Branka Bezić Filipović

 

HVARSKI RIBARI

I BRODOGRADITELJI U NOVOME SVIJETU

 

...tako daleko, daleko, a opet sve tako naše i domaće...

 

 

 

Br

 

 

 

 

Branka Bezić Filipović

 

HVARSKI RIBARI

I BRODOGRADITELJI U NOVOME SVIJETU

 

 

 

 

Branka Bezić Filipović

 

HVARSKI RIBARI

I BRODOGRADITELJI U NOVOME SVIJETU

 

...tako daleko, daleko, a opet sve tako naše i domaće...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Muzej Staroga Grada Galerija Juraj Plančić

 

 

 

Branka Bezić Filipović

 

HVARSKI RIBARI

I BRODOGRADITELJI U NOVOME SVIJETU

...tako daleko, daleko, a opet sve tako naše i domaće...

 

 

 

31. srpnja – 30. rujna 2019.

 

 

 

Muzej Staroga Grada

 

HVARSKI RIBARI

I BRODOGRADITELJI U NOVOME SVIJETU

31. srpnja – 30. rujna 2019. izdavač

Muzej Staroga Grada

Ulica braće Biankini 2, 21460 Stari Grad www.stari-grad-museum.net

 

za izdavača Aldo Čavić

 

autorica

Branka Bezić Filipović

 

urednica

Vesna Kukavica

 

lektorica Zorka Bibić

 

oblikovanje Viktor Popović

 

tisak

Kerschoffset, Zagreb

 

naklada 300

 

reprodukcije na koricama

???

 

 

 

 

 

 

 

ISBN 978-953-8259-04-3

 

 

 

Sadržaj

 

 

 

9

 

10

10

11

18

45

50

51

53

53

 

80

80

 

81

 

81

 

84

 

 

105

 

106

Uvod

 

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

Alabama Aljaska Kalifornija Louisiana Mississippi Oregon Texas Washington

 

KANADA

British Columbia JUŽNA AMERIKA AUSTRALIJA NOVI ZELAND

Izvori

 

Korištena literatura

 

 

 

 

Iseljavanje s otoka Hvara započelo je u vrijeme kada se i ostalo dalmatin-  sko stanovništvo otisnulo u svijet iz svog siromašnog kraja, pritisnuto teš- kim životom u zabačenom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, gdje se živjelo od poljoprivrede i ovisilo o vremenskim prilikama. Zbog karaktera zemljišta najviše se uzgajao ječam, kukuruz i pšenica, ali u nedovoljnim količinama. Najvažniji poljoprivredni proizvodi bili su masline i loza, te prilično razvi- jeno stočarstvo -uzgoj ovaca i koza. Međutim, nije bilo moguće ići ukorak s novim dostignućima, plovilo se na jedra u doba parobroda, a prometna po- vezanost s kopnom bila je nedostatna. Industrija se također jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja je bilo malo. Takva gospodarska struktura odredila je i strukturu naselja. Gradovi su bili malobrojni, te je tako 1848. godine naj- veći bio Split s 10 700 stanovnika. Seosko i otočko stanovništvo bilo je daleko brojnije. Austrija je političkom odlukom s Italijom snizila visinu carina, pa   je time omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala ve- liki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Ta, takozvana Vinska klauzula bila  je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vino- ve loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije sasvim oporavi-  lo. Stanovništvo se počelo stihijski iseljavati na sve strane svijeta, poneseno pričama o zaradi. Bila je moguća, no ne i jednostavna, pa su, kao i u svemu, uspijevali samo najjači. U početku se radilo za preživjeti i isplatiti put, a ka- snije i za pomagati obitelj u starom kraju. Tako je na iseljenicima u dobroj mjeri ležalo dalmatinsko gospodarstvo, što je ispočetka izgledalo korisno, ali, prema riječima povjesničara Ljubomira Antića, koristi su bile privremene, a štete dalekosežne. Mladići su odlazili iz domovine i kako bi izbjegli vojničku dužnost, pa su u slučaju povratka bili podvrgnuti teškim kaznama jer su bili smatrani bjeguncima. Tu situaciju uspio je dijelom ublažiti Starograđanin, zastupnik Juraj Biankini, u kolovozu 1897. godine, podnoseći rezoluciju u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču, u kojoj je molio da se podieli kraljevsko pomilovanje izseljenicim, kojima nije slobodan povratak radi vojničkih prekršaja, a prigodom 50 godina vladanja Nj.V. cara i kralja Franje Josipa. Računa se da je od 70-ih godina 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata iz Dalmacije iselilo 14% stanovništva. Otočani, vični plovidbi i ribarstvu, svoje su znanje primjenjivali i prilagođavali na drugim stranama svijeta, na mnogo zahtjevnijim morima. Neki su čak s lakoćom pronalazili nove putove i učili druge kako izlaziti nakraj s morem.

 

 

 

|      Pučki list 1905. godine (zanimljivo je da se cijene brodskog prijevoza nisu mijenjale 10 godina)

 

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

 

Hrvatski ribari, mornari, kapetani, pa i vlasnici ribljih restorana, doprinijeli su razvoju SAD-a na brojne načine: bili su predsjednici udruga, sponzori, izumite- lji i istraživači nepoznatih područja. Među njima bilo je i Hvarana. Prezimena koja se u tom dugom nizu pojavljuju su: Zaninović (Ante koji je sudjelovao u ekspediciji na Sjeverni pol 1872. godine), Matković, Jerković, Barišić, Mengola, Kovačević, Petrić, Franičević, Budrović, Tadić, Košta, Mihojević, Peratrović i drugi.

 

Alabama

 

Hrvate nalazimo u Mobileu u Alabami već 1820 -ih, pa do 1900. godine, do kada su se najviše bavili ribarstvom. Popisani su sljedeći Hvarani (sa završet- kom prezimena ich umjesto ić), o kojima nemamo nikakvih podataka osim godine dolaska:

 

Bracanovich, Gerolino, 1852.

Bracanovich, M., 1855.

Kovacevich, Anton, 1849.

Kovacevich, Geonam, 1860.

Lucich, Anthony, 1842.

 

 

 

|      Emigranti prilikom dolaska u New York

(iz knjige Le capitali del mondo, 1893., vl. autorice)

 

Petrich, John, 1841.

Petrich, Stephen, 1860.

Scarpa, Julio, 1855.

 

 

Aljaska

 

Kraj 19. stoljeća bio je pionirsko vrijeme ribarenja na Aljasci. Lovio se losos, a ribari su, prije dolaska Hvarana, bili Komižani. Robert Henning u svojoj mo- nografiji o povijesti lova na losose na Aljasci kaže: Ta vremena pamtimo kao užasna. Katchikan (smješten je na jugu Aljaske) bio je glavni grad ulova lososa u svijetu, gdje je 14 tvornica radilo tri mjeseca bez prestanka.

 

Još zornije to je opisao Komižanin John Resich: U vrijeme kada smo lovili u Beringovom moru, nije bilo motornih čamaca, nego smo plovili na vesla. Čim bismo ustali, morali smo urinirati po rukama da bismo ih zagrijali, inače ne biste mogli micati prste. Ruke vam se ukoče od rada i zime. Ja nisam krupan čovjek, ali imam ruke kao Joe Lewis (američki bokser). Pa ipak, morao sam čizme uzimati zubima, jer nisam mogao rukama. To je za ne vjerovati. Bilo je nemoguće izdržati i nemoguće je povjerovati da to nije bilo zimi, nego ljeti, od svibnja do kolovoza. Napravili bismo 12 runda dnevno, a ljeti dan traje 24 sata. Spavali smo 3-4 sata dnevno.

 

Ulov lososa obavljao se mrežama potegačama i plivaricama, rjeđe udicom i vr- šom, potom i mrežama koje su razapinjali uz obalu (beach-seine). Mreže i bro- dovi morali su biti pripremljeni za plovidbu do 1. svibnja. Koliko god je to bio težak posao, nije se mogao usporediti s onim što ih je čekalo na moru. Zarada je ovisila o sreći i dobroj sezoni, kada se moglo zaraditi 100 do 200 dolara, a moglo se i ostati bez zarade. Prema riječima ribara Botice iz Račišća, može da bude se- zone kada se ne zaradi ni jedan dolar, kada sav trud pođe izgubljen, a ni nafta se ne naplati. Hoće se smjelosti, izdržljivosti i vještine da ribaš po onom silnom pro- storu i da se u malim lađama boriš s valovima silnog Pacifika. Ali naši primorski Dalmatinci znaju sve prepreke svladati. A čujte i ovu – odem ja jednom u crkvu u jednom malom selu. Crkva puna Indijanaca koji pjevaju: Gospodi pomiluj! Ja mislio da je staroslavenski i promislio da sam među Indijancima naišao na svoj jezik. U stvari je bilo to, da je Aljaska nekada pripadala Rusiji.

 

Hvarani koji su ribarili na Aljasci bili su (poredani kronološki, ne abecednim redom):

 

Budrovich, Peter, koji je dolazio ribariti iz San Francisca, a kasnije je postao i trgovac ribom. Oženio je Irkinju i imali su petero djece. Umro je 1882. godine daleko od rodnog Starog Grada.

 

Peratrovich, Ivan, došao je sa Hvara u Kaliforniju 1860. godine. Njegovo prezi- me se povezuje s obiteljskim nadimkom Paretović ili Valensolo, a mjesto rođe- nja otok Hvar, Austria. Teško je točno odrediti njegovo prezime, zbog lošeg spo- razumijevanja i rukopisa onih koji su vodili knjige. Da bi stigao u Kaliforniju, Ivan je morao ploviti do Magellanovog prolaza i oploviti skoro cijelu pacifičku obalu obje Amerike. Prema teško čitljivim dokumentima rođen je 26. 12. 1851. godine. Spomenut je kao šesnaestogodišnjak koji je došao u San Francisco u vrijeme kada je bila velika potražnja za ribarima. Upisan je u analima društva Slavonic Mutual Benevolent Society, osnovanog 1857. Dobrotvorna društva bila su uobičajena u to vrijeme. Članovi su plaćali članarinu kako bi dobivali nakna- du ako su bili bez posla ili bi se razboljeli. Društvo je s vremenom promijenilo

 

 

      

 

|      San Francisco 1848. godine i zastava Slavonic Society osnovanog 1857. godine (izvor: Croatian American Cultural Center of San Francisco)

 

 

|      Seal Island danas (izvor: arhiva autorice)

 

svrhu i više se bavilo kulturom i baštinom, a trajalo je skoro 160 godina. I mladi Ivan se učlanio u Slavonic Society.

 

Peratrovich je radio na ribarskom brodu, koji se jednom prilikom nasukao na Seal Islandu, otočiću između otoka St. Paul i St. George u sklopu istočnih Aleuta, u Beringovom prolazu. Spasili su ga Eskimi i tu se zadržao četiri mjeseca.

 

 

 

|      Peratrovich sa suprugom i djecom na etiketi konzerve lososa (arhiv: Alaska State Library Collection P20-171)

 

Zatim ga je ruski kuter odvezao u Sitku na Aljasci. Prema pričanju njego-  vog sina Roberta, koje je 1972.g. objavljeno u Urban News iz Anchoragea, John je zatim kanuom krenuo u Victoriju u Kanadi, ali se na putu zaustavio u Klawocku. Tamo je odlučio i ostati jer je bio jedini koji je znao izrađivati ribarske mreže, pa je započeo raditi u tvornici za konzerviranje lososa. Oženio je princezu plemena Tlingit, koja je bila znatno starija od njega, ali to nikome nije smetalo. Ona je već ranije bila udana i imala je troje djece. Ivanu je rodila četiri sina. On se kasnije ponovno oženio i postao je ključna osoba tvornice pa su na etiketi Family brands otisnuli njegovu fotografiju, zajedno sa suprugom i njihovim kćerima. Etiketa je bila povučena nakon smrti jedne od djevojčica 1901. godine.

 

Ivan (John) nikada nije dobio američko državljanstvo, jer je Aljaska smatrana teritorijem, a starosjedioci nisu htjeli položiti zakletvu Sjedinjenim Državama. Aljaska je proglašena 49. saveznom američkom državom tek 1959. godine, a Peratrovich je umro 13. prosinca 1915. Prilikom plovidbe između tvornice i sela Klawock prevrnuo mu se brod. Iako je bio spašen, podlegao je zatajenju bubre- ga uzrokovanom izlaganju hladnom moru.

 

Iza sebe ostavio je treću suprugu i, kako se računa, 29 djece. Izgradio je ve- liku kuću iz koje su djeca odlazila tek kada bi se vjenčala. Ivana opisuju kao tamnoputog niskog muškarca s brkovima. Jedina njegova fotografija je ona s

 

 

     

 

|      Karta otoka nazvanog po Ivanu Peratrovichu (izvor: arhiva autorice)

 

konzerve. Prema pisanju Adama Eterovicha iz San Carlosa u Kaliforniji, Ivan je imao 525 direktnih potomaka. Sahranjen je na Peratrovich Islandu, ma- lenom otoku uz Klawock nazvanom njemu u čast, na kojemu je smješteno gradsko groblje.

 

Ivanov sin Roy, diplomirani ekonomist, oženio je domorotkinju Elizabeth Wanamaker, rođenu 1911. godine. Zbog diskriminacije koju su doživljavali jer se starosjedioce tretiralo kao građane drugog reda - primjerice, na nekim mje- stima je pisalo: No natives or dogs (Zabranjen ulaz starosjediocima i psima), Elizabeth je iskoristila svoju pravničku vještinu i započela borbu za ljudska prava. Nije se zaustavila sve dok državni Senat nije zakonom zabranio diskri- minaciju. Umrla je od karcinoma 1958. godine, a 16. veljače proglašen je Danom Elizabeth Peratrovich za cijelu Aljasku. Iza nje su ostali suprug, sinovi Frank (kipar) i Roy Jr. (prvi registrirani lokalni građevinski inženjer Aljaske), te kći Loretta.

 

 

 

 

 

 

 

 

|  

 

Elizabeth Peratrovich (izvor: Alaska State Library Collection)

Grobovi Roya i Elizabeth Peratrovich (izvor: Alaska State Library Collection)

 

 

 

 

 

Domancich, Sam, bio je ribar, a zatim je postao dopisnik i učitelj. Kao i većina ribara, na Aljasku je dolazio sezonski. Kasnije je pisao duhovite pričice o životu hrvatske kolonije u San Pedru u Kaliforniji, gdje je živio. Za vrijeme Korejskog rata bio je ratni dopisnik. Po povratku je radio kao ribar, radnik u tvornici kon- zervi, lučki radnik, no pronašao je vrijeme i za školovanje. Diplomirao je na Long Beach State College 1955. godine. Do mirovine 1987. godine predavao je u srednjoj školi.

 

Maricich, Marko, osnovao je Alaska Fishing Jobs.com i 1992.g. napisao je The Greenhorn's Guide to Alaska Fishing Jobs, vodič za pronalaženje posla u ribarstvu. Vodič sadrži 8000 kontakata i vrlo je cijenjen među članovima ribarske industrije. Vodič je ujedno i jedini takve vrste. Maricicheva obitelj je u ribarstvu bila preko 70 godina, a i on sam bio je profesionalni ribar 11 godina.

 

Gdje je bilo ribe, bilo je i ribljih restorana. Thomas Radonich rođen je na Hvaru 1869. godine, a na Aljasku je došao 1891. Najveći dio života proveo je u gradu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

|      Dawson krajem 19.stoljeća (izvor: Adam Eterovich)

 

Juneau 1914. godine (izvor: Adam Eterovich)

 

Juneau na Aljasci, ali i jedno vrijeme u Yukonu, gdje je u Dawsonu za vrijeme zlatne groznice bio vlasnik kavane Carnation Tom. Carnation znači karanfil, a usprkos problemima s nabavom, uvijek je imao svježe karanfile.

