiornost" [50].

Da bismo Toynbeeju odali pravdu, treba reći da je na svom posljednjem putovanju u Južnu Ameriku, 1966. godine, i to upravo u Montevideu, izjavio da je nacionalizam trenutno najmoćnija sila.[51] Štoviše, čini nam se da je britanski povjesničar, u prvom slučaju, formulirao aksiološki sud, a u drugom samo zabilježio činjenice. Slično tome, poznati američki publicist W. Lippmann izjavio je: "Ne može se poreći da su nacionalne snage u porastu. Patriotizam, kada je usmjeren protiv stranih sila, ujedinjuje ljude koji su inače podijeljeni religijom, politikom, društvenom klasom ili profesijom." Duboko ukorijenjen u ljudskom duhu, nacionalizam je daleko jači od bilo koje ideologije koju je stvorio stranački kongres i koju podržava propaganda." Predlažući Americi i Europi kako bi trebale nastaviti jačati svoju volju za preživljavanjem, Lippmann nastavlja: "Ova volja mora biti potaknuta uvjerenjem da branimo svoju domovinu, svoju civilizaciju i ništa drugo" [52].

Takav je spor oko problema među "velikim silama". Spor koji nije pronašao kraj ni u teoriji ni u praktičnoj politici. U potonjem, De Gaulle je protiv Hallsteina, R. Schumanna, Jeana Monneta i drugih. Mišljenja se čine nepomirljivima, posebno ako svako od njih razmotrimo u njegovom krajnjem aspektu. Autori ili političari preuveličavaju argumente prema svojoj svrsi, slikajući u svijetlim i blistavim nijansama ono što bi moglo biti korisno za njihov cilj, ostavljajući suprotnu mogućnost u mraku ili je slikajući u tužnom i odbojnom svjetlu.

Među tim mnogim sukobljenim mišljenjima, R. Aron nam se čini umjerenijim, realističnijim i potpuno u skladu s tijekom povijesti. Prethodno je izjavio da ne postoji ni "sjeme atlantskog patriotizma" i da je „Europska ideja je prazna“ [53]. Međutim, kasnije, u svom glavnom djelu koje je uslijedilo, otkriva duh umjerenosti i spremnost na oprezniji i objektivniji pristup. Izričitim osvrtom na problem suvereniteta i njegovog konačnog ograničenja i prijenosa, on otkriva svoje univerzalističke i unionističke osjećaje, ali se uvijek čvrsto držeći činjenica. Čovječanstvo prolazi kroz razdoblje krize, kada se stvaraju uvjeti za Imperium. „Svako od carstava koja su se smatrala univerzalnim ujedinilo je zonu civilizacije i okončalo sukobe između univerzalnih suvereniteta. Čini se da zaključivanje po analogiji sugerira da bi univerzalno carstvo, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, trebalo obuhvatiti cijelo čovječanstvo.“

Francuski profesor, baveći se ovim problemom, svodi suprotstavljena stajališta na sljedeće pojmove: „...teoretičari mira kroz pravo razmatraju pluralitet država i pitaju se kako te države podvrgnuti vladavini prava. Teoretičari mira kroz carstvo primjećuju da pluralitet država podrazumijeva rizik od rata i pitaju se kako prevladati prepreku suvereniteta.“ Pokušavajući zadržati svoju nepristranost po ovom pitanju, Aron iznosi praktično zapažanje, navodeći: „Nacionalni osjećaj je toliko jak da se nijedno carstvo otvoreno ne deklarira kao takvo. Čim se ruska i američka vojska povuku, svaka od europskih država pokušat će ponovno steći svoju autonomiju. Ono što vrijedi za Europu još je istinitije izvan Europe. Države koje su tek rođene ili su nedavno ponovno stekle svoju neovisnost ljubomorno čuvaju ovu dragocjenu imovinu“ [54].

Analizirajući nedavne europske tvorevine poput Zajedničkog tržišta, Euratoma i Europske unije za ugljen i čelik, Aron govori o "tajnom federalizmu", "bezbolnom federalizmu", doslovno navodeći: "Legitimna vlast, de facto moć, svijest o superiornoj nacionalnosti - sve se to može postupno pojaviti iz ekonomske zajednice, ali samo pod uvjetom da narod to želi i da vlade djeluju u skladu s tom voljom, ili, drugim riječima, pod uvjetom da vlade djeluju s ciljem federacije i da narod na to pristane."

Aron završava svoje poglavlje o suverenitetu s određenim nostalgičnim pesimizmom, rekavši: "Proširenje funkcija države, vladavina međunarodnog prava koja zabranjuje izravno miješanje u unutarnje stvari neovisnih država, nacionalizacija kulture - ove tri karakteristične činjenice našeg stoljeća čuvaju nacionalnu neovisnost i, unatoč tehničkoj i ekonomskoj međuovisnosti, a također i nadnacionalnim blokovima i transnacionalnim ideologijama, imaju značenje koje se može osuđivati, ali ne i ignorirati. Je li potrebno osuđivati to?" [55]. Žaliti ili ne žaliti, u tome leži duh R. Aronove objektivnosti. Sa sokratovskim skepticizmom završava svoje djelo: „Znamo da ne znamo odgovor na ova pitanja…“ Ovaj skromni i mudri glas evocira odjek onog mnogo starijeg – oida me meden eidenai – koji nas također podsjeća na daleke godine naše mladosti kada su nam učitelji pokušavali usaditi klasičnu mudrost.

Veliki i Mali

Dok se rasprava među velikima nastavlja, što bismo mi, mali, trebali učiniti? Kad bismo smjeli govoriti o simpatijama, trebali bismo se prikloniti onima koji brane – aksiološki i povijesno – nacionalnu državu, nacionalnu autonomiju i suverenitet, nacionalizam. Za nas, mišljenje da je nacionalizam, u svojoj biti, izopačena ideologija nema nikakvu valjanu osnovu. Papa Pio XII., prema kardinalu Feltinu, napravio je sasvim legitimnu razliku između „zdravog nacionalizma“, koji znači odanost vlastitoj zemlji, „ove veće obitelji koju nam je Bog dao“, i izopačenog nacionalizma [56].

Prihvaćajući ovu moralnu procjenu nacionalizma kao apsolutno istinitu, bez oklijevanja prihvaćamo i mišljenje profesora Victora L. Tapiea sa Sveučilišta Sorbonne, koji kaže: „Riječ nacionalizam jasno govori našoj generaciji: strastveno priziva zahtjeve mladih nacija koje traže svoju neovisnost.“ Nadalje, Znaniecki navodi, prema L. Diezu del Corralu: „Zapravo, više knjiga i članaka o problemu nacionalizma objavljeno je na poljskom nego na bilo kojem drugom jeziku. Nasuprot tome, u Engleskoj, možda zemlji u kojoj je nacionalna svijest prvi put obuhvatila cijelo stanovništvo, nacionalizam je prožeo njezin mentalitet do te mjere da je prestao biti problematičan. To objašnjava zašto u engleskoj misli 19. stoljeća ima tako malo promišljanja o nacionalizmu“ [57].

Ono što vrijedi za Poljake vrijedi i za nas Hrvate. Oni kojima nedostaje nacionalna sloboda zahtijevaju je s tim većim intenzitetom što je probuđenija njihova nacionalno-ljudska svijest. Narod poput Hrvata, koji održava živu svijest o svojoj državno-nacionalnoj neovisnosti, svjestan ogromnih žrtava koje su za nju podnesene, ali uvijek frustriran iz jednog ili drugog razloga, neumorno inzistira na svom pravu na samoodređenje, njegujući svoje simpatije više prema „separatistima“ nego prema „unionistima“, uvijek čvrsto uvjeren da između njih dvoje postoji proturječje koje je više prividno nego suštinsko.[58]

Kratko osvrtanje na hrvatsku povijest koje smo napravili jasno je ukazalo na temu prava na samoodređenje u hrvatskom slučaju. Koje je to pravo koje podržava Hrvate, ako postoje autori koji ovom pravu poriču karakter pozitivne obveze prema međunarodnom pravu?[59]

Nepomirljiv s negativnim mišljenjem o ovom pitanju, A. Bonnichon se okreće moralistima. Ako su sve pozitivne norme međunarodnog prava zašutjele - datum sed non concessum - Bonnichon izvodi pravo naroda na samoodređenje iz prava čovječanstva na samoodređenje. Volja za slobodnim životom, za izborom države i zajednice koju preferiramo - koju Deklaracija o pravima čovjeka jamči pojedincu - mora se logički i pravno primjenjivati i na nacije, analogne kolektivne entitete. Svi oni koji žele živjeti zajedno, kaže on, "ono što se prihvaća kao dokazano u naciji", imaju pravo zahtijevati poštovanje od konstituirane države koja ih je do sada obuhvaćala u svoju sferu ovisnosti. No, pravo konstituirane države pripada području "konstruiranog", kaže naš autor, a subjekt samoodređenja leži u "onome što je dano", a ne u "onome što je konstruirano", podsjećajući na ideje F. Gényja o ovom pitanju. Naginjući se pozitivističkoj koncepciji, prema Bonnichonu, u sličnim slučajevima pravo na samoodređenje, neizgrađeno pravo - to bi bio fenomen "izvan kategorije Prava" - "dehors des catégories du Droit". Prema ovom gledištu, bitna točka težine prava bila bi u onome što je "konstruirano", u onome što je pozitivno.

Dok priznajemo legitimnost pokušaja znanstvenog razgraničenja (Kelsen) pravnog fenomena od drugih normativnih fenomena, koncepcija "prirodnog prava" je nepomirljiva s premještanjem svega što nije pozitivno u njemu u druga područja, posebno u područje morala. Kad bi samo pozitivno pravo bilo jus - pravo - kako bismo mogli legitimno i razumno govoriti o jus conditum i jus condendum? To su samo dva trenutka, dvije faze u životu iste pojave. Prema modernom, demokratskom shvaćanju prava, njegova bit leži u volji naroda. Stoga je bitno jasno razlikovati jus conditum i jus condendum. Pozitivno pravo konstituirane države, unutar koje postoji druga volja naroda suprotna njoj - skupina ljudi koji se osjećaju kao nacija - prestaje biti zakon u odnosu na tu volju. Tim više kada se protiv njega primjenjuje nasilje u ime onoga što je "konstruirano". Njegovo postojanje je pravno fiktivna stvarnost, dok je stvarna volja koja želi i teži novoj i stvarnoj mogućnosti istinsko pravo - jus condendum.

Prof. Gonella, komentirajući poruku pape Pija XII., kaže: „Sila je instrument pravde i kao takva ne može se shvatiti samo kao sredstvo obrane uspostavljene zakonitosti. Ako je ta zakonitost nepravedna i održava se nasiljem, sila zakona izgubit će svaki konzervativni karakter, poprimajući inovativan i legitimno revolucionaran karakter, suprotstavljajući se nepravednom pozitivnom pravu u ime (pravednog) prirodnog prava.“[60]

Vjerujemo da je nemoguće bolje okarakterizirati hrvatski položaj u odnosu na jugoslavensku državu. Njezino pozitivno pravo hrvatski narod nikada nije slobodno prihvatio kao zakon u skladu sa svojim interesima i svojom voljom. Pozitivizam svog prava jugoslavenska država ne duguje sili „ab intus“, autentičnoj sili prava, već isključivo sili „ab extra“, fizičkoj sili, nasilju.[61]

Objektivni istraživač, zainteresiran samo za istinu, kategorički će se složiti s onim što smo upravo rekli. Protiv pozitivizma Pravno fiktivna jugoslavenska država, održavana nasiljem, jest i mora biti pravo na samoodređenje hrvatskog naroda, vrlo jasno zajamčeno Poveljom UN-a u IX. poglavlju, člancima 55. i 56., u vezi s člankom 103. Unutar tih okvira, borba hrvatskog naroda se odvijala i nastavlja se odvijati tijekom cijelog njegovog izvanredno teškog života pod režimom nametnutim 1918. iz Beograda. Nakon smrti Stjepana Radića, istinski demokratskog hrvatskog vođe, ubijenog srpskim metkom - nasilje je najgora moguća zamjena za zakon - hrvatsko pravo na samoodređenje poprimilo je "inovativan i legitimno revolucionaran karakter", kako bi rekao Gonella, proglašavajući obnovu svoje neovisnosti 1941. godine.

Ovaj čin hrvatskog naroda još uvijek nije objektivno riješen. Vođeni neotkrivenim interesima i izrazito stranačkim moralom, pokušavalo se, i nastavlja se, poistovjetiti određene okolnosti s pravom na samoodređenje, istovremeno ga negirajući osuđujući te pojave. Određene ideološke tendencije ili praktična odstupanja – gotovo neizbježna posljedica u turbulentnom dobu u kojem su se dogodila – pripisivane toj hrvatskoj vladi, ne mijenjaju situaciju. Stoga ne vjerujemo da je stav određenih novina u slobodnom svijetu nezainteresiran, budući da trenutno svoje kolumne opširno posvećuju propagandi jugoslavenskog državnog aparata, pokušavajući "elegantno" previdjeti vrlo bolnu stvarnost u kojoj hrvatski narod trenutno živi. Ne vjerujemo da bi profit trebao i dalje biti primarna motivacija tvrtke, čak i kada posluje u sferi slobodnog poduzetništva. Sloboda poduzetništva usko je povezana s političkom slobodom, a politička sloboda jednoga sa slobodom drugih – nedjeljivost slobode.

To je bio i ostao hrvatski moto. Iza naše borbe stoji šest milijuna ljudskih bića, ljudske savjesti, Maritainova "metafizička misterija" ili "povijesno čudo", kako smo je nazvali, on je faktor u uzdizanju čovječanstva i humanizaciji povijesti. Boreći se za samoodređenje, mi Hrvati koji smo trenutno u egzilu, kao i ljudi u našoj domovini, imamo pred očima ono što je Churchill rekao na kraju posljednjeg velikog rata, misleći na ideju europske integracije: "Pokret koji teži europskom jedinstvu mora biti snažna snaga demokratske volje, koja se hrani našim zajedničkim osjećajem duhovnih vrijednosti.

Žudimo za konačnim sudjelovanjem svih naroda kontinenta (bez ograničenja na Zapadnu Europu, N. op.) čiji način života nije u suprotnosti s Magnom Cartom ljudskih prava i slobodne demokracije. Pozdravljamo svaku zemlju čiji su ljudi gospodari svoje vlade." Hrvatski narod nije "gospodar" vlade, postavljene i održavane silom u Beogradu, posebno nakon spektakularnog i tragičnog istrebljenja Hrvatske vojske 1945. - poznatog kao Bleiburška tragedija.

Stoga, u ime "duhovnih vrijednosti" i "našeg zajedničkog osjećaja", zahtijevamo proširenje prava na samoodređenje na Hrvatsku, u skladu s velikom poveljom o ljudskim pravima koju je britanski državnik spomenuo u svojoj snažnoj elokvenciji. Milijuni osakaćenih pojedinaca u Hrvatskoj ne mogu doprinijeti ni miru ni napretku čovječanstva. Iz toga logično proizlazi da je hrvatska borba za neovisnost u osnovi demokratska.

Povodom dvadeset pete obljetnice obnove neovisnosti Hrvatske, ponizno posvećujemo ove retke sjećanju na sve one koji su pali za slobodu svog naroda, posebno mučenike Bleiburga, istovremeno potvrđujući našu odanost načelima i idealima slobodne demokracije i samoodređenja naroda, smatrajući ih neizostavnim uvjetima za istinski napredak čovječanstva prema njegovoj jednako istinskoj integraciji.

SPAJANJE, A NE SUŽIVOT

Ángel Belic, Buenos Aires

U ovom ću se radu pozivati na poznate stvari, jer ono što je poznato mora se neprestano ponavljati kako bismo ga asimilirali dok ne postane sastavni dio našeg bića. Jedna od tih poznatih stvari jest da bez demokracije, odnosno bez individualnog, nacionalnog i državnog samoodređenja, nema slobode. A gdje nema slobode, nedostaje osnovni element ljudskog stanja.

Filozofija definira slobodu kao odsutnost svakog nasilja, odnosno samoodređenje, koje mora biti pretpostavka svake etike. Povijest čovječanstva obiluje žrtvama onih koji su se borili za slobodu. Zašto su se ljudi uvijek borili za slobodu? Zato što je uvijek postojao dio čovječanstva koji je bio lišen iste.

U ovom članku predlažemo da se pozabavimo određenim aspektima vezanim uz samoodređenje naroda, odnosno određenje naroda od strane samih sebe. Smatramo korisnim analogijom povući neke dobro poznate faze u povijesti evolucije individualnog samoodređenja.

Mnogo hvaljena demokracija gradova-država antičke Grčke obuhvaćala je, zapravo, ograničen broj građana, kvalificiranih rođenjem ili bogatstvom. Univerzalni Rim, sa svojim izvanrednim smislom za pravnu misao, nije priznavao univerzalnu jednakost svih ljudi. Samo su rimski građani (civis romanus) imali koristi od plodova te filozofije, dok robovi nisu imali sva prava. Tek je kršćanstvo probudilo svijest masa o jednakosti i slobodi, koja je, poput požara, zahvatila pojedince i narode. "Nema više Židova ni poganina, roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer svi ste jedno u Kristu Isusu." Ali čovječanstvo prakticira samo dio kršćanske doktrine. Prava jednakost pojavit će se tek u naše vrijeme, iako su ta jednakost i sloboda podložne mnogim kritikama.

Kroz srednjovjekovne dokumente poput Magne Carte, Zlatne bule i sličnih tekstova, određene klase, gradovi i cehovi dobili su određeni stupanj slobode i privilegija od svojih vladara. Ostali, neprivilegirani, živjeli su isključivo od dobrohotnosti feudalnih gospodara, tako da nije bilo govora o slobodi ili jednakosti.

Individualno samoodređenje

U modernom dobu, Rousseau je, reagirajući na zlouporabe privilegiranih klasa, tvrdio da se svaki čovjek rađa slobodan i razvio svoju političku teoriju o podrijetlu i svrsi države. Četrdeset godina kasnije, francuska Nacionalna ustavotvorna skupština proglasila je Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, koja je u biti bila identična Američkoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina nekoliko godina ranije. Njezini principi činili su temelj europskog liberalnog poretka prošlog stoljeća. "Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima... Ta prava su sloboda, vlasništvo, sigurnost i otpor ugnjetavanju." Činilo bi se da je to savršena definicija individualnog samoodređenja.

Politički liberalizam i tehnološki napredak odredili su nevjerojatan napredak čovječanstva, koje je u nekoliko desetljeća napredovalo više nego u nekoliko stoljeća. Međutim, unatoč tome što su, u teoriji, svi jednaki i slobodni te imaju pravo na privatno vlasništvo, očekivani rezultati nisu se ostvarili. Slobodni građanin koji je tražio zaposlenje u društvu drugog slobodnog građanina suočio se sa strašnom dilemom: ili slobodno prihvatiti bijedničku plaću za iznimno dug radni dan ili slobodno umrijeti od gladi. U zapisniku koji je sastavila engleska parlamentarna komisija koja je istraživala uvjete rada u rudnicima Ashley 1842. godine, čitamo:

"Zovem se Sara Gooder. Imam osam godina. Prevozim ugljen u rudniku Gawber. Ne umara me, ali moram gurati kolica u mraku i bojim se. Idem na posao u četiri sata, a ponekad u tri i trideset ujutro, a odlazim u pet i trideset poslijepodne. Ponekad pjevam kad je svjetlo, ali ne kad je mrak. Tada se bojim pjevati. Ne volim biti u rudniku ugljena. Jako sam pospana kad idem na posao ujutro. Nedjeljom idem u školu i učim čitati. Tamo me uče moliti. Često sam čula za Isusa. Ne znam zašto je došao na zemlju, niti zašto je umro, ali znam da je, kad se odmarao, pod njegovom glavom bilo kamenje."

„Ne znam zašto je došao na zemlju, niti zašto je umro, ali znam da je, kad se odmarao, pod njegovom glavom bilo kamenje.“ „Zovem se Mary Barrett; imam četrnaest godina. Radim u rudniku pet godina. Moj otac radi u susjednom odjeljku. Imam dvanaest braće i sestara, svi osim jednog žive kod kuće. Samo jedno od njih zna čitati. Vozim ugljen i silazim u rudnik u sedam ujutro. Odlazim u šest, ponekad u sedam navečer. Ne volim raditi u rudniku, ali moram to raditi da bih zaradila za život. Uvijek radim bez čarapa, cipela ili hlača. Nosim samo donje rublje. Moram ići u rudnik s ljudima. Rade goli; sada sam se navikla i više mi ne smeta. U početku sam se bojala i nije mi se sviđalo.“

„Ja sam Patience Kershaw. Imam 17 godina. Moj otac je umro prije godinu dana. Moja majka je još živa, a nas je desetero djece; Najstarija ima 30, a najmlađa 4 godine. Sve moje sestre su nekad vozile ugljen. Alicia je išla raditi u tvornicu jer su joj noge otekle od nošenja ugljena u hladnoj vodi. Nikad nisam išao u školu. U rudnik idem u pet ujutro i izlazim u pet poslijepodne. Nosim ručak sa sobom, komad kruha koji jedem na poslu. Nikad ne prestajem raditi niti se odmaram za ručak. Ne jedem ništa drugo dok ne dođem kući. Dio moje glave je ćelav od guranja kolica punih ugljena. Guram ih milju pod zemlju i natrag; teška su oko 150 kilograma. Radim 11 krugova dnevno. Ako nisam dovoljno brz, ljudi me tuku."

"Nisam dovoljno brz." Takvi su bili radni uvjeti, stvoreni prekrasnom i dobronamjernom deklaracijom o samoodređenju čovjeka i građanina, čija je svrha bila stvoriti bolje društvo.

Uplitanje u individualno samoodređenje

Jake vlade često osjećaju potrebu miješati se u individualno samoodređenje. Kako bi se ušutkali kritičari vlade, nameće se cenzura, zabranjuju se politička udruživanja, ukida se nepovredivost doma, provode se uhićenja i zatvaranja i tako dalje. Ove intervencije nisu demokratske. Ali neke jesu.

Demokratska intervencija bila je nužna u slučajevima Sare Gooder, Mary Barrett i Patience Kershaw. Imale su pravo na slobodu, ali im je to uskraćeno. Kada su radničke udruge zahtijevale maksimalno radno vrijeme i minimalnu plaću, tražile su državnu intervenciju u građansku slobodu, slobodu zajamčenu ustavnim pravom - to jest, slobodu sklapanja sporazuma. Državna intervencija u individualno samoodređenje događa se kada se od regruta traži da nosi uniformu ili kada zakoni o tisku kažnjavaju novinare za zlostavljanje. Takve intervencije odnose se na problem odnosa između želje za većom individualnom slobodom i potrebe za organiziranim društvenim poretkom.

Politička i pravna filozofija stvorila je sklad između individualnog samoodređenja i državne intervencije u njegovu sferu i, parafrazirajući Rousseaua, stvorila moderni društveni ugovor koji je kulminirao novom deklaracijom o ljudskim pravima. Ovu deklaraciju proglasila je Opća skupština Ujedinjenih naroda u Parizu 1948. godine. Postoje neotuđiva građanska, osobna, ekonomska, socijalna i kulturna prava, a primjeri tih prava uključuju pravo na socijalno osiguranje, pravo na rad, pravo na obrazovanje, pravo na sudjelovanje u upravljanju vlastitom zemljom i obnašanje javnih dužnosti, pravo na traženje i uživanje azila te pravo na imovinu.

Obveza doprinosa mirovinskim fondovima jasno predstavlja miješanje države u područje individualnog samoodređenja, ali je nametnuta u skladu s ljudskim pravom na socijalno osiguranje.

Samoodređenje naroda

Načelo samoodređenja naroda bilo je analogno načelu individualnog samoodređenja. Stoljećima narodi nisu bili nositelji svojih prava, već objekti političkih djelovanja vladajućih kuća, koje su prenosile svoju moć nad njima putem bračnih saveza, nasljedstava, paktova i ratova. Narod nikada nije bio konzultiran o vlastitoj sudbini. Samo je nekoliko nacija, poput Francuza, Engleza i Španjolaca, bilo organizirano u nacionalne države čak i tijekom apsolutističkog doba, dok su druge države, poput Austrije i Turske, dominirale raznim narodima čiji se politički i pravni status razlikovao, ali koji su bili daleko od demokratskog koncepta samoodređenja. Čak su i Francuska, Engleska i Španjolska, iako nacionalne države na svojim metropolitanskim teritorijima, imale vlast nad zemljama i kolonijama s heterogenim stanovništvom.

Kolonije s bijelim stanovništvom pobunile su se u obje Amerike, neke neposredno prije Francuske revolucije, a druge tijekom Napoleonskih ratova, i organizirale vlastite države. Njihov primarni i najvažniji zadatak bio je osigurati novoostvareno pravo na samoodređenje, odnosno zaštititi svoj suverenitet od stranog uplitanja. Zanimljivo je primijetiti da se načelo samoodređenja naroda počelo primjenjivati u Europi mnogo kasnije nego u Novom svijetu i da još uvijek nije u potpunosti ostvareno.

Samoodređenje država

Samoodređenje država podrazumijeva pravo na ostvarivanje vlastitog suvereniteta. Međunarodno pravo definira suverenitet kao pravo svake države da slobodno djeluje u svojim unutarnjim i vanjskim odnosima, uključujući pravo na sprječavanje miješanja drugih država u njezine poslove.

Jedan od instrumenata za zaštitu suvereniteta američkih država bila je Monroeova doktrina. Međutim, ova se doktrina bavila samo potencijalnim intervencijama europskih država, a nije predviđala obranu suvereniteta od intervencije jedne američke države u poslove druge. To je predstavljalo značajan problem za južnoameričke republike, jer se nekoliko njih smatralo ranjivim na intervenciju Sjedinjenih Država. Brojne konferencije održavale su se tijekom nekoliko desetljeća sve dok, nakon više nacrta, nije potpisana Bogotska povelja ili Povelja Organizacije američkih država 1948. godine, tri godine nakon potpisivanja Povelje Ujedinjenih naroda. Članak 15. Bogotske povelje navodi: „Nijedna država ili skupina država nema pravo intervenirati, izravno ili neizravno, iz bilo kojeg razloga, u unutarnje ili vanjske poslove bilo koje druge države. Spomenuto načelo isključuje ne samo oružanu silu, već i svaki drugi oblik miješanja ili bilo kakvu tendenciju koja prijeti osobnosti države ili političkim, ekonomskim i kulturnim elementima koji je čine.“

Ujedinjeni narodi također se temelje na poštivanju apsolutnog suvereniteta svojih država članica. Obvezujući se na poštivanje obveza iz Povelje Ujedinjenih naroda, države članice su to učinile dobrovoljno, u slobodnom vršenju svoje suverene volje. A kako bi naglasile taj suverenitet, Povelja također uključuje ovo načelo: „Ujedinjeni narodi neće intervenirati u stvarima koje su specifično u domaćoj nadležnosti država. Ovo načelo ne isključuje primjenu mjera prisile u pogledu prijetnji miru, kršenja mira ili agresije.“

Izmjena samoodređenja država

Međunarodno pravo proizlazi iz međunarodnih sporazuma. Što je veći broj država koje potpišu jedan sporazum, to međunarodno pravo postaje općenitije. Povelja Ujedinjenih naroda je međunarodni sporazum koji su do danas potpisale 133 države - to jest, gotovo cijeli svijet - i njezin sadržaj predstavlja opće međunarodno pravo. Nikada u povijesti čovječanstva pravne norme nisu priznate s takvom jednoglasnošću i univerzalnošću kao one sadržane u Povelji UN-a. Države članice obvezale su se na ispunjavanje svih svojih obveza. Bez ulaska u detalje, jednostavno ćemo navesti, proizvoljno klasificirane, četiri široke kategorije tih obveza.

1) Obveze koje su države članice preuzele prema UN-u: a) sve države članice moraju dati Organizaciji punu podršku u svakoj akciji koju poduzima u okviru Povelje; b) kako bi olakšale brzo i učinkovito djelovanje UN-a, države članice prenose na Vijeće sigurnosti primarnu odgovornost za održavanje mira; c) obvezuju se poštivati odluke Vijeća sigurnosti; d) obvezuju se, pod određenim uvjetima, staviti svoje oružane snage na raspolaganje Vijeću sigurnosti i jamčiti UN-u određene privilegije i potreban imunitet unutar svog teritorija.

2) Obveze država članica prema drugim državama: a) obvezuju se suzdržati se u međunarodnim odnosima od upotrebe sile protiv neovisnosti drugih država; b) obvezuju se međusobno pomagati u provedbi odluka Vijeća sigurnosti; c) svaka država obvezuje se nastojati riješiti svoje međunarodne sporove prvo izravnim kontaktom s drugom državom, a zatim predmet podnijeti na arbitražu UN-u.

3) Obveze država članica prema narodima koji još nisu postigli državnu neovisnost: a) poštivati načelo jednakih prava i samoodređenja naroda, što znači da svaki narod koji živi u zajednici s drugim narodom i u odnosu ovisnosti ima pravo odvojiti se od te zajednice i osnovati vlastitu državu; b) određene države, posebno imenovane, obvezale su se donijeti neovisnost narodima koji su do nedavno imali kolonijalni ili sličan status.

4) Povelja utvrđuje da će Ujedinjeni narodi promicati poštivanje temeljnih prava svih bez ikakve razlike, kao što su rasa, spol, jezik ili vjera. To znači da bi država prekršila međunarodno pravo ako bi provodila rasne zakone, uskratila nacionalnim manjinama korištenje njihovog jezika ili, na primjer, ako bi država s katoličkom većinom uskratila pravo na slobodu bogoslužja protestantskoj manjini ili spriječila žene da obnašaju javne dužnosti ili zaposlenja.

Povelja propisuje da se sve članice moraju pridržavati obveza preuzetih u skladu s njezinim duhom i slovom. Stoga su sve države članice Ujedinjenih naroda međunarodno pravo obvezane ispunjavati sve obveze sadržane u Povelji, čime mijenjaju svoj suverenitet u interesu međunarodnog poretka. Ako Ujedinjeni narodi usvoje bilo koju rezoluciju na propisani način, sve države moraju je se pridržavati, čak i ako su glasale protiv nje.

Demokratska intervencija

Sva načela sadržana u Povelji Ujedinjenih naroda rezultat su našeg demokratskog shvaćanja svijeta. Politološka znanost definira svoje ciljeve kao djelovanje u dva osnovna smjera: a) očuvanje svjetskog mira i b) očuvanje demokratskih institucija u domaćem i međunarodnom poretku. Ispada da Povelja Ujedinjenih naroda brani demokratska načela i, istovremeno, apsolutni suverenitet država, što predstavlja jasnu kontradikciju.

U hijerarhiji političkih kategorija, demokratska načela imaju prednost nad apsolutnim suverenitetom država. Stoga, kada dođe do sukoba između njih, prioritet se mora dati održavanju demokratskog načela. Ljudsko društvo i ljudska misao su u stalnoj evoluciji i baš kao što se izvorno tumačenje liberalizma i individualnog samoodređenja u prošlom stoljeću pokazalo netočnim ili barem preširokim, tako je i naše trenutno tumačenje državnog suvereniteta i državnog samoodređenja preširoko.

U međunarodnim odnosima moramo se zalagati za slobodu i neovisnost svake države, baš kao što u vladavini prava branimo načelo nepovredivosti doma; međutim, ne možemo dopustiti zlouporabu istog načela. Nepovredivost doma ne znači da se prekršitelj zakona može skloniti u svoju kuću i tako izbjeći pravdu. Isto vrijedi i za primjenu međunarodne pravne norme u odnosu na apsolutni suverenitet države. Sve obveze navedene u Povelji Ujedinjenih naroda i odluke koje ona donosi ne mogu se zaobići pukom primjenom načela nemiješanja u unutarnje stvari suverenih država.

Ako bi neka zemlja donijela antisemitske zakone, Ujedinjeni narodi ne mogu ni na trenutak sumnjati da bi to utjecalo samo na dotičnu državu. Provedba rasnih zakona u jasnom je sukobu s načelima Povelje, a Ujedinjeni narodi moraju provesti sve dostupne mjere, uključujući ekonomske blokade, prekid kopnenog, pomorskog i zračnog prometa, prekid diplomatskih odnosa i, ako je potrebno, vojnu intervenciju.

Načelo samoodređenja naroda (odnosi se na narode koji još uvijek nemaju vlastitu državu i žive u zajednici s drugim narodima) i pitanje nacionalnih manjina odvojenih od domovine pripadaju istoj skupini problema. Kada tekst Povelje Ujedinjenih naroda navodi da će međunarodni odnosi biti uređeni načelom samoodređenja naroda, to nije Platonova deklaracija. Naprotiv, svojim potpisivanjem, kao što je postupak za međunarodne sporazume, s naknadnim ratifikacijama, države članice stvorile su pravo koje se može tumačiti samo kao opće međunarodno pravo. Ako je narod oštećen u primjeni svog prava koje proizlazi iz načela samoodređenja, utvrđenog u Povelji, i ako se zahtjev za slobodnom primjenom tog načela podnese Ujedinjenim narodima, tada ta organizacija, kao nadležno pravno tijelo, mora raspraviti o tom pitanju, donijeti odgovarajuću rezoluciju i učiniti je učinkovitom.

Danas postoji malo država u kojima bi se mogla pojaviti potreba za primjenom načela samoodređenja naroda, utvrđenog u Povelji Ujedinjenih naroda. Jedna takva država je Jugoslavija, državni entitet sastavljen od pet službeno priznatih naroda, od kojih su svi, osim srpske nacije koja drži vlast, nezadovoljni i zahtijevaju primjenu prava na samoodređenje.

Problem je najočitiji u odnosu između Hrvata i Srba, koji, iako susjedi i jezično vrlo slični, nisu živjeli zajedno u svojoj tisućljetnoj povijesti sve do 1918. Kratko razdoblje od tada nedvosmisleno je pokazalo da su ova dva naroda nekompatibilna sa zajedničkim životom. Ovaj problem je više puta obrađen u ovom časopisu, koji je ponudio objektivne i znanstvene analize različitih aspekata problema. Srpsko-hrvatski odnosi trenutno proživljavaju ozbiljnu krizu i moguće je da će se Ujedinjeni narodi morati pozabaviti ovim pitanjem u ne tako dalekoj budućnosti.

U slučaju da se to dogodi, Jugoslavija bi vjerojatno zatražila da se o tom pitanju ne raspravlja u Ujedinjenim narodima, tvrdeći da je to unutarnje pitanje, njezina isključiva odgovornost. U takvom slučaju, Jugoslavija bi se našla u jasnoj kontradikciji, budući da, kao komunistička zemlja, teoretski ima isto stajalište kao i sovjetska pravna znanost o ovom pitanju. Vrijedi ovdje napomenuti da sadašnja sovjetska pravna znanost, u načelu, tvrdi da svi problemi vezani uz načelo samoodređenja spadaju u isključivo djelokrug Ujedinjenih naroda i da se države članice ne mogu pozivati na stavak o nemiješanju u unutarnje poslove u tim pitanjima.

Štoviše, prema njihovom mišljenju, Ujedinjeni narodi trebali bi aktivno sudjelovati kako bi se osiguralo da se načelo samoodređenja provede što je prije moguće.[62] Sovjetski stav očito se temelji na Lenjinovim učenjima, koji se zalagao za samoodređenje naroda, pa čak i podržao taj stav u slučaju eventualne secesije samih sovjetskih republika.

U Dekretu o miru, koji je napisao Lenjin, čitamo ove misli:

"Ako je bilo koji narod prisilno zatvoren unutar granica države, ako mu se, unatoč izraženim željama - u tisku, na narodnim skupštinama, u stranačkim sporazumima ili u pokretima pobune ili ustanka protiv nacionalnog ugnjetavanja - ne da pravo da slobodnim glasanjem odlučuje o pitanju svog političkog postojanja, tada, nakon potpunog povlačenja trupa osvajačke ili, općenito, moćnije nacije, uključivanje tog naroda u državu predstavlja aneksiju, odnosno nasilno osvajanje."

Takav je bio slučaj s Hrvatskom, prisilno uključenom u Jugoslaviju, rastrganom hrvatsko-srpskim sukobom, odnosno srpskim ugnjetavanjem i otporom Hrvata i drugih nacionalnih naroda i manjina podvrgnutih interesima dominantne nacije. Između dva svjetska rata, Hrvati su izrazili svoju volju demokratskim sredstvima, a kasnije i ustankom, zahtijevajući pravo na samoodređenje i nacionalnu slobodu. Srbi su, međutim, nijekali i nastavljaju nijekati ta prava i slobode, pribjegavajući nasilju te policijskoj i vojnoj sili. Ako bi se Ujedinjeni narodi uključili u hrvatsko-srpski sukob, to ne bi predstavljalo miješanje u unutarnje stvari Jugoslavije, već istinsku demokratsku intervenciju u potpunosti u skladu s međunarodnim pravom. Ujedinjeni narodi moraju pokazati hrabrost u jačanju i afirmaciji demokratskih praksi, pa čak i intervenirati u unutarnji suverenitet države kada to zahtijevaju načela njihove Povelje.

Ovdje je potrebno spomenuti zanimljiv slučaj Sjedinjenih Američkih Država, gdje su dobrovoljno ograničile svoj unutarnji suverenitet kako ne bi prekršile načela Ujedinjenih naroda. Godine 1949. Vrhovni sud Kalifornije proglasio je neustavnim zakon koji je nastojao ograničiti pravo azijskih stanovnika u Sjedinjenim Američkim Državama na vlasništvo nad zemljom; odluka se temeljila na nalazu da je zakon u suprotnosti s načelima sadržanim u Povelji Ujedinjenih naroda, čiji su potpisnici Sjedinjene Američke Države.

Pravni i politički karakter Ujedinjenih naroda

Ujedinjeni narodi su proizvod našeg vremena. Nisu ni bolji ni gori od čovječanstva prema svom načinu razmišljanja i gledanja. Naša generacija, barem na Zapadu, ponosi se primjenom koncepta vladavine prava na unutarnju političku organizaciju, dodajući mu koncept države blagostanja. Naša generacija, uglavnom, stavlja individualno samoodređenje u prvi plan političkih kategorija. Kako bi se obranila pojedinac, koji nije izoliran, budući da ista prava pripadaju svima, odnosno društvenoj zajednici u njezinim različitim oblicima, definirana su i proglašena Prava čovjeka, koja čine dogmatski dio naših ustava. Kako bi se spriječila zlouporaba vlasti, primjenjuje se načelo podjele vlasti.

U vanjskopolitičkim odnosima još nismo stigli tako daleko. Naša međunarodna zajednica temelji se na sili, trenutno uravnoteženoj; nesigurna ravnoteža, ali ipak ravnoteža. To je zastrašujuća činjenica za naše tehnološki napredno doba. Tragično je što politička znanost ne ide ukorak s egzaktnim znanostima. Povelja Ujedinjenih naroda rezultat je zajedničkog rada najuglednijih i najmudrijih predstavnika čovječanstva. Čak i u svojoj doktrinarnoj koncepciji, ona prije svega naglašava vrijednost ljudske osobe i njezina samoodređenja, iz čega proizlazi samoodređenje skupine ili, šire gledano, samoodređenje naroda.

Posljedice političke koncepcije ravnoteže snaga osjećaju se i teško opterećuju unutar Ujedinjenih naroda. Otuda pretjerana i izvanredna važnost koja se pripisuje državnom suverenitetu, dok se s druge strane sprječava stvaranje međunarodne sile koja djeluje na isti način kao i određena tijela u pravnoj državi, u skladu s ustavom i važećim zakonima. Ujedinjeni narodi imaju svoja načela, koja su se sve države članice obvezale poštivati, ali ako se pojave različita mišljenja i suprotstavljena tumačenja, ne postoji autoritet sposoban riješiti spor, a sve će ovisiti o silama koje posjeduju materijalnu snagu da prihvate ili se protive kriteriju ili rješenju.

Neosporno je da su znanstvenici u pravnim i političkim disciplinama, kao i državnici i političari koji danas djeluju u ovom području, fleksibilniji i manje isključivi, pokušavajući prilagoditi ili približiti svoje kriterije i djelovanje onima manjih naroda; koji, iako možda nemaju veliku moć, vrše znatan moralni pritisak. Ujedinjeni narodi su svjetski slobodni forum koji se s vremenom mora transformirati u tijelo sposobno donositi zakone i usvajati održive rezolucije, bez obzira na to protivi li se tome jedna ili druga država zbog vlastitih partikularnih interesa. Ili, kako je to Pavao VI. izrazio u svom govoru pred Ujedinjenim narodima u New Yorku 1965. godine, „Ujedinjeni narodi su obvezni put naše moderne civilizacije.“

Spajanje, a ne koegzistencija

Da bismo analizirali koncepte spajanja i koegzistencije, moramo krenuti od pretpostavke da je naše društvo oduvijek odbacilo rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih problema. Rat, bilo konvencionalni ili atomski, riješio bi problem na svoj specifičan način. Tko preživi, riješit će ono što ostane neriješeno, ako uopće itko preživi.

Ujedinjeni narodi su institucija koja bi trebala rješavati sve međunarodne probleme bez pribjegavanja ratu. Vidjeli smo da se svi problemi mogu riješiti ako sve snage uključene u Ujedinjene narode zauzmu isto gledište. To se događa kada se interesi zapadnog i istočnog svijeta, "kapitalističkog" i "socijalističkog", podudaraju. Takve konvergencije proizlaze iz stalne evolucije kojoj su podložni i slobodni i komunistički svijet. Očito je da je demokratski svijet mnogo fleksibilniji i liberalniji, podložniji promjenama od dogmatskog socijalističkog bloka.

U demokratskom svijetu apsolutni pojmovi i spoznaje nemaju istu težinu kao u marksističkom svijetu, budući da je njegov filozofski temelj agnosticizam. Sloboda misli je njegova glavna karakteristika, za razliku od komunističkog svijeta. Većina odlučuje, sve dok nove generacije ne smisle bolju formulu. U komunističkom svijetu samo Partija može izražavati mišljenja i donositi odluke. Međutim, primjetno je da i ovaj ortodoksni svijet prolazi kroz čudnu evoluciju. Ljudska prava su ugrađena u njegove ustave, a njegova teorija sugerira da smatra izravnu, a ne predstavničku demokraciju najboljim sustavom društvene organizacije. Pa ipak, u praksi ne dopušta ni ljudska prava ni demokratsku društvenu organizaciju.

Kada govorimo o istočnom svijetu, mislimo na zemlje čija se filozofija temelji na marksizmu. Danas analiziramo marksizam ne samo u njegovim teorijskim aspektima već i u području njegovih političkih ishoda, jer nam dugo razdoblje njegove primjene pruža dovoljno prilika za to. Kapitalizam i socijalizam datiraju iz približno istog doba, budući da su proizvodi iste industrijske revolucije. Marx je bio mlad kada su se pojavile prve strašne posljedice liberalne ekonomije, a njegova doktrina je zamišljena kao jednaka prilika za sve, odnosno prevladavanje nadmoći najjačih nad najslabijima. Marxove teorije postale su vodeće ideje političkih pokreta i stranaka. Ali ispada da se praksa dijametralno razlikuje od teorije.

Tako je vođa njemačkih marksista, Ferdinand Lassalle, rekao da radnik nema domovinu i pripada samo univerzalnom proletarijatu. Nasuprot tome, Prvi svjetski rat pokazao je da su "buržoaski" koncepti poput patriotizma i nacionalizma dublje ukorijenjeni u ljudima nego što su marksisti "znanstveno" zamišljali, jer se francuski radnik hrabro i nesebično borio protiv njemačkog radnika i obrnuto, a radnici su potpuno zaboravili navodnu proletersku solidarnost.

Drugi svjetski rat potvrdio je samu snagu nacionalnih veza, jer je pronicljivi Staljin primijetio da bi se ruski seljaci i radnici odlučnije borili protiv njemačkih osvajača kada bi im se dopustilo da se bore za svoju voljenu Rusiju i slavnu tradiciju Petra Velikog, a ne za NKVD, međunarodni socijalizam i svoje bijedne plaće. Usput, Staljin i njegovi nasljednici ne plaćaju svojim radnicima dobre plaće ne zato što ne žele, već zato što ne mogu, budući da je socijalistička proizvodnja po glavi stanovnika niža od kapitalističke proizvodnje.

Kada sve socijalističke zemlje budu slavile pedesetu obljetnicu uspostave prve socijalističke države na svijetu, bit će jasno i provjerljivo brojkama da je potpuna koncentracija kapitala koju je prorekao Marx ostvarena samo u socijalističkim zemljama, gdje 10.000 članova komunističke hijerarhije, ili nove klase, kako ju je nazvao Milovan Đilas, održava apsolutnu kontrolu. Potpuno osiromašenje radnika tamo je doseglo vrhunac, dok zapadni radnik "eksploatiran pod kapitalističkim sustavom" uživa puno viši životni standard, bolje uvjete rada i socijalnu sigurnost.

Radnik u socijalističkim zemljama živi nešto bolje od zatvorenika u radnom logoru, koji prima samo minimum hrane, odjeće i zabave kako bi održao svoju produktivnost. U zapadnoeuropskim zemljama, posebno u Njemačkoj, trenutno je zaposleno oko 150.000 radnika iz Jugoslavije. Nakon što kapitalisti iz svog rada izdvoje višak vrijednosti, ti radnici kupuju Volkswagene, pomažu svojim obiteljima, a ostatak polažu u njemačke banke koje im donose profit, budući da nemaju povjerenja u jugoslavenske banke.

Znam da se sve ove tvrdnje mogu opovrgnuti briljantnom dijalektikom. Nalazimo se u razdoblju tranzicije; budućnost će biti drugačija. Fidel Castro je rekao da se bliži dan kada će kubanski seljak otići u grad bez novca - novac će biti ukinut - i da će s košarom svojih rajčica moći nabaviti sve što mu treba: odjeću, obuću, pribor za jelo, televizor itd. Teza, antiteza, sinteza. Ali dijalektička vještina je jedno, a konkretne, empirijske činjenice drugo. Upravo su te opipljive činjenice dovele do novih struja mišljenja u još uvijek potpuno marksističkom okruženju Jugoslavije, ili, točnije, među hrvatskim marksističkim filozofima.

Ta nova struja zaražena je najgorom bolešću u filozofiji dogmatskih pojmova: sumnjom. Sumnjom u rezultate socijalističkog društva, sumnjom u izvršnu klasu tog društva, u vodstvo koje donosi političke odluke i u samu marksističku doktrinu. Tvrde da moraju postojati pogreške u primjeni Marxa, budući da smo mi socijalisti žrtve otuđenja, dok je rastuća sloboda i blagostanje radnika u kapitalističkim sustavima zapanjujuća.

Komunistički pristaše u zapadnim zemljama, pod krinkom slobode, usavršavaju i raspravljaju o teorijama Mao Zedonga i Castra. Intelektualci u zemljama iza Željezne zavjese koji još uvijek vjeruju u socijalizam i njegovu kompatibilnost s individualnim samoodređenjem prolaze kroz intenzivan evolucijski proces. Ti intelektualci odbacuju narcisoidni, umišljeni i nezdravi element marksizma, u smislu da je znanost samo ono što marksizam potvrđuje, a sve ostalo je puka utopija. Mussolini uvijek shvaća! To su mladi istraživači rođeni i odrasli u marksističkom okruženju i zasićeni njegovim učenjima.

