Studia Croatica

Godina VIII, Buenos Aires, 1967., br. 24-27

SADRŽAJ

Hrvati u obrani svog nacionalnog jezika 2

Deklaracija o nazivu i trenutnom statusu hrvatskog književnog jezika 17

Nacrt rezolucije skupine srpskih pisaca 19

Hrvatski jezik 20

Slučaj oca Draganovića 34

Svjedočanstvo svetog Izidora Seviljskog o dolasku Hrvata na Mediteran 46

Duhovni profil kardinala Alojzija Stepinca 49

Neki problemi s kojima se suočava kultura u socijalističkoj Jugoslaviji 68

Mjera francuske vlade kojom se šteti otporu hrvatskog naroda komunizmu i velikoservizmu 77

Intelektualac i sloboda 90

Tiskar Dobrić Dobričević (Boninus de Boninis) 94

Pomorska bitka kod Visa 1866. 97

DOKUMENTI: 113

Izjave biskupa iz Hrvatske u vezi s Protokolom o "reguliranju odnosa" između Katoličke crkve i komunističke Jugoslavije 113

Deklaracija Patriotske Makedonske Organizacije 117

Bilješke i komentari 118

In Memoriam Ernest Pezet 118

Tito i Arapsko-izraelski rat 120

Prvi rezultati ekonomske reforme u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji 124

Akt solidarnosti s Vinkom Nikolićem 126

Protiv diplomatske samozadovoljnosti 127

Skokovi Milovana Đilasa od Marxa do Njegoša 128

U spomen na dr. Rodolfa N. Luquea 131

In Memoriam trojici uglednih prijatelja Hrvatske 132

Prof. Leopoldo Ružička, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, napunio je 80 godina 133

Recenzije knjiga 135

Dokumenti o njemačkoj vanjskoj politici 1918.-1945., svezak XIII, Ratne godine, 23. lipnja - 11. prosinca 1941.; ur. Vladina tiskara, Washington, 1964., str. L - 1035. 135

John C. Campbell: Američka politika prema komunističkoj Istočnoj Europi: predstojeći izbori, Minneapolis, The University of Minnesota Press, 1965., str. 136. 136

Dr. O. Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, ur. Hrvatski povijesni institut, Rim 1967., str. XVI-554. 139

Arthur Conte, Jalta ili podjela svijeta, Madrid 1964., str. 446 (Izvorni naslov na francuskom: "Jalta, ou la partage du monde", prev. Juan Francisco Torres). 141

Ernest Nolte: Die faschistischen Bewegungen (Fašistički pokreti), Deutscher Taschenbuch Verlag, München 1966., str. 306. 143

Angelo Tamborra: Imbro Tkalac i Italija. Ur. Instituto per la Storia del Risorgimento Italino (Serija II: Memoari, sv. XXIV), Rim 1966. 147

Mandićev Zbornik ("Mandićev kompendij" u čast R. P. Dr. Dominga Mandića povodom njegovog 75. rođendana). Ur. Studia Instituti Chroatorum Historici Romae, sv. I-II, Romae MCMLXV, str. 320. 149

Časopis za kroatistiku, V-VI, 1964-65, Godišnji pregled Hrvatske akademije za umjetnost Amerike, Inc., New York, str. 220. 152

CIRIL A. ZEBOT: Slovenija jučer, danas i sutra (Slovenija vceraj, danes, jutri), Klagenfurt, Austrija, 1967.; samostalno izdanje, knjiga napisana na slovenskom jeziku, str. 172. 155

PRVISLAV WEISSENBERGER RAGANZINI: "Odnosi između Austro-Ugarske i Čilea", 1. dio: Godina 1900.; otisak iz Anala Fakulteta za filozofiju i odgojne znanosti Papinskog katoličkog sveučilišta u Čileu, 1967., str. 40. 157

BOGDAN RADITZA: "Nejedinstvo Slavena", ORBIS br. 4, sv. 10 (Institut za istraživanje vanjske politike, Sveučilište u Pennsylvaniji. 157

JOSIP TORBARINA: Raymond Kunic i Alfieri: Rimska književna i umjetnička diverzija u kasnom Settecentu; odvojeno od 107. sveska Storia e Letteratura, Raccolta di studi e testi, Rim 1966., str. 11-41. 159

GEORGE J. PRPIC: "Istočna Europa i svjetski komunizam - Selektivna komentirana bibliografija na engleskom jeziku", Cleveland 1966., str. (III) 147 (ur. Institut za sovjetske i istočnoeuropske studije, Sveučilište John Carroll). 160

DR. STANKO VUJICA: "Hrvatska borba za neovisnost", izdalo Hrvatsko narodno vijeće u egzilu (PO Box 152 Midtown Station, New York), New York, 1965., str. 4-18. 161

Hrvati brane svoj nacionalni jezik

Ivo Bogdan, Buenos Aires

I. Izjava o problemu

Ono što se dogodilo u ožujku 1967. nakon "Deklaracije o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika", koju je potpisalo 18 reprezentativnih hrvatskih književnih i znanstvenih institucija, izazvalo je veliko iznenađenje među stranim promatračima - veće iznenađenje od onog koje je godinu dana ranije izazvala smjena Aleksandra Rankovića, šefa političke policije i vidljivog vođe velikosrpske šovinističke skupine koja je pripremala "sukarnizaciju" Tita.

Već tada je bilo jasno da se čak i u komunističkom režimu, koji je tvrdio da je postigao izvanredne uspjehe u rješavanju kroničnih nacionalnih sukoba unutar višenacionalne jugoslavenske države, nacionalna diskriminacija i dalje u visokoj mjeri prakticirala, u velikosrpskom duhu i stilu predratne Jugoslavije i njezine diktature srpske vojske i dinastije. Međutim, spomenuta Deklaracija, koja potvrđuje pravo Hrvata na vlastiti književni jezik, i burna reakcija koju je izazvala u službenim krugovima, pokazala je da je problem mnogo dublji i da komunistička Jugoslavija, čak i nakon pada Rankovića, djeluje u interesu Velike Srbije.

Vrijedi napomenuti da su strani promatrači koji su opravdavali nasilno nametanje komunističkog režima kao žalosnu, ali učinkovitu metodu rješavanja nacionalnih problema u jugoslavenskom konglomeratu, heterogenom i nacionalno i kulturno, bili u krivu. Mnogi nekomunistički autori prikazivali su komunistički režim koji je prevladavao u Jugoslaviji kao antitezu predratnih velikosrpskih vlada, kada je srpska oligarhija, pod dinastičkim žezlom, otvoreno održavala sustav nacionalnog ugnjetavanja i ekonomskog iskorištavanja.

Titov režim predstavljen je kao povijesna nužnost, kao rješenje nacionalnih sukoba koji su, između dva svjetska rata, uzrokovali trajnu krizu, koja je kulminirala 1941. vojnom predajom i raspadom Kraljevine Jugoslavije, a tijekom borbi krvavim posljedicama nacionalnog rata i međusobnim istrebljenjem Hrvata i Srba.

Oni koji dobro poznaju situaciju nikada ne bi mogli prihvatiti tako pojednostavljenu i, štoviše, vrlo nedemokratsku sliku jugoslavenske stvarnosti. Događaji oko Deklaracije dokazali su im da su bili u pravu.

Diktatura, bilo monarhijska ili komunistička, nije i ne može biti prikladna metoda za rješavanje složenih nacionalnih sukoba u turbulentnoj regiji jugoistočne Europe općenito, a posebno u Jugoslaviji. Unatoč svim rezervama, često opravdanim, u vezi s mogućnošću demokratskih praksi u određenim područjima, gdje su autokratske vlade izraz duboko ukorijenjene lokalne tradicije; unatoč svim rezervama u vezi s pravom na nacionalno samoodređenje, koje, naravno, ne može biti čarobni štapić za sve nesreće tog turbulentnog područja, očito je da se latentni sukobi između naroda tipično plurinacionalne i kulturno heterogene države poput Jugoslavije ne mogu riješiti metodama krotitelja koji bičem ukroćuje svoje žrtve u kavezu.

Predsjednik Franklin D. Roosevelt bio je mnogo bliže istini kada je u svojim razgovorima sa Sir Anthonyjem Edenom 1943. o poslijeratnom uređenju Europe izrazio "svoje ponovljeno mišljenje da Hrvati i Srbi nemaju ništa zajedničko i da je stoga smiješno inzistirati na tome da dva tako antagonistička naroda trebaju živjeti pod jednom vladom", te da je rješenje srpsko-hrvatskog sukoba smatrao jednim od dva "vrlo bitna problema Europe". Umjesto da djeluju u skladu s Rooseveltovim razmišljanjem, u završnoj fazi rata, pod pritiskom Staljina, zapadni saveznici su povjerovali obećanjima jugoslavenskih komunističkih gerilaca da će primjenom federalističke formule riješiti problem nacionalnih sukoba u "oslobođenoj" i obnovljenoj Jugoslaviji.

Nije ovdje prikladno ispitivati jesu li zapadni saveznici doista bili prisiljeni prihvatiti komunističko rješenje. Ovdje nas prvenstveno zanima utvrđivanje da je komunističku formulu lako prihvatio dio stranih promatrača i da mnogi i dalje ustraju u toj pogrešci. Stoga se u obilnoj međunarodnoj literaturi o Jugoslaviji, posebno u vezi sa sukobom Staljin-Tito i njegovim implikacijama, u većini slučajeva nalaze značajne praznine, čak i proturječnosti.

Tako se o "titoizmu" ležerno raspravlja kao o fenomenu "nacionalnog komunizma", bez uzimanja u obzir da je Jugoslavija multinacionalna i nacionalna država, stvorena i održavana silom i protiv volje velike većine svojih nesretnih podanika. Nacionalna diskriminacija provodila se u korist Srbije, a na štetu Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i brojnih nacionalnih manjina, poput mađarske (Vojvodina) i albanske (Kosmet). Nadalje, problem nacionalnog ugnjetavanja u komunističkoj Jugoslaviji jednako je akutan kao i problem individualnih i političkih sloboda.

Među paradoksima i proturječjima malo poznatog jugoistoka Europe, najistaknutiji je fenomen komunističke diktature, predstavljene kao prototip nacionalnog komunizma. Ova diktatura se razlikuje od drugih upravo po tome što provodi politiku nacionalnog ugnjetavanja i ekonomskog iskorištavanja u korist jednog naroda, a na štetu ostalih, koji čine značajnu većinu. Strani promatrači koji proučavaju probleme "titoizma" mogu ih pravilno procijeniti samo ako se sjete da su mnoge mjere ovog režima određene sukobljenim interesima među narodima Jugoslavije, za koje - treba se podsjetiti - Roosevelt tvrdio da nemaju ništa zajedničko, već su zapravo antagonistički (zbog svojih kulturnih i političkih tradicija).

Zbog svog višenacionalnog sastava i predanosti održavanju nadmoći jednog naroda nad drugima, Jugoslavija se može usporediti samo sa Sovjetskim Savezom, čiji je ustav gotovo doslovno kopirala. U obje zemlje prakticira se nadmoć jednog naroda nad drugima: ruskog u Sovjetskom Savezu i srpske u Jugoslaviji. Međutim, postoje značajne razlike koje idu u prilog položaju Rusije. Ne samo da je najveća europska nacija, koja je stvorila svoje carstvo otprilike u isto vrijeme kad i ostale europske kolonijalne sile, već joj njezin ljudski, kulturni i ekonomski potencijal pruža sve potrebne uvjete za provođenje imperijalne politike. Nadalje, ruski narod izgradio je svoje carstvo unutar sfere istočnoeuropske civilizacije, čiji je Rusija primarni nositelj, izravni nasljednik Bizanta.

Nasuprot tome, Srbija, koja dominira nad drugim narodima u Jugoslaviji, čini samo četvrtinu stanovništva i teritorija. Manje je kulturno i ekonomski razvijena od Hrvatske i Slovenije te, kako je Roosevelt primijetio, podređuje teritorije kulturno antagonističkih naroda, onih koje su formirale različite političke tradicije. Dok su se Hrvatska i Slovenija razvijale paralelno s drugim zapadnoeuropskim narodima više od tisuću godina, Srbija, poput Rusije, pripada kulturnoj sferi kršćanskog Istoka.

Stoga, svaka vrsta jugoslavenskog unitarizma - kako je Arnold J. Toynbee primijetio još prije Drugog svjetskog rata - nije ništa drugo nego "smjeli eksperiment političke kemije", ukoliko se sastoji od ujedinjenja unutar istih granica i pod istom vladom "stanovništva koje su do sada njegovale dvije različite civilizacije".

Među paradoksima jugoslavenskog komunističkog režima je i činjenica da su komunisti u 20. stoljeću, upravo u razdoblju u kojem je Jugoslavija formirana i dobila svoje sadašnje ime, zauzeli antijugoslavenski stav, niječući multinacionalnoj južnoslavenskoj državi, kojom upravljaju Srbi, pravo na postojanje i naglašavajući da je dužnost i pravo Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca odvojiti se od Srbije i stvoriti neovisne nacionalne države.

Ovaj stav bio je u skladu sa strategijom svjetskog komunizma, posebno njegovog moskovskog vodstva, s obzirom na kontrarevolucionarnu ulogu koju su tada igrali srpski vladari. Kraljevina Srbija, prije i tijekom Prvog svjetskog rata, sve do sloma carizma, bila je štićenik Rusije. Tada je došla pod tutorstvo Francuske Treće Republike, koju su komunisti u to vrijeme smatrali glavnim bastionom međunarodne antisovjetske reakcije.

Širenje Srbije uključivanjem teritorija poražene Austro-Ugarske (Hrvatske, Slovenije i Vojvodine) i Crne Gore, uz podršku Francuske i drugih pobjednica Prvog svjetskog rata, imalo je za cilj stvaranje vojne sile koja bi, pod srpskom dinastijom, činila temelj francuskih saveza protiv sovjetske i pannjemačke prijetnje. U skladu s Lenjinovim i Staljinovim načelima iskorištavanja nacionalnih sukoba zarad svjetske revolucije, Jugoslavenska komunistička partija, nastojeći oslabiti suprotstavljene sile, pokušala je kapitalizirati otpor potlačenih naroda Jugoslavije inzistirajući na njihovom pravu na samoodređenje i nacionalnu neovisnost.

Komunisti su djelomično izmijenili svoj stav, favorizirajući raspad Jugoslavije po nacionalnim linijama, tek nakon što su se francusko-sovjetski odnosi poboljšali i potlačeni narodi Jugoslavije - posebno Hrvati predvođeni Estebanom Radićem - organizirali otpor velikosrpskom miješanju neovisno o komunistima i u demokratskom duhu.

Potpuni preokret međunarodnih komunističkih stratega u korist jugoslavenskog jedinstva dogodio se tijekom Drugog svjetskog rata, nakon raspada Jugoslavije nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Iako su istaknuti komunistički vođe, čak i nakon raspada Jugoslavije, vjerovali da je stvaranje države Hrvatske, integracija Makedonije u Bugarsku i integracija Kosova i Metohije (Kosmeta) u Albaniju u skladu s težnjama pogođenog stanovništva, komunističko vodstvo, čiji je krajnji cilj bio preuzeti vlast i proširiti Sovjetsko carstvo do granica Italije i jadranske obale, izjasnilo se u korist obnove Jugoslavije. To je trebalo pridobiti simpatije srpskih masa i njihovo aktivno sudjelovanje u komunističkim gerilskim pokretima. Za razliku od ostalih naroda Jugoslavije, Srbi su bili jedini koji su oplakivali njezin raspad 1941. godine, jer su se, pod utjecajem velikosrpske propagande, navikli u njoj vidjeti uvećanu srpsku nacionalnu državu. Tek uz masovno sudjelovanje Srba komunisti su uspjeli organizirati gerilski rat, a zatim, uz pomoć Saveznika, napasti Hrvatsku i Sloveniju, obnoviti jugoslavensku državu i proširiti sovjetski utjecaj i pritisak na granice Italije.

Ovu temeljnu promjenu u odnosima među narodima Jugoslavije, u korist velikosrpske koncepcije, komunisti su prikrivali propagandom o potpunom prevladavanju nacionalnih razlika kroz ideal "bratstva i jedinstva", navodno postignutog federalnim oblikom obnovljene jugoslavenske države. Stoga se jugoslavenski komunistički režim suočio ne samo s poteškoćama koje su, kao i u slučaju drugih komunističkih zemalja, proizašle iz nemogućnosti komunista da riješe ekonomske i društvene probleme, već i s uvjerljivim neuspjehom u prevladavanju nacionalnih antagonizama koji su doveli do sloma Jugoslavije 1941. godine.

Sva obećanja komunističke propagande da će druga Jugoslavija, komunistička, za razliku od prve, monarhijske, donijeti nacionalnu slobodu i jednakost, nisu ispunjena. Jugoslavija, ni nakon dvadeset godina komunističke vladavine ni nakon toliko hvaljene liberalizacije, nije zajednica slobodnih i ravnopravnih naroda, već diktatorski režim s centralističkim tendencijama koji djeluje u interesu proširene Srbije. O tome danas nema sumnje, nakon toliko pokušaja, prvo, da se previde nacionalne razlike, a zatim, u drugoj poslijeratnoj fazi, da se one protumače tek kao borba između suprotstavljenih interesa industrijaliziranijih zapadnih regija (Hrvatske i Slovenije) i istočnog teritorija srbijanske sfere utjecaja.

Dok se cijeli problem svodio na ekonomiju, propagandisti režima mogli su tvrditi da je ovo prijelazna faza u razdoblju industrijskog razvoja i da će se poteškoće ukloniti u okviru ekonomskih reformi temeljenih na samoupravljanju, što bi industrijski razvijenijim republikama jugoslavenske federacije omogućilo veću slobodu u raspodjeli vlastitih prihoda. Čak je bilo pokušaja da se velika kriza koja je nastala uklanjanjem Aleksandra Rankovića predstavi kao pobjeda pristaša toliko proklamirane reforme protiv centralističkih tendencija birokracije, pa čak i protiv "staljinizma", koji su sinonim za velikosrpsku dominaciju.

Rankovićevo svrgavanje predstavljeno je kao definitivan poraz velikosrpske prošlosti, bez ikakvog pokušaja ozbiljnog objašnjenja kako se moglo dogoditi da se, nakon 20 godina postignutog "bratstva i jedinstva", morao izvesti svojevrsni državni udar protiv vođe velikosrpske skupine koja je dvadeset godina dominirala državnim i stranačkim aparatom.

Deklaracija o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika iz ožujka 1967., koju je potpisalo 18 najreprezentativnijih hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, uključujući pisce i filologe - među njima i istaknute komuniste - i osuda komunističkog vodstva, služi za pojašnjenje nastavlja li komunističko vodstvo podržavati državno jedinstvo Jugoslavije kao proširene Srbije ili se naginje transformaciji Jugoslavije u zajednicu naroda s jednakim pravima.

Izjava hrvatskih pisaca i znanstvenika također ima prednost pomicanja rasprave o odnosima među narodima Jugoslavije s ekonomske na kulturnu sferu, čime se problem uokviruje u njegovoj pravoj dimenziji, budući da su narodi, čak i u našem dobu nacionalnosti, prije svega kulturne skupine.

S obzirom na to da dvadesetak naroda u hispanskom svijetu koristi isti književni jezik, borba Hrvata za svoj nacionalni jezik kao temeljni element njihove nacionalne kulture bit će bolje shvaćena ako uzmemo u obzir specifične okolnosti širokog sektora Europe koje su nametnule i odredile njegov razvoj. Stoga ćemo se sada pozabaviti prirodom jezične borbe u formiranju kulture i nacionalne svijesti Hrvata i drugih susjednih naroda koji su se razvijali u sličnim uvjetima.

Zatim ćemo prikupiti činjenice i rasprave vezane uz Deklaraciju iz ožujka ove godine. Konačno, pokazat ćemo da se radi o obrani nacionalnih i ljudskih prava, koje je gazio jugoslavenski komunistički režim, koji se voli prikazivati kao nositelj novog humanizma i borbe za ljudska prava, a time i nacionalna prava, i obrnuto.

II. Povijesna pozadina

Dok su događaji oko "Deklaracije o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika" potresli javno mnijenje u Hrvatskoj i diljem Jugoslavije te ih je jedan od Titovih najbližih suradnika opisao kao "političku bombu", a zapadnoeuropski tisak te događaje opisao kao potres koji je uzdrmao same temelje režima i jugoslavenske države, glavne latinoameričke novine, koje vjerno bilježe čak i manje događaje, nisu Deklaraciji posvetile pažnju koju je zaslužila. Niti su publikacije koje proučavaju europske zemlje s komunističkim režimima na znanstvenoj razini shvatile opseg Deklaracije. To je možda zato što, za razliku od Europe, jezik u Americi nije faktor nacionalne diferencijacije. Dok su određeni europski narodi, posebno oni iz srednje i istočne Europe, u svojoj borbi za opstanak i emancipaciju često morali odbijati pokušaje nametanja stranog jezika koji je prijetio njihovom samom postojanju, to se nije dogodilo u Americi.

Dakle, južnoameričko javno mnijenje, kojem se komunisti pokušavaju predstaviti kao zagovornici nacionalnih interesa, slijedeći kubanski model, u ovom slučaju nije moglo shvatiti razmjere nasilne reakcije režima protiv hrvatskih intelektualaca koji su digli glas u obranu nacionalnog jezika, niti je moglo pravilno shvatiti koliko je neiskrena komunistička taktika "nacionalnooslobodilačke" fronte.

Relativno velika područja srednje i istočne Europe bila su u prošlosti, a u nekim slučajevima i dalje jesu, izložena pokušajima nametanja stranog jezika prisilnim sredstvima od strane države ili drugim sredstvima. Povijest ove goleme regije bilježi brojne slučajeve u kojima su, posebno dva velika naroda, Nijemci i Rusi, pokušavali nametnuti svoje jezike drugim narodima. Sličnih pokušaja bilo je i od strane Mađara, Poljaka, Grka i Srba. Može se čak govoriti o sličnim pokušajima talijanske fašističke vlade. Posljedično, otpor tim pokušajima tijekom razdoblja nacionalnih pokreta, uz istovremeni interes za popularnu književnost u duhu europskog romantizma, bitna je, a u nekoliko slučajeva i glavna, karakteristika nacionalnih pokreta srednje i istočne Europe.

U konkretnom slučaju Hrvatske, o kojem ovdje raspravljamo, pokušaj uvođenja njemačkog kao službenog jezika za narode Habsburške Monarhije za vrijeme vladavine Josipa II. (1780.-1790.) označava prvi sustavni pokušaj u tom smjeru. Istovremeno, više kao administrativna nužda, Mletačka Republika je forsirala talijanski jezik u Dalmaciji, dok su turske vlasti u Bosni, uz hrvatski, sve više koristile turski jezik u upravi i vojsci.

U Hrvatskoj su se pripadnici starog režima uspješno suprotstavili pokušaju germanizacije, držeći se latinskog, diplomatskog jezika za sve regije višenacionalne i višejezične Habsburške monarhije. Kasnije, kada su Mađari, slijedeći primjer Josipa II., kojem su se uspješno suprotstavili zajedno s Hrvatima, pokušali nametnuti mađarski jezik svim zemljama Krune Svetog Stjepana - zamišljajući ih kao mađarsku nacionalnu državu, iako su u Mađarskoj u to vrijeme Hrvati, Rumunji, Slovaci, Nijemci i drugi činili većinu stanovništva - Hrvati su se isprva odupirali mađarizaciji pribjegavajući latinskom jeziku, a zatim, slijedeći duh nacionalnog doba, nametnuli vlastiti jezik u javnoj upravi.

Od 1848. godine hrvatski je jedini jezik koji se govorio u Hrvatskom saboru, koji je do tada prvenstveno koristio latinski. Isto vrijedi i za pravosuđe, upravu, obrazovanje i, donekle, za vojsku. Hrvatska vlada sa sjedištem u Zagrebu koristila je hrvatski čak i u službenoj korespondenciji s carskom vladom u Beču i s vladom Kraljevine Ugarske, uključujući i razdoblje austrougarskog dualizma (1867.-1918.). Mađarski pokušaj nametanja svog jezika kao službenog jezika Hrvatima bio je glavni uzrok Hrvatsko-ugarskog rata 1848. godine, činjenica koju liberalni krugovi u Europi u to vrijeme nisu uzimali u obzir. Međutim, neki istaknuti državnici, poput Camilla Cavoura, prepoznali su nacionalističku i progresivnu prirodu hrvatskog otpora, predvođenog tada kontroverznim banom grofom Josipom Jelačićem.

Zabrana (prorex) također je u to vrijeme bila žestoko kritizirana. Dok su se tijekom prosvijećenog apsolutizma Hrvati solidarizirali s Mađarima protiv germanizacije, braneći latinski kao jezik komunikacije u višejezičnoj dunavskoj monarhiji, u romantičarsko doba tražili su podršku među slavenskim narodima Austrijskog Carstva. Svi ti narodi - Česi, Slovaci, Hrvati, Slovenci, galicijski Poljaci i Srbi iz južne Ugarske - morali su se boriti protiv nametanja njemačkog, mađarskog ili talijanskog jezika. Nadalje, zbog turskog pritiska, u Hrvatskoj se razvio osjećaj solidarnosti s balkanskim slavenskim narodima, Srbima, Crnogorcima i Bugarima, koji su se borili za svoje oslobođenje.

Svi ti narodi slavenske jezične skupine našli su se u teškoj situaciji, prisiljeni posvetiti znatnu energiju borbi za opstanak i nacionalnu emancipaciju. Čak su se i narodi poput Čeha, Poljaka i Hrvata, koji su posjedovali relativno staru i razvijenu književnost na svojim nacionalnim jezicima, našli u slabijem položaju u toj borbi u usporedbi s većim susjednim narodima, koji su na njih vršili znatan kulturni i politički pritisak.

Ostavljajući po strani latinski i boreći se protiv kulturne nadmoći ovih većih susjednih zemalja, bili su prisiljeni ubrzano stvarati znanstvenu terminologiju i organizirati vlastite kulturne institucije - akademije, sveučilišta, škole, muzeje, galerije, književna i znanstvena društva i izdavačke kuće - te prevoditi na svoje nacionalne jezike djela univerzalnih pisaca, koja su do tada uglavnom čitali u originalu. Svi ti narodi, prevladavajući dijalektalnu književnost i različite ortografije, morali su razvijati svoje književne i znanstvene jezike, proučavati antičke pisce i narodnu književnost te sastavljati sveobuhvatnije gramatike i vokabulare. U ovom razdoblju europskog romantizma pojavila se nova znanstvena disciplina: slavenska filologija, u kojoj će značajan doprinos dati i strani znanstvenici, posebno profesori s njemačkih i austrijskih sveučilišta.

Težeći prevladati osjećaj vlastite slabosti i vođeni političkim motivima, austrijski Slaveni ne samo da su razvili osjećaj solidarnosti među narodima iste slavenske jezične skupine, već su i preuveličavali srodnost tih jezika i, prije svega, opseg te srodnosti u jezičnoj, etničkoj, kulturnoj i političkoj sferi. Pisci i pjesnici odigrali su značajnu ulogu u tome, iako se od njih ne može uvijek zahtijevati znanstvena strogost.

Zbog predrasuda koje povezuju rasu, jezik, kulturu i nacionalnost, formirale su se koncepcije koje se mogu opisati kao jezični nacionalizam, ili čak jezični rasizam. Utjecaj njemačkih autora tijekom romantizma, koji su razvili jezični, kulturni i rasni nacionalizam, bio je presudan u ovom procesu. Te su predrasude, kada su prenesene na političku arenu, stvorile panslavenski pokret, s nusproduktima Jugoslavije i Čehoslovačke.

Međutim, inspiracije ideologa, posebno pjesnika - koji su bili vrlo aktivni tijekom te faze - bile su sasvim drugačije.

Dok su manji slavenski narodi, propagirajući solidarnost slavenske jezične skupine, zavedeni idejom velikog i potencijalno nepobjedivog slavenskog svijeta koji se proteže od granica Italije i Njemačke do Turske i Kine, drugi, veći narodi, prvenstveno Rusi, pokušavaju iskoristiti te osjećaje za svoje ekspanzionističke ciljeve, čak i dok neki slijede mesijanske himere. S vremenom, panslavizam, čehoslovakizam i jugoslavenstvo postaju sinonim za velikoruske, velikočeške i velikosrpske ideale, na štetu svojih pandana u pokretima solidarnosti među narodima slavenske jezične skupine. Te su pokrete izvorno idealistički, i gotovo bez iznimke, osmislili pisci i povjesničari upravo onih naroda koji će kasnije postati žrtve iluzija i predrasuda rasizma i jezičnog nacionalizma.

Kako bismo se usredotočili na slučaj Jugoslavije, moramo istaknuti da su se upravo u Hrvatskoj pojavili začetnici ideje solidarnosti među svim narodima slavenske jezične skupine općenito, a posebno južnoslavenskih naroda (Bugari, Crnogorci, Hrvati, Slovenci i Srbi).

Tek kasnije ova ideja južnoslavenske solidarnosti, koja se u Hrvatskoj pojavila iz idealističkih, čak i religijskih razloga, pronašla je odjek u Srbiji, iako u vrlo drugačijem smislu. Dok su među Hrvatima prevladavale univerzalističke tendencije, uz želju za afirmacijom vrijednosti i postignuća europske civilizacije - koje su se, prema tadašnjoj prevladavajućoj koncepciji, smatrale univerzalnim i nisu vrijedile samo za dio čovječanstva - Srbi su jezičnu afinitet i inherentne predrasude smatrali instrumentima svoje političke ekspanzije, obnove prolaznog srednjovjekovnog Srpskog Carstva, čije sjećanje leži u korijenu ekspanzionizma suvremene srpske nacionalne države. Srpskim nacionalistima ne smeta činjenica da je njihovo srednjovjekovno carstvo bilo multinacionalna imitacija Bizantskog Carstva, budući da je uključivalo ne samo Srbe već i veliki broj Bugara, Grka, Albanaca i Rumunja.

Stoga, kada se hrvatski nacionalni autori i vođe navode u prilog jugoslavenstvu, kako su ga shvaćali i prakticirali Srbi u Jugoslaviji - prije monarhijskoj, a sada komunističkoj - to je jasna krivotvorina i podla zlouporaba. Zapravo, sva službena propaganda Beograda, tijekom monarhijskog (1918.-1941.) i komunističkog (nakon 1945.), u korist jugoslavenskog nacionalnog i državnog jedinstva, u mjeri u kojoj se oslanja na hrvatske autore i političare, u najboljem je slučaju sustav poluistina.

Ipak, ovoj službenoj propagandi pomaže činjenica da se može pozivati na istaknute predstavnike slavenske filologije u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i Rusiji. Čak i u ranim fazama proučavanja različitih južnoslavenskih jezika i dijalekata, prije nego što se moglo govoriti o srpskoj književnosti kao zasebnom entitetu, službena je znanost jezike Hrvata i Srba, zbog njihove sličnosti, nazivala srpsko-hrvatskim, a ponekad jednostavno srpskim. Međutim, znanstveni rad, barem, nije išao toliko daleko da bi govorio o zajedničkoj hrvatsko-srpskoj ili čak jugoslavenskoj književnosti. Posljedično, ne postoji zajednička srpsko-hrvatska književnost, niti zajednički književni jezik, iako je njezina jezična osnova narodni govor.

Možda bi bilo točnije govoriti o sličnosti između određenih hrvatskih i srpskih dijalekata, a ne o jezicima u cjelini. Samo dio Hrvata govori o "štokavskom" dijalektu, srodnom dijalektu koji koriste neki Srbi u području oko Beograda, budući da se u južnoj Srbiji govore dijalekti sličniji bugarskom nego hrvatskom. Osim štokavskog dijalekta, osnove književnog jezika, Hrvati koriste čakavski (najstariji dijalekt) i kajkavski, koji se prilično razlikuju od dijalekta koji čini osnovu navodnog srpsko-hrvatskog književnog jezika. Kajkavski dijalekt, koji se govori u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, posebno je blizak slovenskom nego dijalektima koji služe kao jezična osnova za hrvatski književni jezik. Stoga bi se moglo govoriti i o hrvatsko-slovenskom jeziku, što bi očito bilo veliko pretjerivanje.

Ukratko, treba utvrditi da ne samo da postoji zaseban hrvatski književni jezik odvojen od srbijanskog, već i da se hrvatski narodni govor, uzet u cjelini, znatno razlikuje od srbijanskog narodnog govora uzetog u cjelini. Jedina sličnost između srbijanskog i hrvatskog dijalekata štokavske skupine nalazi se u štokavskim dijalektima.

Činjenica da štokavski dijalekti čine jezičnu osnovu i hrvatskog i srbijanskog književnog jezika ne samo da je dovela do spomenute tendencije sistematizacije jezika Srba i Hrvata kao jednog jezika, češće nazivanog srpsko-hrvatskim nego hrvatsko-srpskim, već je i potaknula pokušaje stvaranja zajedničke književnosti za Srbe i Hrvate.

Ti pokušaji uspostavljanja temelja za zajedničku hrvatsko-srpsku književnost podudarali su se s jezičnim reformama romantičarskog doba i s pokretima solidarnosti slavenske jezične skupine. Hrvati su, u okviru svog nacionalnog pokreta i radi nacionalnog jedinstva, usvojili štokavski dijalekt kao osnovu svog književnog jezika. To nije samo narodni jezik velike većine Hrvata, već i jezik većine njihove bogate narodne epske poezije. Bilo je od velike važnosti da su veliki hrvatski renesansni pisci, čije je glavno središte bio Dubrovnik, koristili ovaj dijalekt.

Srbi su, istovremeno, zahvaljujući naporima Vuka Stefanovića Karadžića, uveli narodni govor i fonetsku ortografiju umjesto zastarjelog crkvenoslavenskog jezika, koji narod nije razumio. Među hrvatskim piscima, povoljno je prihvaćeno što je Karadžić pisao štokavskim dijalektom, istim dijalektom kao i Hrvati.

Tako su se 1850. godine Vuk Karadžić i nekoliko istaknutih hrvatskih pisaca sastali u Beču i dogovorili promicanje zajedničkog književnog jezika za Hrvate i Srbe temeljenog na štokavskom dijalektu istočne Hercegovine i Dubrovnika. Prethodno, i neovisno o Srbima, Hrvati su usvojili ovaj dijalekt - koji su njihovi najveći pisci već koristili u 16. i 17. stoljeću - kao osnovu svog književnog jezika.

Međutim, Srbi nisu poštovali Bečki sporazum, pa su se hrvatska i srpska književnost nastavile razvijati odvojeno i samostalno, a posljedično i njihovi književni jezici.

Hrvatski pisci ostali su vjerni, barem duhu Bečkog sporazuma. Ne mogavši se odreći stoljetne književne tradicije, nastojali su obogatiti svoj književni izričaj crpeći inspiraciju iz djela hrvatskih klasika, koji su pisali ne samo na štokavskom već i na drugim dijalektima. Ta tradicija dijalektalne književnosti nikada nije izumrla. Čak su i veliki suvremeni hrvatski pjesnici (Domjanić, Nazor, Krleža) također pisali na svojim regionalnim dijalektima. Nitko to ne smatra odstupanjem od književnog jedinstva; naprotiv, dijalektalna književnost se cijeni kao obogaćenje hrvatskog književnog izraza.

Stoga je hrvatski književni jezik, u određenom smislu, rezultat raznolikih utjecaja, sinteza pučkog govora na različitim dijalektima i književne tradicije.

Srbi, s druge strane, nisu prihvatili dogovor postignut u Beču o korištenju "ijekavske" varijante "štokavskog" dijalekta. Umjesto toga, od početka jezične reforme tamo je prevladavao "ekavsko štokavski" dijalekt, koji se govorio u Beogradu i okolici. On je potpuno stran hrvatskoj književnoj tradiciji, iako je bilo šovinističkih pokušaja da se klasični hrvatski pisci Dubrovčana proglase Srbima. Stoga se srpski književni jezik razvijao u drugom smjeru od hrvatskog.

Jedan od važnih čimbenika u diferencijaciji književnih jezika hrvatskog i srpske bila je upotreba različitih pisama. Dok Hrvati koriste latinična slova, Srbi inzistiraju na svojoj varijanti ćirilice koju koriste Rusi, što se odrazilo i na kulturne utjecaje. Upotreba različitih pisama sprječavala je stvaranje zajedničke čitalačke publike. Slično tome, korištenje različitih ortografija imalo je utjecaj. Dok je hrvatska ortografija težila umjerenom etimološkom pristupu, srpska ortografija je isključivo fonetička.

Paralelno s tim, među južnoslavenskim narodima, uz književne jezike srpsko i hrvatsko, razvijali su se bugarski i slovenski. Dakle, čak i ako pretpostavimo da su književni jezici hrvatski i srpski dvije "varijante" istog jezika, s obzirom na postojanje slovenskog i bugarskog, znanstveno priznatih kao samostalnih filoloških predmeta, ne može se govoriti o jedinstvenom južnoslavenskom jeziku, iako taj termin često nalazimo u tisku.

Važno je ovdje naglasiti da su kasniji pokušaji ujedinjenja hrvatskog i srpske jezika, u duhu jugoslavenske unitarističke politike, bili pogodovani snažnom sklonošću Hrvata univerzalističkim kulturnim i političkim rješenjima, unatoč agresivnom srpskom nacionalizmu koji je također pribjegao jezičnim argumentima u korist velikosrpske ideje. Tako su istaknuti hrvatski lingvisti poput Jagića i Maretića ometali prirodnu tendenciju diferencijacije hrvatskog jezika od srpskom.

Značajno su doprinijeli kontinuiranoj podršci, unutar znanstvenih i književnih krugova, teze o zajedničkom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku, unatoč očitim velikosrpskim sklonostima Vuka Karadžića, oca modernoga srpske književne književnosti, koji je tvrdio da su svi Hrvati koji govore "štokavskim" dijalektima etnički Srbi i da je gotovo sva hrvatska narodna poezija dio srpske narodne književnosti. Prvo poglavlje njegovog djela, u kojem iznosi svoje velikosrpske teorije, nosi karakterističan naslov "Srbi su svi i svugdje".

Karadžić govori o "Srbima triju religija", što je, zapravo, u suprotnosti s duboko ukorijenjenom koncepcijom Srba, koji, prema svojoj bizantskoj tradiciji, svoju nacionalnost identificiraju s članstvom u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Hrvati su odgovorili na ove šovinističke i pseudoznanstvene teze inzistirajući na svom nacionalnom imenu, svojoj državnosti i svom nacionalnom identitetu. Glavni glasnogovornik ovog otpora bio je "hrvatski Mazzini", dr. Ante Starčević, poznat kao otac nacije. Istodobno su se ulagali napori za daljnje razlikovanje književnog jezika hrvatskog od srbijanskog njegovanjem hrvatske književne tradicije i korištenjem etimološkog pravopisa. Ti su se pokušaji činili kao odgovor na velikosrpski pritisak. Čini se smiješnim, ali neki su Srbi čak išli toliko daleko da su tvrdili da su Hrvati "ukrali" svoj književni jezik od Srba.

Iz tog razloga, u posljednjih stotinu godina rasprava o jeziku bila je neodvojiva od političkih kontroverzi. Glavni zagovornici hrvatske nacionalne ideje, a zatim većina naroda, poput A. Starčevića (1823.-1896.), zatim Estebana Radića (1871.-1928.) i Vladimira Mačeka (1879.-1964.), dosljedno su i sustavno naglašavali individualnost hrvatskog književnog jezika i koristili etimološki pravopis. Kada je Hrvatska 1939. (1939.-1941.) postigla ograničenu autonomiju, njezina autonomna vlada, kako bi se suprotstavila unitarističkim nastojanjima Jugoslavije, posebno tijekom diktature kralja Aleksandra (1929.-1934.), propisala je korištenje umjerenog etimološkog pravopisa u školama. Unatoč pritisku diktature, većina hrvatskih pisaca koristila je ovaj pravopis. Ovo distanciranje od Srba u jezičnoj sferi dobilo je dodatni zamah tijekom Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.), koju su komunisti ukinuli kada su na kraju Drugog svjetskog rata obnovili Jugoslaviju uz srpsku i rusku podršku.

Odgovor "druge Jugoslavije" na hrvatska nastojanja da nametnu vlastiti književni jezik došao je u obliku korištenja fonetskog pravopisa umjesto etimologije. Istodobno, snažno se naglašavaju brojne riječi, oblici, izrazi i modaliteti koji se koriste u Srbiji, a koji su strani hrvatskom jezičnom smislu. Godine 1954. u Novom Sadu, sjedištu Matice srpske (središnje srpske kulturne institucije), održan je sastanak hrvatskih i srpskih filologa. Odlučeno je da će se navodni zajednički jezik zvati srpskohrvatski u Srbiji i hrvatskosrpski u Hrvatskoj. Budući da se nije moglo poreći postojanje dvaju različitih književnih jezika, priznata je valjanost dviju različitih "varijanti" ovog jezika - srpske i hrvatske.

Nema sumnje da je Novosadski sporazum, predstavljen kao spontani i slobodni sporazum između lingvista i pisaca, bio manifestacija unitarističkih tendencija komunističke diktature, koja je tražila podršku obavještajnih službi u svojoj otvorenoj borbi protiv nacionalnog otpora Hrvata koji su žudjeli za svojom neovisnom nacionalnom državom. Komunisti su uspjeli spriječiti konsolidaciju neovisne hrvatske države, proglašene 1941. godine, u povoljnom međunarodnom kontekstu, ali nakon duge i krvave borbe koja je nesumnjivo imala karakter nacionalnog rata između Hrvatske i Srbije. Godine 1945. likvidirana je hrvatska neovisnost, a obnovljena je Jugoslavija, koja se raspala 1941. godine. Novi jugoslavenski vladari, s ciljem slamanja hrvatskog otpora novom režimu i nametnutoj južnoslavenskoj uniji pod srpskom hegemonijom, otišli su toliko daleko da su provodili masakre nad Hrvatima.

Baš kao i pod diktatorskim režimom srpske monarhije, ovaj unitaristički pritisak pod komunističkim režimom također je pogodovao, u jezičnoj sferi, nadmoći srpske književne zemlje i njezinom postupnom nametanju Hrvatima. Isto se dogodilo kao i nakon Bečkog sporazuma iz 1850.; Srbi ponovno nisu poštovali ono što je dogovoreno s hrvatskim piscima, s tom razlikom što je u novim okolnostima puna snaga središnje vlasti sa sjedištem u Srbiji težila nametanju srpske jezične "varijante" na štetu hrvatske.

Ti su napori duboko ranili Hrvate koji, pod jednom od najbrutalnijih diktatura, nisu mogli izraziti svoje nezadovoljstvo ne samo zbog odredbi nametnutih u unitarističkom smjeru, već i zbog sustavnog kršenja tih odredbi i drugih pritužbi i mjera protiv hrvatske književnosti i jezika. To je izazvalo reakciju upravo onih hrvatskih pisaca koji su potpisali Novosadski sporazum.

Ovo hrvatsko nezadovoljstvo postalo je očito tek u novije vrijeme kada je, zbog određene "liberalizacije" režima, postalo moguće suprotstaviti se ne samo ekonomskom iskorištavanju Hrvatske u korist Srbije, već i unitarističkom pritisku u kulturnoj sferi, posebno u pogledu tumačenja nacionalne povijesti i nametanja srpske jezika u upravi, obrazovanju, komunikacijama i vojsci. Taj pritisak ne osjećaju samo Hrvati, već i Slovenci i Makedonci, kojima je priznato pravo na vlastite književne jezike, no srpski se nameće kao službeni jezik cijele federacije. Čak su i najviši čelnici komunističkog režima otvoreno osuđivali unitarističke tendencije koje je propagirala središnja vlada, jer su bile u izravnoj suprotnosti sa službenom doktrinom da je Jugoslavija višenacionalna savezna država i da njezin ustav priznaje "socijalističke republike" Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru kao nacionalne države.

Poraz Aleksandra Rankovića, vidljivog vođe velikosrpske skupine koja je dvadeset godina dominirala Partijom i Državom, u Hrvatskoj je protumačen kao mogućnost otpora u kulturnoj sferi, koja se smatrala daleko važnijom od industrijskog razvoja, budući da su narodi prije svega kulturne zajednice.

Međutim, Rankovićeva smjena bila je manje posljedica želje za ublažavanjem pritiska za ujedinjenjem, a više opasnosti od puča protiv Tita koji su pripremali velikosrpski komunisti uz podršku Sovjetskog Saveza. Ovaj "puč" imao je za cilj svrgnuti, u sovjetskom stilu, ne samo Tita već i komunističke vođe u Hrvatskoj, Sloveniji i Makedoniji. Stoga je to bila borba za vlast bez obzira na nacionalna prava žrtava velikosrpske politike. Iz tog razloga, Rankovićevim padom srpska premoć nije nestala.

U borbi za vlast, Tito i njegovi suradnici morali su tražiti podršku i od srpskih komunista, pa čak i uvjeravati Moskvu u svoje prijateljske osjećaje prema Sovjetskom Savezu. U nastojanju da održi krhku ravnotežu između centripetalnih i centrifugalnih sila unutar jugoslavenskog nacionalnog i kulturnog konglomerata, Tito je nastavio činiti ustupke velikosrpstvu. Čak je i pokušaj reforme decentralizacije opravdavan velikosrpskim krugovima kao nužan za održavanje jedinstva višenacionalne države ublažavanjem pritiska na Hrvate i druge narode Jugoslavije, budući da bi u suprotnom uslijedili otvoreni nacionalni sukobi i raspad države, kao što se dogodilo 1941. godine.

Hrvatsko javno mnijenje, uključujući istaknute komuniste koji, stjecajem okolnosti, upravljaju važnim književnim i znanstvenim institucijama, izrazilo je svoje nezadovoljstvo Titovim prešutnim ustupcima velikosrpskim elementima. Ne budući da je izravno uključena u politiku, intelektualna klasa je bliže povezana sa životom naroda od omraženih političara i lakše od onih na vlasti uočava da ova Titova taktika paralizira transformaciju Jugoslavije, sada proširene Srbije, u zajednicu ravnopravnih naroda, što je jedno od načela same službene doktrine. Glavne žrtve ove taktike smirivanja, usmjerene na očuvanje režima i države, od početka su bili Hrvati.