 

Bilo je muke i oko nabavke jaja, jer ih je jednom prilikom otkupila konkuren- cija. Ta priča postala je svjetski poznata, jer je opisana u jednom od romana Jacka Londona. Radonich se od 1900. godine sasvim skrasio u Juneau i otvorio je restoran Alaska Grill, koji je dugo vremena bio najveći na Aljasci.

 

Oženio se 1914. godine, a 1950. postao je udovac. Bio je aktivan član zajedni- ce, poznat po tome što je pokrenuo baseball ligu između gradova jugozapadne Aljaske i Whitehorsea u Yukonu. Radonicha je u 87. godini života oborio au- tomobil i od posljedica te nesreće je i preminuo. Iza njega su ostali pokćerka i sedmero sinova.

 

 

Kalifornija

 

Povijest ribarenja u Kaliforniji vezana je za doseljenike iz Azije i Europe, s tim da su Japanci započeli dolaziti već sredinom 19. stoljeća, a Europljani dvade setak godina kasnije, privučeni zlatnom groznicom. Primjenjivali su metode ribolova i znanja koja su donijeli iz zavičaja, a prilagodili su ih novim uvjetima. Ulov rakova započeo je 1848. godine, zatim su se vadile oštrige od 1850., kao i školjke Petrovo uho (Abalone). Od 1903. razvila se industrija konzerviranja tune, a tijekom Prvog svjetskog rata započeo je lov na srdele,koji je doživio vr- hunac 1936.g., kada je ulov iznosio 700 000 tona. Na tisuće ljudi radilo je u tvor- nicama ribljih konzervi od San Diega do San Francisca. U Kaliforniji je 1939. godine bilo registrirano 8700 profesionalnih ribara, od čega ih je 50% bilo rođe- nih Amerikanaca, dok su 20% rođenih izvan Amerike, ili u brojkama njih 950, činili Hrvati. Iza Drugog svjetskog rata riblja industrija iz Kalifornije, barem što se tune tiče, bila je najprofitnija na svijetu. Kasnije su se okrenuli izvozu liganja.

 

Lovilo se u zaljevu San Francisca, kao i sjevernije, u zaljevu Tomales, ali i u Južnoj Kaliforniji oko Los Angelesa i San Pedra.

 

U San Franciscu Hrvati su osnovali ribarsku udrugu Fishermen's Association of San Francisco 1870. godine, a prvi predsjednik bio je Augustus Splivalo. Nakon njega su bili Anton Mengola (1881.), Dominic Mengola (1883.) i Anton Francovich (1884.).

 

I talijanski ribari San Francisca osnovali su 1878.g. udrugu Italian Fishing Society, koja je imala 14 članova uprave, od kojih je šestero bilo Hrvata, od čega dvojica Hvarana: predsjednik Dominic Mengola i akviziter Prospero Maricich.

 

San Francisco je bio velik i živ grad u kojemu je 1849. godine obitavalo 25 000 stanovnika. Smatrao se kulturnim središtem u kojemu su bogatiji muškarci no- sili bijele rukavice. Te godine Nikola Budrovich je otvorio restoran, najstariji u Kaliforniji i treći najstariji u SAD-u, naziva New World Coffee Saloon and Market. Kasnije ga je prodao Antoniu Gasparichu, a ovaj Franku Kosti, da bi zatim došao u ruke Johnu Tadichu iz Starog Grada. Tadich je restoranu promi- jenio ime u Tadich Grill, koji postoji i danas. Smješten u San Franciscu na adresi 240 California Street, Tadich Grill je prepoznatljivo mjesto u gradu. Još 1925.

 

 

     

 

Tadich Grill danas (izvor: arhiva autorice)

Izvor: Eterović, Adam, Croatian Fishermen-Oystermen

 

godine u San Francisco Newsletteru pisalo je:

 

Nakon velikog požara u San Franciscu 1906. godine, ostali su orijentiri, ma- hom ljudski – jer je zgrade progutao požar. Među malobrojnim koje su ostale bio je i Tadich Grill. Razgovarati s gospodinom Tadichem je kao da čitate povi- jest. On će vam ispričati kako je bilo prije 1849. kada nije bilo restorana i kada je kuhao kavu mornarima pod šatorom. Pričat će vam o izvjesnom kapetanu Leidesdorffu, koji je na doku pristao s brodom punim željeza iz Manchestera, a cijela ga je posada napustila da bi ostala po Kaliforniji tražiti zlato. Željezo su smjestili u šator gdje je Tadich prodavao kavu. U blizini su bile novinske kuće, s njim su ručali poznati ljudi, a za jedno kuhano jaje davalo se 1 dolar.

 

Tadicha je jednom njegov menadžer Steve Buich pitao gdje će naći šefa kuhinje. Tadich je odgovorio kako bi trebalo da sindikati nabavljaju dalmatinske kuhare koji znaju kuhati ribu. To je kao pitati slijepca za oči, kazao je Buich.

 

Dalmatinska kuhinja se u promijenjenom obliku s vremenom udomaćila u re- storanima u San Franciscu. Sunset Magazine, koji je, među ostalim, objavljivao recepte, 1941. godine predstavio je Crab Cioppino, recept koji se smatra dalma- tinskim doprinosom kuhinji zapadne američke obale. To jedna vrsta brudeta od rakova, kozica i kućica, a u njega se umače kruh, što je definitivno dalmatin- ski običaj. Recept za 6 osoba:

 

 

 

|      Crab Cioppino (izvor: arhiva autorice)

 

¼ šalice maslinovog ulja

1   crveni luk, narezan na kockice

2     režnja bijelog luka, nasjeckanog ili protisnutog 1 paprika, narezana na kockice

2/3 šalice nasjeckanog peršina

½ litre umaka od rajčica 1 litra rajčica pelata

1 čaša suhog crnog ili bijelog vina 1 list lovora

1 žlica suhog bosiljka

½ žličice suhog origana

12 velikih kućica

½ kg velikih očišćenih kozica

1 kg rakovica (mogu biti skuhane i očišćene, a mogu biti i sirove)

 

Na srednje jakoj vatri zažutimo luk, češnjak, papriku i peršin. Kuhamo miješajući dok luk ne omekša. Dodamo umak od rajčica, pelate, koje omekšamo kuhačom, te vino, lovor, bosiljak i origano. Pokrijemo i kuhamo oko 20 minuta, dok se ne stisne. Zatim dodamo školjke, kozice i rakove. Ponovno pokrijemo i kuhamo na laganoj vatri oko 20 minuta, dok se školjke ne otvore, a kozice postanu ružičaste.

 

Neki recepti su zaista dalmatinski, poput riblje juhe ili jednostavnog prženja ribe u tavi na maslinovom ulju. Uz ribu se servira limun. Ovo se opisivalo kao

 

 

     

 

 

|      Mayes Oyster House

(izvor: arhiva autorice)

|      Oakland Seafood Grotto

(izvor: arhiva autorice)

 

 

posebna priprema ribe u San Franciscu. Hvarani su otvarali i restorane gdje su se nudile oštrige.

 

Franicevich, Mato otvorio je Mayes Oyster House 1910. godine. Restoran je vodio do smrti, ali ga je nadživjela supruga Sophie, koja je došla s roditeljima u Ameriku iz Sućurja kada joj je bilo 11 godina. Bila je predsjednica American Yugoslav Women's Cluba, a umrla je 1937. u dobi od 81 godine. Iza nje su ostali sinovi Thomas u San Franciscu, Robert u Sacramentu i Andrew (Andy) u Oaklandu.

 

Franicevich, Andrew (Andy) je uz čašu vina s prijateljima Tonyjem Markovichem i Mikeom Stipichem došao na ideju da izgrade restoran na Trgu Jacka Londona u Oaklandu. Tako su otvorili Oakland Seafood Grotto, koji su ukrasili potpisanim fotografijama sportaša, poput Joea DiMaggia ili Georgea Blanda, igrača američkog nogometa hrvatskog podrijetla.

 

U San Pedru se lovila tuna, a odlazilo se i na Aljasku loviti losose. Tunolovce su počeli graditi u San Pedru od 1915. godine. U pet godina mogli ih se izbrojati 125, te još 400 drugih ribarskih brodova. Lovilo se 20 tona dnevno, a godišnji ulov je između 1916. i 1923. samo tri puta pao ispod 6 milijuna tona. Donji dio broda bojali su crvenom bojom.

 

Zane Grey, američki pisac kaubojskih romana, pisao je da je jednom izbrojio 132 broda gdje plove od San Pedra put otoka Catalina. Rekao je: Već sam bio navikao na crvene točke po oceanu.

 

Mreže plivarice u Americi imaju naziv Purse seine, jer se kao i damske torbice mogu stisnuti pri vrhu.

 

 

     

 

|      Ribarska luka u San Pedru i mreža plivarica Purse seine (izvor: San Pedro Bay Historical Society)

 

|      Ribolov mrežama plivaricama Purse seine na Pacifiku (izvor: San Pedro Bay Historical Society)

 

Ribarska zarada nije bila redovita, već se zarađivalo po ulovu. Nije se moglo zna- ti hoće li ulov biti dobar, a zarada se dijelila ovisno o prethodnom dogovoru. Najčešće je zarada od ribolova ipak bila pristojna, ali stotine života je izgubljeno u ovom nesigurnom poslu. Nije bila rijetkost da ribar padne u more i da se to primijeti tek kad je kasno. Publicist Emanuel Parker je opisao hrvatske ribare kao ljude čiji je cilj bila dobrobit njihovih obitelji, ljude koji su bili dobri muževi i očevi, privrženi svojoj zajednici i uvijek spremni učiniti ono što se od njih očekuje bilo da se radi o vjenčanju ili sprovodu.

 

 

      

 

|      Spomenik ribarima Fishermens Memorial u San Pedru (fotografirala autorica)

 

U San Pedru je podignut spomenik ribarima, takozvani Fishermens Memorial. Uz skulpturu ribara koji drži u ruci tunu, na okolnim pločama nalazi se po- vijesna priča ribarskog San Pedra. Popisani su hrvatski ribari, osnivači riblje industrije, ribarski brodovi, te tužan niz onih koji su nestali u moru.

 

Hvarska prezimena na spomeniku su sljedeća: Carich, Franicevich, Domancich, Dulcich, Petrich, Kovacevich i Jerkovich. Andrija Petrich bio je vlasnik broda Little Perina, Bortie Petrich Santa Rosalia, Vincent i Frances Budrovich imali su Dolores M, John Pakusich Bol i Necko, George Gabelich Blue Eagle, a Nick Bogdanich Two Sons. Zatim su L. Padovan i Bob Pakusich bili suvlasnici bro- da New Elmer, Tom Jerkovich Jr. Pacific Leader, a Tom Jerkovich Sr. Pacific Mistress.

 

Kao što je već rečeno, od ribe se živjelo, ali zbog ribe se i umiralo. Prema sta- tistikama Ministarstva rada SAD-a od 100 000 ribara, neovisno o spolu, svake godine nastrada ih 152. To je najveća smrtnost od posljedica na radu, nešto veća od smrtnosti drvosječa, a više od 9 puta veća od smrtnosti policajaca i vatro- gasaca. Prema podacima Obalne straže, između 1992. i 2002. poginulo je 630 profesionalnih ribara.

 

Pogreške koje su na kopnu nevažne, na moru mogu biti fatalne. Ako ste zabora- vili osigurati vrata ili zatvoriti ventil, doveli ste posadu i brod u opasnost. Osim što treba stalno pratiti vrijeme, treba voditi računa i o stabilnosti broda. Ona se

 

 

 

|      Spomenik ribarima Fishermens Memorial u San Pedru (fotografirala autorica)

 

mijenja svakim utrošenim galonom goriva i težinom ulovljene ribe. Čamci za spašavanje moraju uvijek biti dostupni.

 

Ribari su jedni druge pozdravljali s riječima: Fair winds and Following sea!!!

Želja da vjetar i more budu mirni, nije se često ostvarila. Potpunu suprotnost toj želji doživio je brod Gypsy Girl, koji je isplovio iz San Pedra 5. svibnja 1945. godine. Nakon ribanja 1000 milja južno od Meksika, nikada više nisu viđeni. Nestao je brod i 7 članova posade, na čelu s vlasnikom Lukom Lucichem, ka- petan Nick Plancich, te pet ribara Cyril Beach, Williams Jones, E.T. McEnroe, Peter Stevens i Chester Stine.

 

Jedanaest godina ranije, odnosno 12. lipnja 1934. godine, kliper Belle Isle isplo- vio je iz ribarske luke u San Pedru sa skiperom i 11 članova posade put Paname, pod vodstvom kapetana i vlasnika Ivana Gabelicha. Zadnja ih je vidjela posada broda Santa Margarita i netko ih je čak fotografirao. Kako se iza toga jedno vri- jeme nisu javljali, Gabelicheva nevjesta Clara nije poput drugih gubila vrijeme, nego je napisala telegram mornarici, koja je ionako imala bazu u San Diegu, udaljenom 150 km južnije. Mornarica je poslala u potragu ratni brod Arizona. U to vrijeme smatralo se izuzetnom hrabrošću da jedna doseljenica, žena, napravi takav potez. Clara je očito željela učiniti sve što se učiniti moglo.

 

 

     

 

 

|      Brod Gipsy Girl (izvor: San Pedro Bay Historical Society) Detalj sa spomenika ribarima Fishermens Memorial

 

 

 

 

 

|      Belle Isle snimljena s broda Santa Margarita, u Panamskom zaljevu, po svoj prilici nekoliko milja od mjesta tragedije (dobrotom San Pedro Bay Historical Society)

 

Uz Gabelicha (42 godine, oženjen), na brodu je bio radiotelegrafist William Bruer (24 godine, neoženjen) koji, prema pričanju, nije baš bio spretan u svom poslu, pa brod nije bio ni s kim u vezi, osim jednom s obale u San Diegu gdje su stali kupiti mamce. Zalihe hrane su im bile dostatne za nekoliko mjeseci. Meksički zaljev je poznat po olujama, ali to tada nije bio slučaj, pa nije bilo

 

 

 

 

Članak iz National Geographica

(izvor: San Pedro Bay Historical Society)

Ivan Gabelich (Vrboska, 1892.-negdje na Pacifiku, 1934.). Izvor: arhiva autorice

 

 

 

 

razloga da brod nestane. Jedino što je izazivalo sumnju bilo je to što je na fo- tografiji sa Santa Margarite vidljivo da je Belle Isle bio prilično nakrcan ribom. Zamolilo se i druge ribarske brodove neka paze ne bi ih negdje ugledali. Poslana je eskadrila u prelet širokog područja do Galapagosa i izvan ribarskih putova, ali brod na kraju nikada nije bio pronađen. Potraga, u koju su bile uključene i službe San Salvadora, Ekvadora i Paname, obustavljena je 17. kolovoza 1934. godine. Nikada nije ustanovljeno što se točno dogodilo.

 

Osim Gabelicha i Bruera na brodu su još bili: Luther Ware (32 godine, oženjen, otac dvoje djece), Frank Dragovich (49 godina, oženjen), Baldo Covacevich (42 godine, neoženjen), Morisawa Takeshi (35 godina, oženjen, supruga mu je umrla nakon što su isplovili), Roko Covacevich (38 godina, oženjen), Phillip Tripcevich (52 godine, kuhar, oženjen), Luke Lucich (33 godine, oženjen), Joseph Marks (10 godina), Joseph Paulich (39 godina, oženjen) i Nick Lozich (45 godina, oženjen). Svi su bili iz San Pedra.