Nisu poznavali, poput dr. Živaga, staro društvo, niti su imali romantične veze s prošlošću. Međutim, njihova istraživanja otkrivaju da postoje istine i izvan marksizma. Potrebno je potražiti kontakt s ovom vrstom osobe iza Željezne zavjese i uvjeriti ih da ne izdaju sebe ako prestanu misliti da Zapad predstavlja prapovijest, nešto što vrijedi spaljivanja, i da povijest počinje tek Oktobarskom revolucijom. Prirodna evolucija nije stala zato što se Marx rodio.

Zapad je, sa svoje strane, asimilirao neke pozitivne aspekte socijalizma i znatno poboljšao društveni standard masa. Istodobno je implementirao sustav "popularnog kapitalizma". Cilj ranih socijalista bio je stvoriti idealan društveni poredak. Zapad ga još nije stvorio, ali ga neumorno provodi. Nema sumnje da je zapadno društvo, s obzirom na iskustvo, puno bolje i pravednije od istočnog društva. Ali Zapad se i dalje neprestano razvija. Ono što je dobro na Istoku, dobro je i na Zapadu.

Suživot je Kineski zid koji dijeli dva svijeta i koji se mora srušiti, ali ne iznenada, već sporim i strpljivim procesom približavanja, traženja zajedničkog jezika, postupnog i uzajamnog spajanja. Moramo usvojiti praktičnu filozofiju engleskih utilitarista. Suživot je primirje između dvije suprotstavljene strane u ratu, ali bez otvorenog ratovanja, budući da nitko ne zna kako bi to završilo. Spajanje teži stvaranju jednog svijeta od dva. I Istok i Zapad ispovijedaju identična osnovna načela, formulirana u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. Postoji samo jedno čovječanstvo, a ne dva. Nepotrebno je stalno naglašavati primjenu ljudskih prava. To je stalna etika našeg bića; moglo bi se čak reći da su individualna sloboda, nacionalna sloboda i pravo na privatno vlasništvo kategorije fiziološkog reda. Nema jedinstva ako zanemarimo bilo koji od ovih principa.

Jedan od prvih zagovornika jedinstva pojavio se u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. To je bio profesor Mihajlo Mihajlov, čovjek velike moralne snage, koji je u totalitarnoj Jugoslaviji imao hrabrosti zahtijevati primjenu ljudskih prava, koja su, usput rečeno, sadržana u ustavu. Njegov zahtjev smatran je, međutim, izdajom socijalizma i jugoslavenskog "jedinstva i bratstva". Mihajlov je zatvoren, ali sigurno je da je potresao mnoge komunističke savjesti i doveo u pitanje autokratsku nepogrešivost Centralnog komiteta.

Ujedinjeni narodi i samoodređenje naroda u Jugoslaviji

Jugoslavija, višenacionalna zemlja, nije uspjela riješiti svoje nacionalne probleme. Srbi kontroliraju vlast i iskorištavaju druge narode u klasičnom, ultranacionalističkom i šovinističkom smislu, unatoč tome što je Jugoslavija komunistička zemlja. Jugoslavenski ustav predviđa samoodređenje svih naroda koji je čine, pa čak i pravo na odcjepljenje. Međutim, nijedan drugi narod, osim Srba, nije mogao ostvariti svoje pravo na samoodređenje. Narodi Jugoslavije nalikuju trima djevojkama iz engleskih rudnika prošlog stoljeća. U teoriji su slobodni, ali trpe najbrutalniju eksploataciju. Jugoslavija stoga ozbiljno krši obveze preuzete potpisivanjem Povelje Ujedinjenih naroda.

Jugoslavija je uhvaćena između društvenih i nacionalnih problema. Njezin unutarnji poredak meta je najoštrijih kritika u Hrvatskoj i Sloveniji, kritika predstavljenih u obliku znanstvenih analiza Marxa. Vlast ostaje čvrsto u rukama male manjine, ali ta manjina smatra da više ne može vladati kao što je to činila posljednjih dvadeset godina, sijekući glave poput pšenice. Ipak, ta manjina prijeti pokretanjem novog vala terora.

Situacija bi se mogla vrlo brzo pogoršati. Jugoslavija je, od svog osnutka, trebala biti predmet proučavanja Ujedinjenih naroda. U njezinom slučaju, najviša međunarodna organizacija može pokazati da je njezina primarna misija održavanje mira i poštivanje demokratskih načela.

MEĐUNARODNI STATUS NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE OD 1941. DO 1945.

Milan Blažeković, Buenos Aires

Uoči i tijekom Drugog svjetskog rata došlo je do značajnih promjena u sustavu država stvorenih u Europi nakon Prvog svjetskog rata i kao njegova posljedica. Te su se promjene dogodile odcjepljenjem nove države od postojeće ili nestankom postojeće države nakon njezine aneksije od strane druge, bez nastanka novog subjekta međunarodnog javnog prava na njezinom teritoriju, ili na teritoriju raspadnute države nastali su novi subjekti međunarodnog prava.

Tako je Irska proglašena suverenom državom (29. prosinca 1937.), a Austrija, pripojena Trećem Reichu (Anschluss), prestala je postojati (14. travnja 1938.). Slovačka je proglašena neovisnom državom (14. ožujka 1939.), a Čehoslovačka, stvaranjem češko-moravskog protektorata, prestala je postojati kao država (16. ožujka 1939.). Tijekom rata, Poljska je raspuštena kada je podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza (rujan/listopad 1939.), dok su baltičke države uključene u Sovjetski Savez (srpanj/kolovoz 1940.).

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.), okupacijom Srbije i Crne Gore od strane Njemačke i Italije te uključivanjem preostalih dijelova Jugoslavije u Njemačku, Italiju, Mađarsku, Bugarsku i Albaniju, Kraljevina Jugoslavija prestala je postojati kao država. Konačno, nakon mirne okupacije prvo od strane britanskih, a zatim američkih trupa (srpanj 1941.), Island se odvojio od Danske i proglasio republikom (17. lipnja 1944.).

U pravnoj literaturi ne postoji konsenzus o pravnoj klasifikaciji državnopravnih promjena koje su se dogodile na teritoriju bivše Jugoslavije tijekom razdoblja postojanja Države Hrvatske, stvorene 10. travnja 1941., a koja je prestala postojati 8. svibnja 1945. Ovaj nedostatak konsenzusa prvenstveno je posljedica brojnih praznina u međunarodnoj praksi, jednom od glavnih izvora međunarodnog javnog prava.

Ova razlika je tim veća jer je slučaj monarhijske Jugoslavije posebno pogoršan konstituiranjem Hrvatske kao novog subjekta međunarodnog prava tijekom rata i upravo iz tog razloga, u pogledu pravne klasifikacije Jugoslavije i Hrvatske u tom razdoblju, suočavaju se problemi i koncepti poput debellatio, occupatio bellica, dismembratio i incorporatio, a s druge strane secessio i successio povezani s problemom lokalne ili opće de facto vlade, vlade u egzilu i kontinuiteta države.

Stoga neki autori ocjenjuju pravne i državne promjene na teritoriju Jugoslavije iz perspektive potpune okupacije od strane jugoslavenske države, tvrdeći da okupator nije mogao promijeniti pravni status okupirane države. Drugi autori, međutim, tvrde da se stvaranjem države Hrvatske i naknadnim promjenama Jugoslavija raspala na svoje sastavne dijelove, od kojih je svaki de facto ili de jure slijedio svoj vlastiti put, što zahtijeva individualno razmatranje i zasebnu pravnu procjenu.

S obzirom na to da je rođenje i nestanak države događaj na koji međunarodna zajednica reagira priznavanjem ili nepriznavanjem promjene, te uzimajući u obzir da taj odgovor ovisi o sukobljenim interesima postojećih država - kao u slučaju rata - čini se da je najprikladniji način pravnog karakteriziranja nove države definiranje njezina međunarodnog statusa.

Pod pojmom "međunarodni status" u najširem smislu podrazumijevamo pravni položaj države unutar međunarodne zajednice država. Ako država pripada zajednici država neizravno, odnosno putem druge državne zajednice, tada bi bilo točnije govoriti o njezinom pravnom statusu unutar državne zajednice kojoj pripada ili čiji je dio s jednom ili više drugih država. Nasuprot tome, ako država izravno pripada međunarodnoj zajednici država, govorimo o njezinom međunarodnom statusu.

To se primjenjuje ako se njezin poseban odnos s nekim ili svim državama članicama međunarodne zajednice na neki način razlikuje od odnosa svih ili većine država koje čine međunarodnu zajednicu. Ako se ta diferencijacija sastoji od određenih ograničenja nekih temeljnih prava i dužnosti u odnosu na neke ili sve članove međunarodne zajednice, tada govorimo o statusu stricto sensu. Budući da koncept međunarodnog statusa u užem smislu tog pojma podrazumijeva određena ograničenja temeljnih prava i dužnosti države, nikada ne govorimo o međunarodnom statusu velikih sila, već o malim državama u njihovom odnosu s moćnim državama.

I. Zakon iz 1941. u svjetlu povijesne pozadine

Ako, unutar ovih kriterija u vezi s pravnim i međunarodnim statusom - prvi spada u djelokrug ustavnog prava (pravni položaj unutar određene državne zajednice), a drugi pripada međunarodnom javnom pravu (pravni položaj unutar međunarodne zajednice država) - pokušamo sistematizirati hrvatsku pravnu i državnu povijest do 1945., moramo općenito uočiti tri razdoblja. Prvo razdoblje, razdoblje Hrvatske kneževine i nacionalne monarhije od 7. do 12. stoljeća, proteže se do 1102.; drugo do 1941.; i treće od 1941. do 1945. Ostavljajući po strani prvo razdoblje hrvatske neovisnosti, budući da ne predstavlja poteškoće u određivanju njezina međunarodnog statusa, okrenut ćemo se drugom razdoblju koje se, s obzirom na njegove ustavne karakteristike, može podijeliti na dva glavna dijela.

Prvi dio obuhvaća razdoblje od 1102. do 1918., odnosno razdoblje hrvatsko-ugarske državne zajednice, odnosno državno-pravnih veza koje su povezivale Hrvatsku s Ugarskom - unatoč dinastičkim i ustavnim promjenama nastalim kada je Kraljevina Hrvatska integrirana u Habsburšku monarhiju nakon što je Ferdinand I. izabran za kralja Hrvatske 1527. i unatoč periodičnom prekidu tih veza - "kroz osobu monarha sa zemljama podređenima kruni Svetog Stjepana" [63];

To je razdoblje u kojem se razvijalo hrvatsko ustavno pravo: jura municipalia ili jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, koje se sastojalo od zakona i/ili rezolucija Hrvatskog sabora, Hrvatsko-ugarskog sabora, uredbi monarha i drugih pravnih odredbi koje su regulirale državnu organizaciju i funkcije njezinih izvršnih tijela, kao i njezine državno-pravne odnose s Habsburškom monarhijom, a posebno s Ugarskom.[64] U završnoj fazi ovog državno-pravnog procesa, unutar dvojne monarhije Austro-Ugarske nastale 1867. godine, ovo je bilo uključeno u Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. godine.

U prvom dijelu ovog razdoblja, putem organa državne vlasti - Sabora, Banova i Županije - Hrvatska je uspjela sačuvati svoj državni identitet, ako ne u međunarodnom smislu, onda svakako u smislu ustavnog prava.

Drugi dio ovog razdoblja proteže se od 1918. do 1941. godine, kada je Hrvatska, nakon što se pridružila zajedničkoj državi sa Srbima i Slovencima u unitarnoj državi, postupno gubila atribute svoje državnosti, koje je gotovo neprekidno posjedovala tijekom 800 godina ujedinjenja s Mađarskom. Neke od tih atributa povratila je uoči Drugog svjetskog rata osnivanjem Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. godine.

U trećem razdoblju ustavne prošlosti Hrvatske (1941.-1945.), predmetu ove studije, Hrvatska je kao nacionalna država izravno pripadala međunarodnoj zajednici država. Čak i unutar tog kratkog razdoblja mogu se razlikovati tri faze u pogledu njezinih specifičnih odnosa s drugim državama. Ove faze, nametanjem određenih ograničenja državnom suverenitetu, posebno u jednoj fazi, potiču raspravu o međunarodnom statusu Hrvatske u razdoblju 1941.-1945.

Iz navedenog se može zaključiti da je hrvatska državnost stara koliko i njezina povijest te da je treće razdoblje njezine pravne i državne prošlosti (1941.-1945.) logičan nastavak afirmacije državnosti kakva se razvijala od prvog Kraljevstva Hrvatske 925. do 1918., nakon ubjedljivog neuspjeha pokušaja spajanja i spajanja hrvatske i srpske državnosti u razdoblju 1918.-1941., što je jugoslavensku monarhiju gurnulo u stalnu državnu krizu[65] koja je kulminirala njezinim raspadom tijekom Drugog svjetskog rata.

Svjetska pravna literatura, i tijekom i nakon rata, različito tretira ovo treće razdoblje hrvatske povijesti i donosi različite zaključke o međunarodnom statusu Nezavisne Države Hrvatske. Slično tome, ustavni znanstvenici su različito pristupali pravnom statusu Hrvatske nakon reorganizacije Habsburške monarhije 1867. i potpisivanja Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. Pitanje pravnog statusa Hrvatske tada je prvi put postavljeno u europskoj znanstvenoj literaturi i ostalo je tema rasprave do 1918., odnosno do raspada Austro-Ugarske monarhije, kristalizirajući dva suprotstavljena kriterija: jedan je smatrao da je Hrvatska, na temelju Nagodbe iz 1868., "pokrajina" unutar Austro-Ugarske monarhije, a drugi je tvrdio da je Hrvatska zadržala svoj suverenitet i državnu osobnost.[66]

Iako problem pravnog statusa Hrvatske, čiji je diplomatski naziv bio Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, u razdoblju 1868.–1918. ima samo pravno-povijesnu vrijednost, čak i danas ga pravnici i povjesničari obrađuju iz pravno-povijesne i pravno-teorijske perspektive, podupirući suprotstavljene kriterije. Tako, na primjer, sovjetski povjesničar N. Ratner navodi da je Hrvatska, na temelju Kompromisa, bila mađarska pokrajina, da u vrijeme pregovora o Kompromisu Hrvatska nije bila neovisna država od Mađarske, da joj je Kompromis nametnut, te da potom hrvatski status nije imao ništa zajedničko s neovisnošću i bio je daleko od federalizma.[67] Pobijajući tezu N. Ratnera, profesor Ferdo Čulinović navodi: "Određene tvrdnje N. Ratnera ne mogu se poreći, poput one da je Nagodba doista nametnuta Hrvatskoj i da je ona manifestirala trijumf mađarskih vladara nad Hrvatskom. Međutim, time N. Ratner nije donio ništa novo.

Ante Starčević i cijela oporba u hrvatskom Saboru od 1868. do listopada 1918. zastupali su istu tezu. Ratner se osvrnuo na neke, ali ne na sve, temeljne činjenice vezane uz Nagodbu. Na primjer, nije je povezao s onim što je prethodno površno rekao o toj temi. Previdio je činjenicu da je, na primjer, prema članku XVII. Zakona iz 1861. Hrvatska bila neovisna od Mađarske.

Stoga je njegova procjena ovog pitanja daleko od znanstvenih kriterija i metoda i potpuno je suprotna povijesnim činjenicama.[68] S druge strane, profesor Čulinović dokazuje da je Nagodbom iz 1868. utvrđeno da Hrvatska posjeduje vlastiti teritorij, ustavno odvojen od Mađarske, te da... Hrvatska je zadržala vlastiti element suvereniteta, budući da je - unatoč zajedničkom "mađarskom" državljanstvu - Kompromis priznao da je Kraljevina Hrvatska i Slavonija nacija u političkom smislu i da Hrvatska ima vlastitu organizaciju vlasti.

Čulinović zaključuje svoja razmatranja navodeći: 1) da je Hrvatska, de jure i de facto, od svog Kompromisa s Mađarskom (1868.), zadržala svoj suverenitet; 2) da je taj suverenitet, s obzirom na mađarsku vrhovnu vlast, doista bio ograničen; i 3) da, ipak, taj suverenitet time nije poništen. "Hrvatska je, dakle, prema Kompromisu, od 1868. do 1918. bila država, a ne mađarska pokrajina" [69].

Pitanje međunarodnog statusa Hrvatske u razdoblju 1941.–1945. ima svoju praktičnu pravnu vrijednost za razliku od istog problema tijekom razdoblja Razdoblje od 1868. do 1918., nakon raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja novih država, uključujući Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije poznatu kao Kraljevina Jugoslavija), predstavlja se kao isključivo pravni i povijesni problem. Rješavanje različitih pravnih pitanja, kako međunarodnih (naknada za strane državljane) tako i unutar jugoslavenskog domaćeg prava (pitanje prava na državljanstvo i važenje zakona Nezavisne Države Hrvatske kao pravnih normi), ovisi o odgovoru na pitanje pravnog statusa i međunarodnog ugleda Hrvatske u razdoblju 1941.–1945.

Međutim, pravnim ugovorima nedostaje jednoglasnost u pogledu međunarodnog statusa Nezavisne Države Hrvatske, što rezultira različitim odgovorima na spomenute pravne probleme.

Stoga je potrebno ispitati pravne i državne promjene koje su se dogodile na području bivše Kraljevine Jugoslavije od 6. travnja 1941. do 8. svibnja 1945., u svjetlu relevantnih pravnih događaja i u vezi s teorijskim načelima ustavnog prava i normama međunarodnog javnog prava.

II. Nastanak hrvatske nacionalne države

Tijekom posljednjeg rata i do danas, 10. travnja 1941. smatrao se danom ponovne uspostave hrvatske države, jer je tog dana u Zagrebu, njezinom glavnom gradu, proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Tom činu prethodio je dugi niz događaja i akcija u unutarnjoj i vanjskoj politici, koje ovdje nije moguće u potpunosti prepričati. Ograničit ćemo se na činjenice i događaje bitne za bolje razumijevanje naknadnih pravnih i državnih promjena na teritoriju Jugoslavije i u kojoj su mjeri utjecale na kasniji međunarodni status Hrvatske.

1. Prvo, treba napomenuti da su unutar Jugoslavije "srpsko-hrvatski odnosi bili izrazito neprijateljski" [70]. Kako se približavao Drugi svjetski rat, hrvatsko-srpski sukob se pojačavao.

Tako je blok hrvatskih zastupnika, izabran na izborima 11. prosinca 1938., s ogromnom većinom, 15. siječnja 1939. usvojio rezoluciju u kojoj se navodi da osnovni uvjet za rješenje hrvatskog pitanja sastoji se od priznavanja prava na samoodređenje i povijesnog hrvatskog ustavnog prava; da je, s obzirom na dvadeset godina iskustva, zajednički život između Srba i Hrvata nepraktičan; da se svi akti vlade u Beogradu smatraju ništavnim i neobvezujućim za Hrvatsku, posebno oni koji se odnose na sporazume sa stranim državama, te se na kraju pozivaju velike sile da poduzmu potrebne korake za provedbu prava na samoodređenje hrvatskog naroda, jer će u suprotnom Hrvati biti prisiljeni pribjeći pravu na samoobranu, što bi moglo ugroziti mir.[71] Dr. Vlado Maček, vođa hrvatske oporbe u zemlji, koji je, poput svog prethodnika Estebana Radića, "pokušao pridobiti saveznike iz 1914.-1918. za hrvatsku stvar"[72], smatrao je prikladnim izdati deklaraciju Associated Pressu sa sljedećim upozorenjem, objavljenim u zagrebačkim novinama, ali ne i u onima iz Beograda: "Hrvatsko pitanje mora se brzo riješiti, a mora se shvatiti da će Hrvatima biti manje-više svejedno hoće li to pitanje na dnevni red staviti Roosevelt ili Hitler."[73]

Istodobno, Maček je pregovarao s predsjednikom vlade u Beogradu, D. Cvetkovićem, te održavao neslužbene kontakte preko svog posrednika s grofom Cianom u vezi s mogućim ustankom u Hrvatskoj.[74] Pregovori su završeni Sporazumom Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939. i uspostavom Banovine Hrvatske kao autonomne jedinice unutar Jugoslavije. Time je privremeno riješena državna kriza, unatoč ratu u Europi, koji je izbio samo dva dana nakon što su hrvatski narodni zastupnici, uz samo jednu iznimku, 29. kolovoza 1939. odobrili spomenuti Sporazum Cvetković-Maček. Stroga neutralnost u europskom sukobu bila je jedina mogućnost za konačnu konsolidaciju Jugoslavije nakon potpisivanja Hrvatsko-srpskog sporazuma.

2. Izvana, politika stroge neutralnosti nije se mogla održati nakon što su se sve susjedne zemlje pridružile Trojnom paktu i tako našle u sferi političkog i gospodarskog utjecaja sila Osovine, a još manje kada se Italija našla u teškoj situaciji tijekom rata protiv Grčke. Unatoč neprijateljskoj politici Italije i teritorijalnim pretenzijama prema Jugoslaviji, Njemačka je uspjela nagovoriti Beograd da se pridruži Trojnom paktu pod vrlo povoljnim uvjetima za Jugoslaviju.

Međutim, s Beogradskim pučem 27. ožujka 1941. protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu - pučem potaknutim velikosrpskim ogorčenjem zbog hrvatske autonomije, potpisanim dva dana ranije u Beču - zemlja se ponovno suočila s ozbiljnom krizom, i unutarnjom i vanjskom. Iznutra, Hrvati - unatoč autonomiji koju su postigli, koja je predstavljala privremeno rješenje i za Hrvate i za Srbe, iako s različitim ciljevima za svakoga - nisu bili voljni braniti Jugoslaviju, iako je bila obranjiva, a zasigurno ne pod vladom koja je, vođena pretežno srpskim interesima, izložila hrvatski narod ratnim previranjima. Izvana, puč je izazvao nepovjerenje sila Osovine, a da nije osigurao nikakvu materijalnu pomoć zapadnih demokracija. Posljedica ove promjene u vanjskoj politici bio je blitzkrieg koji su Njemačka i druge države potpisnice Trojnog pakta pokrenule protiv Jugoslavije 6. travnja 1941. [75].

3. Od siječnja 1929. Hrvati su imali politički tim usklađen s revizionističkim narodima, nezadovoljnim Versajskim ugovorom, kako bi se pripremili za ovu nadolazeću ratnu krizu. Hrvatski ustaški oslobodilački pokret već je postojao i pod vodstvom dr. Ante Pavelića, odvjetnika i narodnog zastupnika za glavni grad Hrvatske, Zagreb, u vrijeme atentata na Estebana Radića od strane srbijanskog zastupnika u beogradskom parlamentu 1928., nastojao je postići oslobođenje Hrvatske i njezino odvajanje od Jugoslavije revolucionarnim metodama.[76]

Kada se Jugoslavija 25. ožujka 1941. pridružila Trojnom paktu, sve mogućnosti za provedbu programa oslobođenja bile su osujećene, ali dva dana kasnije, nakon Beogradskog puča, on je ponovno dobio na važnosti. Kada je njemačko zrakoplovstvo 6. travnja 1941. bombardiralo Beograd, kao preludij invaziji na Jugoslaviju, ovaj se program počeo postupno ostvarivati. 7. travnja 1941. započela je invazija na Jugoslaviju kada je njemačka vojska prešla bugarsko-jugoslavensku granicu. Dana 8. travnja 1941., Pavelić je, govoreći iz svog egzila u Italiji putem radija, pozvao hrvatski narod da se odvoji od Srbije i podrži Njemačku i Italiju [77].

Prva proglašenja hrvatske neovisnosti već su se dogodila 7. travnja 1941. u Čakovcu, a druga u Bjelovaru 8. travnja 1941. [78]. Tek je 10. travnja 1941., nedugo nakon 16:00 sati, pukovnik Slavko Kvaternik, vođa Domaće fronte Oslobodilačkog pokreta, proglasio ponovnu uspostavu Nezavisne Države Hrvatske putem radija iz Zagreba. Odmah nakon toga, radijski spiker pročitao je izjavu dr. Macek, koji se odvojio od ostatka jugoslavenske vlade i vratio se u Zagreb. Macek je pozvao sve Hrvate na poslušnost novim vlastima i potaknuo svoje pristaše na suradnju s novim vladarima [79].

Ubrzo nakon proglašenja neovisnosti, njemačke trupe ušle su u Zagreb, a istog poslijepodneva pukovnik Kvaternik poslao je Hitleru telegram u kojem je zatražio priznanje Nezavisne Države Hrvatske od strane Trećeg Reicha [80]. U noći s 10. na 11. travnja 1941., mađarski regent Horthy izdao je vojnu zapovijed Honvédu (mađarskoj vojsci) da oslobodi područja bivše južne Mađarske, koja su prema Trianonskom ugovoru pripadala Jugoslaviji, budući da je proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Jugoslavija prestala postojati.

Dana 11. travnja 1941., Kvaternik, kao poručnik šefa države, odredio je da će do formiranja hrvatske vlade upravne poslove obavljati postojeći odjeli Banovine Hrvatske (Hrvatske vlade). Dekretom od 16.4.1941. Pavelić je, u svojstvu šefa države, imenovao prvu hrvatsku vladu[81], koja je stupila na snagu dan nakon što su Njemačka i Italija priznale Državu Hrvatsku, tako da njezino rođenje datira od 10.4.1941. kada je proglašena.

Za potrebe ovog rada, podaci o organizaciji uprave, vojske, pravosuđa, financija itd. nisu relevantni, jer ne doprinose međunarodnim odnosima kao osnovi međunarodnog statusa Hrvatske, osim u iznimnim slučajevima, o kojima ćemo kasnije raspravljati.

III. Diplomatska priznanja, razgraničenja, ugovori i drugi međunarodni pravni akti

Nakon proglašenja neovisnosti 10. travnja 1941. i uspostave prvih organa vlasti, niz akata izravno je ili neizravno utjecao na međunarodne odnose nove države i, posljedično, na njezin međunarodni status. Ti akti uključivali su priznanje od strane drugih država, razgraničenje, potpisivanje bilateralnih i multilateralnih sporazuma, pristupanje međunarodnim konvencijama i tako dalje.

1. Priznanja

a) Mađarska

Iako nekoliko autora tvrdi da je Mađarska priznala N.D.H. (kratica za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju ćemo koristiti u daljnjem tekstu) nakon Njemačke i Italije[82], može se razumno tvrditi da je Mađarska prva priznala hrvatsku neovisnost[83]. Kao što je gore navedeno, u noći s 10. na 11. travnja 1941. admiral Horthy uputio je proglas mađarskom narodu i izdao naredbu vojsci. U toj je proglasnici, između ostalog, rekao: "Vođe hrvatskog naroda proglasile su neovisnost i suverenitet Hrvatske.

Ovu odluku pozdravljamo s istinskom radošću i poštovat ćemo je"[84]. Međutim, hrvatski državni poglavar nije smatrao ovaj odlomak Horthyjeve proglasnice formalnim priznanjem Države Hrvatske te je 16. travnja 1941. obavijestio mađarskog regenta o proglašenju NDH i njezinom priznanju od strane Njemačke i Italije. 22. travnja 1941. Horthy je odgovorio telegramom, potvrđujući svoje priznanje Države Hrvatske "već navedeno u mojoj proglasnici od 10. travnja" [85].

b) Njemačka, c) Italija

Iako je formalno priznanje od strane Njemačke i Italije bilo istovremeno, 15. travnja 1941., kronološki je Njemačka bila prva, budući da su Nijemci, prije nego što su de jure priznali hrvatsku Državu, de facto priznali privremeno državno vodstvo Kvaternika i pregovarali o konačnom de jure priznanju [86].

Priznanje Države Hrvatske od strane Berlina i Rima nije bila jednostavna stvar, s obzirom na suprotstavljene interese Njemačke i Italije u jadranskoj i balkanskoj regiji te postojeću vojnu situaciju tamo. Nakon telegrama koji je Kvaternik 10. travnja 1941. poslao Hitleru u ime Privremene vlade (Državnog vijeća), tražeći njemačko priznanje novoproglašene neovisnosti Hrvatske, Ante Pavelić je također 11. travnja 1941. poslao telegram iz Rima Hitleru, obećavajući da će budućnost Hrvatske povezati s novim europskim poretkom.[87]

Od tada nadalje, posebno nakon 13. travnja 1941., kada je von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha, putem njemačkog generalnog konzulata u Zagrebu, obavijestio dr. Edmunda Veesenmayera, berlinskog posebnog izaslanika u Zagrebu, da Njemačka namjerava priznati NDH baš tog dana. Pod Pavelićevim vodstvom, uz pretpostavku da je Kvaternik Pavelićev poručnik, obrađen je i njegov zahtjev za priznanje[88], te su se do 15. travnja 1941. nastavili mukotrpni njemačko-talijansko-hrvatski pregovori o usklađivanju formule za istovremeno priznanje NDH od strane Njemačke i Italije. Iako je, primjerice, Pavelić već 7. travnja 1941. poslao poruku Mussoliniju u kojoj je, bez ikakvih obećanja, rekao "da cijela Hrvatska s nestrpljenjem očekuje vaše slavne vojnike i da će se sve naše borbene organizacije boriti uz njih za slobodu našeg naroda i za Nezavisnu Državu Hrvatsku za koju vodimo duge i krvave bitke"[89], Mussolini je zahtijevao da mu Pavelić pošalje telegram s klauzulom o budućim granicama.

Također je zahtijevao da njemački prijedlog formule za priznavanje sadrži identičnu klauzulu[90]. Definitivni i identični brzojavi Hitlera i Mussolinija od 15.4.1941., kojima su priznali N.D.H., sadržavali su sljedeće klauzule: "Die deutsche Regierung wird erfreut sein, sich über die Grenzen des neuen Staates mit der national-kroatischen Regierung in freiem. Meinungsaustausch zu verständigen" njemački i talijanski: "My e gradito esprimervi il riconoscimento dello Stato Indipendente della Croazia da parte del Goberno fascista, que será liete di intendersi freely con Governo Nazionale Croato per ladeterminazione dei confini del nuovo Stato, a cui il popolo Italiano augura ogni bogatstvo" [91]. Primjena ove klauzule nametnut će Hrvatskoj daljnje obveze prema Italiji i potaknut će rasprave o međunarodnom statusu NDH dok su te obveze bile na snazi.

(d) Slovačka

Predsjednik Slovačke, dr. J. Tiso, izrazio je telegramom 15. travnja 1941. svoje priznanje NDH bez prethodne obavijesti o proglašenju neovisnosti i bez zahtjeva za priznanje. Koristio je telegrafsku komunikaciju preko Berlina, koji je, putem njemačkog generalnog konzulata u Zagrebu, dostavio telegram hrvatskoj vladi 17. travnja 1941. [92]

(e) Bugarska

Kao odgovor na obavijest o osnivanju NDH i zahtjev za njezino priznanje, bugarski car Boris III. odgovorio je telegramom od 21. travnja 1941. iz Sofije, u kojem se navodi da je "Kraljevska bugarska vlada odlučila priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku". [93] f) Rumunjska

Razmjenom obavijesti i telegrama o priznanju između Pavelića i generala Antonescua, kraljevska rumunjska vlada formulirala je svoje priznanje NDH. 6. svibnja 1941. [94].

g) Japan

Ministar vanjskih poslova Yosuke Matsuoka telegrafski je obavijestio hrvatskom državnom poglavaru da je Carska vlada 7. lipnja priznala Hrvatsku kao neovisnu državu.

h) Španjolska

Dana 14. lipnja 1941. hrvatska je vlada obavijestila španjolsku vladu o ponovnoj uspostavi NDH, nakon izvješća španjolskog konzula u Sušaku od 12. lipnja 1941., u kojem je naznačeno da je madridska vlada spremna priznati NDH. Notom od 27. lipnja 1941. španjolski ministar vanjskih poslova Serrano Suñer obavijestio je dr. Mladena Lorkovića, hrvatskog ministra vanjskih poslova, da je španjolska vlada pristala na de jure priznanje hrvatske vlade.

i) Finska

Preko finskog izaslanika u Rimu, hrvatska je vlada 21. lipnja 1941. obavijestila finsku vladu o stvaranju NDH. Talijansko poslanstvo u Zagrebu obavijestilo je hrvatskog ministra vanjskih poslova notom od 9. srpnja 1941. o telegrafskoj komunikaciji u kojoj se navodi da je Finsko ministarsko vijeće na svom sastanku 3. srpnja 1941. de jure priznalo Nacionalnu Demokratsku Republiku Dansku (NDH), s učinkom od 2. srpnja 1941. Odgovarajuća nota finskog ministra vanjskih poslova Rolfa Wittinga od 31. srpnja 1941. dostavljena je hrvatskoj vladi putem talijanskog poslanstva u Zagrebu 24. rujna 1941.

j) Danska

Preko njemačkog poslanstva u Zagrebu, hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova obavijestilo je Kraljevsku dansku vladu o ustavu Države Hrvatske 17. lipnja 1941. Erih Scavenius, danski ministar vanjskih poslova, obavijestio je hrvatskog ministra vanjskih poslova notom od 31. srpnja 1941. da je danska vlada 10. srpnja 1941. de jure priznala Hrvatsku i njezinu vladu.

k) Mandžukuo

Premijer Mandžukua, Chang Chi Hui, telegramom je 2. kolovoza 1941. priopćio priznanje NDH bez prethodne obavijesti.

l) Tajland

Dana 27. travnja 1943., Prasasna Joudhin, kraljevski izaslanik Tajlanda, uručio je hrvatskom izaslaniku u Berlinu, dr. Mile Budaku, telegram svog ministra vanjskih poslova, Wichita Wathakana, upućen hrvatskom ministru vanjskih poslova, kojim Tajland priznaje Nacionalnu komisiju za ljudska prava (NHRC). M. Budak, koji je u međuvremenu imenovan ministrom vanjskih poslova, izrazio je zahvalnost za priznanje 30. travnja 1943.

Ovaj pregled međunarodnih odnosa Hrvatske uključuje i priznanja koja je Hrvatska dodijelila drugim državama i/ili vladama. Tako je hrvatska vlada 1. srpnja 1941. priznala Kinesku nacionalnu vladu u Nanjingu, na čelu s Wang Ching Weijem, koji je u svom telegramu od 5. srpnja 1941. potvrdio Lorkovićev telegram o priznanju. Razmjena telegrama obavljena je putem njemačkog i talijanskog poslanstva u Nanjingu i njihovih vlada.

Dana 7. kolovoza 1943. vlada Narodne Republike Hrvatske priznala je vladu dr. Ma Mawa u Burmi, koja je 1. kolovoza 1943. proglasila neovisnost, prestajući biti britanska kolonija. Dana 30. rujna 1943. hrvatska vlada notom VT 155/43 obavijestila je Ministarstvo vanjskih poslova Trećeg Reicha o priznanju Mussolinijeve fašističke republikanske vlade te ga istovremeno notom VT 154/43 obavijestila o prekidu diplomatskih odnosa s talijanskom kraljevskom vladom. Dana 16. listopada 1943. hrvatska vlada priznala je Republiku Filipine, a 20. studenog 1943. indijsku privremenu vladu Suchasa Chandre Bosea (Azad Hind).

Hrvatska je održavala de facto odnose s Vatikanom putem apostolskog delegata u Zagrebu i hrvatskog predstavnika pri Svetoj Stolici. Također je održavala trgovinske odnose s višijevskom francuskom vladom i švicarskom vladom putem njihovih konzulata u Zagrebu te putem sporazuma o trgovini i plaćanjima (Accord sur les échanges et les paiments commerciaux franco-croates od 16.3.1942. i Abkommen über den Waren- und Zahlungsverkehr zwischen der Schweizerischen Eidgenossenschaft und dem Unabhängigen Staate Kroatien od 10.9.1941., produžen 19.3.1943.).

Iako je Hrvatsku de jure priznalo devet europskih i tri azijske zemlje, a sama je pristala priznati četiri države i/ili vlade, aktivno i pasivno pravo legacije koristila je samo s osam europskih i jednom azijskom zemljom, i to: Njemačkom, Italijom, Mađarskom, Slovačkom, Bugarskom, Rumunjskom, Španjolskom, Finskom i Japanom (samo japanski izaslanik u Zagrebu)[95].

S promjenama u međunarodnim odnosima 1944. godine, uzrokovanim ratom, nove vlade Rumunjske, Bugarske i Finske formalno su prekinule diplomatske odnose s Hrvatskom. Prema Reutersu od 3. rujna 1944., rumunjski ured za tisak objavio je izjavu ministra vanjskih poslova Grigorea Nicolescua Buzetija u kojoj rumunjska vlada nije priznala vlade Slovačke, Hrvatske i fašističke Italije te izrazila nadu da će uskoro moći zamijeniti svoje diplomatske predstavnike kod Saveznika.

Dana 7. rujna 1944., hrvatski otpravnik poslova u Sofiji telegrafski je prenio sadržaj note koju je istog dana primio od Ministarstva vanjskih poslova, a koja glasi: "Kraljevska bugarska vlada, s obzirom na novu političku situaciju u kojoj se nalazi zbog nedavnih događaja na Balkanu i kao posljedicu prekida bugarsko-njemačkih diplomatskih odnosa, bila je prisiljena, uvelike protiv svoje volje, prekinuti diplomatske odnose s Vladom Nezavisne Države Hrvatske."

Kraljevsko ministarstvo vanjskih poslova i bogoslužja smatra potrebnim naglasiti da ovaj prekid stupa na snagu od trenutka dostave ove note." Dana 21. rujna 1944. finski otpravnik poslova uputio je dr. Mehmedu Alajbegoviću, ministru vanjskih poslova Hrvatske, sljedeću notu: "Poštovani sam nositeljem znanja koje je Vlada Republike Finske odlučila prekinuti diplomatske i konzularne odnose s Vladom Neovisne Države Hrvatske" [96].

2. Razgraničenje

a) Razgraničenje s Njemačkom

Na inicijativu dr. Ante Pavelića, Njemačka je prva riješila pitanje razgraničenja u skladu s teritorijalnom klauzulom sadržanom u telegramu o priznanju Sjevernoafričke deklaracije o ljudskim pravima.[97] Njemačko-hrvatska granica utvrđena je, općenito, hrvatsko-njemačkim sporazumom potpisanim u Zagrebu 13. svibnja 1941., a ratificirana 2. lipnja 1941. u Berlinu, prepuštajući konačno određivanje granice hrvatsko-njemačkoj komisiji koja je trebala uzeti u obzir, posebno, ekonomske čimbenike (čl. 2, st. 1). Ova se granica općenito podudarala s bivšom administrativnom granicom koja je stoljećima postojala do 1918. između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane i austrijskih pokrajina Kranjske i Štajerske s druge strane (čl. 1)[98]. Dana 17. lipnja 1941. granica je ispravljena u dolini Bregane u korist Hrvatske.[99]

b) Razgraničenje s Italijom

O talijansko-hrvatskim granicama prvi su put raspravljale sile Osovine na konferenciji Ciano-Ribbentrop 21. i 22. travnja 1941. u Beču, kada su raspravljale o podjeli i preuređenju bivšeg teritorija Jugoslavije. Tom je prilikom Njemačka u načelu ponovila svoju političku nezainteresiranost za hrvatsko pitanje, prepuštajući Mussoliniju svaku političku odluku koja bi se morala dogovoriti s Hrvatima. Cianovoj Na pitanje "u vezi s postupkom koji bi trebalo usvojiti za pregovore s Hrvatima", Ribbentrop je odgovorio da Pavelić prvo treba otputovati u Rim. Na pitanje "kojim aktom treba utvrditi dalmatinsku granicu", Ribbentrop je odgovorio da bi to trebalo učiniti zakonom "na isti način na koji je Njemačka utvrdila svoju granicu s Hrvatskom" [100].

Na sastanku održanom u Ljubljani 25. travnja 1941., Talijani su predložili Hrvatima dva rješenja, napuštajući ideju personalne unije na koju su Nijemci u početku pristali: maksimalni zahtjev koji bi obuhvaćao cijelu obalu od Rijeke (Fiume) do Boke Kotorske ili ograničeno pripajanje dalmatinskih otoka i značajnih dijelova obale Italiji, pod uvjetom da Hrvati prihvate pripremljeni nacrt pakta o bliskoj političkoj, vojnoj i gospodarskoj suradnji s Italijom. [101]

Razgovori su nastavljeni u Zagrebu s talijanskim izaslanikom i zaključeni su na sastanku Mussolinija i Pavelića u Monfalconeu 7. svibnja 1941. Dogovoreno je da je pitanje razgraničenja povezano s konsolidacijom političkih odnosa Hrvatske s Italijom. U tu svrhu, Hrvatska je 15. svibnja 1941. donijela Zakon o proglašenju Monarhije na temelju vraćanja krune kralja Zvonimira kao simbola suvereniteta Nezavisne Države Hrvatske.[102]

Tako je granica s Italijom utvrđena sporazumom potpisanim u Rimu 18. svibnja 1941., zajedno s ugovorima "o jamstvu i suradnji" i "o pitanjima vojne prirode koja se odnose na jadransku obalnu zonu", poznatim kao "Rimski sporazumi". Istovremeno, na službeni zahtjev hrvatskog izaslanstva, šef Savojske kuće imenovao je Amadea, vojvodu od Spoleta, člana Savojske kuće, budućim hrvatskim kraljem.

Prema sporazumu o razgraničenju između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije od 18. svibnja 1941., Hrvatska je Italiji ustupila dijelove svoje jadranske obale koje su Saveznici obećali Italiji u Londonskom paktu iz 1915. kao naknadu za talijansku objavu rata protiv... Centralne sile. Tako je Hrvatska izgubila gotovo sve svoje veće otoke, osim Paga, Brača i Hvara, cijelu obalu između Zadra i Splita, teritorij Boke Kotorske i obalu od Rijeke do Kraljevice.[103] Iako su ti otoci i ustupljeni obalni teritorij pokrivali površinu od približno 5400 četvornih kilometara s 380 000 stanovnika, od kojih je samo 5000 bilo Talijana, bili su izuzetno važni sa strateškog i gospodarskog gledišta.[104]

Dok su Rimski sporazumi od 18. svibnja 1941. utvrdili hrvatsko-talijansku granicu na jadranskoj obali, u Sloveniji, koju su Talijani okupirali jer nije bila hrvatski teritorij, talijansko-hrvatska granica određena je Kraljevskim dekretom-zakonom br. 291 od 3. svibnja 1941. o osnivanju Ljubljanske pokrajine. Ovaj dekret poslao je talijanski izaslanik u Zagrebu s notom od 3. srpnja 1941. hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, tražeći da ga se, u ime hrvatske vlade, obavijesti o dekretu i izvijesti o njemu.

Hrvatski ministar vanjskih poslova, u noti od 15. srpnja 1941., br. Pov. 50/41 potvrđuje primitak talijanske note od 3. srpnja 1941. i predlaže ispravljanje granice u korist Hrvatske u odnosu na općinu Radatovići i katastarski okrug Marindol, koji je zbog pogrešnih razgraničenja u "banovini" bivše Jugoslavije pripadao Dravskoj banovini, tj. Sloveniji.[105] Italija nikada nije ispunila ovaj zahtjev.

c) Razgraničenje s Mađarskom

Raspadom Jugoslavije i obnovom države Hrvatske, ponovno je uspostavljena stara hrvatsko-mađarska granica kakva je postojala do 1918. Međutim, pitanje Međimurja, etnički gotovo u potpunosti hrvatskog područja između rijeka Mure i Drave, ostalo je neriješeno. Hrvatsko-mađarska granica nikada nije formalno uspostavljena na ovom području. Hrvatska se nikada nije složila s Hitlerovim odredbama o Međimurju, ni prije ni nakon proglašenja nacionalne neovisnosti.[106] Kada je mađarska vojska 16. travnja 1941. u 16:30 sati okupirala Čakovec, glavni grad Međimurja, a Mađari uspostavili vojnu upravu 9. srpnja 1941., hrvatska vlada prosvjedovala je kod mađarske vlade u noti br. Pov. 61/41 od 10. srpnja 1941. Kada je mađarska vlada 17. prosinca 1941. u parlamentu donijela pripajanje Međimurja Mađarskoj, hrvatska vlada ponovno je prosvjedovala u noti od 28. siječnja 1942.[107] Hrvati su u svim pregovorima i razgovorima s Mađarskom uvijek naglašavali svoje nepriznavanje takve države.

d) Razgraničenje sa Srbijom. Istočna granica

Razgraničenje sa Srbijom bilo je povezano s njemačkom vojnom okupacijom istočnog Srijema, koja se dogodila na zahtjev njemačkih okupacijskih vlasti u Srbiji, uglavnom zbog važnih vojnih objekata u Zemunu i opskrbe Beograda iz te regije. Tijekom njemačko-talijanskih pregovora o preuređenju bivšeg jugoslavenskog teritorija, održanih u Beču, utvrđeno je da se moraju zadovoljiti hrvatske želje u Srijemu te da se istočna granica Hrvatske treba podudarati sa starom istočnom granicom Bosne i Hercegovine.[108]

Tijekom preliminarnih pregovora o ovom pitanju, njemački izaslanik akreditiran u Zagrebu obavijestio je dr. Antu Pavelića, u ime svoje vlade, da može bez daljnjeg odlaganja utvrditi istočnu granicu Nezavisne Države Hrvatske. Pavelić je potom notom 1089/41 od 28. svibnja 1941. obavijestio njemačkog izaslanika "da će od danas istočnu granicu, prema priloženoj karti, okupirati hrvatske trupe i granične vlasti." Što se tiče Srijema, u noti stoji: "Na području Zemuna, gdje će privremeno ostati njemačka vojna uprava, predlažem da se u njemačko-hrvatskim pregovorima utvrdi demarkacijska linija, sve dok i to područje ne pripadne Državi Hrvatskoj" [109].

Uredbom-zakonom "O istočnoj granici Nezavisne Države Hrvatske" od 7. lipnja 1941. Pavelić je utvrdio granicu između Hrvatske i Srbije, obavještavajući Njemačku i Italiju dostavljanjem odgovarajućeg prijevoda navedene Uredbe-zakona [110]. Njemačko poslanstvo u Zagrebu, u bilješci Pol 2 br. 3-1275 od 5. srpnja 1941., potvrdilo je primitak Uredbe-zakona i, u ime njemačke vlade, priznalo istočnu granicu Hrvatske [111].

Područje istočnog Srijema postupno je prelazilo u hrvatske ruke, a 10. listopada 1941. došlo je pod potpunu kontrolu hrvatskih vlasti na temelju sporazuma "O konačnom predaji Zemuna i okolice pod isključivu upravu Nezavisne Države Hrvatske", potpisanog 4. listopada 1941. u Zemunu od strane hrvatskih i njemačkih delegata.[112] Vrijedno je napomenuti da se u ovom sporazumu dva puta poziva na "Njemačko-hrvatski ugovor o ostanku njemačke vojske u Hrvatskoj" (Deutsche-kroatisches Abkommen über den Aufenthalt deutscher Wehrmacht in Kroatien).[113]

e) Razgraničenje s Crnom Gorom

Budući da je Crna Gora bila pod talijanskom okupacijom i, prema Uredbi-zakonu od 7. 6. 1941., istočna granica Hrvatske u južnom dijelu podudarala se s granicom Bosne i Srbije (Turske) kako je bila povučena do 1908., ostavljajući Turskoj Sandyacato Novog Pazara, bilo je potrebno povući granicu prateći, uglavnom, staru granicu Bosne, Crne Gore i Srbije do sjeverne granice, utvrđene na temelju sporazuma sklopljenih između Italije i Hrvatske u Zagrebu 27. 10. 1941., "Rimski sporazum od 18. 5. 1941., tj. od područja Dogričeva. Na toj hrvatsko-talijanskoj granici o utvrđivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Crne Gore."