Dok se Slovencima i Makedoncima, barem u teoriji, priznaje pravo na njihov nacionalni jezik i kulturu, srpski jezik i kulturne vrijednosti, koje u konačnici vode do srbizacije Hrvata, nametnute su Hrvatima pod izlikom solidarnosti sa Srbima. Ustupci nacionalnim osjećajima Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca – manjih perifernih republika – mogu se protumačiti kao puka taktika koncentriranja svih snaga na slamanje hrvatskog nacionalnog otpora rješavanju srži jugoslavenskog problema i glavne prepreke provedbi programa Velike Srbije. Nakon što se hrvatski otpor slomi, ništa neće spriječiti ostvarenje Velike Srbije.

Očito je da čak i komunistički intelektualci u Hrvatskoj razmišljaju na ovaj način. Do sada su im stranački čelnici govorili da je sudbina režima i jugoslavenske države neodvojiva. Raspad jugoslavenske države pod pravom na nacionalno samoodređenje ne bi samo uzrokovao slom komunističkog režima u Hrvatskoj, već bi izazvao i krvave odmazde protiv njegovih hrvatskih komunističkih korisnika.

Nasuprot tome, među intelektualcima povezanima s Komunističkom partijom, bilo da su joj se pridružili tijekom rata ili iz oportunizma, a da ne spominjemo mlađu generaciju, ovaj argument i strah od odmazde svakodnevno gube svoju uvjerljivu moć. S obzirom na rastuće protivljenje sovjetskoj vlasti u zemljama srednje i istočne Europe, smirivanje napetosti između zapadnih demokracija i komunističkih zemalja te ekumenski duh Drugog vatikanskog koncila, slogani o kapitalističkoj, imperijalističkoj i vatikanskoj prijetnji protiv "narodnih vlasti" Jugoslavije više ne drže vodu.

Tako su nastala oštra neslaganja između političkih vođa i komunističkih intelektualaca koji, zajedno s drugim hrvatskim piscima i znanstvenicima, rade na obrani hrvatskog jezika, zanemarujući taktike smirivanja najviših komunističkih vođa, na čelu s Titom. To je jasno vidljivo iz okolnosti oko osmišljavanja, izrade i objavljivanja Deklaracije o nazivu i pravima hrvatskog književnog jezika, kao i iz nasilne reakcije komunističkih vlasti.

III. Deklaracija i njezin utjecaj

Aktivnosti oko izrade, rasprave i potpisivanja "Deklaracije o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika" završene su sredinom ožujka 1967. Deklaracija je upućena Hrvatskom saboru (Sabor Croatia) i Beogradskoj skupštini (Skupstina), koji su tada raspravljali o ustavnim reformama, ali i široj javnosti. Dok su potpisnici dvama zakonodavnim tijelima podnosili Deklaraciju, tražeći zaštitu hrvatskog jezika u tekstu predloženog Ustava, zagrebački književni i kulturni tjednik Telegram objavio je 17. ožujka puni tekst dokumenta.

Kasnije se ispostavilo da su komunistički vođe, saznavši za Deklaraciju "pukim slučajem", zamolili komunističke intelektualce, koji su bili vrlo aktivni u njezinoj pripremi, da spriječe njezino objavljivanje. Urednici Telegrama - također komunistički, jer nije moglo biti drugačije - ipak su objavili Deklaraciju pod izlikom da se već tiska. Na taj je način Deklaracija dospjela do javnosti, kojoj je i bila upućena. Izazvala je ogroman interes ne samo u Hrvatskoj već i u Srbiji, što je onemogućilo njezino ušutkavanje ili sprječavanje rasprave o eksplozivnom pitanju koje je stavila u prvi plan.

Stoga je Izvršni komitet Saveza komunista Hrvatske, zajedno s članovima Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije prisutnima u Zagrebu i pouzdanim predstavnicima tiska i televizije, odlučio kako reagirati. Vjesnik, zagrebačke dnevne novine i glavni komunistički organ u Hrvatskoj, morao je 19. ožujka objaviti tekst Deklaracije na cijeloj stranici, a istovremeno i članak pod naslovom "Politika, a ne jezikoslovlje", zajedno s "Zaključcima Novosadskog sporazuma" iz 1954. i popisom potpisnika (neki su potpisali oba dokumenta), te tekstom "Predgovora pravopisa hrvatsko-srpskog književnog jezika", koji su zajednički pripremili hrvatski i srpski filolozi.

To je bio signal i smjernica za pokretanje široke kampanje protiv Deklaracije, s ciljem ušutkavanja i diskreditiranja njezinih inicijatora i potpisnika. U toj kampanji, uz brojne institucije i organizacije pod kontrolom komunista, uključujući cijeli tisak, radio i televiziju, aktivno je sudjelovao i sam komunistički diktator Tito. Sve je to koordinirano kao preludij sankcijama protiv promotora Deklaracije i kategoričkom odbacivanju prijedloga o ustavnoj zaštiti imena i ravnopravnosti hrvatskog književnog jezika.

U prethodnom poglavlju osvrnuli smo se na povijesnu pozadinu Deklaracije. Ovdje je prikladno raspraviti o njezinom tekstu i opsegu. Kao što je spomenuto, istaknuti komunistički intelektualci aktivno su sudjelovali u njezinoj izradi i potpisivanju. Očito su vjerovali da je uklanjanjem Rankovića, svemoćnog nositelja velikosrpskog šovinizma, došlo vrijeme da se osigura ravnopravnost hrvatskog književnog jezika sa srpskim, koji je do tada bio favoriziran. Istaknuti hrvatski intelektualci - među njima i Miroslav Krleža, najbriljantniji komunistički pisac i član Centralnog komiteta stranke u Hrvatskoj - surađivali su s nekomunističkim hrvatskim piscima, znanstvenicima i lingvistima.

Štoviše, među članovima raznih institucija koje su podržale Deklaraciju bilo je i nekoliko Srba iz Hrvatske, koji su time izrazili solidarnost s njezinim hrvatskim inicijatorima. Slijedom toga, Deklaracija nije djelo hrvatskih nacionalista, a kamoli nacionalističkih ekstremista. Naprotiv, zamišljena je unutar strogih okvira legalnosti i stvarnosti jugoslavenske komunističke države, činjenica koja se upečatljivo odražava u njezinom predgovoru i punom tekstu, toliko umjerena u svojoj formulaciji da oni koji nisu upoznati sa situacijom ne bi mogli razaznati nikakve revolucionarne ili buntovne elemente. Puni tekst Deklaracije objavljen je kao Prilog I, str. 27-28. Ovdje ćemo se ograničiti na kratku analizu.

Postavljajući se u okvir jugoslavenskog komunističkog zakonodavstva, potpisnici tvrde - iako većina u to ne vjeruje - da je komunistička revolucija vrhunac višestoljetne borbe jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu. Nastavljaju tvrdeći da je Deklaracija "u skladu s temeljnim načelima socijalizma u pogledu prava čovjeka da živi slobodno od svakog ugnjetavanja" i "s pravom svakog naroda na puni suverenitet i neograničenu jednakost sa svim drugim nacionalnim zajednicama..." Međutim, ovo "načelo nacionalnog suvereniteta i potpune jednakosti nije ostvareno u kulturnoj sferi, posebno u pogledu prava hrvatskog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom", unatoč njegovoj sličnosti sa srpskim. To se dogodilo, unatoč jasnoći načela, sporazuma i zakonskih odredbi, zbog "tendencija prema etatizmu, unitarizmu i hegemonizmu" i zbog "izvjesne nepreciznosti u formulacijama".

Dakle, načela, sama po sebi jasna, provode se "putem državnog aparata i sredstava javnog priopćavanja" (savezna tijela, Tanjug - službena novinska agencija -, jugoslavenski radio i televizija u zajedničkim emisijama, putem poštanskih i telekomunikacijskih usluga, željeznica, tzv. ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca, a zatim i kroz upotrebu jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama). Zapravo, čak i danas se provodi nametanje "državnog jezika", tako da se hrvatski književni jezik svodi na neravnopravan status lokalnog dijalekta. Nadalje, "u praksi se srpski jezik silom činjenice nameće kao jedini jezik za Srbe i Hrvate". Iz tog razloga, 18 hrvatskih književnih, kulturnih i znanstvenih institucija predlaže izmjenu ustavnog teksta kako bi se službeno priznala četiri službena jezika umjesto sadašnja tri, i to: srpski, hrvatski (a ne samo "srpsko-hrvatski"), slovenski i makedonski, te da se posljedično hrvatskom književnom jeziku da praktična ravnopravnost sa srpskim.

Deklaracija preventivno odbacuje prigovor da je, zbog "zajedničke jezične osnove" između srpske i hrvatske, nepotrebno razlikovati ih različitim nazivima u praksi. Odgađanje hrvatskog jezika proturječi "pravu svakog od naših naroda da sačuva sve atribute svog nacionalnog postojanja i da u najvećoj mogućoj mjeri razvije ne samo svoju ekonomsku već i svoju kulturnu djelatnost". Među atributima nacionalnog života, pravo Hrvata da svoj jezik nazovu vlastitim imenom je od najveće važnosti.

U završnom dijelu navodi se da je Deklaracija upućena zakonodavnim tijelima odgovornima za ustavnu reformu (Matica Hrvatska joj je poslala tekst), ali i "svoj našoj javnosti", što opravdava njezino objavljivanje unatoč naporima komunističkog vodstva da to spriječi u zadnji čas.

To je od najveće važnosti za ispitivanje. Među razlozima zašto je komunistički režim nasilno odbacio Deklaraciju bila je reakcija Srba. Neposredan odgovor došao je od srpskih pisaca u obliku nacrta rezolucije koji je potpisala skupina od 26 članova Društva srpskih pisaca, pripremljenog dva dana nakon objave Deklaracije.

Sastavljen je kao "Prijedlog", koji je trebao biti razmotren na plenarnoj sjednici Društva, već najavljenoj za travanj 1967. u Beogradu. Prijedlog u cijelosti prepisujemo u Dodatku II, prema tekstu objavljenom u Borbi (2. travnja 1967., Beograd). Na zahtjev komunističkih vlasti, o ovom prijedlogu se nije raspravljalo, jer su ga potpisnici povukli, nudeći razne izgovore: neki su rekli da su ga potpisali iz ljutnje protiv Deklaracije, drugi jer su bili pijani itd.

Međutim, unatoč prkosnom tonu, važno je da su u ovoj prilici srpski pisci prepoznali kompetentnost i reprezentativnost potpisnika Hrvatske Deklaracije i opravdanost njihovih postupaka. svojih zahtjeva, iako zauzvrat izražavaju da Deklaracija podrazumijeva jednostrano "poništenje" Novosadskog sporazuma iz 1954. te zahtijevaju da se srpskoj manjini u Hrvatskoj prizna "pravo na školovanje na svom jeziku i pismu i prema vlastitim nacionalnim nastavnim planovima i programima, pravo na korištenje svog nacionalnog jezika i pisma u komunikaciji sa svim službenim tijelima... ukratko, pravo da slobodno i bez prepreka njeguju sve aspekte svoje nacionalne kulture".

U konačnici, srpski pisci, iako su pokušali ograničiti opseg Deklaracije priznajući kompetenciju njezinih potpisnika u pitanjima književnog jezika i usvajajući načelo prava svakog naroda na vlastiti jezik, opovrgnuli su kampanju režima koja je inzistirala na političkoj prirodi Deklaracije i stoga na neprimjerenom miješanju pisaca u političku sferu rezerviranu za Komunističku partiju.

S druge strane, sugerirajući da Deklaracija navodno predstavlja prijetnju pravima srpske manjine u Hrvatskoj, autori Nacrta, u svojstvu velikosrpskih nacionalista, našli su se u istoj liniji kao i režim, jer su - kao što ćemo uskoro vidjeti - ponovili ono što je službeno rečeno.

Polazeći od poznatog marksističko-lenjinističkog stajališta da samo Komunistička partija ima pravo zastupati interese naroda, te smatrajući Deklaraciju činom usmjerenim protiv "bratstva i jedinstva" Srba i Hrvata, kako ga je interpretirala komunistička propaganda, Vjesnik u svom članku "Politika, a ne jezikoslovlje" tvrdi da su se hrvatski pisci i filolozi diskvalificirali zadiranjem u političku arenu, rezerviranu za komuniste. Tito, poput Staljina i drugih visokih dužnosnika, tvrdi da su oni, a ne pisci i filolozi, pozvani odlučivati o kulturnim i književnim pitanjima. U ovom konkretnom slučaju, komunistički vođe smatraju da obrazloženje Partije-Države zahtijeva da se, unatoč toliko promoviranoj "liberalizaciji" i nacionalnoj ravnopravnosti, hrvatski jezik mora učinkovito nametnuti Hrvatima te da se moraju promovirati mjere koje favoriziraju prevlast Srba kao zagovornika unitarizma. Stoga se, u skladu s totalitarnim koncepcijama, hrvatskim piscima i filolozima uskraćuje pravo razmišljanja i predlaganja ideja o svom jeziku, odnosno o svojim specifičnim aktivnostima.

Ali kada je 1954. godine nekoliko hrvatskih pisaca i jezikoslovaca, pod pritiskom Rankovićevog terora, pristalo na određene odredbe koje su, u namjeri režima, trebale dovesti do jezičnog jedinstva - u stvarnosti, do nametanja srpske književne jezika - onda su, naravno, bili kompetentni. Sada, kada su ti isti pisci i filolozi, ohrabreni Rankovićevim padom, istaknuli da je praksa, a ne njegova Deklaracija, "poništavala" ono što je dogovoreno u Novom Sadu u vezi s određenom jednakošću između hrvatskih i srpskih "varijanti" navodnog zajedničkog književnog jezika, komunisti poriču kompetentnost 18 znanstvenih i književnih institucija. Istovremeno, društva bivših gerilaca, komunistički odbori općina, sindikati i drugi subjekti koji nemaju nikakve veze s književnošću prosuđuju o pitanjima književnog jezika.

Čak su i komunisti albanske manjine na Kosovu i Metohiji, unatoč tome što ne razumiju hrvatski i što malo ili nimalo ne znaju o književnosti, otišli toliko daleko da su ponudili svoja mišljenja o hrvatskom književnom jeziku. Upravo je pred njima Tito govorio protiv Deklaracije tijekom svog posjeta toj regiji, pokušavajući smiriti Srbe, uznemirene snažnim zahtjevima albanske manjine, nakon Rankovićeve eliminacije, za zaštitu od pritiska komunističke političke policije, kojom su Srbi dominirali više od 20 godina.

Insinuacije srpskih pisaca, koje odražavaju propagandu komunističkog režima, također su neodržive. Prema njima, hrvatski pisci i filolozi, zahtijevajući da hrvatski nacionalni jezik ima svoje nacionalno ime i bude ravnopravan srpskom, "poništili" su Novosadski sporazum, a oni koji su potpisali i Sporazum i Deklaraciju bili su nedosljedni. Međutim, te tvrdnje proturječe tekstu Deklaracije, u kojem se jasno navodi da se Hrvatima službeno nameće srpski književni jezik, suprotno duhu Novosadskog sporazuma, koji je, barem u teoriji, osigurao krhku ravnotežu između hrvatskih i srpskih "varijanti" navodnog zajedničkog književnog jezika.

Nije bilo potrebno čekati Deklaraciju da bi se shvatilo da je Novosadski sporazum, zapravo, mrtav. Stoga su Srbi "poništili" Sporazum uz pomoć komunističkog režima. Posljedično, oni koji su potpisali Sporazum, a sada i Deklaraciju, u stvarnosti se još uvijek bore za ravnopravnost između hrvatskog i srpske jezika. Ako ih treba kritizirati, to mogu biti samo Hrvati jer su bili preslabi ili preplašeni 1954. godine, budući da su unaprijed mogli znati da se Srbi neće pridržavati sporazuma, već će pokušati nametnuti svoju hegemoniju.

Stoga, prisutnost onih koji su potpisali Sporazum, a sada i Deklaraciju, ne govori protiv, već u prilog Deklaraciji.

Potpisnici Deklaracije, koji se optužuju za političke, a ne jezične motive, lako bi priznali, kad bi mogli, da interesi Partije-Države u službi velikosrpstva - odnosno politički motivi - vode kampanju režima protiv Deklaracije, dokumenta čija je glavna karakteristika stavljanje ključnog pitanja očuvanja hrvatske nacionalne kulture na dnevni red. Svakako, važna pitanja u nacionalnom životu mogu biti i, iako ne nužno, politička pitanja. No, u ovom slučaju, riječ je o politici u strogom smislu, odnosno o pitanju općeg nacionalnog dobra, izvan i iznad stranačkih rasprava.

U tom smislu, inicijatori i potpisnici Deklaracije shvaćali su pitanje nacionalnog jezika. Hrvatski intelektualci, a ne komunistički vladari, tumače i brane hrvatske nacionalne interese. Tako ga shvaćaju čak i pisci i filolozi komunističke pripadnosti, sudionici ove zajedničke akcije hrvatskih intelektualaca, unatoč značajnim ideološkim razlikama i unatoč pritiscima komunističkih aparatčika.

U stvarnosti, riječ je o nacionalnom frontu, otvorenoj pobuni intelektualaca, uključujući i komuniste, protiv komunističkog političkog monopola koji se prakticira na štetu hrvatskih nacionalnih interesa i prava, protiv službene laži o sretnom rješavanju nacionalnih sukoba unutar multinacionalnog jugoslavenskog konglomerata, što bi trebalo poslužiti kao opravdanje komunističkog režima i pred pogođenim narodima i pred međunarodnim javnim mnijenjem. Poznato je da su čak i utjecajni zapadni političari - na primjer, Sir Anthony Eden - prihvatili, barem pro forma, tezu da bi, s obzirom na prethodni neuspjeh srpske dinastije, komunistički režim bio prikladniji za organiziranje političkog sporazuma između zaraćenih naroda unutar jugoslavenskog konglomerata.

Gnjevna reakcija režima očitovala se u stalnom ponavljanju da Deklaracija predstavlja napad "protiv najvećeg dostignuća nacionalnooslobodilačke borbe, naime, bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije". Ton cijeloj kampanji dao je diktator Tito, koji je, tvrdi se, smatrao ponovnu uspostavu Jugoslavije svojim glavnim djelom, a njezino očuvanje svojom povijesnom misijom. Na Kosmetu se više puta pozivao na Deklaraciju, naglašavajući da Komunistička partija "neće dopustiti napad na najveće dostignuće nacionalnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije: bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije..." Aludirajući na Deklaraciju, opisao ju je kao "moć s leđa" onih koji su "radili prikriveno i iznenada udarili s leđa". Ona to povezuje s pojedincima koji "na profinjen, a ponekad i tajnovit način napadaju čak i Savez komunista, tvrdeći da je Savez komunista (Partija) navodno zastario i da je politički izgubio bitku."

To ogorčenje zbog toga što intelektualci previđaju Komunističku partiju stalni je izvor kritika za one među komunističkim vođama koji osuđuju Deklaraciju. Nije moglo biti drugačije, budući da Tito - bivši austrougarski narednik, metalac, profesionalni revolucionar, talentirani gerilski vođa i vješt partijski dužnosnik Staljinova tipa - u svojoj ulozi arbitra u jezičnim pitanjima, nije oklijevao držati predavanja piscima i filolozima - članovima odgovarajućih akademija, sveučilišnim stručnjacima i međunarodno priznatim autorima - navodeći da je, unatoč svemu, "Novosadski sporazum najbolje rješenje koje se moglo postići, budući da, zapravo, nema razlika o tom pitanju." Dan prije, govoreći u tvornici, iznio je kao nepobitan argument protiv Deklaracije da radnicima i seljacima "nije važno izgovara li se riječ ovako ili onako".

Pozivanje službene propagande i srpskih pisaca na pravo srpske manjine u Hrvatskoj (14% stanovništva prema službenim statistikama, nesumnjivo naklonjeno Srbima) na vlastiti jezik i pismo (ruska ćirilica), čak i ako postoji opasnost od diskriminacije (koje nema), predstavlja klasičan primjer inverzije pojmova.

Prema toj logici, čak ni u "Socijalistčkoj Republici Hrvatskoj", koja teoretski ima karakter nacionalne države, Hrvati ne bi imali pravo koristiti vlastiti književni jezik kako ne bi uvrijedili pripadnike relativno male srpske etničke manjine. Nadalje, prema toj istoj velikosrpskoj logici, Hrvati, ako ne žele biti etiketirani kao šovinisti, ne bi trebali zahtijevati jednaka prava na svoj jezik u središnjoj upravi višenacionalne države, gdje je njihov broj gotovo jednak broju Srba, koji žele nametnuti svoj jezik u javnoj upravi i svim medijima ne samo Hrvatima već i Slovencima, Crnogorcima i Makedoncima, a da ne spominjemo mađarsku i albansku manjinu.

Sam Tito, protiveći se Deklaraciji, zapravo se izjašnjava za nametanje hrvatskog književnog jezika, potpuno isključujući njihovu stoljetnu književnu tradiciju, konstitutivni dio hrvatske nacionalne kulture i, zbog okolnosti, bitan faktor u nacionalnom razlikovanju između Srba i Hrvata.

Što se tiče prava srpske manjine u Hrvatskoj na vlastiti jezik i pismo, prava za koja se komunisti tako žestoko zalažu, ta im prava nikada nisu bila uskraćena u Hrvatskoj pod normalnim okolnostima. Tijekom austrougarskog razdoblja, pod hrvatskom autonomnom vladom, srpska manjina uživala je puna prava u obrazovanju i kulturi. Pravoslavni kršćani imali su vlastite vjerske škole i koristili su ćirilicu bez ikakvih prepreka. Zapravo, srpska manjina u Hrvatskoj smatrana je "narodom države", baš kao i Hrvati - jedinstven slučaj u modernom dobu nacionalnih država, gdje su obično dominantni ljudi koji daju svoj nacionalni karakter dotičnoj državi.

Nakon ove analize lako je razumjeti zašto su prijedlozi Deklaracije o ustavnim amandmanima glatko odbijeni. Teško je povjerovati da je itko među inicijatorima i potpisnicima Deklaracije očekivao prihvaćanje njihovih prijedloga. Vjerojatnije je da su nastojali izvršiti pritisak na čelnike Komunističke partije u Hrvatskoj, koji su prethodno sudjelovali u protivljenju ekonomskom centralizmu, da učine isto i u kulturnoj sferi nakon Rankovićevog pada. Zasad se mogu zabilježiti burne reakcije hrvatskih komunističkih čelnika i niz odmazdi. Međutim, nakon poplave prosvjeda koje je organizirao režim, može se zaključiti da se hrvatski komunistički čelnici nalaze u neugodnoj situaciji.

S jedne strane, hrvatskoj javnosti pokazali su nedostatak hrabrosti da brane nacionalna prava suočeni s naletom velikosrbizma, čak i nakon Rankovićevog svrgavanja. Umjesto toga, hrvatski intelektualci morali su stati u obranu nacionalne kulture, prkoseći komunističkom vodstvu koje si prisvaja monopol na političko djelovanje i kontrolu nad svim aspektima nacionalnog života. Komunistički intelektualci koji su sudjelovali u izradi i potpisivanju Deklaracije bili su cenzurirani i kažnjeni zbog "nedostatka budnosti", "nacionalističkog odstupanja" i, prije svega, zbog neprijateljskog stava prema komunističkom vodstvu.

Njihovu ulogu potom su preuzeli "samozvani predstavnici hrvatskog naroda".

Drugim riječima, hrvatski intelektualci, uključujući i komuniste, vjerovali su da Komunistička partija Hrvatske ne brani nacionalne interese. To je jasno izjavio na sastanku Gradskog odbora zagrebačke stranke jedan od njegovih članova: "Vjerujem da je Deklaracija značila da Savez komunista (Partija) zauzima drugo mjesto u rješavanju određenih problema i u nacionalnom pitanju; to jest, da ne vodi tu borbu i da će se morati pronaći novi ljudi i nove snage kako bi se ta borba uspješno završila."

Vladimir Bakarić, predsjednik Izvršnog odbora Komunističke partije Hrvatske, otišao je dalje. Na sjednici Centralnog komiteta otvoreno je priznao da je "u vezi s nacionalnim pitanjem, čak i među našim komunistima, stvorena atmosfera u kojoj je onaj koji najviše kritizira (komunističko) vodstvo revolucionar."

Komunistički vođe, kao i u drugim prilikama kada govore o nacionalnim sukobima, tvrde da borba za uspjeh socijalizma automatski vodi do željenog rješenja, budući da su "interesi svih radnika identični". Međutim, komunistički intelektualci Hrvatske zaključili su da nametanje komunističke diktature nije donijelo jednakost prava između Hrvata i Srba. Stoga su podržali Deklaraciju i ustrajali u svom stavu unatoč monstruoznoj kampanji zastrašivanja koju je pokrenuo režim.

Sam Bakarić je to priznao kada je rekao da je deklaraciju potpisalo osamdesetak komunističkih intelektualaca, koji "nisu neprijatelji socijalizma. Naprotiv. I nemoguće ih je uvjeriti da su na krivom putu."

Vodeća figura režima u Hrvatskoj može objasniti pobunu intelektualaca samo sugerirajući da su oni raseljenici, ranjivi na strane manipulacije.

Nakon što je raspravio o navodnim uzrocima nacionalnog pitanja i pokušao ne proširiti jaz između hrvatskog javnog mnijenja i komunističkog vodstva, priznaje da se i sam morao boriti protiv ekonomskog centralizma.

Ali trenutno su "drugi prihvatili nacionalizam, upravo oni koji u ovoj revolucionarnoj fazi nisu pronašli svoje mjesto, s kojima ne možemo pronaći zajednički jezik..." U ovom pitanju "umiješali su se i stranci" (misleći na prognanike), a "razne obavještajne službe su uvelike uključene."

Bakarić je tada zahtijevao stroge kazne za poticatelje. Njegova kritika nacionalizma nije se ograničavala samo na Deklaraciju, već se proširila i na druge slučajeve intelektualne pobune. Ne isključuje, već predviđa druge slične slučajeve. Međutim, priznaje da je kampanja protiv Deklaracije "otišla predaleko". Izjavljuje da se protivi administrativnim mjerama, naime intervenciji političke policije, ali zahtijeva kazne od stranačkih organa.

Doista, nekoliko istaknutih komunističkih intelektualaca isključeno je iz Stranke, a drugi su ukoreni. (U Beogradu nitko od potpisnika "Prijedloga" nije isključen iz Stranke.) Svi koji su potpisali Deklaraciju lišeni su vodećih stranačkih i administrativnih položaja. M. Krleža, najistaknutiji komunistički pisac, dao je ostavku na mjesto člana Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske.

Komunistički vođe ne usuđuju se poreći postojanje neriješenih problema koji se tiču nacionalne ravnopravnosti, uključujući i problem hrvatskog jezika. Time su potvrdili ono što Deklaracija navodi. Zadržavaju pravo samo da sami riješe te probleme koristeći socijalističke metode. Pisci i lingvisti trebali bi te probleme prepustiti njima, iako priznaju da između njih i javnosti ne postoji "zajednički jezik" kada su u pitanju nacionalna prava.

Dok komunistički vođe nastoje začepiti pukotine u Hrvatskoj, gdje raste protivljenje srpskoj dominaciji u Partiji-Državi, istovremeno su prisiljeni braniti se od Srba, osuđujući "obranu naroda Jugoslavije", koju Srbi tumače kao bratsko prihvaćanje njihove hegemonije od strane drugih naroda višenacionalne države Jugoslavije. Ova podređenost velikosrbizmu vjeran je odraz jugoslavenske stvarnosti, bez obzira na to priznaju li to komunisti ili ne. Došli su na vlast isključivo zbog abnormalne situacije uzrokovane podređivanjem nekoliko naroda Srbiji nakon stvaranja nove južnoslavenske države prema mirovnim ugovorima iz 1919. Otpor potlačenih naroda neizbježno je doveo do sloma Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu i kasnijeg građanskog rata između Srba i Hrvata, s katastrofalnim posljedicama za oba naroda.

Stoga su uvjeti bili zreli za komunističku akciju, posebno za razumijevanje između komunista i velikosrba, koje su komunisti prethodno oštro kritizirali. Raspadom Jugoslavije, Srbi, dotad privilegirani narod, našli su se nemoćni u zemlji pod njemačkom i bugarskom okupacijom. Mase, prožete velikosrpskim duhom, postale su ogorčen, pa čak i očajan element, psihološki uvjetovan da prihvati vodstvo komunista koji su obećavali obnovu Jugoslavije uz rusku pomoć i nemilosrdno kažnjavanje svih protivnika te države.

Samo na taj način komunisti su mogli provesti svoju revoluciju. Ali to je podrazumijevalo izdaju naroda prisilno uključenih u Jugoslaviju, odnosno velike većine stanovništva. Komunisti su ostvarili svoju revoluciju, ali su postali instrumenti i zarobljenici velikosrpstva. Temelji njihove moći još uvijek leže u Srbiji. Srbi su jedini mogući čuvari prisilnog državnog jedinstva koje komunisti licemjerno pokušavaju opravdati posebnim bratstvom jugoslavenskih naroda, proturječeći stvarnosti, pa čak i načelima komunističkog internacionalizma.

Ne postoji valjan razlog za posebno bratstvo među jugoslavenskim narodima koje ne bi moglo obuhvatiti i druge narode. Inzistiranje na "bratstvu i jedinstvu" kao "krajnjem postignuću" partizana tijekom posljednjeg svjetskog rata nespojivo je s komunističkom doktrinom i s voljom naroda koji se opiru nametnutoj uniji sa Srbijom. Samo kroz dijalektičke labirinte može se, na neki način, pomiriti s komunističkom koncepcijom da bi sumnjivo "bratstvo i jedinstvo", a ne komunistička revolucija, bilo glavno i konačno osvajanje, ne samo u ratnim vremenima već zauvijek.

Jugoslavenski komunistički diktator, govoreći protiv deklaracije "aktivistima" kosmetske stranke, dao je obilje dokaza o dvoličnosti i nedosljednosti u korištenju slogana o poznatom "bratstvu naroda Jugoslavije" kada je rekao:

"Među nama komunistima ne smije biti toga: ja sam Srbin, ti si Albanac, ili ti si Crnogorac, i slično. Iznad svega, vi ste komunisti."

To jest, među komunistima, nacionalni interesi moraju biti podređeni razumu Države-Partije, kojom dominiraju Srbi.

Ali to znači ignoriranje mišljenja i interesa ogromne nekomunističke većine. U konkretnom slučaju Kosmeta, radi se o sukobu između Srba, koji Kosmet smatraju "starom Srbijom", i Albanaca s Kosmeta, koji čine veliku većinu stanovništva. Nadalje, žive u gusto naseljenim područjima uz granice Albanije, svoje nacionalne države, i s pravom ne mogu shvatiti u ime kakvog "bratstva" bi Albanci s Kosmeta trebali biti podložni Srbiji umjesto da budu uključeni u albansku nacionalnu državu.

Albanci nisu dio slavenske jezične skupine i za njih su čak i argumenti svojevrsnog "bratstva" u smislu panslavenske propagande, kako se nameće Hrvatima i Srbima koji pripadaju slavenskoj jezičnoj skupini, nevažeći. Štoviše, Albanci s Kosmeta su uglavnom muslimani, pa ih religija ne ujedinjuje, već ih odvaja od pravoslavne Srbije i Rusije. S druge strane, Albanci vrlo dobro znaju da su, budući da su muslimani, "nasljedni neprijatelji" Srbima, bivšim pristašama turske vlasti. Iz tih razloga, sadašnji komunistički vladari u Albaniji radije su sateliti daleke Kine nego Rusije, tradicionalnog zaštitnika Srbije.

Otuda potreba da Tito podsjeti kosmetske komuniste, i Srbe i Albance, da su prije svega komunisti, a tek onda Srbi ili Albanci.

Ali, s obzirom na to da je Albanija jedna od država s komunističkim režimom, kako se čak i kosmetski komunisti, čak i kao stranački aktivisti, mogu uvjeriti da moraju prihvatiti velikosrpsku tezu, da je njihovo mjesto u Srbiji, a ne u susjednoj nacionalnoj državi Albanaca?

Očito je da je, u ovom konkretnom slučaju, toliko hvaljeno "bratstvo", čak i pozivanje na marksistički internacionalizam - kako ga tumači ostarjeli diktator, sada prilično oslabljen - ništa više od grube imitacije velikosrpstva.

Nema sumnje da Bakarić, Tripalo i drugi komunistički vođe u Hrvatskoj savršeno dobro znaju da su oni, poput Tita, zarobljenici velikosrpstva od trenutka kada su se s njim udružili s ciljem postizanja komunističke revolucije, što je tada bilo nemoguće bez masovnog sudjelovanja vitalnih interesa naroda kojem pripadaju.

To je njihovo stanje kao komunista; Možda im je utjeha to što su tada djelovali u skladu s linijom dijalektičkog aktivizma, odnosno kako bi postigli, s njihove točke gledišta, najviše dobro, komunističku revoluciju, što je tada bilo nemoguće bez masovnog sudjelovanja Srba. Kako bi umirili Srbe, postali su suučesnici u likvidaciji hrvatske nacionalne države, koja je nastala 1941., i u masakrima hrvatskih domoljuba 1945. Na taj su se način uspjeli etablirati kao vladari u drugoj Jugoslaviji, ali onoj kojom su dominirali Srbi, baš kao i u prvoj (1918.-1941.), unatoč "socijalističkoj" i federalističkoj fasadi obnovljene jugoslavenske države.

Bliži hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti od Tita, komunistički vođe Hrvatske, pod pritiskom komunističkih intelektualaca koji su potpisali Deklaraciju, ne prigovaraju da su loši komunisti, već da su pogriješili zbog žurbe. S jedne strane, podržavali su Rankovićevu velikosrpsku politiku, a s druge, ponovno oživljavanje hrvatskog nacionalizma, koji nije bio samo antijugoslavenski već i antikomunistički i prozapadni.

Slaba točka u samoobrani hrvatskih komunističkih vođa, zatočenika velikog konzervativizma, iz perspektive komunističkih intelektualaca, bila je i nastavlja biti njihova nemoć u suočavanju sa sukobom dviju lojalnosti - komunističke i patriotske - uzrokovanog njihovim savezom s velikim konzervativizmom. Uokviravajući problem svrstavanjem se s nekomunistima u obrani nacionalnih vrijednosti, hrvatski komunistički intelektualci potkopali su stranačko vodstvo i stavili u prvi plan problem rješavanja sukoba dviju lojalnosti: domovini i komunističkoj revoluciji.

Deklaracija o nazivu i trenutnom statusu hrvatskog književnog jezika

Vijekovna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnom transformacijom 1941.–1945. Uspjesi narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućili su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da započnu novu fazu svog povijesnog života. Držeći se temeljnih načela socijalizma o pravu svake osobe da živi slobodno od svakog ugnjetavanja i pravu svakog naroda na puni suverenitet i apsolutnu jednakost s drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su svoju federalnu uniju, koja se sastoji od šest socijalističkih republika, kao jamstvo njihove međusobne jednakosti, bratstva i socijalističke suradnje.

Načelo nacionalnog suvereniteta i apsolutne jednakosti uključuje i pravo svakog naroda da očuva sve atribute svog nacionalnog postojanja i da u najvećoj mogućoj mjeri razvija ne samo svoju ekonomsku već i svoju kulturnu djelatnost. Među tim atributima, sam nacionalni naziv jezika kojim se služi hrvatski narod igra odlučujuću ulogu, budući da je neotuđivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkoj pojavi koja, kao svojevrsna jezična varijanta ili u cijelosti, pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski sporazum priznao je zajedničku jezičnu osnovu srpske i hrvatske književne osnove jezika, a da nije nijekao povijesnu, kulturnu, nacionalnu i političku istinu o pravu svakog naroda da koristi svoj jezik kao sredstvo nacionalnog i kulturnog života. Ta su postignuća oblikovana i ustavnim tekstovima i programom Saveza komunista, političkog vodiča naših naroda u revolucionarnoj borbi.

Iako su temeljna načela jasna, nepreciznosti u njihovoj formulaciji omogućile su da se u praksi zaobiđu, iskrive i prekrše unutar širih devijacija našeg gospodarskog i kulturnog života. Poznato je pod kojim su se okolnostima u našoj zemlji ponovno pojavile etatističke, unitarističke i hegemonističke tendencije, a s njima i koncept potrebe za "državnim jezikom". U praksi je ta uloga dodijeljena srpskom književnom jeziku zbog njegovog dominantnog utjecaja u administrativnom središtu naše državne zajednice.

Unatoč odlukama donesenim na Osmom kongresu i Četvrtom i Petom plenarnom zasjedanju Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, koje su naglasile važnost, posebno u naše vrijeme, socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda i, prema tome, njihovih jezika u administrativnom aparatu i javnim i masovnim medijima (savezne novine, novinska agencija TANJUG, radio i televizija, zajedničke emisije, poštanske i telekomunikacijske usluge, željeznice, politička i ekonomska literatura, filmski žurnali i razni administrativni obrasci), a posljedično i u jeziku koji se koristi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, "državni jezik" se efektivno nameće i danas, svodeći hrvatski književni jezik u neravnopravan status lokalnog dijalekta.

Prvo, značajne inicijative ekonomske i društvene reforme, koje proizlaze iz bitnih obilježja samoupravljanja karakterističnog za naše socijalističko društvo, prisiljavaju nas, unutar područja naših jezičnih, književnih, znanstvenih i kulturnih aktivnosti općenito, da poduzmemo sve što je potrebno kako bismo osigurali neposrednu provedbu i primjenu svih načela zacrtanih u našem socijalističkom sustavu.

U tom smislu, dolje potpisane hrvatske kulturne i znanstvene institucije i organizacije smatraju bitnim:

1) Utvrditi, kroz ustavni tekst, jednaka prava četiri književna jezika: slovenskog, hrvatskog, srpske i makedonskog.

U tu svrhu potrebno je izmijeniti tekst članka 181. Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji bi trebao glasiti:

"Savezni zakoni i drugi dokumenti saveznih tijela objavljuju se, u izvorniku, na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom. U službenoj komunikaciji organi federacije dužni su se pridržavati načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije."

Prava etničkih manjina u Jugoslaviji na njihove jezike također moraju biti na odgovarajući način zajamčena.

Važeća ustavna odredba o "srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku", svojom nepreciznošću, omogućuje da se ta dva paralelna naziva u praksi shvaćaju kao sinonimi, a ne kao osnova za ravnopravnost hrvatskog i srpske književne jezika, kako međusobno tako i s jezicima ostalih naroda Jugoslavije. Takva zbrka omogućuje da se srpski književni jezik u praksi silom nametne kao jedini srpsko-hrvatski jezik.

Da je to istina, dokazuju brojni primjeri, uključujući i najnoviji: Zaključci Pete skupštine Saveza skladatelja Jugoslavije. Ove su rezolucije objavljene istovremeno na srpskom, slovenskom i makedonskom jeziku kao da hrvatski književni jezik ne postoji i kao da je identičan srpskom književnom jeziku.

Potpisane organizacije i institucije smatraju da u tim slučajevima hrvatski narod nije zastupljen i da je stavljen u nejednak položaj. Ova se praksa ne može ni na koji način opravdati pozivanjem na očitu znanstvenu činjenicu da hrvatski i srpski književni jezik proizlaze iz zajedničke jezične baze.

2) U skladu s prethodnim tvrdnjama i objašnjenjima, bitno je osigurati dosljednu upotrebu hrvatskog jezika u školama, tisku, javnom i političkom životu te na radiju i televiziji kad god je u pitanju hrvatsko stanovništvo, te da zaposlenici, učitelji i oni koji javno djeluju, bez obzira na svoje podrijetlo, moraju službeno koristiti književni jezik sredine u kojoj djeluju. Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, Saveznoj skupštini Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i cijelom našem javnom mnijenju, kako bi se u izmjenama i dopunama Ustava koje se trenutno razmatraju, jasno formulirala gore navedena načela i, posljedično, osigurala njihova puna primjena u našem društvenom životu.

Matica Hrvatska (Središnja književna ustanova, bilješka urednika). - Društvo hrvatskih književnika. - Hrvatski centar PEN kluba. - Hrvatsko filološko društvo. - Odsjek za filologiju Južnoslavenske akademije u Zagrebu. - Odsjek za modernu književnost Južnoslavenske akademije u Zagrebu. - Institut za lingvistiku i kazališne studije Južnoslavenske akademije. - Katedra za moderni hrvatsko-srpski jezik, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. - Katedra za moderni hrvatsko-srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. - Katedra za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. - Katedra za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. - Katedra za modernu hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. - Lingvistički institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu. - Institut za književne znanosti Sveučilišta u Zagrebu. - Institut za staroslavenske jezike u Zagrebu. - Hrvatsko društvo književnih prevoditelja.

Zagreb, 15. ožujka 1967.

Nacrt rezolucije grupe srpskih pisaca

Dan ili dva nakon što je Deklaracija objavljena na Telegramu (17. ožujka 1967.), skupina članova Društva srpskih pisaca sastavila je ovaj Prijedlog koji će se razmatrati kao nacrt Rezolucije koju će usvojiti plenarna sjednica njihovog Društva:

"Skupina pisaca razmotrila je 'Deklaraciju o nazivu i statusu hrvatskog jezika' koju je izdalo Društvo hrvatskih pisaca, a prethodno usvojile najuglednije znanstvene i kulturne institucije u Hrvatskoj. Nakon temeljite analize ovog značajnog povijesnog dokumenta, skupina pisaca smatra legitimnim i neotuđivim pravom svakog naroda da donosi odluke o nazivu i razvoju vlastitog jezika.

Skupina srpskih pisaca smatra da su institucije koje su potpisale 'Deklaraciju o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika' najkompetentnije u pitanjima koja se tiču hrvatskog književnog jezika te smatra njihovu deklaraciju reprezentativnom i zaslužnom.

Stoga, skupina pisaca koja predlaže ovu Rezoluciju, ostavljajući po strani povijesne i znanstvene aspekte pitanja i uzimajući u obzir..." Uzima se u obzir činjenica da dotična Deklaracija predviđa da se Bečki i Novosibirski sporazumi poništavaju. Hrvatski i srpski jezik razvijat će se u potpunoj samostalnosti i ravnopravnosti. Grupa predlagatelja Rezolucije smatra prirodnim da se prethodno navedeno proširi i na sve jezike naroda Jugoslavije i na sva nacionalna pisma: latinicu, makedonsku ćirilicu i srpsku, te na njihove ortografije.

Grupa predlagatelja Rezolucije podnosi zahtjev Skupštini Srbije, a posljedično i Saveznoj skupštini, Skupštini Socijalističke Republike Srbije i Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, da od sada dosljedno i obvezno ukinu iz službene upotrebe izraze "hrvatsko-srpski" ili "srpsko-hrvatski" te da u saveznoj upravi, zakonodavstvu, političkim organizacijama, željeznicama, poštanskim i telekomunikacijskim službama, agenciji Tanjug, leksikografskom zavodu Jugoslavije, carini, jugoslavenskoj vojsci i svim drugim institucijama moraju prakticirati ravnopravnost svih jugoslavenskih jezika i pisama.

Iz tog razloga, grupa autora koji predlažu ovu Rezoluciju zahtijeva da Beogradska radiotelevizija prestane samovoljno djelovati kao središnji jugoslavenski studio, uvede ćirilicu u svoj lokalni program i paralelno koristi oba pisma u zajedničkim emisijama Jugoslavenske radiotelevizije.

Društvo, odnosno grupa predlagatelja, smatra da nijedan napor nije prevelik i nijedna cijena nije previsoka ako se uvijek i dosljedno poštuje ravnopravnost jezika i pisama naših naroda.

Grupa autora koji predlažu ovu Rezoluciju smatra svojom dužnošću i pravom skrenuti pozornost na problem koji je, u svjetlu prethodnih zahtjeva, postao još hitniji.

Ustav jamči pravo na samostalan razvoj jezika i kulture svih naših naroda i narodnosti. Afirmacija priznanja i samostalan razvoj hrvatskog i srpske jezika zahtijeva da se to pravo ustavnim odredbama jamči svim Hrvatima koji žive na teritoriju Socijalističke Republike Srbije i svim Srbima koji žive na teritoriju Socijalističke Republike Hrvatske.

Grupa pisaca poziva na uključivanje u Ustave Socijalističke Republike Srbije i Socijalističke Republike Hrvatske odredbi koje jamče svim Hrvatima i Srbima pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu te prema njihovim nacionalnim nastavnim planovima i programima; da im se jamči pravo na korištenje vlastitog jezika i pisma u komunikaciji sa svim organima vlasti; pravo na osnivanje vlastitih kulturnih udruga, lokalnih muzeja, izdavačkih i novinarskih poduzeća; ukratko, nesmetano promicanje svih aspekata njihove nacionalne kulture.

Hrvatski jezik

Zdravko Sancevic, Caracas, Venezuela

Hrvati imaju svoj vlastiti jezik koji nazivaju hrvatskim (hrvatski jezik). Sastoji se od pučkih oblika (pučki jezik) kojima govori narod i književnog oblika (književnik jezik). Sinonimi za hrvatski, ponekad korišteni u prošlosti, uključuju ilirski, slovinski ili slovenski. Hrvatski pripada južnoslavenskoj grani slavenske jezične skupine, koja pak pripada istočnoslavenskoj ili satemskoj podjeli indoeuropske jezične obitelji.

Južnoslavenski jezici protežu se u širokom pojasu od jugoistočnih Alpa do Crnog mora, zauzimajući veći dio Balkanskog poluotoka i djelomično prodirući u srednju Europu. U stvarnosti, to je niz srodnih dijalekata kojima govore (od zapada prema istoku) sljedeće nacionalnosti: Slovenci, Hrvati, Crnogorci, Srbi, Makedonci i Bugari.

