Dr.sc. Dražen Živić

znanstveni suradnik

Bruna Esih, prof.

mlađi asistent

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Zagreb, Marulićev trg 19.

 

 

Ratni zločin - sredstvo i posljedica srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku

 

 

UVOD

Tijekom suđenja bivšem srpskom i jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu za zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mogle su se, između ostalog, čuti i tvrdnje kako je netom završeni rat bio zapravo građanski, a ne osvajački rat, kako Srbija (i Crna gora) nisu nikada izvršile agresiju na Hrvatsku, kako su Srbi u Hrvatskoj bili izloženi pritiscima i zlostavljanima, kako ne postoji i nikada nije postojala velikosrpska ideologija, kako u Hrvatskoj Srbi nisu počinili nikakve ratne zločine i slično. Želja nam je ovim kratkim prilogom ukazati na besmislenost i neutemeljenost mnogih tvrdnji izrečenih u Den Haagu od strane Slobodana Miloševića. Drugim riječima, želimo dokumentirano i argumentirano pokazati da je rat protiv Hrvatske bio agresivni i osvajački rat jedne države (Jugoslavije) na drugu, da je rat bio motiviran dugoročnom srpskom nacionalnom politikom, čije je ideološko ishodište dvostoljetno velikosrpstvo, te da su u Hrvatskoj počinjeni brojni zločini nad Hrvatima, koje s punim pravom možemo okarakterizirati ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti, a mnoge od njih i genocidom.

 

IDEJNO-POLITIČKI KORIJENI RATA PROTIV HRVATSKE

Hrvatska državnopravna nastojanja proteklih su stoljeća, a napose tijekom XX. stoljeća, bila suočena s brojnim, ponekad i nepremostivim poteškoćama, problemima i ograničenjima, koji su bili posljedica unutarnjih prilika, osobito izraženih kroz velikosrbijanski osvajački projekt – «Svi Srbi u jednoj državi», ali i vanjskog nerazumijevanja, pa i osporavanja hrvatskih težnji.

Drugim riječima, suvremena je hrvatska povijest u punom smislu te riječi zapravo povijest stradanja. Politički i državnopravni okvir tih stradanja predstavljale su obje jugoslavenske države – monarhistička ili prva Jugoslavija (1918.-1941.) i socijalistička ili druga Jugoslavija (1945.-1990.). Premda ideološki posve suprotstavljene, ustrajna konstanta odnosa obje jugoslavenske države prema hrvatskome narodu i njegovoj opravdanoj težnji za samostalnošću i to bez obzira gdje su se pripadnici hrvatskoga naroda nalazili – u domovini ili u iseljeništvu, bila je represivnost, kojoj su jugoslavenske upravljačke strukture, napose komunističke/socijalističke, nastojale spriječiti ili posve uništiti hrvatski državotvorni pokret i njegovu misao.

Srbijanska oružana agresija na Republiku Hrvatsku, pokrenuta u mjesecu kolovozu 1990. godine («balvan revolucija»), a okončana mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja u siječnju 1998. godine, prema nizu pokazatelja i dokaza, nosi sve značajke genocida, urbicida, ekocida i kulturocida; rječju, ratnog zločina - s dalekosežnim i teškim posljedicama po današnji i budući razvoj hrvatske države i hrvatskoga društva.

Ratni zločini nad Hrvatima i hrvatskom državom iz 1990-ih godina nedvojbeno predstavljaju nastavak srbijanske osvajačke i nacionalne politike stare već više od dva stoljeća, utemeljene na ideologiji velikosrpstva čiji su rodonačelnici bili predstavnici tadašnje srbijanske političke, crkvene i kulturne elite, predvođeni Ilijom Garašaninom (Načertanije) i Vukom Stefanovićem Karadžićem (Srbi svi i svuda). Veličina i struktura ratnih zločina tijekom srbijanske agresije neprijeporno dokazuju kontinuitet masovnih zločina nad hrvatskim narodom, koje su Srbi započeli netom po osnutku monarhističke Jugoslavije (prosinačke žrtve u Zagrebu 1918.), nastavljeni između dva svjetska rata (primjerice sibinjske žrtve, atentat na Stjepana Radića i druge hrvatske prvake u beogradskoj skupštini 1928.), tijekom II. svjetskog rata (npr. Jazovka 1943. ili okrutna likvidacija širokobrijeških franjevaca 1945.) i napose u njegovu poraću (Bleiburška tragedija).