Granica, prema članku 1. sporazuma, "uglavnom prati staru granicu iz 1914. između Austro-Ugarske i Crne Gore i Srbije do vrha Kljunačke glave (vrh 1082) koji predstavlja granicu razdvajanja između Crne Gore, Hrvatske i Srbije" [114]. Ovim konačnim sporazumom o razgraničenju utvrđene su granice Države Hrvatske, osim na sjeveru uz Međimurje, i ostale su takve sve dok hrvatska vlada nije opozvala Rimske sporazume 9. rujna 1943., nakon kapitulacije Kraljevine Italije. Unutar tih granica protezala se njemačko-talijanska demarkacijska linija od Samobora zapadno od Petrinje, preko Prijedora, Banje Luke, Jajca i Travnika, te južno od Sarajeva do Rudog na crnogorskoj granici, koju je Hitler uspostavio radi osiguranja komunikacijskih linija sa Srbijom tijekom okupacije te zemlje.[115]

U talijanskom vojnom području, zbog ratnih okolnosti i uzastopnih ograničenja hrvatskih civilnih i vojnih vlasti, formirane su tri zone: I, II i III, koje su se protezale paralelno s jadranskom obalom i njemačko-talijanskom demarkacijskom linijom, a unutar njih su se sijekle civilno-vojne ovlasti talijanskih i hrvatskih vlasti. Radi reguliranja tih odnosa i razgraničenja odgovornosti, posebno nakon što je talijanska Druga armija, u dogovoru s hrvatskom vladom, privremeno preuzela civilnu upravu u Zoni II, 19. lipnja 1942. u Zagrebu je potpisan sporazum između hrvatske vlade i Vrhovnog zapovjedništva talijanskih snaga "Slovenija-Dalmacija" (Supersloda)[116].

3 - Ugovori i konvencije, sporazumi i međunarodne obavijesti

Uredbom-zakonom br. XXXVII-53-X.P. 1941. od 28. travnja 1941., objavljenom u Narodnim novinama br. 15 od 30. travnja 1941., utvrđeni su Državni grb (čl. 1.), Državna zastava, pomorska zastava (čl. 2.), Poglavnikova zastava (čl. 3.) i Veliki državni pečat (čl. 4.)[117]. Notom br. 4474/1941 od 8. kolovoza 1941., Hrvatska je obavijestila ministarstva vanjskih poslova Njemačke, Italije, Španjolske, Japana, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Finske i kinesku vladu u Nanjingu o oznakama za identifikaciju hrvatskih civilnih zrakoplova ("HR")[118].

Osim priznanja i razgraničenja sa susjednim zemljama, Hrvatska se pridružila međunarodnoj zajednici, posebno pristupanjem raznim međunarodnim konvencijama i potpisivanjem brojnih međunarodnih sporazuma, koji se mogu grubo podijeliti u skupine.

a) Pristupanje općim međunarodnim konvencijama.

Notom br. 31/41 od 21. svibnja 1941., hrvatska vlada obavijestila je vladu Švicarske Konfederacije u Bernu o pristupanju Hrvatske Svjetskoj poštanskoj konvenciji, čime je postala članica Svjetske poštanske federacije. Preko talijanskog poslanstva u Zagrebu i talijanske vlade, hrvatska vlada istog je dana, notom br. 80/41, obavijestila španjolsku vladu o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske Svjetskoj poštanskoj federaciji.

Međunarodna konvencija o telekomunikacijama sa sjedištem u Madridu. U skladu s odredbama tih konvencija, hrvatska vlada obavijestila je ministarstva vanjskih poslova Švicarske i Španjolske o odredbama i sporazumima potpisanim s drugim zemljama u vezi s reguliranjem poštanske i telekomunikacijske razmjene.[119] Dana 19. listopada 1942. hrvatska vlada potpisala je u Beču Sporazum o Europskoj poštanskoj federaciji i njegov Pravilnik (Uebereinkommen über den europäischen Post und Fernmeldeverein; Vollzugsordnung für den europäischen Postdienst).

Obavijesti br. Pr. 696/1943 od 20.1.1943. hrvatska vlada obavijestila je Švicarsko konfederalno vijeće u Bernu o pristupanju Hrvatske "Ženevskoj konvenciji od 27.7.1929. za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u vojskama na bojnom polju" i "Ženevskoj konvenciji od 27.7.1929. o postupanju s ratnim zarobljenicima", navodeći u svojoj obavijesti da je uredbom sa zakonom od 5.7.1941. konstituiran Hrvatski Crveni križ. Švicarski konzulat u Zagrebu, notom 277 Ad.-S 1999-1943 od 26. ožujka 1943., obavijestio je predsjednika Hrvatskog Crvenog križa da su nadležne švicarske vlasti okružnicom od 13. ožujka 1943. obavijestile sve zemlje članice o pristupanju Hrvatske spomenutim konvencijama te da njezino pristupanje stupa na snagu odmah od trenutka obavijesti.[120]

b) Pristupanje postojećim multilateralnim političkim ugovorima.

Dana 15. lipnja 1941. Hrvatska je pristupila Trojnom paktu, sklopljenom između Italije, Japana i Njemačke 27. rujna 1940. u Berlinu. Tekst ovog pristupanja, koji je stupio na snagu u Veneciji, napisan je na hrvatskom jeziku i imao je istu pravnu snagu kao i tekstovi napisani na jezicima zemalja osnivačica. Na svečanosti održanoj 25. studenog 1941. u Berlinu, kojom je obilježeno petogodišnje produljenje Ugovora protiv Komunističke internacionale od 25. studenog 1936., Hrvatska je također pristupila ovom ugovoru, zajedno s Bugarskom, Danskom, Rumunjskom, Finskom i Slovačkom, dok su Mađarska, Španjolska i Mandžurija već pristupile 1939. [121].

c) Multilateralne pravne i patrimonijalne konvencije i sporazumi.

Kada su Njemačka i Italija proglasile raspad Jugoslavije 8. srpnja 1941. [122]. Hrvatska, njemačka, talijanska, bugarska i mađarska vlada potpisale su u Berlinu 22. 7. 1942. sporazum "O pravnom i patrimonijalnom raspadu bivše jugoslavenske države i o nekim drugim relevantnim financijskim problemima" (Abkommen über die vermögensrechtliche Auseinandersetzung des ehemaligen jugoslawischen Staates und einige andere damit zusammenhängende finanzielle Fragen). Ovim sporazumom i odredbama i konvencijama potpisanim u Beču 2. lipnja 1943., "u vezi s raspuštanjem bivše Državne hipotekarne banke Jugoslavije, Privilegirane poljoprivredne banke, Obrtničke banke i Štedionice", "u vezi s poravnanjem depozita", "u vezi s bivšim jugoslavenskim upravljanjem monopolom", "u vezi s recipročnim prijenosom arhiva" i "u vezi s likvidacijom u okviru sustava socijalnog osiguranja bivše Jugoslavije", uspostavljene su države koje stječu prava i obveze bivše Države Jugoslavije, pri čemu Italija predstavlja Albaniju i Crnu Goru, a Njemačka Srbiju.[123] Prema predmetnom sporazumu, Hrvatska je postala susljednica bivše Kraljevine Jugoslavije, preuzimajući dio njezinih prava i obveza.

Dana 10. kolovoza 1942. Hrvatska je na Brionima potpisala s Njemačkom, Italijom i Mađarskom „Ugovor o novoj sistematizaciji Društva dunavsko-savsko-jadranskih željeznica, bivšeg Društva južnih željeznica“ (Trattato fra lo Stato Indipendente di Croazia, il Reich Germanico, il Regno d'Italia ed il Regno). d'Ungheria per la nuova sistemazione della Compagnia delle Ferrovie Danubio-Sava-Adriatico/giá Compagnia delle Ferrovie Meridionali).

Dana 31. listopada 1942. Hrvatska je u Zagrebu pristupila "Sporazumu o formiranju dansko-njemačko-finsko-švedske komisije za zajednički postupak u opskrbi drvetom u zemljama sjevernog i istočnog morskog bazena".

d) Razni bilateralni sporazumi

Osim spomenutih graničnih sporazuma, Hrvatska je u razdoblju 1941.–1943. potpisala sporazume, ugovore i konvencije sa susjednim zemljama i drugim nesusjednim zemljama koje su je priznale ili s njom održavale de facto odnose (Francuska i Švicarska). Ti su sporazumi obuhvaćali razmjenu plaćanja, poštanske usluge, telekomunikacije i mali pogranični promet, kao i pravnu pomoć, socijalno osiguranje, izručenje, trgovinu i kulturnu suradnju – ukratko, razne političke, ekonomske, pravne, društvene i kulturne sporazume temeljene na potpunoj jednakosti i uzajamnosti.[124]

Iznimka su dva sporazuma potpisana 18. svibnja 1941. u Rimu s Italijom. Oni, zajedno sa sporazumom o razgraničenju između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, čine takozvane Rimske sporazume. To su:

"Sporazum o vojnim pitanjima koja se odnose na jadranski obalni pojas" i "Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske", s njegovim završnim protokolom i pismima talijanskog premijera hrvatskom premijeru i obrnuto. Svi ovi dokumenti nose isti datum.[125]

Sporazum o vojnim pitanjima izravna je posljedica Ugovora o utvrđivanju granica između Hrvatske i Italije, što se može zaključiti iz njegove preambule. Prema tom ugovoru, bez ikakvog vremenskog ograničenja, Hrvatska se obvezala da na otocima i njihovom obalnom pojasu neće graditi nikakve utvrde ili kopnene, morske ili zračne instalacije, niti bilo kakve vojne baze ili oruđa "koja bi se mogla koristiti u ratne svrhe" (čl. 1). Nadalje, hrvatska vlada "izjavljuje svoju namjeru da neće održavati mornaricu" osim nekoliko jedinica za osiguranje policijskih i carinskih službi (čl. 2). Konačno, članak 3. propisuje da će "obje vlade, putem dodatnog sporazuma, utvrditi modalitete pod kojima će talijanska vlada imati mogućnost premještanja svojih oružanih snaga preko hrvatskog teritorija obalnom rutom Rijeka-Zadar i željezničkom prugom Rijeka-Ogulin-Split i njezinim eventualnim produženjem do Kotora."

Za razliku od ovog sporazuma bez određenog roka, Ugovor o jamstvu i suradnji, iako mu je polazna točka sporazum o granicama koji je "stvorio čvrstu osnovu za blisku međusobnu suradnju između Italije i Hrvatske", potpisan je na 25 godina bez mogućnosti produženja. U njegovoj preambuli stoji da su se talijanska i hrvatska vlada složile - "u želji da uspostave odnose bliskog prijateljstva i suradnje te da promiču dobrobit oba naroda" - da Italija preuzima jamstvo političke neovisnosti i teritorijalnog integriteta Hrvatske unutar granica koje će se odrediti u dogovoru sa zainteresiranim državama (čl. 1); te da hrvatska vlada neće preuzimati obveze nespojive s ovim jamstvom i duhom sporazuma (čl. 2); da će hrvatska vlada tražiti pomoć talijanskih oružanih snaga u organizaciji i tehničkoj obuci svojih oružanih snaga kada to smatra potrebnim za trajnu suradnju (čl. 3); hrvatska i talijanska vlada obvezuju se, čim se hrvatsko gospodarstvo konsolidira, stupiti u šire i bliže carinske i monetarne odnose, te se u tu svrhu osniva stalna komisija za proučavanje i provedbu prethodno navedenog (čl. 4); i, konačno, obje vlade se obvezuju što prije dogovoriti nove sporazume o željezničkom i pomorskom prometu te o postupanju s građanima jedne zemlje u drugoj, o kulturnim i pravnim odnosima obje zemlje i o drugim pitanjima od zajedničkog interesa (čl. 5). U završnom protokolu povodom potpisivanja Ugovora o jamstvu i suradnji, pozivajući se na njegov čl. 5, obje ugovorne stranke izjavljuju da će do potpisivanja novih sporazuma, sporazumi, konvencije i ugovori potpisani između Italije i Jugoslavije ostati na snazi između Italije i Hrvatske, u mjeri u kojoj su primjenjivi.

Budući da je ugovor o granici predviđao posebnu konvenciju o upravljanju gradom Splitom i njegovim predgrađima te otokom Korčulom, razmjena pisama između Mussolinija i Pavelića 18. svibnja 1941. naglasila je da će "talijanska vlada što prije pripremiti nacrt konvencije o administrativnom uređenju općine Split i otoka Korčule", čime se formalizira zajednička uprava spomenutog grada i otoka.

Nakon što su potpisani svi osnovni sporazumi između Hrvatske i Italije, Mussolini je 19. svibnja 1941. izdao sljedeću naredbu zapovjedniku talijanske 2. armije, generalu Ambrosiju: "Talijanske oružane snage smještene na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, od sutra, 20. ovog mjeseca, prestaju se smatrati okupacijskim snagama i stječu status trupa smještenih na teritoriju prijateljske i savezničke Nezavisne Države Hrvatske" [126].

Međutim, posebne okolnosti koje su proizašle iz rata u jugoistočnoj Europi, naime Zone II i III, te prisutnost talijanskih trupa u tim zonama zbog gerilskih djelovanja četnika (srpskih nacionalista) i komunističkih partizana s jedne strane, a s druge strane njemačko-talijansko rivalstvo u vezi s Hrvatskom i nevoljkost hrvatske vlade da aktivno surađuje sa stalnom komisijom za proučavanje i provedbu klauzula ugovora o jamstvu i suradnji koje su predviđale bliske carinske i monetarne veze između Italije i Hrvatske, praktički su spriječile provedbu Rimskih sporazuma, osim onog koji se odnosio na nove granice.[127]

Formalno, međutim, ovi su sporazumi uspostavili poseban ugovorni odnos između Hrvatske i Italije te su time značajno utjecali na međunarodni status Nezavisne Države Hrvatske dok su ti sporazumi bili na snazi.[128] Niti je vojvoda od Spoleta ikada stupio na hrvatsko prijestolje, očito zbog taktike odugovlačenja koju su koristile hrvatske vlasti.

e) Jednostrani pravni akti.

Previranja u Italiji, pad Mussolinija i kapitulacija vlade maršala Badoglia naveli su Hrvatsku da opozove Rimske sporazume. Dana 10. rujna 1943. dr. Ante Pavelić, kao supotpisnik tih sporazuma, "izdao je državnopravnu deklaraciju o poništenju Rimskih sporazuma", a dan prije obavijestio je hrvatski narod da je Hitler priznao Državu Hrvatsku "s granicama koje obuhvaćaju odvojene hrvatske regije na Jadranu". Na svojoj sjednici 20. rujna 1943. hrvatska vlada odlučila je prekinuti odnose s talijanskom kraljevskom vladom i priznati Mussolinijevu nacionalno-republikansku talijansku vladu, o čemu je obavijestila vlade Njemačke, Japana, Mađarske, Finske, Bugarske, Slovačke, Španjolske i Kraljevine Italije.[129] Posljedično, 10. rujna 1943. Rimski sporazumi, čak i formalno, prestali su imati bilo kakav utjecaj na međunarodni status Hrvatske.

E Priroda odnosa s Osovinskim silama, a posebno s Italijom

Nejednakost se očituje i u obvezi Hrvatske da ne utvrđuje svoju obalu i da ne održava pomorsku flotu, što Italija može učiniti na dijelovima jadranske obale koji su joj dodijeljeni sporazumom o granici. Unatoč tome, u odnosu između Hrvatske i Italije, i obrnuto, ne može se vidjeti "međunarodna unija", koju Angelo Piero Sereni uzima kao polazište u analizi ovog odnosa.[131]

Svaka unija mora imati pravni mehanizam institucionalne prirode radi opće i trajne koordinacije aktivnosti, kako unutarnjih tako i vanjskih, dviju zemalja. U slučaju hrvatsko-talijanskih odnosa takav mehanizam ne postoji. Nasuprot tome, takav mehanizam postojao je u predratnim talijansko-albanskim odnosima. U hrvatsko-talijanskim odnosima, prvo, ne postoji zajednički identitet šefa države, kao u slučaju Albanije, gdje šef države uvijek mora biti kralj Italije, na temelju talijanskog zakona. Sukladno talijanskom zakonu od 16. travnja 1939. i nakon ponude skupštine zastupnika iz svih albanskih pokrajina od 12. travnja 1939., kralj Italije preuzeo je titulu: Kralj Italije, Albanije i Car Etiopije, u svoje ime i ime svojih nasljednika.

Stoga se, strogo govoreći, ne može govoriti o "personalnoj uniji", kako je Italija nastojala svijetu predstaviti svoj odnos s Albanijom, jer joj nedostaje element slučajnosti koji se poklapa s klasičnom koncepcijom personalne unije. Umjesto toga, moglo bi se govoriti o pravoj uniji, u kojoj identitet monarha proizlazi iz pravne norme.[132] Nakon toga, Albanija je bila obvezno međunarodno zastupljena putem talijanskih diplomatskih misija. Nametnuto joj je jedinstvo u vanjskoj politici i integracija albanske vojske u talijansku vojsku. Nametnuta joj je i institucija generalnog guvernera, Talijana koji je ujedno i albanski državni dužnosnik; ta osoba upravlja cijelim političkim, administrativnim i zakonodavnim aparatom albanske države.[133] Za razliku od talijansko-albanskih odnosa, Sereni predstavlja talijansko-hrvatske odnose na sljedeći način:

"Imenovanje hrvatskog kralja od strane Viktora Emanuela, koliko god ono bilo značajno s političkog gledišta kao znak podređenosti novog kraljevstva Italiji, nebitno je za međunarodno pravo. Zapravo, teško se može smatrati činom talijanske države, budući da je, preciznije, to bio čin koji je Viktor Emanuele izvršio u svom osobnom svojstvu, čin koji proizvodi posljedice za hrvatsko, a ne talijansko javno pravo. Čini se da ne postoji pravna obveza sa strane hrvatske države da na svoje čelo, sada ili u budućnosti, postavi osobu koju odredi Italija ili njezin kralj.[134] Hrvatska vodi svoje međunarodne odnose putem vlastitih organa (agencija), bez ikakve prethodno uspostavljene i trajne kontrole Italije. Ugovor o jamstvu i suradnji s Italijom ne nameće Hrvatskoj nikakvo ograničenje u ostvarivanju njezinih međunarodnih odnosa, osim klauzule koja joj zabranjuje preuzimanje bilo kakve obveze nespojive s talijanskim jamstvom i duhom ugovora." ugovor"[135].

Ipak, Sereni tvrdi da Hrvatska ne bi mogla biti članica Lige naroda bez talijanskog pristanka, koji nije tako jasan, budući da članstvo u Ligi naroda, kao i današnje članstvo u Ujedinjenim narodima, ne ograničava političku neovisnost države članice. Stoga se u tom pogledu nije moglo primijeniti ograničenje predviđeno ugovorom o jamstvu.

Što se tiče hrvatsko-talijanskih vojnih odnosa, Sereni navodi: "Dok je Italija obvezna braniti Hrvatsku i praktički provodi vojnu kontrolu nad zemljom[136], ne postoji vojni savez i čini se da se Hrvatska nije obvezala na suradnju u talijanskim vojnim akcijama." Sereni utvrđuje činjenicu da Hrvatska nije bila u ratu s Rusijom, dok je Italija bila,[137] i nastavlja: "Unutarnja organizacija obje države potpuno je odvojena: Italija nema pravo miješati se u unutarnje poslove Hrvatske, osim u mjeri u kojoj to zahtijevaju vojne odredbe; niti postoji obveza Hrvatske da uskladi svoj ustavni ustroj s ustrojom fašističke Italije."

Iz navedenog se može zaključiti da, unatoč spomenutim ugovorima, između Italije i Hrvatske nije postojao odnos podređenosti, izveden iz pravnih odredbi.[138] Osim onih dijelova hrvatskog državnog teritorija gdje su, u skladu s hrvatskom vladom, talijanske trupe bile stacionirane za potrebe rata, a posebno za borbu protiv komunističkih partizana, Italija nije vršila praktički nikakvu kontrolu, ni izravnu ni neizravnu, nad unutarnjim poslovima Hrvatske, unatoč različitim mišljenjima nekih ratnih autora. Isto vrijedi i za vanjske odnose Hrvatske, koji su bili određeni savezom zemalja koje su pristupile Trojnom paktu. Sereni, na primjer, vidi utjecaj Italije u zatvaranju američkog generalnog konzulata u Zagrebu, koje je stupilo na snagu 22. lipnja 1941.

U stvarnosti, konzulat je zatvoren na zahtjev njemačke vlade nakon što je vlada Washingtona 16. lipnja 1941. zatražila zatvaranje njemačkih konzulata u Sjedinjenim Državama do 10. srpnja 1941. [139]. Niti je Italija igrala posebnu ulogu u hrvatskoj objavi rata Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Zapravo, to je bila kolektivna mjera zemalja članica Trojnog pakta, na zahtjev Japana, nakon napada na Pearl Harbor. Što se tiče objave rata Sjedinjenim Državama, Hrvatska je bila u istom položaju kao i Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Slovačka, zemlje kojima je Njemačka, pozivajući se na članak 3 Trojnog pakta, predložila "formalnu objavu ratnog stanja" sa Sjedinjenim Državama [140]. Tako se Hrvatska našla u ratnom stanju sa Sjedinjenim Državama, nakon što su to učinile Njemačka i Italija 11.12.1941., a Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Slovačka 12.12.1941. [141] Stoga, u razdoblju od 18. svibnja 1941. do 10. rujna 1943., kada je Hrvatska opozvala Rimske sporazume, nije bila ni pravno ni de facto podređena Italiji, te se ne može održati mišljenje da se "odnos između Italije i Hrvatske može definirati kao de facto protektorat vrlo sličan de jure protektoratu koji je postojao između Njemačke i Slovačke, kako u smislu ovlasti dodijeljenih državi tako i u smislu njegovih praktičnih rezultata" [142].

3. - Razdoblje od 10. rujna 1943. do 8. svibnja 1945.

Predajom Italije (3. rujna 1943.) i opozivom Rimskih sporazuma od strane hrvatske vlade (10. rujna 1943.), svi formalni odnosi između Italije i Hrvatske propisani tim sporazumima postali su nevažeći. Ti su sporazumi, barem formalno, pružali osnovu za raspravu o međunarodnom statusu države Hrvatske dok su bili na snazi. Time je Hrvatska legalno ponovno stekla svoju neovisnost i ravnopravnost unutar međunarodne zajednice kojoj je pripadala, budući da nije postojao sporazum s Njemačkom ili bilo kojom drugom državom koji bi mogao legalno ograničiti hrvatsko pravo na neovisnost i ravnopravnost.

Upravo zato što je Njemačka morala preuzeti političku, a posebno vojnu ulogu svog talijanskog saveznika ne samo u Italiji već i u cijeloj jugoistočnoj Europi, te zato što su komunistički partizani zaplijenili gotovo svo talijansko oružje na jadranskoj obali, koje je potom ponovno uključeno u Hrvatsku, značajno ojačavši svoju vojnu aktivnost, Hrvatska je bila vojno ovisna o Njemačkoj i za opskrbu oružjem i za koordinaciju svoje strategije s njemačkom strategijom u jugoistočnoj Europi.

Vojna situacija Hrvatske pogoršala se nakon kapitulacije Italije jer su sami Nijemci pojačali suradnju sa srpskim nacionalističkim partizanima (četnicima) na štetu Hrvatske, ulogu koju su prije toga igrali Talijani.[143] Ovaj politički kurs, sa svim svojim posljedicama, očitovao se u punom opsegu krajem kolovoza 1943. kada je Hermann Neubacher imenovan "posebnim opunomoćenikom Ministarstva vanjskih poslova za jugoistok" sa sjedištem u Beogradu. Njegova je misija bila koordinirati pitanja vanjske politike na području Srbije, Crne Gore, Albanije i Grčke.[144]

Tijekom tog razdoblja u životu hrvatske države, određena područja, posebno obalno područje, proglašena su "operativnim zonama" s odgovarajućim ograničenjima hrvatske civilne uprave. Sve je to bila posljedica restrukturiranja njemačkog vojnog zapovjedništva na Balkanu, koje je već započelo krajem 1942.[145]

Posljedično, u nedostatku pravnih akata koji bi mogli utjecati na ravnopravnost i neovisnost Hrvatske u odnosu na Njemačku, hrvatska država se kroz cijelo to razdoblje pojavljivala kao međunarodni subjekt ravnopravan Njemačkoj. Međutim, s obzirom na stvarnu vojnu situaciju i ulogu njemačkih vojnih snaga na hrvatskom teritoriju u završnoj fazi rata, položaj njemačkih oružanih snaga mogao bi se definirati kao prisutnost savezničke vojske u prijateljskoj državi radi obrane zajedničkih interesa.

Ova situacija slična je američko-islandskom odnosu i položaju američke vojske kada je Island proglašen republikom 17. lipnja 1944. Dana 7. svibnja 1945., general Alexander Loehr, njemački zapovjednik jugoistoka, vratio je šefu države Hrvatskoj i istovremeno vrhovnom zapovjedniku hrvatskih oružanih snaga privremeno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom.

Međunarodni status Hrvatske i Jugoslavije tijekom posljednjeg rata i njegove posljedice

Da je Hrvatska, na bilo koji način, opstala kao neovisna država na kraju Drugog svjetskog rata - a za to su postojale određene mogućnosti - prije Jaltske konferencije[146], pitanje međunarodnog statusa Nezavisne Države Hrvatske u razdoblju 1941.-1945. ne bi zahtijevalo daljnji komentar. Međutim, s obzirom na to da je Hrvatska prestala postojati kao međunarodni subjekt na kraju rata kao rezultat potpunog osvajanja (debellatio), koje njezini ratni protivnici i pobjednici opisuju kao "oslobođenje od okupatora", te s obzirom na to da je Federativna Narodna Republika Jugoslavija uspostavljena na mjestu bivše Kraljevine Jugoslavije, postavlja se pitanje pravne klasifikacije međunarodnog statusa Države Hrvatske tijekom njezina postojanja u svjetlu tih činjenica.

Prvo, potrebno je uzeti u obzir da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, stvorena 1918. godine, prema teoriji državnog prava i u skladu s planovima svojih osnivača, morala predstavljati višenacionalnu zajednicu s jednakim pravima za Hrvate, Slovence i Srbe. Stoga je pravna osnova za početni nastanak prve Jugoslavije bila unio aequali jure [147].

Budući da je država Hrvatska nastala 1941. godine odcjepljenjem višenacionalne države čiji je prethodno bila dio, pravna osnova za nastanak Nezavisne Države Hrvatske je secesija, kako ju je Charles Rousseau opisao govoreći o različitim načinima konstituiranja države [148]. U dijelu koji je ostao od Jugoslavije nakon aneksije Slovenije od strane Italije i Njemačke, Baranje i Bačke od strane Mađarske, Vardarske Makedonije od strane Bugarske i Kosova i Metohije od strane Albanije, konstituirane su dvije državne tvorevine - osim Banata, koji je bio pod izravnom njemačkom vojnom upravom: Srbija; Srbija je prestala postojati kada je vlada, pod nadzorom njemačkih okupacijskih vlasti, predana generalu Milanu Nediću 29. kolovoza 1941.

Crna Gora je prestala postojati kada je 12. srpnja 1941. narodna skupština proglasila njezinu neovisnost pod talijanskim visokim povjerenikom. Dok Srbija nije bila država u smislu međunarodnog prava i stoga nije bila međunarodni subjekt, Crna Gora nikada nije napredovala od faze države "in statu nascendi" [149]. Dakle, Kraljevina Jugoslavija prestala je postojati zbog svog raspada, kako su proglasili njezini vojni pobjednici 8. srpnja 1941. Ni najmanji trag bivše državne vlasti nije ostao na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije; državna organizacija je potpuno demontirana, a jugoslavenska vlada u egzilu u Londonu (ili Kairu) nikada nije vršila nikakvu vlast ni na jednom dijelu bivšeg teritorija Kraljevine Jugoslavije.

Međutim, s pravnog stajališta, situacija je drugačija u odnosu na ostatak teritorija Jugoslavije nakon secesije Hrvatske. To jest, budući da dismembratio podrazumijeva nestanak stare države i stvaranje novih međunarodnih subjekata na njezinom teritoriju, a budući da Srbija i Crna Gora nisu posjedovale atribute države prema međunarodnom pravu, ovi ostaci jugoslavenskog teritorija, uključujući i pripojene teritorije, mogu se smatrati okupiranim teritorijem, unatoč stvarnom i potpunom rasparčavanju Kraljevine Jugoslavije. To bi stoga bio slučaj occupatio bellica, stanja de facto posjeda koje, prema načelu neprenosivosti državnog suvereniteta tijekom vojne okupacije, pravno ostaje jugoslavenski državni teritorij; to jest, Kraljevina Jugoslavija bi nastavila postojati na tom teritoriju i nakon 1941. [150].

Međunarodni status Hrvatske i Jugoslavije tijekom posljednjeg rata i njegove posljedice

Da je Hrvatska, na bilo koji način, preživjela kao neovisna država na kraju Drugog svjetskog rata - a za to su postojale određene mogućnosti - prije Jaltske konferencije [146], pitanje međunarodnog statusa Nezavisne Države Hrvatske u razdoblju 1941.-1945. ne bi zahtijevalo daljnji komentar. Međutim, s obzirom na to da je Hrvatska prestala postojati kao međunarodni subjekt na kraju rata kao rezultat potpunog osvajanja (debellatio), koje njezini ratni protivnici i pobjednici opisuju kao "oslobođenje od okupatora", te s obzirom na to da je Federativna Narodna Republika Jugoslavija uspostavljena na mjestu bivše Kraljevine Jugoslavije, postavlja se pitanje pravne klasifikacije međunarodnog statusa države Hrvatske tijekom njezina postojanja u svjetlu tih činjenica.

Budući da je Država Hrvatska nastala 1941. godine secesijom višenacionalne države čiji je prethodno bila dio, pravna osnova za nastanak Nezavisne Države Hrvatske je secesija, kako ju je Charles Rousseau opisao govoreći o različitim načinima konstituiranja države [148]. U dijelu koji je ostao od Jugoslavije nakon aneksije Slovenije od strane Italije i Njemačke, Baranje i Bačke od strane Mađarske, Vardarske Makedonije od strane Bugarske i Kosova i Metohije od strane Albanije, konstituirane su dvije državne tvorevine - osim Banata, koji je bio pod izravnom njemačkom vojnom upravom: Srbija; Srbija je prestala postojati kada je vlada, pod nadzorom njemačkih okupacijskih vlasti, predana generalu Milanu Nediću 29. kolovoza 1941. Crna Gora je prestala postojati kada je 12. srpnja 1941. narodna skupština proglasila njezinu neovisnost pod talijanskim visokim povjerenikom.

Iako Srbija nije bila država u smislu međunarodnog prava i stoga nije bila međunarodni subjekt, Crna Gora nikada nije napredovala dalje od faze države "in statu nascendi" [149]. Dakle, Kraljevina Jugoslavija prestala je postojati zbog svog raspada, kako su proglasili njezini vojni pobjednici 8. srpnja 1941. Ni najmanji trag bivše državne vlasti nije ostao na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije; državna organizacija je potpuno demontirana, a jugoslavenska vlada u egzilu u Londonu (ili Kairu) nikada nije vršila nikakvu vlast ni na jednom dijelu bivšeg teritorija Kraljevine Jugoslavije.

Međutim, s pravnog stajališta, situacija je drugačija u odnosu na ostatak teritorija Jugoslavije nakon secesije Hrvatske. Naime, budući da dismembratio podrazumijeva nestanak stare države i stvaranje novih međunarodnih subjekata na njezinom teritoriju, a budući da Srbija i Crna Gora nisu imale atribute države prema međunarodnom pravu, ti ostaci jugoslavenskog teritorija, uključujući i pripojene teritorije, mogu se smatrati okupiranim teritorijem, unatoč stvarnom i potpunom raspadu Kraljevine Jugoslavije. Dakle, radilo bi se o occupatio bellica, stanju de facto posjeda koje, prema načelu neprenosivosti državnog suvereniteta tijekom vojne okupacije, pravno ostaje jugoslavenski državni teritorij; to jest, Kraljevina Jugoslavija bi nastavila postojati na tom teritoriju i nakon 1941. [150].

Naprotiv, Jellinek tvrdi da je ovaj kriterij u vezi s postojanjem Jugoslavije i nepriznavanjem postojanja Hrvatske neodrživ, "budući da je država Hrvatska de facto postojala u razdoblju 1941.-1945., priznata od strane nekoliko država, i ponovno nestala nakon oslobođenja Jugoslavije." [154]

Obrađujući specifično pitanje državljanstva i u skladu s načelom nedovođenja u pitanje pravne osnove za stvaranje države, Jellinek zaključuje da nema sumnje da su stanovnici Hrvatske stekli državljanstvo novostvorene države, dok su stanovnici "amputirane Jugoslavije" zadržali svoje staro jugoslavensko državljanstvo tijekom okupacije.

Stoga Charles Rousseau, govoreći o priznavanju država, ubraja Hrvatsku, kao i Slovačku, među slučajeve preranog priznanja (la reconnaissance prématurée) od strane sila Osovine tijekom Drugog svjetskog rata, baš kao što je prerano bilo priznanje Paname od strane Sjedinjenih Država (13.11.1903.) i Mandžukua od strane Japana (15.9.1932.).[155]

U svjetlu prethodno navedenog, i uzimajući u obzir kako je država Hrvatska nastala 1941. godine i njezino priznanje od strane niza država, može se tvrditi da je u razdoblju 1941.-1945. država Hrvatska postojala de facto i legalno unutar svog teritorija, dok je jugoslavenska država postojala na ostatku svog predratnog teritorija i samo legalno. Ovo stajalište je tim lakše prihvatiti s obzirom na to da trenutna doktrina smatra da je nastanak države izvanpravni fenomen koji se ne može opovrgnuti pravnim kriterijima.[156]

Nadalje, međunarodno pravo ne propisuje koliko država članica međunarodne zajednice mora priznati novostvorenu državu, budući da države postoje ako su stekle sve potrebne elemente bez potrebe za priznanjem od drugih. Priznanje je, s jedne strane, pravna formula koja služi kao instrument za prevođenje svršene činjenice nastanka države u pravnu sferu - odnosno za ratifikaciju da je zajednica država u smislu međunarodnog javnog prava - a s druge strane, to je politički fenomen, jer izražava volju postojećih država da odrede i definiraju svoje odnose s novom državom.[157]

Također ne postoje utvrđena pravila u međunarodnom pravu o tome kada postojeće države mogu opravdano priznati novu državu, osim u slučajevima priznanja od strane pobunjeničke frakcije države, kada je priznanje preuranjeno dok je istinska borba još u tijeku.[158] Vrijedi podsjetiti da se Hrvatska proglasila slobodnom i neovisnom u kontekstu Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada su druge sile vodile rat protiv Jugoslavije. U vrijeme svog početnog priznanja, Hrvatska nije bila uključena u borbu protiv Jugoslavije, koja je kapitulirala 17. travnja 1941. - dva dana nakon početnog priznanja Hrvatske.

Međutim, karakterizacija priznanja Hrvatske kao preuranjenog ne odnosi se na trajanje vojnih operacija sila Osovine protiv jugoslavenske vojske - koja je, štoviše, pružila vrlo malo otpora, jer ni Hrvati ni drugi pokoreni narodi i manjine nisu bili spremni braniti Jugoslaviju - već na činjenicu da rat Osovine protiv Jugoslavije, iako je uzrokovao njezin raspad, nije bio izolirani sukob. Bio je dio šireg rata koji su saveznici Jugoslavije nastavili voditi, a konačni ishod tog šireg rata odredit će postojanje ili raspad Jugoslavije kao države. To se odnosi na teoriju nedjeljivosti rata, koja je generirala načela o vladama u egzilu, i u tome leži njezino pravno i političko opravdanje.[159]

Međutim, ova pomalo klimava teza o međunarodnim odnosima odnosi se na problem buduće efektivne uspostave Jugoslavije i ne utječe na stvarno i pravno postojanje Hrvatske u to vrijeme. Konačno, međunarodno pravo ne nameće obvezu priznavanja zajednice kao države, niti nova država ima pravo zahtijevati njezino priznanje od postojećih država. Ovdje odlučuju interesi odgovarajućih već postojećih država, pod uvjetom, naravno, da novi entitet posjeduje sve atribute države (državnosti). Stoga je besmisleno govoriti o pravu na priznanje, kao što to čine neki autori, kada zahtijevaju apsolutnu neovisnost kao uvjet za "pravo" na priznanje, budući da klasično međunarodno pravo priznaje neovisne i ovisne države, a stupanj njihove ovisnosti ili neovisnosti od potonjih određuje oblik njihovog pravnog ili međunarodnog statusa.[160]

No budući da je Država Hrvatska de jure postojala na svom teritoriju, a Kraljevina Jugoslavija na svom smanjenom i okupiranom teritoriju postojala istovremeno i paralelno, Hrvatska je dijelom postala nasljednica Kraljevine Jugoslavije u pogledu prava i obveza koje se odnose na njezin dio teritorija predratne Jugoslavije. Ovo pitanje, kako je navedeno, riješeno je sporazumima. Štoviše, neki tvrde da su čak i Srbija i Crna Gora bile nasljednice predratne Jugoslavije, iako nisu posjedovale sve atribute državnosti.[161]

Logična posljedica ove sukcesije bila bi da je nova Jugoslavija, bez obzira na vrlo diskutabilnu tezu o kontinuitetu i identitetu između Kraljevine Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije, postala nasljednica Nezavisne Države Hrvatske, barem u pogledu određenih prava i obveza ugašene države. Jugoslavenska pravna literatura, naravno, potpuno isključuje problem sukcesije, budući da podržava tezu o potpunoj okupaciji Jugoslavije, a budući da okupacija ne ukida već samo suspendira državni suverenitet, zaključuje da Nezavisna Država Hrvatska nije bila suverena država, baš kao ni Srbija Milana Nedića.

„To dokazuje činjenica da nisu posjedovali niti jedan element državnosti; ni državni teritorij, ni 'politički' narod u državno-pravnom smislu, niti vlastite državne vlasti s atributima države“ [162]. Što se tiče pitanja državljanstva, profesor Čulinović navodi: „Stanovnici Nezavisne Države Hrvatske i Srbije za vrijeme vlade M. Nedića nisu prestali biti jugoslavenski državljani... nisu bili državljani NDH (ili Srbije za vrijeme vlade Nedića i drugih), već Kraljevine Jugoslavije, odnosno državljani Federativne Demokratske Jugoslavije, nakon drugog zasjedanja AVNOJ-a“ [163].

Kriterij profesora Čulinovića je logičan kada se govori o Srbiji i drugim okupiranim dijelovima Kraljevine Jugoslavije. Međutim, to prestaje biti logično kada se na okupiranom teritoriju Kraljevine Jugoslavije nakon drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. studenog 1943. pojavila Demokratska Federativna Jugoslavija, koju nitko nije priznavao ni kao de facto vladu ni kao državu, i koja je postojala samo na malom "oslobođenom teritoriju", koji je bio vrlo fleksibilan, tako da bi stanovnici okupiranih dijelova Jugoslavije bili jugoslavenski državljani, a oni "oslobođenih" dijelova, građani Demokratske Federativne Jugoslavije. Ipak, ovdje vrijedi spomenuti formulu koja bi otklonila takvu de facto kontradikciju u odnosu na okupirane dijelove Jugoslavije.

Čulinović kaže: "...suverenitet Kraljevine Jugoslavije ostao je netaknut, iako suspendiran u tom dijelu čak i nakon što je bio okupiran. Ali što se tiče tog dijela (suverenitet) nije bio suspendiran tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, već samo dok je postojala stara država i do osnivanja nove jugoslavenske države, odnosno do drugog zasjedanja AVNOJ-a. Od tada nadalje, suverenitet, čak i nad tada okupiranim dijelom Jugoslavije, pripadao je Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji" [164].

No, cijeli ovaj problem prelazi okvire naše studije, ali karakterizira razvoj državno-pravnih odnosa na području bivše Kraljevine Jugoslavije od 4. listopada 1941., kada je prestala postojati u svom prijašnjem obliku i opsegu zbog stvaranja Države Hrvatske, do donošenja novog ustava od 31. 1. 1946., kada je pravno uspostavljena Federativna Narodna Republika Jugoslavija [165].

Iz kriterija koje su zastupali jugoslavenski pravnici u vezi s podrijetlom Federativne Narodne Republike Jugoslavije kao nove države, moglo bi se zaključiti da je ona pravni sljednik Kraljevine Jugoslavije u mjeri u kojoj je potonja pravno postojala na okupiranom teritoriju, te Nezavisne Države Hrvatske kao zasebnog međunarodnog subjekta. Ovaj koncept državnog nasljeđivanja nije prihvaćen u praksi, što se može zaključiti iz dva slučaja u američkoj jurisprudenciji.

Doista, iako je jugoslavenski zakon od 3. veljače 1945., o nevaljanosti odluka o pravnim odnosima između građana donesenih tijekom "okupacije", napravio iznimku samo za odluke o imovinskim sporovima, koje su ostale na snazi pod određenim uvjetima,[166] pitanje državnog kontinuiteta riješeno je za američke sudove 16. travnja 1946., datuma kada je Washington odlučio uspostaviti normalne diplomatske odnose s vladom Federativne Narodne Republike Jugoslavije, nakon što je potonja dala jamstva da će poštivati međunarodne obveze Kraljevine Jugoslavije, iako samo "u skladu s rezolucijama Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu u studenom 1943.".

Što se tiče međunarodnih sporazuma, AVNOJ je odlučio da će se svi ugovori i obveze jugoslavenske vlade u egzilu ponovno ispitati kako bi se odlučilo treba li ih poništiti, obnoviti ili potvrditi, a što se tiče budućnosti, AVNOJ ne priznaje međunarodne obveze i sporazume vlade u egzilu u Londonu.

Dva slučaja u američkoj pravnoj praksi koja se pojavljuju u pravnoj literaturi, a koja se odnose na državni kontinuitet i/ili sukcesiju između Kraljevine Jugoslavije i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) su slučaj "Ivančević protiv Artukovića" [167], zahtjev za izručenje, i slučaj zahtjeva tvrtke Socony Vacuum Oil Company za naknadu štete podnesenog Komisiji za međunarodne zahtjeve Sjedinjenih Država.

U slučaju izručenja "Ivančević protiv Artukovića", pitanje kontinuiteta između Kraljevine Jugoslavije i SRJ pokrenuto je dva puta. Prvi put se to dogodilo kada je sudac Okružnog suda SAD-a Peirson M. Hall odbio zahtjev za izručenje 14. srpnja 1952., tvrdeći da ne postoji ugovor o izručenju između SAD-a i Jugoslavije; odnosno da sporazum koji su 1902. godine potpisale SAD i Kraljevina Srbija više nije na snazi. Sudac Hall je svoju odluku utemeljio na sljedećem obrazloženju: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, osnovana 1918. godine, bila je nova država i nakon njezina osnivanja, američki Senat nikada nije ratificirao sporazum, nikada nije proveden te stoga nije bio zakon.

Sudac Hall je nadalje tvrdio da sud ima ovlast utvrditi je li sporazum još uvijek na snazi ili ne. U žalbenom postupku, Žalbeni sud Sjedinjenih Država u San Franciscu je 19. veljače 1954. utvrdio da je tužitelj na snazi te da je ugovor iz 1902. bio na snazi i važeći za odnose između Sjedinjenih Država i Savezne Republike Jugoslavije. Žalbeni sud je stoga poništio oslobađajuću presudu suca Halla i naložio da se postupak izručenja mora pridržavati ugovora. Prilikom donošenja odluke, Žalbeni sud se pozvao na mišljenje State Departmenta kao amicus curiae.

Sukladno tome, Žalbeni sud riješio je dva pitanja: prvo, pitanje tko je ovlašten utvrditi je li sporazum na snazi, i drugo, je li Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nova država i je li sporazum iz 1902. još uvijek na snazi.[168] Taj je sud, usvajajući stajalište State Departmenta, utvrdio da je Jugoslavija "proširena Srbija" jer su neki od njezinih međunarodnih ugovora ostali na snazi.[169] Jer iako je valjanost međunarodnih ugovora Kraljevine Srbije bila utemeljena na izričitoj izjavi jugoslavenske vlade, u znanstvenoj se literaturi ta odluka uzima kao dokaz da je Jugoslavija doista proširena Srbija.[170]

Kada je sudac Hall (3.4.1956.) po drugi put odbacio zahtjev za izručenje, utvrdivši da su navodni akti političke prirode i stoga nedopustivi prema ugovoru iz 1901. - odluka koju je potvrdio Žalbeni sud - Vrhovni je sud odobrio tužiteljev zahtjev za nalogom o pretresu. Posljedično, slučaj, nakon što je presuda Žalbenog suda poništena, vraćen je okružnom sudu u Los Angelesu s uputama da se postupi prema Poglavlju 18, Odjeljku 3184 Zakonika Sjedinjenih Američkih Država.

Okružni sud dodijelio je slučaj povjereniku Sjedinjenih Američkih Država, Theodoreu Hockeu. Okrivljenik je, po drugi put, pokušao poreći daljnje postojanje Narodne Federativne Republike Jugoslavije i predložio "da se svi dokazi odbace jer Narodna Federativna Republika Jugoslavija nije vlada ovlaštena tražiti izručenje, budući da zločini, čak i uz priznanje da su se dogodili, nisu počinjeni unutar njezine sudske nadležnosti. U tužbi se tvrdi da su kažnjiva djela počinjena između 16. travnja 1941. i 10. listopada 1942.

U to vrijeme Narodna Federativna Republika Jugoslavija nije postojala." U svojoj konačnoj presudi od 15. siječnja 1959., kojom je odbijen zahtjev za izručenje, povjerenik Theodore Hocke odbio je prijedlog tuženika, navodeći „da ne smatra potrebnim utvrditi je li vlada podnositelja zahtjeva doista ovlaštena, budući da je ona jedina koja sada postoji i koja bi mogla podnijeti zahtjev“. Sudac Hocke tako je presudio o tužiteljevoj tvrdnji da je „tijekom 1941. i 1942. Jugoslavija bila pod okupacijom njemačkih i talijanskih trupa“, te da je bilo nekoliko slučajeva „u kojima je usvojen kriterij da se za kažnjiva djela počinjena tijekom razdoblja okupacije odgovara okupacijskim vojskama, a ne drugoj zemlji ili državi“.