Svaka od ovih nacionalnosti ima svoj književni jezik, s izuzetkom Crnogoraca, koji dijelom slijede srpsku orijentaciju (pismo, pravoslavni crkveni utjecaji), a dijelom hrvatsku orijentaciju (dijalekt istočne Hercegovine i Dubrovnika). Priložen je dijagram s klasifikacijom i karakteristikama svakog od ovih jezika.

Filolozi su, međutim, primijetili da su bugarski, makedonski i istočnosrpski (torlački) dijalekti razvili određene fonetske i morfološke osobitosti više od ostalih južnoslavenskih dijalekata. Među njima se ističu sljedeće: 1) gubitak deklinacijskih završetaka; 2) upotreba postpozitivnog člana (zena-ta, dete-to) i 3) analitički karakter za razliku od sintetičkog karaktera slovenskog, hrvatskog i zapadnosrpskog jezika.

Ovaj poseban položaj bugarskog, makedonskog i istočnosrpskog (torlačkog) jezika, te činjenica da veliki broj Hrvata, hrvatskih Srba i Crnogoraca govori dijalektom koji se koristi u istočnoj Hercegovini, navela je mnoge filologe da pokušaju pojednostaviti (zapravo, zakomplicirati) južnoslavensku jezičnu sliku nazivajući prvu skupinu (bugarski, makedonski i istočnosrpski dijalekti) jednostavno bugarskim jezikom, a konglomerat hrvatskih, crnogorskih i srpskih dijalekata srpskohrvatskim jezikom. Ova potonja klasifikacija južnoslavenskih jezika na slovenski, srpskohrvatski i bugarski rezultirala je političkim i nacionalnim previranjima, implicirajući da su neki Srbi Bugari i stvarajući lažan dojam da su Hrvati i Srbi dio jedne nacije.

Pučki jezik (pučki jezik) hrvatskog jezika

Pučki jezik kojim govori hrvatski narod sastoji se od šest dijalekata i nekoliko poddijalekata. Njihove glavne karakteristike prikazane su u nastavku. Za opseg svakog dijalekta pogledajte kartu dijalekata.

1. Dinarski dijalekt (također se naziva zapadni, istočnobosanskohercegovački, bosansko-dalmatinski, novoikavski). Glavne karakteristike: upitna zamjenica "što?" je sto; paleoslavenska riječ jat transformirana je u i (ikavski); upotreba skupine sc (šćakavski) u nekim područjima (zapadna Bosna, Dalmacija između Cetine i Neretve) i st (štokavski) u drugima (zapadna Hercegovina, Dalmacija sjeverno od Cetine, Lika, područje Subotice i Sombora u Vojvodini); glagolski završetak -i pretežno postaje o (vidijanski) osim u Dalmaciji i Lici gdje je a (vidija).

2. Slavenski dijalekt (također se naziva arhaični šćakavski). Upitna zamjenica "što?" je sto; jat je i (ikavski), e (ekavski) i miješano; naglasak je arhaičan s malim utjecajem novoštokavske skupine, zadržavajući naglasak ˜ u cijelom dijalektu, s prevladavanjem skupine sc. Kavski prevladava u Posavini, Slavoniji i Bosni, Baranji i somborsko-bačkom području u Vojvodini. Ekavski u Donjoj Podravini i dijelu zapadnog Srijema. Ikavsko-jekavske mješavine javljaju se u slavonskoj i bosanskoj Posavini (dite-djeteta) te ikavsko-ekavski u ravničarskoj Slavoniji (Sv. Mihanvci) i dijelu Baranje (dite-deteta). Izolirane upotrebe jata nalaze se i u blizini Donje Podravine u Mađarskoj, kao i upotreba l u glagolskim pridjevima (nosil) i cr skupini (Crnkovci).

3. Istočnobosanski dijalekt (također se naziva ijekavsko-škavski). Upitna zamjenica "što?" je sto; jat je pretežno ije (ijekavo), s naglascima ` i ñ; prevladava sc skupina. Slog se ne produljuje u primjerima kao što su stàrac - stàrca (umjesto stârca), u ženskom instrumentalnom završetku -im, karakterističnom glagolskom obliku ja bi doji, mi bi doji umjesto ja bih došao, mi bismo došli. Primjeri poput meja (umjesto meda) nalaze se prema zapadu i jugozapadu. Stari naglasak ` djelomično je sačuvan prema sjeveru. Mješavine jata javljaju se u Tessanju i Maglaju (dete - djetea), u Žepču i Jablanici (dijete - diteta). U središnjem dijelu područja nalazimo diftonge uo umjesto starog samoglasnika l (stuop, za stup, zuoc za Zuc).

4. Istočnohercegovački dijalekt (također se naziva krajiški dijalekt i novoijekavski): upitna zamjenica "što?" je sto; jat je ije (ijekavski); novoštokavski naglasak; upotreba st skupine. Osim Hrvata (osnova je hrvatskog književnog jezika), ovim dijalektom govori većina srpske manjine u Hrvatskoj, neki Crnogorci, stanovništvo Sandžaka i užički kraj u Srbiji. U istočnim poddijalektima (Crna Gora i Sandžak) sačuvani su imperfekt s h koji se izostavlja ili zamjenjuje s k ili g (bijak, bijagu) te oblici s c i d (deca, cerati = djeca, tjerati). Među hrvatskim poddijalektima, žumberački dijalekt ističe se arhaičnom naglaskom, kao i dubrovački dijalekt, koji uključuje mnoge elemente čakavskog, dinarskog i istočnobosanskog dijalekta, uz ostatke stare naglaske i deklinacije.

Muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine prvenstveno govori dinarskim i istočnobosanskim dijalektom, a u manjoj mjeri istočnom Hercegovinom (Sandžak i Hercegovina). Vrijedi napomenuti da u zetskom dijalektskom području Crne Gore, muslimani u Podgorici (danas Titograd), Plavu i Gusinju koriste neke ikavske oblike (dite-deteta).

Također je važno istaknuti da četiri navedena dijalekta dijele upitnu zamjenicu *sto*, koja je također uobičajena za srbijanske, crnogorske, makedonske i bugarske dijalekte. Međutim, starije dijalektske klasifikacije bile su izuzetno pojednostavljene, koristeći samo upitne zamjenice kaj, ca i sto kao kriterij za razlikovanje.

5. Kakavski dijalekt. Ovaj dijalekt je dobio ime po upitnoj zamjenici ca, iako je ona već u mnogim područjima zamijenjena sa sto, pa čak i, u nekim slučajevima, sa kaj (jugozapadno od Karlovca). Unutar ovog dijalekta postoji nekoliko poddijalekata, sa značajnim razlikama među njima, ali svi dijele zajedničku karakteristiku da su sačuvali mnoge jezične arhaizme. Zbog toga je kakavski dijalekt od velikog interesa za filologe.

Ovdje ćemo, međutim, spomenuti samo neke od najvažnijih karakteristika: upotrebu zatvorenih samoglasnika e, a i o, koji se ponekad pretvaraju u diftonge (pet = piet, glava = gluava); nakon samoglasnika r može slijediti samoglasnik (parst, perst); ponekad se čuva stari samoglasnik l (valna, velna); Pretežni izgovor riječi jat je ikavski (sime, dite), ali može biti i jekavo (sjeme, djete na Lastovu), ikavo-ekavo (dite, delati u zadarskom, primorskom i ličkom području) te ekavo (dete, delati na Kvarneru).

Karakteristični su i cakavizam (c umjesto c i s, z umjesto s, s, z i z); upotreba grupa cr (crv), sc (scap), jt i jd (najti, najde); upotreba v ili va (vnuk, vavik); očuvanje l u j (judi, jabav); nepotpun izgovor jt (listje, divji = lisce, divlji); očuvanje glagolskog l ili njegov gubitak (rekal, reka = erkao); te s i s umjesto c i c (maska, hrvaski (od hrvacki) = macka, hrvatski). te tri naglasna sustava. Rječnik je bogat arhaizmima, a također je pod utjecajem talijanskog (venecijanizmi).

6. Kajkavski dijalekt. Ovaj dijalekt je dobio ime po upitnoj zamjenici kaj. Pretežno je ekavski, ali pokazuje utjecaje kajkavskog. Postoji šest poddijalekata (Zagorje - Medimuje, Donja Sutla, Prigorje, Goroni, Turopolje - Posvina, Križevci - Podravina). Prva četiri imaju stari naglasak, a posljednja dva noviji. Dva poddijalekta koja se najviše razlikuju su goranski i križevački - podravski.

Mnoge karakteristike zajedničke su nekim poddijalektima, a odsutne su u drugima. Međutim, najvažnije karakteristike, iako se ne protežu uvijek na cijelo područje dijalekta, su sljedeće: upotreba samoglasnika zatvorene artikulacije e i o koji se ponekad pretvaraju u diftonge (muos, vouk u goranskom); gubitak završnih nenaglašenih samoglasnika (sim, kak = simo, kako); samoglasnik može biti popraćen (carni, cerni); cr skupina sačuvana je u većini poddijalekata; završno l je sačuvano (dal, vzel) koje ponekad postaje o, u ili f; postojanje protetskih suglasnika koji prethode samoglasniku (vuho, jogenj, hrja).

Deklinacija zadržava mnoge arhaizme, ali je vokativ izgubljen. Genitiv množine gubi završni -a (zen, penes), dok u muškom rodu ima -of ili -ef (nozof, nozef). Dativ, instrumental i lokativ imaju svoje osobitosti: g zenam, k ljudima, tatom, ze zenami, s tati, z ljudmi, pri zenah itd. Za imenice muškog roda akuzativ jednine završava na -a (na krof ali zrusil krova). Sibilizacija je napuštena (raki, rogi = raci, rozi).

Za brojeve 2-4 koristi se množina (dva sini, tri brati). Općenito, deklinacije su sličnije čakavskom nego drugim hrvatskim dijalektima ili slovenskom. Postoji nekoliko komparativnih završetaka: -si, -ejsi, -eji (veksi, spametnejsi, bogateji). Buduće vrijeme karakterizira upotreba futura II ili prezenta: bum posekel, posecem. U trećem licu množine glagoli završavaju na -jo (delajo, vlecejo, gledijo = delaju, vuku, gledaju). Prilozi s i iz su se stopili u z. Vokabular pokazuje njemačke i mađarske utjecaje.

Dijagram južnoslavenskih jezika

Lengua:	Esloveno	Croata		Servio	Macedonio	Búlgaro
Nacionalidad:	eslovenos	croatas	montenegrinos	servios	macedonios	búlgaros
Dialectos:	Grupo Suroeste Grupo Noroeste	Cakavski Kajkavski Dinárico Eslavonio Bosníaco-oriental Herzegovino-oriental	Herzegovino-oriental Zeta	Sumadija – Voivodina Herzegovino-oriental Kosovo-Resava Torlaco: Prizren - Sur Morava-Svrljiga - Zaplanj - Timok - Krasovan - Svinjica	Occidental Oriental Norte Sur	Noreste Sureste (Tracio) Noroeste Sudoeste
Alfabeto:	Latino con signos diacríticos (Gajica)	Latino con signos diacríticos (Gajica)	Cirílico reformado (servio)	Cirílico reformado (servio)	Cirílico reformado (macedonio)	Cirílico antiguo (ruso)
Nro. de Letras:	29	32 (2 de escaso uso: gj, dj)	30	30	31	33 (3 ahora fuera de uso)
Ortografía:	Etimológica	Fonética moderada	Fonética pura	Fonética pura	Fonética	Predominantemente etimológica
Base de la Lengua Literaria:	Subdialectos centrales: Dolenjsko, Gorenjsko y elementos del estirio	Dialecto herzegovino-oriental y herencia literaria	Dialecto herzegovino-oriental	Dialecto Sumadija - Voivodina	Dialecto Occidental	Dialectos Orientales
Albafetos históricos:	Latino	Glagolítico (Glagolitsa) Cirílico croata (Bosancica) Arabe Latino	Glagolítico (Glagolitsa) Cirílico eclesiástico	Cirílico eclesiástico Cirílico rusificado	Glagolítico (Glagolitsa) Cirílico eclesiástico	Glagolítico (Glagolitsa) Cirílico eclesiástico Cirílico ruso

Također treba spomenuti da prva tri hrvatska dijalekta dijele upitnu zamjenicu *sto* (stokavski), koja je također zajednička srpskom, crnogorskome, makedonskom i bugarskom dijalektu. Prije su se hrvatski, crnogorski i srpski dijalekti klasificirali isključivo na temelju upitne zamjenice (stokavski, čakavski, kajkavski) i oblika *jat* (ikavski, ijekavski, ekavski).

Ova anakronistička i pojednostavljena klasifikacija zamijenjena je onom temeljenom na proučavanju svih dijalektoloških aspekata (glasova, oblika, naglasaka, sintakse i bogatstva vokabulara), a ne samo nekih. Dijalektolozi (G. Ružičić, M. Hraste, J. Vuković, P. Ivić, D. Brozović, B. Finka i S. Pavičić) došli su do sveobuhvatnije klasifikacije, koja je ovdje predstavljena.

U vezi s anakronističnom i pojednostavljenom podjelom hrvatskih, crnogorskih ili srpskih dijalekata samo na štokavski, kajkavski i čakavski, neki slavenski filolozi prošlog stoljeća svakom su od njih pripisali nacionalnost. Za Dobrovskog, Hrvati su bili oni koji su govorili kajkavski, dok su oni koji su govorili štokavski i čakavski bili "Iliro-Dalmatinci".

Za Kopitara, Hrvati su bili oni koji su govorili štokavski i čakavski, dok su govornici kajkavskog bili Slovenci. Konačno, za Vuka Karadžića (u njegovom članku "Srbi su svi i svugdje"), Srbi su bili svi koji su govorili štokavski, Hrvati oni koji su govorili čakavskim dijalektom, a Slovaci oni koji su govorili kajkavski. S napretkom lingvističkih istraživanja, a posebno slavistike, ove romantične, pa čak i šovinističke teze vrlo brzo su odbačene. Poznati slavenski filolog Vatroslav Jagić pridonio je ispravljanju i razjašnjavanju tih apsurda.

Također vrijedi spomenuti da je rasprostranjenost dijalekata prije velikih migracija uzrokovanih turskom invazijom u 16. i 17. stoljeću bila drugačija od današnje. Kajkavski je zauzimao veće područje, otprilike odgovarajući bivšoj Zagrebačkoj biskupiji (tj. obuhvaćao je Gornju Hrvatsku, Zapadnu Slavoniju, sjevernu Bosansku Krajinu i Bosansku Posavinu do rijeke Vrbas). Čakavski je odgovarao području tadašnje Splitske nadbiskupije, odnosno Gorskom kotaru, Kvarneru, Hrvatskoj Krajini, Gornjem Puju, Dalmaciji, krškim dolinama Zapadne Bosne, Zapadnoj Hercegovini i Dubrovačkom primorju. U ostatku Bosne do rijeke Drine, ostatku Slavonije i u istočnoj Hercegovini govorio se hrvatski dijalekt koji je karakterizirala srodnost s kakavskim i kajkavskim jezikom te upotreba štokavskog, ikavskog, ćakavskog i slova j (meja), odnosno zajednički dijalekt onoga što su danas dinarski, slavenski i istočnobosanski dijalekti.

Književni jezik

Vjerojatno prije 9. stoljeća, Hrvati su počeli koristiti crkvenoslavenski jezik kao svoj književni jezik, pisan znakovima poznatim kao glagoljica (glagolitza). Njegovo uvođenje, do novijeg vremena, općenito se pripisivalo učenicima slavenskih apostola Ćirila i Metoda. Međutim, u novije vrijeme teorija o drugom, ranijem podrijetlu hrvatske glagoljice potkrijepljena je čvrstim argumentima. (Vidi br. 39, 40 opće bibliografije). Dok su službeni dokumenti na ovom području pisani latinskim jezikom, crkvenoslavenski jezik, pisan glagoljicom, sačuvan je u liturgijskim tekstovima Hrvatske Crkve, koja je uvijek bila katolička, apostolska i rimska. S vremenom je narodni jezik počeo prožimati crkvenoslavenske tekstove. Najstariji dokument, mješavina narodnog hrvatskog i crkvenoslavenskog jezika, napisan glagoljicom, jest Bašćanska ploča, koja datira iz 12. stoljeća. (Reproducirano u "Studia Croatica", svesci 14-15, str. 49). Otprilike u to vrijeme, javni dokumenti i zakoni počeli su se pisati na narodnom hrvatskom jeziku (Isprava bana Kulina - Isprava Kulina Bana, 1189.; Zakonik Vinodola - Vinodolski Zakonik, 1288.).

Prodiranjem hrvatskog narodnog jezika u apokrifnu i liturgijsku književnost, razvila se značajna glagoljska književnost (životi svetaca, priče i romani), uglavnom prijevodi. Uz glagoljicu, sada se pojavljuju ćirilica u svom hrvatskom obliku (Bosna, Južna Dalmacija) i latinica (Istra, Dalmacija). Međutim, od 14. stoljeća nadalje prevladava latinica, iako se druga dva (glagoljica i hrvatska ćirilica) zadržavaju sve do 19. stoljeća.

Prvo važno djelo u hrvatskoj književnosti je pjesma Judita (1501.) Marka Marulića, koja je, prema riječima samog pjesnika, "skladana u hrvatskim stihovima" ("u versi hrvački složena"). Od tada se u 16., 17. i 18. stoljeću stvara bogata književnost na hrvatskom jeziku. Osim religioznih tema, inspirirana je i ljepotom žena, ljubavlju, mladošću, patriotizmom i patnjom uzrokovanom tursko-kršćanskim ratovima tog razdoblja. Pisci su pisali na svojim regionalnim dijalektima: Marulić, Lučić, Hertorović, Zoranić, Krnarutić i Baraković na kakavskom; Čubranović, Vetranović, Naljesković, Držić, Gundulić, Bunić-Vučić, Pamotić, Zrinski, Frankopan, Ritter-Vitezović, Đurđević, Kanizlić, Gravobac, Kačić, Reljković i Katančić na štokavsko-ikavskom ili štokavsko-ijekavskom; a Habdelić, Brezovački i Štos na kajkavskom. Pravopis također nije bio standardiziran; u jugozapadnim regijama bio je očit talijanski utjecaj, dok je u sjeverozapadnim regijama prevladavao mađarski utjecaj. Na području kojim su dominirali Turci, katolički Hrvati nastavili su koristiti hrvatsku ćirilicu (bosančicu), a muslimanski Hrvati arapsko pismo.

Pred kraj 16. stoljeća, pod utjecajem protureformacije, pokušalo se koristiti zajednički, umjetni književni jezik za sve Slavene (Temperica, Budinić, Komulivić). Međutim, Kašić, autor prve hrvatske gramatike (Instituciones Linguae Illyricae, Rim 1604.), i Mikalja, autor hrvatskog rječnika (Tesaurus linguae Illyricae sive Diccionrium Illyricum, Loreto i Ancona, 1649. i 1651.), promovirali su upotrebu bosanskog dijalekta (štokavskog, ikavskog ili ijekavskog) kao književnog jezika. Nakon tog nastojanja, nekoliko hrvatskih pisaca pisalo je štokavskim jezikom (Vitaljić, Kavanjin, Ritter-Vitezović itd.), dok su drugi (Budinić, Ritter-Vitezović) pokušali reformirati pravopis koristeći dijakritičke znakove (c, z) i dodjeljivanje slova svakoj riječi. Ovi napori za uspostavljanje zajedničkog književnog jezika nisu postigli trajni uspjeh. Tek je hrvatski nacionalni pokret, poznat kao Iljič, u prošlom stoljeću, pod vodstvom Ljudevita Gaja (1809.-1871.), uveo jedinstveni pravopis među Hrvatima (Kratka osnova hrvatsko-slavenskog pravopisa - Kratka osnova horvatski-slavenskoga pravopisa).

Slijedeći primjere Ritter-Vitezovića i češkog pravopisa, predložio je upotrebu slova s dijakritičkim znakovima (c, z, s i modificirani l, n i d). Dok su prva tri slova bila prihvaćena (c, z, s - francuski ch, francuski j, engleski sh), za sljedeća tri prihvaćeni su dvostruki znakovi (lj, nj, dj ili gj = ll, ñ, engleski g u Georgeu), preuzeti iz Ritter-Vitezovićevih prijedloga. Gaj je također 1836. uveo zajednički književni jezik temeljen na istočnohercegovačkom dijalektu (štokavski - ijekavski), etimološki pravopis i znak e s naglaskom za khat. Na području gramatike, Gajevi glavni pomoćnici bili su A. Mažuranić (1805.-1888.) i V. Babukić (1812.-1875.); prvi je objavio dvije "Ilirske gramatike" 1836. i 1854., a drugi "Osnove ilirskog i latinskog jezika" 1839. i "Hrvatsku gramatiku za liceje" 1859.

Godine 1850. u Beču je postignut književni sporazum kojem su prisustvovali Hrvati I. Kukuljević, D. Demeter, I. Mažuranić, V. Pacel i S. Pejaković; Srbi V. Karadžić i D. Daničić; te Slovenac F. Miklošić. Tim je sporazumom predložena upotreba istočnohercegovačkog dijalekta kao književnog jezika, upotreba ije i j3 umjesto e s dijakritičkim znakom te napuštanje samoglasnika koji prati samoglasnik r i h u genitivu množine.

Iako ih je objavio Gaj, preporuke sporazuma provedene su tek mnogo kasnije. Pred kraj 19. stoljeća pojavila su se dva hrvatska jezična središta: takozvana Zagrebačka i Riječka škola. Prva je djelovala nakon Lj. Gaja, A. Mažuranića i V. Babukića, gramatičara i pisca A. Veber-Tkalčevića (1825.-1895.) i leksikografa B. Šuleka (1816.-1895.). F. Kurelac (1811.-1874.) bio je pripadnik druge skupine.

Zagrebačka škola zagovarala je upotrebu završetka -h u genitivu množine (ahavci), nastojala je pročistiti književni jezik stvaranjem novog vokabulara i prilagođavanjem čeških i ruskih termina hrvatskom jeziku, uspostavila znanstvenu terminologiju i općenito učinila jezik prikladnim za jednostavnu i logičnu upotrebu u školama, upravi i znanostima. F. Kurelac iz Riječke škole pokušao je sintetizirati umjetni književni jezik iz raznih pučkih dijalekata i stare hrvatske književnosti, ali nije uspio.

Veliki slavenski filolog V. Jagić (1838.-1923.), iako je većinu svog života i znanstvenog rada proveo izvan Hrvatske, uspio je, strogo znanstvenim razmišljanjem, ispraviti pogreške nacionalističkog romantizma u lingvistici (Vuk Karadžić, Kopitar), koji je Hrvatima pripisivao samo jedan dijalekt: kakavski ili kajkavski. Jagić je također sudjelovao u raspravama i pisao o temama od raznolikog lingvističkog interesa.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, skupina filologa okrenula se učenjima srpskih lingvista Vuka Karadžića i D. Daničića (fonetika u pravopisu i strogi narodni jezik). Posljedično, Hrvati su dobili fonetski pravopis objavljivanjem djela "Hrvatski pravopis" I. Broza (1852.-1893.) 1892. godine. Slijede "Gramatiku i stilistiku" T. Maretića (1854.-1938.), objavljenog 1899., 1931. i 1963. godine. "Rječnik hrvatskog jezika" I. Broza i F. Ivekovića (1834.-1914.), objavljen 1901. godine, ima glavnu manu što se ograničio isključivo na materijal koji su objavili srpski lingvisti Vuk Karadžić i D. Daničić, čime je izostavljeno mnogo riječi koje se uobičajeno koriste u hrvatskom jeziku. U međuvremenu, Sureslavova akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu od 1880. godine objavljuje opsežan "Rječnik hrvatskoga ili srbskog jezika". Do danas je objavljeno 17 svezaka, a rad je još uvijek u tijeku. Po dovršetku će sadržavati ukupno 250 000 riječi. (Riječi iz kajkavskog nisu uključene, pa predstoji rječnik kajkavskog kao nužan dodatak spomenutom povijesnom rječniku hrvatskog književnog jezika.)

Brozov "Hrvatski pravopis" nastavio je D. Boranić (1870.-1955.), a tiskano je 10 izdanja. Boranićev pravopis stabilizirao je hrvatski književni jezik korištenjem umjerene fonetike, za razliku od čisto fonetske srpske ortografije A. Belića. Međutim, bilo je pokušaja povratka etimološkoj ortografiji (S. Radić i razdoblje 1941.-1945.).

Zbog usvajanja u prošlom stoljeću istočnohercegovačkog dijalekta (štokavski - ijekavski) kao osnove hrvatskog književnog jezika i vojvođansko-šumadijskog dijalekta (štokavski - ekavski) kao osnove srpske književne jezika - dakle dvaju geografski i jezično bliskih dijalekata - došlo je do određene konvergencije između dvaju jezika, s nizom gramatičkih i leksikografskih podudarnosti.

Međutim, zbog kontinuirane upotrebe ova dva različita dijalekta, upotrebe dvaju različitih pisama i niza drugih čimbenika i razloga još uvijek postoje dva odvojena književna jezika i književnosti. Prvi razlog je taj što je među Hrvatima u 16., 17. i 18. stoljeću postojala bogata narodna književnost, s posljedičnom književnom tradicijom i baštinom.

Među Srbima je književnih djela prije 19. stoljeća relativno malo, napisanih na staroslavenskim i srpskoslavenskim jezicima. Potonji je umjetna mješavina staroslavenskog i narodnog jezika, snažno rusificiran u 18. i 19. stoljeću. Nakon usvajanja istočne Hercegovine kao osnove hrvatskog književnog jezika, utjecaji književne baštine i dalje su se osjećali, dok su se Srbi isključivo oslanjali na narodne izvore.

Postojanje dvaju kulturnih i književnih središta s različitim orijentacijama - Zagreba za Hrvate i Novog Sada i Beograda za Srbe - održavalo je dvije različite atmosfere u kasnijoj književnoj produkciji. Postojeće razlike su se nastavile, pojavile su se nove, a formirale su se dvije različite čitateljske skupine: Hrvati i Srbi. Trenutno te razlike obuhvaćaju fonetiku, morfologiju, sintaksu, stil (otprilike sedam tisuća uobičajeno korištenih riječi), abecedu i pravopis.

Godine 1954. u Novom Sadu, u Vojvodini, održan je sastanak oko 30 hrvatskih i srpskih pisaca i jezikoslovaca. Rezultat je bila odluka o razvoju zajedničkog pravopisa i rječnika s ciljem stvaranja književnog jezika, "hrvatsko-srpskog i srpsko-hrvatskog" (hvatskosrpskog ili srpskohrvatskog), za upotrebu Hrvata, Srba i Crnogoraca. Zaključci sugeriraju da je sastanak, ako ne i otvoreno pritisnut, barem promoviran od strane određenih službenih krugova zainteresiranih za jugoslavensku integraciju na štetu srbijanskog i hrvatskog nacionalnog i književnog identiteta. Sastanak je, međutim, priznao ravnopravnost dviju "varijanti", zapadne ili hrvatske i istočne ili srpske, u "zajedničkom književnom jeziku".

Godine 1960. jedinstveni pravopis objavljen je istovremeno u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj pravopis je kompromis između Hrvatskog pravopisa D. Boranića i Srpskog pravopisa S. Belića. Prema njemu, i dalje se koriste dva pisma (hrvatska latinica i srpska ćirilica), dok se različite fonetske (hrvatski i srpski ekavski), sintaktičke, stilske i kulturne varijacije i hrvatskog i srpske uključene su u zajednički književni jezik. Očekuje se istovremeno objavljivanje dvaju rječnika, jednog u Zagrebu (latinično pismo) i drugog u Novom Sadu (ćirilično pismo). Ovi rječnici trebali bi obuhvatiti "leksikografsko bogatstvo hrvatske i srpske književnosti od nacionalnog preporoda u 19. stoljeću do danas, uključujući sve što je pravilno razvijeno".

U međuvremenu, Hrvati koriste "zapadnu varijantu", a Srbi "istočnu varijantu", i dalje ih nazivajući hrvatskom odnosno srpskom. Međutim, pritisak Srpskog vokabulara i fonetike osjeća se u Hrvatskoj, a posebno u Bosni i Hercegovini. Najpogođeniji sektori su novinarstvo, radio, televizija, školski programi, službeni dokumenti i publikacije, obrasci, žigovi te vojni, ekonomski i diplomatski jezik. Zbog toga je 18 hrvatskih institucija koje predstavljaju hrvatske pisce i jezikoslovce u ožujku 1967. objavilo sada već poznatu "Deklaraciju o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika", zahtijevajući da se on odredi kao nacionalni jezik Hrvatske i da mu se dodijele ista prava kao srpskom jeziku, koji je službeno bio favoriziran u odnosu na hrvatski.

Bibliografija

Kratice:

MH = Matica Hrvatska (Hrvatsko kulturno i književno središte).

JAZU = Jugoslavenska Akademija Znanosti i Umjetnosti (South Slavic Academy of Sciences and Arts).

HIBZ = Hrvatski Izdavalacki Bibliografski Zavod (Croatian Publishing and Bibliographic Institute).

General

1. Baričević, A. A. (1756.-1806.), Historia Litteraria Croatiae.

2. Appendini, F. M., Notizie istorico-critiche sulle antichitá, storia e letteratura de Ragusei, 1802-1803.

3. Appendini, F. M., De Praestantia et vetustate linguae Illyricae, 1806.

4. Rožić, V., Barbarizmi, Zagreb, 1904.

5. Andrić, N., Branić jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911.

6. Milcetic, I., Hrvatska glagoljska bibliografija (The Croatian Glagolitic Bibliography), Starine 33, JAZU, Zagreb, 1911.

7. Prohaska, D., Das kroatisch-serbische Schrifum in Bosnien und der Hercegovina, Zagreb, 1911.

8. Vodnik-Drechsler, B., Povijets hrvatske književnosti I (Povijest hrvatske književnosti I), MH, Zagreb, 1913.

9. Bogdanović, D., Pregled književnosti hrvatske i srpske (Pregled suvremene književnosti hrvatsko-srpski), 1914, 1916, 1933.

10. Prohaska, D., Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti, Zagreb, 1921.

11. Maretić, T., Jezični savjetnik, Zagreb, 1924.

12. Prohaska, D., Srbocharvatská literature (Srpsko-hrvatska književnost), Prag, 1928.

13. Ujević, M., Hrvatska književnost, Zagreb, 1932.

14. Ivšić, S., Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU, Zagreb, 1936.

15. Guberina, P. i Krstic, K., Razlike izmedju hrvatskoga i srpsko knjizevnog jezika, MH, Zagreb, 1940.

16. Kombol, M., Provijest hrvatske književnosti do preporoda, MH, Zagreb, 1941., 1945., 1961.

17. Ujević, M., Plodovi srca i uma, Zagreb, 1941.

18. Pavicic, S., Dalmacija, Govorne znacajke hrvatskog

19. Pavičić, S., "Jezične karakteristike hrvatskog stanovništva u Dalmaciji", u *Hrvatska enciklopedija*, HIBZ, sv. 4, Zagreb, 1942.

20. Ježić, S., *Hrvatska književnost*, Velžek, Zagreb, 1944.

21. Trogrančić, F., *Srednjovjekovna književnost Južnih Slavena*, Rim, 1950.

22. Murvar, V., *Hrvatska književnost* (Hrvatska i Hrvati), Hrvatska, Chicago, 1953.

23. Pavičić, S., Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Djela JAZU, sv. 47, Zagreb, 1953.

24. Trograncic, F., Storia della letteratura croata dall'Umanesimo alla Rinascita nazionale (secolo XV-XIX), Rim, 1953.

25. Barac, A., Jugoslavenska knjizevnost, MH, Zagreb, 1954, 1958.

26. Barac, A., Hrvatska književnost od preporoda do stvaranja Jugoslavije, 2 sveska, JAZU, Zagreb, 1954. i 1960.

27. Cronia, A., Istorija srpskohrvatske književnosti, Milano, 1956.

28. Hrvatski dijalektološki simpozij, 1. svezak, JAZU, Zagreb, 1956.

29. Mandić, D., Kako su govorili Hrvati i Srbi kod svog dolaska na jug (Kako su Hrvati i Srbi govorili u vrijeme svoje seobe na jug, Hrvatska misao, sv. 25, Buenos Aires, 1958.

30. Maver, G., Srpskohrvatska letteratura u istoriji moderne književnosti Europe u Americi, 1960.

31. Kadić, A., Suvremena hrvatska književnost, 's-Gravenhage, Mouton & Co., Haag, 1960.

32. Kadić, A., Hrvatska čitanka s vokabularom, 's-Gravenhage, Mouton & Co., Haag, 1960.

33. Maček, V., Hrvatski književni jezik i pravopis, Hrvatski časopis, sv. 4 (40), Buenos Aires, 1960.

34. Spalatin, C., Prvi zajednički pravopis za Hrvate, Srbe i Crnogorce, Journal of Croatian Studies, sv. II, New York, 1961.

35. Nizeteo, A., O hrvatskom jeziku i književnosti, Journal of Croatian Studies, sv. II, New York, 1961.

36. Spalatin, C., Pravopisna reforma u Jugoslaviji, Journal of Croatian Studies, sv. III-V, New York, 1962.-1963.

37. Raditsa, B., Bilješke o hrvatskoj i srpskoj književnosti, Journal of Croatian Studies, sv. III-IV, New York, 1962.-1963.

38. Spalatin, K., Jedinstveni pravopis hrvatskog i srpskog književnog jezika, La Revista Croata, sv. 1 (49), Buenos Aires, 1963.

39. Japundžić, M., La Glagolitza Croata, "Studia Croatica", sv. 14/15, Buenos Aires, 1964.; također "La Revista Croata", sv. 4 (52), Buenos Aires, 1963.

40. Mandić, Nenapisano poglavlje hrvatske pismenosti, u Raspravama i prilozima iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963.

41. Jagic, V., Rasprave, clanci, sjecanja (Studije, clanci, sjecanja), MH, Zagreb, 1963.

42. Jonke, Lj., Knjizevnik jezik u teoriji i praksi, Znanje, Zagreb, 1964.

43. Babić, S. (urednik), Jezik, Panorama, Zagreb, 1965.

44. Pavletic, V., Panorama hrvatske knjizevnosti XX. stoljeca, Svarnost, Zagreb, 1965. godine.

45. Sicel, M., Pregled novije hrvatske književnosti, MH, Zagreb, 1966.

46. Vaupotic, M., Hrvatska suvremena knjizevnost, Hrvatski Pen klub Centar, Zagreb, 1966.

47. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (The Declaration on the Denomination and Status of the Croatian Literary Language), Vjesnik, Zagreb, 19. III. 1967. godine.

48. Predlog za razmišljanje, Borba, Beograd, 2, IV. 1967.

49. Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji, Bulletin of the United American Croats, br. 31, New York, 1967.

50. Izjava Hrvatske akademije Amerike o Zagrebačkoj jezičnoj deklaraciji, Croatia Press, br. 1-2 (253-254), New York, 1967.

51. Mirth, K., Hrvatski i srpski ili srpskohrvatski? Hrvati traže ustavnu zaštitu hrvatskog jezika u Jugoslaviji, Croatia Press, br. 1-2 (253-254), New York, 1967.

52. Vujica, S., Hrvatski jezik i hrvatska država (The Croatian Language and State), Bulletin of the United American Croats, No. 31, New York, 1967.

Ortografías

1. Jambrešić, A., Manudictio ad croaticam orthographiam, Zagreb, 1732.

2. Jambrešić, A., Manudictio ad croaticas dictiones debite scribendas, Zagreb, 1745, 1779.

3. Ritter-Vitezovic, P. (1652-1713), Orthographia Illyricana.

4. Gaj, Lj., Kratka osnova Horvatsko-slavenskoga pravopisaña (Breve Proyecto de la Ortografía Croata-Eslava), Budimpešta, 1830.

5. Maretic, T., Historija hrvatskoga pravopisa latinskim slovima (Historia de la Ortografía Croata en Alfabeto Latino), Zagreb, 1889.

6. Broz, I., Hrvatski pravopis (Ortografía Croata), Zagreb, 1892.

7. Broz, I. y Boranic, D., Hrvatski pravopis (Ortografía Croata), Zagreb, 1904.

8. Boranic, D., Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika (Ortografía de la Lengua Croata o Servia), Zagreb, 1921, 1940, 1947, 1951.

9. Boranic, D., Koriensko pisanje (Ortografía Etimológica), Zagreb, 1944.

10. Pravopisna Komisija, Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika (Ortografía de la Lengua Literaria Croata-servia), MH, Zagreb, 1960.

Gramáticas

1. Kašić, B., Instituciones linguae illyricae, Roma, 1604.

2. Jambrešić, A., Syllabus vocabulorum grammaticae in illiricam vernaculam conversorum, Zagreb, 17926, 1735.

3. Della Bella, A., Una breve grammatica per apprendere con proprieta la Lingua Illirica, en Dizionario Italiano, Latino, Illirico, Venecia, 1728.

4. Tadijanovic, P., Svachta pomalo iliti kratko slozenje imena i risci u Ilirskom i Nemackom jeziku, Magdaburgo, 1761, Tropava, 1766.

5. Reljkovic, M. A., Nova slavonska i nimacka gramatika, Zagreb, 1767.

6. Lanosović, M., Neue Einleitung z slavon. Schprache, Osijek, 1778, 1789, 1795.

7. Voltic-Voltiggi, J., Gramatica illirica, en Ricsoslovnik illiriscskoga, italianskoga i nimiacskoga jezika (Diccionario de las Lenguas Ilíica, Italiana y Alemana), Beč, 1803.

8. Appendini, F. M., Grammatica della lingua Illyrica, 1808.

9. Starcevic, S., Nova ricsoslovnica ilisko-francuska na potribovanje vojnicke mladosti ilirskih drzava, Trst, 1812.

10. Durkovecki, J., Jazicnica horvatsko-slavinska, Kroatisch-slovenische Sprachlehre, Budapest, 1826, 1828.

11. Brlić, A., Grammatik der Illyrischen Sprache, Budimpešta, 1833.; Zagreb, 1842, 1850, 1854.

12. Babukic, V., Osnova slovnice slavjanske narécja ilirskoga (Slavic Grammar Project, Illyrian Dialect), Zagreb, 1836.

13. Della Bella, A., Principle elementari della grammatica illirica, Dubrovnik, 1837.

14. Mažuranić, A, Temelji ilirskoga i latinskoga jezika, Zagreb, 1839., 1842.

15. Babukić, V., Ilirska slovnica (Ilirska gramatika), Zagreb, 1854.

16. Mažuranic, A., Slovnica hèrvatska za gimnazije i realne skole, Zagreb, 1859.

17. Budmani, P. Grammatica della lingua Serbo-Croata, Beč, 1867.

18. Veber-Tkalčević, A., Slovnica hèervatska, Zagreb, 1871., 1876.

19. Divković, M., Hrvatska Gramatika, Zagreb, 1879.

20. Maretić, T., Gramatika e stalistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika, Zagreb, 1899., 1931.

21. Leskiean, A., Grammatik der Serbo-Kroatischen SpracheI, Heidelberg, 1914.

22. Reset, M., Elementar - Grammatik der Koratischen Sprache (Elementarna gramatika hrvatskoga jezika), Zagreb, 1916., 1922.

23. Florschütz, J., Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, 1939.

24. Hamm, J., Gramatika starocrkvenoslavenskog jezika (Gramatika paleslavenskoga crkvenog jezika), Zagreb, 1939.

25. Brabec, I., Hraste, M., Živković, S., Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1954.

26. Maretic, T., Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjizevnog jezika, MH, Zagreb, 1963.

Rječnici i leksikoni

1. Vrančić, F., Dictionarium quinque nobilissimarum Europae Linguarum, Latinae, italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae, Venecija, 1595.

2. Hevaji-Uskufi, M., Potur-sahidija (Hrvatsko-turski rječnik), 1631.

3. Mikalja, J., Blago jezikoslovinskoga illi Slovnik - Thesaurus linguae Illyricae sive dictionarium Illyricum, Loreto, 1649, Ancona, 1651.

4. Habdelic, J., Dictionar ili Rechi Szlovenszke (Rječnik ili slavenske riječi), Graz, 1670.

5. Della Bella, A., Dizionario Italiano, Latino, Illirico, Venecija, 1728., 1785.

6. Jambrešić, A. Index vocum croaticarum et germanicarum cum brevi uvode i linguam croaticam, Zagreb, 1738.

7. Belostenec, I., Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerariu, 2 sveska, Zagreb, 1740.

8. Jambrešić, A., Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica, Zagreb, 1742.

9. Stulli, J., Lexicom Latino - Italo - Illyricum, 2 sveska, Budimpešta, 1801.

10. Voltic-Voltiggi, J., Ricsoslovnik Illiricskoga, Italijanskoga i Nimacskoga Jezika, Beč, 1803.

11. Stulli, J., Rjecsosloxje (Rječnik), 2 sveska, Dubrovnik, 1806.

12. Stulli, J., Vocabulario Italiano -Illyrico - Latino, Dubrovnik, 1810.

13. Sulek, B., Nemacko-hrvatski rjecnik, 2 sveska, Zagreb, 1860.

14. Šulek, B., Rječnik znanstvenoga nazivlja, Zagreb, god. 1874. godine.

15. JAZU, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 17 svezaka (16 000 str., 250 000 riječi), Zagreb, od 1880. do danas.

16. Nemičić, M., Medicinski rječnik, Zagreb, 1898., 1913.

17. Broz, I. i Iveković, F., Rječnik hrvatskoga jezika, 2 sveska, Zagreb, 1901.

18. Mažuranić, V., Prionosi za hrvatsko pravno-povjestni rjecnik (Prilozi hrvatskomu pravno-povijesnom rječniku), JAZU, Zagreb, 1808-1923.

19. Bogadek, F. A., Novi englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski rječnik, Hofner, New York, 1926., 1944., 1947.

20. Samsalović, G., Njemačko-hrvatsko-srpski rječnik i Hrvatsko-srpski-njemački rječnik, Zagreb, 1929., 1960.

21. Šamšalović, G., Leksikon Minerva (Minervin leksikon), Zagreb, 1936.

22. Velikanovic, I. i Andric, N., Sta je sta, stvarni hrvatski rjecnik u slikama, Zagreb, 1938.

23. Andrović, I., Rječnik talijansko-hrvatski (Talijansko-hrvatski rječnik), Zagreb, 1938.

24. Hirtz, M., Rječnik zooloških maziva, sv. 1 i 2, JAZU, Zagreb, 1942.

25. Andrović, G., Dizionario delle lingue Croatian e Italiana, 2 sveska, Hoepli, Milano, 1943.

26. Benesic, J., Hrvatsko-poljski rjecnik, Zagreb, 1949.

27. Sremec, N. (ur.) Sveznadar (Lexico), Seljacka Sloga, Zagreb, 1953.

28. Filipović, R., Englesko-hrvatski Rječnik (Englesko-hrvatski rječniki), Zagreb, 1955.

29. Deanovic, J. i Jerney, Hrvatsko-srpski-talijanski rjecnik, Zagreb, 1956.

30. Doyre, J., Deanović, M., Maixmer, R., Hrvatsko-srpski-francuski rjecnik (Hrvatsko-srpsko-francuski rjecnik), Zagreb, 1956.

31. Tolstoj, I. I., Serbsko-horvatsko-russkij slovar (Srpsko-hrvatsko-ruski rečnik), Moskva, 1957.

32. Klaić, B., Rječnik stranih riječi, izraza i kratica, Zagreb, 1958.

33. Selaković, M. i Vrančić, L., (ur.) Priručni leksikon (Manual-Lexico), Znanje, Zagreb, 1959.

34. Filipović, R., Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1960.

35. Drvodelić, M., Hrvatsko-engleski rječnik, 1961.

Periodične publikacije

1. Rad JAZU, Odjel za filozofiju (Djela Južnoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Filološki odjel), Zagreb, od 1867.

2. Stari pisci hrvatski, JAZU, Zagreb, od 1867. Do danas su izašla 32 sveska.

3. Gradja za provijest književnosti hrvatske, JAZU, Zagreb, od 1897. Do danas je izašlo 28 svezaka.

4. Noviji pisci hrvatski, JAZU, Zagreb, od 1949. Do danas je objavljeno 12 svezaka.

5. Hrvatski latinisti, JAZU, Zagreb, od 1951. Do danas je izašlo 5 svezaka.

6. Jezik, Hrvatsko filološko društvo (Hrvatsko filološko društvo), Školska knjiga, Zagreb, od 1952.

7. Filologija, Hrvatsko filološko društvo (Hrvatsko filološko društvo i JAZU), Zagreb, od 1957. Do danas su izašla 4 sveska sa sažetcima na drugim jezicima.

8. Radovi Staroslavenkog Instituta (Radovi Paleoslavenskog instituta), Paleoslavenski institut, Zagreb.

Slučaj oca Draganovića

Rasprava o idealnim vrijednostima koja završava fizičkim i propagandnim nokautom

Franjo Nevistić, Buenos Aires

„Nema potrebe ubiti ljudsko biće u logoru da bi patilo; dovoljno ga je udariti nogom da padne u blato. Padanje je jednako umiranju. Ono što se diže više nije ljudsko biće, već smiješno čudovište premazano blatom“ (Madame Lewinska: Dvadeset mjeseci u Auschwitzu, str. 61-62, citirano iz knjige Muškarci protiv čovječanstva, autora Gabriela Marcela, ur. Librería Hachette S.A., Buenos Aires, 1955., str. 38.)

Kraj prošle godine, pun velikih iznenađenja, donio nam je novu, neočekivanu i odjekujuću vijest: misteriozni nestanak iz orbite slobodnog svijeta dr. Krunoslava Draganovića, hrvatskog svećenika, povjesničara, bivšeg profesora na Sveučilištu u Zagrebu i čovjeka nadaleko poznatog po svom dobrotvornom i humanitarnom radu, te njegov iznenađujući ponovni pojavak u komunističkoj Jugoslaviji, pod izuzetno čudnim i složenim okolnostima.