Tijekom srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku počinjeni su pojedinačni i masovni ratni zločini, kao i najgrublja kršenja temeljnih ljudskih prava, putem kojih je agresor, uz svesrdnu ljudsku i logističku pomoć velikog dijela stanovništva Hrvatske srpske etničke pripadnosti (Srbi prečani), nastojao ostvariti osnovne nacionalne i geostrateške ciljeve svoje agresije - zaposijedanje hrvatskog državnog prostora, te uspostava i teritorijalno širenje velike Srbije; ciljeva koje u promijenjenim unutarjugoslavenskim i međunarodnim geopolitičkim prilikama i uvjetima (pad komunizma) više nije mogao ostvarivati u socijalističkoj i unitarnoj Jugoslaviji. Socijalistička Jugoslavija, premda formalno-pravno definirana i institucionalno organizirana kao federativna država, s određenim ustavnim rješenjima (1974.) koja su republikama osiguravale razmjerno visok stupanj autonomnosti, pa i državnosti, ipak je u svojoj biti bila duboko centralizirana država, s izrazitom kadrovskom prevlašću - osobito na saveznoj razini - srpskog i crnogorskog stanovništva. Veliki dio političkog, diplomatskog, a napose gotovo cjelokupni represivni sustav (policija, vojska i tajne službe) Jugoslavije bio je u direktnim rukama Srba, koji su političke, društvene, policijske, vojne, znanstvene i druge elite tadašnje Jugoslavije koristile kao paravan ili kao otvoreno sredstvo ispunjenja hegemonističkih težnji srbijanskoga političkog i nacionalnog establishmenta o Jugoslaviji kao velikoj Srbiji. Stoga su zahtjevi za demokratizacijom sveukupnih odnosa u socijalističkoj Jugoslaviji, a osobito zahtjevi za uspostavom ravnopravnijih i pravednijih međunacionalnih odnosa i naišli na tako snažan otpor srbijanskih krugova, jer su oni u tim težnjama vidjeli realnu opasnost urušavanja svojega koncepta jugoslavenske, a zapravo velikosrbijanske državne zajednice.

Pod parolom «bratstva i jedinstva» provodila se srpska teritorijalna i duhovna ekspanzija koja je pretpostavljala proces «odumiranja» posebnosti pojedinih naroda ili nacija. Srpska kultura, naprotiv, trebala je biti okosnicom integracijskih procesa. Nametanjem srpskog kao državnog jezika (vojska, televizija, državne službe) Hrvatska je dovedena u opasnost gubitka jedne od bitnih odrednica svog nacionalnog identiteta. Gaženje svih nacionalnih i ljudskih prava na upravo bestijalan način razbuktalo se krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Nakon Titove smrti 1980. godine, situacija se još više zaoštrava. Kao obnavljanje davnog srpskog plana i velikosrpskog programa razrađenog još u Načertanijama, javlja se 1986. godine Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. U njemu pod plaštom zaštite «ugroženih» srpskih nacionalnih interesa zapravo se propagira i potiče velikosrpska politička i vojna agresija protiv nesrpskih naroda Jugoslavije.

Kada je sredinom 1980-ih na čelo SK Srbije došao Slobodan Milošević, otvoreno zagovaravši jedinstvenu srpsku državu i velikodržavni centralizam kao sredstvo srpske dominacije, Srbija je dobila pravog čovjeka koji će je voditi u pravcu ostvarenja memorandumskih dugoročnih velikosrpskih nacionalnih ciljeva.