 

O tragediji broda Belle Isle pisao je National Geographic 1940. godine:

 

Brod Belle Island je otišao na put odakle se nikad nije vratio. Nitko ne zna što se dogodilo; tajnu o tome vjerojatno će zauvijek ljubomorno čuvati more. Što god da ih je dostignulo, brzo ih je uništilo. Brod nije imao priliku suprostaviti se, niti su ljudi imali priliku pobjeći.

 

 

      

 

 

|      Upravna zgrada Fishermen's Cooperative Association 1955. godine (izvor: San Pedro Bay Historical Society)

|      Upravna zgrada Fishermen's Cooperative Association danas (fotografirala autorica)

 

Američki ratni brod Arizona koji je tražio Belle Isle doživio je tragičnu sudbinu usidren u ratnoj luci Pearl Harbor na Havajima, 7. prosinca 1941., kada su ih neočekivano bombardirali Japanci, čime je Amerika ušla u Drugi svjetski rat. Danas je uređen za posjetitelje kao memorijalni muzej.

 

Ivan Gabelich rođen je u Vrboskoj 1892., a ribarstvom se bavio od 1926. godine. Na svom putovanju po Americi 1927. godine, Gabeliche je posjetio Ivan Lupis Vukić i o tome je napisao: Odmah po dolasku u San Pedro, odoh da pozdravim prijatelja, svjesnog i agilnog Jugoslavena g. Ivana Gabelića. Ali ga ne zatekoh kod kuće; on je sa svojom lađom bio na debelom moru. Dočekala me njegova mlada supruga, koja me, kao rođena Amerikanka (od hrvatskih roditelja), iznenadila perfektnim hrvatskim govorom, kao da je istom došla iz starog kraja sa koje vi- soke škole, dočim ona hrvatske škole i hrvatskog učitelja nikad ni vidila nije. Na moje začuđenje ona mi objasni: Ja uvijek i rado čitam hrvatske knjige. I pokaza mi čitavu malu knjižnicu hrvatskih knjiga.

 

Gabelich je bio prvi predsjednik udruge Fishermen's Cooperative Association, osnovane kao američko-hrvatski projekt u sporednoj sobi prodavaonice hrane u ribarskoj luci. Bilo je to 21. prosinca 1926. godine, a namjera im je bila promi- canje zajedničkih interesa. U početku su tako zajednički kupovali opremu, a s vremenom su se počeli zajedno boriti za bolje cijene ribe pri prodaji tvornica- ma. Udruga je nedavno ugašena, ali još postoji upravna zgrada i radionica za krpanje mreža i popravak brodova. Zahvaljujući njoj San Pedro je od uspava- nog gradića postao nezaobilazni ribarski centar Kalifornije. Od Gabelicha do danas izmijenilo se još 13 predsjednika, a samo još jedan je bio Hvaranin i to Bortie Petrich (vlasnik broda Santa Rosalia).

 

 

 

Radionica Fishermen's Cooperative Association na sidrištu 73 (fotografirala autorica)

 

Veleprodaja ribe iz 1917. godine (izvor: San Pedro Bay Historic Society)

 

Udruga je u početku okupljala samo Dalmatince, da bi s vremenom postala otvorena za sve vlasnike ribarskih brodova, pa ih je 2010. bilo 130, od čega 93 vlasnika hrvatskog podrijetla. Zbirna vrijednost svog udruženog brodovlja te godine iznosila je oko 22 milijuna dolara.

 

Riba se prodavala odmah u luci na pristaništima, gdje je svaki vlasnik broda imao vez i skladište. Tako je i danas. Na istom mjestu su veleprodaja i maloprodaja.

 

Tu su i ribarske tvrtke, poput Lido Fisheries Company u vlasništvu obitelji Kovacevich s otoka Hvara, koja zapošljava 200 radnika i zarađuje oko mili- jun dolara godišnje. Tvornice za konzerviranje ribe su osnivane već početkom

 

 

 

Iskrcavanje tune za tvornicu, slijeva su Hvaranin Stjepan Franetović, Bračanin Josip Jakšić i Komižanin Martin Bogdanović (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

 

|      Ribarski brod iz San Pedra 1927. godine (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

 

 

 

| Osobni dokument Krune Gamulina (izvor: arhiva Beatrice Gamulin Gajewski)

 

20. stoljeća. Vlasnici su bili brojni Dalmatinci, među njima Hvaranin Andro Fistonić, ali niti jedna se nije mogla mjeriti s French Sardine Company (kasnije Star Kist) u vlasništvu Martina Bogdanovića iz Komiže.

 

Zanimljiva je i životna priča Krune Gamulina, rođenog u Starom Gradu 1914. godine, u obitelji ribara Josipa Gamulina i domaćice Gracioze Salamunić. Kruno je došao u Ameriku preko New Yorka. Bilo je to 1938. godine, u vrijeme kada je postojala kvota za useljavanje. Samo je jedan sin u obitelji mogao dobi- ti dozvolu za iseljenje. Gamulini su izabrali Krunu. Poznata je činjenica da su Hrvati posvećeni obitelji, pa nije bilo u pitanju da bi Kruno odbio otići i ne dati sve od sebe za pomagati svojima.

 

U to vrijeme već je bio zaručen ili obećan Stanki Bojanić iz Gromin Dolca, koja je živjela u Jelsi. Gamulin se nije zadržao u New Yorku, nego je otišao na Pacifik u Tacomu u saveznoj državi Washington. Nakon par godina preselio se južnije u San Francisco, da bi se na kraju sasvim skrasio u San Pedru. Upisao se u sin- dikat Fisherman's Union, kao jedan od važnijih ljudi za razvoj riblje industrije. Za vrijeme rata, opskrbljivao je američku vladu ribom.

 

Stanka Bojanić je i dalje bila na Hvaru, no zbog rata završila je u izbjeglištvu u El Shattu. Kruno se trudio pronaći je putem konzularnog predstavništva. Ukazala mu se izuzetna prilika kada mu je Jugoslavenski konzulat ponudio ot-

 

 

 

|      Kruno Gamulin na svome brodu (izvor: arhiva Beatrice Gamulin Gajewski)

 

 

|      Kruno Gamulin na svome brodu

(izvor: arhiva Beatrice Gamulin Gajewski)

|      Portret Krune Gamulina (izvor: arhiva Beatrice Gamulin Gajewski)

 

 

 

 

kup broda, uz uvjet da ga dopremi iz Amerike na Hvar. Jugoslavenska vlada je na ovaj način obnavljala u ratu uništenu flotu. Gamulin je pristao i možemo samo zamisliti kako je izgledao prijelaz Atlantika u malom ribarskom brodu.

 

 

 

|      Brod Krune Gamulina (izvor: arhiva Beatrice Gamulin Gajewski

 

|      Slike s vjenčanja Stanke Bojanić i Krune Gamulina (izvor: arhiva Beatrice Gamulin Gajewski)

 

Dolazak na Hvar značio je i susret sa zaručnicom. Stanka Bojanić i Kruno Gamulin vjenčali su se 1947. godine. Povratkom u Ameriku postali su važnom potporom i Gamulinima i Bojanićima, jer su novčano pomagali obje obitelji. Tamo im se rodilo troje djece: kćerka Beatrice i sinovi Joseph i Jack.

 

 

 

|      S lijeva Joseph, Kruno, Beatrice i Jack Gamulin (izvor: arhiva Beatrice Gamulin Gajewski

 

Milos, Anton, rođen je u Starom Gradu na Hvaru. Otišao je u Tacomu u državi Washington, gdje se kratko zadržao. Početkom 20. stoljeća moglo ga se vidjeti kako ide stopama svojih sunarodnjaka i lovi losose u Beringovom moru na Aljasci. Skrasio se u San Pedru. Bio je suvlasnik dvaju brodova The Oregon City i Valencia, a bio je uključen i u druge poslove.

 

Zaninovich, Joseph, podrijetlom je bio iz Velog Grablja. Njegov prapradjed Visko (1787.-1844.) imao je četiri sina: Nikolu (1822.-1901.), Juru (1826.-1857.), Ivana (1830.-1878.) i Antu (1836.). Ante je bio Josephov pradjed. Braća su imala brod i trgovala su po dalmatinskoj obali. Anton se oženio na Visu, pa su se slje- deće generacije rodile u Komiži. Josephov otac bio je austrougarski mornarički oficir, pa se sam Joseph rodio u Puli, gdje se u to vrijeme zatekla obitelj.

 

Kada mu je bilo 22 godine, otišao je u Ameriku kod strica koji je imao ribarski brod u Bellinghamu u državi Washington.Ali, njemu nije bilo do ribarenja, uz to i zarada od 5 dolara mjesečno ga nije zadovoljavala. Zato je otišao u San Pedro, lučku općinu Los Angelesa. Posao je dobio u French Sardine Company, gdje se sprijateljio s osnivačem Martinom Bogdanovichem. Joseph je napredovao u poslu i postao je upravitelj oso- blja, a kasnije i korporativni direktor, gdje se zadržao do umirovljenja 1981. godine.

 

Bio je vrlo aktivan kada je trebalo pomagati domovini, bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata ili za vrijeme potresa u Skopju, Banjoj Luci ili Kotoru. Dva

 

 

 

 

 

|      Fotografija iz godišnjaka luke San Pedra

 

 

|      Los Angeles, 1988., Branka Bezić Filipović i Joseph Zaninovich lijevo, a desno Joe sa suprugom (izvor: arhiva autorice)

 

mandata bio je predsjednik Yugoslav-American Kluba, pa predsjednik odbo- ra Američko-hrvatskog kongresa i Američko-slavenskog kongresa, predsjednik Crvenog križa i Odbora lučkih povjerenika.

 

 

 

|      Avalon (izvor: Catalina Island Museum)

 

Sindikati su ga 1988.g. izabrali za osobu godine države Kalifornije. Iako je imao dva braka, nije iza sebe ostavio potomke. Prva supruga bila mu je Amerikanka, a druga zagrebačka akademska slikarica Vesna Borčić Bernardi.

 

Jerkovich, Tony rođen je u Zastražišću, a u Ameriku je došao kada je imao samo devet godina. S ocem ribarom živio je u Bellinghamu u saveznoj državi Washington. Kada se preselio u San Pedro oko 1920. godine, kako bi pomo- gao stricu ribariti, upoznao je i svoju suprugu Mary Curin, kćerku doseljenika iz Gdinja. Najveći dio života proveo je u Kaliforniji, okružen obiteljima Hure, Dulcich i Santich, s kojima se družio i igrao na balote.

 

Maricich (Moricich), Vincent, rođen je na Hvaru 1854. godine u  ugled- noj obitelji Marije i Luke Maričića. Kao dječak, Vincent je učio loviti ribu   s ocem, a živjeli su na Hvaru i u Veneciji. U dobi od 13 godina započeo je svoj mornarski život i plovio je mnogim morima, čak je dva puta oplovio Rt dobre nade i rt Horn. Tako je stigao u San Francisco 1872. godine, gdje se kratko zadržao, da bi otišao u San Pedro i Wilmington i počeo ribariti. S obitelji se skrasio u Avalonu na otoku Santa Catalina 1892. godine. Otok je udaljen od San Pedra otprilike koliko Split od Starog Grada na Hvaru. Na Catalini je živjelo pleme Tongva, Indijanci koji su do 1830-ih godina bili istrijebljeni ili raseljeni.

 

 

Maricich je imao tri barkase: Mascot, Wavepress i Sea Bass, te nekoliko malih brodova i najveći ribarski biznis na otoku. Još dok je živio na kopnu, oženio je Josephine Gemilere ( ili Gimelier), kćer francuskog doseljenika iz Marseillesa, rođenu u Santa Barbari. Imali su petnaestero djece. Njihova kći Ruthie (kasnije udana Griffin), bila je prva bijela djevojčica rođena na otoku Catalina. Bilo je to 1894. godine. Vijest je bila objavljena u lokalnim novinama The News, u izdanju

30.   studenog:

 

U ponedjeljak je supruga Vincenta Moricicha rodila prvu djevojčicu rođenu u Avalonu na Santa Catalini. Do tada se na otoku rodilo nekoliko dječaka, ali niti jedna djevojčica do sada, čime se gospođa Moricich treba ponositi. Svi građani Avalona su se razveselili njenom rođenju.

 

Osim Ruth, Maricichi su imali još Alice, Madeline, Lucy, Irene, Estellu i Violet. Imali su još sinove Anthonyja, Harryja i Lucasa, koji su kasnije radili s ocem, i Vicenta koji se utopio u Avalonskom zaljevu kada je imao 18 godina, te još četvero djece koji su umrli u najmlađoj dobi.

 

Maricich je, uz svoj posao, godinama obnašao dužnost redarstvenika, za što je bio biran. I to je bilo objavljeno u novinama 1. studenog 1902. godine:

 

Demokrati na Santa Catalini su u beznadnoj manjini, stoga nisu niti nomi- nirali svoje kandidate za gradske dužnosnike. Republikanci su nominirali Williama Allena za mirovnog suca, a Vincenta Moricicha za redarstvenika.

 

U novinama od 22. lipnja 1903. godine pisalo je:

 

Dolazak kući u pravo vrijeme sinoć je Vincentu Moricichu sačuvao namještaj i kuću, a možda i spasio živote. Mala služavka slučajno je bacila upaljenu svijeću, pa joj je vatra zahvatila haljinu i proširila se na druge zapaljive ma- terijale u kući. Sreća je htjela da se Vincent baš tada vratio kući, pa brzim i energičnim potezima ugasio vatru. Djevojka nije bila ozbiljno opečena, ali se onesvijestila od straha.

 

Maricich je često bio spominjan u novinama, najviše vezano za ulov ribe, kojom je opskrbljivao hotel Metropole.

 

 

     

 

|      Lijevo je Maricichev sin Lucas, a desno Tony 1920. godine u kolima za dostavu vode (izvor: Catalina Island Museum)

 

 

|      Grob Harryja Maricicha na groblju u Avalonu (fotografirala autorica)

 

 

 

|      Hotel Metropole (izvor: Catalina Island Museum)

 

U novinama od 29. svibnja 1904. pisalo je:

 

U srijedu po noći ribari Vincenta Moricicha uhvatili su najveću ribu koja je ikada donesena u luku Avalon. Bio je to morski pas skoro 5 metara dug. Budu- ći da nije bilo moguće izvagati to čudovište, možemo reći da je imao između 400 i 450 kilograma.

 

Požari su bili učestali u to vrijeme i nisu svi, poput onog prethodno navedenog, sretno završavali. Avalon je zahvatio veliki požar 1916. godine, koji nije poštedio ni Mariciche. Izgorjele su brojne kuće u gradu, kao i Maricicheva, u novinama opisana kao prekrasna kuća na uzvisini. Obitelj je spavala, a Vincenta su djeca morala iznijeti na rukama, jer je bio ukočen zbog reume. Još su uspjeli spasiti klavir, a sve ostalo im je izgorjelo.

 

Vincent je odmah prionuo gradnji nove kuće, ali njegova supruga to nije doži- vjela. Nakon požara joj se zdravlje naglo urušilo, pa je nedugo zatim i preminu- la. O tome je pisalo u novinama 25. travnja 1916. godine.

 

Vincentju je nadživio 13 godina,a umro je na kopnu 1929.godine u dobi od 75 godina.

 

U Avalonu je živjelo još Dalmatinaca, mahom s otoka Visa i Brača, dok su od Hvarana tubile obitelji Jacka Novaka,teVincenta i Louise Petrich.Neki sejošsjećaju

 

 

      

 

 

|      Grob obitelji Maricich (fotografirala autorica)

|      Avalon, fotografija iz 1922. godine iz vremena prohibicije alkohola (izvor: Catalina Island Museum)

 

 

 

priča iz doba prohibicije (1920.-1933.), jer su Dalmatinci neovisno o zabrani pravili vino za svoje potrebe. Jednom su u grad stigli agenti pretresti domove i kod naših ljudi su našli vino. Sve bačve i flaše su porazbijali, a vino je teklo u potocima niz Marilla Avenue gdje su većinom živjeli Dalmatinci. Danima se širio miris, a onda je ulica dobila nadimak Vinegar Hill (vinegar je ocat).

