15 Veterani Hajduka - Branka Bezić Filipović
AUSTRALIJA, 1986. godine
U Splitu je 1985. godine boravio Branko Peša s pomlatkom Jadran Hajduka iz Sydneya. Tada je Ante Ivković dogovorio odlazak Veterana Hajduka u Australiju, ali je došla zabrana od strane Socijalističkog saveza. Nakon toga je Ivković, uz odobrenje Hajdukova tajnika Ante Žaje, nastavio kontakt s Brankom Pešom u tajnosti. Zajedno s Draganom Holcerom i Ratom Tvrdićem osigurao je sredstva za put i riješio sve nametnute političke prepreke.
Vodstvo puta: Ante IVKOVIĆ
Dragan HOLCER
Rato TVRDIĆ
Momčad:
1. Radomir VUKČEVIĆ
2. Igor VUKMAN
3. Ivo BEGO
4. Zvonko BEGO
5. Ivan BULJAN
6. Siniša FULGOZI
7. Joško GLUIĆ
8. Ante GRGIĆ
9. Ivica HLEVNJAK
10. Dragan HOLCER
11. Ante IVKOVIĆ
12. Mladen KUSANOVIĆ
13. Marino LEMEŠIĆ
14. Šime LUKETIN
15. Joško ŽAJA
16. Vinko CUZZI
17. Miro FERIĆ
18. Andrija ALUJEVIĆ
19. Rato TVRDIĆ
20. Lenko GRČIĆ, trener
Golemi aerodrom u Sydneyu. Nedaleko od piste grupa djevojčica i dječaka u bijelim majicama s amblemom Hajduka i s cvijećem u rukama. Pozadi brojni predstavnici naših iseljenika. Među njima i Ilija Milanović, zamjenik generalnog konzula SFRJ u tom višemiljunskom gradu,[1] ovim riječima započeo je članak o gostovanju Veterana Hajduka u Australiji.
Veterani Hajduka u zračnoj luci u Sydneyu
Za vrijeme dvotjednog boravka odigrane su četiri utakmice:
30. ožujka 1986.: HAJDUK – GRANVILLE 2:2 (utakmica s doseljenicima
iz Čilea) zgoditke za Hajduka su postigli Hlevnjak i Gluić
31. ožujka 1986.: HAJDUK – JADRAN-HAJDUK 0:0
02. travnja 1986.: HAJDUK – MARCONI 0:5 (talijanska momčad)
04. travnja 1986.: HAJDUK – AUSTRALIAN OLD BOYS 2:3 (veterani Novog Južnog Walesa), zgoditke za Hajduka postigao je Hlevnjak.[2]
Momčad Veterana pred utakmicu s momčadi Granville. Slijeva stoje: Lenko Grčić, Ivan Buljan, Ivo Bego, Šime Luketin, Marino Lemešić, Dragan Holcer, Miro Ferić Rato Tvrdić, Vinko Cuzzi, Igor Vukman i Ante Ivković. U donjem redu su: Radomir Vukčević, Zvonko Bego, Joško Žaja, Joško Gluić, Ante Grgić, Ivica Hlevnjak, Siniša Fulgozi i Mladen Kusanović
U Slobodnoj Dalmaciji je pisalo da su splitski bijeli igrom podsjetili na svoje najbolje nogometne dane i pružili nezaboravan užitak za oko tisuću vatrenih ljubitelja nogometa, mahom naših sunarodnjaka iz Dalmacije.[3]
Vrhunac druženja bila je vrlo posjećena Bijela noć priređena u prostorijama Jadran-Hajduka u Cabramatti, za što su se posebno potrudili predsjednik kluba Bob Bošnjak, Branko Peša i Slavko Bošnjak. Na zabavi su pjevali Ino Kalašić i Neno Petrić, članovi skupine Duo žal koja je s veteranima došla iz Splita.
Evocirana je i uspomena na glasovitu turneju prve momčadi Hajduka po Australiji iz 1949. godine. Jedan od glavnih organizatora te turneje Marin Alagić poklonio je Veteranima svoju prepisku sa Šimom Podujom te ostalu dokumentaciju o toj velikoj turneji.