U ideološkom i programsko-provedbenom smislu pobuna većeg dijela hrvatskih Srba tijekom 1990. godine i otvorena agresija Srbije i Crne gore na Republiku Hrvatsku od sredine 1991. godine počivali su na velikosrpskom nacionalističkom programu prisajedinjenja svih srpskih zemalja u jednu državu. Sljedbenici suvremenog velikosrpstva, poput Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Vuka Draškovića, Koste Ćavoškog, Vojislava Koštunice, vodstva Srpske pravoslavne crkve, dijela srpskih akademskih i znanstvenih krugova i drugih, svoju snagu su crpili iz ostavštine svojih duhovnih otaca – Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Stevana Moljevića, Nikole Stojanovića, Vase Čubrilovića. Svoju osvajačku strategiju i taktiku brižno su gradili na mitovima, obmanama, predrasudama i povijesnim krivotvorinama. Neargumentirano i nedokumentirano, ali vrlo ustrajno su poricali pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu. Nasilnim su putem pokušali mijenjati granice hrvatske države. Bez ikakvoga su povijesno-političkog i etnodemografskog argumenta i utemeljenja svojatali i prisvajali dijelove hrvatskoga državnoga prostora. U svrhu ostvarenja svojih ciljeva osmišljatelji i provoditelji agresije uporabili su niz sredstava od kojih su neki bili i samim ciljem rata. Tako je agresorska vojska, radi ostvarenja i utvrđenja prostorne i demografske okupacije dijelova hrvatskoga državnog teritorija vršili su pojedinačne i masovne likvidacije nesrpskog stanovništva, organizirali su sustav koncentracijskih logora i zatvora u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na okupiranim dijelovima Hrvatske - logora koje civilizirana Europa ne pamti još od konca II. svjetskog rata – te su ustrajno provodili politiku etničkoga čišćenja, odnosno porobljavanja i posrbljivanja osvojenih područja Hrvatske.

San srpskih akademika o Velikoj Srbiji počeo se ostvarivati 1990. godine. Jugoslavenska narodna armija, štiteći terorizam i pobunu, uključila se u provođenje imperijalističke politike Srbije. U trenutku kada Europa gradi svoju budućnost na zajedništvu i razumijevanju naroda, na Hrvatsku je započela krvava agresija.

 

ŠTO JE RATNI ZLOČIN?

Kako bismo posve razumjeli veličinu i ratnozločinački karakter srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku valja nam barem sažeto upoznati i upozoriti na određene međunarodnopravne aspekte i pojmovna određenja rata, ratnog prava, agresije, ratnog zločina, etničkog čišćenja i genocida. Pravilno razumijevanje navedenih pojmova pomaže nam u vrednovanju i ocjeni karaktera rata koji se vodio protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda, veličine stradanja, ali i prepoznavanju onih koji su agresiju pokrenuli, koji su je vodili, te koji su u njoj izravno ili neizravno sudjelovali.

Premda Povelja Ujedinjenih naroda zabranjuje rat kao način rješavanja sukoba, ipak priznaje zemljama članicama pravo na rat zbog samoobrane od agresije. Međutim, i za te je slučajeve međunarodna zajednica, kroz međunarodno pravo, postavila pravila za načine ratovanja, kao i za odnose između sukobljenih/zaraćenih strana. Tako su sredinom 19. stoljeća donijete i prve odredbe Ženevskog sporazuma (1864.), koje su kasnijih godina i desetljeća dopunjene novim pravilima i protokolima. U tom smislu valja spomenuti, primjerice, Ženevski sporazum o zaštiti vojnih i civilnih žrtava rata koji je donijet u kolovozu 1948. godine, te Hašku konvenciju iz 1954. godine kojom su prihvaćene i odredbe o zaštiti povijesnih spomenika, muzeja i kulturnih dobara. Dakle, sve ono što je bilo ciljem srbijanske oružane agresije bilo je međunarodnim pravnim normama duboko zaštićeno.

Republika Hrvatska je između 1991. i 1995. godine vodila obrambeni, pravedni i opravdani, posve legitimni rat, na koji je imala pravo. Zašto? Zato što je na nju izvršena klasična oružana agresija radi otimanja hrvatskoga teritorija te podčinjavanja njezina stanovništva agresorskim interesima. Srbijanska agresija ugrožavala je neovisnost, suverenost i teritorijalni integritet hrvatske države, što je protivno međunarodnom pravu, te se kao takva ova agresija s punim pravom može označiti kao zločin protiv mira.

Svi zločini počinjeni u ratu, odnosno svi postupci koji prelaze okvire dopuštenih ratnih djelovanja zovu se ratnim zločinima. I samo pokretanje agresivnog rata, što smo naprijed definirali kao zločin protiv mira, je ratni zločin sam po sebi. Drugu podskupinu ratnih zločina čine zločini protiv čovječnosti, koji obuhvaćaju ubojstva, istrebljenja, porobljavanja ili deportacije kojima bi bili izloženi pojedinci ili određene skupine (etničke, vjerske, društvene, rasne ili druge) stanovništva tijekom ratnog sukoba. Ratnim zločinom, koji u osnovi predstavlja najgrublje kršenje međunarodnih pravila o ratovanju, označavaju se, između ostalog, ubojstva i mučenja ratnih zarobljenika, deportacije civila, bombardiranje bolnica i drugih međunarodnim odredbama zaštićenih objekata (npr. muzeja), ubojstva talaca, pljačke, ubojstva bez suđenja, uporaba zabranjenih vrsta oružja, zlouporaba međunarodnih organizacija, primjerice, Organizacije Crvenog križa.