 

Vilicich, Nick, 1900. godine je kao sedamnaestogodišnji ribar otišao s rodnog otoka Hvara s još trojicom prijatelja. Bili su to Nick Beritich, Tony Nola i Nick Cosmitich, a razlog odlaska bio je izbjeći vojnu obvezu. Tražili su mjesto nalik domu, pa su se skrasili u mjestu White Gulch u zaljevu Tomales Bay sje- verno od San Francisca. Ubrzo su to mjesto prozvali Little Dalmatia. Nickov sin John je pričao kako mu je otac došao s malo novca, a ubrzo je posudio 250 dolara da može sa Hvara dovesti djevojku Nikolinu. John je dodao kako su mu roditelji naporno radili, no prilično su dobro živjeli. Imali su ribarski brod, koji je i sin naslijedio, pa je plovio više od 50 godina. Nick je poticao djecu da u kući govore hrvatski, ali nakon njegove smrti 1936. godine supruga je od toga odustala.

 

Matkovich, Gregory, ili na hrvatskom Grgo, ribar i ugostitelj, došao je u Ameriku početkom 20. stoljeća iz rodne Vrboske. Najprije je radio u rudni-

 

 

 

 

|      Slijeva: Andrija Matković, Nikola Kojić i Grgo Matković iskrcavaju ulovljene haringe (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

 

cima ugljena pokraj Chicaga kako bi zaradio za dolazak svoje braće Andrije (Andrew) i Mihe (Michael) i sestre Franke (Frances). Oko 1906. godine obitelj se preselila na zapadnu obalu u Oakland u Kaliforniju, gdje se Frances uda-  la za Nikolu Kojića (Nick Kojich) s Mljeta, koji je imao neko javno okuplja- lište, po svoj prilici restoran. Posao u Oaklandu ih nije zadovoljio pa su otišli sjevernije, u Tomales Bay i tamo se bavili ribarstvom, zajedno s Vilicichima i Cosmitichima. Imali su nekoliko brodova. Ivan Lupis Vukić posjetio ih je 1927. godine i s njima je proveo nekoliko dana. Dolazak je ovako opisao:

 

U Marshallu nas dočeka prijatelj Kojić sa svojom ribarskom motor-ladjom i preveze na drugu stranu, u jednu malu i ugodnu uvalicu gdje se, na osami, nalazi dom braće Matkovića. Pred kućom je zgodno drveno pristanište za čamce koji za ribanje služe. Pored tih čamaca, kojih ima bar po tuceta, stoji usidrena i jedna ladja, kao mala maona, u koju se meće riba-heringa-kada ju se na tone ulovi kako nam to priložena slika pokazuje. Tu vidimo na lijevo Andra, na desno Grga Matkovića, a po srijedi Nikolu Kojića, kako lopatama iskrcavaju grdnu ribu što uloviše.

 

Haringe su se prodavale za hranu kokošima. Trgovci su uzimali pola centa za funtu (oko 1 jugoslavenski dinar za kg), dok su farmeri davali 1 cent za funtu. Kokoši koje su se hranile haringama davale su više jaja. Međutim, trebalo je paziti da se u pravom omjeru daju u odnosu na ostalu hranu, inače su jaja bacala na friškinu, odnosno mirisala po ribi.

 

Prema priči Grge Matkovića, bolja riba se prodavala veletrgovcima u San Franciscu. Obitelj je imala uređaje za pripremu ribe, sanduke i skladište. Trgovina je bila organizirana na način da se riba polagala u sanduke, koje se za- tvaralo kada bi se napunili i na cedulji napisalo čija je i kome je treba otpremiti. Sanduk bi samo ostavili ispred skladišta. Dva puta dnevno prošla bi željeznica, ukrcali bi sanduk i odnijeli na odredište. U San Franciscu bi vlak dočekali vele- trgovci, mjerili i popisivali ribu, te je otpremali u hladnjače ili trgovine. Krajem svakog mjeseca ribari bi dobili novac za poslanu ribu.

 

Matkovići su odveli Lupisa vaditi školjke Petrovo uho (Abalone), koje su znale narasti od 20 do 25 cm, te imati i do kilogram mesa. Petrovo uho prianja uz ka- men, ali je odlijepljen par centimetara. Širokim se dlijetom treba udariti između školjke i kamena da padne na dno. To se nikako ne smije raditi rukama, jer ako školjka uhvati ruku, lako može otkinuti prst.

 

Lupis je kod Matkovića došao s Franjom Akačićem, urednikom novine Narod. Detaljno je opisao večeru: popara od školjki s lukom i petrusimulom, riba na gradelama, pršut i vino, a bilo je doba prohibicije (1919.-1932.). Lupis se na to osvrnuo rekavši: Urednik Akačić je veliki neprijatelj američke prohibicije. Voli dobru kapljicu kao i svaki pravi čovjek. Ja, za sebe, nikako ne bi mogao zamisliti da bi mi spremana večera mogla poći u slast, a da je ne zalijem vinom.

 

Kojić ih je utješio riječima: Usprkos njihove prohibicije, dobra vina ima u izobi- lju. Ženske su skuhale zelja sa pršutom. Mi ovdje imamo pravo naše dalmatinsko zelje, i pršut pravimo po našu. I ovo je Božja noć i naša.

 

Opisujući život te hvarske obitelji u osamljenoj uvali na sjevernom Pacifiku, Lupis je zaključio da je to tako daleko, daleko, a opet sve tako naše i domaće, da ti se čini kao da se nalaziš negdje na obalama Hvara ili Mljeta...

 

Od trojice braće Matković najstariji je bio Grgo i jedini od njih oženjen. Supruga mu je umrla, pa je ostao sam s troje djece. Najstarija kći Elizabeta je u vrijeme Lupisovog posjeta imala 14 godina, a Andrija i Dobrila su bili mlađi. Grgo se

 

 

 

| Jedan od braće Matkovich (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

 

nije više ženio, bojeći se bi li druga žena bila i djeci dobra majka. Budući da su svi živjeli zajedno, pa i Kojići, Grgina sestra Franka Kojić vodila je domaćinstvo i odgajala nećake.

 

Obitelj je živjela u velikoj i udobnoj drvenoj kući, a uz kuću je posebno bilo izgrađeno skladište puno alata i 35 raznih ribarskih mreža. Lupis je prepoznao mreže na dotezanje, za inčet, prostricu, popunicu, tunaru, šabaku, a sve su ih Matkovići sami izradili. Sami su ih vukli na brod, tako što bi obukli navoštene kapute i gumene čizme, jer su na taj način mogli raditi po svakom vremenu i ostati suhi.

 

Tu je bila, naravno, i konoba puna svakog blaga božjeg, kako je primijetio Lupis. Ispod grede su visjeli pršuti, bilo je tu više vreća brašna, bačva krumpira i neko- liko bačvi vina. U vrtu su uzgajali kupus, luk, salatu i razno povrće. Pred kućom je bio prostor za igrati na balote i ploče, ili na potkove.

 

A u kući i u kuhinji, rekao je Lupis, sve uredno i smješteno-kao doma! Mala Elizabeta leti po kući i služi za stolom kao gotova domaćica. Rođena je u Americi, ali teta je od nje napravila brižnu dalmatinsku domaćicu. Ne bi čovjek vjerovao da joj je 14 godina, jer je po radu prava mala ženica. Gledajući je pomišljam: Taka, u-Americi! Ej, sretan mladić kojega dopadneš! Amerikanke ne vole mnogo da rade, naročito ne u kuhinji.

 

 

     

 

 

|      Nikola Kojić s ulovljenim patkama u ribarskoj luci (fotografirao Ivan Lupis Vulić)

Franjo Akačić, Ivan Lupis, Nikola Kojić, Veljko Radojević iz Boke i Andrija Matković (fotografirala Elizabeta Matković)

 

 

 

 

Za vrijeme boravka kod Matkovića, Lupis je rekao da je vrlo često razgovor skretao na stari kraj i političke prilike: Svi ti iseljenički razgovori o domovini i državi, puni brige i ljubavi, gubitak su vremena. Ne mislim ovim povrijediti domovinske osjećaje braće iseljenika, nego im samo reći gorku istinu: da u domovini malo tko mari za sve što oni osjećaju, rade i govore.,- po povratku je zaključio Lupis.

 

Lupis je bio impresioniran opremom koju su Matkovići imali u svom skladištu. Vidio je naprave koje usisavaju ribu direktno iz broda i prenose je na tavan. Pred skladištem je vidio dvije dizalice, a posebno se iznenadio kada je čuo da su dio opreme osigurali veletrgovci, a ostatak sami ribari. Lupis je zaključio: Taj me odgovor navede da pomislim i kažem: Nešto takvo u Dalmaciji se ne bi dalo zamisliti. Onamo se na desetke godina moli vladu da napravi koju olakšicu, a ni- šta se izmoli. A ljudi nikada ne dolaze na ideju da bi i sami mogli nešto napraviti da olakšaju sebi rad i poslovanje.

 

Lupis je nakon tri dana morao napustiti Matkoviće i Tomales Bay i krenuti dalje. Rastanak je ovako opisao: Sipila je kišica, ali mala Elizabeta iznese svoj

 

 

 

|      Nick's Cove nekada (fotografirao Ivan Lupis Vukić)

 

 

 

|      Nick's Cove danas (izvor: arhiva autorice)

 

 

fotografski aparat da snimi naš polazak. Slika nas pokazuje poredane na krmi Kojićeva motora. Gospođa Franka, Miho i Grgo s djecom, dugo su mahali za nama. Činilo mi se kao da sam od djetinjstva poznavao taj dobri svijet i kao da komad mene među njima ostaje. Čudni osjećaji obuzimlju čovjeka kad se rastaje od prijatelja pod dojmom da ih, možda, nikad više neće vidjeti.

 

 

 

Mnogo godina kasnije, Grgin sin Andrew Matkovich otvorio je restoran Nick's Cove, gdje je nudio riblje specijalitete. Radio je sa suprugom Dorothy, a pridru- žili su im se Nikola i Franka Kojić i restoran je bio u rukama obitelji više od 40 godina, nakon čega su ga prodali.

 

Louisiana

 

Najvažnija aktivnost svih ribara u Louisiani bilo je skupljanje oštriga. Oni koji su se bavili tim poslom najvećim dijelom bili su iz Dube na Pelješcu, ali bilo je i Hvarana.

 

Vujnovich, Peter, došao je iz Sućurja 1931. godine kao desetogodišnjak i bio je godinama u tom poslu. Oženio se Ivom, rođenom u New Orleansu, porijeklom iz Igrana. Imali su šestero djece: kćerke Mary Jane, Anne i Lanu, te sinove Petra, Franka i Tonyja.

 

Sjećao se tehničkog napretka u uzgoju i vađenju oštriga. Imao je vlastiti brod koji je nosio ime Captain Pete. Brodovi su nekada bili drveni, da bi s vremenom postali plastični i aluminijski, dakle, puno udobniji. I sam život je s vremenom postao udobniji, jer nekada se stanovalo u drvenim kućicama iznad mora, iz- građenim na stupovima zbog velike razlike između plime i oseke. Odatle bi otišli u grad svaka 4 mjeseca, a danas im treba oko sat vremena vožnje od kuće do uzgajališta. Pete je naučio posao pomažući ocu i rođacima.

 

Jedina stvar koja se nikad nije mogla promijeniti, bilo je krpanje mreža. Nema drugog načina nego to raditi ručno. U odnosu na prošla vremena, kojih se Vujnovich sjećao, danas je lakše bagerom vaditi oštrige, nego onako kako se nekada radilo pomoću hvataljki (tongs). Stari ribari, kao što je Captain Pete, smatraju da se danas oštrige uzgajaju preblizu ljudskih naselja i vade cijele go- dine, te zatim dugo drže u frižiderima.

 

Moj posao s kamenicama je isto kao da radim u vrtu u Sućurju, gdje sam se rodio 1922. godine, rekao je Vujnovich. Tamo bih vadio krumpir, a ovdje vadim oštrige. Sadim mladu oštrigu i čekam da naraste. Srećom, tamo gdje je staviš, ona ostaje. Na žalost, ovo je područje uragana, pa se dogodi da uragan premjesti očekivani

 

 

 

     

 

 

|      Peter Vujnovich

(izvor: Adam Eterovich)

|      Stari način vađenja oštriga hvataljkama (izvor: arhiva autorice)

 

 

 

 

plod, pa izgubimo ono što smo posadili. Uragan nanese i ribu koja pojede malu oštrigu. Jato ribe može pojesti stotinjak vreća oštriga za šest-sedam sati. Da bih pokrio troškove i imao za živjeti, treba mi izvaditi tisuću vreća mjesečno.

 

Franicevich, Zeljko, (u Americi su ga zvali Delko Franks) rođen je u Sućurju 1917. godine, a u New Orleans je došao kao osamnaestogodišnjak. Tamo su mu već bili sestra i otac, koji je radio za 10 centi na sat. Unatoč tome podigao je kredit kako bi kupio polje za uzgoj oštriga i bio u dugu od 6000 dolara. Kada je dug otplatio, po- slao je supruzi na Hvar novce da i ona dođe u Ameriku, ali nije mogla jer je započeo Drugi svjetski rat. Iza rata je otišao po nju i doveo je iako je od artritisa jedva hodala.

 

Zeljko je imao suprugu Helen i djecu Helen Ann i Josipa, a moto mu je bio: Bolje biti velika riba u maloj vodi, nego mala riba u velikoj vodi. Na kraju je ostavio ribarstvo i zajedno s partnerima otvorio dvije bankarske kompanije.

 

Generacije Dalmatinaca vadile su oštrige u Plaquemines Parishu, poluotoku smještenom uz obale Mississippija, čije su 2/3 površine pod močvarom. Oštrige s ovog područja poznate su u cijeloj Americi zbog svoje kvalitete i veličine.

 

Dalmatinska kolonija u Louisiani jedna je  od  najstarijih, koja  se  tijekom 150 godina, otkada su došli, najslabije asimilirala. Izuzmemo li mornare koji

 

 

     

 

|      Karta područja gdje se vade oštrige (izvor: arhiva autorice)

 

su tamo dezertirali sa svojih brodova u 18. i početkom 19. stoljeća, 1860-ih u Plaquemines Parish doselilo je između 400 i 500 Dalmatinaca. Odmah su se počeli baviti vađenjem oštriga. Iako se u tom dijelu države love i škampi, malo ih je bilo u tom poslu. Dalmatinci su cijeli poluotok prekrili svojim kampovima i držali su se jedni drugih. Neki su povremeno odlazili kući u grad, a njihovo mjesto su zauzimali njihovi prijatelji i rođaci iz starog kraja. Zbog tog priliva i zbog izoliranosti stvorili su čvrstu i prepoznatljivu zajednicu, a i jezik se među njima dugo zadržao. Smatra se da je 1979. godine u Louisiani bilo oko 6000 Dalmatinaca. Tradicija se prenosila s koljena na koljeno. Dječaci su započinjali baviti se ulovom oštriga zajedno sa svojim očevima, na parcelama u moru, gdje su se tereni dijelili sporazumno, jer more nije ničije vlasništvo.

 

Naše ljude su tamo zvali Tako, jer je to bio njihov odgovor na pitanje: Kako si? Postojao je i brod po imenu Big Tako (Veliki Tako).

 

Onaj tko je putovao za Louisianu, trebao je brodom doći do New Yorka. Ako je to bilo u razdoblju između 1892. i 1957. godine brodovi su se zaustavljali na otoku Ellis pred New Yorkom gdje se nalazila inspekcijska stanica i gdje su se provjeravali i upisivali svi putnici. Odatle se put najčešće nastavljalo vlakom.