Njegov nestanak isprva je bio obavijen apsolutnom tišinom. Činilo se kao „savršen zločin“. Čovjek, javna osoba, neustrašivi protivnik komunizma, nestao je. Bio je potpuno odsutan. Časne sestre u školi Pressbaum, blizu Beča, gdje je otac Draganović bio duhovni voditelj i učitelj, i gdje je živio, upozorile su njegove prijatelje te austrijske crkvene i civilne vlasti zbog njegove duge i neuobičajene odsutnosti.

Hrvatski politički prognanici, posebno njegovi najbliži prijatelji, duboko zabrinuti, počeli su kucati na vrata slobodnog svijeta, tvrdeći da je Draganović žrtva: ili je silom odveden ili je negdje ubijen, bez svjedoka. Poznato je da je krajem kolovoza 1967. bio u Münchenu, gdje je potpisao ugovor za objavljivanje jednog od svojih znanstvenih djela.

Odatle je, početkom rujna, otišao u Rim gdje se sastao s nekoliko prijatelja, a zatim je započeo povratno putovanje preko Trsta u Pressbaum. 8. i 9. rujna viđen je u Trstu. Od tog trenutka gubi mu se svaki trag. Hrvatski prognanici, koji su živjeli na svim kontinentima, bili su užasnuti. Njihove emocije i misli su se poklopile u mračnoj slutnji, možda nemilosrdnoj stvarnosti: Draganović je otet, mučen i moguće ubijen po nalogu komunističkog režima u Beogradu.

Slobodni svijet je počeo reagirati. 14. listopada Radio Nacional de Madrid objavio je tužnu vijest o nestanku dr. Draganovića. Zatim je započela kampanja u austrijskom i talijanskom tisku. U Austriji, jer se Draganović odlučio za austrijsko državljanstvo 1956., a u Italiji jer je nestao s njihovog teritorija, u blizini Trsta.

Austrijska vlada, smatrajući to svojom dužnošću i ohrabrena ponovljenim apelima hrvatskih izbjeglica diljem svijeta, raspitala se kod jugoslavenske komunističke vlade o sudbini svog građanina hrvatskog podrijetla. Beograd je odgovorio da o tome ne zna ništa. Nekoliko dana kasnije, 10. studenog 1967., tajnik za informiranje jugoslavenske vlade priznao je da se otac Draganović već "dobrovoljno" predstavio jugoslavenskim vlastima 17. rujna, iskoristivši Zakon o amnestiji, te da je slobodan u Sarajevu, glavnom gradu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Od tada je afera Draganović kontroverzna tema, posebno u europskom tisku, radiju i televiziji. Ovdje nas ne zanima kronološki prikaz svega što je rečeno i napisano; zbog ograničenja prostora, ograničit ćemo se na citiranje nekih novina i njihovih naslova kako bismo provjerili naše tvrdnje.

Postavlja se pitanje: zašto je slučaj Draganović dobio toliki publicitet? Odgovor leži u njegovoj osobnosti i djelu ovog eminentnog katoličkog svećenika.

Ljudski profil i djelo dr. Draganovića

Krunoslav Draganović rođen je 30. listopada 1903. u Matićima, okrug Brčko, Bosna. Osnovnu školu i dvije godine srednje škole pohađao je u isusovačkoj školi u Travniku (Bosna), a preostale razrede završio je u Sarajevu. Zatim se upisao na Tehnički fakultet u Beču, ali nakon što je položio prve ispite s najvišim ocjenama, Draganović se osjećao privučenim svećeništvom.

Umjesto strojarskog inženjera, radije je bio "inženjer duša". Posvetio se studiju grčkog i latinskog jezika kako bi upisao veliko sjemenište Sarajevske nadbiskupije. Kao odličan student, brzo je savladao sve predmete i zaređen je za svećenika 1928. Sarajevski nadbiskup, monsinjor Juan E. Šarić, pjesnik i neumorni organizator Katoličke akcije, poslao ga je u Rim gdje je Draganović nastavio studij na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je doktorirao. Po povratku u Sarajevo služio je kao tajnik nadbiskupa Šarića, zatim kao ravnatelj biskupijske kancelarije i kao prvi predsjednik nadbiskupskog crkvenog suda.

Godine 1940. imenovan je, putem natječaja, za izvanrednog profesora crkvene povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, a 1942. za redovitog profesora. Tijekom tog razdoblja, uz zahtjevne i odgovorne administrativne dužnosti, Draganović je intenzivno radio na povijesnim istraživanjima. Plodovi tog rada su sljedeće publikacije: Hrvati Bosne i Hercegovine u svjetlu statistike, Sarajevo, 1926.; i Povijest hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942. U ovom djelu, Draganović ilustrira povijest tih pokrajina kroz razvoj Katoličke crkve u sedam stoljeća prije dolaska Osmanlija 1463. Također ispituje masovna preobraćenja katolika na pravoslavlje na područjima gdje se govori hrvatski za vrijeme turske vladavine. Ova monografija, sa svojim čvrstim znanstvenim temeljima, napisana je na njemačkom jeziku za svoje prvo izdanje i dio je doktorske disertacije oca Draganovića. Objavljena je u časopisu Orientalia Christiana Periodica. Također je napisao Croatia Sacra, kompendij o povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj, izvorno napisan na latinskom, kasnije preveden na talijanski i objavljen u Rimu 1943. u nakladi od 3000 primjeraka, s predgovorom kardinala Fumassonija Biondija.

S ovim znanstvenim djelima, mladi svećenik Draganović stekao je reputaciju talentiranog povjesničara. Međutim, Providnost je imala druge planove za njegov javni život. Godine 1943., usred ratnih previranja, dok se hrvatski narod borio za svoje pravo na samoodređenje protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, Draganović se, poštujući želje hrvatskog episkopata i vlade, preselio u Rim kako bi se brinuo za hrvatske internirance koje su Talijani odveli iz njihovih domova i zatvorili u razne koncentracijske logore u Italiji. Među njima su bili i Slovenci i Crnogorci, ukupno 80 000 ljudi. U suradnji s Papinskom asistencijom, Draganović je provodio opsežan karitativni i humanitarni rad za dobrobit svih, ne praveći razliku između Hrvata, Slovenaca ili Crnogoraca, katolika ili pravoslavaca.

Ovu plemenitu misiju ispunjavao je do kraja rata, kada su se njegova predanost, trud i brige udeseterostručili. Dana 15. svibnja 1945. hrvatska vojska, okupljena u logoru Bleiburg na slovensko-austrijskoj granici, predala se britanskoj vojsci. Britanske vojne vlasti su ih, pak, zajedno s tisućama civila, predale partizanima koji su djelovali po naređenjima komunističke vlade u Beogradu.

Procjenjuje se da je tom prilikom više od 200.000 ljudi - civila i vojnika, muškaraca i žena, staraca i djece - predano i potom ubijeno. Tisuće Hrvata uspjelo je pobjeći i potražiti utočište u Austriji i Italiji. Međutim, nisu bili sigurni, jer su ih rojevi jugoslavenskih i sovjetskih komunističkih agenata, ponekad u dosluhu sa savezničkim vlastima, progonili i lovili kao da su divljaci. U tom pustom krajoliku potpunog nerazumijevanja, jedina nada bio je Vatikan, a tamo je pokretačka snaga iza operacije spašavanja bila po imenu Draganović. Svjestan što se dogodilo njegovoj domovini i njegovim sunarodnjacima Hrvatima, Draganović je uložio nadljudske napore da im pomogne. Imao je podršku Papinske pomoći, Međunarodnog Crvenog križa i raznih talijanskih vjerskih i civilnih institucija. Mnogi hrvatski prognanici dugovali su mu svoje živote, a drugi su mu dugovali priliku da započnu novi život u slobodnim zemljama u inozemstvu. Otac Draganović provodio je ovu misiju u čestim kontaktima s papom Pijem XII. i monsinjorom Montinijem, kasnije papom Pavlom VI.

Zahvaljujući njegovom velikodušnom razumijevanju i pomoći, Draganovićeve akcije bile su vrlo uspješne tijekom jednog od najdramatičnijih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda. Upravo zbog tog humanitarnog i nesebičnog rada jugoslavenske komunističke vlasti proglasile su ga "ratnim zločincem" i "neprijateljem broj jedan". Odgovarajući na osobnu uvredu protiv njega, objavljenu u Der Spiegelu 29. travnja 1964., Draganović je rekao: "Kako sam postao 'bete noire' Titovog režima, sam ne bih znao reći. Pretpostavljam da sam ovu 'čast' zaslužio ispunjavajući svoju kršćansku dužnost da pomognem bližnjemu u nevolji..."

Ovaj rad nastavio se do 1954., kada je započeo novi smjer u politici Vatikana. Slobodni svijet napustio je križarski rat protiv komunizma, posebno u Europi. Komunizam je sve više učvršćivao svoju moć nad milijunima katolika u južnoj i istočnoj Europi. Katolicizam, i kao institucija i kao skupina vjernika, snosi najveći teret pritiska komunističkih režima. Zbog toga Vatikan traži nove načine za ublažavanje patnje svojih sljedbenika.

Draganović, nepopustljivi protivnik komunizma i oštar promatrač unutarnjih odnosa u svojoj zemlji, ne slaže se s nekim aspektima novog političkog kursa u vezi s Jugoslavijom, gdje se Hrvati, kao nacionalni identitet, suočavaju s ozbiljnom opasnošću. Kako bi izbjegao ometanje vatikanskih napora, napušta Rim i seli se u Austriju, odlučujući se za austrijsko državljanstvo i služeći kao duhovni voditelj i učitelj u samostanskoj školi u Pressbaumu, blizu Beča. U miru monaškog života vraća se povijesnim istraživanjima. Često radi u bečkim arhivima i priprema novu studiju o odnosima između Bosne i Hercegovine i Habsburškog Carstva. Ali njegov izvanredni dinamizam tu ne prestaje.

Draganović, vatreni hrvatski domoljub, ostao je u stalnom kontaktu s hrvatskim prognanicima i njihovim vjerskim, socijalističkim i političkim borbama. Ono što ga je najviše mučilo bio je krvavi uvod u ovaj val izbjeglica: Bleiburška tragedija. Dvadeset godina prikupljao je materijal i podatke za djelo u kojem će, uz pomoć dokumenata i svjedočanstava očevidaca, svijetu otkriti razmjere ove tragedije i užase zločina, genocida koji je komunistička vlast u Beogradu počinila nad neobranjenim hrvatskim civilima i nenaoružanim vojnicima na kraju posljednjeg svjetskog rata.

Mnogo je putovao po Europi, posebno u Bonn, München, Trst i Rim, gdje je pružao pomoć hrvatskim prognanicima u potrebi. U kolovozu 1967. krenuo je na još jedno putovanje kako bi posjetio prijatelje i sunarodnjake koji su živjeli u gotovo svim zemljama zapadne Europe. Tijekom ovog putovanja morao je potpisati i ugovor za objavljivanje svog dokumentarnog djela o Bleiburškoj tragediji. Prema informacijama objavljenim u Volksboteu (München, 16. prosinca 1967.), ovo djelo predstavljalo bi ogromnu optužnicu protiv komunističkog režima u Beogradu za zločin takvih razmjera koji nadilazi ljudsku maštu. O ugovoru se raspravljalo u Münchenu krajem kolovoza. Odatle je otac Draganović otišao u Rim, a iz Rima je, kako je spomenuto, preko Trsta otputovao u Pressbaum, gdje je nestao. Tek su 10. studenog jugoslavenske vlasti izvijestile da je Draganović u njihovom pritvoru.

Postavlja se pitanje: što se dogodilo s ocem Draganovićem? Je li otet i prisilno odveden u Jugoslaviju ili se dobrovoljno vratio? Što ga čeka u neposrednoj budućnosti?

Procjenjuje se da je tom prilikom više od 200.000 ljudi - civila i vojnika, muškaraca i žena, staraca i djece - predano i potom ubijeno. Tisuće Hrvata uspjelo je pobijediti i potražiti utočište u Austriji i Italiji. Međutim, nisu bili sigurni, jer su ih rojevi jugoslavenskih i sovjetskih komunističkih agenata, ponekad u dosluhu sa savezničkim vlastima, progonili i lovili kao da su divljači. U tom pustom krajoliku potpunog nerazumijevanja, jedina nada bio je Vatikan, a tamo je pokretačka snaga iza operacija spašavanja bila po imenu Draganović. Svjestan što se dogodilo njegovoj domovini i njegovim sunarodnjacima Hrvatima, Draganović je uložio nadljudske napore da im pomogne. Imao je podršku Papinske pomoći, Međunarodnog Crvenog križa i raznih talijanskih vjerskih i civilnih institucija. Mnogi hrvatski prognanici dugovali su mu svoje živote, a drugi su mu dugovali priliku da započnu novi život u slobodnim zemljama u inozemstvu. Otac Draganović provodio je ovu misiju u čestim kontaktima s papom Pijem XII. i monsinjorom Montinijem, kasnije papom Pavlom VI.

Zahvaljujući njegovom velikodušnom razumijevanju i pomoći, Draganovićeve akcije bile su vrlo uspješne tijekom jednog od najdramatičnijih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda. Upravo zbog tog humanitarnog i nesebičnog rada jugoslavenske komunističke vlasti proglasile su ga "ratnim zločincem" i "neprijateljem broj jedan". Odgovarajući na osobnu uvredu protiv njega, objavljenu u Der Spiegelu 29. travnja 1964., Draganović je rekao: "Kako sam postao 'bete noire' Titovog režima, ne bih znao reći. Pretpostavljam da sam ovu 'čast' zaslužio ispunjavajući svoju kršćansku dužnost da pomognem bližnjemu u nevolji..."

Ovaj rad nastavio se do 1954., kada je započeo novi smjer u politici Vatikana. Slobodni svijet napustio je križarski rat protiv komunizma, posebno u Europi. Komunizam je sve više učvršćivao svoju moć nad milijunima katolika u južnoj i istočnoj Europi. Katolicizam, i kao institucija i kao skupina vjernika, snosi najveći teret pritiska komunističkih režima. Zbog toga Vatikan traži nove načine za ublažavanje patnje svojih sljedbenika.

Draganović, nepopustljivi protivnik komunizma i oštar promatrač unutarnjih odnosa u svojoj zemlji, ne slaže se s nekim aspektima novog političkog kursa u vezi s Jugoslavijom, gdje se Hrvati, kao nacionalni identitet, suočavaju s ozbiljnom opasnošću. Kako bi izbjegao ometanje vatikanskih napora, napušta Rim i seli se u Austriju, odlučujući se za austrijsko državljanstvo i služeći kao duhovni voditelj i učitelj u samostanskoj školi u Pressbaumu, blizu Beča. U miru monaškog života vraća se povijesnim istraživanjima. Često radi u bečkim arhivima i priprema novu studiju o odnosima između Bosne i Hercegovine i Habsburškog Carstva. Ali njegov izvanredni dinamizam tu ne prestaje.

Draganović, vatreni hrvatski domoljub, ostao je u stalnom kontaktu s hrvatskim prognanicima i njihovim vjerskim, socijalističkim i političkim borbama. Ono što ga je najviše mučilo bio je krvavi uvod u ovaj val izbjeglica: Bleiburška tragedija. Dvadeset godina prikupljao je materijal i podatke za djelo u kojem će, uz pomoć dokumenata i svjedočanstava očevidaca, svijet otkriti razmjere ove tragedije i užase zločina, genocida koji je komunistička vlast u Beogradu počinila nad neobranjenim hrvatskim civilima i nenaoružanim vojnicima na kraju posljednjeg svjetskog rata. Mnogo je putovao po Europi, posebno u Bonn, München, Trst i Rim, gdje je pružao pomoć hrvatskim prognanicima u potrebi. U kolovozu 1967. krenuo je na još jedno putovanje kako bi posjetio prijatelje i sunarodnjake koji su živjeli u gotovo svim zemljama zapadne Europe. Tijekom ovog putovanja morao je potpisati i ugovor za objavljivanje svog dokumentarnog djela o Bleiburškoj tragediji. Prema informacijama objavljenim u Volksboteu (München, 16. prosinca 1967.), ovo djelo predstavljalo bi veliku optužnicu protiv komunističkog režima u Beogradu za zločin takvih razmjera koji nadilaze ljudsku maštu. O ugovoru se raspravljalo u Münchenu krajem kolovoza. Odatle je otac Draganović otišao u Rim, a iz Rima je, kako je spomenuto, preko Trsta otputovao u Pressbaum, gdje je nestao. Tek su 10. studenog jugoslavenske vlasti izvijestile da je Draganović u njihovom pritvoru.

Postavlja se pitanje: što se dogodilo s ocem Draganovićem? Je li otet i prisilno odveden u Jugoslaviju ili se dobrovoljno vratio? Što ga čeka u neposrednoj budućnosti?

Pristaše jugoslavenskog komunističkog režima, vjerujući informacijama i propagandi iz Beograda i prihvaćajući službenu verziju o slobodnom povratku oca Draganovića, pokrenuli su napad, iskrivljujući i krivo predstavljajući njegov rad i njegovu borbu za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. Napadajući ga, oklevetali su cijeli hrvatski narod, pokazujući potpuno nerazumijevanje problema. Njemački časopis Der Spiegel, o kojem ćemo kasnije raspravljati, bio je posebno istaknut u tom pogledu.

Iskrivljenim činjenicama i poluistinama pokušali su prikriti teška kršenja ljudskih prava koja je počinila beogradska vlada lišavajući nevinog čovjeka slobode. Prema tim informacijama, koje je reproducirao Der Spiegel, Draganović je navodno bio ustaša-fašist, odlikovan od strane dr. Ante Pavelića, Hitlerovog i Mussolinijevog satelita. Njegov katolicizam i nacionalizam "otkrili" su određene jugoslavenske regije poput Bosne i Hercegovine, a kako bi ih ponovno učinili hrvatskima i katoličkima, ustaše, Draganovićevi duhovni nasljednici, proveli su godinu dana masakrirajući 500.000 bosanskih pravoslavnih Srba.

Dakle, "logično je", prema ovom tisku, da se Draganović vratio "slobodno". Ako se dokaže suprotno, Beogradski režim i oni koji ga ponavljaju u inozemstvu u ovom slučaju su unaprijed opravdani, budući da takav zločinac kao što je Draganović zaslužuje strogu kaznu.

Koje su činjenice? U istini, nitko ne zna kako je velečasni Draganović stigao u Jugoslaviju. Ni mjesto ni način njegova dolaska, niti ljudi koji su mu "pomogli", nisu poznati sa sigurnošću. Postoji nekoliko verzija, ali nijedna nije potpuno sigurna. Samo su talijanske policijske vlasti mogle utvrditi kako su se događaji odvijali. Stoga ne tvrdimo da je bio kloroformiran dok je spavao u Milanu ili Trstu, ili vezan u Opicini blizu Trsta.

Niti spominjemo imena ljudi koji su navodno sudjelovali u jednoj ili drugoj verziji. Zanima nas je li se otac Draganović mogao dobrovoljno vratiti, kako tvrde jugoslavenska vlada i njezini međunarodni podupiratelji, ili čak je li sam Draganović bio "pripremljen" od strane policijskih agenata od svog nestanka oko 10. ili 16. rujna 1967. do 10. studenog 1967. - dvomjesečnog razdoblja obavijenog apsolutnom tišinom - ili je tvrdnja da je Draganović žrtva nasilja istinita.

Dok policija ne pruži informacije o specifičnoj prirodi čina nasilja, naši argumenti počivaju na moralnoj sigurnosti. Istina je da je to najslabija od tri sigurnosti: moralne, fizičke i metafizičke. Međutim, u konkretnom slučaju Draganovića, naša moralna sigurnost je toliko visoka da s gotovo metafizičkom sigurnošću možemo tvrditi da je nad njim počinjen čin nasilja. Na čemu se temelji ta sigurnost?

Jugoslavenske komunističke vlasti inzistiraju prvenstveno na izjavama i pismu samog oca Draganovića, objavljenom dva mjeseca nakon njegova boravka u Jugoslaviji, pod okolnostima i na mjestu koje još uvijek ne znamo. Međutim, mi hrvatski prognanici i oni zainteresirani za utvrđivanje objektivne istine također možemo inzistirati na izjavama oca Draganovića, ali s bitnom razlikom: dok se mi pozivamo na njegove izjave dane u slobodnom svijetu i bez policijske "zaštite", jugoslavenska vlada poziva se na dokumente koje je otac Draganović "pripremio" pod komunističkim tutorstvom. Dokumenti na koje smo se pozvali u skladu su s cjelovitim karakterom oca, vjerno odražavajući njegovo intelektualno i moralno formiranje kao svećenika i domoljuba. Oni koje su, s druge strane, predstavili jugoslavenski komunisti u potpunoj su suprotnosti s najbitnijim i najpersonalnijim karakteristikama njegove osobnosti, njegovog života i rada javne osobe s preko 40 godina iskustva. Njegove izjave jugoslavenskim vlastima dane su u nama nepoznatim okolnostima, ali ih možemo zamisliti čitajući Georgea Orwella i njegove opise komunističke pogreške.

Dok se Draganovićeve izjave i njegovo pismo sarajevskom sudskom tužitelju sliče izjavama sovjetskih optuženika tijekom Staljinovih zloglasnih čistki, europski tisak poziva se na oporuku koju je otac Draganović 1965. godine, u duplikatu, diktirao njemačkom odvjetniku i bilježniku dr. W. Schöttleru, ostavljajući jednu kopiju kod sebe, a drugu kod hrvatskog svećenika, osobnog prijatelja. Tamo, između ostalog, Draganović doslovno navodi: "Sada, dok sam slobodan čovjek i posjedujem sve svoje fizičke i duhovne sposobnosti, svečano izjavljujem: Unaprijed se odričem svake izjave ili priznanja koje bi se moglo iznuditi od mene ako bih pao u ruke jugoslavenske policije."

„Sve što bih izjavio, napisao ili potpisao mora se smatrati protivnim mojoj slobodnoj volji i mojim najdubljim uvjerenjima.“ Il Tempo, veliki neovisni talijanski dnevnik, u svom izdanju od 18. studenog 1967. objavio je faksimil oporuke oca Draganovića, napisane 27. travnja 1961., pod naslovom „Još jedna epizoda ispiranja mozga“. U toj oporuci on se poziva na dokumentaciju koja se odnosi na masakre u Bleiburgu 1945., počinjene nad nenaoružanom hrvatskom vojskom i civilima, te doslovno čitamo sljedeće: „Nalazeći se svakodnevno u borbi, bilo za najviše ideale Crkve Božje ili za mučenički hrvatski narod, mogu svakodnevno griješiti i činiti pogreške tamo gdje ih najmanje očekujem.“ Nisam dostojan vidjeti ostvarenje slobode i neovisnosti moga hrvatskog naroda, cilj za koji sam se uvijek molio Gospodinu, ali čvrsto vjerujem da im Bog, pravedan i milosrdan, neće uskratiti ovu milost, a s njom i slobodnu i cvjetajuću Katoličku Crkvu."

Komentirajući pismo koje je otac Draganović, prema službenoj jugoslavenskoj tvrdnji, uputio tužitelju koji je vodio njegov slučaj, Il Tempo navodi:

"Komunisti su predstavili 'rukom pisano' pismo od Draganovića, dajući mu znatnu publicitet u jugoslavenskom tisku, u kojem on pokušava, s naporom pravog psihijatra, analizirati mehanizam svog 'preobraćenja' u jugoslavenski socijalizam. Ne sumnjamo da je Draganović sam napisao pismo, ali pouzdano znamo (iz informacija koje su procurile od obavještajnih službi jedne zapadne zemlje) da je Draganović bio podvrgnut okrutnom tretmanu, prvo halucinogenim tvarima, a zatim drogama koje napadaju živčane centre o kojima ovisi integritet osobnosti pojedinca. Stoga, pismo, iako ga je doista napisao Draganović, nije Draganovićevo; nego, to je djelo onih koji su počinili monstruozno kršenje njegove osobnosti." Nadalje, nastavljaju talijanske novine, Draganovićevi prijatelji, hrvatski intelektualci, tvrde da otac Draganovic u dotičnom pismu koristi srpske idiome umjesto odgovarajućih hrvatskih izraza, grešku koju Draganovic, izvrstan poznavatelj hrvatskog jezika, nikada ne bi mogao napraviti. Na temelju ove analize, Il Tempo zaključuje da čak i jednostavna vanjska kritika pisanja otkriva da ono ne nosi pečat Draganovićevog stila ili karakteristika.

Gotovo je nepotrebno ovdje dodati da je službeni grafolog Clevelanda, dr. Tholl, nakon temeljite analize tekstova pisma navodno od oca Draganovica s autentičnim rukopisom njegovih pisama koje posjeduju njegovi prijatelji u slobodnom svijetu, došao do sljedećeg zaključka: Pismo objavljeno u jugoslavenskim i talijanskim novinama, koje se pripisuje ocu Draganovicu, nije autentično. Postoje dvije njegove verzije. Jedna je objavljena u novinama "Vijesnik", a druga u seminaru "Vjesnik u Srijedu", obje objavljene u Zagrebu.

Vinko Nikolic, u svojoj knjizi *Pres Vratima domovine* (Na pragu domovine), objavljena ove godine u Münchenu, također su uključivala opsežan razgovor s ocem Draganovićem, kasnije objavljen kao zasebna publikacija. U prologu ove zasebne publikacije, Draganović je 8. kolovoza 1967., između ostalog, napisao:

"Vrijeme je pokazalo da je većina mojih klevetnika ujedno i ona koja vrijeđa hrvatski narod i gazi njegova prava. Mnogim slijepcima su se otvorile oči i shvatili su da sam ocrnjen i progonjen prvenstveno zato što sam ostao nepokolebljiv u obrani prava i časti hrvatskog naroda. Ne smatram ovaj svoj postupak politikom, a još manje stranačkim politikanstvom, već jednostavno svojom dužnošću kao čovjeka i domoljuba."

Tako moja osobna tragedija postaje intimni dio velike nacionalne tragedije koju je hrvatski narod pretrpio od rata, i to mi daje snagu da je podnosim. Hrvatski narod je, nezasluženo, najklevetaniji na svijetu. A ja sam među njihovim najponižavanijim sinovima, iako to ne zaslužujem ni zbog položaja koji sam obnašao ni zbog važnosti koju sam imao, a da pritom ne spominjem krivnju. Što me, pak, čini sretnim u mojoj nesreći. Jesu li me jednostavno klevetali?

„Ne želim ovdje govoriti o mjerama većeg ili manjeg opsega poduzetim protiv mene. Niti o manjim fizičkim napadima, poput onog koji se dogodio u Nici. Niti o pokušajima atentata planiranim i osujećenim u zadnji čas. Želim samo reći da su takve 'mjere' djelo mojih neprijatelja, odnosno neprijatelja hrvatskog naroda.

Davne 1962. godine, jugoslavenski tajni agent i diplomat (tko zna gdje završava prvo, a počinje drugo) Slavki Aleksić izrekao je pred brojnim ljudima, uključujući visoko i nisko svećenstvo, odvratnu klevetu - prvi put u 20 godina - da sam 'prerezao dječja grla'. Isti taj agent i diplomat, u drugoj prilici i pred drugim ljudima, izjavio je da su me mogli eliminirati bez poteškoća - neki su se čak i sami ponudili za taj zadatak za 'malu nagradu' - ali to nije učinjeno jer 'cijeli Draganović nije vrijedan skandala koji bi izbio u Rimu'. Možda tvrdnja druga Aleksića nije toliko neutemeljena koliko neki misle.“

„Još jedan visokopozicionirani 'vođa', ovaj put punopravni agent bez diplomatske krinke, Nikoa Cimesa, tada nastanjen u Ulici M. Oreškovića 18 u Rijeci, ispitivao je razne izbjeglice u Opatiji tijekom zime 1957./58. Zahtijevao je i najsitnije detalje o mom kretanju, posebno u vezi s koncentracijskim logorima i drugim aspektima mog života, jer 'živog ili mrtvog, odveli bi me u Jugoslaviju'. Ne bih spomenuo ovu prijetnju, među mnogim drugima, da prošle godine (upravo sada!) nisam saznao nešto vrlo važno.

Nekoliko godina ranije, isti taj Cimesa, šef Udbe (jugoslavenske tajne policije) u kazneno-popravnom zavodu Stara Gradiška, pokušao je nagovoriti mladog zatvorenika iz Z. u Dalmaciji da ode u Buenos Aires i ubije poznatog hrvatskog vođu kao dokaz svoje 'rehabilitacije', pod krinkom velikih obećanja.“ Mladić je odbio ovu kriminalnu ponudu i nastavio iskupljivati svoju 'kaznu' pod sve gorim uvjetima. Ne znamo tko je pristao počiniti ovaj zločin, ali činjenicu da je netko to učinio dokazuju pucnji u noći 10. travnja 1957. i krv koju je prolio sam hrvatski vođa. Drug Cimesa bio je zadužen za 'izbjeglice'.

„Kakva me sudbina čeka? Nisam prorok i ne znam. Znam, zapravo, da ne 'zaslužujem' takav globalni skandal. Ako, s druge strane, smatraju da ga 'zaslužujem', znam da me nikakva prijetnja neće skrenuti s puta koji mi nameće moj status svećenika i moj hrvatski patriotizam. Također znam da bih, uz Božju pomoć, bio spreman i na ovu mjeru. Konačno bi svi shvatili tko je naredio ovaj čin i s kojom svrhom.“

"Još jedan razlog, dakle, zašto pišem ove retke."

"Kruh progonstva koji jedemo je tvrd."

Je li potreban ikakav komentar na ove izraze svećenikove volje? Kako bismo izbjegli pogrešku, sažetu u staroj formuli: qui nimis probat, nihil probat, prepuštamo čitateljima da sami procijene autentičnost i dokaznu vrijednost izjava koje je dr. Draganović dao, jednom dok je bio na slobodi, a jednom dok je bio u zatočeništvu. Za zdrav razum i logičko-pravno razmišljanje, izjave dane dok je bio na slobodi poništavaju one formulirane u zatočeništvu.

Komunistički režim mogao se pozvati na pravni princip da naknadna izjava volje poništava prethodnu ako joj proturječi, ali u tom slučaju, Beogradski režim morao bi dokazati da se otac Draganović slobodno vratio u domovinu i da su njegove nedavne izjave zaista slobodan izraz njegove volje, što je očito nemoguće. Najviše što bismo mogli priznati komunističkom režimu jest da se očeve kontradiktorne izjave međusobno poništavaju. Što onda preostaje u korist stava jugoslavenske vlade? Ništa, apsolutno ništa. A u korist hrvatskog stava? Čitav niz argumenata.

Otac Draganović potpisao je ugovor za objavljivanje svoje dobro dokumentirane knjige o Bleiburškoj tragediji u kolovozu, a do rujna se predao jugoslavenskim komunističkim vlastima radi kaznenog progona. Je li takav stav razumljiv? Nakon što je u svojoj knjizi krajnju odgovornost za zločine protiv Hrvatske vojske i civilnog stanovništva prebacio na komunistički režim, Draganović se, bez ikakvog opravdanja, predao istom režimu kako bi "popravio" svoju pravnu situaciju.

Apsurdno sa svake točke gledišta! Samo nekoliko dana prije nestanka, Draganović je pisao časnim sestrama u Pressbaumu, gdje je živio, najavljujući svoj skori povratak. Ako je namjeravao "slobodno" se vratiti u Jugoslaviju, bi li ta laž mogla biti kompatibilna s unutarnjim životom oca Draganovića, posvećenog potrazi za istinom kao svećenik i na temelju svog znanstvenog i povijesnog poziva?

Velečasni otac Cecelja, hrvatski svećenik koji živi u Salzburgu u Austriji, poslao je ocu Draganoviću 70 misnih nakana. Draganović ih je prihvatio za sljedećih 70 dana, iako je "slobodno" odlučio vratiti se u Jugoslaviju. Bi li mu savjest dopustila da postupi tako nepošteno u onome što je najsvetije katoličkom svećeniku, koji se odrekao svih udobnosti, slušajući unutarnji glas: Si vis perfectus esse...? Najiskusniji psihoanalitičari našli bi se pred čvorom i nerješivom misterijom. Rješenje bi ležalo u intervenciji mača Aleksandra Velikog, koji je ovaj put vitlao komunistički režim u Beogradu.

Režim smatra Draganovića "ratnim zločincem" i "neprijateljem broj jedan", pripisujući mu najnevjerojatnije činove u posljednja dva desetljeća. Ako ovaj neprijatelj broj jedan... 1. Sada, nakon što se pozvala na jugoslavenski socijalizam, proglasila kraj srpsko-hrvatskog sukoba i priznala tehnički, kulturni i politički napredak i demokratizaciju zemlje, zašto je vlada u Beogradu dva mjeseca skrivala njegovo boravište i lagala austrijskim vlastima, tvrdeći da ništa ne znaju o njemu? Jesu li jugoslavenski komunisti toliko skromni da se srame jednog od svojih najzvučnijih nedavnih "uspjeha"?

Ako se Draganović dobrovoljno vratio, zašto još nije uspio privatno razgovarati sa svojim crkvenim nadređenima, delegatom Svete Stolice ili svojom obitelji? Vatikan je to pravo prisvojio od jugoslavenskog izaslanika pri Svetoj Stolici, V. Cvrlje.

Uzimajući u obzir sve ove čimbenike, na konferenciji za novinare koju su organizirale hrvatska društva u Buenos Airesu 28. studenog 1967., radi razjašnjenja ovog slučaja, ukratko smo izjavili sljedeće:

„Dr. Draganovića je jugoslavenska vlada proglasila svojim neprijateljem broj jedan. Prije samo nekoliko mjeseci, svećenik je pred njemačkim sudom, s uvjerljivom snagom karakterističnom za njegovu osobnost, tvrdio da jugoslavenska država nije pravna država i da u njoj nema ni sudske sigurnosti ni nepristranosti. Nadalje, poznato je da je velečasni, u svojstvu eminentnog povjesničara, sastavio brojne prima facie dokumente o masovnim ubojstvima Hrvata, Slovenaca i Crnogoraca, koje su počinile jugoslavenske vlasti na kraju Drugog svjetskog rata.

„Ovdje se neizbježno postavlja pitanje: progoni li ova komunistička vlada, muči i osuđuje na duge godine zatvora ili čeka da svećenik - neprijatelj broj jedan - bude pušten.“ 1. Ova vlada - dobrovoljno se predajući u njihove ruke bez milosti? Njegova dobrovoljna predaja značila bi fizičko i moralno samoubojstvo.

Ali samoubojstvo je karakteristično za mentalno poremećene ili nihiliste. Je li moguće da je nihilizam prodro u duh oca Draganovića, čovjeka u naponu snage svoje intelektualne aktivnosti, s pomno isplaniranim radnim programom za…“ neposrednu budućnost, dajući njegovom životu uzvišenije značenje? Imajući sve to na umu, tko može potvrditi jugoslavensku izjavu o navodnom dobrovoljnom povratku? Samo oni koji žele ocrniti njegov moralni karakter ili cilj za koji se otac Draganović borio cijeli svoj život: slobodu čovjeka i samoodređenje svog hrvatskog naroda.

Je li prihvatljivo da se otac Draganović odlučio na tako značajan korak, ismijavajući sebe, svoje ideale i svoje prijatelje, a da prethodno nikome nije rekao - ni svojim crkvenim poglavarima, ni sestrama čije su mu duše i škola povjerene, ni civilnim vlastima Austrije, za čije se državljanstvo odlučio, pa čak ni svojim najbližim prijateljima?

Za takav korak potreban je mentalni poremećaj. Ali tada vlasti u Beogradu više ne bi mogle govoriti o dobrovoljnom povratku. Ako, ipak, jugoslavenska vlada inzistira na slobodnoj volji oca, mora objasniti neobjašnjivo. Jer ispravnost logike i pristojnost etičkog uma - a takav je um oca Draganovića, kakvog poznajemo - isključuju, i subjektivno i objektivno, mogućnost njegovog dobrovoljnog povratka u komunističku zemlju koja ga je progonila. više od dvadeset godina kao svog glavnog neprijatelja. 1."

Da nije tako, zašto jugoslavenske vlasti, kako bi ušutkale hrvatske prognanike i umirile javno mnijenje koje se protivi njihovom zločinačkom činu, ne bi prihvatile prijedlog njemačkih novina Volksbote (25. studenog 1967., München), da se osnuje međunarodna komisija pred kojom bi se otac Draganović morao jasno i definitivno izjasniti, ali na austrijskom teritoriju, je li se dobrovoljno vratio ili ne?

Da je tvrdnja jugoslavenske vlade istinita, mogla bi zadati ogroman udarac svojim hrvatskim protivnicima i riješiti se neugodne optužbe za kršenje ljudskih prava u vrijeme kada se tako očajnički trudi uskladiti sa Zapadom. Potvrdan odgovor oca Draganovića predstavljao bi pobjedu za beogradsku vladu, pobjedu i na domaćem i na međunarodnom planu, te poraz za hrvatske prognanike i narod Hrvatske.

Očito je da Beograd želi takvu pobjedu. Zašto onda ne prihvaća prijedlog? Objašnjenje je da su jugoslavenski policajci počinili težak zločin protiv ljudskih prava i sada pokušavaju iskoristiti svoju žrtvu kako bi prikrili vlastito nedjelo iznuđenim izjavama. Nadalje, kroz propagandnu kampanju i krivotvorenjem njegova života i djela pokušavaju oklevetati oca Draganovića i hrvatsku nacionalnu borbu za pravo na samoodređenje. Na taj način nastoje obmanuti svjetsko javno mnijenje, sprječavajući da itko postane ravnodušan prema sudbini ovog pravednog čovjeka. Malo-pomalo, "slučaj Draganović" će pasti u zaborav, iako predstavlja najflagrantnije kršenje ne samo međunarodnog prava već i najosnovnijih normi civiliziranog društva.

"Der Spiegel" protiv samog sebe

Kao što smo već spomenuli, u toj klevetničkoj kampanji protiv oca Draganovića i iskrivljavanju oslobodilačke borbe hrvatskog naroda, njemački ilustrirani časopis Der Spiegel, koji izlazi u Hamburgu, nije poznavao granice. U svom broju od 27. studenog 1967. objavio je članak pod naslovom "Volga u Rimu", ilustriran fotografijama oca Draganovića, Hitlera i Pavelića, te fotografijom ustaša nesumnjivo izmišljenom u tu svrhu.

Der Spiegel optužuje Draganovića da je 1941. godine pozdravio obnovu hrvatske neovisnosti te stoga tvrdi da je ustaša-fašist. Poput Draganovića, cijeli hrvatski narod "jednoglasno" je pozdravio obnovu svoje suverene države, izjavio je kardinal Alojzije Stepinac pred komunističkim "sudom". Nadbiskup Stepinac, iako u stalnom sukobu s vladajućim režimom, bio je vatreni zagovornik hrvatske neovisnosti. Da Der Spiegel išta zna o hrvatskoj povijesti i borbi hrvatskog naroda za pravo na nacionalno samoodređenje, sigurno ne bi u cijelosti prihvatio službena načela jugoslavenske komunističke vlade, osim ako mu primarni cilj nije "posao", a ne obrana i širenje viših vrijednosti, prije svega slobode i prava u ljudskom društvu.

Der Spiegel tvrdi da je Draganović "otkrio" još jedno "jugoslavensko područje", ranije katoličko, a to je Bosna, koja se proteže "jugoistočno od Hrvatske". Vođen željom da "ovo jugoslavensko područje" ponovno postane katoličko i hrvatsko, za Draganovića se kaže da je inspirirao politiku koja je potaknula ustaše "da pokolju 500.000 pravoslavnih Srba u jednoj godini". Ova tvrdnja njemačkog časopisa, koji zarađuje basnoslovne svote (oko petnaest milijuna maraka godišnje), diskvalificira ga kao pouzdan izvor vijesti i kao instrument javnog mnijenja u slobodnom svijetu.

Der Spiegel ignorira činjenicu da su Bosna i Hercegovina, od migracije Hrvata, bili i ostali njezini središnji teritoriji. Sedam stoljeća prije dolaska Turaka, Bosna i Hercegovina bila je etnički, kulturno i politički ujedinjena s ostalim hrvatskim pokrajinama.

Godine 1952. jugoslavenski znanstvenici Viktor Novak i Petar Skok objavili su takozvani "Supetarski kartular". To je zbirka od 15 pergamenata koji potvrđuju da su Bosna i Hercegovina bile hrvatske pokrajine u vrijeme nacionalnih monarha od 7. do 12. stoljeća. "Tamo se govori o sedam hrvatskih knezova, izbornika hrvatskih kraljeva, i o imenovanju hrvatskih knezova (banus) od 12 hrvatskih plemena. Kartular Petar, trenutno Krilo-Jesenice. Tu se između ostalog kaže: "Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: eram septem bani qui electant regem in Croatia, quando rex. sine liberis noriebatur, scilicet banus Croatiae primus, banus BOSNIENSIS secuindus, banus Sclavoniae tercius, banus osege quartus, banus Podraui quintus, banus Albaniae sestus, banus Sremi septimus..."

Benediktinci 12. stoljeća nisu bili svjesni srpskih pretenzija na Bosnu, koji su se pojavili u 19. i 19. stoljeću. Zabilježili su nepromjenjivu povijesnu činjenicu: da su u prvih sedam stoljeća, prije turske vladavine, Bosna i Hercegovina bile dvije od sedam hrvatskih država. provincije, a da su na čelu autonomne upravne vlasti bili hrvatski banovi (knezovi), koji su drugdje navedeni kao izabrani od strane hrvatskih kraljeva.

Godine 1468. kralj Matija Korvin izdao je Dubrovačkoj Republici potvrdu o isplati 800 zlatnih florina. U dokumentu stoji da je Dubrovnik dao taj novac "za održavanje našeg grada Počitelja, koji se nalazi u našem kraljevstvu Hrvatskoj".

Antonio Burgio, papinski delegat na dvoru ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II., napisao je 18. veljače 1526. Jakovu Sadoletu, tajniku pape Klementa VII. u Rimu: "U pismu od 15. ovog mjeseca rekao sam da Hrvati namjeravaju prihvatiti vojvodu Ferdinanda (od Austrije, op. urednika) i da grof Kristofor (Frankopan) namjerava postati vladar Bosne. Kasnije sam saznao s većom sigurnošću. Obavijestite Vašu Ekselenciju da su pregovori iskreni i da se kaže da je nadvojvoda Ferdinand prijemčiv za ideju da se može proglasiti kraljem Bosne, budući da Bosna pripada Hrvatskoj." Junački branitelj Kisega, Nikola Jurišić, napisao je 23. lipnja 1541. kapetanu Bihaća da je grad "...spas i održatelj cijelog kraljevstva Hrvatske...", dok je apostolski delegat 1580. opisao rijeku Unu u današnjoj Bosni kao "...najvažniju rijeku Hrvatske", a mletački veleposlanik obavijestio je svoju vladu o padu Bihaća, navodeći da je "to glavni grad Hrvatske i najvažnija tvrđava u tim krajevima".

Kralj Ladislav IV. Kuman napisao je 1273. da "stanovnici područja oko Glamoča (bosanskog grada) pripadaju jednom od dvanaest hrvatskih plemena..."; "Glamočanski narod... raduju se svojoj slobodi, koju istinski, prvo i najprirodnije uživaju kao plemići kraljevstva Hrvatske...". Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andrić u svom romanu "Na Drini ćuprija" opisuje Višegrad i njegovu okolicu kao srpsku pravoslavnu regiju, jedini razlog zašto je vlada u Beogradu sponzorirala njegov izbor. Međutim, američki povjesničar H. Lamb u svom djelu *Sulejman Veličanstveni* (Garden City, 1957., str. 328.) primjećuje da je Muhamed-paša Sokolović, za kojeg Andrić tvrdi da je Srbin, sultanu, kada su ga pitali o njegovom podrijetlu, odgovorio da je "iz Hrvata", te da njegovi školski podaci, gdje je bio najbolji učenik, ukazuju na to da je bio Hrvat.

U neku ruku, može se razumjeti pogreška koju je napravio *Der Spiegel* smatrajući Hrvatsku i Bosnu dvama odvojenim političko-nacionalnim teritorijima, s obzirom na to da je Bosna kroz svoju povijest odbacivala i ugarski i austrijski suverenitet. Pod ogromnim pritiskom osmanske vojne moći i zbog dubokih unutarnjih vjerskih podjela u Hrvatskoj (to je bilo u razdoblju neumoljive borbe protiv patarejske sekte u... Katoličkoj crkvi), patareni (bogumili) prihvatili su islam, a Bosna je priznala turski suverenitet.

Međutim, hrvatska svijest tamo je uvijek ostala živa. Stoga, kako bismo pomogli brzopletom autoru klevetničkog članka u Der Spiegelu, napominjemo da je neki Francuz krajem 17. stoljeća napisao knjigu pod naslovom "Povijest sadašnjeg stanja u Kraljevini Ugarskoj", gdje između ostalog navodi: "Prije je Kraljevina Hrvatska obuhvaćala cijeli teritorij od rijeke Drave do Dalmatinskog mora i bila je podijeljena na tri dijela." Današnja Hrvatska leži između Bosne, Slavonije, Njemačke i Dalmacije... Obično se pravi razlika između Austrijske ili Kraljevske Hrvatske i Turske Hrvatske, s obzirom na to da su njihovi vladari Kuća Austrija i Osmanlije."

Ovo neutralno svjedočanstvo pokazuje da Bosna i Hercegovina nisu samo "još jugoslavenske regije", kako je otkrio dr. Draganović, već autentično hrvatski nacionalni i državni teritorij gdje muslimansko-katoličko stanovništvo još uvijek čini hrvatsku većinu. Slijedom toga, povijest i moderna etnička i demokratska načela podupiru tezu da se doista radi o hrvatskim pokrajinama. Dragovićev znanstveni rad imao je za cilj provjeriti tu činjenicu pružanjem novih i nepobitnih povijesnih dokaza. Znanstveni rad ne bi se trebao koristiti za proglašavanje nekoga zločincem. Civilizacija i znanost gotovo uvijek idu ruku pod ruku.