U vezi s formiranjem Jugoslavije 1918. godine, rekao je: "Bez prava glasa ili biranja predstavnika nakon Prvog svjetskog rata, Hrvatska je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Vladu su kontrolirali Srbi, koji su Hrvatima nametnuli ogromne terete. Hrvati su željeli neovisnu vladu ili barem neovisno predstavljanje u Saboru, odnosno Parlamentu." Što se tiče uspostave države Hrvatske, Hocke je rekao: „Hrvati nikada nisu zaboravili svoj ideal neovisne države, a kada su Nijemci i Talijani napali Jugoslaviju tijekom Drugog svjetskog rata, pružila im se prva prilika da uspostave vlastitu vladu. 10. travnja 1941. hrvatski su vođe proglasili svoju neovisnost i počeli uspostavljati svoju vladu. Srbi i drugi su se tome protivili, te su izbili građanski sukobi.“

Sukladno tome, Žalbeni sud riješio je dva pitanja: prvo, pitanje tko je ovlašten utvrditi je li sporazum na snazi, i drugo, je li Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nova država i je li sporazum iz 1902. još uvijek na snazi.[168] Taj je sud, usvajajući stajalište State Departmenta, utvrdio da je Jugoslavija „proširena Srbija“ jer su neki od njezinih međunarodnih ugovora ostali na snazi.[169] Jer iako je valjanost međunarodnih ugovora Kraljevine Srbije bila utemeljena na izričitoj izjavi jugoslavenske vlade, u znanstvenoj se literaturi ta odluka uzima kao dokaz da je Jugoslavija doista proširena Srbija.[170]

Kada je sudac Hall (3.4.1956.) drugi put odbacio zahtjev za izručenje, utvrdivši da su navodni činovi političke prirode i stoga nedopustivi prema ugovoru iz 1901. – odluku koju je potvrdio i Žalbeni sud – Vrhovni sud je odobrio tužiteljev zahtjev za nalogom o pretresu. Posljedično, slučaj je, nakon što je presuda Žalbenog suda poništena, vraćen okružnom sudu u Los Angelesu s uputama da se postupi prema Poglavlju 18, Odjeljku 3184 Zakonika Sjedinjenih Američkih Država.

Okružni sud je dodijelio slučaj povjereniku Sjedinjenih Američkih Država, Theodoreu Hockeu. Okrivljenik je, po drugi put, pokušao poreći daljnje postojanje Narodne Federativne Republike Jugoslavije i predložio "da se svi dokazi odbace jer Narodna Federativna Republika Jugoslavija nije vlada ovlaštena tražiti izručenje, budući da zločini, čak i ako se prizna da su se dogodili, nisu počinjeni unutar njezine sudske nadležnosti. U tužbi se tvrdi da su kažnjiva djela počinjena između 16. travnja 1941. i 10. listopada 1942. U to vrijeme Narodna Federativna Republika Jugoslavija nije postojala." U svojoj konačnoj presudi od 15. siječnja 1959., kojom je odbijen zahtjev za izručenje, povjerenik Theodore Hocke odbio je prijedlog okrivljenika, navodeći "da ne smatra potrebnim utvrditi je li vlada podnositelja zahtjeva doista ovlaštena, budući da je jedina koja sada postoji i koja bi mogla podnijeti zahtjev." Sudac Hocke je stoga presudio o tužiteljevoj tvrdnji da je "tijekom 1941. i 1942. Jugoslavija bila okupirana od strane njemačkih i talijanskih trupa" te da je postojalo nekoliko slučajeva "u kojima je usvojen kriterij da se za kažnjiva djela počinjena tijekom razdoblja okupacije odgovara okupacijskim vojskama, a ne drugoj zemlji ili državi".

Budući da su okupacijske vojske odavno prestale postojati, a ovi se slučajevi odnose na izbjeglice koji su bili pripadnici oružanih snaga kada su djela počinjena, prijedlog je morao biti riješen po meritumu i odbijen.[171] Osim tako riješenog problema u vezi s kontinuitetom između Kraljevine Jugoslavije i Savezne Republike Jugoslavije, sudac Hocke je u svojoj presudi utvrdio dvije činjenice od interesa za našu temu. U vezi s formiranjem Jugoslavije 1918. godine, rekao je: "Bez prava glasa ili biranja predstavnika nakon Prvog svjetskog rata, Hrvatska je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Vladu su kontrolirali Srbi, koji su Hrvatima nametnuli ogromne terete. Hrvati su željeli neovisnu vladu ili barem neovisno predstavljanje u Saboru, odnosno Parlamentu."

Što se tiče uspostave Države Hrvatske, Hocke je rekao: „Hrvati nikada nisu zaboravili svoj ideal neovisne države, a kada su Nijemci i Talijani napali Jugoslaviju tijekom Drugog svjetskog rata, ukazala im se prva prilika da uspostave vlastitu vladu. 10. travnja 1941. hrvatski su vođe proglasili svoju neovisnost i počeli uspostavljati svoju vladu. Srbi i drugi su se tome protivili, te su izbili građanski sukobi.“

Ali ovdje se ne radi o okupiranom stranom teritoriju ili okupatoru. Teritorij je hrvatski, nije okupiran i od 15. travnja 1941., s gledišta međunarodnog prava, nedvojbeno je pod suverenitetom Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt koji je imao koristi od promjene suvereniteta na tom teritoriju nije bio Njemački Reich, već Nezavisna Država Hrvatska.[176] Pogrešno je miješati ili izjednačavati pojmove „ratne okupacije“ i „de facto vlade“, kao što smo upravo istaknuli. Profesor Sauser-Hall kaže: "De facto vlada je unutarnji državni fenomen; ratna okupacija je vanjski fenomen u odnosu na okupiranu državu."[177] Ratoborni okupatori mogli su biti samo Sile Osovine, a ne Država Hrvatska. U povijesti ne postoji slučaj da je nacija s karakteristikama nacionalne države ratni okupator vlastitog teritorija.

To je nezamislivo. Međutim, zamislivo je da država postane ratni okupator spornog područja koje smatra svojim teritorijem. Takvi su slučajevi česti, ali to nije slučaj s Hrvatskom. Niti se Država Hrvatska može opisati kao de facto vlada, budući da je Hrvatska bila međunarodni subjekt, priznat od strane dijela međunarodne zajednice. Samo iz perspektive okupacije Jugoslavije u cjelini takva se oznaka mogla dati. Ali budući da Hrvatska nije bila okupirana, teza o okupaciji Jugoslavije je neodrživa.

Karakterizacija države Hrvatske kao "neuspjelih revolucionara" inherentno je nevažeća nakon 15. travnja 1941., odnosno nakon prvih priznanja Nezavisne Države Hrvatske. Ipak, može se tvrditi da je Komisija mogla odbaciti zahtjev tvrtke Socony Vacuum Oil Company - možda ne u cijelosti - čak i da je usvojila kriterij da je Savezna Republika Jugoslavija nasljednica Hrvatske.

Pitanje sukcesije bilo bi drugačije postavljeno da se nije radilo o naknadi štete, već o imovini države Hrvatske, koja prije nije bila imovina Kraljevine Jugoslavije. Na primjer, ako je Hrvatska stekla zgradu svog legata u Berlinu kupnjom od privatne osobe, a ne u zamjenu za zgradu ustupljenu njemačkom legatu u Zagrebu, na temelju čega bi Savezna Republika Jugoslavija (SRN) polagala pravo na vlasništvo nad imovinom ugašene države Hrvatske?

Samo na temelju prava sukcesije ugašene države Hrvatske, koja je uključena u SRN. Takav je bio slučaj s pravom nasljedstva sadašnje filipinske vlade na imovinu bivše Filipinske Republike, osnovane 1943. tijekom japanske okupacije. To se odnosilo na zgradu filipinskog poslanstva u Japanu, koju je filipinska vlada kupila od privatne osobe 1944. Sadašnja filipinska vlada polagala je pravo vlasništva kao nasljednica bivše Filipinske Republike. O tom pitanju, pomoćnik pravnog savjetnika Ureda za poslove sjeveroistočne Azije pri State Departmentu pripremio je memorandum od 29. lipnja 1951., u kojem se zaključuje da je "čini se jasnim da je pravičnost na strani sadašnje filipinske vlade" [178]. Objašnjavajući pravni aspekt problema, spomenuti savjetnik američkog State Departmenta izjavio je: "Teško je uspostaviti bilo kakvo opće pravilo u vezi s nasljeđivanjem prava i obveza država u međunarodnom pravu zbog velike raznolikosti okolnosti [vidi L. Oppenheim, "Međunarodno pravo" (6. izd., 1947.), str. 150-178]. Točne okolnosti opisane u filipinskom slučaju možda se nikada prije nisu dogodile. Međutim, u međunarodnom pravu je dobro utvrđeno da de jure vlada stječe vlasništvo nad imovinom de facto vlade čiji je sljednik."

Ako je to slučaj s nasljeđivanjem prava i obveza između de jure i de facto vlada, tada bi se isto pravilo svakako trebalo primjenjivati između dvije države u slučaju uključivanja jedne u drugu. Naravno, potrebno je razlikovati dužnost ispunjenja obveze kao sljednika u načelu i pravo zahtijevati ispunjenje obveze u konkretnom slučaju. Što se tiče uspostave Države Hrvatske, Hocke je rekao: "Hrvati nikada nisu zaboravili svoju idealnu neovisnu državu, a kada su Nijemci i Talijani napali Jugoslaviju tijekom Drugog svjetskog rata, ukazala im se prva prilika da uspostave vlastitu vladu. 10. travnja 1941. hrvatski su vođe proglasili svoju neovisnost i počeli uspostavljati svoju vladu. Srbi i drugi su se tome protivili, te su izbili građanski sukobi."

Ali ovdje se ne radi o okupiranoj stranoj teritoriji ili okupatoru. Teritorij je hrvatski, nije okupiran i od 15. travnja 1941., s gledišta međunarodnog prava, nedvojbeno je pod suverenitetom Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt koji je imao koristi od promjene suvereniteta na tom teritoriju nije bio Njemački Reich, već Nezavisna Država Hrvatska.[176] Pogrešno je miješati ili izjednačavati pojmove „ratne okupacije“ i „de facto vlade“, kao što smo upravo istaknuli. Profesor Sauser-Hall kaže: "De facto vlada je unutarnji državni fenomen; ratna okupacija je vanjski fenomen u odnosu na okupiranu državu."[177] Ratoborni okupatori mogli su biti samo Sile Osovine, a ne Država Hrvatska. U povijesti ne postoji slučaj da je nacija s karakteristikama nacionalne države ratni okupator vlastitog teritorija.

Samo na temelju prava sukcesije ugašene države Hrvatske, koja je uključena u SRN. Takav je bio slučaj s pravom nasljedstva sadašnje filipinske vlade na imovini bivše Filipinske Republike, osnovane 1943. tijekom japanske okupacije. To se odnosilo na zgradu filipinskog poslanstva u Japanu, koju je filipinska vlada kupila od privatne osobe 1944. Sadašnja filipinska vlada polagala je pravo vlasništva kao nasljednica bivše Filipinske Republike. O tom pitanju, pomoćnik pravnog savjetnika Ureda za poslove sjeveroistočne Azije pri State Departmentu pripremio je memorandum od 29. lipnja 1951., u kojem se zaključuje da je "čini jasno da je pravičnost na strani sadašnje filipinske vlade" [178]. Objašnjavajući pravni aspekt problema, spomenuti savjetnik američkog State Departmenta izjavio je: "Teško je uspostaviti bilo kakvo opće pravilo u vezi s nasljeđivanjem prava i obveza država u međunarodnom pravu zbog velike raznolikosti okolnosti [vidi L. Oppenheim, "Međunarodno pravo" (6. izd., 1947.), str. 150-178]. Točne okolnosti opisane u filipinskom slučaju možda se nikada prije nisu dogodile. Međutim, u međunarodnom pravu je dobro utvrđeno da de jure vlada stječe vlasništvo nad imovinom de facto vlade čiji je sljednik."

„Od 1941.“, nastavlja isti autor, „dakle, postojala je Država Hrvatska, koja je, istina, kasnije nestala na kraju rata. Iz toga proizlazi da je postojalo hrvatsko državljanstvo.“

„Nadalje, zbog ratnih okolnosti, Državu Hrvatsku priznao je samo dio međunarodne zajednice, dok je za ostale države Država Jugoslavija nastavila postojati de jure, predstavljena svojom vladom u egzilu i s granicama od 6. travnja 1941.“

„Sama Jugoslavija, čim je Hrvatska stvorena, putem svoje vlade u egzilu, izričito je protestirala protiv stvaranja ove države. Čak ni danas Jugoslavija ne priznaje postojanje Nezavisne Države Hrvatske. To je vidljivo, između ostalog, iz članka 1. Ustava od 15. siječnja 1946.“

„Iz navedenog“, zaključuje Seeler, „proizlazi da su za države koje su priznale Hrvatsku stanovnici Hrvatske bili hrvatski državljani. Za ostale države, a posebno za bivše zapadne sile i njihove saveznike, stanovnici Hrvatske ostali su jugoslavenski državljani.“[181]

Ovaj vjeran opis pravnih i državnih promjena koje su se dogodile na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije između 1941. i 1945., te njegova procjena iz perspektive općih pravnih pravila i međunarodnih odnosa u podijeljenoj međunarodnoj zajednici, predstavlja kompromis između dva suprotstavljena stajališta. Prema nekima, država Hrvatska postojala je kao međunarodni subjekt sam po sebi, dok je Jugoslavija prestala postojati ili je postojala samo na okupiranom teritoriju. Prema drugima, Jugoslavija kao entitet postojala je de jure kao okupirana država, zbog čega Hrvatska nije mogla postojati kao de jure država. Ovaj potonji kriterij temelji se na Stimsonovoj doktrini o nepriznavanju teritorijalnih promjena provedenih silom, smatrajući je pozitivnom normom međunarodnog prava i stoga valjanom u konkretnom slučaju.[182]

Međutim, bez obzira smatraju li se ova doktrina i naknadne rezolucije međunarodnih organizacija pozitivnim međunarodnim pravom,[183] one se ne mogu primijeniti na Hrvatsku, budući da podrijetlo države Hrvatske nije posljedica okupacije ili aneksije Hrvatske,[184] već nacionalne borbe za oslobođenje, isprva vođene pravnim sredstvima u okviru međunarodnog poretka koji je podržavala Liga naroda, a koja je kulminirala revolucionarnim činom od 14. listopada 1941. U to vrijeme taj međunarodni poredak više nije postojao, a rat između trećih strana - kojima se možda moglo pripisati samo neko kršenje postojećih pozitivnih normi međunarodnog prava - pružio je Hrvatskoj jedinu konkretnu priliku da ostvari svoje pravo na nacionalno samoodređenje.

VOJSKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE 1941.-1945.

Rudolf Kiszling, Beč, Austrija

Nezavisna Država Hrvatska, dugogodišnja težnja hrvatskih domoljuba, osnovana je u proljeće 1941. kao sporedna tvorevina Drugog svjetskog rata. Kada je jugoslavenski brigadir Dušan Simović pokušao poništiti pridržavanje Jugoslavije Trojnom paktu dva dana nakon njegovog potpisivanja u Beču 25. ožujka 1941. državnim udarom, Hitler je početkom travnja demontirao Kraljevinu Jugoslaviju u vojnoj kampanji koja je trajala samo dvanaest dana. Talijanske i mađarske trupe jedva su imale priliku sudjelovati u borbama.

Slab otpor jugoslavenskih jedinica dovoljno je pokazao da južnoslavenskom kraljevstvu nedostaje duh jedinstva, tako da pukovnije regrutirane u Hrvatskoj jedva da su sudjelovale u borbama. Većina hrvatskih vojnika u jugoslavenskoj vojsci jednostavno se vratila kući.

Interesi koje su Njemačka i Italija pokazale u vezi s novom državom, rođenom iz političke krize, bili su potpuno drugačiji. Hitler, duboko zaokupljen planiranim ratom protiv Sovjetskog Saveza, smatrao je kampanju protiv Jugoslavije glomaznim odgađanjem početka ofenzive protiv Rusa i stoga je razmišljao samo o tome kako što brže i potpunije rasporediti trupe angažirane u balkanskoj kampanji. U početku ga nije zanimalo osvajanje novih teritorija. Samo je željeznička pruga Zagreb-Beograd morala biti stavljena pod kontrolu njemačkih snaga.

S druge strane, Mussolini je u ratu protiv Jugoslavije vidio vrlo povoljnu priliku za provedbu svojih planova za stvaranje talijanskog carstva, zauzimajući veći dio istočne jadranske obale. Uz njemački pristanak, Italija je, osim južnog dijela Slovenije s Ljubljanom i Rijekom, mogla anektirati cijelu sjevernu i srednju Dalmaciju, uključujući Split i Boku Kotorsku. Italija je, s druge strane, osigurala političku, ekonomsku i vojnu dominaciju s ove strane demarkacijske linije koja se protezala zapadno od Zagreba, Banjaluke i Sarajeva do Višegrada.

Unutar ovog područja, koje se protezalo do obale i bilo je okupirano od strane talijanske Druge armije, sastavljene od sedam divizija i nekoliko bataljuna alpskih i bersaglierskih trupa, Hrvatska nije mogla održavati niti regrutirati nikakve trupe. Nadalje, mladoj hrvatskoj državi bilo je zabranjeno održavanje flote, bila je prisiljena uskladiti se s vladajućom talijanskom dinastijom, a tada je njome upravljao dr. Ante Pavelić.

Poglavnik, službeni naziv šefa vlade, posljedično je vladao nad jedva tri petine teritorija određenog za Hrvatsku, koji se protezao na sjever do rijeke Drave i Dunava sve do Zemuna i donjeg toka rijeke Save; na istoku je dosezao do rijeke Drine. Međutim, čak i na tom teritoriju, Njemačka i Italija su se miješale u gotovo sva pitanja vlasti. Istodobno, državi je od samog početka nedostajalo ono što joj je najhitnije trebalo: vojska, žandarmerija i državna policija. Nadalje, Hrvatska nije imala tvornice za proizvodnju oružja i streljiva. Njemačke i talijanske vojne vlasti brzo su zaplijenile gotovo svo oružje uzeto od zarobljenih jugoslavenskih vojnika.

Ubrzo nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost, srpski seljaci, pod zapovjedništvom generalštabnog pukovnika Draže Mihailovića, odanog monarhiji, započeli su gerilski rat u Hercegovini protiv okupacijskih sila.[185] Jedine postojeće oružane snage, neke bojne Hrvatske seljačke garde (Seljačke zaštite), organizirane kao milicija, korištene su protiv ovih "četnika". Budući da te seljačke bojne nisu pripadale Poglavnikovom ustaškom pokretu,[186] ubrzo su raspuštene.

Tijekom egzila, Pavelić je živio u Italiji, što ga je stalno prisiljavalo na ustupke Mussoliniju. Od Hrvata koji su ga pratili u egzilu, doveo je gardijsku bojnu (Poglavnikova Tjelesna Bojna), koja je činila jezgru na brzinu organizirane ustaške vojske. Ova bojna kasnije će zauzeti položaj u novonastaloj hrvatskoj vojsci sličan onome u njemačkom SS-u. Prve ustaške jedinice bile su korištene protiv komunističkih gerilaca (partizana) Josipa Broza, kasnije poznatog kao maršal Tito, koji su započeli svoje operacije u Hrvatskoj čim je njemačka vojska napala Rusiju 22. lipnja 1941. Svojim podmuklim i brutalnim napadima nastojali su okrenuti i svoje sunarodnjake Hrvate, žandare i njihove časnike, jedne protiv drugih na hrvatskom teritoriju.

U međuvremenu, Slavko Kvaternik, bivši potpukovnik austrougarskog Glavnog stožera, kojeg je Poglavnik imenovao maršalom po dolasku na hrvatsko tlo, organizirao je hrvatsko Ministarstvo obrane (Ministarstvo Hrvatskog Domobranstva). Ministarstvo se sastojalo od nekoliko odjela: kadrovskih poslova, glavnog stožera, odjela za pričuve, intendantske službe, saniteta, pravnih poslova i topničke inspekcije. Uključivalo je i zapovjedništva za zrakoplovstvo, mornaricu i žandarmeriju.itially,

Načelnik stožera bio je Eugene von Marić, bivši član austrougarskog glavnog stožera vojske, a kasnije zapovjednik jugoslavenske divizije sa sjedištem u Zagrebu. U jesen 1941. zamijenio ga je Vladimir Laxa,[187] bivši austrougarski general-bojnik koji je ubrzo promaknut u čin feldmaršala. Maršal Kvaternik bio je i vrhovni zapovjednik ustaških vojnih jedinica. Sva pitanja koja su se ticala tih jedinica bila su pod zapovjedništvom ustaške milicije (Glavni stožer ustaške vojske). Ustaše, koje je Poglavnik favorizirao u odnosu na redovnu vojsku (domobrani), u svakom pogledu su slijedile svoj vlastiti put. To je bio slučaj od samog početka s nepovoljnom podjelom hrvatske vojske.

Redovita vojska (domobranstvo) isprva je formirana od pričuvnika raspuštene jugoslavenske vojske, a sastojala se od 15 pješačkih pukovnija od po dvije do tri bojne, jedne konjaničke pukovnije, 10 topničkih skupina od po dvije baterije, 4 pionirske bojne i male oklopne jedinice. Ove su trupe grupirane u pet divizija (I. u Sisku, II. u Banjaluci, III. u Sarajevu, IV. u Mostaru i V. u Doboju), ali se i IV. divizija morala povući u sarajevski okrug nakon talijanske zabrane.[188] Kao izvršna vlast za ovaj organizacijski rad formirana su teritorijalna vojna zapovjedništva sa sjedištima u Zagrebu, Slavonskom Brodu i Sarajevu. Ta su zapovjedništva kasnije u provođenju vojnih operacija postala poznata kao I., II. i III. korpus.

Ova početna obrambena vojska bila je privremena sve dok 1941. nije formiran novi vojni korpus od 43 000 regruta. Osim pet bojni koje su već formirane u proljeće 1941., ustaše su tijekom godine organizirale još deset bojni, čime je njihov ukupan broj do kraja te godine dosegao 15 operativnih bojni, plus dvije bojne za komunikacije. Ukupan broj borbeno sposobnih ljudi, isključujući regrute, iznosio je 32 000 domobrana i 10 000 ustaša krajem 1941., što je ukupno iznosilo 42 000 ljudi.

Za naoružavanje vojske, Njemačka i Italija obvezale su se isporučiti po 100 000 pušaka, određeni broj mitraljeza i bacača granata. Isporuke su se trebale obavljati u fazama, ali Italija nije ispunila svoju obvezu. Njemačka je isporučila 45 topova kalibra 10,5 cm, kao i 18 tenkova zarobljenih od Poljaka.

U nastojanju da pridobije Njemačku, koja je započela rat protiv Rusije 22. lipnja, hrvatska vlada, koju su savjetovali vrhovni zapovjednik njemačke 2. armije, general-pukovnik Freiherr von Weichs, i njemački predstavnik u Zagrebu, Edmund Glaise von Horstenau, izdala je 2. srpnja 1941. apel za formiranje kontingenta dobrovoljaca za borbu protiv komunizma. Pet tisuća ljudi odazvalo se ovom apelu. Koncentrirali su se u Döllersheimu, centru za obuku trupa u sjevernoj Donjoj Austriji.

369. legionarska pukovnija, koja je brojala 3000 ljudi, formirana je u njemačku vojsku; raspoređena je na Istočni front i istaknula se u bitci kod Staljingrada, gdje je također pretrpjela teške gubitke. Nekoliko stotina dobrovoljaca dodijeljeno je zrakoplovstvu i formiralo je dvije eskadrile. Tisuću obučenih mornara pridružilo se njemačkoj mornarici i služilo na lakim ratnim brodovima u Crnom moru. Time je zaobiđen talijanski veto koji je Hrvatima zabranjivao formiranje vlastite mornarice. Preostalih 2000 dobrovoljaca ostalo je u Döllersheimu i činilo jezgru legijskih divizija, o čemu ćemo kasnije raspravljati.

Iz razloga pariteta, hrvatska legija je također formirana u Italiji, ali zbog svoje male veličine nije imala stvarnog utjecaja.

U međuvremenu, rat protiv komunističkih partizana se intenzivirao. Postupno su povećavali svoj broj i, istovremeno, eskalirali svoje zločine. Od brojnih bitaka vođenih u Hrvatskoj, spomenut ćemo samo najvažnije. U studenom i prosincu 1941. komunistički partizani opsjedali su Doboj, sjedište 5. hrvatske divizije. Borbe su trajale do 10. prosinca, kada su taj sektor i željeznička pruga za Maglaj očišćeni od partizana, koji nisu odlučno poraženi.

Ni zapovjednik njemačke vojske u Beogradu, general pješaštva Paul Bader, čije se područje djelovanja proširilo u Hrvatsku, nije prošao ništa bolje. Kliještasti pokret koji je predvodio u siječnju 1942. protiv partizana na planini Javor (njemačka 18. divizija iz Sarajeva na sjeverozapadu i 342. divizija iz Zvornika na jugozapadu) završio je samo djelomičnim uspjehom. Završno čišćenje u Bosni povjereno je Crnoj legiji.[189] Slično tome, tijekom operacije poduzete u ožujku 1942. radi protjerivanja Titovih pristaša s Petrove gore, jugoistočno od Karlovca, u kojoj su sudjelovale čak i neke bojne domobrana, ustaša i hrvatske žandarmerije, komunističke snage uspjele su izbjeći odlučujuću bitku.

Glavni razlozi koji su spriječili odlučujuću pobjedu bili su nedovoljno naoružanje hrvatskih jedinica i mali broj njemačkih vojnika. Talijani su, sa svoje strane, pokazali izrazitu pasivnost u bitkama vođenim uz granicu, što su pobunjenici iskorištavali koliko i povremenu pomoć koju im je pružalo stanovništvo, bilo iz solidarnosti ili straha od odmazde.[190]

Promjene u organizaciji

U međuvremenu, u Ministarstvu obrane u Zagrebu, oblikovali su se planovi za konačnu organizaciju Hrvatske vojske. Predviđalo se da će se do kraja 1943. osnovati 10 planinskih brigada (Gorski Zdrugovi), svaka sastavljena od četiri bojne i četiri baterije. Pet od ovih brigada trebalo je biti spremno do 1942. Nadalje, otpuštanjem starijih časnika i premještajem mlađih u planinske brigade, četiri pričuvne divizije trebale su ostati iz privremene vojske kao stalne vojne jedinice.

Od ustaških kontingenata formirane su dvije pukovnije domobranskog pješaštva (redovite vojske). Do kraja 1942. ustaška vojska već je imala 35 bojni i jednu sigurnosnu brigadu. Budući da se 5. planinska brigada nije mogla formirati zbog nedostatka oružja, osnovane su četiri žandarmerijske bojne, poput "Petrinjske brigade" (Petrinjski Zdrug), opremljene vatrenim oružjem različitih vrsta i kalibara.

Tijekom 1941./1942. njemačka nacionalna manjina u Hrvatskoj okupila je zasebne trupe, i to: četiri bojne dodijeljene ustaškim borbenim jedinicama, dvije njemačke lovačke bojne i tri bojne željezničke sigurnosti dodijeljene domobranima (hrvatskoj regularnoj vojsci). U njemačkim selima, osim starijih slojeva, formirane su i "lokalne straže" za obranu od brojnih napada pobunjeničkih bandi.

Iz razloga pariteta, u Italiji je formirana i hrvatska legija, ali zbog svoje male veličine nije imala stvarnog utjecaja.

U međuvremenu, rat protiv komunističkih partizana se intenzivirao. Postupno su povećavali svoj broj i istovremeno eskalirali svoje zločine. Od brojnih bitaka vođenih u Hrvatskoj, spomenut ćemo samo najvažnije. U studenom i prosincu 1941. komunistički partizani opsjedali su Doboj, sjedište 5. hrvatske divizije. Borbe su trajale do 10. prosinca, kada su taj sektor i željeznička pruga za Maglaj očišćeni od partizana, koji nisu bili odlučno poraženi.

Ni zapovjednik njemačke vojske u Beogradu, general pješaštva Paul Bader, čije se područje djelovanja protezalo u Hrvatsku, nije prošao ništa bolje. Kliještasti pokret koji je predvodio u siječnju 1942. protiv partizana na planini Javor (njemačka 18. divizija iz Sarajeva na sjeverozapadu i 342. divizija iz Zvornika na jugozapadu) završio je samo djelomičnim uspjehom. Završno čišćenje u Bosni povjereno je Crnoj legiji.[189] Slično tome, tijekom operacije poduzete u ožujku 1942. radi protjerivanja Titovih pristaša s Petrove gore, jugoistočno od Karlovca, u kojoj su sudjelovale čak i neke bojne domobrana, ustaša i hrvatske žandarmerije, komunističke snage uspjele su izbjeći odlučujuću bitku.

Tijekom 1941./1942. njemačka nacionalna manjina u Hrvatskoj okupila je zasebne trupe, i to: četiri bojne dodijeljene ustaškim borbenim jedinicama, dvije njemačke lovačke bojne i tri bojne željezničke sigurnosti dodijeljene domobranima (hrvatskoj regularnoj vojsci). U njemačkim selima, uz starije slojeve, formirane su i "mjesne straže" za obranu od brojnih napada pobunjeničkih bandi.

U drugoj polovici 1943. godine ova je divizija doživjela svoje vatreno krštenje, sudjelujući, zajedno s 369. legijskom divizijom, 714. i 717. lovačkom divizijom, 2. i 3. hrvatskom brdskom brigadom i dvije ustaške brigade, u širokoj operaciji okruženja, nazvanoj "Operacija Weiss", u zapadnoj Bosni. Ova njemačko-hrvatska vojna snaga, pod zapovjedništvom generala Luethersa, imala je zadatak prodrijeti s linije Banjaluka-Prijedor-Petrinja-Karlovac od sjevera prema jugu i odbiti Titove partizane, koji su brojali 150 000 ljudi, sve do rijeke Neretve. Tamo im je povlačenje trebala presjeći njemačka 718. divizija, talijanske oružane snage i četnici (srpski nacionalisti), talijanski saveznici. Napredovanje na jug bilo je uspješno, a gerilci su pretrpjeli teške gubitke. Preostali su uspjeli probiti talijansko-srpsko okruženje i pobjeći u Crnu Goru. Također u siječnju 1943., general von Glaise poveo je ofenzivu u hrvatskom području između Drave i Save, u kojoj su sudjelovale njemačka 187. pričuvna divizija, 1. hrvatska brdska brigada i II. hrvatski armijski korpus. Ova akcija kulminirala je pobjedom 20. siječnja kod Okučana (12 km zapadno od Nove Gradiške).

Regrutiranje za hrvatsku redovnu vojsku u proljeće 1943. dalo je samo 22 000 ljudi.

Ovo smanjenje broja novih regruta bilo je posljedica civilnih žrtava, povećanog doprinosa legionara divizijama i nemogućnosti mobilizacije trupa u regijama koje su okupirali komunistički partizani. Nadalje, prevlast ustaškog utjecaja nad redovnom vojskom (domobranima) već je bila jasno vidljiva. Tako su do kraja 1943. ustaše posjedovale moćnu Gardijsku diviziju s 15 autonomnih brigada, sigurnosnom brigadom, motoriziranom brigadom i transportnom brigadom, ukupno 64 000 boraca. Unutar regularne vojske formirane su četiri nove lovačke brigade (Lovački zdrugovi), a ostaci prethodnih 15 pješačkih pukovnija reorganizirani su u osam brigada nazvanih "štale". Zbog velikih gubitaka, broj planinskih trupa smanjen je s četiri na tri brigade; 311. je morala biti raspuštena.

Redovna vojska (domobrani) brojala je 40 000 boraca; stoga su hrvatske oružane snage sastojale od 104 000 ljudi. Nadalje, ovdje treba dodati dvije legijske divizije, br. 369 i 373, s 28 000 boraca. U Slavoniji je formirana žandarmerijska divizija koja je pripadala SS jedinicama, a njezinih 10 000 ljudi bilo je podjednako podijeljeno između Hrvata i pripadnika njemačke manjine. Konačno, na Himmlerovu izričitu želju, od muslimana iz istočne Bosne formirana je 13. SS brdska divizija "Handžar" (Jatagan), koja je u Hrvatsku stigla krajem 1943. nakon obuke u južnoj Francuskoj i Šleskoj.

Nakon "Operacije Weiss" u siječnju 1943., vojne akcije nastavljene su u lipnju. Kako bi okružio komunističke partizane, koji su se pregrupirali u pograničnom području južne Bosne i sjeverne Crne Gore, general Luethers angažirao je 1. njemačku brdsku diviziju stacioniranu u Srbiji, 718. pješačku diviziju, 369. legionarsku diviziju, diviziju Prinz Eugen, Brandenburšku pukovniju (određenu za specijalne operacije), hrvatsku 4. brdsku brigadu, kao i tri talijanske divizije i neke četničke jedinice, u ovoj operaciji protiv komunističkih oružanih snaga sudjelovale su i bugarska pukovnija stacionirana u Srbiji. Tijekom "Operacije Schwarz", kako je bila poznata, Tito je, nakon što je pretrpio ogromne gubitke, uspio prijeći Romaniju do Javora, jugozapadno od Zvornika. Međutim, u regijama koje su savezničke trupe napustile počele su izbijati pobune.

Krajem ljeta 1943. u Hrvatskoj se dogodilo nekoliko značajnih kadrovskih promjena. General-pukovnik dr. Lothar Rendulić, zapovjednik 2. oklopne armije (bez tenkova), zamijenio je generala Luethersa i početkom kolovoza preuzeo zapovjedništvo nad njemačkim i hrvatskim trupama u Hrvatskoj. Dana 2. rujna brigadni general Federico Navratil imenovan je ministrom obrane, zamijenivši general-intendanta Begića. Načelnika stožera Prpića zamijenio je general-bojnik Fedor Dragojlov, koji je također došao iz Glavnog stožera bivše Habsburške Monarhije. Dana 1. rujna njemački general Hans Juppe preuzeo je dužnost vojnog inspektora u Zagrebu; njegov primarni zadatak bio je organizacija Hrvatske vojske.

Najznačajniji događaj te godine bila je predaja Italije 8. rujna. Pet njemačkih divizija bilo je spremno za ovaj ne tako neočekivani scenarij i razoružalo je mnogo veće talijanske trupe stacionirane na napadnom položaju zapadno od demarkacijske linije. Njemačke trupe su zatim napredovale prema jadranskoj obali, što je, usput rečeno, izazvalo entuzijazam u Hrvatskoj, iako je bio kratkotrajan. U sjevernoj Dalmaciji i kod Karlovca, Hrvati su zarobili talijanske kontingente. Hrvatska legija, uključena u talijansku vojsku, premjestila se u Sloveniju kako bi se borila protiv komunističkih partizana.

U međuvremenu, partizani su se, u malim skupinama, infiltrirali s planine Javor u zapadnu Bosnu. Tito je uspostavio svoj stožer u Jajcu, gdje ga je "Antifašističko vijeće za nacionalno oslobođenje Jugoslavije" imenovalo maršalom Jugoslavije, a njegove oružane snage su potom integrirane u redove savezničkih vojski. Časnici za vezu sa savezničkim silama također su bili prisutni u Titovom stožeru.

Zbog političkih intriga prognane jugoslavenske vlade u Londonu, Tito je rasporedio velike kontingente prema Srbiji. General-pukovnik dr. L. Rendulić iskoristio je ovu koncentraciju u istočnoj Bosni i sredinom prosinca 1943. pokrenuo napad s pet znatnih skupina s ciljem uništenja Titovih snaga. Partizani su, usput rečeno, izgubili više od 15.000 ljudi, uključujući 10.000 zarobljenika. Tito, koji je telegrafski upravljao svojim trupama iz Jajca, ponovno je uspio spasiti velike džepove otpora i premjestiti ih u zapadnu Bosnu. Banjaluku i Jajce su do kraja te godine zauzele od partizana njemačke i hrvatske trupe.

Unatoč velikim gubicima, komunisti su se okupili u srednjoj Dalmaciji, uz podršku zapadnih sila iz zraka. Tamo je Tito ostavljen bezopasnim, progonjen od strane Nijemaca i Hrvata diljem zapadnog Balkana. 25. svibnja 1944. njemački padobranci upali su u njegov logor u blizini Drvara (70 km jugoistočno od Bihaća), a on je jedva pobjegao. Kasnije se, uz britansku pomoć, iskrcao na otok Vis, odakle je potom upravljao operacijama svojih snaga.

U proljeće 1944. godine, samo 17 000 regruta bilo je sposobno za vojnu službu u regularnoj vojsci u Hrvatskoj. Ipak, širenje ustaških oružanih snaga bilo je u tijeku. Već su imali tri divizije, uključujući Poglavnikovu gardijsku diviziju sa 16 000 ljudi i jurišnu diviziju od 13 000 boraca, uz 17 samostalnih brigada, brigadu za brzo raspoređivanje i sigurnosnu brigadu, ukupno 114 000 boraca. Nepromijenjene jedinice regularne vojske (domobrani) brojale su 40 000 ljudi. Osim toga, ako se doda 10 000 žandara, 6 000 pripadnika zračnih snaga i 1 000 marinaca, Hrvatske oružane snage (Hrvatske Oružane Snage) brojale su ukupno 170 000 ljudi, ne uključujući 40 000 neboraca raspoređenih u pozadini i drugim unutarnjim službama. 469. i 373. legijska divizija, koje su pripadale njemačkoj vojsci, pridružile su se 1944. 392. divizija, 13. SS divizija "Handžar" i 5000 žandara iz njemačke manjine, što je ukupno brojalo oko 50 000 boraca.

Kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, Poglavnik je u jesen 1944. napravio korak naprijed u pogledu organizacijskog ujedinjenja vojske. Predložio je preoblikovanje redovne vojske (domobrana) u ustaške jedinice, namjerno ih degradirajući u smislu naoružanja i uniformi; ovaj organizacijski proces već je zastao u jesen 1943. Nakon toga, sve ustaške i domobranske jedinice integrirane su, formirajući 17 borbenih divizija i jednu obučnu diviziju. Tako su formirane 1. i 2. gardijska četa; 7. brdska brigada i 17. jurišni bataljun. 13., 14. i 15. divizija čuvale su željezničke pruge Brod-Zemun, Zagreb-Brod i Brod-Sarajevo. 18. divizija obavljala je posebnu sigurnosnu funkciju, poput nadzora zloglasnog koncentracijskog logora Jasenovac.

Pretežni utjecaj ustaša bio je očigledan u imenovanju visokih vojnih časnika. Tako je 2. veljače 1944. Pavelić imenovao ustaškog generala Vokčića da zamijeni Navratila na mjestu ministra rata, a kako bi održao ravnotežu, imenovao je generala Matiju Čačića iz redovne vojske za vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Krajem kolovoza 1944. manje prikladan admiral Nicolas Steinfl preuzeo je dužnost ministra rata od generala Vokčića, koji je u međuvremenu pao u nemilost Pavelića.

Vrhovno zapovjedništvo nad utjecajnijim ustaškim jedinicama povjereno je ustaškom pukovniku Herenčiću, a Dragojlovljevo mjesto popunio je ustaški pukovnik Tomáš Sertić, bivši narednik austrougarske vojske i bivši bojnik jugoslavenske vojske. (Maršal Tito također je pripadao austrougarskoj vojsci, 259. honvédskoj pješačkoj pukovniji XIII. korpusa u Zagrebu. Prema službenim dokumentima koji se čuvaju u ratnom arhivu u Beču, ranjen je 22. ožujka 1915. u blizini Okne, istočna Galicija, južno od rijeke Dnjestar, te su ga Rusi zarobili.)

Kako je Sertićeva nesposobnost ubrzo postala očita, Pavelić je imenovao bivšeg austrijskog časnika glavnog stožera Georgyja Gručića za načelnika stožera.[191] Sam Poglavnik ponovno je preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom umjesto generala Čanića. Ovaj je stožer ostao na mjestu do kraja rata. Nakon katastrofe kod Staljingrada, ratna situacija za Nijemce i njihove saveznike stalno se pogoršavala. Fronta se sada pomaknula prema zapadu. Dana 23. kolovoza 1944. Rumunjska je prebjegla na suprotnu stranu, čime je otvoren put ruskim trupama za napredovanje na Balkan. Kada je Bugarska kapitulirala, objavivši rat Njemačkoj 8. rujna, jedinice sovjetske vojske pridružile su se Titovim komunističkim snagama na srpskom teritoriju. Tito je reorganizirao svoje snage - koje su do tada brojale pola milijuna vojnika - u četiri vojske koje su se sastojale od 51 divizije i 23 neovisne brigade. Tito je sada vodio svoju kampanju, težeći osvajanju cijelog južnoslavenskog područja, koristeći klasične taktike frontalnog ratovanja, a istovremeno održavajući gerilsko ratovanje u područjima koja su držale njemačke i hrvatske trupe.

Njemački zapovjednik na Balkanu bio je feldmaršal Freiherr von Weichs, sa sjedištem u Beogradu. Kada je Beograd 20. listopada zauzeo ruski oklopni korpus, Weichs se preselio u Zagreb (ubrzo je premješten), a kada su Rusi prodrli u Mađarsku, zapovjedništvo 2. oklopne armije, kao i značajne njemačke snage, prebačene su iz područja južno od rijeke Save u Mađarsku. Vrhovno zapovjedništvo nad svim trupama u Hrvatskoj prešlo je na general-pukovnika Löhra, koji je povukao Armijsku skupinu E iz Grčke pod izuzetno teškim uvjetima. Löhr je sada pod svojim zapovjedništvom imao cijelu hrvatsku vojsku, uz pet njemačkih divizija koje su ostale iz njegove Armijske skupine, tri legijske divizije i 7. SS diviziju.

Među svojim mjerama usmjerenim na organizacijsko ujedinjenje vojske, Poglavnik je, čak u ožujku 1945., naredio formiranje pet ustaških korpusa, svaki s tri do četiri borbene divizije, zanemarujući činjenicu da te divizije nisu bile sastavljene isključivo od ustaških vojnika. Time se nadao ostvariti svoju dugogodišnju želju za čisto ustaškom vojskom.

Eskadrile hrvatskih zračnih snaga vratile su se iz Rusije u domovinu i smjestile se na četiri aerodroma: Zagreb, Banjaluka, Sarajevo i Mostar.

Minimalno osoblje potrebno za svaku zračnu bazu sastojalo se od dvije do tri borbene eskadrile i jedne transportne eskadrile. S 250 zrakoplova različitih tipova i 6000 ljudi, predloženi cilj, naravno, nije se mogao postići.

Hrvatska mornarica, pod njemačkim zapovjedništvom, sastojala se od 23. flotile u Crnom moru, s 12 lovaca na podmornice i dvije obalne baterije. 1000 mornara te legije vratilo se na Jadran ljeti 1944., gdje su - ponovno pod njemačkim zapovjedništvom - imali osam motornih čamaca, torpedni čamac i dva prateća broda.

Polovica od 10 000 hrvatskih žandara uključena je u njemačko-hrvatsku žandarmerijsku diviziju. Preostali žandari, privremeno raspoređeni u taktičke jedinice vojske, često su sudjelovali u lokalnim borbama.

Kraj tragedije

Završna faza borbi u Hrvatskoj odvijala se uglavnom u širokom polukrugu oko Zagreba. Istočna skupina Löhrove vojske, sastavljena od kozačkog korpusa koji se borio uz Nijemce, I. i III. ustaškog korpusa, pojačanih s četiri njemačke divizije i divizijom legionara, uspostavila je obrambenu liniju između Drave i Save te uz močvarni potok Ilova. 3. i 1. armija komunističkih gerilaca, s 19 divizija, napale su njegovih 13,5 divizija. Löhrova južna skupina, s 4. i 2. ustaškim korpusom, pokrivala je sektor Jasenovac-Sisak-Karlovac.

Na krajnjem zapadu nalazio se 5. ustaški korpus, koji je poslao ustašku diviziju i legionarsku diviziju u Liku. Južna skupina također je imala 13,5 divizija. Njegovi protivnici bile su 2. i 4. armija komunističkih gerilaca, ukupno 26 divizija. Löhrove ukupne oružane snage sastojale su se od 27 pješačkih divizija i 2 kozačke divizije, dok su Titove snage brojale 45 divizija na frontu, s rezervom od 7 divizija u pozadini.

11. travnja Tito je pokrenuo svoju pomno pripremljenu ofenzivu. U vještoj obrani koju je organizirala Löhrova armijska skupina, 1. gardijski korpus i 17. hrvatska jurišna divizija istaknuli su se posebno svojim žestokim protunapadima. Zbog brojčane nadmoći neprijatelja, opće povlačenje postalo je neizbježno. Ovo povlačenje bilo je povezano sa slomom njemačke vojske u središnjoj Njemačkoj, što je rezultiralo bezuvjetnom predajom 9. svibnja. U sjevernoj Italiji, "vrhovni zapovjednik Juga" već se predao svojom voljom 2. svibnja, ostavljajući tako Britancima čist put prema Koruškoj.

U međuvremenu, hrvatska vlada, također prepoznajući uzaludnost daljnje borbe, odlučila je ne voditi "posljednju bitku do smrti" na svojoj domovini kako bi spasila i očuvala za domovinu hrvatske oružane snage, koje su brojale gotovo 200.000 vojnika. 6. svibnja general Löhr saznao je za skoru predaju Njemačke i da se ne očekuje nikakav dogovor u vezi s Hrvatskom. Odmah nakon toga, u noći 7. svibnja, Löhr je ponovno uspostavio zapovjedništvo nad hrvatskim trupama i legionarima.

Pavelić je zatim naredio svojim trupama da se brzo povuku u Korušku, namjeravajući se predati Britancima, a ni pod kojim uvjetima komunističkim partizanima. Ova marširajuća kolona, kojoj se pridružilo otprilike 70.000 civilnih izbjeglica, stigla je 14. svibnja do grada Bleiburga u Austriji. Tamo su kolonu zaustavili Britanci, koji su stigli u Klagenfurtsku kotlinu preko prijevoja Loibl. Budući da je bila moguća samo bezuvjetna predaja, Britanci su razoružali Hrvate, a zatim ih, suprotno očekivanjima, predali komunistima.

Poglavnik je, međutim, već napustio svoju vojsku. Potražio je utočište u Južnoj Americi preko Italije i konačno umro krajem 1961. u njemačkoj bolnici u Madridu. Za razliku od Pavelića, bojnik Löhr se dobrovoljno predao jugoslavenskom zarobljeništvu kako bi podijelio sudbinu svojih vojnika. Pogubljen je nakon upitnog suđenja za ratne zločince.

Čak i prije nego što je započelo prebacivanje nenaoružanih Hrvata u zarobljeništvo, nekoliko tisuća muškaraca uspjelo je pronaći utočište u okolnim šumama. Masa onih koji su se predali započela je marš smrti, jer je oko 40.000 muškaraca ubijeno u blizini Bleiburga i duž puta do Maribora, posebno južno od tog grada. Pokolj se nastavio, čak i u blizini Vršca na rumunjskoj granici. Ukupno je ubijeno između 100.000 i 150.000 Hrvata. Bleiburg i Maribor predstavljaju završne stanice Križnog puta, ispunjenog okrutnostima koje karakteriziraju sve one koji su sudjelovali u borbi za i protiv hrvatske neovisnosti. Činjenica da idealni cilj nije mogao biti postignut, unatoč žrtvama hrvatskih vojnika ustaške države pod vodstvom Pavelića, čini ovo četverogodišnje razdoblje u povijesti hrabrog i slobodoljubivog naroda jednom od tragedija dirljivih razmjera koje su toliko obilovale u posljednjem ratu.[192]

KOLONIZACIJA SRBA POD IZGOVOROM AGRARNE REFORME

Rikard Flögel

Agrarni odnosi u samoj Hrvatskoj[193] tijekom feudalnog doba ukinuti su 1848. ukidanjem kmetstva. Zemlja je postala vlasništvo seljaka, koji su prije bili zakupci. Međutim, plemići su zadržali vlasništvo nad zemljom koju su izravno iskorištavali. Na taj je način održan niz velikih posjeda, iako se u Americi nisu radilo o ogromnim posjedima. Ove latifundije, koje su u iznimnim slučajevima dosezale desetke tisuća katastarskih jutra[194], nalazile su se uglavnom u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, odnosno u Slavoniji, svjetski poznatoj po izvrsnoj hrastovoj drvnoj građi.