 

Putovanje do New Yorka opisao je Ivan Lupis Vukić, koji je tamo išao s ocem kao petnaestogodišnjak 1891. godine:

 

 

 

|      Parobrod Martha Washington u splitskoj luci na putu za New York 1920. godine (fotografirao Ante Borović)

 

Sjećam se još lađe. Zvala se Columbia. Onda se iseljenike prevozilo kao stoku. Na parobrodu dospjesmo u neku grupu od 16 putnika negdje na dnu broda. Svaka grupa je imala svoj sud u koji je išla uzimati hranu u kuhinju. I sama je morala prati sud i tanjure. U grupi je bilo najviše poljskih ili ruskih Židova, neukih i prljavih. Nosači hrane se izmjenjivali, ali jer otac i ja primijetismo da Židovi nikad ne peru sud, morali smo mi trajno nositi hranu iz kuhinje, da bi bili sigurni da je čista. A kad je učinila oluja te većini putnika – Jevreja naš- kodilo more, sav prostor u brodu za iseljenike bio je pravi pakao od bljuvanja i smrada. Danas putnici treće klase putuju kao prava gospoda u prispodobi kako su u ono doba putovali iseljenici.

 

Od New Yorka do Newporta putovali su parobrodom, a dalje vlakom. Tada je Lupis prvi put u životu vidio crnce, a to je ovako komentirao:

 

Većina mornara i poslužnika na parobrodu su bili crnci. Do tada nisam uopće znao da u Americi ima crnaca i čudno mi se činilo videći ih svuda oko sebe i za raznim radnjama. Znao sam još iz pričanja da crnci jedu bijele ljude...

 

Na željeznici opet – crnci. I što više idosmo prema jugu sve sam više vidjevao crnaca. Tek kašnje doznah da se polovina stanovništva južnih država sastoji od crnaca.

 

 

 

|      Parobrod Columbia (izvor: arhiva autorice)

 

Tražeći posao, Lupisov otac Cvito namjeravao je otići vaditi oštrige, ali su ga spriječili savjetom: Kapetane, nije taj posao za Vas. Ne možete Vi to izdržati, u vodi i blatu. To je rabota za ljude od gvožđa. A gdje biste i ovo dijete dolje poveli, da podivlja u pustinji i da se slomi od rabote. Nije to za Vas...

 

Uz ranije navedenog Petera Vujnovicha, u Louisiani su evidentirani sljedeći Hvarani (popis je kronološki):

 

Dulcich, Vincent, ribar, 1870. godine Mladineo, Nicolas, ribar, 1870. godine Sansovich, Vincent, ribar, 1870. godine Sansovich, Michael, ribar, 1874. godine

Franetovich, Uriah i Michael, školjkari (oštrige)

Franicevich, Boško i Frane, ribari i vlasnici broda Karmela, 1902. godine Kuluz Brothers (braća), ribari i vlasnici broda Dalmacia, 1902. godine Franicevich, Joseph, ribar, 1902. godine

Franicevich, Marin, školjkar (oštrige), 1902. godine Vujnovich, George, školjkar (oštrige), 1918. godine Vujnovich, Tony, školjkar (oštrige), 1918. godine Vuljan, Joseph, Nick i Philip, ribari, 1938. godine Barišić, George, ribar, 1960. godine

Barišić, George Jr., ribar, 1980. godine

 

 

Prvi dan listopada 1893. godine upisan je u analima Meteorološkog zavoda SAD-a. Bez najave, s kubanske strane stigao je razarajući uragan koji je poha- rao 500 milja obale od zaljeva Timbalier u Louisiani do Pensacole na Floridi. Na svom ubilačkom pohodu orkan je zahvatio i Plaquemines Parish, gdje je prema nekim podacima bilo 150, a prema drugima 200 poginulih. Stanovništvo je, inače, mučilo muku sa žutom groznicom zbog velikog broja komaraca, ali ništa ih nije tako pokosilo kao taj orkan.

 

Mississippi

 

Između 1817. godine, kada je Mississippi proglašen saveznom državom, i 1860-ih, razvijao se i grad Biloxi od zabitog mjesta do turističkog ljetovališta za američke južnjake. Gradili su se hoteli, otvarali restorani, a pojavili su se i Dalmatinci. Već 1910. godine Biloxi je bio najveći izvoznik konzerviranih oštri- ga s proizvodnjom od 15 milijuna konzervi. Deset godina kasnije tu je bilo više od 40 tvornica za preradu ribe. Današnje potomke Dalmatinaca u Biloxiju sma- traju čvrstim ljudima, čuvarima tradicije i obitelji, pa su mnogi veliki poslovi u Biloxiju obiteljski. Djeca idu stopama svojih očeva, unoseći malo promjena, na- stavljaju navike iz starih dana. Opisuju ih kao štedljive, dobre u cjenkanju i sma- traju ih najizdržljivijim pomorcima. No kada su u pitanju iskazivanje osjećaja, ples i gozbe, tipično za Dalmatince ma gdje bili, tu su nenadmašni. Najstariji evidentirani Hvaranin u Biloxiju bio je Jack Kovacevich 1870. godine, zatim Frank Kovacevich, za kojeg pretpostavljamo da mu je bio sin. Treća generacija Kovacevicha su, i oni sada već pokojni, Oral, Jack i Tony. Tony je još kao dječak započeo izrađivati modele brodova koje je gradio njegov otac. Uočivši sinov talent, otac ga je poticao na dizajniranje njegovih brodova. Kasnije je Tony imao svoje brodogradilište u Back Bayu of Biloxi, odakle je izašlo preko 150 brodo- va. Volio je drvene brodove, ali s vremenom su oni postali prošlost. Posljednji drveni brod koji je konstruirao 1969. godine preživio je uragan Camille i još uvijek plovi uz Floridu.

 

Maricich, Vincent, spomenut je 1896. godine, pa Luka Maricich 1927. godine. Ne znamo jesu li bili u srodstvu.

 

 

 

|      Kovacevichevo brodogradilište (fotografirao: Adam Eterovich)

 

Braću Kuluz (Nicka, Matea i Tonyja) koji su 1902. radili u susjednoj Louisiani, nalazimo i u Biloxiju. Najprije Matea 1915. godine, a zatim i Nicka i Tonyja 1927. Spominju se još Anthony Foretich, te Steve Mihojevich (rođen na Hvaru 1893.- umro u Biloxiju 1947.). Za Mihojevicha se samo zna da je s obitelji stanovao na adresi 220 Myrtle Street na Point Cadetu.

 

Oregon

 

Najveći dio hvarskih ribara nalazimo u Astoriji, gradu koji je smješten na ušću rijeke Columbus na samom sjeveru ove američke savezne države. Kronološki nalazimo ova imena:

 

Plancich, Nicholas, 1876. godine Maricich, Vincent, 1880. godine Vragnizan, John, 1893. godine Vragnizan, Vincent, 1890. godine Plancich, Nick, 1900. godine Franetovich, M.G., 1900. godine Milos, Peter, 1911. godine Petrich, Jerry, 1911. godine Franetovich, Luka, 1914. godine

 

 

|      Frank Dulcich Jr. (izvor: arhiva autorice)

 

 

Jerry Petrich, Peter Milos i Tony Kordich zajedno su 1911. godine izgradili brod Oregon, u to vrijeme jedini koji je imao kabine za posadu. To je značilo da se na moru moglo ostati koliko treba. Brod je bio dug 52 stope i imao je motor jačine 30 konjskih snaga.

 

Svakako najmarkantnija ličnost među hvarskim ribarima u Oregonu bio je Frank Dulcich, Sr., koji je došao sa Hvara i 1920. započeo proizvodnju ribe u vlastitoj tvrtki Pacific Seafood. U posao je ušao njegov sin Dominic 1940. go- dine, a zatim i unuk Frank 1978., koji je zbog toga napustio praksu u držav- noj bolnici u Salemu. Danas je pedesetogodišnji Frank Jr. na čelu kompanije, sa sjedištem u centru Portlanda, koja je 1996. godine zarađivala 220 milijuna dolara i imala 1500 zaposlenih. Pacific Seafood se bavi školjkama, ribom, rako- vima i kozicama. Nije uvijek sve išlo glatko, a ni s prirodom se nije lako nositi. Tako je 1983. cijela riblja industrija pretrpjela štetu od El Nina. Dok su neki tada bankrotirali, Pacific Seafood zarada je pala za 37%. Tada je umro i njen osnivač Frank Sr. Zarada se kretala oko 50 000 dolara godišnje, pa se razmišljalo o za- tvaranju posla, ali Frank Jr. se odlučio boriti. Jednom je izjavio: Ne treba imati ubilački instinkt ili opsesivni nagon. Mene još uvijek nešto tjera. Ne da budem najveći, nego da budem najbolji.

 

 

|      Galveston, Texas (fotografirala autorica)

 

Texas

 

Ribarstvom se u Texasu najviše bave na području zaljeva Galveston. More je tu mirno, a temperatura je idealna za rast oštriga. Stare iseljenike Kovacevicha 1850. godine nalazimo u Tampa Bay, te Luku i Nikolu Zaninovicha 1870. godine u Cameron Countyju.

 

Washington

 

Ribarstvo u državi Washington vezano je za obalne gradove Seattle, Tacomu, Anacortes, Aberdeen, Gig Harbor... Prema Adamu Eterovichu, najviše Dalmatinaca bilo je u Tacomi 1918. godine. Kasnije su se odselili na druga mje- sta, jer su potrebe nadmašile mogućnosti koje je taj grad pružao.

 

U stara vremena nije bilo puno pravila kada će se loviti, a kada ne. Uglavnom su to odlučivali sami ribari. Zarada se morala trošiti i na opremu, bez mreža nije bilo ni ulova. Početkom 1900-ih nije bilo lako prodati ribu i prodavala se po komadu. Kada bi se po sezoni zaradilo 100 dolara, to se smatralo odličnim. Onaj ribar koji je zarađivao 200 dolara bio je poput milijunaša, pa se smatrao i dobrom prilikom za ženidbu.

 

 

 

|      Tacoma 1890. godine (izvor: Tacoma Historic Society)

 

S vremenom je posao postao lakši. Konstruirani su brodovi s okruglim dnom, a i motori su zamijenili vesla. Oko 1903. motori su imali 4 do 10 konjskih sna- ga. Isto tako svi spominju takozvani Power block, vitlo za izvlačenje ribarskih mreža, kao genijalni izum Bračanina Marija Puratića iz 1954. godine. Njegovi potomci žive i bave se ribolovom u Gig Harboru.

 

Svatko tko je htio u državi Washington u to vrijeme imati vlastiti ribarski brod, morao je imati američko državljanstvo. Trebalo je znati ispuniti papire, pa su Dalmatinci brzo naučili engleski i brže od drugih dobili državljanstvo, a samim tim i prednost u ribarskom poslu. Polako se uvodilo reda u posao, pa je osno- vana Fisherman's Packing Corporation 1928. godine. Brojni Dalmatinci bili su članovi korporacije, a od Hvarana Pete Milos i Vincent Plancich.

 

Na popisu dobavljača za riblju industriju bili su u rasponu od sto godina Momula Plancich u Anacortsu 1867., Dominic Kovacevich u Tacomi 1890., Andrea Kovacevich u Tacomi 1910., John Plancich u Anacortesu 1927. i Nicholas Jerkovich u Gig Harboru 2000.

 

 

 

 

 

|      Mreža za lov na losose (Gig Harbor, Skansie Net Shed, fotografirala autorica)

 

 

 

|      Ribolov iz vremena kada se plovilo na vesla (izvor: Tacoma Historic Society)

 

|      Alat za zatvaranje pukotina na brodu (Gig Harbor, Skansie Net Shed, fotografirala autorica)

 

Dolaskom u Tacomu Starograđani su osnovali Old Town ili Stari Grad i svi su tamo živjeli. Old Town postoji i danas.

 

Dug je niz Hvarana koji su bili vlasnici ribarskih brodova:

 

 

 

|      Tacoma, pristanište čiji se izgled do danas nije promijenio (izvor: Tacoma Historic Society)

 

Maricich, Vincent, 1875., Seattle Kovacevich, Andrea, 1895., Tacoma Kovacevich, Dominic, 1890., Tacoma Milatich, Nikola, 1903., Tacoma Berry, Theodor, 1905., Aberdeen Berry, Andro, 1906., Kanaka Bay Kovacevich, Peter, 1910., Tacoma Franetovich, Filip, 1911., Seattle Franetovich, Frank, 1913., Seattle Berry, Frank, 1918., Tacoma

Jerkovich, John, 1920., Gig Harbor (brod Oceanic) Jerkovich, Matt, 1921., Gig Harbor (brod Favorite) Beretich, Nicolas, 1921., Aberdeen

Milatich, Samuel, 1921., Tacoma

Kovacevich, Albert, 1925., Tacoma (brod Tucson)

Plancich, Vinc, 1929., Tacoma

Berry, Jack, 1929., Tacoma (brod Meridian)

Jerkovich, John, 1930., Seattle (brod New Washington)

Plancich, George, 1930., Seattle

 

 

 

 

 

|      Gig Harbor, ribarska flota 1971. godine (fotografirala autorica)

 

Plancich, Luca, 1934.,Dockton Milatich, Pete, 1935., Tacoma Milatich, Francis, 1935., Tacoma Milatich, Nick, 1935., Tacoma

Jerkovich, Nicolas, 1940., Gig Harbor (brod Nicky Lynn)

Plancich, Jerry, 1945., Puget Sound Plancich, John, 1945., Anacortes Plancich, George A., 1963., Gig Harbor Plancich, Vincent, 1963., Seattle Plancich,Paul, 1963., Seattle

Plancich, Mathew, 1985., Anacortes

 

 

|      Gig Harbor, pristanište Jerkovich 2019. godine (fotografirala autorica)

 

|      Mapa Gig Harbor (izvor: arhiva autorice)

 

Kapetana Charlesa Wilkesa zadesila je velika oluja uz obalu savezne države Washington 1840. godine, pa je svoj mali brod, gig, sklonio u zaštićenu uvalu, koju je iduće godine ucrtao u kartu pod nazivom Gig Harbor.

 

 

 

 

|      Gig Harbor (izvor: Tacoma Historic Society)

 

|      Gig Harbor

(izvor: Tacoma Historic Society)

|      U sredini je Jerisich sa suprugom i osmero djece (fotografirala autorica s informativnog panoa u Gig Harboru)

 

 

Kotorski pomorac Sam Jerisich, rođen 1833.,privučen pričama o zlatu u Kaliforniji, nekoliko puta oplovio je rt Horn kako bi stigao na američku zapadnu obalu. Tamo se oženio Annom Willits, Indijankom plemena Penelakut, pa je sa suprugom i kćeri došao u malu uvalu Gig Harbor 1867. godine. Izgradio je prvu kolibu i na taj način pokrenuo naseljavanje, pa se danas smatra osnivačem grada. Osim toga imao je pušnicu za domljenje ribe, a proizvodio je i riblje ulje, pa se smatra i za- četnikom profesionalnog ribarstva u Gig Harboru. Jerisich je održavao dobre odnose s malim plemenom Puyallup-Nisqually Indijanaca. Za Jerisichem su doselili i drugi Dalmatinci, poput Bračanina Joea Doroticha, te Hvarana Johna Novaka i

 

 

      

 

 

|      Kuća obitelji Babare

(izvor: Tacoma Historic Society)

|      Babare je na početku ulice Carr otvorio brodogradilište početkom 20. stoljeća (izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

 

 

 

|      Kočarice Sloga i Starigrad izgrađene u brodogradilištu Stjepana Babare u Tacomi (izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

Matta Petricha. Dalmatinci su, u nedostatku drugih žena, ženili Indijanke, pa su im potomke u Gig Harboru zvali crnim Slavenima.