Ako Der Spiegel usvoji sugestije svog prosrpskog informatora da je Draganović nastojao ponovno pohrvatiti i pokatoličiti Bosnu, njegov... Ovaj rad je nepotreban i netočan. Bosna i Hercegovina su hrvatske pokrajine i stoga ih nema potrebe "pohrvati". U tom smislu, "priča" njemačkog časopisa nije na mjestu. Netočna je, naprotiv, zbog pripisivanja pokolja 500.000 pravoslavnih Srba, počinjenog tijekom jedne godine, Draganoviću i "njegovim" ustašama.

Kako bi zauzeli Bosnu i Hercegovinu, dom pravoslavne manjine koja se tamo naselila tijekom turske okupacije, Srbi su ubili nadvojvodu Franju Ferdinanda, nasljednika habsburškog prijestolja, čime su započeli Prvi svjetski rat, jednu od najvećih tragedija čovječanstva. Budući da je Draganović jedan od najistaknutijih povjesničara koji je pokazao da Srbija nije imala apsolutno nikakvo pravo ili povijesni zahtjev na Bosnu i Hercegovinu te da je njezino ponašanje u tim pokrajinama od 1918., kao i u cijeloj Hrvatskoj, bilo obilježeno ugnjetavanjem, nasiljem i denacionalizacijom, očito je da je Beograd svoju mržnju i bijes okrenuo protiv njega. Klevetanje, ocrnjivanje, otmica i "depersonalizacija" za njih nisu bili ništa u usporedbi s atentatom na nadvojvodu Franju Ferdinanda i izbijanjem Prvog svjetskog rata.

Među tim "uzaludnim stvarima" je i klevetnička optužba da su ustaše ubile 500.000 pravoslavnih Srba u jednoj godini. Međutim, ozbiljna povijesna studija dokazuje da je tijekom posljednjeg rata umrlo 300.000 Srba i 600.000 Hrvata. Tko je bio Draganović da spriječi srbizaciju Bosne i Hercegovine, nagradu koju srpska politika priželjkuje već 150 godina? Draganović je duhovni simbol hrvatske generacije koja se ne može pomiriti sa srpskom vlašću u Hrvatskoj. Njegov ljudski i politički integritet, njegov znanstveni rad i upornost u obrani Hrvatske predstavljali su ozbiljnu prepreku srpskom ugnjetavanju pod izlikom "jedinstva i bratstva", slogana tadašnjeg komunističkog režima u Jugoslaviji. Kada su saznali da će Draganović uskoro objaviti svoje djelo o "Bleiburškoj tragediji", plodu 20 godina marljivog istraživanja, u kojem će javnosti, s nepobitnim dokazima, predstaviti strašne zločine beogradskih diplomata i vojnih časnika, zločinačke ruke su ga zgrabile i moralno je eliminiran.

Srpski komunist je u njemu vidio osobu koju je Thomas Mann proglasio prijekom potrebom za postojanje zapadnog društva i slobode. Imajući na umu ovu ideju njemačkog pisca, na konferenciji za novinare, o kojoj smo raspravljali na prethodnim stranicama, rekli smo i: „Ako smijem okarakterizirati oca Draganovića, mogao bih reći da je on 'militantni humanist'. Zapadnom svijetu danas je potreban militantni humanizam koji ne dopušta da ga protivnik gazi 'bez srama i skrupula'.“ Beograd je rano naučio ovu bitnu osobinu oca Draganovića. Budući da je bio i nepokolebljivi demokrat, antikomunist i rigorozan znanstvenik s oružjem koje nikada ne hrđa u borbi za obranu hrvatskog naroda u sukobu s komunistima i dominacijom Srbije - sukobu koji traje bez prestanka više od stoljeća zbog srbijanskih pretenzija na Bosnu, rodnu pokrajinu oca Draganovića - vlasti tog režima htjele su ga jednom zauvijek eliminirati. Kada je taktika ocrnjivanja kao ratnog zločinca propala, otmica pod izlikom slobodnog povratka ostala je kao jedini izlaz. Jednom kada je u rukama beogradskog režima, otac Draganović, iako fizički živ, intelektualno je i moralno mrtav. Komunizam je tako, čak i odvratnim zločinom, izvojevao još jednu pobjedu nad slobodnim ljudima.

Kakva ga sudbina čeka? Mogli bismo ponoviti njegove riječi, da nismo proroci. Ali da bismo ilustrirali njegovu tužnu sudbinu, možemo reproducirati riječi gospođe Levinske: "Nema potrebe ubijati ljudsko biće u koncentracijskom logoru da bi patilo; Dovoljno ga je udariti nogom da padne u blato. Pasti znači umrijeti. Ono što se diže više nije ljudsko biće već smiješno čudovište, premazano blatom."

Netko bi mogao dodati da ovo djelo cenzurira nacističke koncentracijske logore i postupanje sa zatvorenicima. Ali mladi jugoslavenski pisac ruskog podrijetla, Mihailo Mihailov, kojemu zapadni tisak pridaje više važnosti nego što zaslužuje, napisao je da su komunisti, točnije boljševici, organizirali prve koncentracijske logore i da su u tom pogledu bili učitelji nacista.

Budući da je komunistički režim u Beogradu odlučan svoje protivnike, a prije svega hrvatsku nacionalnu oporbu i oca Draganovića - u ovoj kampanji oslanja se na usluge časopisa Der Spiegel - označiti kao "fašističke zločince", smatramo prikladnim zaključiti ova razmišljanja riječima Gabriela Marcela o propagandi općenito i posebno o sveobuhvatnim optužbama protiv nacizma:

"Svaka propaganda, ukratko, podrazumijeva cilj manipuliranja savješću. Nakon bijednog okrutnosti koncentracijskih logora, ovdje nalazimo prijevaru. Promotrimo, nadalje, neizbježnu vezu između ovih aspekata iste pošasti. Kako se ne navesti na poduzimanje rigoroznijih, nehumanijih mjera protiv onih koji odbijaju biti indoktrinirani i koji posljedično predstavljaju protivnike koje se nastoji pokoriti svim sredstvima? Propaganda je cinično neznanje o tom usmjeravanju savjesti prema istini koju su veliki racionalisti, unatoč onome što se može misliti o njihovoj metafizici, barem imali slavu postići." "Nepropadljivo da bi se iznijelo na vidjelo. Ali što je istina?" pita, s još uvredljivijom ironijom, onaj koji je postao majstor u umijeću oblikovanja javnog mnijenja po svojoj volji."

"Što je istina?" Što se tiče rasprave o tome što čini političku istinu nakon posljednjeg rata, Gabriel Marcel, nesvjesno, savršeno sažima hrvatsku stvarnost općenito, a posebno slučaj oca Draganovića: "Ovdje postoji, štoviše, mnogo točaka koje bi trebalo naglasiti. Mislim posebno na golemo obezvređivanje rasprave, samih temelja rasprave, koja nam svakodnevno donosi najžalosnije dokaze. Da bi se protivnika pogubilo ili nokautiralo, dovoljno je zalijepiti mu etiketu, a također mu se u lice, kao što bi se ubacio sadržaj staklenke vitriola, baciti ogromna optužba na koju ne može odgovoriti; suočen s tuđom zbunjenošću, izjavljuje da priznaje i kapitulira. Tako će u nekim krugovima biti nemoguće izraziti nijansirani sud o određenim suvremenim figurama i njihovim početnim namjerama, a da se automatski ne svrsta među one koji odobravaju metode Buchenwalda i Auschwitza. Ovo je samo jedan primjer među mnogim drugim. Ali sve pokazuje da je osjećaj nijanse, neodvojiv od osjećaja..." Istina je da ga doslovno utapaju stranačke strasti.

Slučaj oca Draganovića - dati određenu intelektualnu "eleganciju" zločinu - mora se razmatrati u višoj, uzvišenijoj kategoriji ljudske misli. Kategorija rasprave o istini i pravdi čini nam se točnom i prikladnom. Prema G. Marcelu, istu ovu kategoriju liberali su smjestili u puninu racionalnog svjetla. Doista, Draganović se u početku bavio raspravom s komunizmom. Ona se odnosi na univerzalne istine i vrijednosti života, njegov smisao. Katolički spiritualizam, jedan od najuzvišenijih u povijesti, i najdosljedniji i apsolutni ateizam i materijalizam, poput marksizma. Zatim je otac započeo raspravu o pravu na samoodređenje hrvatskog naroda, njegovoj slobodi i integraciji njegovog povijesnog i etničkog teritorija u političku jedinicu, hrvatski nacionalni suverenitet, što jugoslavenski komunizam, srbijanskog podrijetla, kategorički u cijelosti poriče.

Dok je od njih i slobodnog svijeta zahtijevao razlike i nijansirane prosudbe, odvajajući istinu i pravdu od paušalnih i strastvenih izjava, njegovi protivnici, zaslijepljeni stranačkim strastima i žedni moći radikalno revolucionarne klase, tvrde samo jedno: Draganović je kriv; njegove ustaše i hrvatski narod krivi su jer su prihvatili nacističku politiku, politiku Buchenwalda i Auschwitza, kako bi rekao G. Marcel. Umjesto rasprave temeljene na argumentima i dokazima, Beograd zadaje pravi nokautirajući udarac, i fizički i putem propagande.

Takav stav vlade u Beogradu nije iznenađujući; on je, u određenom smislu, prirodna posljedica komunizma gladnog moći i srbijanskog nacionalizma vođenog hegemonizmom i ekspanzionizmom. Međutim, iznenađuje stav koji su zauzele publikacije poput Der Spiegela, Die Welwochea i drugih novinskih kuća u slobodnom svijetu. S takvim stavom, ovi široko rasprostranjeni mediji doprinose općoj zbrci, kada je potreba za nijansiranim i ozbiljnim prosudbama jedna od najhitnijih i najiskupljujućih, jer postupajući drugačije, zamagljuju, ako ne i uništavaju, tu briljantnu liberalnu tradiciju. Pravi liberali moraju tražiti istinu u svakom kutku, odbacujući pojednostavljenu formulu koja krši istinu i ometa pristup njoj, na štetu svih, pa čak i njih samih.

Otac Draganović, iskrena, otvorena osoba, koja poštuje prava drugih dok brani svoja, pravi liberal s kršćanskom metafizikom, zaslužuje veće razumijevanje slobodnog svijeta. Dok ga jugoslavenski komunizam izbacuje, on se uzdiže i nije "smiješno čudovište", unatoč nevjerojatnim postupcima određenih zapadnih novina koje ga pokušavaju ismijati. Blateći ga, kao što to čine Der Spiegel i drugi, Draganović se pojavljuje kao sjajna žrtva totalitarizma našeg vremena, nezasitna za moć i dominaciju. On je uzorna, iako bolna, žrtva ideala slobode i zapadne civilizacije.

Kako bismo umirili svoju savjest kao slobodnih ljudi i ublažili osobnu nevolju oca Draganovića, apeliramo na slobodni svijet da podrži prijedlog iznesen u novinama Volksbote (München, 25. studenog 1967.). Njemački tjednik je tada zatražio da se ocu Draganoviću dopusti održavanje konferencije za novinare u slobodnom svijetu, na primjer u Austriji, kako bi izjavio je li se slobodno vratio u komunističku Jugoslaviju.

Inzistiramo na ovom zahtjevu jer se samo na taj način može nedvosmisleno riješiti ovaj teški slučaj kršenja ljudskih prava. Slobodni Hrvati prihvaćaju sve rizike. Prihvaća li ih i jugoslavenska vlada? Odbacujući ih, snosi sve posljedice zločina počinjenog nasilno protiv zakona i dobrog morala civilizirane zajednice. U suprotnom, otac Draganović će nestati sa scene i biti prepušten mraku režima koji se nije suzdržao od daleko gnusnijih zločina. Ne vjerujemo da je to u interesu slobodnog svijeta.

Svjedočanstvo svetog Izidora Seviljskog o dolasku Hrvata na Mediteran

Dominik Mandić, OFM, Chicago, EE.UU.

Hrvatski čovjek (Hrvat) prvi se put pojavljuje na dvjema spomen-pločama u javnim zgradama u gradu Tanaisu, smještenom na ušću rijeke Don u Azovsko more. Ove ploče, napisane na grčkom jeziku, datiraju iz ranog 3. stoljeća nove ere. Prva ploča napisana je za vrijeme vladavine tanaiskog cara (bazilijaca) Sauromata (175.-211.). Spominje patricija, sina Horvata (Xopoáθosa). Druga ploča, napisana 220. godine nove ere za vrijeme vladavine cara Reskuporida, sina Sauromata, navodi Horvata Xandarsiosa među četiri poglavara Tanaisa. U to su vrijeme u tanaiskoj državi živjela razna iranska plemena, a jedno od njih moralo se zvati Horvati (Hrvati, op. urednika). Njihov poglavica 220. godine bio je Hovat od Xandarsija.

Tijekom hunskih prodora u Europu 375. godine, donski Hrvati su raseljeni na sjeverozapad i stigli do područja današnje južne Poljske. Tamo su se pomiješali s autohtonim slavenskim narodima i asimilirali slavenski jezik. Krajem 5. stoljeća, raspadom hunske države, Hrvati su osnovali veliku slavensku državu koja se protezala od Odre do Buga, s glavnim gradom Hrvatom (Hrvat), smještenim na mjestu današnjeg Krakowa. Država se zvala Velika Hrvatska ili Bijela Hrvatska.

Dolazak Hrvata na Jadran

Za vrijeme vladavine bizantskog cara Foke (602.-610.) i u ranim godinama vladavine Heraklija I. (610.-641.), Avari, turanska plemena, napali su Panoniju, Dalmaciju, središnji i južni Balkan te ozbiljno prijetili uništenjem samog Bizanta, središta i glavnog grada Bizantskog Carstva. U toj teškoj situaciji, car Heraklije okrenuo se Hrvatima s one strane Karpata i ponudio im Dalmaciju i druge okolne zemlje ako se u bitku uključe u Avare i uklone ovu smrtnu prijetnju Bizantu.

Kako je primijetio bizantski car i povjesničar Konstantin Porfirogenet, na temelju zapisa sačuvanih u carigradskim arhivima i u skladu s hrvatskom narodnom predajom, veliki dio sjevernih Hrvata, oko 300 000, poslušao je carski poziv. Pod vodstvom petero braće i dvije sestre, članova hrvatske vladarske obitelji, Hrvati su prešli Dunav i u bitkama koje su trajale desetljeće porazili Avare te ih protjerali sjeverno od Dunava.

Hrvati su se zatim naselili, kako je Porfirogenet zabilježio, diljem Dalmacije, južne Panonije, a također i u tadašnjem Iliriku, obuhvaćajući obalna područja rimsko-bizantskih provincija: Praevalis, Stari i Novi Epir, odnosno obalna područja od današnjeg Bokokotorskog zaljeva do Valonije u Albaniji. Druge male skupine Hrvata, boreći se protiv Avara, stigle su do Makedonije, Aheje i Peloponeza. Naselili su se u tim pokrajinama, živjeli stoljećima i nekim mjestima dali ime "Hrvati" (Hrvati), koje su i danas zadržali. Tako postoji selo zvano "Hrvati" na Ohridskom jezeru; u srednjovjekovnom okrugu Brenik dva su sela nosila ime "Hrvati", dok u Grčkoj postoje gradovi i sela zvana "Haravati" blizu Atene, nedaleko od Maratona, blizu Mikene u okrugu Argos i na Peloponezu. Na Kreti čak postoji i selo zvano "Harvati".

Kako je zabilježio okrunjeni kroničar C. Porfirogenet, car Heraklije sklopio je dva pisana ugovora s Hrvatima: prvi, poznat u carskoj terminologiji kao Prostakasis (Naredba), odnosio se na carev poziv Hrvatima da se isele na jug i njegovo obećanje da će im dati Dalmaciju nakon što je oslobode od Avara. Drugi, nazvan Keleusis, Ilussio (Dekret), formalizirao je odnos Hrvata s Bizantskim Carstvom i pravno im dodijelio Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, koje su oslobodili i gdje su se već naselili nakon što su porazili i protjerali Avare sjeverno od Dunava.

Kada su Hrvati stigli na Jadran?

Car Porfirogenet piše da su se Hrvati nekoliko godina borili protiv Avara, konačno ih porazivši i protjeravši iz Dalmacije i drugih susjednih regija gdje su se naselili. Budući da su Dalmacija, Panonija i Ilirik pripadali jurisdikciji Rimskog patrijarhata, prema istom caru, car Heraklije zatražio je da Papa uspostavi crkvenu hijerarhiju u Dalmaciji i pošalje svećenike da krste Hrvate. Sve se to dogodilo za života Heraklija I., koji je umro 11. studenog 641. godine.

To ukazuje na to da su Hrvati morali stići do Jadrana najmanje 10 ili 15 godina prije Heraklijeve smrti, odnosno između 625. i 630. godine. Do istog zaključka dolazi i referenca u rimskom Liber Pontificalis, u kojoj je suvremeni autor zabilježio da je papa Ivan IV. (640.-642.) 640. godine poslao opata Martina u Istru i Dalmaciju s velikom svotom novca kako bi otkupio kršćanske zarobljenike i prikupio relikvije mučenika iz crkava koje su uništili Avari. Sličan kronološki zaključak može se izvući i iz informacija koje je pružio Pavao Đakon, koji je primijetio da su Hrvati prešli Jadran 641. godine kako bi pomogli Bizantincima osloboditi središnju Italiju od Langobarda.

Doista, papa Ivan IV. ne bi poslao opata Martina s toliko novca, niti bi se Hrvati usudili napustiti istočnu jadransku obalu da nisu porazili Avare, naselili se u Dalmaciji i okolnim krajevima te tamo uspostavili trajni mir i sigurnost. Moralo je proći najmanje 10 do 15 godina prije nego što su Hrvati porazili Avare i trajno se nastanili u tim krajevima, osiguravajući mir. Iz toga se može zaključiti da su Hrvati stigli u Sredozemlje u trećem desetljeću 7. stoljeća, odnosno između 620. i 630. godine.

Do ovih kronoloških zaključaka došli smo povijesnim istraživanjem i dedukcijama. Međutim, točna godina dolaska Hrvata u Sredozemlje zabilježena je u djelima slavnog biskupa svetog Izidora Seviljskog. Ovo je najstariji suvremeni zapis o dolasku Hrvata na jug.

Svjedočanstvo svetog Izidora Seviljskog o dolasku Hrvata na Mediteran

Sveti Izidor Seviljski napisao je nekoliko teoloških i povijesnih djela. Od njegovih povijesnih djela najpoznatija je njegova Chronica Maiora, sačuvana u mnogim rukopisima, od kojih znatan broj datira iz 7. i 9. stoljeća. Ovi rukopisi podijeljeni su u dvije skupine. U prvoj skupini Kronika završava petom godinom cara Heraklija, odnosno 615. godinom, a u drugoj skupini šestom godinom, odnosno 626. godinom. Prva skupina uključuje Codex Claromontanus, u Parizu, iz 7.-8. stoljeća, te dva kodeksa u Vatikanu, iz 9. stoljeća, Codex Albenis iz 8. stoljeća itd.

Druga skupina uključuje rukopise: Petropolitanus, Sangallensis i Helmstadiensis, sva tri iz 9. stoljeća; zatim Bernensis iz 10. stoljeća i Florentinus iz 11. stoljeća. To dokazuje da je Izidor Seviljski prvi put objavio svoju Chronicu maiora 615. godine, a drugi put nakon 626., odnosno 627. godine, iste godine u kojoj je napisao svoje drugo djelo, takozvanu Epitome chronicorum (Kratku kroniku), koja je zapravo izvadak iz Chronice maiora.

U drugom izdanju Chronice maiora, Izidor Seviljski piše: "Heraklije je, međutim, vladao šesnaeste godine, na početku koje su Slaveni preuzeli Grčku od Rimljana, a Perzijanci Siriju, Egipat i mnoge druge provincije."

U svojim Etymologiae, Izidor Seviljski opisuje svoju Grčku ovim riječima: "Grčka... Grčka ima sedam provincija: prva na zapadu je Dalmacija, zatim Epir, zatim Helas, Tesalija, zatim Makedonija, zatim Aheja i dvije provincije na moru, Kreta i Cikladi."

U ovom izvještaju Izidora Seviljskog, akcija "Slavena" nije bila beznačajna ili pustolovna, poput napada na Kretu 263. godine. Niti je to bio napad Avara i Slavena na Bizant 626. godine, jer se vijest o porazu Avara i njima podređenih slavenskih trupa vrlo brzo proširila Rimskim Carstvom, koje je uključivalo i Španjolsku.

Godine 613. Perzijanci su okupirali Siriju i Jeruzalem, činjenicu koju je Izidor zabilježio u prvom izdanju svoje Chronica Maior. Godine 619. Perzijanci su osvojili Egipat, bizantsku žitnicu, događaj koji Izidora nije potaknuo da uvrsti u svoju Kroniku. Tek kada su Slaveni, u šesnaestoj godini Heraklijeve vladavine, "oteli Grčku od Rimljana", taj je događaj toliko dirnuo Izidora da ga je uvrstio u svoje djelo; to jest, pripremio je drugo izdanje svoje Chronica Maior.

To ukazuje na to da je osvajanje "Grčke" u šesnaestoj godini Heraklijeve vladavine bio toliko upečatljiv čin i monumentalan događaj da je Izidor smatrao prikladnim zabilježiti ga u svojoj Kronici. Povijesni izvori, međutim, ne ukazuju na to da je bilo koji slavenski narod, osim Hrvata, ratovao i osvojio zemlje koje se danas nazivaju "Grčkom" između 625. i 630. Stoga se informacije koje je Izidor Seviljski pružio u drugom izdanju svoje Chronica Maiora mogu odnositi samo na Hrvate, koje treba smatrati najstarijim suvremenim zapisom koji spominje njihov dolazak na Jadran. Prema najranijim primljenim izvješćima, Izidor je 627. godine zabilježio da su hrvatski Slaveni napali "Grčku" početkom šesnaeste godine vladavine cara Heraklija, godine koja je trajala od 5. listopada 625. do 5. listopada 626.

Malo je vjerojatno da bi Hrvati stigli na Jadran tijekom hladnih zimskih mjeseci 625. ili početkom 626. Još je manje vjerojatno da bi se Avari usudili osloboditi sve svoje snage protiv Bizanta kako bi ga osvojili početkom proljeća 626., ako su Hrvati već započeli borbe u Dalmaciji i drugim provincijama bivše rimsko-bizantske "Grčke" tijekom zime 625.-626. Stoga su Hrvati morali stići u Dalmaciju i druge "grčke" provincije tijekom šesnaeste godine vladavine cara Heraklija, dok su Avari opsjedali Bizant, dakle od sredine srpnja do sredine kolovoza 626. U vrlo drevnom rukopisu Izidorove kronike, u Codex Sorianusu iz 743. godine, zabilježen je dvostruki zaključak kronike: prvi je identičan kodeksima prve skupine koji završavaju kroniku petom godinom cara Heraklija, a drugi glasi ovako: Heraklije je vladao osamnaeste godine, na početku koje su Slaveni preuzeli Grčku od Rimljana...

Ovo Izidor, nakon što je detaljno obaviješten, treći put bilježi na margini izvornog teksta korištenog za Codex Sorianus, da su Hrvati preuzeli Dalmaciju i druge "grčke" provincije osamnaeste godine cara Heraklija, dakle od 5. listopada 627. do 5. listopada 628. Sve okolnosti ukazuju, kao što smo tvrdili, na činjenicu da su Hrvati napali Dalmaciju i druge "grčke" provincije, tada u rukama Avara, ljeta 626. godine dok su Avari opsjedali Bizant. Slijedeći želje bizantskih carskih predstavnika, Hrvati su prvo morali prodrijeti do Jadrana u Dalmaciji, a odatle marširati duž jadranske obale prema jugoistoku kako bi protjerali Avare iz "grčkih" pomorskih provincija: Prevalisa te Starog i Novog Epira.

Ovaj pothvat zahtijevao je više od godinu dana, kako je primijetio suvremeni autor na margini izvornog Sorijskog kodeksa. Iako su se Hrvati borili kao saveznici Bizantinaca, u skladu sa sporazumom zauzeli su osvojene zemlje, te je stoga Izidor Seviljski s pravom primijetio da su slavensko-hrvatski oduzeli provincije "Grčke" od Rimljana, odnosno Bizantinaca.

Duhovni profil kardinala Alojzija Stepinca

Bonifacio Perović, Buenos Aires

Dvadeset godina nakon "najtragičnijeg suđenja"

Veličina kardinala Stepinca, postojanost njegova apostolskog žara, vrijednost njegova svjedočanstva i mučeništva – koje mu je donijelo „opće divljenje i štovanje“, riječima pape Ivana XXIII. u njegovoj pogrebnoj propovijedi – leži u njegovom duhovnom karakteru. Iz njegove duhovnosti izviru sve njegove ostale vrline, kao iz iskonskog izvora. Stoga, sve analize njegovih javnih djelovanja, djela i izjava moraju započeti s tom činjenicom, nikada ne zaboravljajući duhovnu bit i sadržaj Stepinčevog života.

Previdjeti ovo značilo bi ga pogrešno razumjeti i, posljedično, umanjiti ili poreći njegovu pravu osobnost i značaj. Stepinac je bio prije svega Božji čovjek koji je vjerno slijedio Gospodinove stope i božanski glas svog svećeničkog poslanja u bliskoj suradnji s milostima koje je primio: branitelj božanskih i ljudskih prava, snažan čovjek, to jest „prije svega čovjek Crkve, zabrinut za interese svog stada, predan ublažavanju bijede i, prema jednoglasnom konsenzusu, pravi apostol i svetac.“

Tijekom rata, komunistima je odgovaralo istaknuti Stepinčev neustrašivi stav, pa su ga obasipali hvalospjevima samo da bi ga nakon sukoba napali kao "suradnika", što je potaknulo zapadni svijet da počne raspravljati o "slučaju Stepinac", što je impliciralo mogućnost da se uključio u političku aktivnost, čineći njegovo ponašanje tijekom rata nespojivim s visokom crkvenom dužnošću koju je obnašao. Ideološki protivnici Crkve čak su išli toliko daleko da su insinuirali mračne, pa čak i kriminalne političke implikacije.

Crkva se ni na trenutak nije dala zavesti ovom sebičnom i koordiniranom kampanjom. Sveta Stolica, dobro informirana, od samog je početka branila osobni i pastoralni integritet kardinala Stepinca. To ne oslobađa hrvatske katolike dužnosti da ga pred slobodnim svijetom potvrde u njegovoj duhovnoj veličini, po kojoj je Bog učinio velike stvari. Samo u tom smislu on može služiti promicanju pravedne stvari hrvatskog naroda, kao njegov vodič i svjetionik nade; izvor novih milosti za hrvatski narod i Crkvu šutnje.

Izdanak kršćanske Hrvatske

Stepinčeva mladost nije se mnogo razlikovala od života mladića na selu iz kojeg je potekao. Odvijala se u zdravom i prirodnom okruženju, prožetom dubokim kršćanskim životom seljačkih obitelji. U toj atmosferi, priroda se uskladila s milinom, duša s tijelom, oboje još uvijek imuni na "nove valove" modernog života i daleko od zavodljivosti intelekta i srca, koji će kasnije sa sobom donijeti pogreške i ekscese komunizma.

Rođen je u seljačkoj obitelji, odrastao u okruženju duboke kršćanske tradicije, gdje su vjerske istine i moralne vrijednosti predstavljale najviše dobro. Iako mu je otac bio imućan poljoprivrednik, život tada nije bio lak. Seljački poslovi bili su teški i mukotrpni, život krut i skroman, kao i u svim seljačkim obiteljima u Hrvatskoj. Zarađivanje dovoljno za život, odgoj i obrazovanje djece, vođenje urednog i metodičnog obiteljskog života, koji je prije svega morao oblikovati ljude, te rješavanje ostalih životnih problema i odnosa, sve je to bio vrlo ozbiljan posao, shvaćen kao smisao života, kao poziv za koji ćemo jednog dana polagati račun Bogu.

Luis je rođen i odrastao u tom okruženju. Stoga je bio vrlo sličan svim svojim suvremenicima: identične okolnosti, identični problemi; poljoprivredni poslovi, teškoće, iskušenja, neizvjesnosti, radosti i razonode. Temelj je, svakako, bio čvrst; posijano sjeme bilo je dobro, a sve što će doći bit će rezultat njegove suradnje s božanskim milostima i darovima koje je primio, kroz koje će postići izvanredan stupanj savršenstva.

U njegovom slučaju možemo uočiti da ulite nadnaravne milosti ne uništavaju, ne umanjuju niti deformiraju ljudsku prirodu, osebujan temperament svakog pojedinca.

Stepinac pripada planinsko-subalpskom tipu osobe iz sjeverozapadne Hrvatske, čije bi se osobine mogle sažeti kao: pomalo introspektivne, ne baš komunikativne, s određenim melankoličnim prizvukom, što se odražava u tradicionalnoj narodnoj poeziji regije. Ljudi prožeti vjekovnom mudrošću, uporni do tvrdoglavosti u borbi "za stara prava", gotovo uvijek u ekonomskoj nevolji, puni ljubavi prema domovini, strpljivi, uredni, otporni i duboko religiozni. U tim osobinama lako možemo prepoznati Stepinca. On će ih uvijek nositi kao konstitutivni dio svog bića.

Ali te osobine, oplemenjene duhovnim milostima, postaju prekrasne vrline koje dosežu razinu herojstva. Iste osobine kod drugih ljudi, na primjer, kod znanstvenika i političara, ne dosežu savršenstvo, što znači da se samo Božjim djelom pretvaraju u cvijet vrline. Oni od nas koji su ga poznavali u specifičnim situacijama turbulentne prošlosti, koju smo i sami proživjeli, jasno vide da svetac nije predodređen da to bude, nije "automat" u Božjim rukama, već jedinstveno, originalno stvorenje, sa svim svojim urođenim manama i vrlinama. Milošću Kristova spasenja, on pronalazi snagu i svjetlo u pročišćenju nesavršenosti u sebi i, štoviše, gradi božansko kraljevstvo u svojoj duši, potpuno svjestan slobode i odgovornosti, slijedeći božanski Uzor u ljubavi.

Stepinac je bio toliko duboko ukorijenjen u hrvatskom okruženju da će njegova potpuna identifikacija sa "svojim narodom", s njihovim uvjerenjima i težnjama, navesti komunistički režim da ga osudi, iako su komunistički vođe vrlo dobro znali "da je nevin za zločine za koje je optužen".

Isusovac Esteban Sakac otkrio nam je "duboku duhovnu podlogu i čvrste nadnaravne temelje njegova izvanrednog uspona", kao i odluku o njegovom svećeničkom pozivu. Njegov izvještaj otkriva poučan primjer seljanke velike vjere i pobožnosti, koja ga je od trenutka rođenja sina pratila molitvama i žrtvama te ga duhovno odgajala da postane jedan od slavnih sinova hrvatskog naroda i sjajna zvijezda sveopće Crkve. Barbara, Alojzijeva majka, po rođenju sina, zavjetovala se pred Bogom da će postiti tri puta tjedno kako bi Bog udostojio usaditi u njezina sina svećenički poziv.

Alojzije nije bio svjestan majčinog zavjeta sve dok nije odlučio studirati teologiju. Put nije bio lak. I majka i sin morali su podnijeti mnoga iskušenja. Tijekom Prvog svjetskog rata, Alojzije je morao napustiti malo sjemenište kako bi se prijavio i borio na bojnom polju. Nakon rata, Stepinac, sada mladi pričuvni časnik, nije se vratio u sjemenište. "Božanska providnost", primjećuje otac E. Sakac, "da ga pripremi za kasniju odluku i da iskuša majčinu vjeru i ojača njegovu, vodila ga je do oltara vijugavim stazama, ponekad i kroz mračne staze."

Vjera i nada njegove majke nisu posustale; nastavila je moliti i postiti, poput svete Monike za svog sina Augustina, s kojim ga otac Sakac uspoređuje. Jednom je Barbara rekla velečasnom Lončariću, bivšem Stepinčevom učitelju, svećeniku koji je bio vrlo zainteresiran za njegov svećenički poziv: "Ti ga odgajaj, a ja ću nastaviti moliti, dok Bog i Alojzije ne odluče." Njezine su molitve uslišene. Nakon studija na Agronomskom fakultetu i bavljenja drugim aktivnostima, Alojzije je donio odluku i upisao se u veliko sjemenište kao student "Germanicuma" u Rimu.

Ukratko, A. Stepinac je naš suvremenik, rođen u Hrvatskoj i odrastao u njezinom duhovnom okruženju, oblikovanom stoljećima. Svjetlo i sjene, vrline i mane bili su prisutni u njemu kao i u svakom čovjeku, ali imao je srce otvoreno božanskoj inspiraciji, koju je konačno slijedio, ojačan duhovnom podrškom svoje pobožne majke. Njegova prirodna narav bila je zdrava i, surađujući s milostima koje je primio, Stepinac se uzdigao do točke žrtve ugodne Bogu, dajući svoj život za svoju braću i sestre.

Žrtva koju je majka previdjela bila je blagoslovljeno sjeme koje će donijeti plod u drugoj žrtvi, vrhunskom izrazu ljubavi koja će pokrenuti pape Pija XII. i Ivana XXIII., a s njima i sve uspravne duše svijeta. Majka i sin, ispunjeni vjerom i čistom, nadnaravnom ljubavlju, prinijeli su se kao žrtva holokaust Bogu. Bog ju je prihvatio i doveo ih na vrh Golgote. Alojzije, čovjek savršeno prilagođen vremenu u kojem je živio i djelovao, te duhovnim potrebama svog stada, veličanstven je izdanak seljačke klase, obogaćen tijekom stoljeća u svojoj drevnoj Hrvatskoj kršćanskim milostima i vrlinama.

Pojavio se kao utjelovljenje kršćanske Hrvatske u razdoblju kada su se mračne sile urotile da je okaljaju i oskvrnu. "Monsinjor Stepinac bio je suđen kao duhovni vođa Hrvata, a iz suđenja je izašao kao vođa svog naroda i primjer svijetu", izjavio je mons. Fulton Sheen.

Velika je moć Božje milosti! Bi li Hrvati imali kardinala Stepinca bez ove duge kršćanske tradicije, simbolizirane u liku njegove majke? Koliko bi milosti i utjehe bile lišene duše hrvatskih vjernika, a Crkva tišine svog najsjajnijeg svjedoka, bez Stepinca? Koji bi uzor i predstavnik, koji branitelj i kakva bi nada bio lišen cijelog hrvatskom narodu bez Stepinca? Hrvatske majke sada imaju u Barbari poučan primjer koji mogu slijediti.

U tim dubinama uzajamnog spasenja, kako uči dogma o zajedništvu svetih, Stepinčev unutarnji život bio je čvrsto ukorijenjen, tako da ga svi napadi i oluje koje bi ga opsjedale do posljednjeg trenutka života nisu mogli slomiti.

Božji čovjek

Cijela osobnost Alojzija Stepinca otkrivala je duhovno biće. Temperamentom i odgojem bio je sklon intenzivnom unutarnjem životu; međutim, Božja providnost pozvala ga je da igra vodeću ulogu u najodlučnijim trenucima burne povijesti Hrvatske i njezina kršćanskog naroda.

Stoga su u njemu postojale dvije vitalne dimenzije: jedna okrenuta prema unutarnjem, kontemplativnom životu, svojstvenom njegovom karakteru; druga sklona prema vanjskom, herojskom životu, određenom milošću njegova poziva i pastoralnog poslanja. U prirodnom poretku stvari, ova dva aspekta bi se činila nespojivima, ali u Stepinčevom slučaju, prva dimenzija, po Božjim tajnim planovima, bila je nužna pretpostavka druge, tako da je u njegovoj osobnosti postojao savršen sklad. Samo u svom unutarnjem jedinstvu s Bogom Stepinac je mogao prevladati demonske sile koje su se digle protiv njega i onih koje je predstavljao.

Pokušat ćemo, svjesni da ovo neće biti iscrpno, ocrtati njegov unutarnji, duhovni karakter.

Njegova duša ostavila je traga čak i na njegovom fizičkom izgledu, tako da je njegova figura ostavljala dojam čovjeka u kojem duh vlada.

Prilično visok, s visokim čelom, istaknutim nosom, prorijeđenom kosom i strogim tenom, kao da je isklesan od kamena; njegova figura izražavala je odlučnost, integritet, nepopustljiv karakter i željeznu volju. Tako ga je vidio njegov portretist, veliki kipar Ivan Metrović. Više je nalikovao asketu nego crkvenom dostojanstveniku, sa svojom vitkom, asketskom figurom, sa svojom vjerom predaka, sposobnom pomicati planine, i zbog toga je u očima svojih vjernika bio Božji čovjek.

Bio je štedljiv na riječima, introspektivan, nesklon svakom razmetljivosti i ekshibicionizmu. Moram priznati da u mojim čestim susretima sa Stepincem nije bilo lako upustiti se s njim u dug, nepovezan razgovor. Isto su govorili i mnogi drugi. Međutim, neki su uspjeli voditi duge razgovore s njim, pa čak i nasmijati ga. Ostavljao je dojam čovjeka prerano opterećenog velikim odgovornostima koje su bile u suprotnosti s njegovim prirodnim sklonostima, ali ih je prihvatio kao križ koji mu je nametnula Providnost kada je, kao novozaređeni svećenik, imenovan nasljednikom ostarjelog nadbiskupa Bauera, ordinarija jedne od najvećih biskupija Katoličke crkve.

S obzirom na njegove sklonosti, možda bi radije bio duhovni vođa u sjemeništu ili skromni seoski župnik. Vanjski izgled i javno mnijenje nisu ga zanimali. Nije bio ni fanatik ni ambiciozan. Vanjski uspjesi i pothvati nisu ga privlačili. Bio je čovjek iz naroda, sin seljaka, uzdignut na prijestolje zagrebačkih nadbiskupa, knezova Crkve i Države, koji su čak i u prošlom stoljeću funkcionirali kao banovi (potkraljevi). Sigurno se nije osjećao ugodno okružen sjajem povijesne nadbiskupske palače, niti na svečanim prijemima i javnim paradama gdje bi morao blistati svojim znanjem i govorništvom, sudjelujući u konvencionalnim razgovorima i zamornim raspravama na velikim prijemima.

Prezirao je politiku, a posebno politikanstvo, njegove manevre, zamke, spletke i kompromise. Nitko od suoptuženika na suđenju, piše monsinjor Salis Seewis, "nije rekao niti je mogao reći da ga je nadbiskup poticao, usmeno ili pismeno, na bilo kakvu političku akciju, a kamoli na počinjenje političkog zločina. Naprotiv, neki od suoptuženika svećenika priznali su, iako njihove izjave nisu objavljene, da ih je nadbiskup strogo ukorio čim je saznao za njihovu političku aktivnost." Kad mu je tijekom rata jedna žena u svojoj naivnosti rekla: "Vaša Ekselencijo, ljudi Vam predbacuju što niste politički orijentirani", Stepinac je odgovorio sa svojim karakterističnim osmijehom: "Istina je, ovdje sam da promičem božansku stvar, a ne da upravljam politikom."

Bio je čovjek od integriteta, bez mana, uspravan; uvijek je naglašavao, bez retorike, evanđeoski nauk (koji je temeljito poznavao i često citirao iz Evanđelja u svojim govorima i spisima), prirodni zakon, ljudska prava i duhovne vrijednosti, u vremenu kada su težnje masa obuhvaćale samo kraljevstvo zemaljsko, a druge vrijednosti bile su potisnute i gažene.

Jedva možemo nazrijeti unutarnji svijet njegove duše, utočište njegove savjesti. Ali prvi susret sa Stepincem otkrio je dušu koja je svoj odnos s Bogom utemeljila na vrlini poniznosti, koja je, prema doktrini duhovne teologije, pravi temelj na kojem se mora graditi snažan duhovni organizam. Nije volio govoriti o sebi i vjerujem da je svoj unutarnji život otkrio vrlo malo kome, osim svom ispovjedniku i duhovnom voditelju.

Njegovi najodaniji suradnici, a time i oni koji su ga najintimnije poznavali, potvrđuju da je Stepinac, po temperamentu, bio daleko od skromnosti "po prirodi". Bio je čovjek s dubokim osjećajem dostojanstva i doista, s obzirom na njegovo ponašanje tijekom najtužnijeg kušnje (termin koji je skovao Pio XII.), otkriva da je posjedovao nepokolebljivu hrabrost.

U stvarnosti, "unutar zidina Germanikuma i u rimskim katakombama", kako je rekao jedan od njegovih suradnika, njegov je ponos bio ponižen i pročišćen. Njegova vrlina poniznosti bila je plod duge unutarnje borbe, a kad ju je jednom stekao, mogao je s kršćanskim strpljenjem podnijeti poniženja, uvrede, prijetnje i prijetnje, a da nikada nije otkrio, ni u svojim spisima ni u propovijedima, nikakav trag ogorčenosti. Karakteristične su njegove riječi: "Sa Stepincem se možete šaliti, ali ne i s nadbiskupom, koji će znati kako obraniti svoju čast."

Švicarski svećenik, Stepinčev kolega u Germanikumu, primijetio je: "Bio je dobar suputnik i prijatelj, ali vrlo tih; nije volio puno pričati, a zasigurno nikada o sebi." Godinu dana nakon što je imenovan nadbiskupom koadjutorom, posjetio je Germanikum i izjavio svojim bivšim kolegama i novim studentima: "Draga braćo, želim vam sve najbolje, osim da postanete biskupi."

Prigodom čestitki kapitula na imenovanju nadbiskupom koadjutorom, odgovorio je na riječi koje mu je uputio Njegova Ekselencija. Salis Seewis: „Zahvaljujem vam od srca, iako se ne mogu radovati, jer je imenovanje koje ste mi dali težak križ za nositi. Svaki od vas, zbog svojih godina, svojih zasluga i svoje mudrosti, ima više kvalifikacija za ovu službu od mene. Ali, budući da je Božja Providnost odlučila da to budem ja, nadam se da ćemo surađivati u skladu i ljubavi. Preuzimam ovu tešku službu, pokoravajući se želji vrhovnog poglavara, Svetog Oca. Stoga kažem: In te, Domine speravi. Moje namjere i ciljevi su čisti: slijediti nauk križa i braniti katoličku istinu bez ikakvog straha.“

Suprotnost poniznosti je ponos, „izvor svakog grijeha“ (Propovjednik 10,15), najteži grijeh jer prebiva u ljudskom duhu. Protiv ovog grijeha palih anđela i prvih ljudi, Stepinac se naoružao poniznošću. Ova nadnaravna vrlina mogla se u njemu razviti do vrlo visokog stupnja. Kao Božji čovjek, svoj prvi odnos sa Stvoriteljem i Otkupiteljem doživio je kao slabo i grešno stvorenje, i samo je na taj način, u suradnji s božanskom milošću, mogao u sebi razviti ostale vrline: skromnost, umjerenost, siromaštvo, velikodušnost, strah Božji, a prije svega vrline snage i ljubavi.

Sve su te vrline sjale u njegovom privatnom životu, a ovdje bih htio usput spomenuti njegovu vrlinu siromaštva, koju Drugi vatikanski koncil danas tako snažno preporučuje. Biti na čelu ogromne i vrlo bogate nadbiskupije i ostati siromašan bila je, bez sumnje, velika vrlina kardinala Stepinca. Sve što je osobno imao dijelio je potrebitima i dobrotvornim ustanovama.

Uoči rata otišao sam vidjeti njegovog tajnika, zamolivši nadbiskupa da uz njegovu pomoć omogući trodnevnu duhovnu obnovu za neke siromašne studente. Kao odgovor, tajnik je otvorio ladicu svog stola i rekao mi: „Pogledajte, oče, koliko nadbiskup ima u svojoj blagajni: 25 dinara (50 centi), a do kraja mjeseca ostalo je osam dana.“ Zatim mi se povjerio da hodnicima palače lutaju svakakvi siromasi i prosjaci, te da „jedva smo uspjeli uvjeriti nadbiskupa da prekine njihovu stalnu prisutnost u palači i umjesto toga im kaže gdje mogu dobiti pomoć.“

Stepinac je stoga u svojoj oporuci (od 9. listopada 1959.) mogao navesti: „...Ne ostavljam nikakvu imovinu, ni pokretnu ni nepokretnu. Sve što sam primio kao zagrebački nadbiskup, a što nije bilo potrebno za osnovne potrebe, koristio sam u skladu s propisima Zakonika kanonskog prava za siromašne i siromašne. Posljedično, nemam što ostaviti.“

Katolička doktrina uči da su ulivene vrline, strogo govoreći, teološke vrline: vjera, nada i ljubav, koje sadrže bit i korijen nadnaravnog života. One omogućuju da se djelovanje duše uskladi s nadnaravnom svrhom čovječanstva. Nadalje, sadrže sjeme vječnog života i sudjelovanja u božanskom životu. Općenito, teolozi i Tridentski sabor uče da se moralne vrline daju zajedno s teološkim vrlinama, budući da same po sebi nisu dovoljne za postizanje nadnaravnog cilja.}

Sve vrline, posebno hrabrost izražena kroz herojska djela i dugotrajnu patnju, proizašle su kod Stepinca iz tih teoloških vrlina. Svojom vjerom on je pobjeđivao, a nije bio pobijeđen. Stari Grci su stvorili tragediju, u kojoj se čovjek suočava s nadmoćnim silama i u toj važnoj, "tragičnoj" borbi pada kao žrtva, nesposoban da im se odupre. Ali u kršćanstvu, duša naoružana vjerom ne poznaje "tragediju". Možemo govoriti o "drami", bilo o Golgoti ili o drugim herojima vjere. I u drami se čovjek suočava s nadmoćnim silama, ali iznutra ostaje slobodan; naizgled, fizički, može biti poražen, ali duhovno izlazi kao pobjednik, jer je naoružan još moćnijim silama: božanskom snagom pobjeđuje vraga i zlo. „Bilo je“, primjećuje dr. Emanuel, biskup Speyera, „onih koji su govorili o tragediji slučaja Stepinac, koji je navodno bio žrtva njegove pogrešne politike. Samo oni koji ne poznaju duhovnu i nadnaravnu stvarnost, kao ni povijest ovoga svijeta, mogu se tako izraziti, budući da čovjek pogrešne politike ne ostaje u srcima milijuna kao sjajan primjer, niti je o njemu napisano toliko studija i knjiga. Krist je također bio osuđen iz političkih razloga. Stepinac nije imao 'vlastitu' politiku; bio je instrument u Božjim rukama tijekom onih teških dana kada su strasti bile oslobođene posvuda.