Ratni zločini najčešće završavaju u genocidu. Konvencijom Organizacije Ujedinjenih naroda iz 1948. godine «genocid je određen kao zločin počinjen bilo u ratu bilo u mirnodopskim uvjetima, koji uključuje: 1) ubijanje pripadnika nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih skupina; 2) nanošenje teških povreda fiz. ili duhovnom integritetu pripadnika tih skupina; 3) prisiljavanje pripadnika skupina da žive u uvjetima koji vode do njihova potpunog ili djelomičnog fiz. uništenja; 4) uvođenje mjera za prisilno sprečavanje rađanja (sterilizacije, prisilni pobačaji, prepreke za brak) te 5) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu...»[1] Jedan od najčešćih oblika genocidne politike, koji je bio osobito prisutan tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, je etničko čišćenje, pod čime se podrazumijeva «protjerivanje stanovništva i njegovo skupno preseljavanje koje ima cilj promijeniti etničke strukture okupiranih područja.»[2]

 

LJUDSKI GUBITCI KAO SREDSTVO I CILJ AGRESIJE

Ljudski gubitci i stradanja predstavljaju osnovnu i najtežu ratnu posljedicu, jer su ljudske žrtve nenadoknadive i ostavljaju niz teških i neželjenih posljedica. Premda ratovi uvijek rezultiraju manjim ili većim ratnim žrtvama, veličina i struktura ljudskih gubitaka Hrvatske zbog srbijanske oružane agresije neprijeporno pokazuju i dokazuju da je značajan dio ratnih žrtava u Republici Hrvatskoj posljedica unaprijed smišljenog i organiziranog zločina, a ne ratnih operacija.

Prema nepotpunim podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata[3], ukupno je tijekom Domovinskog rata, poginulo, ubijeno i umrlo zbog posljedica rata približno 7.850 hrvatskih branitelja.[4] Prema, također, necjelovitim podatcima Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, u Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata poginulo približno 6.670 civila.[5] Ako brojci od približno 4.737 stradalih civila pridružimo približno 1.940 civilnih stradalnika ekshumiranih iz 130 masovnih i velikog broja pojedinačnih grobnica diljem Hrvatske, onda možemo procijeniti da je tijekom srbijanske oružane agresije poginulo, ubijeno ili umrlo zbog posljedica rata približno 6.670 hrvatskih civila. Osobito je važno naglasiti da je među poginulim civilima u Hrvatskoj razmjerno veliki broj djece (273). Nema nikakve sumnje da upravo potonji podatak zorno pokazuje teroristički i zločinački karakter srbijanske agresije, jer se on ne može tumačiti niti pravdati bilo kakvim vojnim razlozima. Da je u pitanju ratni zločin potvrđuju i antropološka istraživanja, prema kojima je tisuću žrtava prije ili nakon pogibije bilo masakrirano.[6]

 

NESTALI KAO POSLJEDICA SRBIJANSKE AGRESIJE

Jedan od značajnijih fenomena srbijanske oružane agresije na Hrvatsku je nasilno odvođenje, zatvaranje i likvidiranje zarobljenih hrvatskih branitelja i civilnog stanovništva. Ovo je jedna od najprimijenjivanijih sredstava agresora koji je imao i snažan psihološki učinak na žrtve rata, ne samo na one koji su nasilno odvedeni, a potom i nestali, nego i na njihove bližnje koji su za svojima dugo tragali, a mnogi tragaju i danas. Samo u prve dvije ratne godine evidentirano je blizu 18 tisuća nasilno odvedenih i zatočenih osoba, od kojih je samo manji dio uslijed ratnih zbivanja izgubio vezu sa svojim obiteljima.[7] Bitno veći broj nasilno odvedenih završio je u srpskim koncentracijskim logorima i zatvorima u Srbiji (Begejci, Stajičevo, Srijemska Mitrovica, Niš, Aleksinac...), Crnoj Gori (Morinj), Bosni i Hercegovini (Manjača, Banja Luka...), te u koncentracijskim logorima i zatvorima na bivšim okupiranim područjima Hrvatske (Bučje, Knin, Beli Manastir, Negoslavci, skladište Veleprometa u Vukovaru...), gdje se mnogima od njih gubi svaki trag.  Kroz srpske koncentracijske logore i zatvore prošlo je više od 8 tisuća hrvatskih zatočenika, a u njima je ubijeno ili umrlo zbog posljedica ranjavanja i zlostavljanja najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila.[8]