Sjeverozapadna Hrvatska, zatim Istra, dijelovi dalmatinskih otoka[195] i obala bili su gusto naseljeni, a tamo su prevladavala mala imanja. Ova poljoprivredna prenaseljenost bila je posljedica turskog pritiska, koji je trajao gotovo 250 godina i završio tek Karlovačkim mirom 1699. Katolički Hrvati, bježeći od Osmanlija, naselili su se u velikom broju u kršćanskom dijelu Hrvatske, posebno oko Zagreba, uz obalu i na otocima. Velik broj Hrvata emigrirao je u druge zemlje: Mađarsku, Austriju, Italiju, pa čak i Francusku. Od prošlog stoljeća mnogi su Hrvati emigrirali u obje Amerike, ukupno više od milijun ljudi, uglavnom muškaraca.

Problem poljoprivredne prenaseljenosti mogao se djelomično riješiti unutarnjom kolonizacijom, budući da je u Slavoniji još uvijek bilo zemljišta u vlasništvu privatnih osoba, Crkve, poljoprivrednih zajednica, riznice i općina. Neka od tih zemljišta nisu se racionalno koristila, pa je dobro planirana i provedena agrarna reforma mogla rezultirati ekonomskim i društvenim koristima.

Najveći i najpoznatiji posjedi pripadali su grofovima Normann (Valpovo) s 53.733 jutra; grofovima Pejačević (Nasice) s 34.158 jutra; grofovima Majlath (Donji Miholjac) s 43.692 jutra; Đakovačkoj biskupiji s 35.838 jutra; barunima Guttman (Slatina-Nasice) s 19.232 jutra; grofovi Drešković (Slatina) s 27.604 jutra; grof Aladar Janković (Cabuna) s 10.838 jutra; grof Josip Janković (Lukač) sa 6.125 jutra; i grof Andrija Janković (Suhopolje) sa 7.886 jutra. Pravoslavnoj patrijaršiji (Karlovci) s 10.639 jutra; braći Turković (Kutievo) s 18.405 jutra; Wiener Bank Vereinu (Daruvar) s 22.683 jutra[196]; zatim neka imanja bez preciznih podataka o njihovom opsegu, poput imanja grofa Eltza (Vukovar), grofa Khuen-Belassyja (Nuštar), grofice Clare Alldringen (Ruma) itd.

Zajedno s odgovarajućim zakonskim odredbama, podjelom velikih posjeda, agrarnom reformom, odgovarajućim poboljšanjima, odvodnjavanjem i okrupnjavanjem malih parcela, sve je to u kombinaciji s bitnim industrijskim procesom moglo svakoj hrvatskoj seljačkoj obitelji osigurati vlastito poljoprivredno gospodarstvo i mogućnost pristojnog života bez potrebe da traži kruh u prekomorskim zemljama.

Naša je svrha ispitati sudbinu tih posjeda nakon raspada Austro-Ugarske i uključivanja Hrvatske u novoosnovano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.[197] Istovremeno ćemo istaknuti kako su se problemi agrarne reforme rješavali u Hrvatskoj kada je postala sastavni dio nove države stvorene od proširene Srbije.

II. Svojom politikom unutarnje kolonizacije i pod izlikom agrarne reforme usmjerene na poboljšanje životnih uvjeta seljačkog stanovništva, Jugoslavija je zapravo promovirala srpsku ekspanziju. Mjerama koje su hvaljene kao veliko društveno postignuće, hrvatskim seljacima dodijeljeno je nekoliko parcela zemlje, dok su Srbi dobili tisuće hektara najboljeg hrvatskog zemljišta.

U svojim memoarima, kipar Ivan Meštrović raspravlja o namjerama srpskih političkih krugova u vezi s tim zemljištem u Hrvatskoj čak i prije stvaranja Jugoslavije, dok je Prvi svjetski rat (1914.-1918.) još bjesnio [198]. Njegovo svjedočanstvo dobiva još veći značaj kada se uzme u obzir njegov prijateljski stav prema Srbiji.

Meštrović prepričava da mu je V. Matijević, predsjednik Privrednika, srpske udruge za promicanje trgovine i industrije, tijekom Prvog svjetskog rata dostavio izvješće pripremljeno za srpsku vladu o budućem promicanju agrarne reforme. Izvješće je sadržavalo podatke o zemljištu u hrvatskim regijama u vlasništvu pripadnika srpske manjine, Nijemaca (Švaba) i drugih nacionalnosti, zatim katoličkih seljaka (Matijević ih naziva "Hrvatima"), velikih zemljoposjednika, Katoličke crkve i tako dalje. Predložio je protjerivanje njemačke manjine[199], maksimalno smanjenje crkvenih posjeda i eksproprijaciju zemljoposjednika kako bi se sva ta zemlja mogla podijeliti srpskim doseljenicima.

Ante Smith Pavelić prepričava da je njegov otac, dr. Ante Pavelić[200], u svojstvu potpredsjednika Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba, to predložio na sjednici 28. listopada 1918., koja je trajala do ranih jutarnjih sati sljedećeg dana. To je uslijedilo nakon imenovanja vođe hrvatskih seljaka Estebana Radića za ministra poljoprivrede u privremenoj vladi Hrvatske, koja je proglašena neovisnom sljedećeg dana, 29. listopada 1918., i djelovala je kao neovisna država do 1. prosinca 1918., kada ju je Srbija efektivno silom anektirala. Predloženoj mjeri usprotivila se srpska manjinska stranka, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem.

Nažalost, autor ne iznosi razloge i argumente koje su iznijeli predstavnici srpske manjine. Međutim, lako je zaključiti da je ideja kolonizacije velikih posjeda u Hrvatskoj Srbima, pod izlikom nagrađivanja dobrovoljaca Prvog svjetskog rata, pustila korijene kod Svetozara Pribićevića i javnog mnijenja koje je predstavljao. Naravno, Esteban Radić, kao ministar poljoprivrede, snažno bi se protivio tim planovima, s obzirom na svoj status hrvatskog domoljuba, osnivača i vođe pretežno dominantne Hrvatske republikanske seljačke stranke, koja je osvojila većinu u svim izborima održanim između dva rata.

Već 1919. godine, ubrzo nakon uspostave Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, uredbom je zabranjena prodaja ili hipoteka velikih imanja kako bi se izbjegle poteškoće u provedbi agrarne reforme.

Godine 1920. donesen je zakon o agrarnoj reformi. Naknadne izmjene i dopune nisu bitno promijenile njegov duh i značenje. Prema ovom zakonu, sva obradiva zemlja veća od 500 jutara u općini Srijem; 350 jutara u općini Požega i Virovitica; 180 jutara u općini Zagreb i Bjelovar-Križevci; i samo 70 jutara u općini Križevci bila je eksproprirana u svrhu agrarne reforme. Ostale općine nisu imale velike posjede.

Među korisnicima agrarne reforme, spomenuti zakon uključivao je lokalno stanovništvo, ratne dobrovoljce i, na temelju njegovih naknadnih izmjena, srpske doseljenike.

Prema istom zakonu, poljoprivrednici koji su imali pravo na pomoć bili su seljaci iz sela koja se nalaze najviše 3 do 5 km od oduzetih područja, pod uvjetom da posjeduju najviše jedno jutro zemlje po članu obitelji. Svaki poljoprivrednik koji je imao pravo na pomoć mogao je dobiti najviše jedno jutro po članu obitelji. Ako okolno prisvojeno zemljište nije bilo dovoljno, zemljište dodijeljeno svakom članu obitelji proporcionalno bi se smanjilo. Stoga je u gusto naseljenim regijama svaka obitelj dobivala samo nekoliko stotina četvornih metara, što je bilo potpuno nedovoljno za osnivanje poljoprivrednog gospodarstva. Nakon ove raspodjele među lokalnim stanovništvom, preostalo zemljište trebalo je biti dodijeljeno ratnim dobrovoljcima.

Oni koji su smatrani dobrovoljcima bili su ljudi s područja bivše Austro-Ugarske i Crne Gore, kao i ratni zarobljenici na ruskim ili talijanskim frontama koji su služili u srpskoj vojsci ili takozvanim "Jugoslavenskim legijama". Klasificirani su kao borci i neborci. Borci su imali pravo na 8 i 3/4 jutra (mjerna jedinica za zemljište), a neborci na 5 jutra. Odgovarajuće potvrde izdavalo je Ministarstvo rata u Beogradu. Vlasti zadužene za agrarnu reformu nisu bile ovlaštene dovoditi u pitanje njihovu istinitost. Dobrovoljci su bili gotovo isključivo srpske nacionalnosti. „Među njima nije bilo deset hrvatskih obitelji, kako se kasnije otkrilo prilikom pokušaja revizije agrarne reforme u drugoj polovici 1925. i tijekom cijele 1926. Godine 1923. broj dobrovoljaca provjeren na ovaj način bio je 26.817 [201].

Prema naknadnim amandmanima, doseljenici su bili oni koji su se naselili na zemlji dobrovoljaca koji nisu ili su prodali svoja prava. Ti su doseljenici uglavnom bili rođaci ili susjedi srpskih dobrovoljaca, odnosno također Srbi.

Zakon o agrarnoj reformi riješio je i pitanje naknade za oduzeto zemljište. Hrvatski seljaci, kao agrarni dionici, bili su dužni platiti naknadu zemljoposjednicima u obrocima tijekom deset godina. Cijena se trebala utvrditi prema neto katastarskoj vrijednosti zemljišta. Dobrovoljci, odnosno Srbi, dobivali su zemljište besplatno. Naknadu je isplaćivala država obveznicama koje su se u sljedećim godinama izvlačile na teret proračuna.“ nacionalni.

Prema posebnim zakonima, dobrovoljni doseljenici (Srbi) bili su oslobođeni plaćanja općinskih i državnih poreza deset godina. Nasuprot tome, hrvatski zemljoposjednici plaćali su porez i na zemlju koju su prethodno posjedovali i na zemlju koja im je dodijeljena.

Dakle, hrvatski narod ne samo da nije uspio doći u posjed zemlje oduzete u svrhu agrarne reforme u vlastitoj domovini i pravedno raspoređene u odnosu na srpsku manjinu, već je morao koristiti poreze kako bi nadoknadio zemljoposjednicima srpsku kolonizaciju vlastite zemlje.

Dr. Milan Ivšić je u spomenutom djelu pokušao utvrditi, na temelju službenih podataka, kako je zemlja bila raspoređena do 1923. godine, odnosno do godine kada je završio studij.

U Slavoniji, a točnije u nadležnosti Osječke agrarne delegacije (pod Zagrebačkom direkcijom za agrarnu reformu) i u nadležnosti Delegacije Vukovarski agrarni ured (pod Novim Sadom), Ivšić je zabilježio 7253 dobrovoljca ili doseljenika sa 63.244 jutra od ukupno 162.193 jutra zemlje oduzete prema planu agrarne reforme. Međutim, naglašava da je nemoguće provjeriti točan broj, jer se broj nagrađenih dobrovoljaca svakodnevno povećavao.

Koliko su statistički podaci nepouzdani ilustrira primjer iz studije M. Stojadinovića, objavljene u časopisu Jugoslavenska Njiva 1925. [202]. Ovaj srbijanski političar na stranici 288 procjenjuje da broj dobrovoljaca nije premašio 7339, a na stranici 314, za isto razdoblje, navodi da je broj nagrađenih dobrovoljaca dosegao 10112, od kojih se 7540 naselilo; na stranici 377 može se pročitati da je broj dobrovoljaca dosegao 21121, od kojih je 11009 bilo domaćih, a 10112 stranaca.

Dr. Mladen Lorković, specijalist za demografiju,[203] pokušao je utvrditi opseg srpske kolonizacije u odnosu na jugoslavenski popis stanovništva iz 1931. Lorković je zaključio da rast srpske manjine u Hrvatskoj nije bio prirodan, već rezultat kolonizacije od strane dobrovoljaca i drugih. U nadležnosti Poljoprivredne delegacije Osijeka osnovano je dvadeset pet dobrovoljačkih kolonija, a u nadležnosti Poljoprivredne delegacije Vukovara jednak broj. Ukupno se tamo naselilo 8000 obitelji, koje su brojale između 20 000 i 25 000 ljudi. Od 1890. do 1910. srpska manjina u Hrvatskoj povećala se za 21 600; od 1900. do 1910. za 26 800; a od 1921. do 1931. za 43 000.

Ako uzmemo u obzir da je kolonizacija započela prije 1921. i nastavila se nakon 1931., sigurno možemo doći do spomenute brojke za srpske doseljenike u Slavoniji do 1931. Međutim, popis stanovništva ne dopušta nam da utvrdimo točan broj srpskih dobrovoljaca koji su primali državne potpore. Mnogi se nisu mogli naseliti jer su područja postala neprikladna za obradu zbog zapuštenosti odvodnih kanala; drugi se nisu naselili jer nisu izgradili kuće i druge gospodarske zgrade. Statistika ih nije mogla obuhvatiti. Prije svega, popis stanovništva ne može utvrditi broj primatelja volonterskih potpora koji su bili pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj, niti ukupnu površinu poljoprivrednog zemljišta dodijeljenog Srbima.

Kao rezultat revizije agrarne reforme u drugoj polovici 1925. i tijekom cijele 1926. - o čemu ćemo kasnije raspravljati - utvrđeno je da je na području Osijeka i Vukovara bilo 11.000 srpskih dobrovoljaca i doseljenika, i to na najplodnijim područjima Hrvatske.

Prema Ivšiću, do 1923. godine u obje nadležnosti oduzeto je 162.193 jutra. Nakon toga nije bilo daljnjih oduzimanja zemljišta.

Parcele dobrovoljaca obično su bile 8 i 3/4 jutra, a iznimno 5 jutra. Dakle, više od polovice oduzetog zemljišta dano je srpskom stanovništvu, a od preostale polovice, više od 50% ponovno je dano Srbima, budući da je ovdje raspodjela bila mnogo liberalnija, a udaljenost od sela do oduzetog zemljišta uvijek se mjerila u korist srpskih sela.

U Srijemu, gdje su postojale jake srpske zajednice, na mnogim su mjestima lokalnim seljacima dodjeljivana dva jutra po osobi umjesto jednog. Hrvati s neslavenskim prezimenima - odnosno kroatizirani Nijemci i Mađari - jednostavno su ignorirani. Tamo gdje su postojala srpska sela, cilj je bio dodijeliti većinu zemlje lokalnom stanovništvu, a u hrvatskim selima rezervirati većinu zemlje za dobrovoljce, odnosno srpske doseljenike.

Najbolja zemljišta dodijeljena su dobrovoljcima. To je išlo toliko daleko da je zemljište dodijeljeno dobrovoljcima u najgušće naseljenim regijama, što je 1936. bio jedan od uzroka seljačke bune i smrti srpskih dobrovoljaca u Kerestincu kod Zagreba.[204] Čak i u predgrađu Zagreba, glavnog grada Hrvatske, srpskim dobrovoljcima dan je povlašteni tretman pri raspodjeli oduzetog zemljišta.

Poljoprivrednik iz Valpova opisao je autoru ovih redaka primjenu agrarne reforme sljedećim riječima:

„Prije agrarne reforme, seljaci u mom selu radili su na susjednom imanju jer nisu imali dovoljno vlastite zemlje. Rad na imanju bio im je glavni izvor prihoda. Kao rezultat agrarne reforme, imanje je nestalo iz našeg općinskog registra. Ali zemlja nam nije dodijeljena. Rečeno nam je da smo predaleko, dok volonteri, udaljeni 500 km, uopće nisu bili daleko. Sada smo prisiljeni obrađivati zemlju volontera kao nadničari. Agrarna reforma stvorila je nove zemljoposjednike. Radimo na isti način kao i prije. Štoviše, novi vlasnici ne plaćaju općinske poreze jer su oslobođeni. Mi lokalno stanovništvo moramo snositi sve općinske poreze. Ako ne obrađujemo zemlju volontera, kanali za navodnjavanje će se začepiti i naša vlastita zemlja bit će u opasnosti. Što je s nama postalo nakon što smo integrirani u Jugoslaviju? Postali smo sluge stranaca u vlastitoj domovini.“

III

Posljedice takve agrarne reforme bile su katastrofalne i sa socio-ekonomske i sa nacionalne perspektive. Ekonomski, nekada plodna polja koja su davala 12 do 17 kvintala pšenice po jutru sada su davala vrlo niske prinose. U nekim slučajevima nisu osiguravala dovoljno ni za sjeme.

Tehničke vještine korisnika nisu uzete u obzir. Niti je ispitivano je li korisnik agrarne reforme bio rasipnik, pijanica ili lijen. Budući da ni zakon ni propisi nisu uzimali u obzir te čimbenike, negativne posljedice bile su neizbježne.

Agrarna reforma u Hrvatskoj, kako je planirana i provedena, lišila je hrvatsko seljaštvo posljednje prilike da unutarnjim naseljavanjem osigura bolji život u vlastitoj zemlji. Posljednja dostupna zemljišta uglavnom su dana Srbima.

Hrvatski narod od agrarne reforme nije dobio ništa osim kosti, i to u vlastitoj domovini. Kao posljedica toga, pojačao se protok emigracije u prekomorske zemlje, što je Milan Ivšić, autor spomenute studije, izrazio u svojoj dirljivoj posveti na francuskom i engleskom jeziku.[205] Agrarna reforma vjerno odražava surovu hrvatsku stvarnost tog vremena i ključna je točka hrvatsko-srpskih odnosa: unaprijed smišljeno i planirano potiskivanje hrvatskog naroda na najosjetljivijoj točki: prisiljavanje da napusti svoja pradjedovska ognjišta i svoju domovinu.

Primjerice, u virovitičkom okrugu (Slavonija), zbog kolonizacije dobrovoljaca, postotak Hrvata pao je s 80% na manje od 60%.

Svaka ozbiljna analiza hrvatsko-srpskih odnosa u Jugoslaviji ne može izostaviti spomenuti ove činjenice. Isto tako, svaki međunarodni forum koji se bavi jugoslavenskim pitanjem trebao bi ih uzeti u obzir. Umjetna kolonizacija hrvatskog nacionalnog teritorija od strane Srba putem agrarne reforme dosegla je takve razmjere da je ugrozila hrvatski karakter nekih regija Hrvatske.

Samo taj razlog bio bi dovoljan da se Hrvatska odvoji od jugoslavenskog konglomerata i postane neovisna i suverena država.[206] IV

Nakon nekoliko vlada u kojima je srpski utjecaj bio odlučujući — hrvatski zastupnici bojkotirali su Beogradsku skupštinu — prva jugoslavenska vlada formirana je 10. srpnja 1925., uz sudjelovanje Hrvatske seljačke stranke, koja je imala veliku većinu u Hrvatskoj. To se dogodilo nakon posjeta hrvatskog vođe Estebana Radića Londonu, Beču i Moskvi, te neuspjeha njegovih napora da ponovno uspostavi neovisnu hrvatsku republiku putem stranog pritiska na Beograd. Utjecajne osobe u Londonu savjetovale su mu da prizna postojeće stanje i sudjeluje u vladi kako bi se postigla ravnopravnost između hrvatskog naroda i drugih nacionalno potlačenih naroda sa srpskim narodom.

U ovom kabinetu, resor agrarne reforme povjeren je Paulu Radiću, nećaku Estebana Radića. Preuzeo je ovu važnu dužnost u vrijeme kada je agrarna reforma bila u gore opisanoj fazi. Na inicijativu Pabla Radića, nakon formiranja vlade, odlučeno je da će se agrarna reforma na hrvatskom nacionalnom teritoriju preispitati kako bi se ispravile nepravde počinjene nad hrvatskim seljacima, bilo da se radi o lokalnom stanovništvu ili doseljenicima iz prenaseljenih područja. Zemljište bi se proporcionalno dodijelilo Hrvatima i pripadnicima srpske manjine, tako da nijedna skupina ne bi bila ni favorizirana ni nepovoljna.

To je bio pravedan stav.

Također je odlučeno da će narodni zastupnik Jorge Basariček nastaviti odabir budućih doseljenika u prenaseljenim hrvatskim područjima u okviru postojeće organizacije "Gruda". Na taj bi način prenaseljena hrvatska područja imala koristi od agrarne reforme. Autoru ovog djela povjereno je provođenje revizije u Hrvatskoj.

Pablo Radić i Jorge Basariček smatrali su da bi hrvatsko sudjelovanje u vladi u Beogradu bilo suvišno ako ne bi dovelo do ispravljanja nepravdi počinjenih tijekom agrarne reforme.

Doista, nakon imenovanja za ministra, Pablo Radić je prvi potez naredio reviziju agrarne reforme, s ciljem vraćanja zemlje od onih koji se, prema postojećim propisima, nisu mogli smatrati korisnicima reforme. Tako dobivene površine trebale su se dodijeliti onima koji su nezakonito isključeni. U tom zadatku sudjelovao je tim mladih hrvatskih stručnjaka, uključujući agronome, geodete, veterinare i pravnike s jasnim i čvrstim načelima, jer su dolazili iz samog srca naroda koji se borio za svoju emancipaciju.

Zemljište oduzeto zemljoposjednicima postupno je dodijeljeno hrvatskim selima. Osnovane su i dvije kolonije s ljudima iz prenaseljenih regija koji prethodno nisu sudjelovali u agrarnoj reformi.

Međutim, sve su se srpske političke stranke pobunile protiv ovih postupaka lokalnih agrarnih ureda, prvo oporbene stranke, a zatim i one na vlasti.

Pokrajinske vladine novine napale su reviziju agrarne reforme i predložile dizanje u zrak osječke agrarne delegacije dinamitom. Njihov članak prenio je beogradski dnevnik Politika na naslovnici, gdje je obično objavljivao svoje glavne članke. Ove vodeće Beogradske novine, sa svojim pretenzijama da budu nepristrani promatrači sa širokim perspektivama, uvijek su podržavale velikosrpske težnje, skrivajući se iza svoje prikrivene objektivnosti.

Prvih sedam godina svog postojanja, Jugoslavija je provodila agrarnu reformu u Hrvatskoj, a ne u Srbiji. U Hrvatskoj je osnovano pedeset srpskih kolonija, ali nijedna hrvatska. Politika je o tome šutjela sedam godina. Međutim, kada su u Hrvatskoj osnovane dvije hrvatske kolonije, oglasila je uzbunu da su Srbi u opasnosti. One koji su sudjelovali u reviziji reforme treba dignuti u zrak dinamitom!

Konačno, u Skupštini se vodila rasprava: zemlje su oduzete od Srba (naravno, bez spominjanja da im nedostaju zakonski propisane kvalifikacije) i dane Hrvatima, koji su se, kao skupina, smatrali "nenacionalnim elementima".

1. veljače 1927. pala je vlada u kojoj je sudjelovala Hrvatska seljačka stranka. Njezin pad bio je posljedica stalnog protivljenja Srba davanju jednakosti Hrvatima u pogledu agrarne reforme i u svim aspektima nacionalnog života.

Zbog toga, revizija agrarne reforme, tako mukotrpno i pažljivo izrađena, nije mogla biti u potpunosti provedena. Nadalje, djelomičnu reviziju su uglavnom poništile kasnije vlade.

Ipak, revizija srpske agrarne reforme ostavila je duboke tragove na hrvatsko seljaštvo i rasplamsala revolucionarni duh u javnom mnijenju.

Dana 20. lipnja 1928. u Beogradskom parlamentu izvršen je atentat na hrvatske zastupnike Estebana Radića i druge, orkestriran uz suučesništvo samog kralja Aleksandra. Atentator, zastupnik Puniša Račić, izabran je ždrijebom između srpskih zastupnika da počini ovaj zločin.

Nije, dakle, teško shvatiti zašto je baš u toj prilici ubio Georgyja Basaričeka i zašto je viknuo Paulu Radiću, dok ga je izrešetao mecima: "Tražio sam te!"

ODVLAŠĆIVANJE MUSLIMANA BOSNE POD IZGOVOROM AGRARNE REFORME

Ivo Bogdan, Buenos Aires

Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini

Komunistički režim nije ispravio razvlaštenje Hrvata koje su počinile pansrpske monarhijske vlade.

Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini zahtijeva zasebnu raspravu. Autor prethodnog rada izravno je sudjelovao u pokušaju revizije agrarne reforme u Slavoniji. Iz tog razloga nije se bavio agrarnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tamo su vladali drugačiji uvjeti nego u drugim hrvatskim pokrajinama zbog četiri stoljeća osmanske vladavine. I u tim pokrajinama, eksproprijacija zemljišta nakon jugoslavenske agrarne reforme bila je težak udarac za Hrvate.

Tamo je sustav posjeda definitivno ukinut tek nakon sloma Austro-Ugarske, što je odgodilo reforme kako bi se stekla politička suradnja bivše vladajuće klase pod turskom vlašću. Stoga, nakon okupacije tih pokrajina 1878. godine, u skladu s rezolucijom Berlinskog kongresa, okupacijska sila nije smatrala prikladnim eksproprijirati zemljoposjednike, age i begove - od kojih su mnogi bili potomci islamiziranog hrvatskog plemstva - kroz radikalnu agrarnu reformu.[207] Umjesto toga, zemlja, koju su obrađivali uglavnom pravoslavci i bila podložna srpskoj nacionalističkoj propagandi, stjecana je postupno, iako ti pravoslavci nisu bili srpske nacionalnosti. Pravoslavno stanovništvo naselilo se u Bosni nakon turske invazije i zauzelo domove koje su napustili hrvatski katolički prognanici.[208]

Nadalje, iz perspektive osjetljivog nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini, jednostavno prenošenje vlasništva nad zemljom na srpske seljake značilo bi predaju zemlje hrvatskih zemljoposjednika pripadnicima srpske manjine. To bi također osiromašilo vladajuću klasu do te točke, budući da radikalna agrarna reforma, čak i ona provedena pod najboljim uvjetima, nikada ne jamči naknadu stvarne vrijednosti zemlje njezinim vlasnicima. Ovdje treba napomenuti da je u Bosni bilo vrlo malo velikih imanja i da su dominantni zemljoposjednici bili muslimani s nekoliko zakupaca.

Godine 1910. u Bosni i Hercegovini bilo je 110 000 obitelji zakupaca. Više od 70% bili su Srbi, manje od 30 000 katolici, a samo 5% muslimani, koji su činili veliku većinu gradskog stanovništva. Zemljoposjednici su bili gotovo isključivo muslimani.[209]

Austrougarske vlasti odlučile su oprezno provoditi agrarnu reformu i poticale su seljake na kupnju zemlje odobravajući im povoljne kredite od službenih i privatnih banaka i zadruga. To je bio postupak koji su uglavnom poduzeli katolici, dok su pravoslavci zahtijevali jednostavno oduzimanje zemlje.[210] To su postigli uspostavom "Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca" 1918. godine.

130.000 srpskih doseljenika dobilo je zemlju besplatno. Ukupna odšteta izvornim hrvatsko-muslimanskim zemljoposjednicima iznosila je 250 milijuna dinara (otprilike 5 milijuna dolara), plativih u dugoročnim državnim obveznicama. Velik dio tog iznosa uzet je od samih bivših zemljoposjednika pod izlikom neplaćenih poreza tijekom prijelaznog razdoblja, kada su doseljenici samovoljno prestali ispunjavati svoje obveze prema zemljoposjednicima prije nego što su doneseni zakoni o prijenosu vlasništva nad zemljištem.

Čak su i zemljoposjednicima oduzeta njihova izravno obrađena zemljišta, ukupno otprilike 400.000 hektara. Ovaj je proces odražavao onaj u Hrvatskoj i Slavoniji. Zemlja koju su izravno obrađivali zemljoposjednici oduzeta je i besplatno dana Srbima koji su tijekom rata stali na stranu Srbije. Tek kasnije, kada je hegemonistička vlada koju su formirali Srbi trebala glasove muslimanskih zastupnika u Skupštini, bivšim zemljoposjednicima dodijeljene su državne obveznice u iznosu od 50 milijuna dinara (1 milijun dolara) sa 6% kamata na 43 godine počevši od 1930. [211]. Zbog abnormalnih političkih uvjeta u predratnoj Jugoslaviji, a zatim i zbog rata i uspostave komunističkog režima, praktički sva obradiva zemlja u Bosni oduzeta je od Hrvata i dana Srbima, a da vlasnici nisu primili bijednu naknadu propisanu nepravednim zakonima.

I ovdje, kao i u slučaju Hrvatske i Slavonije, vrijedi napomenuti da su čak i skromnu naknadu dogovorenu za zemljoposjednike plaćali, prije svega, Hrvati. U Jugoslaviji tada, kao i sada, porezni sustav bio je strukturiran tako da je najteži teret pao na Hrvatsku, Sloveniju i Vojvodinu, dok su porezi u Srbiji bili daleko manje opterećujući. Tako je, prema agrarnoj reformi, zemlja dodijeljena pravoslavcima kako bi se ojačala srpska manjina u hrvatskim pokrajinama, a naknadu su plaćali Hrvati u obliku poreza. I sve se to događalo u njihovoj vlastitoj zemlji.

Sada se moramo ukratko osvrnuti na agrarne odnose u Dalmaciji, koja je prije pripadala Veneciji, a zatim (1815.-1918.) Austriji. Tamo dugo nije bilo kmetova već zakupaca. Seljaci su obrađivali zemlju i davali vlasniku četvrtinu, ponekad i trećinu svog proizvoda. Broj tih zakupaca bio je relativno malen, budući da je nakon oslobođenja od turske vlasti u 17. i 18. stoljeću velika većina seljaka postala vlasnici zemlje koju su obrađivali.

Većina zemljoposjednika došla je iz Italije tijekom mletačkog razdoblja. Zakupci su uglavnom bili katolički hrvatski seljaci, budući da je u Dalmaciji živjela samo mala pravoslavna zajednica. Ali čak ni ovdje, agrarna reforma nije provedena bez štete za Hrvate. Dok su hrvatski zemljoposjednici, potomci starog plemstva, primili malu ili nikakvu odštetu kao rezultat nasumične agrarne reforme promovirane u demagogijske svrhe, talijanski zemljoposjednici[212] bili su favorizirani od strane vlade u Beogradu. Srbi su na sve načine pokušavali održavati dobre odnose s Kraljevinom Italijom, ne mareći za interese Hrvatske i Slovenaca. Tako su, nakon Rapalske konvencije, ratificirane 1828., talijanski zemljoposjednici primili značajnu odštetu ili zadržali zemlju koju su izravno obrađivali. Naravno, i ovaj put odštetu su plaćali Hrvati u obliku poreza.

Na kraju, vrijedi spomenuti "agrarnu reformu" koju su komunisti proveli nakon preuzimanja vlasti 1945. Pokušali su stvoriti dojam da su ispravili velike nepravde boljom i pravednijom raspodjelom zemlje, posebno u hrvatskim regijama. Međutim, nakon istinske agrarne reforme koju je u Hrvatskoj i Slavoniji proveo slavni hrvatski vođa, ban Josip grof Jelačić, 1848. godine, i nakon nepravedne jugoslavenske agrarne reforme provedene nakon Prvog svjetskog rata, iskreno nije bilo potrebe za daljnjim reformama u agrarnim odnosima, osim ako cilj nije bio ispraviti nepravde počinjene hrvatskom narodu u monarhijskoj Jugoslaviji.

Komunisti nisu težili tom cilju, jer su djelovali u interesu srpskih političkih snaga kao obnovitelji Jugoslavije, ponovno u njezinoj ulozi uvećane Srbije unatoč njezinoj federalističkoj fasadi, lišenoj ikakvog demokratskog sadržaja, budući da je svu vlast vršila totalitarna komunistička partija, centralno vođena iz Srbije. Unutar te stranke prevladavao je utjecaj izrazito šovinističkih srpskih komunista. Pod izlikom agrarne reforme, komunisti su jednostavno eksproprijirali zemlju.

Ne samo da su, u propagandne svrhe, oduzimali zemlju od vrlo malo preostalih neseljačkih zemljoposjednika, koji se ne mogu smatrati velikim zemljoposjednicima, i od crkvenih institucija, već su i eksproprijirali zemlju od malih posjeda (kao i kuća, poduzeća itd.), proglašavajući njihove vlasnike neprijateljima naroda i kolaboracionistima. To su bile stotine tisuća ljudi, a velika većina bili su dobri hrvatski domoljubi, pristaše nacionalne neovisnosti. Oni koji su preživjeli masakre[213] optuženi su i osuđeni kao neprijatelji naroda, a njihova imovina je oduzeta. Na taj su način komunisti postigli svoj dvostruki cilj. Kaznili su srednju klasu i proveli osvetu srpskih pristaša Jugoslavije, odnosno Velike Srbije, nad hrvatskim domoljubima, protivnicima prisilne srpsko-hrvatske državne zajednice.

Još radikalnije mjere poduzete su protiv njemačke manjine, koja je od 17. stoljeća posjedovala veliki dio zemlje u Vojvodini (danas "autonomna pokrajina" u "Socijalistčkoj Republici Srbiji") i obrađivala je na uzoran način. Komunisti su dekretom eksproprirali sve pripadnike njemačke manjine, kojih je bilo oko 500.000. Na taj su način Srbi zauzeli ogromna područja zemlje u Vojvodini, koja je među najplodnijima u Europi. Većina njemačke manjine ubijena je ili stradala u koncentracijskim logorima, a ostali su pobjegli ili su protjerani.[214]

Komunistička "agrarna reforma" sastojala se uglavnom od neodgovornih eksperimenata sa seljačkim radom i vlasništvom nad zemljom. Ova je politika kulminirala prisilnim uključivanjem malih seljačkih gospodarstava u kolektivne farme (kolhoze), s ciljem pretvaranja malih seoskih zemljoposjednika u proletere.

U tom otvorenom sukobu s velikom većinom naroda, komunisti su pretrpjeli dvostruki udarac.

S jedne strane, potpuno su poremetili poljoprivrednu proizvodnju, što je rezultiralo teškom nestašicom hrane koja je dosegla razmjere gladi. Spasila ih je obilna pomoć koju je pružio Washington kada je 1948. izbio sukob između Moskve i Beograda. Stoga je kapitalistički Zapad morao spasiti komunističke osloboditelje od gladi.

Drugo, komunisti su morali priznati da njihov sustav kolektivnog vlasništva nad zemljom nema opravdanja, a još manje prihvaćanja "oslobođenih" seljačkih masa. Godine 1954. morali su raspustiti kolhoze i dopustiti da se zemlja vrati vlasnicima, seljacima koji su je obrađivali.[215] Naravno, time nisu završili komunistički eksperimenti u agrarnoj politici, iako su uvijek završavali velikim neuspjesima i velikom štetom za seljačku većinu.

Ukratko, agrarne reforme i monarhističke i komunističke Jugoslavije, umjesto da ojačaju hrvatsko nacionalno gospodarstvo i poboljšaju životni standard seljaka zemljoposjednika, donijele su nove nesreće. Komunisti su morali napustiti kolektivizaciju, ali razvlaštenje Hrvata je trajna pojava koja dokazuje velikosrpski karakter Jugoslavije. Srpska kolonizacija u Hrvatskoj se nastavlja, a Srbi su morali preuzeti ulogu izvršitelja zaduženih za održavanje i zaštitu prisilnog jedinstva jugoslavenskog državnog konglomerata, stvorenog i održavanog protiv volje hrvatskog naroda i drugih nacionalno potlačenih naroda.

NICOLÁS ZRINSKI - LEONIDAS OF CHRISTIANIYY

Četvrtastogodišnjica obrane Sigeta od strane hrvatskog kneza

J. G. Fratija, Buenos Aires

Kada je papa Pio V. stupio na prijestolje prije 400 godina, Crkva je imala energičnog i odlučnog papu koji je hrabro počeo pripremati novi križarski rat koji će biti okrunjen slavnom pobjedom kod Lepanta. Događaji koji su se iste godine odvijali na prostranom bojištu između zapadnog kršćanstva i turskog islamskog carstva "doprinijeli su - po mišljenju jednog od najkompetentnijih povjesničara - snažno stvaranju klime povoljne za ovaj križarski rat i jačanju Pape u njegovim planovima" [216]. Te godine, golemu tursku vojsku Sulejmana Veličanstvenog zaustavio je bivši hrvatski ban. Sulejman je, u svom trinaestom pohodu, krenuo, s većim snagama nego ikad prije, kroz Hrvatsku i Mađarsku kako bi osvojio Beč, rezidenciju Maksimilijana II., cara Svetog Rimskog Carstva i prvog rođaka Filipa II.

Turska vojska, koja je brojala preko 200 000 vojnika, bila je zadržana od 5. kolovoza do 8. rujna 1566., opsjedajući tvrđavu Siget u jugozapadnoj Mađarskoj, nedaleko od sjevernih granica Hrvatske. Tvrđavu je branio knez Nikola Šubić Zrinski s oko 2000 vojnika, uglavnom Hrvata. Kada je sva daljnja obrana postala uzaludna, Zrinski je radije umro boreći se nego kapitulirati i predati se, iako su Turci prijetili da će mu odrubiti glavu sinu Jurju, kojeg su navodno zarobili. Sulejman Veličanstveni umro je tijekom opsade, u noći s 4. na 5. rujna, a nije poznato je li od bijesa zbog Zrinskog otpora ili od neke bolesti.

„Uzrok nije važan; činjenica je da mnogi povjesničari označavaju ovaj datum kao početak 'propadanja Osmanskog Carstva'. Za promjenu, takva preciznost nije bez značenja, budući da je carstvo, koje je enormno ovisilo o svom vođi, zatim prešlo iz ruku Veličanstvenog, Zakonodavca (kako su ga Turci zvali), u ruke slabog Selima II., sina 'Židovke', koji je preferirao finu hranu i ciparsko vino od vojnih pohoda“ [217].

Povlačenje turske vojske, koja je pokušala iskupiti neuspjelu opsadu Malte prethodne godine (1565.), dočekano je s velikim entuzijazmom i olakšanjem na kršćanskom Zapadu. Nikola Šubić Zrinski, hrabri branitelj Sigeta, slavljen je kao Leonida kršćanstva.

Međutim, to nije slomilo moć Osmanskog Carstva. Unatoč slabosti sultana Selima II., Mohamed-paša Sokobi (Sokolović na hrvatskom), veliki vezir trojice sultana, podrijetlom iz Bosne,[218] upravljao bi poslovima moćnog carstva čvrstom rukom. Ipak, zapadno kršćanstvo moglo je gajiti razumne nade da će se turska ekspanzija obuzdati.

U toj nadi, i zahvaljujući naporima Pija V., formirana je Druga sveta liga, koja je kulminirala pobjedom kod Lepanta 1571. godine. Samo stoljeće kasnije, 1673. godine, Kara Mustafa je uspio okupiti snažnu vojsku s ciljem osvajanja Beča, što će se pretvoriti u još jedan veliki poraz. Ovaj put, pobjeda kršćanskih vojski označit će početak turskog povlačenja u Malu Aziju. Osmanski Turci, koji su uspjeli nametnuti Pax Turcica podijeljenoj sferi bizantske tradicije, na kraju su trošili svoje snage u uzaludnim napadima na zapadno kršćanstvo.

Iako ne postoji izravna veza između Lepanta i Sigeta, nesumnjivo postoje određene analogije između ova dva značajna povijesna događaja. Ono što je pobjeda kod Lepanta značila za obranu kršćanskog Mediterana, obrana kod Sigeta značila je za kontinentalni front, duž duge linije srednjeg i donjeg Dunava. A budući da je Siget prethodio Lepantu, ne smijemo zaboraviti da je to bilo ohrabrujuće iskustvo za one koji su pripremali teren za briljantnu pobjedu Svete lige.

U toj stoljetnoj borbi, Hrvatska je uvijek bila krvava granica. Štoviše, fronta je prolazila kroz hrvatski teritorij. S jedne strane, Bosna pod kontrolom polumjeseca, a s druge, kršćanska Hrvatska, zajedno s Ugarskom i Svetim Rimskim Carstvom, pod vlašću Kuće Austrije. U toj kontinuiranoj borbi koja je trajala od 15. do 18. stoljeća, Hrvatska je izgubila nesrazmjerno velik broj ljudi i imovine, a strani etnički element i drugačija religija (pravoslavna) naselili su se u napuštene i uništene domove.

Nadalje, vjersko i kulturno jedinstvo samih Hrvata, koje je do tada prevladavalo, bilo je razbijeno, jer je znatan broj bosanskih Hrvata prihvatio islam, herojski se boreći protiv kršćanske Hrvatske.[219] Bitka kod Sigeta simbolizira hrvatski dualizam tog doba. Dvojica glavnih protagonista su Hrvati: veliki vezir Mohamed-paša Sokobi i Nikola Šubić Zrinski, bivši hrvatski ban i glava jedne od najuglednijih hrvatskih plemićkih obitelji.

Nikola Šubić Zrinski, junak Sigeta, koji je, kao požrtvovni kršćanski vitez, odlučio suočiti se s nadmoćnijim neprijateljskim snagama umjesto da se preda, umrijeti umjesto da se preda, simbolizira i otpornost zapadnog kršćanstva i hrvatski nacionalni duh. Kao takav, ušao je u područje zapadne epske poezije. Inspirirao je pjesnike i skladatelje, među njima i njemačkog pjesnika i borca za slobodu Theodora Körnera, koji je ovjekovječio njegovu uspomenu u tragediji Zriny. Na temelju ove tragične drame, hrvatski pjesnik Hugo Badalić napisao je u prošlom stoljeću libreto za operu Nikola Šubić Zrinski, djelo poznatog hrvatskog skladatelja Ivana Zajca, koja je do danas ostala najpopularnija opera u Hrvatskoj.

Zrinski je, kao što smo vidjeli, pao braneći Siget, tvrđavu Kraljevine Mađarske, a njegov praunuk Nikola Zrinski veličao je i opisivao junaštvo svog pretka u epskoj pjesmi, koja predstavlja prvu pjesmu u mađarskoj književnosti. Zbog toga se u književnosti ime Zrinski, iako je bio hrvatski ban i potomak drevne hrvatske plemićke obitelji Šubić, često piše u mađarskoj verziji Zriny i shvaća kao mađarsko, kao da je bivše Kraljevstvo Mađarske i Hrvatske moderna mađarska nacionalna država. Takve su se zbrke i pogreške ponavljale čak i prilikom obilježavanja 400. obljetnice opsade Sigeta.

Zrinski je, kao što smo vidjeli, pao braneći Siget, tvrđavu Kraljevine Mađarske, a njegov praunuk Nikola Zrinski veličao je i opisivao junaštvo svog pretka u epskoj pjesmi, koja predstavlja prvu pjesmu u mađarskoj književnosti. Zbog toga se u književnosti ime Zrinski, iako je bio hrvatski ban i potomak drevne hrvatske plemićke obitelji Šubić, često piše u mađarskoj verziji Zriny i shvaća se kao mađarski, kao da je bivše Kraljevstvo Mađarska i Hrvatska moderna mađarska nacionalna država. Takve su se zbrke i pogreške ponavljale čak i prilikom obilježavanja 400. obljetnice opsade Sigeta.

Stoga, obilježavajući Sigetski podvig, moramo učiniti ono što Hrvatska, podvrgnuta komunističkom jarmu, ne može. Zbog svojih veza s Rusijom i Srbijom, komunističke vlasti zanemaruju obilježavanje važnih datuma u hrvatskoj i zapadnoj povijesti s dužnim dostojanstvom. Nadalje, koriste lažnu nacionalističku retoriku kako bi prikrile svoju načelnu odbojnost prema zapadnom kršćanskom univerzalizmu, iako bi to uskladilo opće i nacionalne interese. Nikola Šubić Zrinski, "Leonida kršćanskog svijeta", bio je poznat i kao "hrvatski Leonida", kako su ga nazivali u nacionalnoj historiografiji tijekom romantizma, iako je to umanjivalo percipirani značaj njegove žrtve. U toj klimi, slavu sigetskog junaka u nacionalnoj historiografiji nadmašili su njegovi prapraunuci Petar i Nikola, a posebno prvi, koji je 1671. u Bečkom Novom Mjestu odrubljen kao vođa plemića koji su se urotili protiv centralizatorskih tendencija bečkog dvora.[220] Ipak, sigetski junak ostaje sastavni dio hrvatske nacionalne tradicije i izvor nacionalnog ponosa.

Simbolizira pobjednički nacionalni i zapadni otpor osmanskom osvajaču. Kao takav, jedan je od rijetkih sinova male Hrvatske koji je časno ušao u univerzalnu povijest, podsjećajući one koji možda zaboravljaju da je Hrvatska bila i zaslužni branitelj zapadnog svijeta te da je papa Lav X. s pravom dodijelio Hrvatskoj počasni naziv "scudum saldissimum ac antemurale Christianitatis" (najodvažniji štit i bedem kršćanstva).

Herojska obrana Sigeta od strane bivšeg hrvatskog bana

Uzrok, ili bolje rečeno povod, trinaestog i posljednjeg vojnog pohoda Sulejmana Veličanstvenog, koji je završio njegovom smrću tijekom opsade Sigeta, bila je smrt kralja i cara Ferdinanda I., kojeg je naslijedio sin Maksimilijan I. Ferdinand je 1562. godine ugovorio primirje sa Sulejmanom. Nakon Ferdinandove smrti, Sulejman je tvrdio da mir i njegove uvjete treba obnoviti novi vladar Ugarske i Hrvatske.

Incident u Transilvaniji poslužio je ratobornom turskom caru kao povod za prekid mirovnih pregovora i pokretanje novog pohoda. Iz perspektive susreta i sukoba između velikog islamskog carstva i zapadnog kršćanstva, ovo predstavlja jednu od najznačajnijih epizoda u upornim i uzaludnim naporima Turaka, nasljednika Bizanta, da se prošire na kršćanski Zapad.

Ti bezuspješni napori, po Toynbeejevom mišljenju, bili su glavni uzrok pada turske moći. Strogo govoreći, ovo se odnosi na borbu između Austrijske kuće i osmanskih sultana u 16. i 17. stoljeću za posjed Ugarske i Hrvatske, prepreke osmanskom prodiranju u Austriju, Italiju i Njemačku.

Čak i prije toga, Kraljevina Mađarska - tako nazvana zbog kratkoće, iako bi se trebala zvati Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo - bila je glavna meta turskih napada na kršćanski Zapad tijekom 15. stoljeća. Vojske pobunjenih ugarskih feudalaca konačno su podlegle u bitci kod Mohaeza 1526. U toj bitci, čak je i ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Jagellončić pao bez ikakvih nasljednika.

Ferdinand, brat Karla V., trebao ga je naslijediti na hrvatskom i ugarskom prijestolju brakom s Marijom, unukom katoličkih monarha i sestrom Karla V. i Ferdinanda I. Postojao je obiteljski sporazum o nasljeđivanju. U slučaju smrti Luja II. bez potomstva, Ferdinand, austrijski nadvojvoda i španjolski infante, brat Karla i Marije, ugarske i hrvatske kraljice, trebao je naslijediti ugarsko-hrvatsko prijestolje. Ferdinand je u to vrijeme već bio češki kralj, a kasnije, nakon smrti Karla V., i car Svetog Rimskog Carstva.