 

Babare, Stephen, rođen je u Starom Gradu i bio je jedan od prvih brodograditelja u gradu Tacoma, gdje je došao 1881. godine oplovivši rt Horn. Ali kada je čuo da mu je kući umrlo jedno od djece, vratio se u Stari Grad. Tu nije mirovao, već se otišao školovati u Trst, gdje je dobio diplomu inženjera Academie di Nautica in Trieste. Procijenio je da bi stečeno znanje najbolje mogao upotrijebiti u Tacomi, pa je ponovo otišao u Ameriku i osnovao S. Babare Ship and Launch Company.

 

 

 

      

 

 

|      Pogreb Stephena Babare 1910. godine (izvor: Tacoma Historic Society)

|      Tvrtka sinova Stjepana Babare (izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

 

 

Brod imena Sloga izgradio je 1904. godine, zatim je izgradio Rustlera 1906. go- dine, koji je imao motor na pogon 9 ks, a naručio ga je Frank Berry (Beretich). Posljednji brod koji je Stephen Babare izgradio bio je Starigrad 1909. godine. Sljedeće je godine umro.

 

Nakon Stephena posao su nastavili njegovi sinovi Nick i George Babare. Oni su osnovali tvrtku Babare Brothers Shippbuilding Company i počeli su gradi- ti brodove, a namjeravali su se okušati i u ribarstvu. Njihova sestra se sjeća kako je oko te odluke nastala drama: Moja braća su 1911. godine izgradila brod Oregon. Neću nikada zaboraviti koju je muku tada prošla naša majka. Braća su htjela brodom otići ribariti, a nikada to prije nisu činili. Stari ljudi oko nas su smatrali takvu odluku samoubilačkom. I svi su se digli na noge, naša majka, njihove supruge, da ih odvrate od toga. Skupili su posadu od 8 članova i kapetana. Sjećam se da sam se jednog dana vratila iz škole i našla majku kako plače. Neka žena joj je dobacila da su joj sinovi ubojice i ukoliko isplove, niti njih niti posadu više nećemo vidjeti. Braća su uvjeravali majku da ne brine, ali ona si nije mogla pomoći. Na kraju se nije ništa dogodilo. U svakom slučaju, nije bilo lako biti maj- ka brodograditelja. U to vrijeme bio je običaj da, ukoliko je naručitelj izvan grada, on i njegova obitelj kod nas besplatno stanuju i hrane se dok brod ne bude gotov.

 

 

 

|      Oregon, brod koji su učinila braća Babare, bio je prvi ribarski brod na parni pogon. Ime je dobio po ratnom brodu. Neke od osoba na slici su i vlasnici Pete Milas, Tony Cordich (u sredini) i Jerry Petrich (na uzvisini, pokraj natpisa) (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

 

 

 

|      Kada je Amerika ušla u Prvi svjetski rat, braća Babare gradili su za mornaricu. Na fotografiji je brod Elsie koji su gradili 1916. godine

(izvor: Tacoma Historic Society)

|      Babare su proizvodili i druge stvari za vrijeme Prvog svjetskog rata (na slici je cjenik)

(izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

 

     

 

 

|      Brodogradilište braće Babare 1920. godine (izvor: Tacoma Historic Society)

|      Sestre Maria i Jennie Babare, kćerke Georgea i Mary

(izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

 

 

|      Babare Oyster Co. (izvor: arhiva autorice)

 

Babare su zatvorili brodogradilište 1923. godine. George je započeo uzgajati oš- trige izvan Tacome i osnovao je tvrtku Babare Oyster Co. Posao su preuzeli njegov sin Robert S., unuk Robert M., a sada ga vodi praunuk Drew Babare.

 

 

 

Sera Cate's Rooming House (izvor: Tacoma Historic Society)

 

Petrich, Martin Anthony, poznat je kao kralj brodogradnje. Ne samo što se na- šao na pravom mjestu u pravo vrijeme, nego je, uz malo sreće, postigao uspjeh radeći iznad svojih mogućnosti, kako bi se izvukao iz neimaštine. Ljudi su ga se bojali, ali su ga i voljeli i cijenili.

 

Martin Petrich rođen je u Starom Gradu na Hvaru 1880. godine. U Ameriku je do- šao kada mu je bilo samo sedam godina, s majkom Katom Budrovich (1855.- 1929.) i mlađim bratom Jerryjem. U San Bernardinu u Kaliforniji ih je čekao otac Juraj. Tamo im se rodila sestra Clara, a kada mu je majka bila trudna sa četvrtim djete- tom, Juraj je umro u dobi od samo 33 godine. Na samrti se obratio Martinu i rekao mu je: Sada si ti glava obitelji. Majka je 1891. godine odlučila preseliti se u Tacomu u Washington, jer je tamo imala rođaka. Ondje je otvorila pansion koji se zvao Sera Cate's Rooming House. Kuhala je i pekla je kruh koji je Martin raznosio kupcima.

 

U dobi od 11 godina Martin se zaposlio u tvornici gdje je bio slabo plaćen, ali je otkrio da je spretan. Kasnije je radio u tvornici za izradu ribarskih mreža. U tvornici se naučio koristiti strojevima, te se počeo družiti s ribarima. Ribanje je tada bila očajnička borba čovjeka i mora, naročito na tom dijelu Pacifika. S vremenom su motori postali sastavni dio broda, pa su Petricha zaposlili neka

 

 

      

 

 

|      S lijeva: Clara, Kata, George, Jerry i Martin Petrich (izvor: Tacoma Historic Society)

|      U sredini: Martin Petrich (izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

 

 

se bavi tom nepoznatom spravom. Malo pomalo, udružio se s nekoliko ribara i kupili su brod Elidu, a imao je motor od 10 konjskih snaga.

 

Dvije godine je ribario da bi zatim dobio priliku raditi u građevinarstvu. Počevši s izgradnjom kuća, došao je do izgradnje mula za pristajanje trajekata, koji još uvijek stoji u Gig Harboru.

 

Zatim je, zajedno s Joeom Martincem i Williamom Wicketom, osnovao Western Boat Building Company i započeo je graditi brodove. U razdoblju od prosinca 1916. godine do srpnja 1917., tijekom osam mjeseci, izgradili su osam ribarskih brodova. Svaki od njih prosječno je koštao 2800 dolara. Brodograditelji su tada zarađivali 2 dolara dnevno, a radnicima su davali 4 dolara.

 

Trio se raspao kada se Martinac odvojio i osnovao vlastitu tvrtku. Vickart je poginuo nesretnim slučajem 1921. godine, pa se tada i Petrich osamostalio. Ali, 1933. godine nastupila je kriza i nitko nije naručivao brodove. Petrich je tada odlučio riskirati i izgraditi neviđeni brod, najveći od svih dotadašnjih. Nazvao ga je Western Pilot. Dogovorio se s radnicima da će biti plaćeni kada se brod proda. Na kraju su postigli veliki uspjeh.

 

Posao je za Petricha cvjetao za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je mornari- ca kod njega naručivala preuređivanje ribarskih brodova u ratne svrhe. Kako je njegovo brodogradilište bilo jedno od nekoliko njih koji su bili u stanju raditi, bio je pretrpan poslom 1942. godine. Zatim je otvorio brodogradilište Western Boat Building Co. i u Tacomi.

 

 

      

 

|      Pristaništa Martina Petricha (izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

|      Martinac, Wicket i Petrich kupili su napuštenu tvornicu kako bi je pretvorili u brodogradilište (izvor: Tacoma Historic Society)

| Ugovor za gradnju broda (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

 

 

Petrich se oženio Mary Ellen Moore (1883.-1948.) s kojom je imao sinove Herveya M. (1907.-1989.), Allena (1912.-1981.), Martina (1915.-2007.), Jamesa (1918.-2005.) i

Johna (1919.-2010.).

 

 

 

|      Petrichevo brodogradilište (izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

|      S lijeva: Hervey, Martin, Jim, Jack, Allen i Martin Sr. Petrich (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

|      Mary E. Petrich 1949., najveći tunolovac na svijetu (izvor: arhiva autorice)

 

 

 

 

Martinova supruga Mary umrla je 1948. godine, a već sljedeće godine iz njegovog brodogradilišta porinut je tunolovac udičar, tada najveći na svijetu, naziva Mary E. Petrich. Brod je bio dug 46, a širok 10 metara, imao je motor od 1500 konjskih snaga, a zvali su ga American Queen.

 

      

 

 

|      Petrichev brod Western Fyler su iznajmili biolog Ed Ricketts i pisac John Steinbeck za istraživanja u Baja Californiji u Meksiku. Steinbeck je to iskustvo opisao u svojoj kultnoj knjizi Koliba u Kortezovom moru (The Log From the Sea of Cortez) 1941. godine (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

|      Martin Petrich (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

 

 

 

Petrich je izgradio na stotine brodova: ribarskih, putničkih, vojnih i izletničkih, ali najpoznatiji su mu American Queen i Western Flyer.

 

Visok i vitak, Martin Petrich mogao je raditi i u poznim godinama i postao je živa legenda u svoje vrijeme. Umro je 1971. u 91. godini života.

 

Petrich, Hervey M., opisao je 1937. godine vlastito iskustvo ribarenja i tradi- ciju i znanje koje je, njegov otac Martin, donio s Jadrana i prilagodio novim uvjetima na oceanu. Prema njegovom pričanju, svi brodovi koji su izašli iz Petrichevog brodogradilišta u prvoj riječi imena imali su Western. Međutim, Western Explorer je bio ponešto drukčiji, jer je bio predviđen za prezentaciju ri- barima Nove Engleske. Hervey je u svojstvu kapetana prevezao brod iz Tacome, kroz Panamski kanal u Gloucester, Massachusetts. Na kraju je brod bio pro- dan vladi kanadskog Newfoundlanda, a služio je i na obali Engleske za vrijeme Drugog svjetskog rata.

 

Hervey se 1936. godine, vjenčao s Marie Callaghan iz Burlingamea u Kaliforniji. Njihova kći Clare Petrich (1943.) nastavila je obiteljsku pomorsku tradiciju. Prva je žena u povijesti Tacome koja obnaša dužnost Povjerenice uprave luke Tacoma od 1995. godine do danas.

 

 

      

 

 

|      Petrichev brod Western Explorer

(izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

|      Ispred kuće Blaskovicha slijeva: Anton Buratovich, Pavy Buratovich, Jelica Mullan, Anna Blaskovich, Mary Berkovich, Franina Rudan, Tony Rudan, Lena Blaskovich, a djeca na vrhu su Frank Berry, jedno od djece Berkovich i Matt Berry (izvor: Tacoma Historic Society)

|      Clare Petrich, unuka Martina Petricha (fotografirala autorica)

 

|      Berry je imao i  saloon

(izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

 

 

Frank Berry (Beretich), došao je s Hvara u Tacomu. Jedan brod, naziva Rustler, naručio je u brodogradilištu Babare 1906. g.

 

John Tadich je, zajedno sa svojom ženom Perinom, bio profesionalni ribar. Kratko vrijeme bio je i sindikalni predstavnik. Borio se da ribari zimi, izvan sezone ribanja, rade kao obalni radnici.

     

 

 

|      John Tadich (izvor: Tacoma Historic Society)

|      Djeca predgrađa Kukla, nazvanog po svom osnivaču. Na slici iz 1912. godine s lijeva su John Sisul, Andy Tadich, Hans Williamson, Jack Bailey, Cecil Bloomquist i John Tadich (izvor: Tacoma Historic Society)

 

 

 

 

Nickolas J. Jerkovich, za prijatelje Brud, rođen je 1927. godine, a umro je 2003. Bio je sin Marije i Ivana Jerkovića. Bio je aktivan član ribarske kolonije 60 go- dina, a ribariti je počeo sa 14 godina. Od Aljaske do Kalifornije lovio je skuše, haringe, sardele, losos i lignje. Izgradio je tri broda: Nicky Lynn i dva Pacific Knights, te koćarice Favorite, Sierra Madre i Glacier Bay. Nickolas je imao braću Thomasa i Johna, te sestru Mary. Sa suprugom Nancy imao je kćeri Patriciju, Nancy i Julie, te sina Nicka Jr. Unuk Nick III zadržao se u poslu.

 

Neke djevojke sa Hvara udale su se za ribare u Tacomi.

 

Budrovich, Vinka, rođena u Starom Gradu u obitelji Antona i Mire željela je život bolji od onoga na rodnom otoku. Obiteljski prijatelj gospodin Beretić, u Americi Berry, pisao je kako poznaje u Tacomi krasnog mladića Viska Lisicicha koji je 1900. godine došao iz Grohora na Šolti i traži ženu. Vinka je poslala sliku i svidjela se Visku, pa je on poslao novce za njen put do Tacome. On je već bio uštedio za svoj prvi ribarski brod, a bio je i član hrvatskog društva Slavonic Hall.

 

Vinka se, 1913. godine, uputila u Tacomu preko New Yorka i zatim vlakom preko cijele Amerike. Vjenčali su se 14. siječnja 1914. godine.

 

Vinka je ubrzo bila prihvaćena u hrvatskoj zajednici i postala je članica Damske sekcije hrvatskog društva.

 

 

 

|      Slika s vjenčanja Viska Lisicich i Vinke Budrovich (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

 

 

|      Visko i Vinka Lisicich (izvor: Tacoma Slavonian Hall)   |      Djeca Viska i Vinke, s lijeva: Peter,

Helena i Antone Lisicich (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

Visko i Vinka su živjeli u Tacomi, u predjelu Stari Grad, kojemu su dali ime dose- ljenici s otoka Hvara. Visko je kupio još jedan brod, koji je nazvao Šolta. Imali su dva sina (Peter i Antone) i jednu kćer (Helen), a obitelji je priuštio bezbrižan život.

 

 

 

|      Viskov brod Šolta (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

Dulcich, Jelica (Helen), rođena je u Rudini i rano je ostala bez oca. Majka joj je ostala sama sa šestero djece i pomagala joj je rodbina. Pokušala ju je utješiti rodica i Jeličina kuma Perina Radonich kazavši da će Jelicu kad tad odvesti u Ameriku. Lokalni svećenik je predložio da Jelica postane časna sestra, ali ona za to nije bila zainteresirana, pa je u dobi od 14 godina krenula kumi Perini u Tacomu. Mjesec dana je putovala brodom do New Yorka, iscrpljena mučninom. Zatim se ukrcala na vlak, a kada je napokon stigla u Tacomu, prvi dojam joj je bio da je stigla u blatnjavu Ameriku.

 

Radila je u pansionu Radonich kod kume kao sobarica, prala je tanjure, peglala je i čuvala šestero djece imajući ih uvijek na oku, da ne istrče na željezničku prugu ispred kuće. Uz to je pekla 60 hljebova dnevno.

 

U pansionu je stanovao Nicolas Mulan, koji je u Tacomu došao kao sedamna- estogodišnjak. Pansioni su bili mjesta gdje su mladi Dalmatinci mogli govoriti svoj jezik, doznati gdje ima posla i liječiti samoću. Tu je, deset godina stariji, Nicolas upoznao Jelicu i oni su se ubrzo vjenčali.

 

Nicolas je bio jedan od prvih članova Slavonic Halla i blagajnik u vrijeme kada je društvo imalo dobrotvorni karakter. Nicolas je bio poznat nesebični dobročinitelj, a on i Jelica podigli su tri sina (Andrew, Steven, Phillip) i jednu kćer (Kathryn).