S obzirom na veliki broj osoba koje su u ratu bile zarobljene, zatočene ili nasilno odvedene, već koncem 1991. godine započelo se sa sustavnim praćenjem i evidencijom, te organizacijom rada na pronalaženju i oslobađanju tih osoba. U proljeće 1993. godine osniva se Komisija za zatočene i nestale Vlade Republike Hrvatske. Ona je u rujnu 2000. godine prerasla u Ured za zatočene i nestale pri Vladi Republike Hrvatske.

Zahvaljujući ustrajnom i požrtvovnom radu Komisije (kasnije Ureda) između 1992. i 1994. godine značajno je smanjen broj traženih (nestalih) osoba. U tom je razdoblju obavljeno nekoliko velikih razmjena, tijekom kojih je više od 7.500 hrvatskih vojnika i civila oslobođeno iz zatočeništva u SR Jugoslaviji, od Srba okupiranom dijelu BiH te okupiranih područja Hrvatske. Manji broj nestalih uspostavio je kontakte sa svojim obiteljima pa su obustavljeni postupci traženja. Međutim, unatoč obavljenim razmjenama, te nešto manjem intenzitetu ratnih aktivnosti, još uvijek se 1994. godine nezanemariv broj nasilno odvedenih osoba nalazio na popisu traženih/nestalih. Tako je tijekom te godine proveden postupak obnavljanja zahtjeva za traženjem putem koje su evidentirane 3.052 nestale, nasilno odvedene i zatočene osobe.[9] Od tada započinje uporno i dugotrajno saznavanje njihove sudbine, i to – nažalost - otkrivanjem brojnih masovnih i pojedinačnih stratišta i grobnica diljem Hrvatske.

Nestalim se osobama u Hrvatskoj, u ožujku 2001. godine, smatralo još 1.523 stanovnika zemlje.[10]

 

MASOVNE I POJEDINAČNE GROBNICE/UBIJALIŠTA

Prema podatcima Ureda za zatočene i nestale u Hrvatskoj je otkriveno ukupno 130 masovnih i veliki broj pojedinačnih grobnica, iz kojih je ekshumirano 3.292 posmrtnih ostataka žrtava srbijanske agresije. Najviše je masovnih grobnica otkriveno u hrvatskome Podunavlju (63 grobnice, sa ekshumiranih više od dvije tisuće žrtava). Najveći je broj grobnica otkriven u Vukovarsko-srijemskoj županiji - 47 grobnica (36% do sada otkrivenih masovnih grobnica u Hrvatskoj), s 1.880 ekshumiranih žrtava srbijanske agresije (58% svih ekshumiranih u Republici Hrvatskoj). Za njom slijede županije: Sisačko-moslavačka (ekshumirana su 596 tijela), Zadarska (ekshumirana su 223 tijela), Osječko-baranjska (ekshumirano je 195 tijela), Karlovačka (ekshumirana su 163 tijela), Šibensko-kninska (ekshumirano je 89 tijela), Požeško-slavonska (ekshumirano je 68 tijela), Brodsko-posavska (ekshumirano je 17 tijela), Ličko-senjska (ekshumirano su 43 tijela)... Valja naglasiti da je od 3.292 ekshumirana tijela identificirano njih 2.661 ili 81%, što je značajno visok postotak identificiranosti.[11]

Najveća do sada otkrivena masovna grobnica u Hrvatskoj nalazila se na Novom groblju u Vukovaru. Iz nje je ekshumirano 938 žrtava srbijanske agresije. Prema tipu ova masovna grobnica pripada grobnicama nastalim asanacijom terena, što znači da se u njoj nalaze stradali branitelji i civili poginuli u vrijeme tromjesečne opsade Vukovara, ali i oni koje je agresorska vojska likvidirala poslije zauzimanja grada u njegovim različitim dijelovima ili neposrednoj okolici.