Međutim, da bi ovaj sporazum stupio na snagu, bila je potrebna suglasnost sabora staleža Hrvatske i Ugarske. Prema starom ustavu, svaki je imao pravo birati svog kralja. Nadalje, u Ugarskoj je postojala jaka nacionalistička stranka (čak i tada!) koja se protivila izboru stranog monarha. Stoga je mađarski plemić, Ivan Zapolja (vojvoda od Transilvanije), proglašen kraljem većinom glasova ugarskog sabora.

Nasuprot tome, u Hrvatskoj, koja je čak i za vrijeme vladavine Luja II. primala vojnu pomoć od Habsburgovaca zbog svog položaja na jugoistoku austrijskih nasljednih zemalja, prevladala je pro-Ferdinandova frakcija. Na Novu godinu 1527., hrvatski staleži, okupljeni u Cetinu, izabrali su Ferdinanda za kralja Dalmacije i Hrvatske. Međutim, plemići Slavonske pokrajine, koja čini južni dio velike Panonske nizine, stali su na stranu Zapolje, koji je također imao posjede u Hrvatskoj i bio je hrvatskog podrijetla.

Tako su Hrvatska i dio Ugarske odvojeno priznali Ferdinanda za kralja, dok su Transilvanija, veći dio Ugarske i jedna pokrajina Hrvatska priznali Ivana Zapolju za kralja. Kako bi se suprotstavio Ferdinandu, kojeg su podržavali Sveto Rimsko Carstvo i Španjolska, Zapolja je priznao vrhovnu vlast Turaka. Sve je to dovelo do duge borbe koja je trajala tijekom cijele vladavine Ferdinanda I. (1527.-1564.) i poslužila je kao izgovor Turcima da napadnu Ugarsku, navodno braneći interese svog štićenika Zapolje.

I doista, iskoristili su podjelu među ugarskim feudalcima. Tek pred kraj svoje vladavine Ferdinand je stekao efektivnu vlast nad Transilvanijom i dijelom Ugarske koji je priznao Zapoljinu vlast. Slavni fratar George Martinuzzi (zapravo George Utišinović, Hrvat koji se u tekstovima pojavljuje kao Mađar) odigrao je odlučujuću ulogu u tom procesu. Neki ga smatraju najvećim mađarskim državnikom svih vremena, a bio je kardinal Katoličke crkve na preporuku Karla V., koji je neprestano poticao svog brata Ferdinanda na pomirenje sa Zapoljom kako bi se kršćanske snage mogle koncentrirati u borbi protiv Turaka.

Ipak, dio Mađara, uhvaćen između dva carstva, nikada nije u potpunosti napustio ideju sklapanja mira s Turcima kako bi smanjio svoje gubitke. Kasnije, kada je značajan dio Mađara prihvatio kalvinizam, nastojali su se oduprijeti utjecaju habsburških kraljeva. Ti su kraljevi, štoviše, u skladu s potrebama i duhom vremena, pokušali obuzdati moć feudalnog plemstva jačanjem središnje vlasti i formiranjem stajaće vojske sposobne za borbu protiv turskih trupa, posebno zastrašujućih janjičarskih jedinica. Ove turske snage bile su daleko nadmoćnije od prilično improviziranih vojski feudalaca.

Maksimilijan I. (1564.-1576.), Ferdinandov nasljednik, već je bio okrunjen za kralja Ugarske i Hrvatske za života svog oca. U to vrijeme, Mađarska je bila podijeljena na tri dijela: jedan pod habsburškom kontrolom, drugi pod Žapoljom, a najveći dio, s glavnim gradom u Budimu, pod turskom vlašću.

Svečanoj krunidbi prisustvovali su i hrvatski velikaši sa svojim svitama (banderii), ukupno 3000 bogato opremljenih konjanika, predvođeni Nikolom Zrinskim sa svojih 168 vitezova, vrhuncem te čete. Prema suvremenom opisu, nosili su kacige i oklope, a oružje su im bila koplja i mačevi, a ponekad i sjekire sa širokim oštricama.

Tijekom krunidbe, Nikola Zrinski nosio je zlatnu jabuku s križem, a njegov sin Juraj zastavu Kraljevine Dalmacije, Ladislav Banić zastavu Kraljevine Hrvatske, Stjepan Dobo zastavu Slavonije, a knez Nikola Frankopan od Trzića zastavu Kraljevine Bosne.

Tom prilikom, Maksimilijan je potvrdio Zrinskog na mjestu generalnog kapetana cijele Ugarske na desnoj obali Dunava, mjesto na koje ga je imenovao kralj Ferdinand 28. svibnja 1563.[221] Nadazdi je obnašao dužnost generalnog kapetana u preostalom dijelu teritorija.

Maksimilijan se oženio svojom rođakinjom Marijom, kćeri Karla V. i sestrom Filipa II. Tri godine je zamjenjivao Karla V. u Španjolskoj, vladajući razborito i odlučno. Kao španjolski infante, imao je pravo na španjolsko prijestolje ako Filip II. umre bez nasljednika.

Novi kralj Ugarske i Hrvatske bio je zabrinut hoće li održati mir s Turcima, koji je njegov otac dogovorio 1562. godine s obvezom plaćanja harača, koji su nazivali "darom". Turci su, prema svom običaju, smatrali da Ferdinandovom smrću dogovoreni mir gubi na valjanosti. Stoga su zahtijevali da Maksimilijan plati dospjeli harač i obnovi mirovni sporazum. Maksimilijan je sazvao vijeće plemića u Beču, među kojima je bio i Zrinski, koji se zalagao za nastavak rata za oslobođenje ugarskih i hrvatskih krajeva koje su okupirali Turci. Ipak, struja u korist mira je prevladala, pogotovo jer je Sulejman Veličanstveni dao ponude u tom smislu.

Maksimilijan je poslao darove u Carigrad, odnosno dospjeli harač. Međutim, erdeljski vojvoda Ivan Žigmund, sin Ivana Zapolve i turski štićenik, napao je dijelove Ugarske pod Maksimilijanovom kontrolom. Njihova agresija je odbijena, a njihov grad Tokaj je zauzet. Sulejman, koji je već odobrio novi osmogodišnji mirovni sporazum, saznavši za pad Tokaja, poništio ga je i naredio graničnim zapovjednicima da napadnu Hrvatsku i Mađarsku. Na hrvatskom frontu, Osmanlije su osvojile tvrđavu Krupu, posjed Zrinskih. U međuvremenu, hrvatski ban, grof Petar Erdödi, porazio je vojsku bosanskog paše.

Unatoč svemu, postojali su izgledi za mir. Tada je veliki vezir Ali-paša umro, a njegovu je ulogu 28. lipnja 1565. preuzeo ratoborni Muhammad-paša Sokobi, jedan od najvećih turskih državnika i vojskovođa, u rodu s trojicom sultana, koji je vladao Osmanskim Carstvom željeznom rukom do svoje nasilne smrti (ubio ga je fanatik 11. listopada 1579.).

Prethodno, nakon smrti Hairedina Barbarosse, bio je i zapovjednik turske mornarice (1546.-1553.). Borbeni Muhammad Sokobi odlučno je odbacio ideju mira. Štoviše, sultan Sulejman žudio je osvetiti svoju neuspjelu opsadu Malte prethodne godine. Stoga je 21. listopada 1565. napisao svom vazalu Ivanu Sigismundu da će mu sljedećeg ljeta priskočiti u pomoć s takvom silom "da će usluge koje smo vam obećali sjati jače od sunca diljem svijeta, a ta će se činjenica pamtiti do kraja svijeta i do konačnog suda."[222]

Maksimilijan nije imao drugog izbora nego brzo okupiti vojsku i novac. Njemački sabor izglasao mu je izvanredni paket pomoći od dvadeset četiri Römermonatana i osam za svaku sljedeću godinu. To je iznosilo 20 000 pješaka i 4 000 konjanika. Filip II. pridonio je značajnom pomoći u ljudima i novcu: oko 6 000 tercija i 10 000 eskuda mjesečno, plus izvanredni doprinos od 300 000 eskuda.[223]

Prema ugarsko-hrvatskim i austrijskim izvorima, ugarski plemići odobrili su izniman porez od dva srebrna florina po obitelji svojih podanika i opću regrutaciju na Saboru. Papa je pridonio s 50.000 dukata. Osim njemačkih i španjolskih vojnika, 7.000 vitezova došlo je iz Češke. 5.400 iz "nasljednih zemalja" Austrije i 3.500 mađarskih vitezova. Vojvoda od Guisea doveo je 100 vitezova iz Francuske, vojvoda od Ferrare stigao je iz Italije s 800 vitezova, vojvoda od Firence s 3.000 pješaka, a vojvoda od Savoje s 400 vojnika. Papinskim sredstvima prikupljeno je 2.000 pješaka.

Tako je Maksimilijan mogao zapovijedati s 40.000 vojnika, pola konjanika, pola pješaka. Nadalje, glavne tvrđave dobile su pojačane garnizone, a u Hrvatskoj su organizirane trupe za diverzantske akcije. Zrinski, kapetan Sigeta, okupio je oko 2000 boraca, među kojima i nekoliko hrvatskih plemića.[224]

Iako je Maksimilijan imao podršku većeg dijela kršćanske Europe, njegovi izgledi bili su daleko od dobrih protiv 300 000 vojnika Sulejmana Veličanstvenog, najimpresivnije sile kojom je ikada zapovijedao u bilo kojem od svojih dvanaest prethodnih pohoda. Prema francuskim izvorima, sultan je krenuo "s tolikom količinom topništva i svih vrsta streljiva da je to zaista zastrašujuće".[225]

Sulejman, ostario i oslabljen do te mjere da više nije mogao jahati, napustio je Carigrad krajem travnja. U Zemun, na granici Mađarske i Hrvatske, stigao je u drugoj polovici lipnja. Tamo ga je s raskošnim darovima dočekao Ivan Sigismund Zapoljski. Glavni izazov bio je prijeći Dunav u Hrvatskoj, blizu Vukovara, i rijeku Dravu blizu Osijeka, te proći kroz niz tvrđava koje su se nalazile između sultana i Maksimilijana.

Sulejman, ostario i oslabljen do te mjere da više nije mogao jahati, napustio je Carigrad krajem travnja. Sulejman je planirao prvo napasti tvrđavu Jegar, sjevernije, ali je primio vijest da je Nikola Zrinski porazio turski kontingent blizu Siklosa u južnoj Mađarskoj. Stoga je odlučio opsjedati Siget. Ovdje su ulogu odigrali i stara ogorčenost i mržnja prema Zrinskom, koji je više puta prkosio Turcima i ubio svog štićenika Kazianera, bivšeg zapovjednika austrijskih pomoćnih trupa u Hrvatskoj, koji je dezertirao i izdao Ferdinanda.

Zbog poplave rijeke Drave, turska vojska stigla je do Sigeta tek 1. kolovoza, a do Sulejmana 6. Tamo se okupila glavnina turske vojske, koja je brojala između 100.000 i 200.000 elitnih vojnika, zajedno s velikom količinom topništva i drugih ratnih strojeva. Postoje brojni zapisi o opsadi Sigeta, a najvažniji je onaj Fernanda Crnka, rođaka Zrinskog, koji je preživio herojski otpor uz hrvatskog plemića Gašpara Alapića, kasnijeg bana Hrvatske. Crnko je opisao obranu Sigeta na hrvatskom i glagoljičkom pismu.[226] Njegov rukopis preveo je na latinski Slovenac Samuel Budia i objavio ga u Beču 1568. pod naslovom "Historia Sigethi, totius Sclavoniae fortissimi propugnaculi".[227]

Mnogo kasnije pronađen je i objavljen izvorni hrvatski tekst,[228] koji će nam poslužiti kao primarni izvor.

U to vrijeme Siget je bio podijeljen na tri dijela: novi grad, stari grad i citadelu. Tvrđava se nalazila u močvarama potoka Almash (Sziget na mađarskom znači otok). Novi i stari grad bili su odvojeni kratkim mostom. Njihove utvrde sastojale su se od drveta i zemljanih nasipa. Močvare su pružale glavnu obranu. Samo je citadela, povezana sa starim gradom dugim mostom, imala bolje utvrde i kamenu kulu.

Zrinski je opskrbljivao Siget obilnim namirnicama. Dok su se Turci približavali, s teškim topništvom, predvođeni Sulejmanom Veličanstvenim i velikim vezirom Muhamedom Pašom Sokolovićem, garnizon od oko 2500 ljudi zakleo se Zrinskom da će se boriti do kraja. Pred njima, Zrinski je položio sljedeću zakletvu:

"Ja, knez Nikola Zrinski, obećavam prvo Svemogućem Bogu, zatim Njegovom Veličanstvu, našem najslavnijem monarhu, i našoj nesretnoj domovini, i vama, gospodo, da vas nikada neću napustiti, već da ću živjeti i umrijeti s vama, dijeleći dobra i zla. Neka mi Bog pomogne."

Opsada, koja je započela 7. kolovoza 1566., trajala je cijeli mjesec. Novi kvart nije bio dobro utvrđen, pa ga je Zrinski napustio i zapalio dva dana kasnije. Dvanaest dana kasnije, 19. kolovoza, Turci su zauzeli stari dio tvrđave i tom prilikom mnogi su branitelji pali jer se nisu uspjeli na vrijeme skloniti u citadelu. Nekoliko tisuća Turaka također je poginulo. Nekoliko dana ranije, Zrinski je poslao glasnika kralju i caru Maksimilijanu, čijoj se pomoći uzalud nadao, obavještavajući ga da će "vidjevši se u teškoj situaciji, napustiti stari grad i povući se u citadelu kako bi se tamo odupirao do posljednjeg čovjeka".

Bitka za citadelu bila je žestoka i rezultirala je velikim turskim žrtvama. Veliki vezir Sokolović pokušao je pridobiti Zrinskog obećavši mu da će sultan priznati njegovu vlast nad cijelom Hrvatskom. To nije bilo prazno obećanje, s obzirom na presedan ugarskog kralja i erdeljskog vojvode Ivana Zapolje i njegova sina Žigmunda, koje su Turci priznali i zaštitili od Ferdinanda I. Zrinski je, međutim, oholo odbio tursku ponudu.

Druga kušnja s kojom se Zrinski suočio bila je daleko bolnija. Turci su zarobili mladog trubača iz pratnje Jurja Zrinskog, najstarijeg sina bivšeg bana Nikole. Poslali su trubu i zahtijevali predaju tvrđave, prijeteći da će ubiti sina ako odbije. Zrinski je, unatoč tome što je imao dovoljno razloga osigurati da njegova loza ne izumre, izdržao i ovu kušnju. Ovaj primjer nesebičnosti ubraja se među najslavnije epizode u vojnoj povijesti i prethodi kasnijem, dobro poznatom činu branitelja Alcázara u Toledu u Španjolskom građanskom ratu.

Turci su zatim pokušali slomiti moral branitelja bacajući slova na strijele, potičući ih da ne gube živote uzalud, da se predaju, a u tom slučaju će ih veliki vezir bogato nagraditi. Međutim, branitelji su ostali vjerni svojoj dužnosti.

Istovremeno, Turci su nekoliko dana neprestano, teškom vatrom bombardirali redutu, probijajući njezine utvrde na nekoliko mjesta. 26. kolovoza pokrenuli su snažan napad, koji su branitelji odbili i zarobili dvije turske ratne zastave. U tom napadu pali su egipatski guverner Ali-paša i Aliportuk, zapovjednik turske topništva.

Tri dana kasnije uslijedio je još jedan, još žešći napad. Sam sultan Sulejman, već na samrti, pregledao je svoje trupe. Borbe su trajale od zore do sumraka. Branitelji su se čvrsto držali i zarobili kapetana janjičara.

Turci su zatim počeli potkopavati najjači bastion, poznat kao "planina", i 2. rujna su ga digli u zrak. Zrinski je još jednom odbio Turke, ali je izbio požar, prisiljavajući ga da preda dio citadele s preživjelim stanovništvom i povuče se u kamenu redutu. Sulejman je umro 4. rujna, ali veliki vezir Sokolović prikrio je njegovu smrt. Čak i sljedećeg dana, tijekom napada 5. rujna, sultanovo tijelo je postavio pokraj prozora šatora kao da promatra napad svojih trupa. Razboriti i pronicljivi Sokolović obavijestio je samo svog tasta, budućeg Selima II., o sultanovoj smrti, kako bi mogao nesmetano preuzeti nasljedstvo.

Zrinski je ostao sa samo 500 vojnika. Kada su Turci ponovili svoje napade 7. rujna, pokušavajući zapaliti ostatak tvrđave, Zrinski je odlučio izaći i protunapasti nego da živi pogine spaljen zajedno s citadelom. O tom podvigu, njegov vjerni tajnik Crnko prepričava izuzetno zanimljive detalje koji nam pomažu da shvatimo osobnost ovog ponosnog i hrabrog hrvatskog velikaša.

Prvo je bacio blago i dragocjenosti iz svojih odaja u vatru. Zatim je obukao svoju najljepšu odjeću. Na glavi je nosio perjanicu ukrašenu čapljim perjem i dragim kamenjem. Oko struka je u ruci stavio pištolj, mač i štit. U podstavu svog dolmena dao je ušiti 100 dukata kao ratni plijen za svakog Turčina koji bi mogao zarobiti njegovo tijelo.

Nije zaboravio ni ključeve grada, koje je herojski branitelj želio zadržati do smrti. U dvorištu je okupio branitelje. Pored vrata postavio je napunjeni top. Na kraju je okupio garnizon, podsjećajući ih da svi moraju umrijeti za svetu vjeru Krista, kralja i domovinu. Kad su se svi zakleli da će se boriti do smrti, Zrinski je naredio da se otvore vrata citadele i top je pucao na Turke koji su napadali u gustim redovima. Kroz nastali proboj, Zrinski je provalio naprijed na čelu svojih boraca.

Zastavnik je bio mladi hrvatski plemić Juranić. Zrinski je pištoljem upucao jednog od turskih zapovjednika i mačem odrubio glavu nekoliko neprijateljskih vojnika. Turci su mu vikali da se preda i da ne gubi glavu uzalud. Konačno je pao, ranjen turskim metkom u glavu. Krvava bitka bjesnila je oko njega, u kojoj su gotovo svi njegovi vojnici poginuli. Još živ, odveden je pred janjičarskog časnika, koji je naredio da mu se odrubi glava nad Kazianerovim poznatim topom. Bila je to simbolična osveta za smrt koju je Zrinski prigodno nanio izdajniku i turskom štićeniku Kazianeru.

Kad su napadači masovno napali bastion kako bi ga opljačkali, barutana u kamenoj kuli eksplodirala je, ubivši nekoliko tisuća Turaka.

Šačica preživjelih branitelja zarobljena je i kasnije otkupljena, među njima Gašpar Alapić, Zrinskijev nećak i kasnije ban Hrvatske (1574. – 1577.), te spomenuti Francisco Crnko, koji je prepričao opsadu Sigeta.

Sokolović je nabio Zrinskog glavu na koplje, koje je dva dana ostalo ispred sultanovog šatora. Zatim je glavu poslao svom bratu Mustafi, budimskom paši, koji ju je pak poslao grofu Salmu, zapovjedniku carske vojske. Juraj, sin Nikole Zrinskog, kasnije je pokopao očevu glavu u obiteljskom mauzoleju u pavlinskoj crkvi svete Helene u Kakovcu, rezidenciji Zrinskih.

Turci su kod Sigeta izgubili 18 000 pješaka i 7 000 janjičara. Moćna osmanska vojska vratila se, pljačkajući hrvatska zemljišta putem, te se 24. listopada u Beogradu udružila sa Selimom II., koji je u međuvremenu preuzeo vrhovnu vlast bez protivljenja, upravo zahvaljujući vještini svog zeta, velikog vezira Muhameda-paše Sokolovića.

Tijekom opsade Sigeta, carska vojska od više od 40 000 konjanika s kršćanskog Zapada ostala je potpuno neaktivna. Mađarska i hrvatska elita uzalud su predlagale da se napadne Ostrogon, koji su držali Turci, čime bi se Sulejmanove snage odvratile od Sigeta. Suvremeni mađarski izvori sugeriraju da je strah Nijemaca bio toliko velik da su odbili čak i priznati tako opasnu akciju. Antun Vramec, hrvatski kroničar i zagrebački kanonik koji se nalazio u carskom sjedištu, napisao je svom bratu: "Gubimo vrijeme ovdje u logoru kod Komorana čekajući ne znam kakvu priliku." 22. listopada, kada više nije bilo sumnje da je turska prijetnja prošla, kršćanska vojska se raspala.

Samo su u Hrvatskoj provedene diverzantske akcije, koje su zaustavile i raspršile značajne turske kontingente koji su marširali kako bi se pridružili glavnoj vojsci. U blizini Novigrada na rijeci Uni, u tadašnjoj turskoj Hrvatskoj, današnjoj Bosni, vodila se velika bitka između trupa zapovjednika Požege i Hlivna s jedne strane i snaga hrvatskog bana Petra Erdödija i nadvojvode Karla, ujaka kralja i cara Maksimilijana, s druge strane. Kršćani su postigli sjajnu pobjedu i zaplijenili veliki plijen. Ova radosna vijest proširila se među kršćanima kao mala utjeha pred gubitkom Sigeta i smrću njegovih hrabrih branitelja.[229]

Sigetski junak u hrvatskoj književnosti i tradiciji

Junački podvig branitelja Sigeta imao je veliki utjecaj ne samo u njihovo vrijeme, već je postao i omiljena tema u hrvatskoj narodnoj poeziji i književnosti u sljedećim stoljećima. Sigetski junak jedan je od glavnih protagonista epske hrvatske narodne poezije tzv. Banskog neba, u kojem se veličaju i veličaju podvizi Zrinskog i njegovih suvremenika, posebno bana Ivana Karlovića.

U hrvatskoj književnosti imamo cijeli niz Zrinijada, odnosno djela čija je glavna tema Zrinski, junak Sigeta. Prva bi bila pjesma pod naslovom "Osvajanje Sigeta" Bernarda Karnarutića, zadarskog plemića i bivšeg "vojvode" hrvatskih konjanika u službi Mletačke Republike.[230](bilješka 15) Ova pjesma napisana je neposredno nakon pada Sigeta, prema izvještaju Francisca Crnka, a objavljena je 1584. godine.

Kao suvremenik, Karnarutić prepričava i druge zanimljive detalje. Naglašava sudjelovanje Hrvata na Zrinskom dvoru u Sigetu: "Hrvati su bili čast njegova dvora." Pjesnik je, poput svojih suvremenika, smatrao tursku invaziju Božjom kaznom za počinjene grijehe. U svojoj pjesmi, kada Zrinski drži posljednji govor prije napuštanja tvrđave, osvrće se na tešku situaciju koja je vladala u Crkvi zbog raskola (reformacije). Samo ako se državne vlasti pokore Crkvi, turska vlast će biti odbijena. Čak aludira na savez katoličke Francuske s Turcima i navodi da zbog toga u Francuskoj nema sreće ni radosti, već "kuge, gladi i borbi".

Godine 1661. Karnarutićev ep uredio je Peter Fodroci u Zagrebu, koristeći pravopis koji su koristili Hrvati kajskog dijalekta.

Pjesnik je svoje djelo posvetio Jurju Zrinskom, sinu sigetskog junaka. Ovo je prva od mnogih posveta u književnim i znanstvenim djelima u čast potomka ugledne plemićke obitelji koji je, zahvaljujući slavi branitelja Sigeta, postao sastavni dio kršćanskog epa u stoljetnoj borbi protiv Osmanlija.

Sam Jurja Zrinski bio je vrlo učen čovjek. Primjerice, Ivan Pergošić, bilježnik i sudac zagrebačkog komitata, posvetio je Jurju Zrinskom hrvatsku verziju poznatog pravnog djela Decretum Tripartitum mađarskog pravnika Verbözyja, napisanu na latinskom.[231] Domingo Zlatarić (1555. – 1610.) iz Dubrovnika, jedan od najznačajnijih pjesnika svog vremena, objavio je zbirku prijevoda i svojih izvornih pjesama u Veneciji 1608. u raskošnom izdanju Alda Minuzzija. Posvetio ju je, a posebno svoj prijevod Elektre,[232] knezu Jurju Zrinskom. Što se tiče Elektre, navodi da ju je preveo s grčkog "u čast hrvatskom jeziku". Zahvaljuje Zrinskom što je uzeo njegovog brata Mihaela u svoju službu kao časnika. Zrinski je pismeno zahvalio Zlatariću, tražeći da mu pošalje i svoja druga djela.

Hrvatski polihistor Paul Ritter Vitezović, pisac koji je formulirao nacionalni program, objavio je 1684. godine pjesničko djelo Odiljenje Sigetsko.[233] Ova knjiga o tragediji Sigeta nastala je pod utjecajem Opside Sigetske, djela Petra Zrinskog, praunuka sigetskog junaka, a njezin rukopis čuva se u knjižnici bečkog dvora.[234] To je Petrov prvi pokušaj prevođenja na hrvatski epske pjesme Adrianskoga mora sirena (Sirena Jadranskog mora), koju je na mađarskom jeziku objavio njegov stariji brat Nikola.[235] Kasnije je Petar Zrinski, uvodeći određene preinake, objavio svoj hrvatski prijevod u Veneciji, u raskošnom izdanju.[236]

Posljednji Zrinski u hrvatskoj povijesti

Braća Petar i Nikola Zrinski naslijedili su od svog pretka, sigetskog junaka, velike posjede u Međimurju, regiji naseljenoj Hrvatima koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji, ali koja je bila dio ugarskog komitata Zalad. Nakon smrti svog oca Jurja, mađarsko-hrvatski plemići obrazovani su kod poznate figure mađarske protureformacije, nadbiskupa Petra Pazmanyja. Studirali su na isusovačkom kolegiju u Trnavi (danas u Slovačkoj) i, kao ugledni studenti, primljeni su u Rim kod pape Urbana VIII.

Nikolino intelektualno formiranje odražava se u njegovoj pjesmi kada navodi, kao što je to prije njega učinio Karnarutic, da je turska invazija bila posljedica božanskog gnjeva protiv Mađara, od kojih su mnogi prešli na protestantizam. Bog je dopustio paklenim silama da potaknu sultana na rat, u kojem je Siget pao, ali i Sulejman je umro zahvaljujući zaslugama Zrinskog, kojeg su anđeli uzveli na nebo. Činjenicu da je Nikola, unuk branitelja Sigeta, iako iz Hrvatske i identificirajući se kao Hrvat, bio autor prve mađarske epske pjesme, mađarska nacionalistička historiografija iskoristila je kako bi predstavila sigetskog junaka i njegove unuke isključivo kao mađarske domoljube. Isti argument djelomično je održan tijekom komemorativnih događanja za četrdesetu obljetnicu opsade Sigeta, organiziranih u Mađarskoj.

Bilo bi besmisleno uopće spominjati ovaj detalj da nije raširene prakse u europskoj historiografiji predstavljanja i tretiranja Ugarsko-hrvatskog kraljevstva isključivo kao Ugarskog, čime se potpuno ignorira sudjelovanje Hrvatske u toj uniji od 1102. do 1527., a kasnije i u zajednici s Austrijom (1527. – 1918.). Kroz to dugo razdoblje, Hrvatska i Ugarska bile su dva zasebna kraljevstva, svako sa svojom unutarnjom upravom, saborima i zakonima, ali blisko surađujući u obrani svojih zajedničkih interesa. Tek kasnije, pod utjecajem modernih nacionalističkih trendova u Ugarskoj, pojavila se tendencija predstavljanja "zemlja Krune Svetog Stjepana", uključujući Hrvatsku, kao sastavnog dijela mađarske nacionalne države, iako se radilo o etnički heterogenom teritoriju gdje su Mađari činili jedva polovicu stanovništva. Taj nacionalistički trend izazvao je političku krizu 1848., koja je kulminirala 1918. raspadom Habsburške Podunavske Monarhije. U modernom dobu nacionalnih pokreta, braća Nikola i Petar Zrinski su od strane Hrvata slavljeni kao nacionalni heroji zbog njihove čvrste obrane ustavnih prava feudalne Hrvatske protiv centralizatorskih tendencija bečkog dvora. Razumljiva želja habsburških monarha, u skladu s općim europskim trendom, za jačanjem središnje vlasti imala je negativan aspekt, budući da se u tipično višenacionalnoj zajednici to postizalo prevlasti austrijsko-njemačkog elementa.

Za Hrvate, Mađare, Čehe i druge narode Habsburške Monarhije takvi su se pokušaji osjećali kao gubitak državnosti i korak prema germanizaciji. Dakle, imamo paradoksalnu pojavu: feudalni gospodari, braneći interese svojih staleža od uvođenja reformi, posebno onih koje je zagovarao prosvijećeni apsolutizam, djelovali su kao prvaci nacionalne opozicije, iako ih, kao eksponente starog režima, nije osobito privukla moderna ideja nacionalnosti.

Nikola i Petar Zrinski, praunuci sigetskog junaka, istaknuli su se u drugoj polovici 17. stoljeća kao vođe otpora hrvatskog plemstva, kao i ugarskog i, donekle, austrijskog plemstva, protiv centralizatorskih tendencija dinastije. Kada je Nikola Zrinski, hrvatski potkralj, slučajno poginuo tijekom lova (1664.), njegov brat Petar naslijedio ga je kao potkralj i vođa otpora. Petar se istaknuo u ratovima protiv Osmanlija, ali kao diplomat i političar bio je inferioran svom bratu.

Zavjerenici su se oslanjali na dobre namjere Luja XIV. i Mletačke Republike te su nastojali pridobiti podršku Poljske. Kada su, zbog niza nesretnih događaja, sva ta obećanja propala, Petar Zrinski pokrenuo je pregovore s Turcima, ali je 1671. u Bečkom Novom Mjestu osuđen, izdan, osuđen na smrt i pogubljen zajedno sa svojim šogorom, knezom Kristoforom Frankopanom, unatoč intervenciji nekoliko monarha, pa čak i Pape. To je označilo kraj moći starog hrvatskog plemstva i početak njihove rastuće ovisnosti o bečkom dvoru.

Sjećanje na Petra Zrinskog postalo je nacionalni kult u drugoj polovici prošlog stoljeća, kada se hrvatski otpor austrijskoj i mađarskoj dominaciji temeljio na isticanju povijesnih prava Kraljevine Hrvatske. Tom je kultu uvelike pomogao talentirani hrvatski romanopisac Eugenio Kumičić, koji je 1892. objavio hrvatski povijesni roman Zavjera, prožet snažnom nacionalističkom tendencijom i dramatičnim opisom borbe i patnji Petra Zrinskog i Franje Kristofora Frankopana, potonjeg potomka plemićke hrvatske obitelji i pjesnika.

Ni kult sigetskih junaka nije izumro. Tijekom ere europskog romantizma, njemački pisac i domoljub Theodor Körner skladao je tragediju Zriny, koja je postigla veliki uspjeh. Ovo je djelo inspiriralo hrvatskog pjesnika Huga Badalića da napiše libreto za operu "Nikola Šubić Zrinski", djelo tada vodećeg hrvatskog skladatelja Nikole od Zajca. Ova opera premijerno je izvedena s velikim uspjehom 1879. godine, ostala je stalna na repertoaru i izvedena je stotine puta, izazivajući oduševljene ovacije publike. Tijekom razdoblja stranog ugnjetavanja, veličanje sigetskih junaka usađivalo je nacionalni ponos i vjeru.

Ove kratko spomenute činjenice, koje svjedoče o bliskoj vezi između obitelji Zrinski i hrvatskog nacionalnog procesa, čine besmislenim pobijanje teze koja Zrinske predstavlja kao mađarske nacionalne heroje. Njegovo sudjelovanje u zajedničkim pothvatima Hrvatske i Mađarske, dvaju "sestrinskih kraljevstava", kako su se tada nazivala, ne može se tumačiti u okviru hrvatskih nacionalističkih koncepcija, a kamoli mađarskih.

Čak i za života Petra Zrinskog, Vladislav Minčetić, sin jedne od najstarijih dubrovačkih obitelji, objavio je pjesmu "Hrvatska truba" u čast bana Petra, poznatog junaka u borbama protiv Turaka.[237] Dok Ivan Gundulić (1588.-1638.), najveći dubrovački pjesnik i Minčetićev prethodnik, u svom velikom epskom spjevu Osman povezuje nade u oslobođenje kršćanskih zemalja od turske vlasti s poljskim knezom Vladislavom, u Minčetićevim očima protagonist ove borbe je ban (prorex) Hrvatske, Petar Zrinski, koji je posjetio Dubrovnik 1654. na svom putovanju u Boku Kotorsku. Minčetić veliča Petra kao potomka slavnih predaka, koji su bili "vrhunac svih banova" i nose "krv visokog plemstva". Petar je "Sjeverna zvijezda" koja će osloboditi hrvatske zemlje. Turski polumjesec će se povući pred suncem Zrinskog, a tada će slavu ovog hrvatskog Apolona pjevati glasovi jadranskih sirena. O Petru kaže da je "ban po imenu, ali kralj po djelu".

Iznad svih počasti ovoga svijeta

U tvom djelu nadilazi i živi

Duh hrvatskog naroda.

Minčetić, kao i drugi Hrvati njegova vremena, itekako je svjestan da je Hrvatska jedna od zemalja koje s pravom nose počasni naziv "bedema kršćanstva". Zato pjeva:

U valu ropstva

Italija bi bila potopljena

Da se osmansko more nije razbilo

o herojske obale Hrvatske.

Već smo spomenuli prepisku između hrvatskog pjesnika Dominga Zlatarića i kneza Jurja Zrinskog, sina sigetskog junaka. Juraj, između ostalog, zahvaljuje Zlatariću na uslugama koje je učinio svom rođaku Petru Šubiću Peranskom, koji je zadržao staro obiteljsko prezime Zrinski, prije Šubić, budući da je obitelj Šubić tek u 14. stoljeću usvojila prezime Zrinski, po tvrđavi Zrin, tada smještenoj u sjevernoj Hrvatskoj, a danas na hrvatsko-bosanskoj granici. Šubići-Zrinski potomci su najstarijeg hrvatskog plemstva, koje je nastalo na temelju postojeće plemenske organizacije.

U ranom srednjem vijeku Šubići se spominju među dvanaest najznačajnijih hrvatskih plemena. U prijelaznoj fazi iz plemenskog u feudalni sustav, Šubići su u 12. stoljeću dobili cijeli komitatus Bribir, prije plemenski, kao nasljedno leno. Time su postali veliki vladari kraljevstva, noseći titulu knezova (na hrvatskom knez). Njihova moć kulminirala je u 14. stoljeću kada je ban Pavao Šubić (umro 1312.) postao nasljedni ban Hrvatske i Bosne, ravnopravno s bilo kojim kraljem tog doba.

Njihova uloga bila je odlučujuća u ustoličenju napuljskih Anžuvinaca u Hrvatskoj i Ugarskoj, s kojima su bili u srodstvu. Mladen II., Pavlov sin, sukobio se s Anžuvincima, koji su nastojali ojačati kraljevsku vlast protiv oligarhije velikih feudalaca. U toj borbi izgubio je slobodu i bogatstvo. Njegov nećak Juraj ustupio je kralju Luju X. staro obiteljsko imanje, grad Ostrovicu u južnoj Hrvatskoj, a zauzvrat je dobio grad Zrin, odakle potječe prezime Zrinski. Tako je bio osnivač moćne obitelji koja je postupno, a posebno kroz bračne saveze svojih potomaka s knezovima Krbavskim, Blagajskim i Frankopanima, te kraljevskim nagradama za zasluge na bojnim poljima, stekla veliko bogatstvo i ogroman ugled. Ovdje, neizravno, leži uzrok propasti ove obitelji. Strah od bečkog dvora, zavist i pohlepa za otimanjem njegove imovine motivirali su Petra Zrinskog na smrtnu osudu.

Ova obitelj dala je Hrvatskoj mnoštvo banova (potkraljeva) i vojnih zapovjednika. Za više detalja, reproduciramo obiteljsko stablo Zrinskih, sastavljeno prvenstveno prema hrvatskom povjesničaru Vjekoslavu Klaiću.[238] (Napomena 23) Tragična sudbina Petra Zrinskog, obezglavljenog u Beču i lišenog imovine, te njegove supruge Katarine i sina Ivana Antuna, tamo zatočenog i ubijenog, imala je dubok utjecaj na nekoliko generacija Hrvata, upravo u razdoblju formiranja nacionalne svijesti.

Njegova kći Elena, udana za Rakoczyja, postala je mađarska nacionalna heroina, usko povezana s pobunom obitelji Rakoczy, oca i sina, te s njezinim drugim suprugom, Tölökijem.

Povijesne projekcije

Činjenice o Leonidama kršćanskog svijeta i obiteljskoj slavi Šubić-Zrinskih, ispričane sa znanstvenom strogošću na temelju nalaza hrvatske historiografije, koja nije lako dostupna zapadnim povjesničarima, mogu biti korisne u procjeni hrvatskog doprinosa kolektivnom naporu zapadnog svijeta u obrani od osmanske prijetnje. Nadalje, sintetski podaci o jednoj od najstarijih hrvatskih obitelji, koja je odigrala važnu ulogu u formiranju hrvatske nacionalne monarhije u srednjem vijeku od 7. do 12. stoljeća, kasnije tijekom hrvatsko-ugarske personalne unije (1102.-1526.), te je bila protagonistom hrvatske državne misli, ističući se pod habsburškim žezlom sve do tragičnog izumiranja Zrinskih, kao prvaci obrane europskog kršćanstva i istovremeno hrvatska politička individualnost, mogu poslužiti kao dokaz tisućljetnog kontinuiteta Hrvatske kao jedne od najstarijih europskih nacija.

Ipak, Hrvatska je, pod utjecajem teorija jezičnog rasizma – prema kojima narodi slavenske jezične skupine, unatoč različitim, pa čak i suprotstavljenim državnim i kulturnim tradicijama, čine kohezivnu kulturnu i etničku zajednicu – i zbog pogrešnih interesa zapadnih demokracija u njihovom protivljenju njemačkom militarizmu i rusko-sovjetskom imperijalizmu, pripojena Srbiji nakon Prvog svjetskog rata, čime je, nakon 1200 godina, izgubila atribute svog suvereniteta.

S druge strane, žrtva sigetskog junaka, bivšeg bana Hrvatske, u obrani važne tvrđave susjedne Mađarske, kako bi se spriječilo da najmoćniji turski sultan dođe do srca Svetog Rimskog Carstva – koje je stoljećima bilo simbol jedinstva kršćanskog Zapada – može poslužiti kao jedan od najuvjerljivijih i najdramatičnijih dokaza nesebičnosti Hrvata u obrani većeg međunarodnog dobra, u ovom konkretnom slučaju, obrane zapadnog društva bez obzira na nacionalne granice.

Ideja nadnacionalne zajednice naroda zapadne Europe općenito je daleko važnija od sterilnih rasprava o tome jesu li junak Sigeta i njegovi praunuci, istaknute osobe u protivljenju Hrvatske i Mađarske centralizatorskim tendencijama bečkog dvora, bili Hrvati ili Mađari, ili pripadaju li hrvatskoj ili mađarskoj povijesti. S pravom se slave kao junaci, kako se tada govorilo, obje domovine. Njihovi postupci služe kao dokaz da je nemoguće pisati povijest središnjeg Podunavlja iz nacionalističke perspektive, budući da su dotični narodi stoljećima zajednički branili vrijednosti naše zajedničke zapadne kulture. Nacionalistički kriteriji, posebno, ne mogu se primijeniti na osmostutku povijest ujedinjenja Kraljevine Hrvatske s Kraljevinom Mađarske.

Junaci Sigeta i Bečkog Novog Mjesta, svojim idealima i postupcima, potvrđuju da je moguće spojiti osjećaj odanosti svojoj hrvatskoj domovini s osjećajem pripadnosti široj nadnacionalnoj zajednici, s odgovarajućim pravima i odgovornostima. Takav stav sve je relevantniji za narode Europe u našem vremenu.

Sigetski junak bio je neustrašivi branitelj svoje Hrvatske, ali braneći zemlju Ugarsku, s kojom je Hrvatska bila ujedinjena osamsto godina kao pridruženo kraljevstvo, branio je i Hrvatsku. Pao je u službi kralja Ugarske i Hrvatske, koji je ujedno bio i car Svetog Rimskog Carstva i član vladajuće kuće Španjolske u doba kada sunce nikada nije zalazilo nad njegovim carstvom.

Žrtva potomka sigetskog branitelja, obezglavljenog u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, služi kao primjer odanosti domovini u skladu s duhom ovog novog razdoblja u našem društvu. Petar Zrinski, hrvatski junak, ban, državnik i književnik, poginuo je braneći ustavna prava Hrvatske, jer je pokušao djelovati u skladu s idealima nacionalističkog doba u našem zapadnom društvu.

Za dobrobit Hrvatske tražio je pomoć izvan okvira Habsburške monarhije, ne samo od kraljeva Francuske i Poljske, već i od Turaka, protiv kojih se do tada hrabro borio, slijedeći stope svojih slavnih predaka. Međutim, posljednji iz obitelji Šubić-Zrinski nije se mogao do kraja posvetiti ovom putu. Iznad svega, bio je kršćanski vitez. Upravo je njegovo oklijevanje zbog odanosti kršćanstvu dovelo do kasnijeg pokušaja pomirenja s carem Leopoldom, koji se, rigorozno primjenjujući državna načela, pokazao neumoljivim i nemilosrdnim.

Ova kruta politika dovest će do sloma Habsburške monarhije u našem stoljeću. Stoga se novo jedinstvo europskih naroda ne može temeljiti na dominaciji jedne ili više sila, već mora biti izraz interesa, prava i sloboda svih naroda europske zajednice, a prije svega najslabijih i najmanjih naroda.

Dok je junak Sigeta, Nikola Zrinski, u svom svojstvu Leonide kršćanstva, bio toliko odlučan i nepokolebljiv da je riskirao ne samo vlastiti život već i život svog sina, a s njim i konačno izumiranje svoje obitelji, njegov praunuk, ban Petar - kao što je ranije spomenuto - bio je čovjek modernog doba. On razumije i štuje žrtvu svojih slavnih predaka, ali ne zaboravlja da su u tragediji bila dva protagonista: s kršćanske strane njegov slavni pradjed, a s turske strane veliki vezir Mohamed-paša Sokobi Sokolović, rođenjem Hrvat. Opsada Sigeta, stoga, prema njezinim protagonistima, simbolizira tragediju cijele Hrvatske, tada podijeljene na kršćanski i islamski dio.

Nisu se samo Turci, koji su stigli iz Azije i Trakije, borili protiv kršćanske Hrvatske, već prvenstveno islamizirani Hrvati iz Bosne, koji i danas čine hrvatsku većinu u toj pokrajini. U njenom glavnom gradu, Sarajevu, prvi hitac Prvog svjetskog rata ispaljen je 1914. godine. Kada je Petar Zrinski poslao svog pouzdanika na pregovore s Visokom Portom, znao je da će na sultanovom dvoru pronaći visoke dužnosnike hrvatskog podrijetla, s istančanom sviješću o svom etničkom podrijetlu. Petrov izaslanik razgovarao je s njima na hrvatskom.

U žaru najžešće borbe između križa i polumjeseca na frontu koji je dijelom prolazio kroz srce hrvatskog nacionalnog teritorija, Hrvati su taj sukob doživjeli većim intenzitetom od drugih zapadnih naroda. Stoga među hrvatskim protivnicima nikada nije bilo mržnje, već viteškog natjecanja u obrani svojih ideala.

Tragični sukobi među Hrvatima u službi suprotstavljenih koncepcija dio su opće drame čovječanstva, izražene u susretima i sukobima različitih civilizacija. Iako je hrvatska osnovna tradicija izrazito zapadnjačka, velika hrvatska muslimanska manjina poslužila je kao poticaj da se s vremenom prevladaju kontrasti između islama i kršćanskog Zapada.

Katolički i muslimanski Hrvati, vjerni svojim idealima, boreći se i žrtvujući se za vlastiti duhovni identitet, znali su da su djeca iste domovine, istog Stvoritelja i pripadnici iste ljudske rase. Većina današnje Bosne na geografskim kartama u doba Zrinskih pojavljivala se kao "Turska Hrvatska", odnosno kao dio hrvatske nacionalne monarhije koja je pala pod kontrolu Osmanskog Carstva.

S druge strane, hrvatski muslimani uspjeli su sačuvati određene oblike političke autonomije unutar Osmanskog Carstva. Staro hrvatsko zemljoposjedničko plemstvo, koje je prihvatilo islam stjecajem okolnosti, uspjelo je sačuvati svoja prava kao jedino nasljedno zemljoposjedničko plemstvo u Osmanskom Carstvu koje nije iskusilo feudalni sustav u zapadnom smislu. U tom pogledu, muslimanski Hrvati bili su iznimka.[239] Posljedično, pokušaj posljednjeg Zrinskog da pregovara sa svojim sunarodnjacima na turskoj strani bio je neshvatljiv njegovim neumoljivim austrijskim sucima, koje čak ni sjećanje na sigetskog junaka nije moglo nagovoriti da s većom popustljivošću razmatraju novonastale nacionalističke trendove. Kasnije će i sama Habsburška monarhija svjesno usvojiti politiku suživota s Osmanskim Carstvom; čak će postati saveznici u Prvom svjetskom ratu, a nakon njihovog poraza, oba će carstva biti raspadnuta.

Posljednji Zrinski, kojeg se Hrvati sjećaju kao mučenika Bečkog Novog Mjesta, kao prvaka hrvatskog suvereniteta i nacionalnog jedinstva bez obzira na vjersku pripadnost, dostojnog svog pradjeda, sigetskog junaka, bio je, u širem smislu, preteča zbližavanja islamskog i kršćanskog svijeta unutar suvremene ekumenske misli.

[1] J. Maritain: Principes d´une politique humaniste, Pariz, 1945.: "L´humaine personnalité est un grand mystère mètaphysique. Nous savons qu´un trait essentiel d´une civilization digne de ce nom, est le sens et le respect de la dignité de la personne humaine", str. 14. O čisto znanstvenom problemu i nemogućnosti njegova rješenja vidi: G. A. Wetter: Sovjetski dijalektički materijalizam, prev. cast. Buenos Aires, 1950, 570, 1, gdje filozof Ralchevicy, iz sovjetske perspektive, priznaje nemogućnost, ili barem činjenicu da još nije razjašnjeno, kako se svijest mogla razviti iz nižih pokreta.

[2] Vidi, na primjer: A. Toynbee: Civilizacija stavljena na kušnju, Buenos Aires, 1960.

[3] E. Kant: Temelji za metafiziku situacije, str. 11, Djela u osam knjiga, Berlin.

[4] Vidi: Francisco Romero: Mjesto čovjeka, Buenos Aires, 1954.

[5] Vidi: Studia Croatica, sv. 20-21, naš članak, str. 58, 9.

[6] J. Jaurès: Idealizam i materijalizam u koncepciji povijesti, Buenos Aires, 1960., str. 24, 25 i 26.

[7] H. C. Waddington: Etička životinja, španjolski prijevod. Buenos Aires 1963.

