19 August Šenoa - Zlatarovo zlato

XIX.

Barun Ungnad podigao se svojom vojskom po zapovijedi nadvojvode Karla da otme Turcima stare hrvatske tvrđave Bužim, Zrinj, Čazmu, što ih je bosanski paša Ferhat osvojio bio, i htio je otisnuti nevjernu silu od Une. U nekoliko manjih okršaja razbi doduše Turke, nu nije se umio poslužiti svojom srećom. Premda junak sabljom, bijaše Ungnad slaba uma i, četujući sad ovdje sad ondje, trošio je bez razbora silu junačke krvi. Izim toga nisu hrvatska gospoda prianjala uz njega kao nekad uz Franju Slunjskoga i u vojsci nije bilo sloge. Stari Gregorijanec i neki njegovi pristaše prigrlili doduše štajerskoga baruna svom silom, iznevjeriv se svojim prijašnjim saveznicima koji su zazirali od Nijemaca. Ali zato je znatan dio plemstva, a na čelu mu mali razban Alapić, počeo nemilo gledati bahatoga baruna. Ungnad vodio je vojsku amo-tamo, čas ne mareći za dobru zgodu da navali na Turke, čas malom četom udarajući na silni čopor Turaka, a izim toga često bi ostavio vojsku i pošao u Zagreb da se tajno dogovara sa Hallekom, Draškovićem i drugim mezimcima nadvojvode Ernesta. Da, govorilo se o njem da njegova prisega u hrvatskom saboru nije bila nego pusta komedija, jer da se je prije u Pragu zakleo bio cesaru Rudolfu, da će samo ono činiti što mu nadvojvoda Ernest zapovjedi. Dok su gospoda ovako po kutovima mrmorila, radili su Zagrepčani na sve ruke da operu sramotnu ranu što im je Stjepko Gregorijanec zadao bio. Ivana Jakopovića izabraše gradskim sucem, a Matu Vernića notarom, znajući da su to ljudi smjeli i bistri, a uvidiv da je gospodin Teletić dobričina, ali nebrigeša i g. Kaptolović da puno govori, a malo radi. Jakopović podnese tužbu glavom kraljevoj svjetlosti. Jakopović pođe i nadvojvodi Ernestu da mu dokaže sve jade i nevolje tužne općine zagrebačke, a na požunskom saboru zagrmi glasom gromovitim i slovom munjevitim, da je velikaše hrvatske sve davilo pod grlom:

»Dolazim pred vas, oj slavni stališi i redovi«, zagrmi, »ne kao poslanik slobodnoga grada komu ime slovi u davnoj davnini, već kao vapijući odaslanik rascviljene općine koja sa krutoga nasilja stenje i uzdiše, te već zaboravlja što je pravo i zakon, koja se očajavajući laća oštre posjeklice. A kako i ne bi? Bije nas jad, mori nas glad, gori nam kuća, pusto nam je polje, starci strepe od silovite ruke, žene nam dršću od bezbožna bijesa, a zakon naš davni, ta neokaljana svetinja naših otaca, u prahu leži i zloradim bijesom gazi ga nemila noga. Pa pitate li, oj slavni stališi i redovi, nije li taj naš krvnik Turčin, kleti neprijatelj krsta? Ja vam velim, oj gospodo, nije Turčin. Domaći velikaš, kršćanski gospodin ušao je pod slobodnim provodom u naš mirni grad i hara gore od Turčina, i u čas kad bi nam trebalo složno dizati oružje proti zatoru naše svete kršćanske vjere, valja nam vaditi sablju proti domaćoj sili. Pomozite, oj gospodo, jer inače pogibosmo, a poginut ćemo samo sabljom u desnici ruci.«

 