U unakrsnoj vatri ideologija, antagonističkih interesa, pogrešaka i užasa, ostao je čist i čvrst kao hrast, ne klanjajući se nikome, svjestan misije koju je morao ispuniti i svjedočanstva koje je morao podnijeti. Vjerovao je u pobjedu nepravde i Kraljevstva Božjeg nad ateizmom i materijalizmom, te je bez oklijevanja prihvatio žrtvu svog zemaljskog života, kada ju je, pod određenim, časnim uvjetima, mogao spasiti. Ovo nije način na koji djeluje 'tragičan' čovjek ili političar, već samo čovjek obdaren teološkim vrlinama, ojačan molitvom u zajedništvu s Bogom."

Oni koji su ga dobro poznavali uvjereni su da je njegov život bio proveden u stalnom zajedništvu s Bogom i u trajnoj molitvi. Kao nadbiskup, svakodnevno je molio krunicu sa slugama, posjećivao i pomagao siromašnima u predgrađu Zagreba. Osnovao je i vodio prvi Caritas u Hrvatskoj. Postio je i prakticirao pokoru, što se odražavalo u njegovom karakteru.

Svaki listopad posjećivao je zagrebačke župe i molio tri dijela krunice s vjernicima, klečeći, a tijekom korizme predvodio je križni put. Svake godine predvodio je hodočašće u Svetište Gospe Bistričke, hodajući cijeli dan ljeti, držeći korizmene propovijedi, ispovijedajući, posjećujući sjemenište i župe, nadgledajući pučke misije i svećenička zvanja, nastojeći reorganizirati Katoličku akciju i hodočašćući u Svetu zemlju. Sve to dokazuje da nije štedio trud ni žrtvu u širenju kraljevstva Kristova i u spasenju duša. "U svom je mukotrpnom radu bio primjer svima", piše urednik "Katoličkog lista" povodom pete obljetnice svog biskupskog ređenja.

U predgrađu Zagreba, glavnog grada Hrvatske, Stepinac je osnovao 11 novih župa. Ljetnu rezidenciju zagrebačkih nadbiskupa, dvorac Brezovica, pretvorio je u karmelićanski samostan pod uvjetom da mole za svećenike njegove nadbiskupije, i tamo, na selu, planirao je pronaći svoj posljednji počinak. Osjećao je posebnu odanost Djevici Mariji i stoga se pobrinuo za pravilno održavanje poznatog svetišta Gospe Bistričke.

Iza sebe je ostavio hrvatski prijevod djela "Krunica kao meditacija i usmena molitva" francuskog dominikanca Andréa Pradela. U svojoj duhovnoj oporuci, datiranoj 28. svibnja 1957., on nas na poseban način potiče: „Poštujte Djevicu Mariju“, a zatim nastavlja: „...naši djedovi i pradjedovi ukrašavali su našu domovinu, poput krune od zvijezda, crkvama i kapelama posvećenim Djevici Mariji... Pred svojim su oltarima ponizno klečali i molili za oproštenje svojih grijeha pred Gospodinom po zagovoru nje koja je Utočište grešnika. U nju su polagali svoje nade u teškim osobnim i nacionalnim vremenima. Čuvajte tradiciju svojih otaca.“

Uzdignut je na dostojanstvo nadbiskupa, nepoznat javnosti, bez želje ili očekivanja, kako i sam priznaje. Prihvatio je taj teret, pokoravajući se Božjoj volji. Kako vrijeme prolazi, postaje jasno da taj teret postaje pravi križ kojem je predodređen njegov zemaljski život. Tako je, prilikom audijencije dane hrvatskim seljačkim piscima koji sudjeluju na tečaju uoči Drugog svjetskog rata, koji je organiziralo Društvo katoličkih pisaca (kako mi je ispričao pisac Lucas Brajonic, sudionik događaja), nakon što je uputio nekoliko riječi pozdrava i nagovora prisutnima, svakome od njih dao mali križ i rekao: "Dajem vam ga kao simbol vašeg nadbiskupa, a vjerojatno i mnogih od vas." 23. ožujka 1945., uoči komunističke invazije, rekao je velečasnom Cecelji, koji je morao otići u progonstvo: "Znam što me ovdje čeka. Molite za mene da izdržim." Izbor mladog svećenika Alojzija Stepinca za zagrebačkog nadbiskupa, zaređenog jedva tri godine ranije, očito bez zasluga, bez posebnih talenata, bez da je do tada obnašao ikakvu odgovornu dužnost; njegovo imenovanje nadbiskupom cum iure successionis najveće i najvažnije biskupije u Hrvatskoj, i jedne od najvećih u svijetu, mnogima se činilo nepromišljenim činom. Međutim, bilo je i onih koji su u njemu osjetili posebnu Božju karizmu. Vinko Krišković, značajni hrvatski liberalni mislilac i pisac, prijatelj Stepinčevog prethodnika, nadbiskupa Bauera, o tome piše:

„Kad je nadbiskup Bauer imenovao Stepinca svojim koadjutorom s pravom nasljedstva, mnogi su mu predbacili, tvrdeći da je za tu dužnost mogao pronaći sposobnijeg i obrazovanijeg svećenika. Bauer je uvijek odgovarao da su teški progoni Crkve neizbježni i da u cijeloj njegovoj biskupiji nema svećenika koji bi ih mogao podnijeti i suočiti se s više hrabrosti od Stepinca. Govorio je istinu.“ Krišković zaključuje: „Tako će se možda ispuniti proročanstvo da će raspelo, koje je našlo svoje vječno prebivalište u ljudskoj duši, na kojem su sada raspeti Hrvati, i otkupiti ih iz razloga koji buntovno zahtijeva i za kojim srce žudi: njihova sloboda. Crux, spes unica.“

Tijekom prve četiri godine (1935.-1939.) svoje pastoralne misije, nadbiskup Stepinac činio je sve što je mogao u tom razdoblju ugroženog mira, budeći i potičući pozitivne vjerske snage, ukazujući na pogreške te čineći pokoru i djela milosrđa. Duh Sveti ga je tako pripremao za njegovo veliko djelo, za koje će mu Ivan XXIII. čestitati prigodom njegovog srebrnog jubileja kao biskupa ovim riječima: „Jer visoko cijenimo zasluge vašeg duha i vašeg junaštva, vašu odanost, vašu budnu katoličku savjest i nepokolebljivu čvrstoću vašeg nepobjedivog srca.“ A u svom pogrebnom govoru nazvao ga je „blaženom dušom“.

U vihoru

Proučavanje "ove blažene duše" koja je tijekom strašnog požara postala glas univerzalne savjesti u ime istine i pravde za sve one koji su bili ugroženi i progonjeni, te koja je u konačnici odigrala značajnu ulogu u povijesti svog naroda, postavlja pitanje: kako je bilo moguće baciti toliko sumnje, toliko lažnih tumačenja i toliko kleveta protiv takvog "primjera apostolskog žara i kršćanske vrline" (Pio XII., 12. siječnja 1953.)?

Razumljivo je da su se pojavila različita tumačenja u vezi s prikladnošću njegovog nepokolebljivog stava prema svim totalitarnim režimima ili u vezi s nekim Stepinčevim postupcima, jer se o svemu tome može raspravljati. Ali ovdje se pitamo: kako su se mogli dovesti u pitanje njegova kršćanska savjest, njegova pastoralna ispravnost i njegov moralni integritet?

Danas, 20 godina nakon njegove osude i 6 godina nakon njegove smrti, s opsežnom dokumentacijom dostupnom svima, možemo objektivno ukazati na izvore suprotstavljene propagande i motive koji su je inspirirali, pojašnjavajući tako, za one koji nisu u potpunosti upoznati sa slučajem, "slučaj kardinala Stepinca".

Iznad svega, njegova "nesreća" bila je pripadnost malom, porobljenom narodu, koji su pobjednici smatrali neprijateljem, tako da su Hrvati i njihov pastir bili suđeni prema staroj izreci "Teško pobijeđenima". Politički moral općenito, a posebno u ratna vremena, oportunistički je, utilitaran i u suprotnosti s prirodnim pravom i kršćanskim moralnim načelima.

U prvoj fazi rata, Stepinac se suočio s agresivnom nacifašističkom ideologijom; u to vrijeme, sami komunistički gerilci emitirali su njegove propovijedi i izjave sa sovjetskih radio postaja, iskorištavajući ih u propagandne svrhe. Budući da propaganda nije uvijek u službi istine i objektivne pravde, komunisti su se, pokrećući svoju protuofenzivu, okrenuli protiv nadbiskupa jer se usudio kritizirati marksističke pogreške i komunistički totalitarizam.

Osim zbrke koju je stvorila komunistička propaganda, opasnost od pogrešnog tumačenja ležala je u činjenici da su se najznačajniji događaji u njegovu životu dogodili u razdoblju obilježenom nedostatkom vijesti o okupiranoj Hrvatskoj i točnih, istinitih i objektivnih informacija (1945.-1946.). Kad bi se pogledalo što su novine i časopisi objavljivali u to vrijeme, piše biskup Emanuel od Speyera, bio bi zapanjen ogromnim prazninama koje se nalaze.

Slobodnom svijetu nedostajala je prava slika onoga što se događalo na hrvatskim zemljama tijekom i nakon posljednjeg rata. Gotovo sve što je javnost saznala tijekom 17 mjeseci nasilnih komunističkih napada na Stepinca, koji su prethodili njegovom uhićenju, došlo je putem jugoslavenskog komunističkog tiska i izjava novih vladara, koje je svijet općenito prihvaćao kao da poraženi nemaju glas ni pravo glasa.

Javno mnijenje bilo je pristrano, a naš nadbiskup prikazan je kao dio svog poraženog naroda, koji, prema ratnom moralu, "ne može učiniti ništa dobro" i "nema pravo". Prema tom moralu, ratni zločinci nisu bili Staljin i Tito; umjesto toga, čovjek čiste savjesti osuđen je kao "zločinac".

Prvi izvor krivotvorenja njegova karaktera tijekom rata leži u manjkavim i pogrešnim informacijama koje je širilo svjetsko javno mnijenje.

Drugi, pravi krivac za krivotvorenje i ocrnjivanje zagrebačkog nadbiskupa, je Jugoslavenska komunistička partija. Komunisti koji priznaju da lažu, krivotvore i iskrivljuju, sve dok to služi interesima revolucije, izvan su okvira povijesti civilizacije, a posebno kršćanstva. Čak i u praksi, razlikuju se od najprimitivnijih naroda, koji su u svojim postupcima s neprijateljem poštovali određene etične principe.

S obzirom na situaciju i unatoč njihovom "prisvajanju" nadbiskupa tijekom rata, komunisti su bili zainteresirani samo za to da ga podvrgnu svojim planovima. Napadi su započeli mjesecima prije suđenja, a oklevetani čovjek nije imao nikakvu priliku da se brani. Francuski časopis Etudes, prosinac 1946., napisao je o tome: "...dok su komunistički gerilci lutali šumama,

Titova tajna radiotelevizijska postaja (baš kao i BBC u Londonu) nikada nije propustila navesti zagrebačkog nadbiskupa kao primjer, hvaleći njegovu patriotsku vjeru, njegov nepokolebljivi ponos, njegovo nepokolebljivo protivljenje tlačiteljskom okupatoru. Ali ti isti ljudi, po dolasku na vlast, iznijeli su protiv njega vrlo ozbiljne optužbe: suradnja s neprijateljem tijekom talijansko-njemačke okupacije, kukavičluk pred diktatorom Pavelićem i zavjera protiv narodne vlade maršala Tita. Trebalo je samo 16 mjeseci da se prekroji povijest, da se heroj proglasi izdajnikom."

Sva istina, pravda i sloboda tada su bile utjelovljene u Komunističkoj partiji, koja je pak bila antihumana, antihrvatska i ateistička. Stoga, što se drugo moglo očekivati nego da će predstavnik čovječanstva, naroda i Boga biti osuđen zajedno s tim vrijednostima?

Treći suučesnik su srpski nacionalisti, unatoč tome što su bili protivnici komunizma. Žestoka zloba antikomunističkih Srba u klevetanju Stepinca nije bila samorazumljiva, budući da im je odgovaralo da se odupru komunizmu u solidarnosti s Hrvatima, posebno s obzirom na to da je Stepinac pomagao Srbima tijekom rata. Ali, još jednom, kada su u pitanju Hrvati, srpski nacionalisti, kao pristaše Jugoslavije zamišljene kao proširena Srbija i posljedično neprijatelji neovisnosti Hrvata, Slovenaca i Makedonaca, djelovali su u čudnoj psihozi koja može samo naštetiti istinskim nacionalnim interesima samih Srba.

Takav šovinistički stav danas je anakronizam. Da bih to objasnio, dopustite mi da ponudim kratku povijesnu refleksiju. Novi horizonti su... otvarajući se; narodi se zbližavaju i osjećaju se dijelom cjeline, tako da svi veći problemi postaju sve rašireniji. Kršćanske crkve pripremaju putove zbližavanju i jedinstvu, ako se pokažemo dostojnima toga. Mnogi se, međutim, drže zastarjelih koncepcija zatvorene nacionalističke politike i sebičnih interesa.

Nakon srednjovjekovnog kršćanstva došla su vremena koja više nisu prihvaćala univerzalni moral ili kršćanske vjerske istine. Nastao je prividni sukob između vjere i razuma, između filozofije i teologije, ali to doba blijedi. Na početku našeg stoljeća otvaraju se nove perspektive; problemi se više ne postavljaju kao kontrast između vjere i slobode, dogme i razuma, kako je nedavno priznao talijanski socijalistički vođa G. Saragat, sada predsjednik Italije.

Nove ideologije i totalitarizmi guše slobodu, razum, vjersku slobodu i individualna prava. Suočena s naletom ovih antikršćanskih sila, koje porobljavaju čovječanstvo, društvo i narode, Crkva se pojavljuje kao savjest čovječanstva, kao predstavnik prirodnih prava čovjeka, društva i naroda, utemeljenih na kršćanskoj etici.

U tom kontekstu, nadbiskup Stepinac je također ispunio svoju povijesnu misiju. Samo činjenica, kao što je rečeno, da nije bio čovjek političkih sklonosti, već predstavnik univerzalne Crkve, omogućila mu je da bez pristranosti, predrasuda ili sebičnih interesa promatra i odvaguje tu složenu i zamršenu situaciju antagonističkih interesa tijekom posljednjeg svjetskog rata.

Tako je bio u stanju boriti se protiv razaranja raznih destruktivnih ideologija i biti glas savjesti progonjenih Hrvata, Srba, Židova i Roma, na temelju prirodnog prava i kršćanskih načela pravde i ljubavi. "Nisam proveo nijedan dan", s pravom je rekao Stepinac, "a da nisam intervenirao u ime Srba, Židova i svojih sunarodnjaka." Krajem svibnja 1942., nakon mirovne procesije u blizini Bazilike Gospe Lurdske u Zagrebu, nadbiskup je održao propovijed o miru, počevši od augustinske definicije mira: "Mir je spokoj reda." "Što zahtijeva spokoj reda?" upitao je nadbiskup. "Prvo, zahtijeva da svaka osoba, bez iznimke, uvijek i svugdje prepozna vlastitu bijedu i nemoć, i" veličina i svemoć Boga."

Kritizirajući navodne arhitekte takozvanog nacifašističkog "novog poretka", nastavlja: "Spokoj reda, odnosno pravi mir, zahtijeva pravedan odnos s bližnjim. Krist savršeno definira taj odnos u prispodobi o pobožnom Samarijancu, koji je na putu uljem i vinom izliječio ranjenog čovjeka, ne obazirući se na njegovo podrijetlo ili druge okolnosti, već isključivo na ljudsku patnju, na ljudsku prirodu. Pravi odnos s bližnjim zahtijeva da u njemu ne vidimo zvijer, već ljudsko biće, dijete Božje, kakvi jesmo, braća i sestre koje moramo voljeti, jer zajedno moramo moliti: Oče naš koji jesi na nebesima (Mt 93,24). Ne bi bilo ozbiljno govoriti o novom svjetskom poretku, odakle god on dolazio, ako se u tom poretku ne poštuje osoba, besmrtna duša čovjeka, koja je iznad svih sustava, koja je nezamjenjiva, koja ima sva neotuđiva prava koja nijedna ljudska moć ne može niti smije ograničiti. Pogrešno bi bilo misliti da se možda Katolička Crkva, u svojoj obrani temeljnih ljudskih prava i slobode savjesti, boji..." bilo koju ljudsku moć.

Švicarske novine Schweizerische Kirchenseitung naglašavaju Stepinčevu humanitarnu misiju ovim riječima: „Kod nadbiskupa Stepinca nije bio osuđen samo nadbiskup, čovjek, već i Zakon, Sloboda i ljudsko Dostojanstvo. Ako ne prosvjedujemo i ako dopustimo da ovaj slučaj padne u zaborav, bit ćemo suučesnici u gaženju ljudskih prava, slobode i dostojanstva."

U svom govoru, održanom u zagrebačkoj katedrali na obljetnicu krunidbe pape Pija XII., 14. ožujka 1945., Stepinac je ustao u obranu ljudske osobe: "Nesumnjivo, jedna od najgorih pogrešaka našeg vremena jest ta da je vrijednost čovjeka pala na nulu... Jer, bez obzira vjeruje li netko u osobnog Boga ili ne, svatko, pa čak i pristaša materijalističke koncepcije svijeta, duboko u svojoj duši osjeća i to očituje u svom životu, da nije i ne može biti isti kao njegov pas, da nije i ne može biti vijak u stroju...

Oni koji su sačuvali blago vjere znaju da u svojoj duši nose čvrstu svijest da Bog Stvoritelj postoji; Znaju da čovjek nije slučajan učinak nejasne panteističke evolucije, već djelo Stvoriteljeve volje, koji je izrekao i proveo u djelo svoju odluku: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična' (Post 1,26). Svaki čovjek, dakle..." Stoga, bez obzira na rasu ili naciju, jesu li završili sveučilišni studij u nekom europskom kulturnom centru ili love hranu u afričkim džunglama, svaka osoba podjednako nosi otisak Boga Stvoritelja i posjeduje neotuđiva prava koja nijedna ljudska sila ne može pokoriti ili ograničiti. Svaka osoba ima pravo na fizički život, na brak, na vjerski odgoj i pravo na uživanje materijalnih dobara...

Sa svoje strane, Komunistička partija, kroz kampanju blaćenja i monstruozno suđenje, pokušala ga je prikazati ne kao glasnogovornika savjesti i slobode potlačenog čovječanstva, već, lišavajući ga dostojanstva episkopata i pastira duša, prikazati ga kao običnog građanina, opterećenog zločinima. Stepinac, svjestan ove makijavelističke igre, stavlja optužbu na pravo mjesto i na sudu uzvikuje: "Moja savjest je čista (publika se smije) i ne namjeravam se braniti." Ovdje je stotinu puta ponovljeno, "optuženi Stepinac!" Ne morate biti toliko naivni da ne shvatite da iza ovog "optuženog Stepinca" stoje zagrebački nadbiskup i predstavnik Katoličke crkve.

Tri od spomenutih kampanja protiv Stepinca inspirirane su "bijesom i revnošću" te im, posljedično, nedostaje objektivna istina. Ali vrijeme je najbolji sudac. Svjetsko javno mnijenje sve je svjesnije istine; globalni problemi sada su drugačije definirani nego u poslijeratnim godinama. Štoviše, čak je i "destaljinizacija" koju je pokrenuo Hruščov otvorila oči mnogim ljudima za monstruozna suđenja orkestrirana u komunističkim zemljama i, naravno, za suđenje Stepincu.

Njegov lik poprima jasnije i svjetlije obrise; postaje simbol Crkve šutnje, a njegovo ime jedno je od najpoznatijih u svijetu, izgovarano s "divljenjem i štovanjem", kako je to izrazio Ivan XXIII. Crkva - bez da je pokolebava sebična propaganda - brani Stepinca od početka marljivošću i žarom; tijekom suđenja i nepravedne osude, prvi put mobilizira slobodne savjesti svijeta u jednoglasan prosvjed protiv komunističkih liberticidalnih djela. Nije potrebno razrađivati argumente kojima bi se opovrgnula komunistička kampanja protiv Stepinca, budući da ona ne teži "traženju i izražavanju objektivne istine, već služi unaprijed zamišljenim i utilitarnim ciljevima", kako Sveti Otac navodi u enciklici Ecclesiam Suam. Komunisti su znali da će osuditi pravednika - kasnije će to priznati - i vjerojatno bi ga Tit oslobodio, ali su se Srbi tome protivili.

Dok je javno mnijenje, u početku dezinformirano, uglavnom ispravilo svoje stajalište, a komunisti neizravno priznali da su ga osudili kako ne bi ometao njihove planove, srpski nacionalisti, inspirirani isključivo svojim uskim političkim interesima, nisu povukli svoj stav. Mi, hrvatski katolici, žalimo što naša pravoslavna braća i sestre, barem oni starije generacije, nisu voljni preispitati svoj stav suočeni s toliko nepobitnih argumenata i svjedočanstava koji pokazuju da kardinal Stepinac nije bio politička figura, da ga nisu vodili nikakvi politički interesi i da nije vrijeđao niti omalovažavao Srbe ili pravoslavlje.

Naprotiv, postoje brojni dokazi o njegovom ekumenskom duhu, njegovoj brizi za njih i njegovom radu u njihovo ime. Nadamo se da će nova pravoslavna generacija, manje opterećena prošlošću i koja svijet promatra iz šire povijesne perspektive, biti otvorena za objektivnu istinu i nove duhovne horizonte u ovom dobu univerzalizma i ekumenizma te da će dijeliti pravednu povijesnu presudu u vezi sa Stepincem.

Ustajući protiv pogrešaka i zlouporaba nacističkih fašista, ustaša, četnika i komunista, nadbiskup Stepinac se neizbježno morao suočiti i uhvatiti u koštac sa svim tim tlačiteljskim režimima i njihovim partikularnim interesima. Stoga je potreban dulji proces smirivanja strasti i šovinizma kako bi se njegov apostolski rad prosuđivao bez predrasuda, ili, kako je rekao biskup Salis-Sewis, "najsavršeniji primjer pravog čovjeka i svećenika, punog suosjećanja i ljubavi prema svakoj patnji i boli".

U toj neravnopravnoj borbi, Stepinac je znao sudbinu koja čeka one koji se protive komunističkom totalitarizmu. Ali, „povijest će donijeti svoj sud, koji će biti u moju korist“, izjavio je pred sudom. Čovjek vezan za kočiju vremenitih, političkih interesa ne žrtvuje svoju slobodu i svoj život s takvim dostojanstvenim smirenjem, već samo onaj koji, pokoravajući se svojoj savjesti, ispunjava dužnost koju mu je odredila Providnost. „Primit ću vašu presudu s čistom savješću... Moći ću otići na onaj svijet s čistom savješću... Optuženi zagrebački nadbiskup zna ne samo patiti za svoje ideje, već i umrijeti.“ Tako govori pravednik pred sudom dok se suočava s prijetnjom smrću.

Documentation Catholique, u svom komentaru o progonjenoj Crkvi u Jugoslaviji, između ostalog primjećuje: „Laži se koriste, i to vrlo često, u političkim kontroverzama. Postoje zemlje, poput Bliskog istoka, gdje se laži iznose besramno, bez izazivanja ikakve reakcije ili slabljenja autoriteta lažljivca.“

Kako takve tvrdnje ne bi izgledale neutemeljeno, navest ćemo neke karakteristične dokumente vezane uz zaštitu koju je Stepinac pružio Srbima.

U Plošini od 19. listopada 1946. pisalo je: „Prva nadbiskupova intervencija za spašavanje nekih zatočenih Srba koje je Pavelić pokušavao pogubiti datira s početka okupacije Hrvatske u proljeće 1941. Dana 14. svibnja 1941. poslao je Paveliću svoju prvu službenu prosvjednu notu nakon pogubljenja 260 Srba u Glini od strane ustaša. Tjedan dana kasnije, 22. svibnja, u noti ministru unutarnjih poslova u Pavelićevoj vladi osudio je mjere poduzete protiv Židova i Srba. Nekoliko tjedana kasnije, Paveliću je dostavio pismo Beogradskog nadbiskupa, tražeći od njega da prekine progon Srba u Hrvatskoj i da osigura bolji tretman za srpske zarobljenike...

U veljači 1942. protestirao je kod ministra unutarnjih poslova zbog rušenja pravoslavnih crkava u Senjskoj biskupiji, a u ožujku protiv masovne deportacije i uhićenja Židova.“ Na sastanku hrvatskog episkopata, održanom u Zagrebu u bivšoj nadbiskupskoj palači, 17. prosinca 1941. sastavljena je prosvjedna nota protiv progona Srba, a posebno protiv prisilnih preobraćenja na katoličanstvo. Ovu notu biskupi su predali državnom poglavaru na zajedničkoj audijenciji. Članak 11. spomenutog dokumenta doslovno navodi: "Da bi se pravoslavci primili u katoličko područje ove prirode, bitno je, prije svega, ne samo jamčiti, već i provoditi građanska prava kojih su lišeni, a posebno pravo na osobnu slobodu i imovinu.

Svaki nezakoniti postupci lokalnih vlasti protiv osobne slobode i imovine pravoslavaca moraju se još jednom kategorički zabraniti. Ako netko od njih zaslužuje kaznu, mora se suditi kao i svi ostali građani, slijedeći pravičan postupak pred redovnim sudovima. Od sada nadalje, pod najstrožim kaznama, svaka javna agitacija i svaki pojedinačni čin usmjeren na rušenje pravoslavnih crkava ili kapela ili pljačku njihove imovine moraju se zabraniti."

Tijekom rata, Nadbiskupski dvor u Zagrebu služio je kao utočište i centar pomoći progonjenima i izgladnjelima. Stepinac se osobno brinuo za ratnu siročad. Nakon vojne operacije na Kozari 1942. protiv komunističkih gerilaca, zahvaljujući nadbiskupovoj intervenciji, napuštena djeca povjerena su Caritasu, odvedena u Zagreb, zbrinuta i odjevena, a zatim smještena u obitelji gdje su se školovala.

Na taj je način spašeno oko 7000 djece, uglavnom djece pravoslavnih gerilaca. Caritas je organizirao cijelu mrežu za prikupljanje hrane i odjeće te je, ne praveći ikakvu razliku, pružao pomoć Židovima, katolicima, pravoslavcima i muslimanima. „Kakva je bila zahvalnost komunističkih gerilaca koji se sada usuđuju dovesti nadbiskupa na optuženičku klupu?“, pitala je Documentation Catholique. „Odgovorili su da je, organizirajući ovo djelo kršćanske ljubavi, samo nastojao pridobiti obraćenike i da se takav prozelitizam ne može tolerirati.“ Što se tiče Caritasa, Stepinac je tijekom suđenja izjavio: „I vi mi predbacujete djelovanje Caritasa. Ovdje ponavljam da je ova institucija činila velika karitativna djela za naš narod i vašu djecu.“

Kao primjere naveli smo neke od mnogih izjava i postupaka zagrebačkog nadbiskupa koji otkrivaju glas i djela pastira, a ne političara. Ovdje se s pravom možemo pitati: je li postojao još neki glas tako hrabar i hrabar koji se uzdigao u tom vrtlogu rata među drugim nekatoličkim i nehrvatskim sektorima kao njegov? Samo predstavnik vjere i duha, neopterećen zemaljskim poslovima i razmatranjima, žrtvujući vlastiti život, mogao je djelovati s takvom odlučnošću i sigurnošću u tragičnim trenucima naše povijesti u obrani svih bez rasne, nacionalne ili vjerske diskriminacije.

Moramo zamisliti tešku situaciju čovjeka koji je prezirao politiku, a ipak ispunio misiju metropolita Hrvatske u najodlučnijim trenucima za svoju domovinu i svijet, kada su neobuzdane strasti započele svoj demonski ples. Kada su razni totalitarni režimi i njihovi fanatični pristaše pustošili našu zemlju, Stepinac je morao ostati vjeran, pravedan i objektivan, odbijajući se svrstati uz bilo koju političku frakciju. Ipak, nije mogao šutjeti; umjesto toga, morao je progovoriti i osuditi pogreške, nasilje i zločine, braneći pravdu, jednakost Božje djece i svih ljudi pred zakonom i ljudsko dostojanstvo. U svojim govorima i bilješkama vlastima nikada nije prestajao prosvjedovati i uzvikivati zbog zaboravljenih i prekršenih vrlina i prava svih, bez razlike, bili to Hrvati, Židovi, Srbi ili Romi.

Bio je dosljedan sebi: njegov karakter, njegova duhovna formacija i njegov pastoralni poziv činili su nedjeljivu cjelinu. Zato ga je Ivan XXIII. s pravom u svojoj pogrebnoj propovijedi nazvao "vjernim odrazom Dobrog Pastira", a biskup Salis-Seewis je u spomenutom pismu rekao: "...naš poštovani nadbiskup dr. A. Stepinac najljepši je primjer sveca i uzornog pastira."

U tebi, Domine, speravi

Biskup Salis-Seewis, u svom hrabrom i iskrenom pastirskom pismu, pročitanom u svim crkvama nadbiskupije, napisanom 12. rujna 1946. - dva tjedna nakon nadbiskupova uhićenja - rekao je: "U ovom teškom progonu našeg nadbiskupa, ne smatramo ga krivim ni za što. Postavljen od Boga na čelo svog stada, ustao je, razumljivo, s apostolskim žarom i hrabrošću, u obranu božanskih zakona, Crkve i njezinih prava. Uvijek je to činio. Činio je to pod prethodnim režimima i vlastima. Činio je to čak i sada, u sadašnjem stanju. Činio je to isključivo iz osjećaja dužnosti i odgovornosti pred Bogom i iz ljubavi prema svom hrvatskom narodu, znajući da se autentični nacionalni život ne može graditi i njegov razvoj osigurati bez vjere u Boga i bez držanja njegovih zapovijedi."

Ali braneći s apostolskim žarom pravednu stvar vjere, Crkve i njezina naroda, kao i ljudskih prava, u tim okolnostima, kada je neprijatelj vjerovao da je došao pogodan trenutak za gušenje svih tih vrijednosti, to je zasigurno značilo žrtvovanje vlastitog života. Nadbiskup je prihvatio izazov i veliko iskušenje koje je on podrazumijevao. Vjerni sljedbenik božanskog Uzora, pristao je ispijati gorku čašu do dna. Ta će gorčina biti pojačana jer neće biti osuđen kao prvak vjere, pravde i ljubavi, niti zbog svoje vjere u Sveto Trojstvo, već zbog navodnih političkih djela, a još gore, bit će suđen kao zločinac "koji zavodi narod".

Nakon sastanka biskupskih konferencija od 23. do 26. rujna 1952., biskupi su Titu uručili pismo u kojem je pisalo: „Nije li uistinu zapanjujuće da je svećenstvo, koje u civiliziranom svijetu gotovo nikada ne dolazi u sukob s kaznenim zakonom, postalo tako nepopravljivo kriminalno u našoj zemlji?“

Komunističke vlasti nisu otkrile prave razloge za uhićenje nadbiskupa Stepinca.

Nadbiskup je pritvoren 8. rujna 1946., nakon što su propali pregovori s komunističkom vladom o rješavanju odnosa Crkve i države. Za komuniste, nagodba se sastojala od toga da hrvatski katolici, a kasnije i ostali katolici Jugoslavije, prekinu s Rimom i osnuju vlastitu nacionalnu crkvu. Jesu li komunisti bili svjesni koliko je njihov pothvat bio proturječan i apsurdan? Upravo zato što nije uspio nagovoriti Stepinca i ostale hrvatske katolike da se odvoje od Rima, nadbiskup je optužen za preobraćenje pravoslavaca na katoličanstvo.

Documentation Catholique (1/1946) također se poziva na ovu točku kada piše: "Titov režim naišao je na snažno protivljenje unutar zemlje, posebno u određenim regijama, poput Hrvatske, što je razumljivo. Prvo, zato što je ova katolička zemlja, a time i zemlja s razvijenijom kršćanskom sviješću, dublje osjećala nekompatibilnost između komunizma i duhovne sudbine čovječanstva, a također i zato što je ovaj režim ukinuo Nezavisnu Državu Hrvatsku, stoljetni san, ostvaren na početku rata, koji je ispunio težnje cijelog naroda..."

Zato je bilo orkestrirano poznato suđenje nadbiskupu Stepincu, metropolitu Hrvatske i stoga najvišem predstavniku hrvatskog naroda. No, dogodilo se da je izbor osobe bio potpuno pogrešan, budući da su Nijemci već sumnjali da je Stepinac bio više nego rezerviran, pa čak i protivnik ustaša. Iznad svega, bio je čovjek Crkve.” François Mauriac je mnogo precizniji. Piše: “…čitali smo neka izvješća i prikupili svjedočanstva koja su nas uvjerila: monsinjor Stepinac, osuđen na 16 godina, nevin je.

Sve je objašnjeno ako se sjetimo da je 8. rujna 1946. zagrebački nadbiskup, primas Hrvata, odbio prekinuti veze s Rimom.” U tome leži srž stvari..." L'Osservatore Romano također naglašava istu točku (1. listopada 1946.): "Biskup, župnik, hrabri branitelj humanitarnih načela i ljubavi, s hrabrošću i jezikom dostojnim Djela apostolskih, proglasio je sa svakog katoličkog oltara da ne možemo dopustiti da Crkva bude pogubljena, ali bi ga obasuli zlatom i srebrom da je htio poslužiti kao odskočna daska." Sam Tito to implicitno priznaje kada je na predizbornom skupu u Zagrebu nedugo nakon osude izjavio: "Optužuju nas da smo zatvorili Stepinca kako bismo ga se riješili." Otvoreno sam rekao monsignoru Hurleyju, papinom delegatu, tijekom njegova posjeta: "Otpustite ga, uklonite ga, inače ćemo biti prisiljeni uhititi ga." Drugim riječima: on se miješa u naše planove, stoji nam na putu i mora nestati. Već smo vidjeli kakvi su to bili planovi. Tito ih je nedvosmisleno izrekao krajem 1949. na sastanku slovenskih "narodnih" svećenika: "Budući da smo se mi odvojili od Moskve, zašto se vi ne odvojite od Rima?"

Navedene činjenice i izjave bacaju dovoljno svjetla na prave uzroke Stepinčevog progona i njegovu "krivnju". L'Osservatore Romano (12. listopada 1946.), odgovarajući na optužbe protiv Stepinca, čiji je glavni, prema komunistima, bio Rim, piše: "...jer ako je njegova krivnja doista bila krivnja, ne bi bila njegova vlastita, već Crkve - ne hrvatske ili jugoslavenske, već univerzalne..." Gorka, ali istinita srž cijele ove bolne priče je sljedeća: biskup Stepinac je zločinac kao i Katolička crkva. Kristova Crkva..." U istom broju vatikanskih novina čitamo i: „Suđenje Katoličkoj crkvi, suđenje biskupu Stepincu…“ Stepinac je bio suđenje hrvatskoj domovini.

Ali Stepinac, zatvoren od strane jugoslavenskih komunista, nastavio je remetiti njihove planove. Unatoč „zločinima“ za koje je bio optužen, komunistički režim mu je i dalje nudio slobodu pod uvjetom da napusti zemlju. U listopadu 1947. Bakarić, najviši komunistički autoritet u Hrvatskoj, posjetio ga je u zatvoru u Lepoglavi, obraćajući mu se s „Vaša Ekselencijo“, dok su ga vlasti nakon uhićenja jednostavno zvale Stepinac. Bakarić je inzistirao da potpiše već sastavljenu molbu za pomilovanje, upućenu Titu. Uvjeravao ga je da će odmah biti pušten i predan Amerikancima, koji će ga odvesti u inozemstvo. Za svakog čovjeka u nadbiskupovoj situaciji, iskušenje bi bilo veliko, jer inače nije mogao očekivati da će ponovno steći slobodu ili preuzeti vodstvo svoje nadbiskupije. Umjesto toga, Stepinac, čovjek čiste savjesti i nadnaravne snage, radije je izdržao svoju kušnju i odbio potpisati. zahtjev. pomilovanje.

Zahtijevao je reviziju postupka pred neovisnim sudom, a ne pred Komunističkom partijom; izjavio je da je spreman odgovarati hrvatskom narodu na glavnom zagrebačkom trgu, ali je odbio napustiti svoju zemlju, svoj narod, svoju biskupiju. Budući da su se komunisti bojali istinske volje naroda, Bakarić, naravno, nije prihvatio njihovu konačnu ponudu i vratio se iz Lepoglave praznih ruku. Tito i njegovi suputnici počeli su se osjećati nelagodno zbog stava ovog nepokolebljivog lika.

Bilo je i drugih pokušaja da mu se savjetuje da se distancira od svog stada, što je Stepinac kategorički odbio. Rekao je dopisniku Catholic Digesta: "Ne mogu ići u Rim primiti kardinalovu kapu. Ne mogu i ne želim, jer ne mogu napustiti svoj narod. Ostat ću ovdje, ako bude potrebno, do smrti." Doista, ostao je, na divljenje Crkve i svijeta.

Odgovarajući na ponudu jugoslavenske komunističke vlade, koja je navodno nastojala pokazati svoju dobru volju, a zapravo se pokušavala riješiti teškog tereta nudeći puštanje Stepinca na slobodu pod uvjetom da napusti Jugoslaviju, L'Obbservatore Romano objavio je službenu komunikaciju Svete Stolice 9. i 10. srpnja 1951. U toj je komunikaciji navedeno da je vlada u Beogradu obavijestila Svetu Stolicu, putem Apostolske nuncijature, da je spremna smanjiti Stepinčevu kaznu pod uvjetom da trajno napusti zemlju. Sveta Stolica poslala je sljedeći odgovor vladi u Beogradu: "Kako je mišljenje Svete Stolice o suđenju i osudi Njegove Ekselencije Stepinca dobro poznato, očito je da bi bila sretna vidjeti biskupa Stepinca na slobodi. Međutim, Sveta Stolica je svjesna da prelat, uvjeren u svoju nevinost, radije ostaje sa svojim stadom. Sveta Stolica ne može ne poštovati taj osjećaj i stoga mu ne namjerava nametnuti odvajanje od stada, što bi bilo suprotno onome što biskup Stepinac u svojoj savjesti smatra svojom dužnošću."

Izjava Milovana Đilasa o ovom pitanju je poznata. Ivan Metrovović pronašao ga je u New Yorku i, upitavši ga: "Što mislite o Stepincu i njegovoj osudi?", Đilas (tadašnji pretpostavljeni Titov nasljednik) odgovorio je: "Istini za volju, vjerujem - i nisam jedini koji u to vjeruje - da je Stepinac besprijekoran čovjek, nepokolebljivog i nepopustljivog karaktera. Strogo govoreći, osuđen je nevin, ali se u povijesti često događa da pravednici budu osuđeni iz političkih razloga." Na drugo Meštrovićevo pitanje, Đilas je odvratio: "Ne bismo imali ništa protiv njegovog hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo tolerirati njegovu odanost rimskom papi."

Drugi visokopozicionirani komunistički vođa rekao je Meštroviću: "On je nesumnjivo čovjek snažnog karaktera, besprijekoran i čvrst u svojim uvjerenjima. Da je popustio samo u jednoj stvari, danas bi bio slobodan i uštedio bi nam velike muke. Njegov hrvatski nacionalizam ne bi nas smetao. Da je proglasio Hrvatsku Crkvu, hvalili bismo ga do neba."

Ivan Meštrović je u The Syracuse Herald Journalu (1. listopada 1952.) napisao da je sam Tito izjavio da se srpski krugovi u današnjoj Jugoslaviji i njihovo svećenstvo protive puštanju nadbiskupa Stepinca.

Dokumenti koje smo upravo naveli otkrivaju pravu pozadinu i razloge Stepinčeve osude. Svatko tko voli istinu mora zaključiti da suđenje i kazna nisu bili utemeljeni na Stepinčevim navodnim političkim ili običnim zločinima, već na suđenju orkestriranom protiv Katoličke crkve i vjernosti Hrvata univerzalnoj Crkvi. Ukratko, možemo zaključiti da su komunističke vlasti htjele odvojiti katolike od Rima.

Budući da se nadbiskup Stepinac, poglavar crkvene hijerarhije u Jugoslaviji, opirao tim planovima, izmislili su mu proces, izmislili optužbe i osudili ga na 16 godina zatvora. Nakon što je kazna izrečena, a s obzirom na njezine ogromne globalne posljedice, bio je potpuno diskreditiran. Neugodno za komunistički režim, vlasti nisu mogle popustiti zbog srbijanskog protivljenja, pa su mu ponudile utočište u inozemstvu. Nadbiskup je odbio ponovljene ponude, jer nije želio napustiti svoje župljane koji su prolazili kroz teška vremena i teška iskušenja; ostao je u zatvoru, zatim u pritvoru i kućnom pritvoru, što je malo promijenilo njegovu situaciju, te je sve svoje nade polagao u Gospodina.

Stepinac je, dakle, bio nevin od svih optužbi i vrlo svjestan pravih razloga za suđenje, odnosno sudske farse kako bi se ti razlozi prikrili. Zato je šutio tijekom suđenja, jer je znao da je prethodno osuđen. Ostao je šutjeti pred svim uvredama koje su mu bile upućene, posebno od strane tužitelja Jakova Blaževića, koji ga je nazvao "ratnim zločincem... suradnikom Pavelića i nacista... neprijateljem naroda... banditom... izaslanikom strane vlade... koji je sve vukao putem izdaje i terorizma".

U Evanđelju čitamo: „Tada mu Pilat reče: 'Ne čuješ li sve optužbe koje protiv tebe iznose?' Ali on ne odgovori ni na jednu njegovu riječ, tako da se upravitelj silno začudio“ (Matej 27,13-14). Vidjevši nadbiskupovu šutnju, Blažević je viknuo: „Šutiš kao Krist pred Pilatom!“ i bio je u pravu. To je bio trenutak kada je Stepinac najviše nalikovao Kristu. Same vatikanske novine potvrdile su to.

Župnik Stepinac oponašao je Krista Dobrog Pastira i, slijedeći njegove stope, postao je veličanstven primjer Kristova sljedbenika i svjedoka, odigravši tako vrlo značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Znao je da ga je Božja providnost izabrala da bude žrtva iskupljenja za toliko strašnih grijeha počinjenih tijekom rata. Stoga je bilo potrebno iskupiti se za nanesenu božansku pravdu. Istodobno je bio izabran da služi kao bedem protiv novih laži, novih kršenja pravde i ljubavi, protiv rušenja svih viših vrijednosti, vrlina prava i ljudskog života. Konačno, bio je svjestan da, kao pastir, ne može napustiti svoje stado u trenutku kada ga vukovi napadaju.

Na taj je način Stepinac trijumfirao nad Titom. Nije kleknuo pred arogantnim komunizmom niti je prihvatio njegov zahtjev da se Kristova odjeća još više razdere. Izdržao je veliko iskušenje i unatoč dubokoj slomljenosti srca, stado je ostalo ujedinjeno; hrvatski katolici nisu izdali vjeru svojih predaka. Bog je izvršio veliko djelo preko svog poniznog sluge Stepinca.

Njegove vrline, posebno njegova hrabrost, vjernost i ljubav prema Crkvi i narodu, odredile su daljnji tijek Crkve u Hrvatskoj, istovremeno oblikujući njezin povijesni i kulturni put. Povijest će jednog dana prepoznati neprocjenjivu ulogu seljačkog sina u zagrebačkoj nadbiskupiji kao "mučenika jedinstva", kako ga je nazvao François Mauriac. Što bi se dogodilo da je nadbiskup i malo posustao tijekom tih dramatičnih događaja i pokušao postići kompromis s antireligijskim i antinacionalnim komunističkim režimom?

Velike stvari zahtijevaju velike odluke i žrtve. Stepinac je bio velik zbog svoje hrabre odlučnosti da se suoči s izazovom i dragovoljno prinese svoju žrtvu. Pristao je biti dobro sjeme koje mora umrijeti na hrvatskim poljima da bi kasnije donijelo stostruki plod. Njegova žrtva je najuzvišeniji izraz njegove ljubavi prema Crkvi, prema ljudima i prema dušama.

Njegov moto preuzet je iz Psalma 30: "U tebe, Gospodine, polažem svoju nadu", a sljedeći stih glasi: "i nikada se neću postidjeti." I tako se dogodilo: kardinal Stepinac je posramio svoje protivnike, ali on sam nije bio.

Žrtva, ugodna Bogu.

Postoji nešto nerazumljivo ljudskom umu u neizrecivoj boli i muci Spasitelja, koja ostaje kao tajna božanske ljubavi. Sigurno je da će se svi njegovi vjerni sljedbenici, posebno mučenici i sveci, jednog dana na ovaj ili onaj način prilagoditi Božanskom modelu ljubavi kroz Križ. Praksa kršćanskih vrlina ne čini se radi samih tih vrlina, već radi ljubavi koja se tako postiže i koja gradi sintezu savršenstva. Moralne vrline nas usavršavaju u sredstvima, a samo teološke vrline usmjeravaju dušu prema njezinom konačnom cilju: Bogu. Vjera je uvjet za posjedovanje života, budući da Otac daruje život onima koji vjeruju u Sina. Sveto pismo jasno pokazuje da svetost prije svega izvire iz vjere i cvjeta u ljubavi.