 

 

     

 

 

|      U pansionu Radonich, Jelica (Helen) u srednjem redu desna s mašnom u kosi (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

|      Nicolas Mullan i Jelica (Helen)

Dulcich na vjenčanju

(izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

 

 

 

      

 

 

|      Patti Mullan Hurlbut kao djevojčica s djedom i ocem u barci

(izvor: Tacoma Slavonian Hall)

|      Unuka Nicolasa i Jelice, Patti Mullan Hurlbut (fotografirala autorica)

 

 

 

     

 

|      Hrvatsko društvo Slavonian Hall (fotografirala autorica) |      Fish Story, spomenik ispred

hrvatskog društva Slavonian Hall

 

Fish Story (Ribarska pripovijest) je spomenik podignut hrvatskim ribarima u Tacomi 2001. godine. Prikazuje muškarca koji u rukama drži lososa, a uz njega stoji žena. Autor spomenika je Larry Anderson, a postavljen je ispred Slavonian American Benevolent Society na adresi 2304 North 30th Street. Hrvatski dose- ljenici bili su među prvim stanovnicima Tacome, gdje su izgradili ribarsko selo. Neki od njihovih potomaka još žive u okolici i još uvijek su članovi društva osnovanog 1901. godine. Za podizanje spomenika članovi društva skupili su

112.000 dolara, čime su obilježili stogodišnjicu.

 

PeterKovacevich, rođen u Starom Gradu na Hvaru, doselio je u Tacomu 1890-ih sa suprugom Lenom, rođenom Milatich i sinom Andrijom. Peter i Lena prese- lili su se zatim u Bellingham, jer je tamo živio Peterov brat Dominic, koji je bio vlasnik dva kazališta. Lenin brat Nick Milatich počeo je ribariti kada je imao 15 godina. Zajedno s Georgeom Zaninovichem kupio je brod i nazvao ga je Dutchie, po američkom nadimku svog pokojnog oca. Zvali su ga tako jer je bio plavokos.

 

Peter i Lena su u Bellinghamu imali prodavaonicu hrane i opskrbljivali su ri- bare koji su išli na Aljasku. Andrija se sjećao kako su dani prije odlaska bili naporni za obitelj. Pakirali su i dostavljali sve što je ribarima trebalo: hranu u kutijama, galone maslinovog ulja, kavu, žive kokoši, čak i madrace. Mjesecima prije polaska Lena i Jela Plancich su šivale košulje, pregače i kapute, koje su

 

 

 

|      Ribarski brodovi u Tacomi (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

|      Ribari iz Tacome (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

močile u lanenom ulju pa sušile nekoliko mjeseci, što ih je činilo nepropusni- ma. Rodbina i prijatelji pratili su isplovljavanje brodova, a neki su im mahali u suzama.

 

Jerry Plancich rođen je 1933. godine. Nastanjen u Seattleu, bavio se ribarstvom cijeli život, a posao je prenio na svoje sinove. Način života nestaje s ribom, re- kao je jednom Plancich, jer današnji ulovi nisu onakvi kakvi su nekad bili.

 

 

 

|      Ribari iz Tacome (izvor: Tacoma Slavonian Hall)

 

 

|      Ribari iz Tacome

(izvor: Tacoma Slavonian Hall)

›     Luka u Tacomi

(izvor: Tacoma Slavonian Hall

 

 

 

76

77

 

 

 

 

 

 

KANADA

 

British Columbia

 

Hrvati u zapadnoj kanadskoj pokrajini British Columbiji predstavljaju značajan faktor u ribarskoj industriji, pa je Vancouver Sun, najtiražnija novina u gradu, u posebnom izdanju 7. svibnja 1938.g. opisala detaljan izvještaj o stanju u ribarstvu i gospodarstvu pokrajine. Za tiskanje tog izdanja utrošeno je 60 tona papira. Nije propušteno pisati o doprinosu ribara koji su došli iz Dalmacije, kao i problemi- ma na koje su nailazili. Naime, da bi se dobilo dozvole za rad, trebalo je imati kanadsko državljanstvo. Uvjeti su bili znanje engleskog jezika i to da obitelj bude s aplikantom, a oni su mahom bili sami, jer im je obitelj ostajala u starom kraju. Nerijetko su u Dalmaciji imali veliki broj djece i bio je financijski problem dovesti sve u Kanadu. Uvjet poznavanja engleskog jezika Dalmatincima nije predstav- ljao prepreku pa su i u Kanadi, kao i SAD-u, zaključili kako se radi o prirodno talentiranom narodu za učenje jezika. Čim su se stvorili uvjeti da 90 muškaraca iz Dalmacije uspije dovesti svoje žene i djecu, stanovništvo se povećalo na 300 osoba. Živjeli su u vlastitim kućama i imali su svoje brodove. Nisu bili obrazovani, ali, prema natpisima u novinama, more im je bilo u venama. U British Columbiji nije bilo poslovne ribarske tradicije, pa možemo reći da su spoznaje i ribarsko iskustvo tu donijeli Dalmatinci. Unijeli su u posao mnoge novosti, koje se danas ne primjećuju, kao da su oduvijek postojale, bilo da se radi o izradi mreža, gradnji brodova ili pristaništa. Ti ljudi nisu bili arhitekti ili inženjeri, oni su imali osjećaj za ono što treba. More im je bilo laboratorij, kako kaže autor teksta, koje im je omo- gućilo stvaranje fantastičnog doprinosa napretku ribarske tehnologije na zapadnoj obali Kanade.

 

I Lupis se u svom članku Naši ribari u svijetu, objavljenom u Novom dobu u Splitu 1938. godine, osvrnuo na članak iz Vancouver Suna, rekavši da treba i do- maća javnost vidjeti mišljenje velikog naprednog svijeta o valjanosti naših ribara i što ta valjanost može stvoriti kada joj se dade sloboda da se ispolji... Takovi ljudi, nastavio je Lupis, stvorili su napredak u Americi i Kanadi, a poslovica „U mladosti ribar, u starosti prosjak” vrijedi samo za naše ljude u svojoj zemlji, gdje formalno- sti stavljaju sve moguće zapreke iskustvu, prirodnom daru i energiji. U Kanadi i SAD-u naši ribari spadaju u najnapredniju i najdobrostojeću klasu naših iseljenika. Bi li domovinska gospoda iz ove paralele mogla nešto naučiti i zaključiti?

 

 

 

Od hvarskih prezimena spominju se Peratrovich (po svoj prilici s Aljaske),

Razovich i Maricich.

 

 

JUŽNA AMERIKA

 

Unatoč tome što u Južnoj Americi živi veliki broj Dalmatinaca, ali i Hvarana, hvarske ribare se jedva može pronaći.

 

Čile: Na sjeveru, u Iquiqueu, spominju se dvojica ribara. O njima je pričao Ivo Fistonić: Bili su to Nikola Lušić i Vinko Kuzmičić. Nikola je umro pred mno- go godina, a Vinko je odselio u Novi Zeland. Ostali su stanovnici grada mahom Bračani.

 

U Antofagasti se ne spominje niti jedan hvarski ribar.

 

Na samom jugu, u Punta Arenasu, Hvarane je spomenuo Rudi Mijač, počasni konzul Republike Hrvatske: Hvarska su prezimena u Magallanesu: Kovačević, Hraste, Plenković, Škarpa...malo znam o njima.

 

Roque Tomas Scarpa, (Punta Arenas, 1930.- Punta Arenas, 2015.) publicist, počasni građanin Magallanesa, preminuo je 2015. godine. Prema pripovijedanju, bio je sin ribara Tomasa Scarpe (po majci Kovačević) i Marije Martinić (po majci Jakasović).

 

AUSTRALIJA

 

Ribarstvo je u Zapadnoj Australiji važan dio gospodarstva. Glavna ribarska luka je Fremantle, a od hvarskih ribara spominju se: Mate Barbarich, Petar Novak, Spiro Novak, Mate Radonich, Ivan Vilicich i Josip Marijan. Među pi- onirima je:

 

Angelinawich (Anđelinović, ime je zaboravljeno), došao je u Port Adelaide 1855. godine i radio je kao mornar. Oženio je Elizu Fitzgerald 1858. Imali su devetero djece. Umro je u svojoj kući u Ship Street 1915. godine.

 

 

 

|      Pomorski muzej u luci Fremantle (fotografirala autorica)

 

Joseph Marian (Josip Marijan) rođen je 1835. godine u Pitvama, a došao je u Melbourne 1865., gdje se bavio ribarstvom do 1897., a zatim je otišao u Zapadnu Australiju, u Fremantle. Od 1901. godine ostavio je ribarstvo, preselio se u Armadale i bavio se vinogradarstvom. Nije se ženio, već je doveo nećaka Antu Marijana da mu pomaže. Prve godine su proizveli 4550 litara vina. Vinarija na- ziva Slavonian bila je uspješan posao, a 1913. su proizveli 36 400 litara vina. Josip je umro 1914. Ante se vratio na Hvar nakon Prvog svjetskog rata, a nakon puno godina ponovno se vratio u Australiju.

 

Nicholas Gableish (Nikola Gabelić), rođen je u Vrboskoj, oženio se u Fremantleu 1879. i imao je šestero djece. Skrasio se u Albanyju. Bavio se pri- jevozom putnika brodom. Oko 1888. okrenuo se poljoprivredi i mljekarstvu. Umro je 1935. godine.

 

 

 

|      The Jetty, Fishermen Memorial – spomenik ribarima (fotografirao Stephen Asich)

 

Brod Tacoma izgrađen u Australiji (izvor: arhiva autorice)

 

Nakon što je izgrađen brod Mary E. Petrich u brodogradilištu Petrichevih u Tacomi, Washington u SAD-u, najveći tunolovac na svijetu, to se pročulo di- ljem kugle zemaljske. Iz Australije su poslali zamolbu za nacrt broda, a Martin Petrich je, prema pričanju unuke Clare, sve rado ustupio. Time je pomogao da se utemelji tunolov u vodama Južne Australije. To je započelo kada je po ame- ričkom nacrtu izgrađen tunolovac Tacoma  u brodogradilištu u Port  Fairyju u Victoriji. Brod je bio prvi tunolovac u Australiji, isporučen za ribare u Port Lincolnu, South Australia, 1951. godine. Port Lincoln je nakon toga postao naj- veća ribarska luka Australije, kao i primjer uspješne primjene i prilagodbe ame- ričkog dizajna australskim uvjetima.

 

NOVI ZELAND

 

Kada je zlato bilo otkriveno u Australiji 1851. godine i na Novom Zelandu 1861., mnogi su tamo došli preko Pacifika iz Kalifornije. Zadranin John Lovorovich i njegov partner John Oliver (imena i prezimena su prilagodili engleskom jeziku) brodom Rambler su prevozili doseljenike na relaciji Australija – Novi Zeland. Međutim, ključni događaj početka naseljavanja Novog Zelanda bio je dolazak

 

      

 

|      Fregata austrijske mornarice Navara (izvor: Stephen Jelicich, From Distant Villages)

 

broda Navara, fregate austrijske ekspedicije koja je krenula iz Trsta 1857. godine, a došla je u Novi Zeland 1859.

 

Kapetan broda barun Friedrich Pock bio je ranije na Novom Zelandu, pa je svrha posjeta bila da oficiri, kadeti i mornari steknu nova iskustva. Na brodu je od 315 ljudi bilo 30 oficira i 7 znanstvenika (biolozi, botaničari...), te 250 pod- časnika, od čega 175 Hrvata. Od zapisanih prezimena vidljivo je da su velikim dijelom bili sa sjevernog Jadrana, a od hvarskih Dulcich i Vujnovich. Ploviti na jedrenjaku bilo je izuzetno teško. Mornari su se morali penjati uz jarbol po svakom vremenu, i danju i noću, a o njihovoj spretnosti ovisila je sudbina broda. Zato su dezertirali, ako su mogli. Vjerovalo  se da su osniva-  či hrvatske kolonije na Novom Zelandu bili baš dezerteri s Navare. Međutim, puno je bliže istini to, da su po povratku njihove priče potakle druge na put u te daleke zemlje. Tako se prvi pomorci pojavljuju 1870. godine. To su bili oni koje je put tu slučajno doveo. Drugi val se zbio od 1892. do 1899., mahom onih koji su radili kako bi pokrili trošak puta i vratili se kući s nekom zaradom. No kako se planovi često mijenjaju, za nekima su s vremenom došla djeca, pa i supruge. Osim onih koji su došli iz ekonomskih razloga, bilo je i onih koji su došli da bi izbjegli regrutaciju.

 

Brodska karta od Splita do Aucklanda koštala je 385 kruna, za što se tada moglo kupiti 7,5 ha vina.

 

U Novom Zelandu su svi došljaci na početku radili na nalazištima smole kauri. Bio je to mukotrpan posao, koji se radio u vodi i često je ovisio o sreći. Dio kopača smole iz Drvenika i Sućurja okrenuo se ribarstvu. Nisu se spasili teškog rada, već su se okrenuli onome što im je bilo blisko. More im nije bilo nepozna-

 

 

 

|      Brod s kojim su se preozili iseljenici (izvor: arhiva autorice)

 

nica, ali se trebalo prilagoditi novim uvjetima: ocean je ispuštao zvukove, bilo je golemih valova, skrivenih stijena i promjenjivog vjetra.

 

Mate Paunović pričao je o tim vremenima: Došao sam u Novi Zeland 1934. u dobi od 15 godina i pridružio se posadi broda Podgora u vlasništvu mog ujca Micka Vele. Nakon šest mjeseci prešao sam na brod Dalmacia, Nicka Kokicha, pa na Zelandiu Micka i Ljube Vujnovicha, kojega su braća sama izgradila uz pomoć Stevea Mihaljevicha. The Old Busy Bee tada je bio u vlasništvu Viska Gilicha, Joe Kuljisa i Jima Trbuhovicha, kasnije ga je sebi kupio Trbuhovich.

Šestero Dalmatinaca je 1935. godine svojim brodovima opskrbljivalo Auckland Fishermen's Association Ltd. Kada im je određen limit ulova, osmero njih se udružilo i osnovali su Auckland Seine Boat Association (ASBA). Otvorili su dvi- je veletrgovine, jednu na Queen Streetu, a drugu na Upper Symonds Streetu.

 

Toma Bilicich iz Bogomolja bio je jedan od osnivača ASBA-e. U Novi Zeland je došao 1920. godine. Njegov brod imao je naziv Rata (po stablu). Imao je i ribarnicu.

 

 

 

|      Udruga ASBA trajala je 24 godine, do 1960. g., kada je prodana Jeff Brothers Ltd. (JBL) za 20 dolara po dionici (izvor: Stephen Jelicich, From Distant Villages)

 

 

 

|      Auckland 1950., ribari slijeva na desno, gornji red: Bepo Mihaljević, Tony Piculo i Ljubo Vujnovich. Donji red: Tony Kriletich, Jim Jelicich, Jerry Mihaljevich, Kleme Vela, Steve Mihaljevich. (iz knjige From Distant Villages, Stevena Jelichicha - slika Paula Marinkovich).

 

Braća Petrich, Fabjan (1878.-1965.) i Tony (1882.-1969.), rođeni su u Selcima kraj Starog Grada, a odlučili su otići u Novi Zeland jer su ga smatrali zemljom mogućnosti. Prvi je otišao Fabjan 1898. godine, a za njim je 1904. došao i Tony. Fabjan je radio na farmi vlasnika Posinkovicha i oženio je Ninu Gilich. Tony je otišao u Auckland.

 

Započeo je Prvi svjetski rat i donio probleme našim ljudima. Novozelandska vlada proglasila je saveznicima neprijatelja sve one koji su došli iz Austro- Ugarske. Hrvatima je bilo teško pojasniti svoj status i htjeli su biti priznati kao Hrvati iz Dalmacije. U to vrijeme u Aucklandu je na hrvatskom jeziku izlazio časopis Zora, koji je uređivao George Skansie. Kada je Austrija proglasila rat Srbiji 28. 7. 1914. Skansie je okupio Hrvate i u Aucklandu je osnovana Croatian Slavonian Independence Leage, koja je skupljala pomoć Srbiji. Smatrali su da će na taj način novozelandskim vlastima postati jasno da oni nisu ni Austrijanci ni neprijatelji. Tony Petrich bio je među sedmero izabranih za skupljanje i slanje pomoći. U to vrijeme bio je i na čelu Croatian Publishing Co. Ltd.