Najgrublji slučaj povrede međunarodnih konvencija o ratnom i humanitarnom pravu i nepobitan dokaz o ratnom zločinu srbijanskoga agresora, počinjen je na Ovčari, nekadašnjem vlastelinskom posjedu grofova Eltz, koje se nalazi nekoliko kilometara jugoistočno od Vukovara. Agresorska vojska je na Ovčaru dovela približno 260 zarobljenih ranjenika, bolesnika i bolesničkog osoblja iz vukovarske bolnice, te ih je nakon mučenja u neposrednoj blizini koncentracijskog logora i strijeljala. Nedaleko Ovčare je, zahvaljujući rijetkim preživjelima masakra, još u prosincu 1992. godine otkrivena masovna grobnica. Međunarodna ekipa forenzičara probnim ekshumacijama potvrdila je njezino postojanje. Nakon što su izvršene prve ekshumacije nepobitno je utvrđeno da su osobe nasilno pogubljene, da je riječ o odvedenima iz bolnice te da se u većini radi o stradalim Hrvatima. Potom je lokacija masovne grobnice stavljena pod zaštitu međunarodnih snaga (UNPROFOR-a). Nakon dugih priprema, tek u rujnu i početkom listopada 1996. godine, izvršena je cjelovita ekshumacija na zahtjev i u organizaciji Međunarodnog krivičnog suda u Den Haagu. Iz ove je masovne grobnice ekshumirano točno dvije stotine žrtava. Približno četvrtina do danas još uvijek nije identificirana. Prema tipu, masovna grobnica na Ovčari je grobnica nastala neposredno na mjestu masovnog pogubljenja. Zbog zločina na Ovčari Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji u Den Haagu podignuo je optužnicu protiv bivšeg vukovarskog gradonačelnika Slavka Dokmanovića, tadašnjeg majora JNA Šljivančanina, pukovnika JNA Mrkšića i kapetana JNA Radića. Sudu je do danas bio dostupan samo Dokmanović. Međutim, on je dan prije izricanja presude izvršio samoubojstvo. Znakovito je da unatoč nezapamćenom zločinu na Ovčari, Slobodan Milošević pred haškim sudom nije optužen i za genocid planiran i počinjen u Hrvatskoj. Preostala trojica optuženika još uvijek su na slobodi, pače obavljaju ili su obavljali odgovorne dužnosti u vojsci Jugoslavije. Veselin Šljivančanin je nakon zločina na Ovčari, ali i u drugim dijelovima Vukovara za nagradu unaprijeđen u čin potpukovnika te je imenovan na mjesto zapovjednika brigade u Podgorici. Kasnije je predavao i na Vojnoj akademiji te dalje napredovao u vojnoj hijerarhiji SR Jugoslavije.

 

ETNIČKO ČIŠĆENJE KAO SREDSTVO I CILJ AGRESIJE

Jedan od najznačajnijih oblika srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku bilo je etničko čišćenje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene tzv. Krajine. Prognanici su tijekom rata bili najbrojnija skupina hrvatskih ratnih stradalnika. Koncem 1991. godine oko pola milijuna stanovnika Hrvatske zbog srbijanske ratne agresije bilo je prisiljeno napustiti svoj dom. Radilo se o stanovništvu koje je bilo protjerano iz tada okupiranih naselja, ali i o ljudima koji su zbog blizine bojišnice i zbog velikih razaranja te iz sigurnosnih i drugih razloga privremeno bili napustili svoj dom. Valja istaknuti da je početkom 1992. godine okupirano bilo više od tisuću naselja u Hrvatskoj, u kojima je 1991. godine živjelo nešto više od pola milijuna stanovnika Hrvatske.

Prvi masovni egzodus stanovništva tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku zbio se u srpnju 1991. godine, kada je protjerano cjelokupno stanovništvo sela Ćelije u bivšoj vukovarskoj općini. Radilo se tada o 150-tak osoba. Vrlo brzo su uslijedili masovni egzodusi stanovništva iz Dalja, Petrinje, Aljmaša, Kijeva, Hrvatske Kostajnice, Erduta..., kasnije protjerivanja stanovništva iz Vukovara, Iloka, Drniša… Već sredinom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 30.000 prognanika.[12] Protjerivanja s tadašnjih okupiranih područja Hrvatske nastavljena su mjesecima, pa i godinama nakon potpisivanja Sarajevskog primirja (2. siječnja 1992.) i dolaska međunarodnih snaga UN-a – UNPROFOR (u proljeće 1992.).