[8] Vidi: "La Prensa" od 20. travnja 1967. Ricardo Sáenz Hayes, obilježavajući lik velikog njemačkog državnika Adenauera, kaže: "Njegov katolicizam značio je da je za njega 'čovjek bio nešto nedodirljivo i nepromjenjivo po prirodi, jer je rođen pod sjajem božanskog znaka koji ga obdaruje savješću, odgovornim samoodređenjem, vjerom, nadom i ljubavlju.'" Oni koji napadaju ovo podrijetlo i te atribute najizrazitiji su neprijatelji čovječanstva, bez obzira na njihovu rasnu pozadinu, njihove etičke i estetske težnje, njihovu metafiziku ili vjersku dogmu.

[9] F. Meinecke: Weltbürgertum und Nationalstaat, München 1917, citirano od L.D. Del Corral: Op. cit., str. 254.

[10] V. L. Tapie: U svom predavanju, objavljenom u Concience chrétienne et les Nationalismes, Pariz, 1958., str. 20.

[11] P. Fessard: Pax Nostra, ispitivanje međunarodne savjesti, Pariz, 1936., str. 422, kaže: „Nacija je narod koji, svjestan određenog zajedničkog podrijetla, kulture i prije svega interesa, teži objektivizirati svoje jedinstvo, jedinstvo osobne individualnosti u očima svojih članova, predstaviti ga sebi i drugima, kako bi se mogao potpuno neovisno orijentirati prema svojoj sudbini.“ Citirano od R. Arona u: „Rat i mir“, str. 869. R. Aron pak na istoj stranici kaže: „Ne čini mi se ni na koji način nelegitimnim definirati nacije kao 'kolektivne osobnosti'. U svakom čovjeku, osobnost je sinteza biološke činjenice i svjesne volje... On istovremeno sudjeluje u prirodi (u biološkom smislu) i u razumu. Po analogiji, može se govoriti o 'kolektivnim osobama': nacijama.“

[12] L. D. Del Corral: Op. cit. str. 246 i G. Barraclongh: Uvod u suvremenu povijest, španjolski prijevod str. 189 i dalje.

[13] Pojam „manihejski dualizam“ pripada Françoisu Perrouxu, prema H. Massisu: L'Occident et son Destin, Pariz, 1961., str. 348.

[14] Vidi "Clarín" iz Buenos Airesa, koji je objavio niz članaka najistaknutijih argentinskih pravnika i političara, koje je pokrenuo direktor novina, dr. Noble, a svi su branili nacionalni suverenitet i neovisnost, s povoljnim odjekom diljem Južne Amerike (Clarín, siječanj 1967.).

[15] L. D. Del Corral: Op. cit., str. 256.

[16] D. Mandić: Rasprave i prilozi [17] Citirano prema D. Del Corral: Op. cit., str. 248.

[18] V. Tapie: Op. cit., str. 20.

[19] J. Miguel de Azaola: Nacionalni kompleksi u povijesti Europe, Madrid 1952., str. 8, 9 i 10.

[20] Andrés Maurois, Povijest Anglije, str. 334, 335 i 336.

[21] J. Kocijanić: Pape i Hrvati. "Pape i Hrvati", Zagreb, str. 472, 3.

[22] Dr. Antonio Starčević, hrvatski nacionalni zastupnik, osnivač Stranke prava, koji je od 1861. do 1895. bio vodeća politička figura u borbi za hrvatsku neovisnost, s pravom se pozivajući na hrvatska povijesna i javna prava. Smatra se osnivačem modernog hrvatskog nacionalizma i proglašen je "Ocem nacije".

[23] Dr. Antonio Trumbić, također hrvatski narodni poslanik, podrijetlom iz Dalmacije, od 1915. predsjednik Jugoslavenskog odbora, osnovanog u Francuskoj, koji se borio za organizaciju zajedničke jugoslavenske države Srba, Hrvata, Slovenaca itd. Bio je prvi ministar vanjskih poslova Jugoslavije i umro je 1938. u hrvatskom glavnom gradu, u potpunom protivljenju ideji jugoslavenske države i njezinih srpskih vladara u Beogradu.

[24] Vidi: R. Bičanić: Ekonomski aspekt hrvatskog pitanja, Zagreb 1937., s predgovorom dr. V. Mačeka, na hrvatskom jeziku.

[24] Vidi: R. Bičanić: Ekonomski aspekt hrvatskog pitanja, Zagreb 1937., s predgovorom dr. V. Mačeka, na hrvatskom jeziku. [25] Vidi izdanje našeg Instituta: Bosna i Hercegovina, I. Bogdan: "Bosansko pitanje i Prvi svjetski rat", str. 55 i dalje.

[26] Tako, na primjer, E. Pezet: Stepinac-Tito, Pariz, 1959., str. 15. U višoj vojnoj školi u Beogradu 1932. bilo je 1300 Srba, 140 Hrvata i 50 Slovenaca.

[27] Grupa koja izdaje časopis "Praxis".

[28] Hrvatski komunistički general, optužen za nacionalizam.

[29] B. Adžija, hrvatski komunistički intelektualac strijeljan tijekom posljednjeg rata.

[30] "Hrvatska Zora", broj za ožujak-travanj 1967., München, Njemačka.

[31] Tuđman se osvrće na "hrvatska razdoblja" Jugoslavenske komunističke partije i sudbinu njezinih protagonista, "eliminiranih" od strane Beograda poput Staljina.

[32] Vidi: Frankfurter Allgemeine Zeitung od 10.9.1966.

[33] Ivan Mihajloff: Makedonija: Švicarska Balkana, St. Louis 1950. Na stranicama 79-81, između ostalog, kaže se: "Rijetko je postojala država toliko nepoželjna za narode koji u njoj žive kao Jugoslavija... Režim policijske države, nacionalno ugnjetavanje, pljačka naroda, istrebljenje svih nacionalnih manifestacija nisu stavljeni na kraj. Kakva god državna politika postojala za vrijeme režima kralja Aleksandra, isti uvjeti postoje i pod jugoslavenskim boljševicima. Zato je ideja jugoslavenstva i opće jugoslavenske države, za koju nikada nije bilo nikakvog povijesnog i tradicionalnog korijena u Makedoniji, postala sinonim za tiraniju, nepravdu i ropstvo. Ako postoji išta čega bi se Makedonija željela osloboditi, to je sigurno jugoslavenstvo i Jugoslavija." Citirano iz djela G. Cesaricha Hrvatska i Srbija, Chicago, 1954., str. 18.

[34] "Književne novine", Beograd, br. 296, od 3.4.1967.

[35] Richard D. Goodman: Prava istina o komunističkoj Jugoslaviji, Erio, Pa., 1953., str. 58, prema Cesarichu, op. cit., str. 16 i 17.

[36] Vidi: Vjesnik u Srijedu, Zagreb, 21.2.1966.: Odakle ideja da ne postoji crnogorska nacionalna kultura? Kosta Cakić.

[37] Denis de Rougemont: Le nationalisme et l'Europe, u "La table ronde", ožujak 1960., str. 25.

[38] D. de Rougemont: Op. cit. str. 26.

[39] L. Einaudi: Djelo spomenuto u tekstu, Rim, 1948., str. 141.

[40] L. Diez del Corral: Op. cit., str. 245.

[41] González Fernández de la Mora: Slom državnog razuma, Madrid, 1952., str. 18 i 19.

[42] Oni koji su zainteresirani za "unionističke" ideje mogu ih pronaći u spomenutom djelu Einaudija, koje uključuje klasična i modernija djela na tu temu.

[43] Denis de Rougemont: Op. cit., str. 26.

[44] H. Massis: Op. cit. 344, 45, u kojem se objašnjavaju ideje akademika F. Perrouxa u njegovom djelu: Europa bez granica.

[45] Bernard Fay: Američka civilizacija, Pariz, 1939., str. 26.

[46] Del Corral: Op. cit., str. 254

[47] Del Corral: Op. cit. cit., str. 260

[48] N. Coudenhove-Kalergi: L'Europa si desta, Rim, 1945., str. 205.

[49] Kalergi: Op. cit., str. 214, 15.

[50] Ortega y Gasset: Una interpretación de la historia universal, Madrid 1960., str. 248.

[51] „Moj je dojam da je trenutno najjača i najmoćnija ideologija nacionalizam, a ne komunizam, a ne kapitalizam. Mislim da je to postalo očito prilično rano u povijesti Sovjetskog Saveza.“ Govoreći o sukobu Staljina i Trockog, Toynbee kaže: „Ovo je bila pobjeda nacionalizma nad komunizmom.“ Cop. Clarín od 13. rujna 1966., Buenos Aires.

[52] Citirano prema Massisu, op. cit., str. 349.

[53] R. Aron: Les guerres en chaine, cit. prema Massisu, op. cit. str. 349.

[54] R. Aron: op. cit. str. 855, 6.

[55] R. Aron: op. cit. str. 868.

[56] Kardinal Feltin u svom predgovoru za La conscience chrétienne et les nationalismes, Pariz, 1958.

[57] L. Diez del Corral: Op. cit. str. 247.

[58] „Kada se cilj postigne (europska svijest, N. Ob.) nacionalni osjećaj ne smije nestati, on će samo preuzeti svoju organsku funkciju u ljudskom društvu... Jer čovjeku je prirodno da prvo voli svoju obitelj, zatim svoju domovinu... da se osjeća vezanim za svoju nacionalnu zemlju i, konačno... za svoju domovinu, Europu... civilizaciju, zapadnu rasu... čovječanstvo“, kaže također Kalergi, op. cit. str. 222. Le grande Nation, 65 thesis sur l'Europe”, Bruxelles, 1965.

[59] Vidi André Bonnichon: Op. cit. str. 20. Tako, na primjer, M. Peeters, suradnik istog časopisa, Le Justice dans du Monde, nakon iscrpnog istraživanja zaključuje da pravo na samoodređenje ne postoji kao pozitivna norma međunarodnog prava. Međutim, mnogi drugi tome proturječe. Vidi, na primjer: Jugoslavenska Revija za Međunarodno Pravo, Dr. A. Magarašević: Pogled na pravo na samoodređenje u međunarodnom pravu, str. 27-33. Slično tome, argentinski autor César Díaz Cisneros: La Organización de las Naciones Unidas, Buenos Aires, 1943., str. 154.

[60] G. Gonella: Pretpostavke međunarodnog reda, Vatikan, 1948., str. 99.

[61] Vidi: "Le Figaro", Pariz, 8., 9. i 13. travnja 1967. Tri članka Maxa Closa, koji potvrđuju nasilnu prirodu jugoslavenske državne vlasti.

[62] Usp. Gleb Starusenko, Princip samoodređenja naroda i nacija u vanjskoj politici sovjetske države. Progress Publishers, na španjolskom, Moskva, str. 270, godina tiskanja nedostaje, vjerojatno 1963.; jugoslavensko mišljenje: Dr. Aleksandar Magarašević, "Pogled na pravo na samoodređenje u međunarodnom pravu", u Jugoslavenska revija za Međunarodno pravo.

[63] Dr. Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb 1940., str. 11. Profesor Dabinović dijeli hrvatsku ustavnu povijest na četiri razdoblja: prvo razdoblje (626.-1180.), od dolaska Hrvata u njihovu sadašnju domovinu do prestanka podređenosti dalmatinskog dijela Hrvatske Bizantu; drugo razdoblje (1180.-1527.) karakteriziraju pravno-državne veze Hrvatske s Ugarskom; u trećem razdoblju (1527.-1790.) Hrvatska je povezana s monarsima Habsburgovske dinastije, a njezina glavna značajka je zajednička hrvatsko-ugarska borba protiv bečkog centralizma; U četvrtom razdoblju (1790.-1918.) Hrvati i Mađari postigli su priznanje svoje pravne i državne autonomije, a austrijski centralizam zamijenjen je mađarskim zahtjevima protiv hrvatskih sloboda.

[64] Dr. Ferdo Čulinović, Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX i XX vijeka, Zagreb 1956., str. 66.

[65] Za razdoblje 1918.-1933. vidi: Ernest Pezet, La Jugoslavie en péril?, Pariz 1933., str. 281; a za razdoblje 1934.-1941.: J. B. Hoptner, Yugoslavia in crisis 1934.-1941., New York i London 1962., str. 306. te u djelima navedenim u tim knjigama, napisanim, štoviše, s velikim simpatijama prema Jugoslaviji.

[66] Glavni zagovornik prvoga stajališta bio je bečki profesor Georg Jellinek (Die Lehre von den Staatenverbündungen, Beč 1882.), koji je u svojoj raspravi s profesorom zagrebačkog sveučilišta Joséom Plivericom (Das rechtliche Verhältniss Kroatiens zu Ungarn, Zagreb 1885. i Der Kroatische Staat, Zagreb) istaknuo da je 1885. u Zagrebu 20. srpnja 1991. u 1991. u 1994. u 18. st. 1887.), predomislio se i za Hrvatsku i neke druge države skovao novi pravno-etatistički izraz Staatsfragmente, »fragmentarna država« (Georg Jellinek, Über Staatsfragmente, Heidelberg 1896.).

[67] N. Ratner, Postanak Hrvatsko-ugarske nagodbe od 1868., Zagreb 1949., str. 41 i d.; prema spomenutom djelu F. Culinovic, str. 123.

[68] F. Čulinović, op. cit., str. 123.

[69] Isto, str. 143.

[70] Rafael Lemkin, Vladavina Osovine u okupiranoj Europi, Washington, 1944., str. 241. Ovo djelo objavila je Odjel za međunarodno pravo - Carnegiejeva zaklada za međunarodni mir za korištenje od strane američkih oružanih snaga nakon rata i još uvijek se koristi kao izvor informacija danas.

[71] Puni tekst rezolucije objavljen je u knjižici Istina o Hrvatskoj, Buenos Aires (godina bez datuma), str. 16 i 18, koju je objavio Savez hrvatskih društava u Južnoj Americi. U skraćenom obliku objavljena je u Dokumente zum Konflikt mit Jugoslawien und Griechenland, Ministarstvo vanjskih poslova Trećeg Reicha, 1939./41. br. 7, str. 51.

[72] Lemkin, op. cit. cit., str. 242.

[73] Gabriel Louis-Jaray, "La Yugoslavia devant la guerre" (Revue Politique et Parlamentaire, br. 538, Pariz, rujan-listopad 1939., str. 73).

[74] Grof Galeazzo Ciano: Dnevnik, ur. J. Jones Americana, Montevideo - Caracas 1952., str. 91-92, 99-100-101, 111, 136, 140 i 143. Izdavač je naglasio da se radi o "izravnom prijevodu s talijanskog jezika na temelju fotokopija izvornog rukopisa". To će objasniti pogrešnu transkripciju prezimena dr. Maceka kao dr. Uncek, što nije slučaj u talijanskom izdanju gdje se prezime hrvatskog vođe ispravno pojavljuje.

[75] Usp. Vladko Macek, U borbi za slobodu, New York 1957., str. 177-238; J. B. Hoptner, op. cit., str. 171-300; Rudolf Kiszling, Die Kroaten, Graz-Köln 1956., str. 153-165.

[76] Usp. Lemkin, op. cit., str. 242.

[77] Usp. Lemkin, op. cit., str. 243; Angelo Piero Sereni, "Status Hrvatske pod međunarodnim pravom" (The American Political Science Review, sv. XXXV, 1941., str. 1144), kaže, s druge strane, da je Pavelić već 7.4.1941. pozvao narod da se odvoji od Srbije.

[78] Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenos Aires, 1960., str. 82.

[79] Isto, str. 85 s detaljima o Macekovoj izjavi.

[80] Dokumenti o njemačkoj vanjskoj politici (DGFP) Serija D, svezak XII, br. 311.

[81] Lemkin, op. cit., str. 252 i 606, pod naslovom: Hrvatska - Uspostava države i njezina uprava.

[82] Na primjer, A. P. Sereni, op. cit., str. 1144 ili Lemkin, op. cit., str. 252.

[83] Stav o mađarskom primatu u priznavanju Hrvatske zauzeli su dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova, i dr. Tihomil Drezga, ravnatelj Odjela za pravne poslove u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova. Drezga se ovom temom bavio u svojoj studiji Postanak i priznanje Nezavisne Države Hrvatske, Spremnost br. 163 i 164, Zagreb 1944.

[84] Pester Lloyd, Budimpešta 11/4/1941, pod naslovom Eine historische Entscheidung, aludirao je ne na proglašenje NDH-a, već na Horthyjevu naredbu da mađarska vojska vrati regije dodijeljene Jugoslaviji nakon Prvog svjetskog rata, "budući da je proglašenjem neovisne i suverene Države Hrvatske (Jugoslavija) prestala postojati i raspala se na svoje sastavne dijelove." Vidi također DGFP XII, br. 307.

[85] Hrvatski Narod, Zagreb, 23/4/1941, br. 70, str. 10.

[86] Takvo je mišljenje ministra Lorkovića, kasnije potkrijepljeno DGFP XII, br. 324 i 331.

[87] DGFP XII, br. 317.

[88] DGFP XII, br. 331.

[89] Informacija DNB iz Rima od 4/7/1941, preuzeta od Stefanija, i Giornale D'Italia od 4/8/1941 pod naslovom "Un mesaaggio di Pavelic al Duce - La Croazia attende i soldati italiani".

[90] Vidi DGFU XII (Memorandum njemačkog veleposlanika u Italiji Mackensena od 14.4.1941. o njegovim telefonskim razgovorima s Rintelenom i Ribbentropom prije sastanka s Mussolinijem radi rasprave o telegramu koji je Hitler namjeravao poslati Paveliću), br. 337 (Rintelen, ravnatelj političkog odjela Ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, 14.4.1941. prenosi veleposlaniku tekst Hitlerovog telegrama Paveliću o priznanju i Ribbentropove upute Mackensenu da, nakon što dobije Duceov pristanak, odmah proslijedi Mussolinijev tekst Berlinu radi istovremene objave. Tekst Hitlerovog telegrama ne sadrži nikakve reference na buduće granice); Br. 338 (Mackensenovo izvješće Ribbentropu od 14.4.1941. u 10:35 sati, o njegovom razgovoru s Mussolinijem o priznanju Hrvatske. Mussolini navodi da priznanjem ne želi vezati ruke u vezi granica i naglašava prava Italije na Dalmaciju, te da mu Pavelić pošalje telegram sličan onome koji su on i Kvaternik poslali Hitleru); br. 341 (Veesenmayerovo izvješće Ribbentropu od 14.4.1941. u 14:12 sati, o njegovom susretu s Pavelićem u Karlovcu. Pavelić je izjavio da nema nikakvih obveza prema Mussoliniju i da, nakon što bude priznat, želi da ga Hitler primi); Br. 342 (Ribbentrop obavještava Veesenmayera u Zagrebu 14. travnja 1941. u 15:50 sati da će šef kabineta talijanskog Ministarstva vanjskih poslova stići tamo istog dana kako bi se vratio s Pavelićevim telegramom Mussoliniju. Pavelić može Anfusu dostaviti original telegrama koji je njemačkim kanalima poslan u Rim, pa nije potrebno, radi priznanja, slati još jedan telegram); br. 343 (ovaj dokument sadrži tekst spomenutog Pavelićevog telegrama kojim je obavijestio Mussolinija o proglašenju neovisnosti i traži njezino priznanje od strane vlade Njegovog Veličanstva Kralja i Cara Italije); br. 345 (Mackensenov telegram Ribbentropu od 14.4.1941. u 20:00 sati, koji se odnosi na njegov razgovor s Mussolinijem o Pavelićevom telegramu: Mussolini neće inzistirati na teritorijalnoj klauzuli u telegramu ako Pavelić ostavi pisanu potvrdu Anfusu da će se granično pitanje naknadno riješiti); Br. 346 (memorandum o Mackensenovom telefonskom izvješću Ribbentropu od 14.4.1941. u 21:30, koji se odnosi na talijanski zahtjev da se Pavelićev telegram dopuni izjavom "da će granice Države Hrvatske biti utvrđene međusobnim dogovorom između hrvatske vlade i vlada sila Osovine". Istovremeno, Talijani predlažu njemački i talijanski tekst priznanja NDH); br. 348 (Mackensenov memorandum od 15. travnja 1941., u kojem bilježi da je Anfuso, nakon sastanka s Pavelićem, donio dodatak o granicama i da su Nijemci radije objavili samo telegrame Mussolinija i Hitlera Paveliću, dok su Talijani također predložili objavljivanje Pavelićevih telegrama). Što se tiče karlovačkog intermezza, vidi Filippo Anfuso, "Du Palais de Venise au Lac de Garde", Pariz, 1949., str. 142-153. U svjetlu citiranih dokumenata, Anfusovo izvješće nije pouzdan izvor, budući da piše: "Avant midi, je remis á Mussolini le telegramme, quiut en reconnaissant les droits italiens, préludait aux cords..." (str. 153). Teritorijalna klauzula, koja je bila predmet rasprave, sama po sebi nije podrazumijevala nikakvo priznanje talijanskih prava. O istoj temi vidi: Eugen Kvaternik, "Ustaška emigracija u Italiji i 10. travnja 1941." (Hrvatska Revija, br. 1, 1952.), posebno Poglavlje VI "Karlovački intermezzo" (str. 233-244); to su memoari autora, koji je vrlo kritičan prema Paveliću, a koji se temelje na Anfusovoj knjizi Roma-Berlino-Salé (1950.), koju smatra "dokumentom iznimne vrijednosti".

^[91] En cuanto a los textos de ambos reconocimientos véase Monatshefte für Auswärtige Politik, tomo 6, junio 1941, pp. 465/6, y DGFP XII, Nº 364.

[92] Strani autori (npr. P. A. Sereni, Rafael Lemkin, Hans-Joachim Seeler) navode 16. travnja 1941. kao datum slovačkog priznanja, što je netočno, budući da su službene bratislavske novine Slovák objavile vijest o priznanju 15. travnja 1941. pod naslovom "Nemecko, Taliansko a Slovensko uznaly samostatné Chorvátsko" (Priznanje slovačkog od strane naroda Slovačke). Stoga je stav dr. T. Drezge, op. cit. u fusnoti 20, ispravan.

[93] Autori navedeni u fusnoti 29 navode 22. travnja 1941. kao datum bugarskog priznanja, možda zato što je talijanska novinska agencija Stefani prenijela vijest bez navođenja datuma carevog telegrama, a predstavnik DNB-a u Rimu naveo je datum 22. travnja 1941.

[94] Bukarester Tageblatt od 7. svibnja 1941. izvijestio je o rumunjskom priznanju NDH, te iz tog razloga spomenuti strani autori, preuzimajući informacije jedni od drugih ili od A. P. Serenija, netočno datiraju ovaj čin kao 7. svibnja 1941. umjesto 6. svibnja.

[95] Pogledajte daljnje detalje o priznanju NDH i tekstovima odgovarajućih instrumenata u: Milan Blažeković, "Dokumenti o priznanju Nezavisne Države Hrvatske", Hrvatska misao, sv. 37, str. 9–36, Buenos Aires, 1966.

[96] Kopije spomenutih dokumenata nalaze se u posjedu autora.

[97] DGFP XII, br. 389 (Izvješće njemačkog poslanstva u Zagrebu od 23. travnja 1941. Ribbentropu o razgovoru s Pavelićem o razgraničenju) i br. 443 (telegram ravnatelja Političkog odjela, Woermanna, poslanstvu u Zagrebu od 3. svibnja 1941. o sporazumu o njemačko-hrvatskoj granici).

[98] Narodne novine (Službeni list), godina CVI, br. 153, Zagreb, 11. srpnja 1942.; Monatshefte für Auswärtige Politik, svezak 6, str. 466. Postojeći dokumenti o hrvatsko-njemačkom razgraničenju ne opravdavaju Hory-Broszatovu tvrdnju da je, prema hrvatsko-njemačkom sporazumu, Pavelićeva vlada bila prisiljena priznati novu granicu Reicha, koja se protezala samo 20 kilometara zapadno od Zagreba (Ladislaus Hory-Martin Broszat, Der kroatische-Ustascha Staat 1841-1845, Stuttgart 1964., str. 62). Granica Trećeg Reicha pomaknula se bliže Zagrebu, na gotovo 20 km, zbog njemačke okupacije i aneksije većeg dijela Slovenije, činjenicu koju hrvatska vlada nije mogla promijeniti jer se radilo o slovenskom, a ne hrvatskom teritoriju. Vidi Napomenu 37.

[99] Protokol između ministra Lorkovića i generala Marića s jedne strane, te njemačkog izaslanika Kaschea i vijećnika von Kamphoevenera s druge strane, potpisan u Zagrebu 17.6.1941., riješio je probleme komisije za razgraničenje, ostavljajući općinu Hum Hrvatskoj, dok je u dolini Bregane granična linija odstupila od povijesne linije budući da je granična cesta pripadala Hrvatskoj (Međunarodni ugovori 1941., ur. Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske).

[100] DGFP XII, br. 378 i 385, o Ribbentropovim razgovorima s Cianom u Beču 21.-22. travnja 1941., o granicama ili preraspodjelom bivšeg jugoslavenskog teritorija; br. 363, koji sadrži Ribbentropove upute Mackensenu u vezi s Hitlerovom odlukom o njemačkoj granici u Sloveniji, o čemu je Mackensen morao izvijestiti Mussolinija. Usp. Ciano's Diplomatic Papers, str. 436-9, ur. Malcolm Muggeridge, London 1948. [101] Galeazzo Ciano, Tagebücher, Bern, 2. izd. 1947. Bilješka od 24. travnja 1941. DGFP XII, br. 396 (Mackensenovo izvješće o Cianovim planovima za nadolazeće pregovore s Pavelićem) i br. 428 (Mackensenovo izvješće o Cianovoj analizi pregovora u Ljubljani).

[102] Za tekst zakona o kruni kralja Zvonimira, vidi Monatshefte, str. 467–468.

[103] Tekst sporazuma nalazi se u Monatshefte, str. 468–469 i u Međunarodnim ugovorima 1941., izdanje Ministarstva vanjskih poslova RH.

[104] Hory-Broszat, op. cit., str. 67.

[105] Međunarodni ugovori 1941., str. 115–122. Ispravljanje granica nije postignuto. Talijanska Nota Verbale od 14. studenog 1941. - XX sadrži talijansko stajalište, tvrdeći da općina Radatovići pripada Dravskoj banovini (Slovenija).

[106] DGFP XII, br. 291 sadrži Hitlerove opće namjere za daljnju organizaciju jugoslavenskog prostora u obliku nepotpisanog memoranduma koji su supotpisali Ritter i Woermann kao drugi dodatak strogo tajnom dokumentu OKW/L(IV/Qu) br. 4434/41 9.Kdos.-Chefs. od 3. travnja 1941., koji nije pronađen.

Tamo, u točki 2, za Hrvatsku piše:

„Hrvatska će postati autonomna država, vjerojatno pod mađarskim utjecajem“. U točki 5 se kaže: „Dio (do Dunava), prije mađarski, koji graniči s Mađarskom, pripast će Mađarskoj“. (U odnosu na točku 2 DGFP XII, br. 282 o Erdmannsdorffovoj obavijesti od 6.4.1941., gdje se spominju teritorijalne pogodbe koje je Hitler imao pred Mađarskom, "uključujući one koje se odnose na Hrvatsku i pristup Jadranu", te br. 287 u kojoj Erdmannsdorff izvještava od 6.4.1941.: "Bárdossy je nadalje primijetio da Mađarska ne traži nikakav zahtjev za Hrvatskom, budući da su Hrvati nepouzdan narod koji se u prošlosti sporazumio s Bečom, a sada s Beogradom. Labava povezanost s Mađarskom mogla bi se razmatrati samo ako bi to Hrvati željeli. S druge strane, Mađari su željeli pristup Jadranskom moru; u vezi s tim mogao bi se postići dogovor čak i s neovisnom hrvatskom državom ako bi ona postojala".)

Što se tiče točke 5, odnosno područja koja bi trebala pripasti Mađarskoj, Hitler daje u svojim "Privremenim uputama za podjelu Jugoslavije" (Vorläufige Richtlinien für die Aufteilung Jugoslawiens, od 4/12/1941 -OKW/W. F. ST./Abt.L. (IV/Qu) Nº 0064/41 g. Kdos) u točki 2: „Das Uebermur-Gebiet (Prekomurje) fällt geschlossen an Ungarn im Zuge des historischen Grenze. Eine Aussiedlung der in Nordwestteil des Gebietes lebenden Deutschen für einen späteren Zeitpunkt ist in Betracht gezogen worden. Uebergabe des Gebietes an die Ungarn regelt Oberkommando des Heeres bleibt Italien überlassen". Dana 14. travnja 1941. Ribbentrop je telegrafski obavijestio Erdmannsdorffa u Budimpešti da Mađarska traži

„...okupacija gornjeg Murskog područja južno od Mure, sjeverno od Drave, općeg područja istočno od Maribora“, i uputa na koju se odgovara: „Führer pristaje na mađarsku okupaciju Prekomurja i područja između Mure i Drave, ukoliko je pripadalo Mađarskoj prije Prvog svjetskog rata, čim to dopuste pozadinske komunikacije Druge armije. Konačni teritorijalni raspored tih područja bit će - neovisno o vojnoj okupaciji - predmet kasnijeg rješenja“. Informando del cumplimiento de las instructiones recibidas, Erdmannsdorff telegrafía el mismo día: "Namjesnik i mađarska vlada također su načelno tvrdili... Mursko područje i područje između Mure i Drave, budući da je prije bilo neosporno mađarsko područje i pripadalo je Mađarskoj, ali ne i Hrvatskoj. Mađarsko-hrvatska granica teče Dravom. dakako, mađarska je vlada bila spremna kasnije u prijateljskom duhu pregovarati s Hrvatima o mogućem povratku pojedinih dijelova teritorija između Mure i Drave. O povijesnoj i etničkoj pozadini Međugorja, konzultator: dr. Milan Blažeković, "Poviestna pripadnost Medjimurja", Hrvatska Misao, tomo 14-15, str. 5-50, Buenos Aires 1955.

[107] DGFP XII, br. 366 sadrži izvješće Weizsäckera, podtajnika u Ministarstvu vanjskih poslova, o memorandumu mađarskog izaslanika u Berlinu, Sztójaya, od 17. travnja 1941., koji se odnosi na okupaciju i odgodu reintegracije bivših mađarskih regija na Hitlerov zahtjev. Posljednji odlomak navodi: " Između 11. i 13. travnja Mađarska je zauzela područje Mure, trokut Dunav-Drava (Baranja) i Bačku. Proglasom regenta 11. travnja Mađarska je priznala autonomnu Hrvatsku. Treba napomenuti u vezi Međugorja da je, prema izvješću zapovjednika hrvatske konjaničke pukovnije Ivana Žagara od 16.4.1941. Mađarska vojska ušla je u Čakovec, sjedište Međimurja, 16.4.1941. u 16:30 sati.. (Vidi: Dr. Milan Blazekovie, Medjimurje u hrvatsko-madjarskim odnosima, "Godisnjak Hrvatskog Domobrana", pp. 163-174, Buenos Aires 1954).

[108] DGFP XII, br. 396 (memorandum od 24.4.1941. o rezultatima njemačko-talijanskih razgovora o reorganizaciji bivšeg jugoslavenskog teritorija) i br. 534 (okružnica upućena svim njemačkim diplomatskim misijama od 17.5.1941., u kojoj se navodi da pregovori i određivanje granice još nisu završeni, ali da hrvatska država obuhvaća pokrajine Hrvatsku, Slavoniju, Srijem, Dalmaciju (djelomično) te Bosnu i Hercegovinu).

[109] Autor posjeduje kopiju bilješke br. 1089/41 od 28.5.1941.

[110] Tekst Uredbe sa zakonskom snagom od 6. 7. 1941. u "Medjunarodni ugovori", Zagreb 1941; Marko Sinovcic, NDH u svietIu dokumenata, Buenos Aires 1950, p. 251; texto inglés: Lemkin, o.c., p. 607.

[111] Sinovčić, op. cit., str. 252.

[112] Zakonom od 4. lipnja 1941., o "ishodu pregovora o hrvatsko-srpskom pograničnom području", uspostavljene su općine koje obuhvaćaju područje istočnog Srijema, a koje su bile od posebnog interesa za njemačke vojne vlasti. Školstvo i pravosuđe odmah su stavljeni pod hrvatsku kontrolu. U skladu s tim ugovorom, a naredbom Ministarstva vanjskih poslova RH br. 3522 od 5. srpnja 1941., hrvatske vlasti preuzele su kontrolu nad školstvom, pravosuđem, unutarnjim poslovima, šumarstvom, poljoprivredom i zdravstvom do 15. srpnja 1941. Odgovarajući zakon sastavljen je 15. srpnja 1941., "o preuzimanju državne uprave u nadležnosti grada Zemuna i njegove okolice od strane Nezavisne Države Hrvatske".

Esa acta fue firmada por los apoderados del gobierno croata y los plenipotenciarios del comandante militar alemán en Servia. El 25 de septiembre fue labrada el acta "sobre las tratativas relativas a la entrega de Zemun y del Srijem oriental a la exclusiva administración del Estado croata".

Zapisnik s ovog sastanka pokazuje da je osnovana zajednička komisija za "osiguravanje opskrbe okupacijskih trupa i stanovnika Beograda s područja Zemuna i istočnog Srijema"; osnovana je i druga komisija za rješavanje "carinskih, monetarnih, deviznih, obračunskih i tranzitnih pitanja (posebno problema s putovnicama i malog pograničnog prometa)."

Završni pregovori potom su nastavljeni u Zemunu 3. listopada 1941., a formalizirani su 4. listopada 1941., s 10. listopadom 1941. određenim kao datum prijenosa ovog teritorija pod isključivu upravu Države Hrvatske. Dana 16. listopada 1941. Pavelić je zahvalio Hitleru na povratku istočnog Srijema, a kancelar Lorković istovremeno je zahvalio Ribbentropu, koji je u svom odgovoru izrazio zadovoljstvo što je "ovim novim masakrom utvrđeno konačno rješenje granice nove Hrvatske". (Kopije dokumenata navedenih u ovoj bilješci nalaze se u posjedu autora.) DGFP XII, br. 589 (telegrafsko izvješće njemačkog izaslanika u Berlinu od 4. lipnja 1941. o pregovorima održanim u Zagrebu) u fusnoti 4 spominje sporazum od 4. listopada 1941. i Pavelićevo pismo Hitleru od 16. listopada 1941.

[113] Tekst ovog sporazuma, vrijedan za procjenu prava i dužnosti njemačke vojske u Hrvatskoj, nije pronađen. A. P. Sereni (o.c., str. 1149, bilješka 14) vjerojatno aludira na ovaj sporazum kada piše: "U dogovoru s hrvatskom vladom, njemačke trupe bit će stacionirane u gradu Zemunu, na južnoj obali Dunava, za vrijeme trajanja rata." Ni Institut für Zeitgeschichte u Münchenu, ni Bundesarchiv-Militärarchiv u Koblenzu, pa čak ni Militärgeschichtliches Forschungsamt u Freiburgu im Breisgau nisu mogli pronaći ovaj dokument.

[114] Za tekst ovog sporazuma vidi: Međunarodni ugovori, Zagreb 1941. Granica s Crnom Gorom nije u potpunosti zadovoljavala želje hrvatske vlade zbog dijela Sandžaka s hrvatskom muslimanskom većinom. Pavelić je o tome razgovarao s Mussolinijem 18. svibnja 1941. u Rimu, budući da su stanovnici nekih okruga uspostavili hrvatsku vlast i zatražili njihovo uključivanje u Državu Hrvatsku. U bilješci br. 1089 od 18. svibnja 1941. njemačkom izaslaniku (vidi bilješku 46), kojom je Pavelić utvrdio graničnu liniju sa Srbijom koju će okupirati hrvatske trupe, naveo je: "Istočno od naznačene granične linije živi hrvatsko muslimansko stanovništvo, prvenstveno u okruzima Sjenica i Bijelopolje. Ovo stanovništvo, brojnim demonstracijama, delegacijama i pisanim zahtjevima, izrazilo je žarku želju za pridruživanjem neovisnoj državi Hrvatskoj. Stoga molim da se okupacija ove granične linije ne smatra odricanjem od strane hrvatske vlade ovog kraja." U svom pismu Mussoliniju od 13. lipnja 1941. Pavelić je pokrenuo pitanje granica s Crnom Gorom i, prisjećajući se razgovora s Duceom u Rimu, predložio "povijesnu granicu te zemlje i Hercegovine kakva je postojala do 1918.", a u Sandžaku "liniju koja se spaja s linijom već utvrđenom s njemačkim vojnim zapovjedništvom u Beogradu u duhu Führerove odluke, što znači da će granicu između Hrvatske i Srbije utvrditi hrvatska vlada. Razgraničenje koje predlažem u Sandžaku Novi Pazar odgovara u općim crtama etničkom sastavu te regije." O toj se temi raspravljalo i u Veneciji povodom pristupanja Hrvatske Trojnom paktu 15. lipnja 1941., ali je konačni odgovor bio negativan.^[115] DGFP XII, Nº 388 (telegrama al enviado alemán en Zagreb del 23/4/41) y Nº 398 (el memorándum del 24/4/41 sobre los resultados de las negociaciones germano-italianas respecto a la reestructuración del ex territorio yugoslavo) - Cf. Hory-Broszat, o. c., pp. 65/66.

[116] Usp. Rudolf Kiszling, Die Kroaten, Graz-Köln 1956., str. 175-176. Upute za provedbu Zagrebačkog sporazuma od 19. lipnja 1942., koje je hrvatska vlada izdala svojim izvršnim tijelima u Zonama II i III, otkrivaju uspostavu tih zona, njihove granice i njihove odgovarajuće ovlasti. Što se tiče štetnih posljedica talijanske ponovne okupacije - naime, stvaranja Zona II i III - i nepoštivanja Zagrebačkog sporazuma od strane talijanskih vojnih vlasti, vidi Spomenica Ministarstva Vanjskih Poslova o reokupaciji obalnog pojasa i četničkom pitanju od 1943. (Sinovčić, op. cit., str. 260-266).

[117] Diplomatskom notom br. 1088141 od 31. svibnja 1941. talijansko je poslanstvo obaviješteno o hrvatskoj državnoj zastavi i pomorskoj zastavi. Diplomatskom notom od 4. lipnja 1941. talijansko je poslanstvo obavijestilo hrvatskog ministra vanjskih poslova da je ta obavijest proslijeđena talijanskoj vladi. Istog dana, identičnom notom, hrvatsko je poslanstvo u Berlinu obavijestilo njemačku vladu.

[118] Prema tekstu obavijesti, većina tih država prešutno je primila na znanje naznačene simbole, dok su Bugarska (notom br. 397 iz svog poslanstva u Zagrebu, od 24. rujna 1941.) i Slovačka (notom br. 1362 iz svog poslanstva u Zagrebu, od 10. listopada 1941.) izričito odgovorile da nemaju primjedbi na dotične simbole.

[119] Na primjer s Mađarskom (verbalne note br. 2019/41 od 30. 7. 1941. od strane hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova ministarstvima vanjskih poslova Švicarske i Španjolske).

[120] Vidi odgovarajuće tekstove u Međunarodnim ugovorima 1943., str. 1-96. Hrvatska vlada dostavila je notu od 31.1.1944. Međunarodnoj komisiji Crvenog križa u kojoj je izjavila "da su odredbe Ženevske konvencije iz 1929. u vezi s postupanjem s ratnim zarobljenicima, autant que faire se peut, appliquées par analogie aux internés civils, resortissants des pays ennemis, qui trouveraient en état de "rat s Nezavisnom Državom Hrvatskom". (Tekst na španjolskom, Studia Croatica, "Bleiburška tragedija" br. 10-13, str. 213-285). Hrvatska je stoga postupila u skladu s uobičajenom praksom u međunarodnim odnosima kada je Tokijski projekt odobren na XV. Međunarodnoj konferenciji Crvenog križa 1934. Sličnu obvezu preuzele su Njemačka, Japan, Francuska, SAD, Velika Britanija, Italija itd.

Hrvatska se strogo pridržavala odredbi Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, zemalja s kojima je bila u ratu od 14. prosinca 1941., nakon što su Bugarska, Rumunjska, Slovačka (diskutabilna objava rata!) i Mađarska objavile rat tim zemljama dan ranije, dok su Njemačka i Italija objavile rat Sjedinjenim Američkim Državama 11. prosinca 1941. Dok je Hrvatska ispravno postupala s zarobljenicima savezničkim zrakoplovcima, način na koji su savezničke vojne vlasti postupale s hrvatskim vojnim i civilnim zarobljenicima na kraju rata, u većini slučajeva, predstavljao je kršenje navedene međunarodne konvencije. (Vidi: Tragedija Bleiburga, posebno izdanje Studia Croatica, Buenos Aires 1963., str. 30-33).

[121] Usp. Međunarodni ugovori 1941.

[122] Ploetz: Auszug aus der Geschichte, ur. 26, Würzburg 1960., str. 1242.

[123] Međunarodni ugovori 1941., 1942. i 1943. Usp. dr. Franjo Zilic, Koje je obaveza bivse jugslavenske drzave preuzela Nezavisna Drzava Hrvastka. "Mjesecnik - glasilo Hrvatskog pravnickog drustva, broj 10, Zagreb 1943, str. 465-469.

[124] Međunarodni ugovori 1941., 1942. i 1943. Poseban status njemačke narodnosti u Hrvatskoj (die deutsche Volksgruppe in Kroatien) nije uređen međunarodnim ugovorom između Hrvatske i Njemačke, nego hrvatskim zakonima od 21.6.1941., odnosno 30.10.1941.

[125] Što se tiče hrvatskih i talijanskih tekstova Rimskih sporazuma od 18. svibnja 1941., vidi: Međunarodni ugovori 1941., a što se tiče talijanskih i njemačkih tekstova istih, vidi: Monatshefte, op. cit., str. 468-474.

[126] Sinovčić, op. cit., str. 101; Sereni, op. cit., str. 1149. Nakon potpisivanja Rimskih sporazuma i Mussolinijeve naredbe, stav talijanske vojske se promijenio. Brojna izvješća iz talijanske okupacijske zone svjedoče o ekscesima talijanskih trupa tijekom prvih nekoliko dana.

[127] Stalna komisija sastala se nekoliko puta na inicijativu Italije u Rimu, Veneciji, Rijeci i Zagrebu, a da nije uspjela pripremiti nikakav sporazum, kako je propisano Rimskim sporazumima. Posljedično, Hrvatska nije potpisala nikakav ugovor s Italijom osim onih koje je potpisala sa susjednim zemljama. Štoviše, Hrvatska nije ispunila svoju obvezu da ne održava pomorsku flotu, jer je poslala svoje pomorske jedinice u Crno more. Stoga je ispravno zaključiti da unatoč njemačkoj političkoj nezainteresiranosti i pretežitoj vojnoj i gospodarskoj ulozi u Hrvatskoj koja je Italiji dodijeljena Sporazumima od 18. svibnja 1941., "ni Hrvati ni Nijemci nisu povukli potrebne posljedice" (Hory-Broszat, op. cit., str. 69).

[128] U ovoj studiji ograničili smo se na sporazume, ugovore i jednostrane pravne akte kao elemente za procjenu međunarodnog statusa Hrvatske, izostavljajući tako političke trenutke i činjenične okolnosti koje su ih motivirale i koje su spomenute, gdje je to potrebno, u fusnotama.

[129] Međunarodni ugovori 1943., str. 317-320. Međutim, agrément nije odobren Antoniju Tamburiniju, Mussolinijevom određenom izaslaniku, jer je nacionalna republikanska vlada odbila priznati Pavelićevu deklaraciju o raspuštanju Rimskog statuta. Prema tekstu Anfusove note br. 14776 od 17. studenog 1943., u kojoj on, kao talijanski veleposlanik u Berlinu, vraća kao neprihvatljivu notu koju mu je po nalogu njegove vlade dostavilo hrvatsko legatsko povjerenstvo u Berlinu, Anfusov prikaz pobijanja hrvatske note u njegovom djelu *Da Palazzo Venezia al Lago di Garda* nije točan. U njemu zlobno navodi da je zatražio još jedan primjerak, jer se nije mogao "odvojiti od njega zbog njegovih brojnih pečata, koji su ga činili osebujnim primjerom hrvatske narodne umjetnosti". Vidi tekst talijanske bilješke u J. Jareb, op. cit., str. 110

[130] Prema Reinholdu Hornefferu (Die Entstehung des Staates, Tübingen 1933.), Sjedinjene Američke Države konstituirane su na revolucionaran i stoga ilegalan način 1776. (str. 206.), Belgija 1830. (str. 182.), Čehoslovačka 1918. (str. 235.), Država Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. (str. 226-229.) i Poljska 1919. (str. 246.). Sve su te države, do svog konačnog formiranja, prošle kroz razdoblje nasciturusa, države in statu nascendi, države u nastajanju. U svim spomenutim slučajevima, nastanak države dogodio se putem secesija, provedenih ne na temelju zakona matične zemlje, već kao rezultat revolucionarnih djela države in statu nascendi, koja diktira vlastite norme, temeljne zakone i ustav, čime postaje država u užem smislu te riječi. Naravno, u slučaju Hrvatske, koja je nastala tijekom Drugog svjetskog rata i iz koje je proizašla okupacija države u nestanku, ne postoji potpuna sličnost s nastankom gore navedenih država; sličnost postoji samo s državama koje su nastale nakon Prvog svjetskog rata, s tom razlikom što je nastanak tih država sankcioniran mirovnim ugovorima.

[131] Sereni, op. cit., str. 1147.

[132] Stav da je Albanija u to vrijeme bila u personalnoj uniji s Italijom podržava i dr. Bodo Dennewitz u svojoj knjizi Volk und Staat in Lehre, Geschichte und Gegenwart (Staatslehre), Beč 1943., str. 318.

[133] A. P. Sereni, "Pravni status Albanije", "The American Political Science Review", sv. XXXV, str. 311 i dalje.

[134] Doista, kralj kojeg je odredio poglavar Savojske kuće nije postao efektivni kralj Hrvatske, a Italija nije učinila ništa da ga nametne.

[135] Sereni, op. cit., str. 1149.

[136] Netočnost ove tvrdnje također je demonstrirana u djelu generala Rudolfa Kiszlinga, "Die Wehrmacht des Unabhängigen Staates Kroatien 1941-1945", objavljenom u Oesterreichische Militärische Zeitschrift, 1965., br. 4, koje u španjolskoj verziji reproduciramo na drugom mjestu u ovom svesku.

[137] Hrvatska je poslala jedinice na Istočni front pod vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske. Neke od tih jedinica su zarobljene kod Staljingrada. Milovan Đilas piše o njihovoj kasnijoj sudbini u Razgovorima sa Staljinom, New York, 1962., str. 39-40. Hrvatski dobrovoljci na Istočnom frontu, integrirani u talijansku vojsku, bili su malobrojni i nisu se istaknuli.

^[138] Sereni doslovno kaže: "Thus the subordination of Croatia is not accomplished throngh legal measures..." (o. c., p. 1159). Međutim, on smatra da je postojala de facto podređenost, koja neizravno proizlazi iz zasebnih ugovora o posebnim pitanjima. "and even more through de facto situations which practically give Italy the almost complete control of the whole internal and international life of the Croat state" (idemDa je ovaj sud neodrživ, dokazuje činjenica razdjelnice između savezničkih, njemačkih i talijanskih trupa u Hrvatskoj i prevladavajućeg političkog i vojnog položaja Njemačke u Europi, budući da se - unatoč formalnoj nezainteresiranosti Berlina za Hrvatsku - osjećao njezin pretežiti utjecaj u Hrvatskoj.