Kršćansko savršenstvo sastoji se u nasljedovanju Boga u apsolutnom primjeru, odnosno Kristu, koji nije samo Učitelj koji poučava, već i želi da ga nasljedujemo. "Budite dakle nasljedovatelji Boga" (Efežanima 5,1). Svaka božanska osobina, o kojoj pobožna duša razmišlja i udubljuje se u veličanstveno otkrivenje, može postati ideal nasljedovanja i savršenstva, kaže sveti Toma Akvinski, dok sveci, nasljedujući Spasitelja, time postaju ljudski uzori savršenstva.

Moralno, svetost zahtijeva slobodan pristanak, ljudsku podložnost božanskoj volji. Tako se svetost rađa i raste snagom dvostrukog načela: božanskog i ljudskog. Bog daje milost, čovjek nudi svoju suradnju. Stoga se moramo prilagoditi božanskoj volji, milostima i talentima koje nam je ulio Duh Sveti.

Nakon što smo ispitali profil kardinala Stepinca kao čovjeka molitve, pobožnog i vjernog svom pozivu, poniznog, strpljivog, punog ljubavi prema Bogu i siromašnima, pravednog i pobožnog; nakon što smo razmotrili njegov portret kao pastira i učitelja duša, ispovjednika Boga i branitelja progonjenih i napuštenih, sada ga moramo pratiti kroz više od 14 godina zatvora i zatočeništva na njegovom dugom Križnom putu, gdje svaka postaja traje godinu dana.

U ovoj završnoj fazi svog života, lišen svih biskupskih prerogativa i ljudskih prava, on nije ništa više od žrtve koja polako izgara. Da bi se dosegao takav vrhunac herojskog savršenstva, duhovna teologija naglašava nužnost aktivnog "pročišćenja": umiranja za sebe i za prolazni i smrtni svijet kroz koji je čovjek već prošao; kako bi sada, u posljednjim godinama života, čovjek mogao iskusiti pasivno pročišćenje, dok ga Božja ruka vodi da postane remek-djelo Božanske milosti.

Kada je Stepinac učinio sve što je mogao i trebao učiniti, predao se Bogu kako bi ga Duh Sveti vodio trnovitim putem Golgote. Milost u njemu nije djelovala uzalud; ona je neprestano rasla, a božanski Duh ga je pripremao za dugo i bolno žrtvovanje dok nije postigao herojske vrline.

Svijet ne zna putove kojima Bog vodi odabrane i zbog toga ga je službeno prezirao. Slabodušni su ga kritizirali zbog nepokolebljivog protivljenja naletu zla, ali vjerna zajednica "Božjeg naroda" bila je ispunjena divljenjem velikim stvarima koje je božanska ruka u njemu učinila.

Već smo naglasili da je Stepinac predvidio žrtvu svog zemaljskog života i da se za nju pripremao. Kada je došlo njegovo vrijeme, dragovoljno je uzeo križ kako bi svjedočio za Krista do samog kraja.

Sama ta činjenica pobija prijekore i klevete njegovih neprijatelja koji su tvrdili da je on bio zagovornik politike suprotne njegovoj vlastitoj. Političari, vidjevši da su im životi ugroženi 1945. godine, tražili su utočište, a samo je dobri pastir ostao sa svojim stadom i položio svoj život za njih. Stepinac nije bio političar i nije tražio utočište; nije čak ni prihvatio diplomatski kompromis. Naprotiv, slijedeći primjer Spasitelja, dao je svoj život kada ga je mogao spasiti.

Kao posvetna milost, kaže sveti Bonaventura, povezana s vrlinama i darovima Duha Svetoga, mora se organski razvijati i rasti do punine Kristove. To jest, moralne vrline rastu kroz ponovljeno činjenje dobrih djela, djelujući na inicijativu same duše u stanju milosti; darovi, s druge strane, rastu dahom ili inicijativom Duha Svetoga, vodeći tako dušu do savršenstva.

Prema tome, da bi ljubav i ostale vrline proizvele savršena djela, moraju ih usavršiti Duh Sveti. Duša se ne može potpuno očistiti od svojih nesavršenosti samo neprestanom molitvom i aktivnim vježbanjem vrlina; pasivno pročišćenje je također potrebno za postizanje savršenstva. Stoga savršenstvo pretpostavlja i zahtijeva pasivno pročišćenje, u kojem Duh Sveti preuzima inicijativu.

Razdoblje Stepinova zatočeništva i zatočeništva bilo je vrijeme njegova pasivnog pročišćenja, koje sveti Ivan od Križa naziva "tamnom noći" duše. Nije nam dopušteno prodrijeti u proces ovog mističnog događaja u dubini njegove duše, u intimnom dijalogu njegove patničke duše s Kristom. Možemo ga samo naslutiti, izdaleka.

Sve klevete iznesene s raznih strana tijekom rata i u poraću, posebno tijekom komunističke kampanje i sudskih postupaka, ponovno su se pojavljivale u njegovoj duši; sve uvrede i mistifikacije, svi prijekori i savjeti takozvanih dobronamjernih da se kompromisira s dva svršena čina, da ublaži svoj stav i traži kompromis u većem interesu nacije, da spasi što se spasiti može; sva patnja njegova stada pod komunizmom, progon vjernika i bolno prebjeg slabih... sve je to moralo prošetati kroz njegovu dušu, biti preispitano i duboko odjeknuti u njegovom monologu s raspetim Kristom, kojem je tada više nalikovao. Bezbroj puta se morao pitati:

Je li njegov nepokolebljiv stav i protivljenje komunističkom ateizmu jedini ispravan put u obrani vjere i naroda? Je li on, postupajući na taj način, postavio pravi primjer drugim pastirima i vjernicima? Nije li njegova upornost možda pogoršala i produžila patnju svog naroda, ugroženog biološkim istrebljenjem i rastrganog vjerski i moralno? Svatko tko zna i malo o unutarnjem životu i mističnom usponu pročišćenja odabranih duša lako će razumjeti kako je kušač napadao njegovu dušu tijekom dugih, samotnih sati zatvora, izazivajući sumnju, slabeći njegovu vjeru, slamajući ga i vodeći ga u očaj.

Moralnoj patnji dodana je i fizička bol. Čuli smo za njegove bolesti, ali nismo znali opseg njegove patnje sve dok nismo pročitali njegovo pismo Okružnom sudu u Osijeku 1. prosinca 1959. U tom pismu Stepinac odgovara na poziv suda da se pojavi na ispitivanju u slučaju svećenika "Ćirila Kosa i suoptuženika".

„Posljedica presude koja je skandalizirala svijet jest da je moj fizički život tijekom trinaest godina zatvora i pritvora bio na rubu smrti. Liječnici u našoj zemlji i inozemstvu učinili su sve što je moguće da mi produže život, ali do danas nisu uspjeli vratiti moje zdravlje. Uzeli su mi trideset četiri litre krvi, a to još uvijek nije dovoljno. Morali su operirati obje noge kako bi me spasili od neposredne smrti od tromboze.

Zbog tih operacija praktički sam invalid koji vuče noge po kući oslanjajući se na štap. Osim toga, posljednjih pet godina patim od problema s prostatom i unatoč svim lijekovima, rijetki su trenuci kada se osjećam potpuno bez bolova. Neću spominjati gotovo smrtonosnu bolest koja me pogodila prije dvije godine kada su novinari objavili da mi prijeti smrt. Niti se želim prisjećati drugih tegoba koje me muče, poput bronhijalnog katara. Od toga sam patio godinama. Kada je dr. Sercer zatražio da mi se dopusti da idem na „morsku obalu“, njegov zahtjev je odbijen...“

„Stoga vam kažem da sam čovjek s...“ obje noge na grobu, da već silazim u njega..." Dva mjeseca kasnije, 10. veljače 1960., umro je.

Istina je da je Stepinac više puta tijekom i nakon suđenja izjavljivao da mu je savjest čista. Ali on nije bio samo Alojzije Stepinac, već i metropolit hrvatski nadbiskup, predstavnik Crkve i pastir svog progonjenog naroda. Tako je postavljen kao znak, kao simbol, prema kome su bile usmjerene oči naroda i Crkve, i ono što je subjektivno, u njegovom najdubljem biću, bilo jasno i čisto - je li to bilo tako s obzirom na široku dimenziju objektivne, povijesne stvarnosti? Vjerujem da je upravo ta intimna duhovna borba bila razlog zašto je iz zatvora tražio da se njegovi župljani mole za njega, što nije bila konvencionalna formula, već hitna, bolna potreba izmučene duše. Nisu li i liječnici izjavili da je njegova tromboza posljedica unutarnje, moralne patnje? Nitko, ma koliko pravedan i odan božanskoj volji bio, ne može biti potpuno siguran da je na pravom putu dok živi na ovom svijetu.

Svete duše, kao što smo rekli, moraju posjedovati sve kršćanske vrline, tvoreći koherentno jedinstvo. Prema vremenima i potrebama Crkve, druge se vrline naglašavaju u različitim vremenima. Na početku Crkve postojala je hekatomba mučenika, zatim pustinjaka, redovnika i pokajnika, a u srednjem vijeku nalazimo velike duhovne reformatore, a u moderno doba društvene apostole. U našem dobu pogrešaka, zabluda i nasilnih ideologija potrebni su ispovjednici Kristove vjere, a suočeni s brutalnom silom i profinjenim progonima potrebna je herojska hrabrost.

Kardinal Stepinac je prije svega ispovjednik vjere, svjedok Krista, što dokazuje njegov život i djelo. "Znajte da je Isus Krist Bog. Za Njega smo spremni umrijeti", uzviknuo je tijekom suđenja. Doista, dao je svoj život za Krista Boga, dodajući mučeništvo svojoj ispovijesti, krajnji primjer nepokolebljive vjere i ljubavi. Njegova smrt tehnički nije bila nasilna jer su komunisti pribjegli suptilnom progonu, pokušavajući izbjeći stvaranje kršćanskih mučenika.

Strogo govoreći, njegova je smrt bila smrt mučenika, i teža od nasilne smrti, jer bi za Stepinca to predstavljalo kraću i manje bolnu žrtvu od sporog izumiranja u zatvoru. Biskup A. Schell iz Lomas de Zamore, govoreći na Stepinčevom sprovodu, osvrnuo se na "smrt koja je - ne ustručavamo se to reći - smrt mučenika za Krista, iako on ne pripada toj herojskoj kategoriji sinova Crkve koji su prolili svoju krv..."

Mnogi drugi ga nazivaju mučenikom; na primjer, u časopisu Etudes, koji izlazi u Parizu, slavni pisac François Mauriac i drugi, dok su prestižne novine iz Buenos Airesa La Nación (11. veljače 1960.) napisale da "njegova smrt završava težu i divljenja vrijedniju misiju našeg vremena". Prepuštamo Crkvi da definira njegovu žrtvu, ali bez sumnje ga već možemo nazvati "veluti martire".

Vrlina kojom je Stepinac zadivio Crkvu i svijet bila je nadnaravna vrlina hrabrosti. Ovu moralnu vrlinu prate vrline strpljenja i postojanosti. Ona održava dušu u potrazi za teškim dobrom, a da je ne slomi nikakva prepreka. Jača dušu tako da ne popusti pred opasnostima, umorom, uvredama i prijetnjama.

Čvrstoća nije isto što i neustrašivost, budući da potonja može biti karakteristika vojnika, dok je čvrstoća pasivna vrlina patnje, zid koji se odupire napadima, vrsta nepokolebljive straže. Sveti Toma kaže da glavno svojstvo čvrstoće nije napadati, već izdržavati, odnosno nepokolebljivo ustrajati suočen s opasnošću. Njena pasivnost je očita; odnosi se samo na vanjsko djelovanje, dok je voljna aktivnost snažnija i čistija, bez primjesa niskih strasti i interesa. P. A. Benigar, u spomenutom djelu, uspoređuje kontemplativnu dušu s onima koji slušaju poznatog govornika, koji ih nadahnjuje svojim idejama i osjećajima.

Slušatelji su u ovom trenutku aktivni, jer djeluju receptivno. Dakle, naš zatvorenik se uronio u religiozni život, u bogatu duhovnu aktivnost i time akumulirao veliki duhovni kapital koji će obogatiti sve nas, kao kršćansku zajednicu, svojom prividnom pasivnošću. Duša nikada nije tako aktivna kao kada se preda kao pokoran instrument u ruke Duha Svetoga.

Dar hrabrosti jedan je od sedam darova Duha Svetoga koji jača moralnu vrlinu hrabrosti, pripremajući dušu za posebna nadahnuća Duha Svetoga, održavajući tako našu snagu suočenu s opasnošću. Ovaj dar je nužan onima koji podnose mučeništvo radi vjere.

Suprotnost hrabrosti je kukavičluk, koji svi preziru. U povijesti samo jaki ljudi sjaje kao primjeri. Mnogi, iz razloga prirodnog poretka, prihvaćaju prirodnu vrlinu hrabrosti, uglavnom urođenu, zbog slave ili bogatstva, ali tada ona prestaje biti vrlina.

Nadnaravna vrlina hrabrosti ne pribjegava sili. Kardinal Stepinac se ne buni, ne vrijeđa, ne prijeti niti mrzi. On samo brani božanska i ljudska prava; "Ne namjeravam se osobno braniti", izjavljuje pred sudom. Ne traži odvjetnika. Ne boji se uhićenja, suđenja, osude ili zatvaranja, već herojski nosi svoj križ, prihvaćajući svoju "dugotrajnu patnju od 15 godina zatočeništva u vlastitoj zemlji", kako je rekao Ivan XXIII. u svom nadgrobnom govoru. Čovjek pun hrabrosti, tijekom suđenja izjavljuje: "Ako bude potrebno pasti, pasti ćemo, jer smo ispunili svoju dužnost... Moći ću ići na onaj svijet s čistom savješću."

Ovaj mistični i stvarni Križni put, ovo pasivno pročišćenje, označava najviši stupanj savršenstva, pripremljen dugotrajnom praksom u poniznosti, molitvi, odricanju, siromaštvu i ljubavi, stalnoj suradnji s Božanskom milošću i spremnom poslušnošću Duhu Svetomu. Samo s ovom asketskom pripremom Providnost je mogla odabrati Stepinca kao obranu od demonskih sila i da bude glasnogovornik istine, pravde, slobode i ljubavi Božje pred neprijateljima Boga i čovječanstva, u vrijeme kada su bili opijeni krvoprolićem i pobjedom.

Samo snažan čovjek, koji je svu svoju nadu polagao u Gospodina, mogao je, u srcu poražene, prestravljene, raspršene i prezrene Hrvatske, suočiti se i javno osuditi pogreške i zločine marksizma-komunizma te potvrditi božanska i ljudska prava. Ovaj čovjek, napadnut boli i tjeskobom, ali ispunjen božanskom snagom, nije se povukao, nije popustio, nije sumnjao, već je strpljivo i ustrajno podnio napad, ponudio svoj život, pa čak i velikodušno oprostio. „Veliki primjer nepobjedive strpljivosti koju je dao svima tijekom toliko godina zatvora, unatoč kratkoj udaljenosti između svog doma i njihovog (njegovog stada)“, zadivio je Ivana XXIII., kako je izrazio u svom govoru u Bazilici sv. Petra 17. veljače 1960.

„Veliki primjer nepobjedive strpljivosti koju je dao svima tijekom toliko godina zatvora, s tako kratkom udaljenošću između svog doma i njihovog (njegovog stada)“ zadivio je Ivana XXIII., kako je izjavio u svom govoru u Bazilici sv. Petra 17. veljače 1960.

„Veliki primjer nepobjedive strpljivosti koju je dao svima tijekom toliko godina zatvora, unatoč kratkoj udaljenosti između svog doma i njihovog (njegovog stada)“ Koliko god u ljudskoj smjelosti ima pretpostavke, hvalisavosti i arogancije, toliko duša prepoznaje i osjeća svoju slabost u nadnaravnoj vrlini hrabrosti, znajući da sve dolazi od Spasitelja. Upravo kroz tu ljudsku slabost Bog je ponizio i pobijedio ohole preko Stepinca.

Gledajući njegovu borbu ljudskim očima, pitamo se: kakav je neposredni učinak mogao očekivati u tom povijesnom trenutku u Hrvatskoj, u tako neravnopravnoj borbi protiv jugoslavenskog komunizma, međunarodno priznat i slavljen kao pobjednik? Prema ljudskim predviđanjima, bitku je unaprijed izgubio. Ali Bog djeluje dugoročno. Njegov duh nije uzimao u obzir vanjske, senzacionalne pobjede i uspjehe; pristao je biti instrument Duha Svetoga u raspršivanju tame i svjedočenju o božanskim pravima i svojim ljudskim postignućima, a Bog će se pobrinuti za ostalo kada dođe njegovo vrijeme. Otuda njegove "izvanredne zasluge", budući da je Stepinac doista bio "primjer apostolskog žara i kršćanske hrabrosti", izjavio je Pio XII. u Bazilici sv. Petra 12. siječnja 1953.

Stepinac je nanio veliki moralni poraz jugoslavenskom komunizmu, a svaki moralni udarac ima dugoročne posljedice. Cijela ideološka kampanja i politički teror koji su bili na raspolaganju komunističkim vođama, bez ikakve mogućnosti obrane ili protivljenja, bili su deflacionirani otporom jednog čovjeka. Svjetsko javno mnijenje, nakon što je suđenje završeno i presuda izrečena, počelo je uviđati slabosti Titovog režima, koji se nazivao "režimom nacionalnog oslobođenja". Milost se pokazala jačom od grijeha i nasilja.

Kardinal Stepinac, kroz svoju vjernost Crkvi, ostao je odan svom narodu i samo kroz njihovu nepokolebljivu vjeru mogu se ponositi svojim Pastirom. Stepinac je postao simbol i inspiracija hrvatskim katolicima i nekatolicima da ustraju u borbi za više vrijednosti. Zahvaljujući njegovom herojskom ponašanju tijekom najtežih kušnji nacionalne povijesti, hrvatski narod nije pretrpio katastrofalne duhovne i kulturne preokrete kojima su se komunistički vođe nadali. Stoga s pravom možemo smatrati Stepinca izvanrednim darom od Boga hrvatskom narodu.

Hrvatska je ostala vjerna Crkvi i sebi. Crkva u Hrvatskoj, poput Crkve šutnje u drugim zemljama, zadržala je svoj moralni stav. Mučenici ne umiru uzalud; oni su sjeme koje će dati novi život. Šutnja koju je kardinal, simbol Crkve šutnje, održavao kao jedino sredstvo obrane tijekom suđenja i zatvora, kao i mir njegova groba, govore glasom daleko glasnijim i izravnijim od bučne komunističke propagande. Komunizam će privremeno slaviti svoju pobjedu, ali pukotina se već pojavila, ona koja će mu uzrokovati mnoge glavobolje. I ako tako odluči, može naučiti iz Stepinova slučaja da Bog i duša postoje i da snaga duše potresa njegov monolitni sustav.

„Budući da je Bogu bilo ugodno, bilo je potrebno da vas kušnja iskuša“ (Tobit 12,13). Duša je bila pročišćena. Božji čovjek znao je da njegov prvi odnos sa svojim Stvoriteljem i Spasiteljem proizlazi iz njegovog stanja grešnika. Cijela ekonomija našeg spasenja izgrađena je na toj ideji. „Duboko u sebi, uvjeren sam da imam mane“, priznaje u svojoj duhovnoj oporuci. A budući da mu je Bog oprostio, on je, zauzvrat, postao osoba. Ako sam ikome učinio nepravdu, iskreno, iz dna srca, molim za oprost i opraštam svima koji su mi u životu učinio nepravdu svim srcem“ (Stepinčev duhovni testament). Ove riječi iz njegove oporuke dirnule su dobrog papu Ivana XXIII.:

„Kako je nježan, kako dirljiv njegov zahtjev za oprost od svih onih koje je možda uvrijedio u svom životu - čak i s najboljim namjerama i ljubavlju - na najmanji način; kako je uzvišeno njegovo ponavljanje posljednjih riječi umirućeg Krista svima onima koji su ga tako nepravedno natjerali da pati: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine' (Luka 23,24).“

„Stepinac je bio 'vir fortis'; vodio je veliku bitku, uzdao se u Boga i zatvarao oči riječima: 'Budi volja tvoja!' Oh! Uistinu, on je vjerni odraz Dobrog Pastira... nakupio je toliko bogatstva zasluga da ih je Nebeski Otac sigurno udijelio kao milost i blagoslov svim obiteljima i svim vjernicima te gorljive i pobožne Hrvatske."

Ivan XXIII., aludirajući na njegove izvanredne i herojske vrline snage, ustrajnosti, dobrote i ljubavi, želio ga je vidjeti uzdignutog na oltar kada je rekao: "Molimo za sretno proslavljanje njegova duhovnog djelovanja."

Daje se primjer i ohrabrenje. Hrvati mole za njegovu beatifikaciju za veću slavu Božju i spasenje svog naroda.

Neki problemi s kojima se suočava kultura u socijalističkoj Jugoslaviji

Stanko M. Vujica, Wilkes Barre, SAD

Posljednjih godina u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj, značajna pozornost i publicitet posvećeni su raznim "negativnim" fenomenima i "kontradikcijama" unutar širokog područja kulture. Filozofski časopis Praxis, koji izdaje Hrvatsko filozofsko društvo, posvetio je prošle godine tri broja (3, 4, 5) općoj temi "jugoslavenske kulture".

Ukupno je objavljeno 19 radova, prethodno predstavljenih na Ljetnom seminaru u Korčuli, koji su se bavili svim aspektima problema. U raspravi su sudjelovale i druge marksističke publikacije: tjednik Vjesnik u Srijedu (Zagreb), Telegram (Zagreb), književni časopisi Kolo (Zagreb) i Forum (Zagreb), filološki časopis Jezik (Zagreb) i službeno glasilo Saveza komunista, Socijalizam (Beograd), da spomenemo samo neke od publikacija koje možete konzultirati, barem djelomično.

Svrha ovog rada je prilično skromna. Bez ulaska u detalje, ograničit ću se na sažimanje njegovih zaključaka i pokušaj da uhvatim duh i opće značenje rasprava. Treba odmah napomenuti da su autori čija ću stajališta navesti svi marksisti. Nemarksistički intelektualci, koji s vremena na vrijeme mogu objavljivati, suzdržavaju se od zauzimanja stava o aktualnim pitanjima. Bilo namjerno ili nenamjerno izbjegavajući sadašnja i unutarnja pitanja, oni svoj talent i erudiciju koriste u istraživanju prošlosti ili u proučavanju i prevođenju stranih djela.

Stalna tema koja karakterizira sve ove rasprave i zajednička nit koja ih povezuje jest sukob dviju kontrastnih koncepcija marksizma: službene koncepcije vladajućeg režima i humanističke koncepcije marksističkih intelektualaca, "slobodnih mislilaca", od kojih su najistaknutiji i najradikalniji oni okupljeni oko Korčulanskih ljetnih seminara i časopisa Praxis. Ova kontroverza nas ovdje zanima samo utoliko što se odnosi na stanje kulture u socijalističkom društvu.

"Mladi" Marx i "Stari" Marx

Očita zbrka koja prožima sve marksističke spise o kulturi proizlazi iz nedosljednosti samih osnivača, posebno iz divergentnih, čak i kontradiktornih, stajališta "mladog" i "starog" ili "zrelog" Marxa.

Klasični marksistički svjetonazor, ideološki okvir komunističkog pokreta od Marxa i Engelsa do Kosigina i Brešanjeva, temelji se na "zrelim" djelima Marxa i Engelsa, naime Komunističkom manifestu, Kapitalu, Anti-Dühringu i drugima. Središnja doktrina u tim djelima je Dijalektički materijalizam, odnosno teza o primatu materije nad duhom, ekonomije nad ideologijom.

Kultura, ideološka manifestacija danog doba, predstavlja, prema poznatoj frazi, puku "nadgradnju", odraz, racionalizaciju "infrastrukture" ili ekonomske baze. Homo economicus, čovjek kao proizvođač i potrošač dobara, u središtu je Marxovog interesa, koji kritizira kapitalizam s ekonomske, a ne antropološke osnove. Kapitalizam je loša ekonomija; ne funkcionira. U vrlo složenom i tehnološki naprednom dobu, stari zakon džungle - privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, neograničena konkurencija i neobuzdani individualizam - nužno vodi kaosu, propasti i osiromašenju radničke klase.

Kapitalizam je prepun inherentnih proturječnosti koje neizbježno vode do njegovog sloma. Marx je bio nesklon svakom moraliziranju ili propovijedanju. Prezirao je ono što je nazivao utopijskim i humanitarnim komunizmom; vlastiti sustav smatrao je znanstvenim. Marx i Engels nisu mogli puno reći o prirodi društva koje će nastati nakon umirućeg i osuđenog kapitalizma. Jednostavno se pretpostavljalo da će, nakon što se promijeni "infrastruktura", neizbježno i automatski doći do promjene nadgradnje, vjerojatno do poboljšanja, ali, kao što smo već istaknuli, etičke kategorije poput "dobro" ili "zlo", "najbolje" ili "najgore" namjerno su izostavljene iz Marxovih analiza.

Međutim, postoji još jedan Marx, onaj iz mladosti - jedva 20 godina star - koji je napisao niz članaka, od kojih je većina objavljena tek u našem stoljeću. Najvažniji od tih spisa su oni objavljeni 1932. pod naslovom Ekonomski i filozofski rukopisi iz 1844. U tim rukopisima Marx kritizira kapitalizam prvenstveno s humanističkog, antropološkog, a ne ekonomskog gledišta. Homo creator, čovjek kao slobodno stvaralačko biće, tema je koja se bavi Marxom.

Kroz povijest čovjek je vodio otuđeno postojanje: bio je lišen svoje autentične prirode kao biće koje stvara praksu. Marx je definitivni komunizam zamišljao kao "pozitivno prevladavanje privatnog vlasništva, čovjekovog samootuđenja i time učinkovito ponovno osvajanje ljudske prirode od strane i za čovjeka" (Mega, III, str. 114). Vraćanjem svojih inherentnih proizvodnih moći, prethodno potlačenih, čovjek će proizvoditi stvari spontano, iz čistog zadovoljstva.

Neki će proizvodi biti materijalna dobra, neophodna za fizički opstanak, ali čak ni ta ekonomska aktivnost neće značiti prisilni rad, već umjetničko stvaranje, oslobođeno agonije monotonog, otuđenog rada. Čovjek će u radu vidjeti radosno stvaranje. Sama industrija bit će izlaz za svoju kreativnost. Štoviše, u definitivnom komunizmu bit će takvo obilje da će samo mali dio čovjekovih svakodnevnih aktivnosti biti posvećen pukoj ekonomskoj proizvodnji.

Ostatak čovjekovog života bit će posvećen njegovanju i uživanju u umjetnosti i znanosti. Kao što je Robert Turner naveo u svojoj knjizi Filozofija i mit u Karlu Marxu (Sveučilište Cambridge, 1961.), „Marxova koncepcija krajnje komunističke države je u biti estetske prirode. Ova utopija je estetski ideal za budući odnos između čovječanstva i prirode, koji on zamišlja u smislu umjetničkog stvaranja i kontemplacije ljepote koju je stvorilo čovječanstvo“ (str. 157-158).

Za „mladog Marxa“, oslobođenje čovječanstva od ropstva otuđenog rada i oslobađanje njegovih duhovnih energija za kreativnu aktivnost predstavlja krajnji motiv i silu koja opravdava sve prethodne revolucionarne napore. Kapitalizam mora biti ukinut jer je dehumanizirao i otuđio čovječanstvo, izopačio njegovu autentičnu prirodu i u njemu stvorio ono što je Hegel nazvao „nesretnom sviješću“. „Mladi“ Marx definirao je komunizam kao prevladavanje otuđenja, „samoosvajanje čovjeka“ (Selbstgewinung), „reintegraciju ili povratak čovjeka samom sebi, prevladavanje čovjekovog samootuđenja“ (Mega, III, str. 113-114).

Ova humanistička vizija ranih rukopisa predstavlja autentičnu bit marksizma, prema struji mišljenja koja se nakon objavljivanja Marxovih ranih rukopisa zadržala, prvo od strane nekih zapadnih marksističkih mislilaca, a sada i od strane grupe Praxis u Hrvatskoj.

Oni razumiju da ovaj aspekt marksističke doktrine nipošto nije nestao iza okvira dijalektičkog materijalizma i "vulgarne ekonomije". Njihov je stav da je teorija o dva Marxa lažna. Ne postoje dva Marxa, "mladi" i "zreli", koji bi bili nekompatibilni; postoje samo dva pristupa Marxu. U svojim ranim spisima, Marx je formulirao svoj sveobuhvatni cilj: stvaranje istinski humanog društva u kojem pojedinci mogu razvijati svoje umove i slobodno ostvarivati svoje kreativne sposobnosti.

U svojim kasnijim djelima, Marx se koncentrirao na ekonomski aspekt, nikada ne zaboravljajući da je ekonomija samo sredstvo. Isključivim naglašavanjem ovih potonjih aspekata, Marxovi nasljednici u komunističkom pokretu zamaglili su i izopačili bit njegove vizije, utirući put staljinizmu, koji je potpuno izopačenje i iskrivljavanje marksizma. Humanistički marksisti Praxisa učinili su Staljina svojim žrtvenim jarcem, a staljinizam metom svoje "neumoljive kritike svega što postoji", ali očito je da ih staljinizam zanima samo zato što je, kako je Rudi Supek rekao, "najraširenija marksistička koncepcija u suvremenom socijalističkom svijetu".

"Staljinistički pozitivizam"

"Staljinizam", naravno, znači mnogo stvari; zapravo, sve što marksist ne želi u svom socijalističkom društvu osuđuje se kao "ostatak" staljinizma. Doista, postoji mnogo takvih "ostataka", jer, kako filozofi u Praxisu često kažu, "dogmatizam seže duboko". Kritičari staljinizma u Hrvatskoj Staljinova teorijska odstupanja označavaju uobičajenim izrazom "staljinistički pozitivizam".

Oni koriste termin "pozitivizam" u Comtovskom smislu: isključivo oslanjanje na industrijalizaciju putem primijenjene znanosti i tehnologije kao jedinu metodu ljudskog usavršavanja, kao jedini put koji vodi do komunističke utopije. „Staljinistički pozitivizam“, piše Supek, „potpuno je ogolio dijalektički materijalizam... od humanističke i personalističke supstance Marxove povijesne koncepcije. Stoga je marksizam postao doktrina koja veliča kontinuirani napredak društva u kojem je osnova svakog napretka proizvodne snage koje se razvijaju prema nacionalnim zakonima, gdje je, posljedično, industrijalizacija bezuvjetni znak napretka (koji manje-više označava granice kapitalističke proizvodnje, ili zašto inače socijalizam?), gdje su kultura i cijela 'nadgradnja' samo odraz razvoja baze, tako da nema potrebe brinuti se o njima.“

Drugi aspekt marksističko-staljinističkog pozitivizma je organskost, odnosno podređivanje dijelova cjelini. U društvu to znači podređivanje pojedinca „kolektivnoj volji“ i „zajedničkim interesima“ ili, kako je Staljin naglasio (u „Socijalizmu i anarhizmu“), „oslobođenje pojedinca je nemoguće bez oslobođenja masa“. Otuda uvjerenje da se socijalističko društvo može izgraditi samo na nefleksibilnom potiskivanju svega osobnog u čovjeku; da se svaka manifestacija individualizma mora osuditi kao „sebična“, „anarhistička“, „dekadentna“ itd.

Prema Praxisu, rezultati staljinističkog pozitivizma „bili su katastrofalni“. Fizičke znanosti i tehnologija, bitne za brzu industrijalizaciju, bile su poticane, ali socijalistička kultura u cjelini bila je duboko osiromašena. Umjetnost, stavljena u službu gospodarstva i politike, bila je ugušena inzistiranjem na takozvanom socijalističkom realizmu i stalnim administrativnim uplitanjem u slobodu umjetničkog izražavanja.

Umjesto da se bave problemima i patnjom suvremenog čovjeka, umjetnici su morali proučavati probleme uzgoja pšenice i pjevati hvalospjeve „mudrom vodstvu“. Društvene znanosti, podvrgnute pritiscima ideološkog dogmatizma, bile su ne samo paralizirane već i praktički zabranjene. Sve je to još žalosnije s obzirom na ogroman napredak koji su te studije postigle na Zapadu tijekom proteklih nekoliko desetljeća.

„Danas, pedeset godina nakon Oktobarske revolucije“, kaže Supek, „više je nego bolno ispitivati kulturni krajolik socijalizma kao povijesne pozornice koja je obećavala 'novu vrstu čovjeka' i humanije odnose među ljudima.“ Uz vrlo malu izmjenu, sve to i dalje vrijedi za Sovjetski Savez, domovinu prvog socijalističkog eksperimenta, gdje su Staljinovi zločini otkriveni i odbačeni, ali gdje staljinistički način razmišljanja i dalje prevladava, a da ne spominjemo Kinu.

Staljinistički pozitivizam i Jugoslavija

A što je s Jugoslavijom? Marksističko-humanisti koji okružuju Praxis tvrde da se Jugoslavija znatno distancirala od staljinizma i da napreduje prema idealu istinskog socijalističkog društva. Ali nažalost, mnogi staljinistički "ostaci" ostaju, dajući nam razloga za slavlje. Jedan od njih je inzistiranje da izgradnja socijalizma prvenstveno sastoji se od podizanja ekonomskog standarda. Sve ostalo je nevažno, ili barem nije hitno. To se sigurno ne priznaje javno, ali oblikuje vladinu politiku. Prednost se daje fizikalnim znanostima i tehnologiji, obuci stručnjaka, dok se umjetnost i humanističke znanosti sustavno potiskuju.

U članku "Naša izdavačka djelatnost u svjetlu postojeće kulturne razine", Jozo Laušić navodi statističke podatke kako bi pokazao da se Jugoslavija nalazi gotovo na dnu ljestvice objavljenih naslova u europskim zemljama. Područja istraživanja poput sociologije, antropologije, političke teorije i psihologije praktički ne postoje. Primjerice, Jugoslavija, po broju knjiga o psihologiji, jedva nadmašuje Albaniju.

Glavni razlog malog broja objavljenih knjiga je nedostatak javnih knjižnica, čiji je broj već bio oskudan u predratnoj Jugoslaviji, ali se prepolovio nakon 1947. Dok u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji javne knjižnice nabavljaju 80% knjiga, u Jugoslaviji ta brojka ne prelazi 4%. Dvadeset posto stanovništva je nepismeno, a dodatnih 20% jedva se može potpisati i čitati novinske naslove. „Naša kulturna razina je daleko ispod naše ekonomske razine“, zaključuje Laušić.

Nekoliko suradnika na simpoziju Praxis osuđuje takvo stanje. „Vulgarni ekonomisti“, kako nazivaju svoje kritičare, zaboravljaju da čovjek ne živi samo od mira i da je za Marxa kultura duša socijalizma. Dok se promiče ekonomski razvoj, druge istinski ljudske potrebe ne bi trebale biti potisnute; drugim riječima - kako kaže Supek - „Zašto socijalizam?“ Bogata društva Zapada zadovoljila su fizičke potrebe masa barem u istoj mjeri, ako ne i više, nego socijalističke države, unatoč Marxovom predviđanju sve većeg osiromašenja radničke klase pod kapitalizmom. Jedina osnova i opravdanje za kritiziranje suvremenog "organiziranog" kapitalizma, osim ako ne pretpostavimo da je Marxova osuda pogrešna, leži u rješavanju problema unutar šireg konteksta humanističke situacije njegovih ranih spisa.

Kapitalizam rađa čovjekovu "nesretnu svijest" i samootuđenje. Iako postiže uspjeh u gospodarstvu, kulturno je sterilan. Prednost socijalizma leži u njegovoj sposobnosti da bolje zadovolji čovjekove potrebe. Stoga, "ako ne razvija kulturu, to nije socijalizam", naglašavaju urednici Praxisa. Štoviše, to mora započeti odmah nakon revolucije. Ideja da se kulturni razvoj može očekivati tek nakon što se razvije socijalizam sama je po sebi proturječnost.

Marxovo učenje o ekonomskoj bazi i nadgradnji odbacuje se kao zastarjelo i tvrdi se da je primjenjivo samo na kapitalističko društvo, a ne na socijalizam. Razdvajanje različitih sfera ljudskog djelovanja i prevlast ekonomskog nad duhovnim ne proizlaze iz ljudske prirode; radije su manifestacije ljudskog samootuđenja. Socijalizam prevladava tu razdvojenost i prevlast: njegov cilj je cijela osoba, skladno ispunjenje svih njezinih potreba. Politika potiskivanja umjetnosti i znanosti i podređivanja drugim, hitnijim potrebama stoga je suprotna duhu autentičnog socijalizma.

Problem financiranja kulture također nije zadovoljavajuće riješen u Jugoslaviji. Službena politika obično se sastoji od subvencioniranja kulturnih institucija i izdavačkih kuća, što predstavlja dva negativna aspekta: loše birokratsko upravljanje i ideološko uplitanje. Selimović spominje dva očita primjera birokratskog lošeg upravljanja u sarajevskom časopisu Odjek. Fond za kulturne aktivnosti Socijalističke Republike Srbije dodijelio je 6 milijuna dinara za razne kulturne aktivnosti i isplatio 21 milijun dinara za administrativne troškove institucije. Institut za zaštitu autorskih prava (ZAMP) prikupio je 480 milijuna dinara autorskih naknada u jednoj godini, ali autorima je isplaćeno samo 2%.

Trenutno je "administrativno financiranje" minimalno, a kulturni proizvodi ovise o zakonu ponude i potražnje. To je u skladu s novom ekonomskom politikom slobodnog tržišta i samoupravljanja u svim poduzećima, usvojenom prije nekoliko godina. Izdavačke kuće su etablirane, neovisne tvrtke i moraju se održavati vlastitim resursima.

Ova mjera "liberalizacije" kulture meta je napada onih koji zagovaraju liberalizaciju u drugim područjima. Sada se negoduje protiv komercijalizacije kulture: uostalom, mora postojati razlika između knjiga i kobasica, kažu oni; istinske kulturne vrijednosti ne mogu se tretirati kao konkurentna roba, a čitatelji samo kao potrošači. Očito je da, natječući se s kobasicama, knjige nemaju perspektive u zemlji s niskim prihodima.

Druga je stvar što su cijene općenito podložne inflacijskim trendovima, pa tako i cijene knjiga, koje su u Jugoslaviji tri puta skuplje nego u Sovjetskom Savezu, Mađarskoj ili Poljskoj. Ali najgora posljedica takvog ekonomskog pristupa kulturnim proizvodima je pad dobrog ukusa. Preplavljivanje tržišta jeftinom, masovno proizvedenom umjetnošću svugdje se osuđuje, ali je neizbježno u kulturno nerazvijenoj zemlji.

Društvo koje ispovijeda svoju posebnu brigu za mase i djeluje prema načelu ponude i potražnje nužno mora proizvesti masovnu kulturu. Mase žele kruh i zabave. Na taj način, humanistički marksistički "liberali" iznose vrlo neobičan slučaj. Kako bi spasili kulturu od degradacije, prisiljeni su apelirati na vlasti da nešto učine. Ali to znači administrativno financiranje, birokraciju i ideološku intervenciju - to je ono što osuđuju. Ti humanistički marksisti žele da Država preuzme nove funkcije i, istovremeno, da se povuče, kako ističu njihovi protivnici.

Socijalistička kultura?

Postoje i druge kontradikcije u "nefleksibilnoj kritici svega što postoji". Kao što smo istaknuli, za humanističke marksiste kultura predstavlja raison d'être socijalizma. S čisto ekonomskog gledišta, njezina superiornost nad kapitalizmom je barem upitna. Stoga se teoretski drže ideje da postoji socijalistička kultura različita po svojoj prirodi od buržoaske kulture. To, zapravo, barem neki suradnici Praxisa eksplicitno poriču, a implicitno svi.

U članku pod naslovom "Kultura kao fetiš i ekonomski pristup kulturi", Bruno Poponić ističe da je prije dvadeset godina, iz nerazumljivih razloga, prihvaćena staljinistička teza da postoji "nova" "socijalistička" kultura i da je dužnost svakog kulturnog djelatnika promicati takvu kulturu. Ali dodaje da nešto potpuno nije u redu s tim konceptom "nove kulture"; to je samo "mjehur od sapunice". Drugi su izrazili slična mišljenja. Jozo Laušić, u spomenutom članku, također kritizira stav da postoje dvije kulture. Pojam "socijalističke kulture" je besmislen kada se odnosi na ono što se prikladnije naziva "kulturnom politikom", odnosno politikom socijalističkog društva da se prema kulturi odnosi na način koji se donekle razlikuje od načina na koji se prema njoj postupa u "buržoaskim" društvima.

Čak i oni koji se, teoretski, drže ideje nejasno definirane "socijalističke" kulture, u praksi je poriču. To je jasno u njihovim raspravama o odnosu između "stare" i "nove" kulture. Zloglasna marksistička dogma jest da sama povijest, odnosno ljudska povijest, počinje s komunizmom (ono što je bilo prije bila je "prapovijest", razdoblje čovjekove nečovječnosti prema bližnjemu, klasne borbe, ekonomskog iskorištavanja itd.), te da je kultura prošlosti, budući da je odraz neljudskih ekonomskih i društvenih stvarnosti, izopačena u svojoj biti; to je dehumanizirana kultura, izraz "nesretne svijesti" i čovjekovog samootuđenja.

U djelu Njemačka ideologija, Marx je odbacio klasičnu njemačku filozofiju, najvišu manifestaciju građanske kulture, upravo kao jedan od oblika čovjekovog samootuđenja. Teoretski, dakle, stara kultura mora biti prevladana i zamijenjena novom, "višom" socijalističkom kulturom. Interes za staru kulturu pripada muzeju; to je nešto što treba balzamirati, mumificirati i izložiti kao kuriozitet, spomenik ljudskoj gluposti. Ali takve se teorijske strukture, a priori, raspadaju pri prvom kontaktu s čvrstim životnim stvarnostima. Nijedna socijalistička zemlja nije mogla živjeti prema takvim teorijama.

Doista, jedan od paradoksa socijalističkih društava leži u rastućem interesu za sve što je vezano za prošlost, što dokazuje poplava knjiga i monografija o važnim povijesnim događajima i osobama. U općem uvodu razmatranja o kulturi Jugoslavije, urednici Praxisa izrazili su ono što se čini kao konsenzus svih suradnika. „Nihilistički stav prema kulturnoj baštini“, pisali su, „u svojoj je srži akulturni ili antikulturni stav i nije važno kako se netko pokušava opravdati prihvaćanjem nove 'više' kulture, budući da ona snižava početnu točku ispod već postignute razine.“ Nadalje, nastavljaju: „U kulturi koju smo nazvali 'raskošnom udobnošću', feudalnom ili buržoaskom, često ima više univerzalnih, istinski ljudskih elemenata nego u onoj koja se ponekad izričito proglašava socijalističkom kulturom.“

Socijalizam i Zapad

Sličan ambivalentan stav opaža se i u odnosu na zapadnu kulturu. Možda bi se moglo govoriti o Edipovom kompleksu. Kao što je Mihailo Mihailov nedavno podsjetio Tita, marksizam je nastao na Zapadu. Međutim, riječ „Zapad“ u marksističkom rječniku ekvivalentna je neiskupljenom dijelu čovječanstva i, poput grijeha, istovremeno fascinira i odbija marksističke vjernike. Urednici Praxisa navode: „Raskošno zapadno društvo zadovoljavalo je čovjekove fizičke potrebe i, u kulturnoj sferi, na tržište je lansiralo ogromne količine proizvoda koji mogu zadovoljiti potrebe otuđene ljudske duše.“ S druge strane, priznaje se da otuđenje nije nestalo u socijalističkim društvima.

Rudi Supek i Predrag Vranicki nastoje razjasniti ovu točku. Supek navodi da, budući da su se politička revolucija i revolucionarna vlada pretpostavljale kao dovoljna jamstva za oslobođenje čovjeka od njegovog statusa - naime, od udobnosti i drugih oblika otuđenja - problem otuđenja nije bio dio rasprave tijekom staljinističkih desetljeća. Međutim, događaji su opovrgnuli takvu jednostavnu pretpostavku. Prije svega, socijalizam je od kapitalizma naslijedio određene otuđene oblike koji se ne mogu eliminirati preko noći ili odbaciti: država, klase, stranka, nacija, birokracija, religija, udobnost, tržište, valuta itd.

Nadalje, postoje i drugi, suptilniji i složeniji oblici otuđenja svojstveni naprednoj ekonomiji i tehnologiji kao takvoj. Vranicki primjećuje da „homo duplex, karakterističan fenomen suvremene civilizacije, nije nestao kao problem u socijalizmu.“ Sve veća specijalizacija i fragmentacija rada naglašavaju njegovu monotoniju, nedostatak kreativnosti i dosadu te otuđuju radnika od njegova rada.

Socijalizam će se također morati uhvatiti u koštac s problemom automatizacije. Naglašavajući da su "bespomoćnost i osjećaj propasti" karakterizirali osjećaje mnogih ljudi u "organiziranom kapitalizmu", Supek dodaje: Međutim, bilo bi naivno pretpostaviti da se samo građansko društvo suočava s ovim novim problemima društvenih proturječja. Oni se također javljaju, iako pod donekle drugačijim uvjetima, u socijalističkom društvu. Supek nastavlja da su problemi etatizma, birokratizma, tehnokracije, tehnološke automatizacije, masovne kulture te kaotične industrijalizacije i urbanizacije jednako relevantni za socijalizam.

Iako bi, kako je navedeno, uklanjanje osjećaja otuđenja bila jedina prednost socijalizma nad kapitalizmom, ispada da je ta prednost prilično nesigurna. Ali pruža, barem po mišljenju marksističkih filozofa, odgovor na zbunjujući problem zašto sve zapadno, posebno američko, ima tako snažnu privlačnost za javnost u socijalističkim zemljama, bilo da se radi o "dekadentnoj" poeziji T. S. Eliota, egzistencijalističkoj filozofiji Sartrea, pop artu ili bilo čemu što služi popularnoj zabavi.