Kao ljuti mraz ofuri taj govor i bana i hrvatsku gospodu, navlaš kad se pročulo da je kralj zapovjedio neka se povede istraga pred kraljevim sudom proti gospodinu Stjepku Gregorijancu. Još jednom pokusila gospoda, ne bi li mogla tu nemilu pravdu izvinuti kraljevskomu sudu i prenijeti pred svoje vlastito sudište. Zaključiše naime u svome zboru početkom godine 1579. neka gospoda, da Petar Herešinec, kanonik zagrebački i Gašpar Druškoci, bilježnik županije varaždinske, pođu u crkvu Sv. Kralja, gdje se u škrinji čuvaju povelje i sloboštine kraljevine Slavonije, i neka pomno razvide, ne spada li tužba pred banov sud, nije li zlatna bula zagrebačka izgubila valjanost, jer da gospodu silu novaca stoji putovati pred kraljevski sud u Požun. Badava. Zlatna bula bijaše tvrdim zakonom. Već treći dan poslije Duhova godine 1579. započe gospodin Imbrić Jamnički, plemeniti sudac županije zagrebačke i »kraljev čovjek« zajedno sa g. Blažom Šiprakom, kanonikom zagrebačkim u samostanu sv. Franje u Zagrebu, istragu proti Stjepku Gregorijancu radi sile i povrede mira i slobodnoga prohoda, i pošto je g. Imbrić ispitao bio sto trideset i osam svjedoka, od kojih mnogi potvrdiše nasilje podbana, otpremi sudac protokol kraljevskomu sudištu.

 

»Nu, reverende frater«, zapita Vramec svoga druga Šipraka pred fratarskim samostanom, »kako je po gospodara medvedgradskoga?«

»Zlo«, odvrati Šiprak, »očiti i vjerovani svjedoci, navlaš carski oficiri, ivanićki bombardiri, a i plemenita gospoda potvrđuju pod prisegom, da je sve istina što Zagrepčani kažu.«

»Sto puta rekoh Stjepku nek bude kršćanin, a on uvijek poganin, ja ne volim tim tvrdoglavim građanima, ali nisu ni oni živina. Neka mu je.«

Došav u svoj dvor, nađe Vramec začudo kumče svoje - Pavla. Zamišljen sjeđaše mladi junak do prozora.

»Ele, ele!«, začudi se debeli kanonik. »Snivam li? Uistinu! Gospodičić Pavao. Lijep si mi svat. Tvoga kuma kanda i ne ima u svijetu, neharni sine. Već je pola vijeka da te ne vidjeh. Čudo te si i danas došao. Pa odakle, pa šta?«

»Oprostite, časni gospodine kume!«, progovori Pavao poljubiv kuma u ruku, »da vam se češće ne javih, ali -«

»Ali« - zaskoči ga kanonik, »da ali, to ti je ta ciganska riječ. Znam ja kakav je taj tvoj 'ali' -femini generis, u suknji, je l'? Pavle, Pavle, ja ne znam šta će to biti. Svatko sam sebi kuje sreću po svojoj pameti, ali sto oči više vidi, i red se ne vrijeđa bez kazne. Čuvaj se. Nu kakav si mi, zamrljan. Odakle ideš?«

»Od Une, gospodine kume, od Une. Bio sam u banovoj vojsci. Pobismo se sa Turcima.«

»Zar sretno?«

»Sretno i nesretno. Potukosmo četu tursku, ali od mojih sto lijepih katana ne ostade van deset živih.«

»Kako to?«

»Jer nas štajerski ban nije vodio kao junake na bojište, već kao stado ovaca u mesnicu. Pa navlaš nas Hrvate. Mušketire je čuvao, da, ali mi sabljom proti lumbardi. Nu, časni gospodine kume, bit će kad o tom pričati, ali prije svega dođoh da vas molim za jednu milost.«

»Govori, sinko!«

»Hoću da se oženim!«, progovori Pavao odrješito.

»Ti? -«, začudi se u prvi mah kanonik. »E pa hvala bogu, samo ako je pametno«, popravi se starac.

»Jest pametno, jer je pošteno«, odvrati Pavao, »pitao sam svoje srce sto puta i srce mi reče da.«

»Srce i pamet! - Nije to jedno, sinko moj«, pogleda ga kanonik zabrinutim okom. »A kakvu si mladu izabrao? Ta valjda plemkinju?«

»Plemenitu po srcu, po rodu građanku.«

»Zar -?«

»Doru Krupićevu, gospodine kume!«

»Pavle! Nečista te je pohota zamamila.«

»Obujmilo me srce čisto kao što je božje nebo.«

»Ali tvoj otac?«

»Moj otac - a ne pitate li 'tvoja majka'? Vi znadete i onako sve, gospodine kume. Srce mi je živo kao što plamen, ali sjetim li se one grozne noći, stvori mi se srce ledom i više ne pamtim da mi je ime Gregorijanec. Ali pamtim. Kažite mi, časni gospodine kume, smije li plemić poreći što je rekao, smije li se kršiti zakletva kojom se čovjek zakleo na živoga boga?«

»Ne smije!«, odvrati na muku kanonik.