Tijekom rata protiv Hrvatske politika etničkoga čišćenja se pojavila kao važno sredstvo, ali i temeljni strateški cilj srbijanske agresije. Premda su etničkim čišćenjem bile zahvaćene sve nesrpske etničke skupine, hrvatsko je stanovništvo ipak na koncu bilo najpogođenije i najugroženije. Bez obzira što su proteklih godina ublažene posljedice etničkoga čišćenja, o njemu je s povijesnog, demografskog, krivičnog, moralnog i humanog motrišta nužno i dalje iscrpno govoriti.

Jedan od najvažnijih pokazatelja etničkoga čišćenja jest struktura prognaničke populacije prema etničkoj pripadnosti i njezina usporedba s prijeratnim brojem stanovnika. Golema većina hrvatskog stanovništva u prognaničkom kontingentu jasno upućuje na zaključak da je prognaništvo bilo izrazito etnički usmjereno, ponajprije i ponajviše na Hrvate. Prema, primjerice, podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske iz 1996. godine[13], od ukupnog je broja (174.243) prognanika - 93,3% bilo Hrvata, a svega 6,7% ostalih (i nepoznato).

U bivšim okupiranim naseljima neposredno nakon okupacije ostala je živjeti najviše desetina prijeratnog broja Hrvata, što znači da je taj prostor od strane agresora posvema etnički očišćen od hrvatskog stanovništva. S obzirom da je dio protjeranih Hrvata po odlasku u progonstvo privremeni smještaj našao u inozemstvu (Njemačka, Mađarska, Slovenija, Austrija...), ili se iz određenih razloga nije evidentirao u Uredu za prognanike i izbjeglice (neke procjene govore da je takvih osoba i do 10% ukupnog prognaničkog kontingenta), onda je sasvim nedvojbeno da je s bivših okupiranih područja Hrvatske bilo protjerano i znatno više od 90% prijeratnog hrvatskog stanovništva, čime je politika etničkoga čišćenja u Hrvatskoj doživjela svoj vrhunac.

 

URBICID, KULTUROCID I EKOCID

Tijekom rata u Hrvatskoj je bilo okupirano više od tisuću naselja. Agresor je sustavno razorio više od šest stotina sela i gradova; neka su bila okupirana, a neka je zbog nemoći da ih zaposjedne mjesecima napadao topništvom i zrakoplovima (Sisak, Šibenik, Karlovac, Osijek, Vinkovci, Zadar...). Pojedina su okupirana naselja bila do temelja uništena, a među njima su najznačajniji primjeri srbijanskog prošlovjekovnog urbanog barbarizma Vukovar, Pakrac, Lipik, Gospić... Agresor je osobito temeljito uništavao sakralnu i kulturnu baštinu Hrvatske (kulturocid), kao i čovjekov širi okoliš (ekocid). Prisjetimo se samo, primjerice, do temelja razorenog poznatog marijanskog svetišta u Aljmašu, ili, pak, pokušaja miniranja i dizanja u zrak brane HE Peruča, odnosno pljačke nadaleko poznate Zbirke umjetnina Bauer iz Vukovara, kao i cjelokupnog muzejskog fonda vukovarskog muzeja.

Agresor je, osim stambenih objekata i objekata hrvatske baštine, sustavno razarao i gospodarstvenu, komunalnu i infrastrukturnu osnovu na ratom zahvaćenim prostorima Hrvatske. Još su uvijek svježe slike višestrukog granatiranja rafinerije nafte u Sisku, što je imalo ogromne ekološke i gospodarstvene posljedice za okolni prostor, ili, pak, namjernog rušenja Masleničkog mosta, čime se željelo prekinuti prometnu žilu kucavicu između sjeverne (središnje) i južne Hrvatske (Dalmacije). Izravne ratne štete uzrokovane srbijanskom agresijom premašuju 40 milijardi američkih dolara.