[139] DGFP XII, br. 634. U bilješci kojom je ministar Lorković obavijestio konzula Johna Jamesa Meillyja o odluci hrvatske vlade o zatvaranju američkog konzulata, izričito je naglasio obveze preuzete pristupanjem Hrvatske Trojnom paktu.

[140] DGFP XII, br. 576. U dodatku ovog telegrama Berlin predlaže da Zagreb, Sofija i Bratislava izjave da su i oni u ratnom stanju s Engleskom.

[141] Slovačka objava rata Sjedinjenim Američkim Državama je sumnjiva, što se može zaključiti iz knjige profesora Ferdinanda Durcanskyja, Biela Kníha-Právo Slovákov na Samostatnost vo Svetle Dokumentov, Prvi dio, Buenos Aires 1954., str. 227-234. Prema slovačkom ustavu, predsjednik republike objavljuje rat uz prethodno odobrenje parlamenta. U postupku protiv predsjednika dr. Joséa Tisa, tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da je predsjednik sam ili uz sudjelovanje parlamenta potpisao objavu rata. S druge strane, Jack McFall, pomoćnik državnog tajnika, u svom pismu senatoru Jamesu H. Duffu od 2. listopada 1951., objašnjava gledište američkog State Departmenta na sljedeći način: „Budući da Sjedinjene Države nikada nisu priznale bivšu Slovačku Republiku, nisu primile formalnu objavu rata putem uobičajenih diplomatskih kanala. Stoga američka vlada nije uzela u obzir informaciju njemačke novinske agencije (DNB), poslanu iz Bratislave 13. prosinca 1941. i objavljenu u 'New York Timesu', da je bivša slovačka vlada pribjegla takvom koraku. Dokazi o takvoj objavi rata pronađeni među dokumentima State Departmenta stoga su samo neizravni“ (op. cit., str. 228). Po analogiji, isti kriterij trebao bi se primijeniti i na hrvatsku objavu rata Sjedinjenim Državama, budući da su okolnosti identične iz američke perspektive.

Po mišljenju hrvatske vlade, takav stav Washingtona bio bi nepovoljan za Hrvatsku ako bi rat završio kompromisom, jer bi tada bila isključena iz pregovora. Međutim, američke okupacijske vlasti u Europi tretirale su diplomatske predstavnike Slovačke i Hrvatske kao predstavnike zemalja u ratu sa Sjedinjenim Državama. Tako je W. M. Dennis (španjolski agent C.I.C., -SAIC) 28. srpnja 1945. uputio priopćenje "predstavnicima bivših vlada Njemačke, Mađarske, Bugarske, Slovačke, Hrvatske, Rumunjske i Italije, njihovim obiteljima i osoblju", koji su tada bili internirani u Bad Gasteinu u Austriji, u vezi s njihovim statusom interniranih, u kojem je izričito naveo: "As representatives of a country formerly at war with the United States and/or other Allied countries you have been interned pending further dispositions„(Preslika ovog priopćenja nalazi se u posjedu autora, koji je bio jedna od izravno zainteresiranih strana.) Nadalje, State Department je 1943. g. Maclintocku, otpravniku poslova Sjedinjenih Američkih Država u Helsinkiju, potvrdio da je istina da je Hrvatska u ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama te da bi trebao prekinuti sve kontakte i razgovore s hrvatskim opunomoćenim izaslanikom, dr. Ferdom Bošnjakovićem.

[142] Sereni, op. cit., str. 1150.

[143] Hory-Broszat, op. cit., str. 125 (pakt o nenapadanju između srpskih četničkih gerilaca i talijanskog generala Ambrosija u Dalmaciji, od 11. kolovoza 1941.).

[144] Usp. Hermann Neubacher, Sonderauftrag Südost 1940.-1945., Berlin-Frankfurt, ur. 1957.,“ str. 14.

[145] Protiv kršenja hrvatskog suvereniteta i drugih ekscesa koje su počinile njemačke vojne vlasti, hrvatska vlada snažno je prosvjedovala, kao na primjer u slučaju smjene župana Sarajeva zbog oklijevanja i bez konzultacija s hrvatskom vladom (Hory-Broszat, op. cit., str. 141). Hory-Broszat se također poziva na još jedan slučaj: "Kada je u travnju 1944. više od 400 hrvatskih muškaraca i žena ubijeno u Otoku, Grudi i drugim mjestima u Dalmaciji od strane pripadnika SS divizije 'Prinz Eugen', čak je i njemački izaslanik Kasche bio ogorčen i opisao te ekscese kao 'neopravdane' i 'besmislene', budući da su se u većini slučajeva radilo o odmazdi protiv nevinih ljudi" (Ibid., str. 169).

Na istom mjestu spominje se sljedeće: Izvješće od 12. travnja 1944., koje je sastavio Otto von Erdmannsdorff, savjetnik i šef političkog odjela Trećeg Reicha. Ministarstvo vanjskih poslova, u vezi s prosvjednom notom koju je uručio hrvatski otpravnik poslova u Berlinu, ali bez daljnjih komentara. Međutim, zanimljive su okolnosti ove prosvjedne note i njezin značaj za njemačko-hrvatske odnose u tom razdoblju.

Nakon predaje Italije u Zagrebu, osnovano je Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čelu s dr. Edom Bulatom, koji je odmah sa svojom pratnjom krenuo u Split kako bi preuzeo vlast u ime hrvatske vlade. U blizini Klisa opkolile su ih jake komunističke jedinice. Spasila ih je njemačka oklopna četa. U znak priznanja za hrabrost bataljuna SS divizije 'Prinz Eugen' opkoljenog uz Hrvate, jedna ulica u Splitu nazvana je po toj diviziji.

Kada su kasnije neke jedinice iste divizije počinile spomenuti masakr nad Hrvatima u Cetinskoj krajini, ministar Bulat promijenio je naziv ulice u "Cetinskih žrtava" i poslao telegrafska izvješća dr. Stijepu Periću, ministru vanjskih poslova, koji ih je proslijedio hrvatskom poslanstvu u Berlinu, s nalogom da uloži najsnažniji mogući protest. Doista, u protestnoj noti zahtijevala se najstroža kazna za odgovorno njemačko zapovjedništvo i prijetilo se "daljnjim mjerama" ako se taj zahtjev ne ispuni. G. Sambunjaka, u svojstvu otpravnika poslova hrvatskog poslanstva u Berlinu, pozvao je vijećnik Erdmannsdorff. Erdmannsdorff mu je pročitao odgovor njemačke vlade ne dajući mu ga i zamolio ga da objasni znači li hrvatska prijetnja "daljnjim mjerama" objavu rata. Spor je konačno riješen ostavkom ministra Perića.

[146] Ova mogućnost otvorila je pokušaj državnog udara 1944. godine od strane ministara vojske i unutarnjih poslova (A. Vokić i M. Lorković), zajedno s narodnim zastupnicima Hrvatske seljačke stranke (Tomašić i Farolfi). Ovaj puč "trebao je dovesti Hrvatsku na stranu Saveznika" (Enciklopedija Britannica 1964., "Hrvatska - Nezavisna Država Hrvatska").

Međutim, prije tog puča, a možda i kao njegov zakašnjeli poticaj, hrvatska država mogla je preživjeti da su zapadni Saveznici pokušali svoje planirano iskrcavanje na istočnoj jadranskoj obali, kako je Churchill kasnije predložio na Teheranskoj konferenciji (28. studenog – 1. prosinca 1943.), a što je Staljin žestoko odbio, te da su u tom slučaju naišli na protivljenje Titovih partizana (Fitzroy Maclean, Tito - čovjek koji je prkosio Hitleru i Staljinu, Ballantine Books, New York, str. 239), ili da su naišli na ujedinjeni komunističko-njemački otpor s kojim su navodno već pregovarali u tu svrhu (Walter Hagen/Wilhelm Hoettl/Die Geheime Front, Zürich 1950., str. 267; Maclean, idem, str. 164; Marcelle Adler-Bresse, "Tito a-t-il négocié avec les allemands?", Revue d'histoire de la 2e guerre mondiale, Pariz 1956., br. 22: Jacques de Launav, Secrets Diplomatiques 1949.-1945., Bruxelles 1963., str. 70/71; Rudolf Kiszling, Die Kroaten, Graz-Köln 1956.; str. 199/200; Hory-Broszat, or. c., str. 144-146; o tim pregovorima, barem što se tiče obustave borbe gerilaca protiv Nijemaca i Hrvata, vidi u opširnosti: llija Jukić, Pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda, London 1965.; str. 148-513).

U tom slučaju, plan hrvatskih "Bijelih gerilaca", sastavljenih od ustaških jedinica, mogao bi se ostvariti. Pridružili bi se Saveznicima pod uvjetom očuvanja hrvatske države. To pitanje do sada je ostalo neispitano.

[147] Horneffer, op. cit., str. 228.

[148] Charles Rousseau, Droit International Public, Pariz 1953., str. 228, (es.: Montenegro, 1878-1918; Géorgie et Arménie, 1918-1921; Etats baltes, 1917-1940; Mandchoukouo, 1932-1945; Croatie, 1941-1945)".

[149] O razvoju državnog uređenja i ovlastima okupacijskih vlasti u Srbiji i Crnoj Gori vidi: Lemkin, o. c., str. 247-251 i 589-602.

[150] Usp. Hansjörg Jellinek, "Der automatische Erwerb und Verlust der Staatsangehörigkeit durch völkerrechtliche Vorgänge, zugleich ein Beitrag zur Lehre von der Staatensukzession", Berlin-Detmold-Köln 1951., str. 193.

[151] Jellinek, ibid.

[152] Hans-Joachim Seeler, Das Staatsangehörigkeitsrecht von Jugoslawien, Frankfurt na Majni - Berlin 1956., str. 30. Nadalje, Melvilleovo mišljenje je neodrživo, budući da, ne poznajući razloge krize u Jugoslaviji od njezina ustava 1918. do 1941., brka uzroke s njihovim posljedicama.

[153] Notes Documentaires et Etudes, br. 246, Europska serija (XLVII) od 27. prosinca 1946., citirano prema Jellineku, str. 194. Ovdje treba napomenuti da članak 1. odobrenog ustava glasi: „Federativna Narodna Republika Jugoslavija je federativna narodna država u republikanskom obliku, zajednica ravnopravnih naroda koji su, na temelju prava na samoodređenje, uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u saveznoj državi.“

Ovaj članak odobrenog ustava ne podrazumijeva državni kontinuitet između prve i druge Jugoslavije; naprotiv, pokazuje da je to nova država. To pokazuje sva jugoslavenska historiografija o opsegu drugog zasjedanja AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća za narodno oslobođenje Jugoslavije), što je nedvosmisleno jasno iz pregleda relevantne literature u djelu Jove Mihaljevića, "Osvrt na objavljenu gradju i literaturu o Drugom. zasjedanju AVNOJ-a", pregled objavljen povodom 20. obljetnice tog zasjedanja u Jugoslovenskom historijskom časopisu, časopisu Saveza društava povjesničara Jugoslavije, br. 14, Beograd 1963., str. 2-23.

[154] Jellinek, op. cit., str. 194.

[155] Rousseau, op. cit., str. 298. U svjetlu dokumenata navedenih u odjeljku III ove studije, karakterizacija priznanja Hrvatske od strane Sila Osovine kao saveznice u ratu je potpuno neadekvatna.

(Georg Schwarzenberger, Priručnik međunarodnog prava, sv. 1, 4, ur. Londres 196, str. 71: "Tijekom Prvog svjetskog rata, neke od savezničkih i udruženih sila priznale su kao zaraćene strane i čehoslovački i poljski nacionalni odbor, a u Drugom svjetskom ratu, Sile Osovine dodijelile su priznanje usporedivog karaktera "Caru Kine", Državi Hrvatskoj i Privremenoj vladi Slobodne Indije").

[156] Rousseau, o. c., str. 349.

[157] Isto, str. 292.

[158] J. L. Brierly, Pravo naroda, Oxford 1949, str. 123.

[159] Usp. Jellinek, op. cit., str. 115 i Bohdan Halajczuk, Los Estados conquistados ante el derecho internacional, Buenos Aires 1950., str. 47-52.

[160] Na primjer, H. Lauterpacht (Recognition in International Law, Cambridge University Press, 1947., str. 27-28) i Chen, T. O. (The International Law of Recognition, London 1951., str. 58) gotovo identično navode da Mandžukuo nije imao pravo biti priznat kao država jer, politički i vojno kontroliran od strane Japana, nije ispunjavao prvi uvjet državnosti, naime, suverenitet koji vrši neovisna vlada. Oba autora zaključuju da to vrijedi i za "prolazne formacije poput Slovačke i Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata". Prvo, lako je uočiti prolaznost države s odmakom; drugo, Slovačka nije bila tvorevina Drugog svjetskog rata, budući da je kao država nastala šest mjeseci prije izbijanja rata i priznale su je sve velike sile osim Sjedinjenih Država; treće, hrvatska vlada bila je neovisna u stvarnosti i pravno u ostvarivanju državnog suvereniteta, unutar sfere interesa kojoj je pripadala. Izvan te zajednice interesa, moglo bi se raspravljati o ovisnosti ili neovisnosti hrvatske vlade samo ako se suočila s alternativom, u kojem trenutku se mogao mjeriti stupanj njezine neovisnosti. Međutim, zahvaljujući anglosaksonskoj podršci, prvo za srpske nacionalističke četničke gerilce, a zatim za komunističke gerilce u njihovoj borbi protiv hrvatske države u prvom redu, a zatim i protiv Nijemaca, hrvatska vlada nikada se nije suočila s alternativom u području vanjske politike.

Štoviše, politički interesi su odlučujući, posebno tijekom rata, i opravdani su na razne načine, posebno kada je riječ o nepriznavanju. To se jasno odražava u razmatranjima A. P. Serenija, koji je pisao o pravnom statusu Hrvatske tijekom njezina postojanja, iznoseći argumente za i protiv, te zaključujući: "Odbijanje Sjedinjenih Država da priznaju raspad Jugoslavije i stvaranje hrvatske države stoga se čini opravdanim ne samo iz moralnih i političkih, već i iz strogo pravnih razloga" (op. cit., str. 1145).

[161] Halajczuk, op. cit. (bilješka 95), str. 46, piše: "Budući da je Srbija bila samo dio Jugoslavije, čini se poželjnijim smatrati tu državu jednom od nasljednica, uz Hrvatsku i Crnu Goru." Iako Halajczuk smatra Srbiju i Crnu Goru nasljednicama Jugoslavije, on ne smatra raspadnutu Jugoslaviju "poraženom državom", budući da vjeruje "da su susjedna jugoslavenska područja bila samo podvrgnuta upravi Mađarske i Bugarske, a nisu definitivno pripojena tim državama" - što, usput rečeno, nije sasvim točno - te stoga smatra pretpostavku da se radi o potpunoj okupaciji utemeljenom.

[162] Culinović, op. cit., str. 353-4.

[163] Isto, str. 356.

[164] Isto, str. 369.

[165] Karakteristično je za pravnike u današnjoj Jugoslaviji da, opravdavajući rođenje komunističke Jugoslavije kao nove države, uzimaju u obzir sve pravne zahtjeve koji se tiču nastanka države, naime da je "država činjenica koja se održava vršenjem svoje vlasti i posebno putem svog prava", "da za nastanak i postojanje države nije bitno je li je priznata od ove ili one zemlje" itd. U slučaju neovisne države Hrvatske, međutim, sve te zahtjeve poriču, jer je ta država nastala na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije, čiji je suverenitet nezamjenjiv.

Mogla ga je zamijeniti samo komunistička revolucija uz aktivnu podršku samih saveznika Kraljevine Jugoslavije. Međutim, ovaj politički i pravni paradoks pronašao je svoje rješenje u Sporazumu Tito-Šubašić od 1. studenog 1944. i njegovoj provedbi na Jalti 11. veljače 1945., u čije konačno nepoštivanje nitko odgovoran nije mogao sumnjati. Time je potvrđena komunistička revolucija u Jugoslaviji, koja, kako je gore objašnjeno, nije bila unutarnja stvar Kraljevine Jugoslavije. O tom pitanju, a s obzirom na česte prigovore da suverenitet Države Hrvatske, posebno u vanjskim poslovima, nije potpun, navest ćemo moderni koncept suvereniteta kako ga je formulirao dr. Branko Pešelj, nekomunistički pravnik, kada je nastojao dokazati suverenitet ZAVNOH-a (Oblasnog antifašističkog vijeća za narodno oslobođenje Hrvatske) u razdoblju od njegova osnivanja (13. lipnja 1943.), koji je kasnije postao vlada Hrvatske 14. travnja 1945. - dakle, dok je postojala Nezavisna Država Hrvatska - do proglašenja prvog ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije 31. siječnja 1946., pa nakon toga do danas. Dr. Pešelj navodi:

„Nema sumnje da je moderni koncept suvereniteta znatno modificiran u odnosu na koncept koji je prevladavao prije jednog stoljeća. Klasična definicija suvereniteta obično se daje kao „vrhovni autoritet, autoritet koji je neovisan o bilo kojem drugom zemaljskom autoritetu.“ Suverenitet, u strogom i uskom smislu te riječi, podrazumijeva, dakle, neovisnost u svim smjerovima unutar i izvan granica zemlje." (Autor navodi kao reference: L. Oppenheim - H. Lauterpacht, H. W. Halleck, W. E. Hall, Fauchille, H. Accioly, Kunz, W. Sauer, Dahn, a zatim nastavlja.) Stvaranjem velikog broja novih oblika međunarodne suradnje u dvadesetom stoljeću, koncept suvereniteta pretrpio je značajne promjene.

Dvije najvažnije promjene bile su: prvo, da suverenitet nije nužno sinonim za potpunu međunarodnu neovisnost (Reference: Charles C. Hyde, Međunarodno pravo, I, (Boston 1945.), str. 126; Green H. Hachworth, Zbornik međunarodnog prava, I, (Washington D. C. 1940.), str. 51 i članak 18. sovjetskog ustava iz 1936. s njegovim amandmanom iz 1947.); i drugo, da država može ostati suverena čak i ako pristane... da određena suverena prava, uključujući vođenje vanjskih poslova, u njezino ime obavlja više tijelo ili druga država (Hachworth, o. c., str. 48-9). Drugim riječima, koncept suvereniteta postao je u posljednjih nekoliko desetljeća mnogo fleksibilniji nego što je izvorno definiran ustavnim i međunarodnim pravom te se danas ne može procijeniti u strogom pravnom smislu apsolutnih vrijednosti, već ga treba razmatrati u svakom pojedinačnom slučaju.

Koliko god je jasno da je pravo na samostalno ulazak u međunarodne odnose i dalje jedan od osnovnih uvjeta punog suvereniteta, s druge strane, ne može se reći da je suverenitet nacije ili države potpuno uništen ako nedostaje taj jedini faktor. Ako su prisutna samo tri bitna elementa suvereniteta - zasebna skupina ljudi, fiksni teritorij i organizirana vlada koja izražava suverenu volju unutar teritorija - suverenitet nacije može se smatrati manjkavim, ali ne i potpuno nedostajućim. Upravo s ovog modernog gledišta o suverenitetu treba procijeniti ustavni razvoj i sadašnji ustavni status Hrvatske. -Branko Pešelj, "Suvremena Hrvatska u jugoslavenskoj "Federacija: Njezin ustavni status i socioekonomski položaj" u Journal of Croatian Studies, sv. II (1961.), str. 95-96. Vjerujemo da se hrvatska država nije trebala poslužiti ovim modernim konceptom suvereniteta za svoju obranu.

[166] Čulinović, op. cit., str. 356.

[167] Usp. memorandum suca Peirsona M. Halla, br. 13.467 - PH Civil, objavljen u "The Los Angeles Daily Journal" 18. srpnja 1952. i 21. srpnja 1952., pod naslovom "U ovlasti suda utvrditi postoji li ugovor". Iz ovog memoranduma proizlazi zanimljiva činjenica da se sama jugoslavenska vlada nije pozvala na ugovor o izručenju iz 1902. kada je, preko svog veleposlanika u Washingtonu, 31. ožujka 1951. od State Departmenta zatražila izručenje Andrije Artukovića, bivšeg ministra unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske.

Jugoslavenski veleposlanik se zatim pozvao na "međusavezničke odluke tijekom posljednjeg rata", Moskovsku deklaraciju iz listopada 1943. "o zločinima", i pozvao se na "međunarodno prihvaćenu praksu u analognim slučajevima". Značajno je da je državni tajnik u svojoj noti od 14. svibnja 1951. naznačio jugoslavenskom veleposlaniku da je uobičajeni sudski postupak jedini pravni put za slučajeve izručenja te ga podsjetio na ugovor o izručenju iz 1901. ("...u skladu s odredbama Ugovora o izručenju od 3. listopada 1901., koji je na snazi između Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije"). Sudac Hall svjestan je stava State Departmenta, doslovno ga citira u fusnoti 5 i presuđuje suprotno tome, smatrajući stajalište izvršne vlasti neustavnim.

[168] O ovom pitanju, Žalbeni sud usvojio je podnesak State Departmenta u kojem je navedeno: "...do sada se od Ministarstva vanjskih poslova tražilo da odluči o pitanju je li određeni ugovor još uvijek na snazi nakon takvih promjena u vladi ili granicama. Odluka Okružnog suda, ako se ne poništi, isključit će takvu odluku...". Što se tiče valjanosti ugovora iz 1901., Sud citira izjavu jugoslavenskog otpravnika poslova od 29. rujna 1921. u kojoj jugoslavenska vlada smatra ugovore i konvencije sklopljene između Kraljevine Srbije i SAD-a primjenjivima na cijelom teritoriju Kraljevine SHS-a te kaže:"...it is conclusive proof that if the combination (es decir, la comunidad estatal de los Servios, Croatas y Eslovenos, N. del A.) constituted a new country it was a successor of Serbia in its international rights and obligations" (Digest of International Law / Marjorie M. Whiteman, vol. 2, Washington 1963, 940/1).

[169] Sažimajući svoje argumente, State Department je u točki II naveo da se iz dokumenata može zaključiti da je država prije poznata kao Srbija nastavila postojati kao međunarodni pravni entitet nakon proširenja na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, te da su posljedično ugovorna prava i obveze te države ostale na snazi i primjenjivale se na cijelom njezinom teritoriju ". Međutim, u točki V. State Department napominje: „Mišljenja sudova Sjedinjenih Država priznala su snagu i učinak ugovora o trgovini i konzularnim odnosima sklopljenih 1881. između Sjedinjenih Država i Srbije - ugovora čija se valjanost temelji na istim pravnim osnovama kao i valjanost ugovora o izručenju iz 1901. (ratificiran 1902., N. del A.), naime, razmatranje Jugoslavije kao prave države sljednice Kraljevine Srbije u pogledu nastavka njezinih prava i obveza“ (Idem, str. 943). Dopunjujući svoje argumente poslijeratnim primjerima, State Department citira razmjenu nota između SAD-a i Jugoslavije iz 1946. godine, koja sadrži sljedeće uvjete:...

Dopunjujući svoje argumente poslijeratnim primjerima, State Department citira razmjenu nota između SAD-a i Jugoslavije iz 1946. godine, koja sadrži sljedeće uvjete "odredbe o najpovlaštenijoj naciji iz Ugovora o olakšavanju i razvoju trgovačkih odnosa između Sjedinjenih Država i Srbije potpisanog 2. listopada 1881. neće se shvatiti kao da zahtijevaju proširenje na Jugoslaviju prednosti koje su Sjedinjene Države dale Filipinima" (Isto).

[170] Alfred Verdross, Völkerrecht, ur. 5ta, Viena 1964, tvrdeći da su se sudovi često morali baviti preliminarnim pitanjem učinka nastanka države na međunarodne odnose (der völkerrechtliche Tatbestand "Staat"), koji može nastati secesijom (kao što je slučaj SAD-a) ili integracijom nekoliko suverenih država u novu državu (kao što je nastanak Njemačkog Reicha 1871.), kako bi mogli odlučiti "kada se nova pravna zajednica može smatrati novom državom", također se spominje slučaj kojim se bavimo.Na str. 243, nota 4, el profesor Verdross escribe. "Der kalifornische Appeal Court hat aber im Falle Ivancevic v. Artukovic vom 19. Februar 1954 Jugosllawien als ein vergrössertes Serbien betrachtet. AD 1954, p. 66". Prijedlog "ali" (aber) nedvojbeno ukazuje na diskutabilan kriterij Žalbenog suda. - Ovaj dvojbeni kriterij Žalbenog suda Kalifornije prepisao je dr. Ignaz Seidl-Hohenveldern iz Izvještaja o međunarodnom pravu (do 1950. Annual Digest i Reports of public International Law case) u svojoj knjizi "Praktični slučajevi javnog međunarodnog prava" (Izdanje Sagittarius - 1962., prijevod izvornika Praktische Fälle aus dem Völkerrecht, Beč 1958.,

Profesor Seidl-Hohenveldern predstavlja ovaj slučaj u obliku pitanja (str. 77) i daje rješenje (str. 163) na sljedeći način: Pitanje: "Prema ugovoru o izručenju sklopljenom između SAD-a i Srbije 1901. godine, Jugoslavija je 1951. godine zahtijevala predaju Jugoslavena. Može li pojedinac, koji je trebao biti predan, uspješno tvrditi pred američkim sudom da dolazi iz Agrama, grada koji 1901. godine nije pripadao Srbiji?" (Sud je pošao od pretpostavke da su Narodna Republika Jugoslavija, Kraljevina Jugoslavija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i Kraljevina Srbija, ista država s različitim imenima). Rješenje: "Ne. Zbog širenja Srbije na kraju Prvog svjetskog rata, opseg ugovora koje je sklopila Kraljevina Srbija automatski je proširen" (Ivancevie protiv Artukovića, 211 F 2d 565 cert. den 348 US 818, I.L.D., 66). [171] Što se tiče citata i drugih detalja koji se odnose na presudu suca Peirsona M. Halla i punog engleskog teksta presude sudskog povjerenika Theodorea Hockea od 15. siječnja 1959., vidi knjigu dr. Vjekoslava Vrančića "Dr. Andrija Artuković pred sjeveroameričkim sudom", koju je objavila Mala politička knjižnica "Hrvatske misli", Buenos Aires, 1959. Njezin autor, bivši hrvatski ministar, bio je jedan od devet svjedoka obrane na javnoj raspravi koja je trajala od 16. lipnja do 8. srpnja 1958., nakon čega je uslijedila spomenuta presuda T. Hockeu, donesena 15. siječnja 1959.

[172] Cr., Izvješće o međunarodnom pravu (Londres, Butterworth, 1957.) IV - Sukcesija s obzirom na obveze za delikvencije (delikti), str. 55-63 (abreviado: I.L.R.) - Zbornik međunarodnog prava, Washington 1963., sv. 2, str. 767: Hrvatska "marionetska" vlada nije prethodnica.

[173] I.L.R., str. 55 (bilješka). Budući da prema tom sporazumu određivanje naknade mora donijeti američka agencija, američki Senat je 1949. izglasao "Zakon o nagodbi međunarodnih potraživanja" (Javni zakon 455), kojim je osnovao "Komisiju Sjedinjenih Država za međunarodne potraživanja", koja je 1. 7. 1954. zamijenjena s "Komisija za inozemna potraživanja Sjedinjenih Država". Radi boljeg razumijevanja ovog sporazuma, treba napomenuti da je ukupna vrijednost nacionalizirane američke imovine procijenjena na 17 milijuna dolara.

Taj je iznos bio dio 47 milijuna dolara (42 milijuna dolara u zlatnim polugama) koje je jugoslavenski razarač "Beograd" prebacio u London 20. svibnja 1939., a koji su kasnije prebačeni u Federalnu rezervnu banku u New Yorku. Tito je, čim je došao na vlast, tražio povrat tih sredstava, ali tek nakon što je Jugoslavija izbačena iz Kominforma 28. 6. 1948., sklopljen je sporazum od 19. 7. 1948., prethodno odgođen jer je Jugoslavija američku imovinu procijenila na 5 milijuna dolara, a SAD na 20 milijuna (usp. Ilija Jukić, "Tito između Istoka i Zapada", London 1961, str. 156, J. B. Hoptner, "Povodom izvršenja SAD i Jugoslavije od 19/7/1948" - Jugoslavenska revija za Međunarodno pravo, 1963, str. 385-396).

Karakteristično za ovaj sporazum je da je Jugoslavija mogla tražiti bilo koji dio fonda od 17 milijuna dolara koji bi mogao ostati nakon isplate utvrđene odštete. Odluka o zahtjevu tvrtke Socony Vacuum Oil donesena je 30. prosinca 1954. (Digest, str. 767), a prema V. Krulju, Komisija je završila svoj rad krajem prosinca 1954. Ukupno je podneseno 1556 zahtjeva; Komisija je 876 priznala valjanima; u 671 slučaju zahtjev je odbijen, a 3 zahtjeva su povučena prije donošenja odluke.

Ukupan iznos odobrene odštete dosegao je 18.817.904 dolara, što znači da je odšteta isplaćena u iznosu od 91% utvrđenog iznosa, isključujući kamate. Potpisivanjem sporazuma, Sjedinjene Države su oslobodile 30 milijuna dolara, čime su započele svoju pomoć Jugoslaviji na vrhuncu sukoba između Staljina i Tita. Danas ta pomoć prelazi tri milijarde dolara. Ovim brojkama treba dodati i one koje se tiču štete koju su komunistički gerilci nanijeli u Jugoslaviji, uključujući i Hrvatsku, gdje se nalazi Soconyjeva pokretna i nepokretna imovina, tijekom borbe za "nacionalno oslobođenje".

Prema Jovanu Marjanoviću („Ekonomska politika njemačkih nacističkih okupatora u Jugoslaviji 1941.-1945.“, u Jugoslavenskom historijskom časopisu. br. 4, 1963., str. 92) gerilci su „uništili 157 oklopnih lokomotiva i 1123 obične, 682 oklopna vagona i 14 310 običnih. Osim toga, u istom razdoblju učinili su neprohodnima i oštetili 7936 km cesta i ruta, uništivši 183 drvena mosta, 720 betonskih mostova i 245 željeznih mostova na cestama.“ Argentinska Republika riješila je pitanje naknade za nacionaliziranu argentinsku imovinu u iznosu od 450 000 dolara sporazumom od 21. ožujka 1964., odobrenim Zakonom br. 16 923 od 16. kolovoza 1966. (Službeni glasnik od 22. kolovoza 1966.).

[174] I.L.R., str. 56.

[175] Isto, str. 61.

[176] Dr. Tihomil Drezga, op. cit., str. 5.

[177] Digest, op. cit., str. 780. Ovdje se mogu pronaći opsežni citati o razlikama između "ratne okupacije" i "de facto vladavine" profesora Sauser-Halla, koji ukazuje na opasnost izjednačavanja ta dva koncepta upravo s obzirom na pitanje identiteta i kontinuiteta države. Značajno je da profesor Charles Rousseau ne ubraja Hrvatsku među slučajeve de facto lokalne uprave kada navodi slučajeve de facto opće uprave i de facto lokalne uprave (Rousseau, op. cit., str. 308-309).

[178] Digest, op. cit., str. 770.

[179] Vidi također: Filipini - Priručnik informacija, ur. Republika Filipini - Ministarstvo vanjskih poslova, Manila, 1965., str.

[180] Digest, or. c., str. 769.

[181] Seeler, o. c., str. 30/31.

[182] Na primjer: Mc Dougal, Myres S. and Florentino P. Feliciano, "Law and Minimum World Public Order -The Legal Regulation of International Coercion" (New Haven y Londres: Yale University Press, 1961) Na stranici 313 kažu: " Promjene (plodovi agresije, kako ih je izrazio tajnik Stimson) na koje se može pozvati kao na nepriznavanje mogu uključivati i izravnu aneksiju teritorija, poput aneksije Etiopije od strane Italije 1936., Austrije i Sudeta od strane Njemačke 1938., te baltičkih država od strane Sovjetskog Saveza 1940., te uspostavu "marionetskih država" poput "Manchukua" koji je stvorio Japan, "Slovačke" koju je osnovala Njemačka i "Hrvatske" koju je osnovala Italija. "Satelitska" vlada koju održava efektivna kontrola velike sile putem mnogih različitih mehanizama predstavlja noviji tip mehanizma prikrivanja.

[183] Usp. Rouseau, op. cit., str. 291 (ne spominje Jugoslaviju među slučajevima na koje se Stimsonova doktrina trebala primijeniti u Europi tijekom Drugog svjetskog rata); Brierly, op. cit., str. 148; G. Schwarzenberger, op. cit., str. 63; Verdross, op. cit., str. 170, 222 i 552. Potvrđujući Statut Ujedinjenih naroda u njegovom čl. 2, točki 4, da aneksije provedene prisilnim radnjama nemaju pravnu valjanost, Verdross posljedično smatra zabranu prisilnih aneksija načelom općeg međunarodnog prava ("Das Verbot gewaltsamer Annexionen ist seither ein" Grundsatz des allgemeinen Völkerrechtes geworden", str. 228).

[184] DGFP XII, Nº 603. Memorandum od 19. 6. 1941. o razgovoru Hitlera i Pavelića, kada je Hitler u vezi s nastankom države Hrvatske izjavio:

"Nedavni događaji učinili su od njega (Führera) nenamjerno oruđe oslobođenja Hrvatske; jer on zapravo uopće nije namjeravao poduzeti akciju protiv Jugoslavije“. [185] Za one koji nisu dovoljno upoznati s unutarnjim odnosima u Jugoslaviji, ovdje treba napomenuti da je pokret Draže Mihailovića započeo u Srbiji, gdje je imao svoju glavnu podršku i bazu. U Hercegovini su mu se pridružili neki pripadnici srpske manjine. (Napomena urednika).

[186] Riječ izvedena od hrvatskog glagola ustati (ustati, uzeti oružje, pružiti otpor). Odnosi se na pokret otpora protiv uključivanja Hrvatske u jugoslavensku državu.

[187] Vitez Vojnog reda Marije Terezije, koji mu je dodijeljen za uspješnu obranu Brda Gabriele od Talijana u Prvom svjetskom ratu.

[188] Talijanske trupe stacionirane u Hrvatskoj kao savezničke snage, zapravo su pokušale eliminirati hrvatsku vojsku otvoreno podržavajući srpske četničke gerilce, neprijatelje hrvatske države, a kasnije i Titove partizane. (Napomena urednika).

[186] Riječ izvedena od hrvatskog glagola ustati (ustati, uzeti oružje, pružiti otpor). [189] Hrvatskom "Crnom legijom" zapovijedao je ustaški pukovnik Jure Francetić, jedan od hrvatskih nacionalnih heroja, koji se isticao po svojim podvizima, jednako smjelim koliko i krvavim.

[190] Sve dok komunistički gerilci nisu postali dovoljno jaki da provode prisilnu regrutaciju, u Hrvatskoj su se oslanjali gotovo isključivo na podršku srpske manjine, nezadovoljne porazom i raspadom Jugoslavije 1941. godine. Ova manjina pridružila se komunističkim redovima nadajući se, prije svega, da će vratiti Jugoslaviju u njezinu prijašnju ulogu proširene Srbije (Napomena urednika).

[191] Autor nije smatrao potrebnim ovdje spomenuti važne političke razloge koji su motivirali te promjene, o kojima govori u svojoj knjizi *Die Kroaten*. Ministar Vokić, zajedno s ministrom unutarnjih poslova Lorkovićem, pripremao je puč u stilu Badoglia s ciljem pridobijanja Hrvatske na stranu Saveznika. Zavjerenici su namjeravali formirati novu vladu pod vodstvom dr. Vlaka Maceka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, koja je između dva rata osvajala ogromnu većinu glasova na svim izborima u Hrvatskoj.

Vokić i Lorković vjerovali su da će ova odlučna akcija osigurati pristanak dr. Prije Pavelića. Umjesto toga, uhapšeni su i do kraja rata ubijeni. U novi vladi Tomáš Sertić imenovan jeminister oružanih snaga. Vidi detalje: Rudolf Kiszling, Die Kroaten. Der Schicksalweg eines südsławen volkes, Graz-Köln, 1956., str. 210-11; Studia Croatica, br. 10-13, str. 115-17, 1963. (Napomena urednika).[192] Reprodukcija na španjolskom jeziku odobrena od strane autora i austrijskog časopisa Oesterreichische Militär Zeitschrift koji je ovo djelo objavio u broju 4/1965. (Ovaj se članak većim dijelom temelji na studiji hrvatskog general-pukovnika Fedora Dragojlova, koji je umro 8. prosinca 1961. u Floridi, u Argentini. Opći okvir za ovaj rad daje moja knjiga: „Hrvati – sudbina južnoslavenskog naroda“ (Die Kroaten, Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes), koju je 1956. izdao Verlag Hermann Böhlaus Nachfolger, Graz-Köln. Također sam konzultirao: "Hrvatska se borila rame uz rame s Njemačkom" (Kroatien kämpfte Schulter mit Deutschland), Deutsche Soldaten- und National-Zeitung, br. 1-4 iz 1961.; P. Wackers: "Die Einsatzstaffel der deutschen Mannschaft und die übrigen bewaffneten) Postrojbe Njemačke narodne skupine u Hrvatskoj 1941-1945" u Feldgrau, Br. 2, 1.4.1962.).

[193] Ovo se odnosi na sjevernu Hrvatsku, kojom su upravljali ban (prorex) i Zagrebački sabor, a koja je nakon povlačenja Turaka, odnosno od 18. do 20. stoljeća, pokrivala površinu od 43.822 km². Bila je podijeljena na županije (comitatus) Lika-Krbava, Modrus-Rijeka, Zagreb, Varaždin, Požega, Virovitica i Srijem. Ban i Sabor, snagom svojih pravnih i državnih ovlasti, predstavljali su tisućljetni kontinuitet Kraljevine Hrvatske s atributima suvereniteta. Glavna težnja hrvatskog nacionalnog pokreta za vrijeme Austro-Ugarske bila je ujedinjenje svih hrvatskih regija pod vlašću bana u Zagrebu, i to Hrvatske i Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Istre.

[194] Stara jedinica površine: jutro (katastarski jaram) iznosi 7454 m².

[195] Ovo se odnosi na teritorij koji je između 1815. i 1918. bio jedna od provincija Austrijske krune (Kronland), naseljen gotovo isključivo Hrvatima. Dalmacija je bila kolijevka srednjovjekovne hrvatske nacionalne monarhije, koja je, prema poznatom povjesničaru Domingu Mandiću, postigla punu organizaciju ustavnim zakonima već na Saboru održanom 753. godine na Duvanjskom polju, u današnjoj zapadnoj Bosni.

[196] Milan Ivšić, katedra za socijalnu ekonomiju na Sveučilištu i Visokoj školi ekonomskih i komercijalnih znanosti u Zagrebu, u svojoj knjizi Les problemes agraires en Yugoslavie, s predgovorom Victora Boreta, Pariz, 1926.

[197] Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca međunarodno je priznata mirovnim sporazumima iz 1919. godine. Godine 1929. diktatorski kralj Aleksandar I. iz srpske dinastije Karađorđević ukinuo je ustav i odredio da će se od tada zvati Kraljevina Jugoslavija. To je trebalo izbrisati hrvatski nacionalni identitet. Kraljevina Hrvatska, nakon 1250 godina neprekidnog postojanja, pripojena je Srbiji kao samo još jedan teritorij, podijeljen na male administrativne jedinice i centralno upravljana iz Beograda. Kraljevina Jugoslavija raspala se 1941., a komunisti su je 1945. obnovili kao Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Od 1964. naziva se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Komunisti su stoga zadržali ime Jugoslavija, koje je nametnuo diktator kralj Aleksandar.

[198] Ivan Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje, Buenos Aires, 1961.

[199] "Dr. Ante Trumbić - Problem hrvatsko-srpskih odnosa" - München, 1959.

[200] Dr. Antu Pavelića, stomatologa i potpredsjednika Narodnog vijeća 1918. godine, ne treba miješati s njegovim imenjakom, odvjetnikom, koji je bio na čelu Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. godine.

[201] Dr. Milan Ivšić: op. cit.

[202] M. Stojadinović bio je utjecajni dužnosnik u zagrebačkoj Upravi za zemljišnu reformu i ključna osoba u srpskoj kolonizaciji u Hrvatskoj.

[203] M. Lorković: Narod i zemlja Hrvata, Zagreb.

[204] U političkim postupcima pokrenutim protiv hrvatskih seljaka koji su sudjelovali u pobuni, autor ovog članka djelovao je kao njihov branitelj.

[205] „Mojim hrvatskim prijateljima i braći, apostolima nacije koji su emigrirali u Sjedinjene Države kako bi, u znoju lica svoga, izgradili bolju budućnost za svoju domovinu.“

[206] Tijekom suđenja koje su 1959. godine pokrenule jugoslavenske komunističke vlasti protiv Andrija Artukovića, bivšeg ministra unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, a kojim je predsjedavao sudac Theodor Hocke na sudu u Los Angelesu, obrana je, nažalost, izostavila bilo kakvo spominjanje agrarne reforme koju su u Hrvatskoj proveli Srbi. Ovo je bio vrlo pogodan trenutak da se uglednom američkom sucu pruži prilika da osvijetli i ovaj aspekt srpsko-hrvatskih odnosa, baš kao što je to učinio na političkom, ekonomskom i kulturnom planu. Sudac Hocke pokazao je iznimnu sposobnost shvaćanja stvarnosti, povezivanja uzroka s njihovim posljedicama, a sigurno bi u svojoj oslobađajućoj presudi snažnije naglasio da je obnova hrvatske nacionalne neovisnosti 1941. godine bila rezultat prirodne evolucije. Vidi Studia Croatica, 1960., br. 1, str. 94-95, o suđenju.

[Tekst naglo prelazi na drugu temu:] [207] Milan Blažeković: Znameniti Hrvati Bosne i Hercegovine u Osmanskom Carstvu, "Studia Croatica", 1965., br. 16-19, str. 299-311.

[208] Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina - Hrvatske pokrajine, "Studia Croatica", br. 16-19, str. 53-220; vidi posebno o podrijetlu današnjih Srba u Bosni, Poglavlje IV, str. 192-220.

[209] Fuad Slipčević: Bosna i Hercegovina od Berlinskog kongresa do Prvog svjetskog rata (na hrvatskom), Zagreb 1954., str. 42.

[210] Isto, str. 62-63.

[211] Dr. Oton Franges: Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini, "Hrvatska enciklopedija" Svezak II. - Franges je bio ministar u diktatorskoj vladi kralja Aleksandra, uspostavljenoj 1929., ali kao specijalist za agrarnu politiku morao je priznati da je agrarna reforma u Bosni bila "neorganizirana, neuredna i da je veliki broj uglednih i tradicionalnih muslimanskih obitelji proleteriziran".

[212] Oko 12 000 stanovnika, isključivo iz gradskog stanovništva, u pokrajini od 643 000 duša prema austrijskom popisu stanovništva, uključujući grad Zadar, koji je pripadao Italiji od 1918. do 1943.

[213] Usp. Studia Croatica, posebno izdanje "Tragedija Bleiburga".

[214] Isto.

[215] Jure Petričević, Agrarna politika u Jugoslaviji, "Studia Croatica", 1961., str. 117-129; Neuspjeh titoizma u poljoprivredi i na selu općenito, "Studia Croatica", 1962., str. 309-324, Buenos Aires.

[216] Fernand Braudel, Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II., Mexico City-Buenos Aires, 1953., sv. II, str. 281.

[217] Isto, str. 291.

[218] Milan Blažeković, Znameniti Hrvati iz Bosne i Hercegovine u Osmanskom Carstvu, "Studia Croatica", 1965., br. 1-4, str. 299-311.

[219] Isto.

[220] Pedro Vukota, Hrvatska u blavskoj geografiji, "Studia Croatica", 1965., br. 1, str. 48-57.

[221] Vjekoslav Klaić, Poviest Hrvata, sv. 1, str. 240.

[222] "Et tale tibi auxilium praestabimus, ut nostra tibi promissa clementia per totum terrarum orbem solis clarius innotescat et huius rei memoria usque ad ultimum mundi diem et extremum iudiciam permaneat", V. Klaić, op. cit. str. 2.56.

[223] Fernand Braudel, op. cit. str. 289.

[224] Vjekoslav Klaić, op. cit. str. 258.

[225] F. Braudel, op. cit. str. 290. Ovdje su nužne određene povijesne usporedbe u vezi s trenutnom politikom De Gaulleove Pete Republike prema NATO-u. Dok se Maksimilijan pripremao za obranu Zapada od turske prijetnje - koju neki suvremeni autori uspoređuju s trenutnom komunističkom prijetnjom - francuski veleposlanik Fourquevaux izrazio je želju "da Veliki gospodar Turaka bude tvrdoglav i ustraje u svom pothvatu u Mađarskoj; jer će inače kuga Njemačke postati previše strašna ako se stvari smire na toj strani", ibid., str. 290. [226] Savjetnik za glagoljicu: Marko Jupundžić, La Glagolitza croata, "Studia Croatica" 1964., br. 1-2, str. 55-76.

[227] U to vrijeme pojam Sclavonia često je obuhvaćao sve hrvatske pokrajine. Usp. P. Vukota, op. cit.

[228] Stjepan Ivšić, Podsijedanje i osvojenje Sigeta u glagoljskom prijepisu hrvatskoga opisa iz g. 1566. ili 1567. (Opsada i osvajanje Sigeta u glagoljskom prijepisu hrvatskog opisa iz godine 1566. ili 1567.), Starine Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti 36, Zagreb 1918.

[229] F. Braudel, op. cit., dio II, str. 291.

[230] Vazetje Sigeta grada, slozeno po Barni Charnarutichu Zadraninu, in Venetia MDLXXXIII.

[231] "Decretun, kotarega je Verböczy Istvan dijacki popisal... od Ivanusa Pergosica na slovienski jezik obrajen"; Nedelišće 1574. godine.

[232] "Elektra tragedija, Ljubmir pripovijest pastirska, Ljubav Pirama i Tizbe. Iz veče tuđih jezika u hrvatski složeno. K tome su pristavljene njekoliko pjesni u smrt od različitosti. Po Dominku Zlatarichu. V Bnecieb po Aldu. MDCVII." Vrijedno je istaknuti da se u zbirci nalazi hrvatski prijevod Aminte Torquata Tassa, koji je Zlatarić preveo izravno iz rukopisa, pa je njegova hrvatska verzija objavljena prije talijanskog izvornika. Zlatarić je studirao u Padovi i tamo je izabran za rektora.

[233] Odiljenje Sigestsk (Opsada Sigeta), Linz 1684. Drugo izdanje, Beč 1685.

[234] Obsidio sigethana. Carmen heroicum Croaticum.

[235] Szigeti veszedelem "Adriai tengernek Syrenaia", Beč 1651.

[236] "Adrianskoga mora siren" -Count Pedro Zrinski- Stampana v Bneczih pri Zamarij Turrinu, Leta MDCLX.

[237] Frublja stovinska, u slavu Njegove Preuzvišenosti bana (prorexa) Pedra Zrinskoga, autora Morske sirene, ove pjesme VIadislava Iere Minčetića, plemića dubrovačkoga. U Anconi nella Stamperia Generale, MDCLXV.

[238] Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata, svezak III, str. 154. Klaić je objavio rodoslovlje Zrinskih do Nikole Sigetskog. Autor ove studije dovršio ju je pomoću drugih izvora.

[239] Milan Blažeković, op. cit.