»Ne smije, velite, časni oče. A vi čujete. Prije no pođoh u boj, primio sam od ruke sluge božjega presveto tijelo spasitelja da se okrijepim. U Mokricama je bilo. I tu klečeći pred božjim licem i nad grobom majčinom zakleh se na svetu hostiju da ću Doru Krupićevu uzeti za svoju pravu zakonitu drugaricu.«

»Pavle, Pavle! Što si učinio? Bog se smiluj duši tvojoj, jadni sinko!«

»Bog mi je svjedok, dobro sam učinio!«, kliknu mladić kleknuv pred kanonika, »a tebe duhovni oče moj, zaklinjem bogom, ti blagoslovi ovaj savez pobožnom rukom i bit ću sretan. Ti ga blagoslovi, jer - sve ostalo otkinulo se od mojega srca.«

»Ja -«, prenu se starac.

»Zar ti brani zakon božji?«

»Ne brani.«

»Punoljetan sam, svoj sam gospodar.«

»Ali građanska djevojka!«

»Da, građanska djevojka, kume! Pamtiš li me kakav bijah prije? Divljak, silovit besposlica. Šta je meni bio zakon, šta vjera? Trice. Landah po svijetu kao izgubljena ovca. Ali netom spazih Doru! Kao da je sunce sinulo u mojoj duši! Vidio sam jasno kakav moram biti, a kakav ne biti. Nestade bijesa i grijeha, a u mome srcu pojavi se sveti, blagi mir i vjera u boga, u ljubav. Kao da me je nadahnuo sveti duh, skočih na noge junačke i podignuh sablju da lijevam krvcu za dom, za svetu vjeru kršćansku. Sad sam bolji, sad sam kroći, sad sam čovjek, a sve - sve to učini blaga, skromna građanska djevojka. Njoj da se ne odužim? Oj, sveti oče, usliši me!«

Kanonik zamisli se. Napokon dignu ruku i staviv ju na glavu mladića, reče:

»Nek je božja volja - i tvoja! Hoću, sinko!«

»Oj hvala, sto puta hvala ti, sveti oče!«, poljubi veselo mladić kanonika u ruku.

»A kada?«, zapita kanonik.

»Poslije Tri kralja!«, odvrati Pavao.

»Tekar?«

»Valja da prije u Mokricama kuću uredim.«

»Dobro. Ali danas ostat ćeš kod mene?«

»Do podne, časni gospodine kume.«

»Zašto?«

»Još večeras moram da budem u Mokricama, a za dva dana opet kod vojske.«

*

Popodne istoga dana sjeđaše gospa banica u kuli u Samoboru gradu. Ban kod vojske, gospodin de Lernon u Zagrebu, a vrijeme ide lagano. Banica čitaše knjigu po imenu »Amadis de Gaule«, to jest »zanimive ljuvene zgode viteza Amadisa iz Galije«. Časak čitala, za časak bacila knjigu u kut. Kako i ne bi?

Kako da banici ne dosadi fantastička ova priča? Njoj se htjelo života, prava, živa života. Njoj se htjelo svladati jednim hipom. A šta će joj jadni junak Amadis koji je dijelio boj sa mrkim divovima, sa zlobnim patuljcima, sa užasnim strašilima da izvojšti svoje zlato. Sve je to dosadno bilo. Spustiv glavu, skrstiv na krilu ruke zamisli se lijepa Klara. Šta si bila? Bogata gospa Grubarova. Šta si sada? Slavljena banica hrvatska. Ne, ne! Laž je - pusta laž! Šta si bila, šta si sada? Roba - pusta roba. Gdje ti je ljubav, gdje ti je srce? Je l' ti je cvijet mlađanih dana orosila suza ljubavi? Nije. Je l' ti je cjelov od srca ugrijao bujne usne? Nije. Krv je bila - pusta, bijesna krv, ništa drugo. Plaho dignu banica oči i pogled joj zape na slici. Evo ti života - ti si zlatna zmija - ti si Dalila. Klara skoči, u očima sinu joj suza. Zar nije mi poskočilo srce kad ga opazih? Ne htjedoh li ga ljubiti od srca - Pavla? Ta pala bih pred njega kao pred boga. A on me odrinu kao smet. Ali osvetiti se moram. Tu u mom srcu gori paklena iskra - njegovo ime. Osvetiti se moram. Osvetiti se? Je li ta paklena iskra mržnja, je l' ljubav. Ah, ljubav je, žarka, bijesna ljubav! Jer Ungnad, Ungnad je luda, Ungnad je medvjed, a žena mu je samo mila jer je žena.