 

ZAKLJUČAK

 

Srbijanska oružana agresija na Hrvatsku donijela je hrvatskoj državi i hrvatskome narodu iznimno velika ljudska stradanja, koja nisu posljedica isključivo oružanih aktivnosti, nego, ponajprije, unaprijed planirane, organizirane, sustavne i temeljito provedene srbijanske osvajačke politike prema hrvatskome državnome prostoru. Pojedinačne i masovne likvidacije te protjerivanje stanovništva Hrvatske nisu bile samo sredstvo agresije nego i njezin osvajački cilj. Teroristički i ratnozločinački karakter srbijanske oružane agresije na Hrvatsku najbolje potvrđuje iznimno visok udjel civilnog stanovništva u ukupnim ljudskim žrtvama.

Imamo li prethodno rečeno na umu, te prisječajući se sredstava - bespoštedna granatiranja civilnih ciljeva, masovne pokolje, masakre i hotimična ubijanja civila i hrvatskih branitelja, zlostavljanje ratnih zarobljenika i civilnih zatočenika u srpskim koncentracijskim logorima, seksualno zlostavljanje, blokiranje humanitarnih koridora i etničko čišćenje - koje je srbijanski anapadač primijenjivao, neprijeporno možemo tvrditi da je rat protiv Hrvatske zbog svojega karaktera, uzroka i motiva bila agresija, te da su u njemu počinjena brojna nedjela od kojih se najveći broj može označiti pojmovima ratni zločin i genocid.


[1] Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Institut za migracije i narodnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 70.

[2] Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Institut za migracije i narodnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 56.

[3] Ministarstvo hrvatskih branitelja iz domovinskog rata, Baza podataka, Stanje: ožujak 2000. i lipanj 2001. godine, Zagreb.

[4]  Radi potpunog razumijevanja iznesenog podatka valja imati na umu da se radi o necjelovitim podatcima i to ponajprije zbog činjenice da je riječ o onim poginulim i umrlim braniteljima čije se obitelji nalaze u sustavu skrbi Ministarstva ili nekog drugog državnog tijela. Potonje drugim riječima znači da ukoliko poginuli branitelj nije imao obitelj ili se obitelj odrekla državne skrbi, on se ne nalazi u evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja i, sukladno tome, nije uključen u navedenu brojku smrtno stradalih hrvatskih branitelja. O kolikom se broju takvih slučajeva radi nije nam poznato. U kontekstu navedenog možemo pretpostaviti da je stvarna brojka poginulih, ubijenih i umrlih zbog posljedica rata hrvatskih branitelja veća od navedene. Možemo, osim toga, pretpostaviti da se točnija i preciznija evidencija smrtno stradalih hrvatskih branitelja nalazi u Ministarstvu obrane, no ono do sada nije izlazilo istraživačima ususret. Hoće li pokretanje programa istraživanja Domovinskog rata promijeniti što u dostupnosti podataka Ministarstva obrane tek ćemo vidjeti.

[5] Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, Odjel za istraživanje i informiranje, Zagreb, siječanj 2000. godine. Ova brojka uključuje poginule prema evidenciji Ministarstva zdravstva (4.137), procijenjeni broj ubijenih civila na bivšim okupiranim područjima tijekom mandata UNPROFOR-a i UNCRO-a (600), te ubijene civile ekshumirane iz  pojedinačnih i masovnih grobnica (oko 1.940).

[6] Jurčević, J. (1996.): Srbijanska oružana agresija na Hrvatsku 1990.-1995. godine, u: Jugoistočna Europa 1918.-1995., Zbornik izlaganja sa znanstvenog skupa, Hrvatska matica iseljenika, Hrvatski informativni centar, Zagreb.

[7] Grujić, I. (2001.): Zatočene, nestale i nasilno odvedene osobe tijekom Domovinskog rata, u: Deset godina nade i boli 1991.-2001., Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Zagreb.

[8] Rehak, D. (2000.): Putevima pakla u 21. stoljeće: kroz srpske koncentracijske logore 1991..., Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb.

 

[9] Grujić, I. (2000.): Zatočeni, nestali, nasilno odvedeni - masovne grobnice žrtava agresije, u Hrvatski žrtvoslov, Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Knjiga 2, Zagreb.

[10] Vlada Republike Hrvatske, Ured za zatočene i nestale, Zagreb, 19. ožujka 2001. godine.

[11] Grujić, I. (2001.): Zatočene, nestale i nasilno odvedene osobe tijekom Domovinskog rata, u: Deset godina nade i boli 1991.-2001., Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Zagreb.

 

[12]Detaljnije vidjeti u: Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, Zagreb, NN 92/98.

[13] Izvor: Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice, Baza podataka, Zagreb, 1996.