Ne mogu zaboravit tu zemlju i te ljude, sjećajući se Australije, ispričao je Zvonko Bego. Ja sam bija smješten kod Korčulanina Petkovića i nije mi falilo ni tičjega mlika. Samo mi je žaj šta nismo igrali u hrvatskim klubovima jer se to onda nije smilo. Ali otišli smo ih vidit.
Domaćini su se potrudili da Veteranima Hajduka gostovanje u Australiji ostane u što boljem sjećanju. Slavko Bošnjak, koji je mnogo godina kasnije postao jedan od vlasnika hotela Lav kraj Splita, odveo ih je na izlet brodom. Toga se sjetio Ivo Bego:
Vozili smo se brodom. I taman su nam pričali da tuda prolaze morski pasi jer se tu mrijeste.I Vukman je baš tu, u srid kanala bacija Buklu u more. Zaustavili su brod na minut a on je uletija nazad ka da ga je katapult izbacija.
Slavko
Bošnjak, jedan od
organizatora s australske strane je sa simpatijama pričao o gostovanju Veterana
u Australiji:
Naši ljudi u Sydneyu su većinom iz Dalmacije i oni su uvik imali želju da nam dođu naši Hajdukovci. To se uvik govorilo, a onda se počelo i ozbiljno organizirat. I mogu ti reć da okad su oni sletili i do kad su otišli, da su se naši ljudi bili toliko povezali ka nikad dotad. Bilo je veselja, priče, pivanja. Igrali smo nogomet i ko je zna i ko nije. To je bija jedan doživljaj koji je teško opisat. Posli njih nikad u Australiji nešto slično nismo imali. Nama je to naročito bilo važno zbog naših mladih. Njima je neopisivo važno, kad danas čuju za Hajduka, da mogu reć da su oni vidili Hajdukove veterane i da su se s njima družili. Moja dica to još pamtu. I ja pamtim da sam dobija šjalpu od Hajduka. O tome je tamo bilo velikih riči. Neki nisu znali što to znači. I ja sam tamo rođen, ali mene je to moj otac naučija. Imali smo puno sponzora, a i klubovi su se bili pridružili. Svi su veterane primali po kućama i sve što se moglo napravit, napravilo se. Rado bi ih opet vidija u Australiji.
Putujući s Veteranima, Joško Žaja, tajnik Nogometnog saveza grada Splita, nije mogao skriti oduševljenje onim što je u Australiji doživio:
I sad se naježim kad se sitin kako su naši ljudi reagirali kad su vidili legende Hajduka. Veterani su predstavljali Hajduka, grad Split i cilu državu. To je neopisivo. Kad vidite da od male dice do starih ljudi svi žive za Hajduka i domovinu. Tamo sam sreo sumještane, školske kolege, nekadašnje kadete Hajduka, brojne naše ljude i svi oni su se sa suzama s nama opraštali kada smo išli kući. Tija sam ti dat još slika za knjigu, ali kad sam vidija da smo na jednoj slici samo još Zonzi i ja među živima, odusta sam.Uvatila me muka.
Zbog uspjelog gostovanja slijedili su pozivi Veteranima i na druga mjesta u Australiji, a zadovoljstvo ostvarenom turnejom iskazao je i Pero Crnjak, generalni konzul SFRJ u Sydneyu istaknuvši u svom izvješću:
Veterani Hajduka, odigravši planirani broj utakmica, uspješno su završili gostovanje u Australiji. Interes za svim utakmicama bio je dobar, bez ikakvih incidenata.
Veterani ispred zgrade konzulata SFRJ u Sydneyu
Turneja Veterana bila je proglašena novim i vrijednim doprinosom uspostavljanju prijateljstva i njegovanju bratstva s našim brojnim iseljenicima u Australiji koji su uvijek bili željni iz prve ruke čuti novosti iz svoje domovine i o svom voljenom Hajduku.
No, priča je mogla imati i drugačiji završetak. Od samog početka pripreme za put nisu tekle glatko. Ante Ivković se prisjeća tih dana:
Trebalo je prvo skupit novce za put, oko čega su se sa mnom angažirali Dragan Holcer, Vinko Cuzzi i Rato Tvrdić. Kod ovakvih putovanja novci su najveći problem, a nama je još veći problem ispalo to što su nas u Hajduku pošto poto tili spriječit da idemo. To je otišlo tako daleko da su se neki čak i kladili da nećemo uspit otputovat.