Banica pristupi k prozoru. Pritisnu vruće čelo na staklo. Evo zalazi sunce! Nestalni traci titraju na baničinom čelu. Zalazi sunce - zalazi nada!

U taj par stupi u sobu sluga.

»Šta je?«, zapita Klara krenuv glavom.

»Prije časka, milosti vaša!«, odvrati sluga, »najavi se kod vratara plemeniti gospodin kapetan Pavao Gregorijanec -«

»Šta reče?«, stade banica drhtati.

»Da, gospodin Pavao Gregorijanec, i predade idući iz tabora ovo pismo za milostivu gospu od velemožnoga gospodina bana. On bi ga sam predao, ali vaša milost da ga ispriča jer da je već kasno i njemu da je preša u Mokrice.«

»Daj!«, istrgnu banica slugi pismo blijeda na smrt, »tko je to bio, tko?«, i baci pismo na stol.

»Gospodin Pavao Gregorijanec«, odvrati sluga.

»Idi!«, mahnu Klara i sluga ode.

Nemirna šetala banica po sobi.

»On! - Blizu mene! A neće pred mene, pred banicu! Jesam li zvijer? Jesam li zmija? O da mi ga je raznijeti«, nastavi porumeniv od jarosti. »Vratit ću mu tu sramotu! Čokolin bi znao kako. Da ga pozovem? Ne. Preša je Pavlu u Mokrice. I meni je preša - i ja ću u Mokrice!«

Klara pozvoni.

»Sedlaj mi konja«, reče slugi.

»Dobro, milosti!«

»Ali brzo mi ga sedlaj! Moram - moram još večeras u Mo - ne, na Susjedgrad!«

»Hoću l' ja vašu milost pratiti?«

»Ne, sama ću!«

»Sami, u noć?«

»Konja sedlaj, ne pitaj! Vidiš li o zidu onu malu pušku? Probit ću ti zrnom lubanju ako ti noge ne budu brže od pameti.«

*

Bila je lijepa ljetna noć. Zlatni mjesec stajao nad tamnom gorom, zvijezde treptjele kao krijesnice o busenu. Drveće steralo sjenu preko druma, u tamnoj matici potoka prelijevala se mjesečina kao alem - a svuda tiho, a svuda mir, ni šturka nije bilo čuti.

Iz grada samoborskoga poleti viloviti vranac, a na njem crna gospa, pod crnom koprenom. Letio konjic, jedva se doticao zemlje, letjela za gospom crna koprena kao da prši obnoć anđeo smrti mrkih krila; letjela kraj nje na zemlji njezina sjena kao zla savjest grešne duše. I sama se prepa od svoje sjene. Sada potjera konja put kranjske međe. Eno u mjesečini bijeli se grad. Mokrice! I življe potjera žena konja. Sad je pred gradom, sad skoči s konja. Hvala bogu, još su vrata otvorena. Uniđe.

»Tko ste?«, zapita vratar u čudu.

»Domaća! Gospodarica tvoga gospodara, pa šuti«, zapovjedi gospoja, »evo ti zlatnoga zapora za tvoja usta. Povedi me k njemu.«

»Gospodar spava!«

»Povedi me k njemu«, lupnu crna žena nogom, i ispod crne koprene pojavi se bijela ruka, a u ruci srebrom okovana mala puška.

Vratar se prepa. Šuteći povede gospoju pred ložnicu svoga gospodara.

»Idi«, reče slugi, »ne boj se za njega; evo, drž, čuvaj nu tu pušku.« I ode vratar.

Lagano otvori žena vrata ložnice i uđe, i stade kao kamen.