 

 

|      Braća Petrich iz vremena kada su vadili smolu. Slijeva Tony, Mate Farac, Fabjan i Dick Matusich (izvor: Stephen Jelicich, From Distant Villages)

 

 

|      Lijevo Marin Lunjevich, desno Fabjan Petrich, supruga Nina i sin Ivan 1912. godine (izvor: Stephen Jelicich, From Distant Villages)

|      Tony Petrich (izvor: Stephen Jelicich, From Distant Villages)

 

 

|      Lijevo je Steve Mihaljevich, a desno Nikola Kokich, brod je Dalmacia, vlasnika Ivana Markovine (izvor: Stephen Jelicich, From Distant Villages)

 

Unatoč humanitarnom angažmanu, Tony Petrich i George Erceg trebali su biti regrutirani. Oboje su odbili otići, a vlada im je osigurala uvjete da ostanu. Neki su ih zbog toga izvrgavali kritikama, ali Tony se na to nije obazirao. Oženio je Ritu Evelyn Megerney 1916. godine. Osnovao je sportsko društvo Sokol, te na- stavio raditi na vađenju smole i izradi cigla.

 

Fabjan se okrenuo ribarstvu. Udružio se sa Zivkom Gilichem (Leo Gaelic), bratom svoje supruge i 1920. su otvorili tvornicu sardina. Kasnije se odvojio i otvorio je Sardines and Marine Products NZ Ltd., gdje je htio upotrijebiti svoje iskustvo s Hvara. Nedostajali su mu ulagači, jer je nastupila kriza. Na kraju se ostavio proizvodnje i potpuno okrenuo ribarstvu.

 

|      Spa hotel u kojem je radio Jurie (izvor: arhiva autorice)

 

 

Juričević, Jakov, koji je svoje ime anglizirao u Jim Jurie (Sućuraj, 1911. - Budva, 2000.), došao je u Novi Zeland 1926. godine, kao šesnaestogodišnjak. Tamo je sa sumještanima kopao smolu. Brzo je naučio engleski jezik, pa se zaposlio u kuhinji Spa Hotela u Taupu, a poslije dvije godine postao je chef.

 

Jurie je bio čovjek koji je naumio uspjeti. Uspješno se bavio boksom, a 1928. i 1929. visoko se plasirao, što mu je omogućilo sudjelovanje na natjecanjima diljem Azije i Australije. Do 1935. godine odigrao je 36 borbi, a izgubio je samo tri. Iste te godine oženio je Olgu Dean, kći Luke i Mare Dean, voćara iz Oratie (predio Aucklanda koji su zvali Mala Podgora).

 

Kako bi udovoljio supruzi, Jim se ostavio boksa. Počeo se baviti ribarstvom 1945. godine i do 1949. je lovio izvan Aucklanda, a sljedećih 6 godina lovio je na otocima Chatham. Kupio je vojni brod Coromel, velik i stabilan, sa 12 čla- nova posade, što je kasnije postalo bazom Jurie Shipping Co. Ltd. smještene u Wellingtonu. Brodom se lovilo 14 do 28 dana, jer su imali frižidere. S vreme- nom je otvorio četiri pogona za preradu ribe u Wairarapi, Kaikouri, Blenheimu i Havelocku. Imali su veletrgovinu u Wellingtonu i četiri maloprodaje.

 

 

 

|      Olga i Jim Jurie (izvor: Stephen Jelicich,

From Distant Villages)

›     Plakat Jurieve tvrtke (fotografirala autorica)

 

 

U doba najvećeg procvata tvrtke imali su 27 brodova i 300 zaposlenih u riba- renju, preradi, veletrgovini i izvozu. U posao je uključio sinove, a posao su na kraju prodali tvrtki Skeggs Fisheries. Jim i Olga su se preselili u Budvu, odakle su često odlazili u Sućuraj. Oboje su sahranjeni u Budvi.

91

 

 

|      Ribarska luka u Aucklandu (izvor: Stephen Jelicich, From Distant Villages)

 

Barbarich, Anton, došao je iz Zastražišća na Hvaru. Anton - Tony počeo se baviti ribarstvom 1951. godine, zajedno s bratom Lukom (Lou). Osnovali su Symonds Street Fisheries, koja je postala jedna od najvećih tvrtki za velepro- daju i maloprodaju ribe. Tony je nastavio sam i osnovao je Anton's Seafoods Auckland, te je počeo izvoziti u Aziju. Od 1973. tvrtka je proširila posao na ulov vlastitim brodovima, preradu ribe, izvoz.

 

Osim Barbaricha postoji još hvarskih ribara u Aucklandu, i to iz Sućurja: tri bra- ta Vujnovich (Mijo, Vice i Ljubo), te Stipe (Steve) i Jero (Jerry) Mihaljevich.

 

Neki Hvarani su vlasnici ribarnica:

 

Bilcich, Max, sin Frane iz Bogomolja Ivankovich, Jure (George), iz Bogomolja Matijasevich, Berislav (Barry), iz Bogomolja Curin, Trbuhovich, Bonkovich, svi iz Gdinja Andjelinovich, Jure & Tere, iz Sućurja Bartulovich, Faustin, iz Sućurja

Brkan, Vlado (Wally), iz Sućurja

Modrich, Vito, iz Sućurja

Pavlovich, Mate, Tomislav i Bero iz Sućurja

Petricevich, Joze, (Joe) iz Sućurja

Vitali, Lucija (Lucy), iz Sućurja

 

 

|      Tony i Darinka s djecom, oko 1969. U gornjem redu su slijeva Sonja, Ivan, Steven i Zeta, a u donjem su Peter, Tony, Venessa, Darinka i Cushla (izvor: arhiva obitelji Anich)

 

Anich, Tony (Tex), rođen je u Sućurju 1919. godine. Njegov otac Ivan bio je iz Slivna, a došao je u Sućuraj s bratom Josipom. Oboje su oženili lokalne djevojke, Ivan Luciju Vuljan, a Josip Anu Kumarić. Ivan je otišao u Novi Zeland. Tony je 1929. godine, u dobi od 10 godina, pošao za ocem. Oboje su naporno radili, jer su htjeli stvoriti uvjete za dovesti ostatak obitelji sa Hvara. Ivan je otišao po njih 1936. godine, a Tony ih je ostao čekati na Novom Zelandu. Nije znao da je tada, u dobi od 17 godina, posljednji put vidio svoga oca. Naime, kada je došao u Sućuraj, Ivan više nije mogao natrag. Započeo je Drugi svjetski rat, a Ivan je umro 1941. godine. Njegova supruga Lucija preminula je 1945. godine u izbje- gličkom kampu u Valpovu. Trebalo je proći 20 godina da bi Tony vidio svoju braću.

 

U Novom Zelandu Tony je osnovao obitelj. Oženio se Darinkom (Dot) Alach iz Drašnica, koja je 1946. godine došla u Novi Zeland s roditeljima Antom i

 

 

|      Tony s djecom, 1968. ili 69., u gornjem redu su Peter i Zeta, a u donjem Venessa i Cushla (izvor: arhiva obitelji Anich)

 

Katom, te sestrom Firminom. Imali su sedmero djece: Ivana, Stevena, Zetu, Sonju, Petera, Cushlu i Venessu.

 

Mladi par, Tony i Dot, započeli su život u Warkworthu, 60 km sjeverno od Aucklanda. Otvorili su ribarnicu Tony's Fish Shop, kavanu i čajanu Cafe De Lux. Posao su proširili 1952. godine otvaranjem restorana Tony's, gdje su nudili riblje specijalitete. Bili su nadaleko poznati po ukusnoj hrani i pristupačnim cijena- ma. Njihova ribarnica je također bila popularna među lokalnim stanovništvom, ali i među onima u prolazu. Ribu su nabavljali kod ribara u lukama Leigh i Mahurangi. Vlada je zatim uvela takozvani Quoter Management System, koji je promijenio način poslovanja. Pojedinac više nije mogao raditi sam, a osim toga bilo je više papirologije.

 

Tony je uobičavao sam filetirati i pripremati ribu. Dot je kuhala i servirala, a radili su i vlastiti čips. On je bio majstor za dimljenje ribe, koju je nudio četvrt-

 

 

 

|      Tony (Tex) i Venessa na dan dimljenja ribe, 1992. godine (izvor: arhiva obitelji Anich)

 

kom, što su mušterije dobro zapamtile. Obitelj je za večeru jela ono što se toga dana spremalo.

 

Kratko vrijeme Tony-Tex imao je vlastiti ribarski brod. Zaposlio je skipera i po- sadu. Lovili su na lokaciji Sandspit. Bračni par Anich vodio je ribarnicu Tony's Fish Shop 31 godinu, sve do 1977. Zatim su se ponovo toga uhvatili ranih 1990- ih, ali samo na dvije godine. Radilo se 7 dana tjedno, s jednim jedinim danom odmora godišnje, i to samo za Božić.

 

Iz Sućurja su Anichi doveli dvojicu nećaka, braću Antu i Ivana Kumaricha, kao i nećakinju Anticu – Tonku Jelicich. Ante se oženio Dragicom, a Ivan Cvitom. Tonka se udala za Paula Marinovicha. Svi su živjeli kod Texa i Dot i radili su u ri- barnici dok se nisu osamostalili. S vremenom je počeo dolaziti Joe Jelicich, rođak iz Aucklanda, da im bude od pomoći kada je sezona i ima puno posla, ali i kada su Tony i Dot htjeli ići na Hvar. Tako je bilo dok on nije umro 1992. godine.

 

|      Fotografija iz arhive obitelji Anich

|      Fotografije ribolova (izvor: arhiva obitelji Anich)

 

 

|      Fotografije ribolova

(izvor: arhiva obitelji Anich)

›     Vaganje ribe

(izvor: arhiva obitelji Anich)            97

98

99

 

|      Spomen-ploča podignuta u čast dalmatinskih ribara, nalazi se izvan Šimunovićeve tvornice (fotografirala autorica)

 

Dalmatinci su na Novom Zelandu susreli Maore. Najprije su bili iznenađeni, jer nikada dotad nisu vidjeli ljude toliko različite od njih samih. Ali kako gosto- primstvo krasi oba naroda, Maori i Dalmatinci uspjeli su se zbližiti. Prema tome kako im je hrvatski jezik zvučao, Maori su Dalmatincima nadjenuli ime Tarara. Dijelili su i zajedničko zanimanje za sport, a rijetkost nisu bili ni miješani bra- kovi, gdje su Hrvati uspjeli zadržati svoje običaje i tradiciju. Simon Petricevich je izjavio za maorski magazin Mana:

 

Oba naroda imaju dosta toga sličnog. I jedni i drugi vole jesti, vole biti bučni i vole se zabavljati. Tarare su žestoki kao i Maori i vole se družiti. Isto tako i jedni i drugi obiteljski su ljudi. Baš to je najjača strana njihove poveza- nosti. Imaju skoro jednak odnos prema životu i smrti, plaču i jauču jednako kao mi. Zato se Maori i Tarare tako dobro slažu. To je sretna kombinacija.

 

|      Novi Zeland (izvor: arhiva obitelji Anich)

 

 

I na kraju, završimo ribarskom krilaticom, koju nam je otkrila Clare Petrich, unuka brodograditelja iz Tacome u američkoj državi Washington, koja ih je u crnim danima gurala naprijed:

 

Tomorrow will be a good catch!!! Sutra će biti dobar ulov!!!

 

 

Izvori

 

 

Tijekom ovog istraživanja dobivala sam materijale iz Novog Zelanda i SAD-a, od obitelji hvarskih ribara, kao i informacije iz Australije i Južne Amerike. Posebno zahvaljujem cijenjenim suradnicima. Abecednim redom oni su:

 

Anich, Venessa i Cushla (Auckland, Novi Zeland) Asich, Stephen (Perth, Australija)

Baarsma, Bill (Tacoma, SAD)

Bilicich, Lenin (Auckland, Novi Zeland) Connolly, Bill (Tacoma, SAD)

Fistonić, Ivo (Iquique, Čile)

Jonston, Sandra (Alaska State Library, Juneau, SAD) Kačić Jolanda (Split, Hrvatska)

Lalić, Walter (Sydney, Australija) Leach, Mike (Tacoma, SAD) Lovrovich, David (Gig Harbor, SAD) Mijač, Rudi (Punta Arenas, Čile)

Morgan – Coakle, Eugene (Auckland, Novi Zeland) Perlin Lee, Julie (Catalina Island Museum, Avalon, SAD) Petrich, Clare (Tacoma, SAD)

Petrić, Tonko (Stari Grad, Hrvatska) Poljanić, Ingrid (Split, Hrvatska) Rikalo Sue (Avalon, SAD)

Salazar, Patty (Catalina Island Museum, Avalon, SAD) San Pedro Bay Historical Society (San Pedro, SAD) Slavonic Hall (Tacoma, SAD)

Splitsko-dalmatinska županija (posebna zahvala Petroslavu Sapunaru koji me strpljivo čekao u američkim muzejima, knjižnicama i arhivima)

Tacoma Public Library

Vitasovich, Mari (Auckland, Novi Zeland) Vujnović, Nikša (Sućuraj, Hrvatska)

 

 

Korištena literatura

 

 

Antić, Ljubomir, Hrvati u Južnoj Americi, Stvarnost Zagreb 1991. Baras, Frano, Jadranom i oceanima, Matica hrvatska Zagreb, 2008.

Bezić Filipović, Branka: Tragom Hrvata u svijetu, Naklada Bošković, 2016. Bezić Filipović, Branka: Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar, HMI Zagreb 2011.

Bradford, Russel R.: Historic Fishing Industry of San Pedro Bay

Eterović, Adam, Croatian Fishermen-Oystermen, Ragusan Press, San Carlos California 2010.

Fishermen's Almanac, 1936.

Gallacci, Carolina & Tacoma Historic Society: Images of America – Old Tacoma, 2006.

Gaffey, John T.: Nets, Hooks and Boats, The San Pedro Bay Fishing Industry 1850 – 2000, 2000.

Hraste, Mate: Antroponomija i toponomija općine hvarske Jelicich, Stephen, From Distant Villages, Pharos Publications, 2008.

Lupis-Vukić, Ivo: Među našim narodom u Americi, Pučka prosvjeta Split, 1929. Lupis-Vukić, Ivo: Naši ribari u svijetu, članak, Novo doba – Split 1938., broj 141, str. 7

Parker, Emanuel, San Pedro News Pilot: Croatians Gave San Pedro Their Skills As Fishermen, 1975.

Petrich, M. Harvey, Eastern and Western Purse Seining, Atlantic Fisherman, prosinac 1937.

Šutalo, Ilija, Croatians in Australia: Pioneers, Settlers and their Descendants, Wakefield Press, Kent Town, S.A. 2004.

The News, Avalon, USA: 30. 11. 1894., 01.11. 1902., 22.06. 1903., 29.05. 1904.

 

Muzej Staroga Grada

 

HVARSKI RIBARI

I BRODOGRADITELJI U NOVOME SVIJETU

31.  srpnja – 30. rujna 2019.

 

organizator izložbe Muzej Staroga Grada

 

autorica izložbe Branka Bezić Filipović

 

postav izložbe

Muzej Staroga Grada

 

grafičko oblikovanje Viktor Popović

 

 

 

 

 

 

 

Izložba je omogućena sredstvima Ministarstva kulture RH, Splitsko-dalmatinske županije, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Grada Staroga Grada, Hvarskog vodovoda i Turističke zajednice Staroga Grada