Dragan Holcer, Rato Tvrdić i ja smo se morali javit Socijalističkom savezu, Državnoj bezbjednosti i gradonačelniku. Da ironija bude veća, morali smo otić i u Komitet komunističke partije iako nitko od nas nije bija njihov član. Tamo su nam doslovno zabranili da idemo u Australiju zbog mogućih problema s ustašama i četnicima. Ja sam na to reka da sam se konzultira s Vencom Cvitanom, tadašnjim tajnikom Sabora Republike Hrvatske i priča se okrenila. Rekli su nam da možemo ić. Sutradan smo, zajedno s predsjednikom Hajduka Joškom Vidoševićem i tajnikom Antom Žajom, u Hajduku imali sastanak s Tonćem Rosandićem konzulom iz Pertha, Vjekoslavom Krsnikom, dopisnikom TANJUG-a u Australiji, te predstavnicima Matice iseljenika Hrvatske općine Split, Srećkom Čudinom i Julkom Šperac. Na sastanku su nam pokušali nametnut Antu Sorića, predsjednika Matice iseljenika Zajednice općina Split, za vođu puta. Unaprid znajući, to mi je došapnija Ante Žaja i reka da ne prihvatimo i da će me ‘’napadat’’, a da ja radim svoje. Odma sam to reka Holceru i on je Sorića odbija.
Zbog iseljenika smo odlučili putovat Quantasom, a ne JAT-om[4] jer smo znali da naša dijaspora u Australiji nikako ne gleda dobro na one koji dolaze JAT-om. Kada smo sletili u Beograd, tamo smo zatekli Sorića koji je uporno tražija od nas da putovanje odgodimo za 24 sata. Nismo pristali, a većina je otišla u hotel na dnevni boravak jer je let bija tek na večer.
Ivo Bego je dodao: Netko je zva po sobama, ali nisu našli nikoga osim mene. Predstavija mi se ka djelatnik Ministarstva vanjskih poslova i tražija je vođu puta. Ja sam mu reka da meni može sve reć. I reka je da pođemo na aerodrom iskrcat prtljagu jer da ne idemo u Australiju. Ja sam mu reka da ja iden, a da ću drugima reć pa kako ko odluči. Onda sam nazva Zonzija.
Kad me Bego dobija, ja sam odma telefonira u Split u Hajduka ali nisam nikoga dobija i na kraju sam zva Baju[5]. Nastavio je Ivković: Baja se začudija da nismo već poletili i reka je da idemo i da se sa svima tamo potučemo ako triba. Ja sam to prenija ostalima jer smo morali odlučit kako ćemo. Neki su se nećkali. Cuzziju je bilo nezgodno jer je bija sudac, Luketin i Fulgosi su također brinuli zbog posla.
I Marino Lemešić se prisjetio tih trenutaka: Napetost oko toga šta ćemo učinit trajala je dvi ure. Zonzi je zva Baju i na kraju se prisiklo i ispalo sve u redu. Ali ko je to moga znat? Tribalo se i vratit doma. Šime Luketin je bija dobar s Vedranom Rožićem koji je igra u klubu Croatia Sydney, a savjetovali su mu da se s njim ne nalazi. Bilo je nezgodnih trenutaka.
Na kraju nitko nije odusta, završio je priču Ante Ivković. Nasrid zračne luke smo zapivali: Mi se volimo, laži slušat nećemo.
Turneja bila vrlo uspješna, bez ikakvih incidenata. Kad smo se vratili u Split, niko nas nije pita kako nan je bilo. Jedina podrška nam je bija naš veteran i tajnik Hajduka Ante Žaja koji je uvik sta iza mene i od početka mi je govorija: Ja ću te napadat, a ti radi svoje. Ova mala rečenica tajnika našeg Hajduka davala nam je snagu pri realizaciji svih daljnjih gostovanja.
Plaketa
koju su veterani dobili od Hajduka iz Cabramatte
Povratak iz Australije dao im je krila za nove ideje. U avionu je odlučeno da se iduće godine ide u Kaliforniju.