Ložnica bijaše malena. Kroz visoki prozor lijevala se zlatna mjesečina i padala na počivaljku na kojoj je odjeven ležao Pavao. Titrala mjesečina na svijetlom oružju vrh njegove glave, titrala i na lijepom licu usnulog mladića. Prvosan ga svladao bio. Lijep bijaše, prelijep. Na sklopljene oči spuštale se duge tamne trepavice, oko bijelog čela padala vrankosa, a usne mu se smiješile, divno smiješile. Valjda je u snu gledao milu sliku. Žena razgrnu koprenu, mjesec izdade joj blijedo lice - Klara! Nijema stajaše, nijema gledaše mladića, kao što stojiš gledajući kristalno jezero u kome se zrcale mjesec i zvijezde. Prekrstila ruke na grudima, jedva da je disala. Uzdahnu! I nadnese se nad mladićevu glavu i poljubi ga lako u čelo.

»Doro!«, šapnu Pavao iz sna smiješeći se milo.

»Jao!«, vrisnu Klara i kao zmija skoči na noge.

»Tko je?«, kliknu Pavao prenuv se od sna.

»Ja - -«

»Tko?«

»Klara«, i kao bez sebe spusti Klara lijepu glavu na svoje grudi.

»Vi - vi, uzvišena gospo? A što vas vodi amo, sred mrkle noći, pod tuđi krov, u ovu ložnicu?«

»Što me vodi amo, Pavle? Kao munja sred noći padoh pod ovaj krov. Što me vodi amo? Pitaj bijesnu krv koja mi gamzi žilama kao otrovna zmija. Pitaj ovo mjesto gdje drugim ljudima srce kuca, a meni gdje bura bjesni. Pitaj pamet ovu koja ne misli, ne razabire, već samo tvoj trag ulazi - tvoj trag!«, glas drhtao banici i sjajne suzo treptjele u njezinu oku.

»Zaboraviste li da ste žena drugoga?«

»Ne zaboravih.«

»Znate li da ste hrvatska banica?«

»Znam.«

»A ipak -«

»A ipak vrgla sam sve pod noge i dođoh amo. Da, dođoh ne svoje volje, ne po svojoj namisli, nešto me gonilo, gonilo, i da je pred ovim gradom pukao bio pakleni jaz, mene ustavio ne bi. Pavle, Pavle«, zajeca žena kleknuv pred mladića. »Slušaj me! Jedanput sam ljubila za svoga vijeka - ljubila tebe. Znaš li kako se sipa bujica kad u proljeće pukne gorskomu potoku ledena kora? Tko će je ustaviti? Rugaj mi se, ljubit ću te; prokuni me, ljubit ću te; pogazi me, i opet ću te ljubiti. Žena sam drugoga, da. A pop veže samo ruke, ne veže srca, srca vežu se sama. Pavle, dvorit ću te kao sluškinja gospodara, klanjat ću ti se kao bogu, ali bjež' sa mnom otale, iz zemlje, preko mora. Molim, molim!«

»Dosta, gospojo!«, skoči mladić na noge i od gnjeva mu planuše lica, »vidim bolježljivi ste, hvata vas vrućica. Da vas izliječim, kazat ću vam troje: Pavao Gregorijanec jest plemić, vojnik i zaručnik!«

»Za - ručnik!«, skoči Klara i rastvori od užasa oči, »dakle zbilja -«

»Troje me poštenje veže, časna gospo, da se ne podadem vašemu bludnomu bijesu. Jedanput za moga vijeka ovijala se zlatna zmija oko srca, a ja je uhvatih i bacih od sebe. To vam budi dosta, ostavite ovaj dvor smjesta - jer ja sam zaručnik!«

»A ti - ti uzimlješ Doru?«, zapita Klara uzdišući.

»Da, Doru, gospojo, kojoj vi niste vrijedni poljubiti skutove!«

»Ha, ha, ha!«, nasmije se Klara, »tako mi raja i pakla, nećeš je uzeti«, i kao mahnita odleti banica.

Za granje se sakrio mjesec, a tmina stere se dalje i dalje. Tiho je kao u grobu. Na Mokricama sniva Pavao o Dori - gle kako je goni crna krilata zmija - sad je dostignu - sad će je - ne, nije to zmija - ti si to, Klaro!

Na Samoboru gradu, u svojoj kuli sjedi Klara na zemlji. Prsa joj razgaljena, kosa rastrešena, podbočiv lakte koljenom bulji u sliku i šapće: »Dalila, Dalila, Dalila!«