U djelu Njemačka ideologija, Marx je odbacio klasičnu njemačku filozofiju, najvišu manifestaciju građanske kulture, upravo kao jedan od oblika čovjekovog samootuđenja. Teoretski, dakle, stara kultura mora biti prevladana i zamijenjena novom, "višom" socijalističkom kulturom. Interes za staru kulturu pripada muzeju; to je nešto što treba balzamirati, mumificirati i izložiti kao kuriozitet, spomenik ljudskoj gluposti. Ali takve se teorijske strukture, a priori, raspadaju pri prvom kontaktu s čvrstim životnim stvarnostima. Nijedna socijalistička zemlja nije mogla živjeti prema takvim teorijama.

Doista, jedan od paradoksa socijalističkih društava leži u rastućem interesu za sve što je vezano za prošlost, što dokazuje poplava knjiga i monografija o važnim povijesnim događajima i osobama. U općem uvodu razmatranja o kulturi Jugoslavije, urednici Praxisa izrazili su ono što se čini kao konsenzus svih suradnika. „Nihilistički stav prema kulturnoj baštini“, pisali su, „u svojoj je srži akulturni ili antikulturni stav i nije važno kako se netko pokušava opravdati prihvaćanjem nove 'više' kulture, budući da ona snižava početnu točku ispod već postignute razine.“ Nadalje, nastavljaju: „U kulturi koju smo nazvali 'raskošnom udobnošću', feudalnom ili buržoaskom, često ima više univerzalnih, istinski ljudskih elemenata nego u onoj koja se ponekad izričito proglašava socijalističkom kulturom.“

Socijalizam i Zapad

Sličan ambivalentan stav opaža se i u odnosu na zapadnu kulturu. Možda bi se moglo govoriti o Edipovom kompleksu. Kao što je Mihailo Mihailov nedavno podsjetio Tita, marksizam je nastao na Zapadu. Međutim, riječ „Zapad“ u marksističkom rječniku ekvivalentna je neiskupljenom dijelu čovječanstva i, poput grijeha, istovremeno fascinira i odbija marksističke vjernike. Urednici Praxisa navode: „Raskošno zapadno društvo zadovoljavalo je čovjekove fizičke potrebe i, u kulturnoj sferi, na tržište je lansiralo ogromne količine proizvoda koji mogu zadovoljiti potrebe otuđene ljudske duše.“ S druge strane, priznaje se da otuđenje nije nestalo u socijalističkim društvima.

Rudi Supek i Predrag Vranicki nastoje razjasniti ovu točku. Supek navodi da, budući da su se politička revolucija i revolucionarna vlada pretpostavljale kao dovoljna jamstva za oslobođenje čovjeka od njegovog statusa - naime, od udobnosti i drugih oblika otuđenja - problem otuđenja nije bio dio rasprave tijekom staljinističkih desetljeća. Međutim, događaji su opovrgnuli takvu jednostavnu pretpostavku. Prije svega, socijalizam je od kapitalizma naslijedio određene otuđene oblike koji se ne mogu eliminirati preko noći ili odbaciti: država, klase, stranka, nacija, birokracija, religija, udobnost, tržište, valuta itd.

Nadalje, postoje i drugi, suptilniji i složeniji oblici otuđenja svojstveni naprednoj ekonomiji i tehnologiji kao takvoj. Vranicki primjećuje da „homo duplex, karakterističan fenomen suvremene civilizacije, nije nestao kao problem u socijalizmu.“ Sve veća specijalizacija i fragmentacija rada naglašavaju njegovu monotoniju, nedostatak kreativnosti i dosadu te otuđuju radnika od njegova rada.

Socijalizam će se također morati uhvatiti u koštac s problemom automatizacije. Naglašavajući da su "bespomoćnost i osjećaj propasti" karakterizirali osjećaje mnogih ljudi u "organiziranom kapitalizmu", Supek dodaje: Međutim, bilo bi naivno pretpostaviti da se samo građansko društvo suočava s ovim novim problemima društvenih proturječja. Oni se također javljaju, iako pod donekle drugačijim uvjetima, u socijalističkom društvu. Supek nastavlja da su problemi etatizma, birokratizma, tehnokracije, tehnološke automatizacije, masovne kulture te kaotične industrijalizacije i urbanizacije jednako relevantni za socijalizam.

Iako bi, kako je navedeno, uklanjanje osjećaja otuđenja bila jedina prednost socijalizma nad kapitalizmom, ispada da je ta prednost prilično nesigurna. Ali pruža, barem po mišljenju marksističkih filozofa, odgovor na zbunjujući problem zašto sve zapadno, posebno američko, ima tako snažnu privlačnost za javnost u socijalističkim zemljama, bilo da se radi o "dekadentnoj" poeziji T. S. Eliota, egzistencijalističkoj filozofiji Sartrea, pop artu ili bilo čemu što služi popularnoj zabavi.

Vjeran Zuppa, u vezi s kritikama, posebno ističe takozvanu Krugovu generaciju (Tomičić, Golob, Buljan, Slaviček) i Razlog, koji se "besmisleno igrajući riječima i pobožno zatvarajući oči, sasvim zadovoljavaju time da im drugi određuju sudbinu". "Karakteristika većine naših pisaca", žali se Gotovac, "jest njihova vrhunska ambicija da uđu u povijest književnosti, dok se čini da su manje ambiciozni da svojim riječima doprinesu suvremenoj povijesti."

"Jugoslavenska kultura"

Kao što postoji velika zbrka oko značenja pridjeva "socijalistički", postoji slična zbrka i oko pridjeva "jugoslavenski" u odnosu na kulturu. Nekoliko radova predstavljenih na simpoziju Praxis o "jugoslavenskoj kulturi" pokušava odrediti značenje pojma "jugoslavenski" u njegovom kontekstu. Naravno, riječ ima očito geografsko i političko značenje: odnosi se na teritorij naseljen narodima poznatim kao Južni Slaveni (Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci i Bugari); odnosi se i na državu Jugoslaviju.

Stoga se pojam "jugoslavenska kultura" može koristiti kao zbirni pojam za kulture naroda koji sada žive unutar granica države Jugoslavije. Ali može li se koristiti za nešto više? Postoje li kulturni aspekti različitih naroda unutar Jugoslavije koji su zajednički svima njima i samo njima? Ukratko, postoji li takav entitet kao što je jugoslavenska kultura, kao što postoji francuska ili albanska kultura? Postavljajući ovaj problem, urednici Praxisa naglašavaju i predlažu ono što smatraju odgovorom na postavljeno pitanje.

Pišu: "U svijetu u kojem osjećaj nacionalne pripadnosti još uvijek uvelike motivira ljude u njihovim postignućima, kultura ne može biti 'anacionalna'. Kultura je istovremeno nacionalna, nadnacionalna i međunarodna. Problem leži u tome kako povezati specifično nacionalnu dimenziju, posebno u Jugoslaviji, gdje postoje dva pisma, tri jezika, pet nacija i šest republika." Zatim navode da jugoslavenska kultura "nije slučajan konglomerat nacija koje nisu međusobno povezane; u konačnici, to je kultura nacija međusobno povezanih ne samo zajedničkim jezičnim i etičkim podrijetlom i stoljetnim recipročnim ekonomskim, političkim i kulturnim utjecajima, već i zajedničkom socijalističkom sadašnjošću."

Ista ideja dijeli se u disertaciji na tu temu koju je napisao Dobrica Ćosić. Potvrđujući službenu politiku da je Jugoslavija višenacionalna država i da ne postoji jugoslavenska nacija (u etičkom smislu), te osuđujući svaki pokušaj potiskivanja pojedinačnih nacionalnih kultura u ime navodno zajedničke jugoslavenske kulture, Ćosić također tvrdi da jugoslavenska kultura "nije jednostavan, mehanički, nekomplementarni konglomerat neovisnih nacionalnih kultura unutar granica i državnog teritorija Jugoslavije. Nacionalne kulture su jugoslavenske i zbog određenih identičnih orijentacija u svom sadržaju" (str. 527). Ćosić zatim detaljno opisuje te identične aspekte, naime: socijalističku strukturu jugoslavenskog društva; ideologiju i međunarodni duh u odnosu na druge kulture i vlastite vrijednosti; zajedničke vrijednosti stečene u prošlosti i sadašnjosti na temelju zajedničkih ciljeva i borbi za oslobođenje; nacionalne sličnosti, posebno jezične; zajednički ciljevi i ideali; i brojni zajednički utjecaji, posebno u posljednja dva ili tri desetljeća.

Očito je da, osim nekoliko nacionalnih sličnosti i međusobnih utjecaja ne većih od onih koji postoje između svih naroda, posebno susjednih i etnički sličnih, jedino što nacionalne kulture u Jugoslaviji imaju zajedničko jest njihovo zajedničko socijalističko iskustvo. Međutim, jugoslavenski narodi dijele to socijalističko iskustvo s drugim zemljama Istočne Europe. Štoviše, kao što je istaknuto, postoji ozbiljna sumnja u to postoji li socijalistička kultura drugačija od ostalih.

Nacionalni problem

Ovdje vrijedi naglasiti da je u svim tim raspravama o jugoslavenskoj kulturi takozvano "nacionalno pitanje" sveprisutno. Gotovo svi sudionici simpozija osvrnuli su se na ponovni porast "šovinizma", kako se službeno naziva "nacionalizam" ili "separatizam", posebno među Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Albancima. Urednici naglašavaju da neki smatraju da je "javna rasprava o pitanju nacionalnosti opasna i štetna", ali šutnja, uzvraćaju, bila bi još opasnija. Kao marksisti i pristaše stranačke linije koja inzistira na "bratstvu i jedinstvu", autori osuđuju i osuđuju ponovni porast separatističkih tendencija u nesrpskim republikama. Ostavljajući po strani političke i ekonomske aspekte problema, ograničavaju se na njegove posljedice u kulturnoj sferi. "Zanimljivo je", izjavljuje Rudi Supek, "da jedan od izvora nacionalnog problema ovdje u Hrvatskoj leži u području književnosti. Doista, ovdje se nalazi poseban nacionalni senzibilitet i određeni osjećaj frustracije."

Supek sugerira da bi razlog mogao biti taj što autori ovdje imaju osjetljiviji i razvijeniji sluh za osjećaje ljudi. Supek priznaje da postoje statistički dokazi o diskriminaciji u kulturnoj sferi i navodi službene podatke koji pokazuju da je Hrvatska 1965. primila 400 milijuna dinara subvencija za izdavaštvo, dok je iznos dodijeljen Srbiji iznosio 2,25 milijardi.

M. Selaković navodi još jedan primjer u svom članku objavljenom na Telegramu 3. svibnja 1965. pod naslovom „Jugoslavenski pisci: Što oni znače za izdavača?“. Beogradska izdavačka kuća Mlado Pokoljenje (Nova generacija) objavila je 60 svezaka svjetske književnosti pod naslovom Potpuna školska čitanka, za korištenje u školama, naglašavajući u uvodu da je „odabir izvršen prema zahtjevima nastavnog plana i programa“. Uključuje 34 srpska pisca, 6 slovenskih pisaca, 3 hrvatska pisca i nijednog makedonskog pisca. Veliki skandal izbio je kada je Rečnik srpsko-hrvatskog jezika (Rječnik srpsko-hrvatskog jezika), koji je sastavio srpski lingvist Milo S. Moskovljević, a u proljeće te godine objavile dvije beogradske izdavačke kuće, Nolit i Tehnička knjiga, izazvao pomutnju. Ovaj rječnik sustavno izostavlja riječ "hrvatski" i sve njezine izvedenice. Nasuprot tome, riječ "srpski" se više puta spominje. Riječ "srbovati" definirana je kao: ponašati se kao pravi Srbin.

Knjiga je konačno povučena iz optjecaja, prvenstveno zbog svog antikomunističkog stava (riječ "fašizam" definirana je kao "protuteža komunizmu", a "partizan" kao "komunistički gerilac" i kao "čovjek koji se fanatično vodi interesima svoje političke stranke").

Prošle godine Sovjetska akademija zatražila je od Etnografskog instituta u Beogradu monografiju o "Narodima Jugoslavije" za uvrštavanje u svoje izdanje "Narodi svijeta". Monografija je objavljena na srpskohrvatskom jeziku u Beogradu. U predgovoru se naglašava da su predstavnici svih jugoslavenskih republika surađivali u pripremi "ove etnološke publikacije, jedinstvene po svom opsegu i važnosti", te da su "mnoga pojedinačna jugoslavenska znanstvena i tehnička gledišta koordinirana i postala kolektivna". U zagrebačkom kulturnom tjedniku Telegram (27. lipnja 1966.), hrvatski marksistički povjesničar Trpimir Macan kritički je osvrnuo na ovo izdanje, naslovivši svoj članak "Neprihvatljiv propust". Između ostalog, ističe sljedeće netočnosti: preci današnjih Bošnjaka proglašeni su Srbima, a Bosna i Hercegovina navedena je kao srpska pokrajina. Renesansna književnost Dubrovnika, ponosa hrvatskih pisama, navedena je kao srpska književnost. Pravi se razlika između dalmatinske i hrvatske književnosti, koje čine jednu cjelinu.}

Navedeno je šezdeset i četiri pisca, najvažnijih za razvoj jugoslavenskih književnosti u očima uredništva. Među njima, međutim, nisu imena istaknutih hrvatskih književnika poput Preradovića, Domjanića i Matoša, već desetak potpuno nepoznatih srpskih pisaca. Kada se raspravlja o Drugom svjetskom ratu, Draža Mihailović i njegovi nacionalistički četnički gerilci ne navode se kao "suradnici", već samo Ante Pavelić i njegove ustaše itd.

Nametanje srpske jezika

Tijekom proteklih nekoliko godina, hrvatski filozof profesor Ljudevit Jonke smatrao je potrebnim napisati niz članaka u časopisima Jezik, Telegram i drugim novinama, osuđujući uporne napore nametanja beogradske varijante srpsko-hrvatskog jezika u Hrvatskoj. „Neugodno je“, primjećuje Jonke, „razmišljati o ovoj stvari, a još više pisati o njoj. Neki smatraju da bi, budući da je neugodna, najbolje bilo šutjeti. Te će se stvari, tvrde, nekako s vremenom same riješiti. S druge strane, vjerujem da se ništa neće postići ako se ne poduzmu mjere za ispravljanje.“ Brojnim primjerima potkrepljuje svoje argumente, „da su i danas mnogi zauzeli stav da je, pod pritiskom diktature 6. siječnja (koju je 1. 6. 1929. proglasio kralj Aleksandar Karađorđević), cvjetala u predratnoj Jugoslaviji, naime, da se ne smije štedjeti truda da se cijelom srpsko-hrvatskom jezičnom području nametne varijanta književnog jezika.“

„U Bosni i Hercegovini stvari su otišle predaleko“, jadikuje Mate Hraste, još jedan hrvatski lingvist, i ako se ovaj put nastavi, „u Bosni i Hercegovini će nestati sve što je godinama i desetljećima pripadalo zagrabijskoj varijanti jezika.“ „Hrvatsko-srpski, a ostat će samo ono što trenutno pripada beogradskoj varijanti.“ Profesor Jonke navodi slučaj nastavnika u Sarajevu koji je pred cijelim razredom rekao hrvatskom učeniku da se hrvatsko-srpski jezik koristi samo u Republici Hrvatskoj, a da se u Bosni i Hercegovini koristi srpski jezik. Dodaje da se, prema njegovim informacijama, u Bosni i Hercegovini narodni jezik službeno naziva srpskim čak i tamo gdje je stanovništvo pretežno hrvatsko.

Nametanje beogradskog dijalekta u područjima gdje se govori hrvatski doseglo je takve razmjere da su ne tako davno tri hrvatska društva bila prisiljena prosvjedovati. Društvo hrvatskih pisaca objavilo je zaključke svoje plenarne sjednice, u kojima se, između ostalog, navodi: "Već neko vrijeme određene javne osobe vode kampanju s ciljem, pribjegavajući raznim sredstvima i metodama, nametanja jedinstvenog standarda i samo jedne (beogradske) terminološke, leksičke, sintaktičke i ortografske varijante na cijelom području hrvatsko-srpskog jezika...

Sve to dokazuje da unitarističke težnje koje prijete razumijevanju, suradnji i bratstvu naših naroda još nisu ugašene." „Rezolucija“ Zagrebačkog lingvističkog kruga napisana je u sličnom duhu. Naglašavajući da „ovo nije samo lingvistički problem već nužno i politički“, „rezolucija“ odbacuje stav srpskih filologa da „nijedan narod nema pravo suvereno odlučivati o svom jeziku“. Izjava Znanstvenog odjela za jezik Zagrebačke akademije znanosti i umjetnosti posebno kritizira profesora Đorđa Rasovicu, koji zastupa tezu „sličnu onoj unitarista predratne Jugoslavije: da hrvatska varijanta našeg književnog jezika, kao atribut hrvatske nacije, nema pravo na postojanje“.

Ponovno oživljavanje nacionalizama

Svi pisci na simpoziju Praxis složili su se oko jedne točke u vezi s ponovnim oživljavanjem nacionalizma: primarni uzrok ovog fenomena je neuspjeh u razvoju socijalističke svijesti. „Kako smo sagriješili protiv budućnosti i sadašnjosti“, pitao je Supek, „da su se duhovi prošlosti vratili i proganjaju nas?“

Supek je odgovorio na vlastito pitanje navodeći da „glavni razlog leži u nedostatku određenih pozitivnih čimbenika“, u „nemoći“ socijalističke kulture, u „ideološkoj dezorijentaciji“. Određene kontradikcije građanskog društva nisu prevladane, a socijalizam još nije osigurao novu duhovnu domovinu za mlađe generacije.

Hrvatski marksistički romanopisac Pedro Segedin argumentirao je u istom smislu. U članku „O osjećajima pripadnosti i odgovornosti intelektualca u maloj naciji“, Segedin tvrdi:

„Ako smo likvidirali (društvene) klase, što je onda ona u kojoj živimo? Društvo. Ali društvo je prilično apstraktan pojam. Tada se, ne iznenađujuće, pojavljuje nacija... Nacija je bogatija mitovima nego klasa. Stoga je prirodno da se u društvu koje je likvidiralo klase na sceni pojavljuje nacija sa svojim inventarom vrijednosti. A kako smo mi, kao socijalisti, spremni na to? Nikako. Možda bi trebalo biti tako?“

Govoreći konkretno o „ljevičarskim intelektualcima“, Segedin primjećuje da oni imaju tendenciju pomaknuti svoju odanost čovječanstvu i lojalnost vlastitoj etničkoj skupini svesti na sekundarni ili tercijarni položaj; postali su internacionalisti, građani svijeta; sidro njihove odanosti i težnji je budućnost čovječanstva. Segedin izražava sumnju u mudrost takvog djelovanja i nastavlja:

„Postavlja se pitanje: Može li pripadnost klasi, eksploatiranom sektoru čovječanstva ili svjetonazoru, ma koliko utemeljenom na znanstvenim pretpostavkama, opravdati napuštanje odanosti i odgovornosti prema narodu među kojim je netko rođen, jednostavno zato što je ta etnička skupina mala po broju ili čak po važnosti? Ili zato što ju je bilo potrebno žrtvovati zarad socijalizma na širim nacionalnim teritorijima? Ovo pitanje ću ostaviti bez odgovora, jer možda problem nije dobro formuliran.“

Mora se priznati da ovi marksistički intelektualci, u svojim kritičkim analizama socijalističkog eksperimenta u Jugoslaviji, nisu oklijevali izraziti i svoje sumnje i svoje nade. Prema nedavnim vijestima, časopis Praxis bit će suspendiran. Čini se da je Partija odlučila da takva samokritika ne koristi socijalističkom društvu i ugrožava postojanje višenacionalne države Jugoslavije. To neizravno priznaje da ni socijalizam ni Jugoslavija ne mogu preživjeti primjenu demokratskog sustava slobode misli i izražavanja.

Mjera francuske vlade koja potkopava otpor hrvatskog naroda komunizmu i velikoservizmu.

Ivo Bogdan, Buenos Aires

I

Stavovi generala de Gaullea prema europskoj, atlantskoj i svjetskoj politici dobro su poznati i često zbunjuju čak i same Francuze, njihove saveznike te brojne štovatelje i prijatelje francuske nacije diljem svijeta. Ostavljajući po strani pitanje NATO-a i njegovo protivljenje ulasku Velike Britanije u Zajedničko europsko tržište, dovoljno je ukazati na njegov stav o ratu na Bliskom istoku i njegove druge postupke u međunarodnoj politici, bilo u istočnoj ili zapadnoj sferi, koji su bili predmet vrlo podijeljenih mišljenja. Svjetska javnost gotovo je nesvjesna drugog, možda čak i zbunjujućeg, slučaja. Riječ je o zabrani objavljivanja "Hrvatske revije", glasila hrvatskih intelektualaca u egzilu, i protjerivanju iz Francuske njezina urednika, profesora Vinka Nikolića, kako ćemo kasnije vidjeti. To je učinjeno kako bi se služilo komunističkoj vladi u Beogradu, čime se efektivno prihvatilo njezino stajalište da jedinstvo jugoslavenskog multinacionalnog konglomerata nadilazi pravo njegovih naroda na osobne, političke i nacionalne slobode te potkopava temeljne slobode i prava.

Ovaj slučaj je i zapanjujući i zabrinjavajući iz nekoliko razloga.

Prvo, radi se o prisilnim mjerama protiv prestižnog časopisa koji je, zahvaljujući svojim demokratskim idealima, uspio okupiti gotovo sve strane pisce i novinare. Nadalje, Croatian Review je dosljedno izražavao svoju zahvalnost i naklonost prema Francuskoj. Stoga je ovo šokantan napad na slobodu misli i izražavanja, koji je počinila vlada velike nacije, općenito smatrane i cijenjene kao druga domovina slobodnih ljudi diljem svijeta.

Ostavljajući po strani druge aspekte, samo onaj koji smo upravo spomenuli zaslužuje pažnju svih ljubitelja slobode. Stoga je razumljivo da je Argentinsko društvo pisaca (SADE) javno interveniralo u korist prava na slobodno izražavanje prognanih hrvatskih pisaca. Predstavnici argentinskih pisaca učinili su to s dubokim razumijevanjem problema, s obzirom na to da je Vinko Nikolić argentinski državljanin i osnovao je Croatian Review u Buenos Airesu, gdje je redovito izlazio petnaest godina prije njegova preseljenja u Pariz.

Drugi aspekt ovog bolnog problema leži u progonu prognanih intelektualaca, žrtava komunističke tiranije koji su iz ljubavi prema slobodi napustili domovinu kako bi mogli slobodno misliti i izražavati se u demokratskim zemljama Zapada. To je velika žrtva, jer je odvojenost pisca od publike kojoj je materinji jezik duboko bolna. Stoga mjere poduzete protiv Croatian Reviewa i njegovog urednika pogoršavaju već tragičnu situaciju prognanih hrvatskih intelektualaca, zbog njihovih ograničenih mogućnosti izražavanja i kontakta s čitateljima.

Dakle, mjere koje je poduzela francuska vlada predstavljaju, bez pretjerivanja, ne samo izazov ljudskim i liberalnim osjećajima, već i očito kršenje prava na politički azil, toliko cijenjenog u latinoameričkim zemljama. To je tim više nečuveno s obzirom na to da se Croatian Review nije miješao u političke akcije; samo je, kroz razumne argumente, zagovarao pravo na slobodu i samoodređenje hrvatskog naroda, žrtava komunističke tiranije i srpske dominacije i iskorištavanja pod izlikom ujedinjenja Južnih Slavena.

Takva drastična mjera francuskih vlasti protiv prestižne publikacije slobodnih prognanika imala je izrazito negativne učinke na ugled sadašnje francuske vlade, među brojnim tražiteljima azila iza Željezne zavjese i u njihovim zemljama.

Treći aspekt ovog slučaja nije ništa manje žalosan. Nema sumnje da je zatvaranje Croatian Reviewa i protjerivanje njegovog urednika iz Francuske provedeno na izričit zahtjev komunističke vlade u Beogradu, koja je uzurpirala vlast u Hrvatskoj. Ovu vladu zabrinjava činjenica da i prognani hrvatski intelektualci i oni u Hrvatskoj sve više, složno i s većom snagom, zahtijevaju pravo na samoodređenje ne samo za Hrvatsku, već i za sve narode Jugoslavije, kojima su oduzete političke slobode i nacionalna prava. Slovenci, Makedonci, Crnogorci, kompaktna albanska etnička skupina Kosova i Metohije te velika mađarska manjina u Vojvodini nalaze se u istoj situaciji kao i Hrvati.

Stoga je ovo represivna mjera protiv onih koji za potlačene narode Jugoslavije zahtijevaju pravo na samoodređenje, sadržano u mnogim izjavama i svečanim deklaracijama od Prvog svjetskog rata do Ujedinjenih naroda; mislimo, dakle, na pravo koje se formalno pojavljuje čak i u tekstu jugoslavenskog ustava, normu koju je general de Gaulle volio isticati kao jedan od stupova svojih koncepcija o međunarodnom poretku.

Iako više nikoga ne iznenađuje da komunistička diktatura u praksi iskrivljuje pravo na samoodređenje, u slučaju francuske vlade bilo je razumno očekivati da će ona postupati s većom dosljednošću u tumačenju i primjeni prava i načela koje je toliko naglašavao general de Gaulle i, štoviše, obveznih, barem u teoriji, za sve države članice Ujedinjenih naroda. Ako je general de Gaulle imao moralne snage priznati pravo na samoodređenje kolonijama bivšeg francuskog carstva, koje su se prvi put pridruživale zajednici civiliziranih naroda, bilo bi logično očekivati da to isto pravo neće smatrati subverzivnim kada su u pitanju drevni europski narodi poput Hrvatske. To je tim više istinito s obzirom na to da bi stvaranje nacionalnih država nakon raspada jugoslavenskog multinacionalnog konglomerata označilo početak rješenja cijelog niza problema, koji su bili među uzrocima Prvog svjetskog rata i i dalje su izvor stalnih napetosti u ovom dijelu Europe te potencijalna prijetnja miru.

Konačno, ovaj slučaj dobiva dodatnu težinu zbog osobnosti generala de Gaullea, državnika s visoko razvijenom sviješću o povijesti i povijesnoj odgovornosti. Čak ni najoštriji kritičari njegove vanjske politike ne mogu zaboraviti da je on jedna od najistaknutijih političkih figura našeg vremena, zaslužni i iskreni borac za prava i slobode naroda, duboko ukorijenjen u tradicijama Francuske i kršćanskog Zapada, političar utjecajan ne samo u svojoj domovini već i u cijelom svijetu i, što je najvažnije u našem konkretnom slučaju, politički mislilac izvanrednog kalibra.

Ako se, unatoč svemu tome, pod njegovim okriljem provodi publikacija intelektualaca poput "Hrvatske revije", očito se ne radi samo o popuštanju pritiscima jugoslavenske komunističke vlade u vrijeme kada ovaj francuski državnik - dosljedan svom stavu da vlade i režimi dolaze i odlaze, ali narodi ostaju - pokušava doprijeti do zemalja srednje i istočne Europe, bez obzira na njihove režime. Poznavajući hrabrost i osobni integritet ove istaknute političke osobe, prisiljeni smo zabilježiti tužnu činjenicu: da su jugoslavenski vladari još jednom zaveli vladu slobodnog svijeta.

Prethodno, tijekom posljednjeg svjetskog rata, uspjeli su sakriti svoje prave ciljeve od demokratskih vlada, predstavljajući se kao osloboditelji i nazivajući klevetnicima i nacističkim suradnicima sve one koji su isticali da im je glavni cilj komunistička revolucija i uspostava sovjetskog carstva satelita. To su postigli vješto iskorištavajući zbunjenost i predrasude u vezi s određenim nacionalnim pitanjima, kronična pojava, posebno u Francuskoj, kada je riječ o neriješenom nacionalnom pitanju u osjetljivom području, posebno u Jugoslaviji.

Ispada da je francuska vanjska politika – uz svo dužno poštovanje – još uvijek podložna predrasudama koje su prevladavale u Trećoj Republici u vezi s političkom i nacionalnom stvarnošću u jugoistočnoj Europi. Postoji upornost sada već anakronih koncepcija iz vremena Prvog svjetskog rata, čak i u ovom dobu ponovnog vrednovanja prošlih koncepata, posebno u vezi s razdobljem između dva rata, pa čak i u našem sadašnjem dobu europske suradnje, koja pretpostavlja novi pristup odnosima među narodima Europe. Ustrajnost u određenim predrasudama štetna je i za narode koji su izravno pogođeni i za zemlje i vlade koje ih ne znaju na vrijeme odbaciti.

Stoga smatramo prikladnim istaknuti i činjenice koje okružuju tragičan slučaj progona Croatian Reviewa i razloge zašto je jugoslavenska komunistička tiranija, u svojoj žestokoj kampanji protiv hrvatskih intelektualaca koji se zalažu za pravo na samoodređenje i kod kuće i u egzilu, uspjela učiniti vladu slobodne zemlje, pod vodstvom velikog državnika, suučesnikom.

Sve se to oštro razlikuje od karaktera generala de Gaullea i trajne Francuske koju svi osjećamo i cijenimo kao domovinu osobnih, političkih i nacionalnih sloboda. Drugim riječima, činjenica da francuska vlada staje na stranu onih odgovornih za političko i nacionalno ugnjetavanje naroda komunističke Jugoslavije zahtijeva pažljivu analizu.

Već smo objavili nekoliko referenci i bilješki u ovom časopisu o Croatian Reviewu i radu njegova direktora i urednika, profesora Vinka Nikolića, koji je ujedno i član našeg uredničkog tima. Postupno je Croatian Review na svojim stranicama okupljao najistaknutije prognane hrvatske pisce.

Spomenut ćemo samo najistaknutije osobe iz kulturnog i političkog života, sada pokojne, naime: dr. Vladimira Mačeka, nasljednika Estebana Radića na mjestu predsjednika Hrvatske seljačke stranke, koja je u razdoblju između dva svjetska rata pobjeđivala na svim izborima s velikom većinom; Ivana Meštrovića, slavnog kipara koji je bio politički aktivan kao prognanik u Francuskoj tijekom Prvog svjetskog rata; monsinjora Ivana Šarića, sarajevskog nadbiskupa i uglednog književnika, koji je umro u prognanstvu u Madridu; Profesor Filip Lukas, bivši rektor Visoke komercijalne škole u Zagrebu, dugogodišnji predsjednik Matice Hrvatske, najstarije književne institucije u Hrvatskoj, poznati autor i prijatelj Francuske; te profesor Vinko Krišković, bivši potpredsjednik Hrvatske, državnik, pravni autor i esejist. Nadalje, među suradnicima je preko stotinu hrvatskih pisaca i publicista, kao i nekoliko stranaca, svi prijatelji Hrvatske, koji odgovaraju na hitnu potrebu da se unutar slobodnog svijeta i na demokratskoj i liberalnoj platformi pozabave problemima - nedostupnima političarima, intelektualcima i piscima - onih koji žive u pokorenoj Hrvatskoj.

Kada je urednik i vlasnik Croatian Reviewa, nakon 15 godina neprekidnog izlaženja u Buenos Airesu, odlučio preseliti ga u Europu, bilo je prirodno da će mu novo sjedište biti Pariz, budući da Francuska za slobodne ljude svijeta simbolizira zemlju slobode i, kao takvu, drugu domovinu svih ljubitelja slobode.

Politika generala de Gaullea o pojačanoj neovisnosti od drugih sila i njegovo potvrđivanje nacionalnih prava ne bi trebala biti prepreka već prednost kako bi se stvorile duhovne veze sa zarobljenim zemljama, upravo s Francuskom, koja ima za cilj ojačati svoj utjecaj u toj regiji. S druge strane, francuska prijestolnica, sa svojim Slavenskim institutom i bogatim knjižnicama, nudi mogućnosti za rad i studij te pruža potrebnu dokumentaciju za obranu prava na slobodu naroda srednje i istočne Europe.

Istina je da postoje presedani ponekad vrlo stroge kontrole nad prognanicima od strane francuskih vlasti. Međutim, bilo je teško zamisliti da bi se u Francuskoj sloboda izražavanja mogla napadati u kulturnim pitanjima koja nisu izravno politička, što se u slučaju Hrvatske revije uzimalo zdravo za gotovo, budući da je ova publikacija daleko od bilo kakvog političkog aktivizma, a njezino protivljenje svim oblicima ekstremizma je sasvim jasno.

Stoga su hrvatski prognanici bili duboko potreseni nevjerojatnom viješću da je uredniku "Hrvatske revije" vladine vlasti naredile da napusti Francusku u roku od 48 sati. Prethodno je 1966. u Parizu objavio prvi svezak svog časopisa s obiljem materijala o francusko-hrvatskim odnosima, naglašavajući utjecaj Francuske na razvoj nacionalne i političke misli među Hrvatima.

Profesor V. Nikolić nije bio obaviješten o razlogu svog protjerivanja. Mogao je samo nagađati da se radilo o izravnoj intervenciji vlade komunističke Jugoslavije, budući da je do tada prijem i tretman koji je imao od francuskih vlasti bio vrlo srdačan. Moglo bi se čak zaključiti da je prisutnost takve publikacije u Francuskoj bila poželjna, jer je povećavala ugled Francuske u očima svih ljubitelja slobode, posebno onih iz srednje i istočne Europe, koji se duhovno identificiraju sa slavnim tradicijama Francuske.

Iako je mjera protiv urednika "Hrvatske revije" izuzetno stroga i prilično neugodna zbog nedostatka bilo kakvog objašnjenja i mogućnosti obrane, Nikolić ju je smatrao samo klevetom protiv sebe i vjerovao je da časopis može nastaviti izlaziti u Parizu, bez obzira na njegovu osobnu situaciju, tim više što je od početka druga osoba, s prebivalištem u Parizu, bila imenovana za urednika i vlasnika. Moglo se nadati da će se urednikova osobna situacija na kraju razjasniti i zadovoljivo riješiti. Glavno je bilo nastaviti s časopisom. Iz tog razloga odlučeno je da se o tom pitanju ne raspravlja javno, budući da bi izrazi nezadovoljstva i kritike koje proizlaze iz mogućeg nesporazuma francuskih vlasti mogle imati prilično negativne učinke.

Tako je, nakon što su prevladale brojne uredničke poteškoće, u istoj pariškoj tiskari uspješno otisnut svezak koji obuhvaća tri broja kako bi se dovršilo izdanje ovog prestižnog tromjesečnika iz 1966. godine. Kada je ovaj obimni svezak već bio otisnut i spreman za tisak, francuska policija upala je u tiskaru, uništila stranice pri ulasku u tiskaru i obavijestila tiskaru da je objavljivanje časopisa zabranjeno.

Tako se pokazalo da protjerivanje V. Nikolića nije bilo usmjereno samo protiv njega osobno, već i protiv "Hrvatske revije". Francuska vlada, naređujući protjerivanje profesora Nikolića, vjerojatno je htjela spasiti obraz, budući da mjere, ma koliko stroge, protiv prognanika, oklevetanog i osuđivanog od strane komunista, ne bi izazvale toliki skandal kao zabrana prestižnog časopisa kojemu već 16 godina doprinose istaknuti autori i neosporne demokratske osobe. Dakle, bilo bi očito da mjera ne utječe samo na pojedinca već na slobodan glas koji proglašava nacionalna prava unutar liberalnog i demokratskog okvira, bez subverzivnih implikacija ili poziva na izravnu akciju protiv tlačitelja hrvatskog naroda.

Ovo nisu mjere protiv organa neke revolucionarne ili stranačke frakcije, već protiv platforme koju su stvorili hrvatski intelektualci u slobodnom svijetu, a koja ima snažan odjek u potlačenoj Hrvatskoj. Upravo to brine i uznemiruje pristaše komunističke diktature do te mjere da su zatražili pomoć francuske vlade protiv slobodnih hrvatskih intelektualaca. Njihov zahtjev je, nažalost, odobren.

Možemo reći da je odluka donesena na najvišoj političkoj razini. To se jasno zaključuje iz pisanih uputa koje je Quai d'Orsav izdao upravnim tijelima, a u kojima se navodi da otpor potlačenih naroda u Jugoslaviji, posebno Hrvata, raste i da postoji opasnost od raspada Jugoslavije.

To je također jasno vidljivo iz nedavne (ožujak 1967.) Deklaracije hrvatskih kulturnih institucija u obranu hrvatskog jezika. Francuska vlada, navodi se u navedenoj uputi, smatra prikladnim učiniti uslugu jugoslavenskoj vladi, zabrinutoj zbog rastućeg protivljenja hrvatskih intelektualaca. Iz tog razloga, zabrana časopisa ostaje na snazi, a u budućnosti se ta odluka može promijeniti bez znanja i suglasnosti francuskog Ministarstva vanjskih poslova. II

Nažalost, u modernom dobu nacionalnih država i politike moći, malo vlada poštuje opće interese ili prava drugih naroda ako se ne slažu s planovima i interesima vlastite zemlje.

Stoga, kada se politički analizira djelovanje francuske vlade protiv "Hrvatske revije", potrebno je ispitati ne samo jesu li otpor Hrvata i njihovo inzistiranje na pravu na samoodređenje zaista opravdani, već i štete li francuskim interesima, ispravno shvaćenima, i obrnuto, koristi li Francuska podršci koju pruža jugoslavenskoj vladi - štoviše, komunističkoj - protiv Hrvata Francuskoj, posebno kada ta vlada ograničava pravo na samoodređenje raznih naroda i nacionalnih manjina u Jugoslaviji, koji čine apsolutnu većinu stanovništva u toj tipično višenacionalnoj državi.

Ta su pitanja tim relevantnija s obzirom na to da se upravo radi o činu vlade koja voli naglašavati da stranke i režimi dolaze i odlaze, dok narodi ostaju sa svojim trajnim interesima.

Doista, ovaj koncept prolaznosti režima mogao bi se u ovom konkretnom slučaju upotrijebiti kao opravdanje za odmazde protiv hrvatskih izbjeglica, unatoč činjenici da je zahtjev došao od komunističke vlade. Ako je to u najboljem interesu Francuske, potrebno je braniti integritet Jugoslavije bez obzira na njezin režim.

Doista, mjere koje je poduzela de Gaullistička vlada protiv Hrvatske mogu se tumačiti samo kao nastavak politike Treće Republike, koja je između dva svjetska rata, u očitoj suprotnosti sa svojim demokratskim idealima, podržavala velikosrpske diktature Jugoslavije, dok je otvoreno provodila politiku nacionalnog ugnjetavanja nad Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i velikom albanskom, mađarskom i njemačkom manjinom.

Ova politika je jedva prikrivena tvrdnjama da Hrvati, Srbi i Slovenci čine jedan narod, oslobođen i ujedinjen 1918. godine od strane Kraljevine Srbije uz pomoć pobjedničkih sila Prvog svjetskog rata, te da je nužno braniti ugroženo jedinstvo ovog naroda, koje ne postoji u etničkom smislu. Međutim, s obzirom na prošla iskustva tijekom i nakon posljednjeg svjetskog rata, problemu francusko-jugoslavenskih odnosa mora se pristupiti vrlo drugačije.

Ne samo da je Jugoslavija, aktivna ili barem potencijalna članica antizapadnog komunističkog bloka, zemlja s totalitarnim sustavom vlasti, protiv zapadnih demokracija, već je sada i službeno priznato da Jugoslavija nije nacionalna država, već multinacionalna. Njezini narodi su čak i u samom tekstu ustava priznati kao oni koji imaju pravo na samoodređenje, unatoč tome što su komunisti to pravo praktički gazili.

Nadalje, bilo je očito da monarhijska Jugoslavija, koju je Treća Republika štitila upravo zbog neriješenog nacionalnog pitanja, nije mogla biti pouzdan i vjeran saveznik Francuske. Stoga se politika koju su vlade Treće Republike provodile u vezi s Jugoslavijom može smatrati pogrešnom i kontraproduktivnom. Iz svih tih razloga postavlja se pitanje: je li zaštita jugoslavenskog jedinstva u skladu s interesima Francuske i s načelima koje je propovijedao general de Gaulle? Kratka analiza pomoći će boljem razumijevanju problema.

Kada je Treća Republika pridonijela stvaranju nove jugoslavenske države na kraju Prvog svjetskog rata, zanemarujući pravo na samoodređenje koje su zahtijevale demokratske i pretežno većinske hrvatske stranke, a zatim velikosrpskim vladama pružila obilnu političku, financijsku i vojnu pomoć, unatoč njihovim diktatorskim i represivnim režimima, francuske su vlade smatrale novu višenacionalnu državu proširenom Srbijom. Progon nacionalnosti, lišenih njihovih temeljnih prava, zamišljen je i korišten kao mjera zaštite ugroženog nacionalnog jedinstva.

Ova anomalija nastala je kada je Francuska, pobjednica u ratu 1914.-1918., uživala dominantan položaj na europskom kontinentu prije ponovnog uspona Trećeg Reicha i relativne konsolidacije Sovjetskog Saveza. Upravo s obzirom na tu opasnost, unatoč slomu četiriju carstava - Austrijskog, Njemačkog, Ruskog i Osmanskog - pobjednička Francuska smatrala je problem vlastitog sigurnosnog sustava u srednjoj i istočnoj Europi - odnosno na prostranom području koje se proteže između Italije i Njemačke s jedne strane i Sovjetskog Saveza s druge - hitnim.

No u euforiji pobjede, koja je došla uz vrlo visoku cijenu, malo se razmatralo je li taj sustav, koji se sastoji od saveza između Francuske, Poljske (obnovljene i proširene) i zemalja Male Antante (Čehoslovačke, Rumunjske i Jugoslavije), počivao na čvrstim i trajnim temeljima te je li u skladu s načelima koja su pobjednici proglasili svojim ratnim ciljem: stvaranjem nove Europe, sastavljene od nacionalnih država s demokratskim režimima. Dakle, mirovni sporazumi iz 1919. stvorili su geografski i politički status quo u srednjoj i istočnoj Europi koji je ostavio veliki dio stanovništva u očaju, do te mjere da sanitarni kordon između Njemačke i Sovjetskog Saveza, koji je osmislio Pariz, nije ispunio svoju namjenu. Ne samo da su zemlje smanjene prema načelu *vae victis* (teško pobijeđenima), već je rezultirajući nered naštetio i samim narodima kojima su sporazumi trebali biti naklonjeni, kao i njihovim čuvarima, prvenstveno Francuskoj.

Poražene zemlje, poput Austrije, Mađarske i Bugarske (Turska je djelomično iznimka), sa smanjenim teritorijima i teškim ekonomskim teretima, vrlo su se brzo pridružile bloku nezadovoljnih revizionističkih nacija koje su tražile zaštitnike i pomoć, koju su pronašle, brže nego što se očekivalo, prvo u fašističkoj Italiji, a zatim u Trećem Reichu.

Ni zemlje koje su favorizirali pobjednici nisu osjetile prednosti povećanog teritorija, koji je uključivao sve veći broj stranih i neprijateljskih etničkih elemenata koji su stalno težili integraciji sa svojim nacionalnim državama, postajući stalni izvor unutarnjih i vanjskih napetosti.

Specifičan i ozbiljan slučaj kršenja prava naroda na samoodređenje (nacionalno samoodređenje) predstavljale su Čehoslovačka i Jugoslavija, nove države navodno nacionalne, a zapravo multinacionalne, koje su nastale iz ruševina raspadnute Austro-Ugarske. Kao što je poznato, stara multinacionalna monarhija raspala se na temelju nacionalnog principa. Međutim, kada su u Češkoj, odnosno Srbiji osnovane Čehoslovačka Republika i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pripojene su cijele populacije i ogromna područja naseljena stranim etničkim elementima.

To je predstavljalo grubo kršenje prava na nacionalno samoodređenje, toliko naglašavanog na kraju Prvog svjetskog rata. Nove multinacionalne države osnovane su kršenjem istog nacionalnog principa koji je motivirao raspad Austro-Ugarske. Međutim, budući da je cilj bio ojačati zemlje koje su se smatrale saveznicama i učiniti planirani sanitarni kordon učinkovitim, pokušavalo se održati privid, a izmišljale su se i teorije o navodnom nacionalnom jedinstvu Čeha i Slovaka, te Hrvata, Srba i Slovenaca, proglašenih dijelovima istog naroda.

Prema tim teorijama, u slučaju Srba, Hrvata, Slovenaca, Čeha i Slovaka, to su bile samo regionalne oznake nedjeljivih nacija: čehoslovačka i srpsko-hrvatsko-slovenska, skraćeno jugoslavenska. U stvarnosti su stvorene države u kojima su Česi, odnosno Srbi, vladali na centralistički način, u oba slučaja čineći manjinu stanovništva novih država.

Novonastale države, uvećane nizom kršenja nacionalnog načela, a istovremeno ga uzdižući, nisu mogle postići političku konsolidaciju, ne samo iznutra već i izvana. Manje zemlje, koje su zbog toga patile, sve su više inzistirale na svojim revizionističkim prosvjedima, zahtijevajući povrat otuđenih dijelova svog nacionalnog teritorija. Ubrzo su se udružile sa Sovjetskim Savezom, a kasnije s Italijom i Njemačkom.

Rezultirajuće napetosti poslužile su kao opravdanje za uspostavljanje cijelog niza represivnih mjera i kasnijih vojnih režima, čak i u zemljama koje je pomagala i štitila Treća Republika. Vanjske napetosti, a ponekad i terorističke aktivnosti potaknute iz inozemstva, zahtijevale su veće proračune za vojsku i naoružanje. To je, s jedne strane, preopteretilo već slaba gospodarstva malih zemalja srednje i istočne Europe, a s druge strane pružilo priliku za bogaćenje i pronevjeru bogate vladajuće klase.

Nadalje, autarkične tendencije pogoršale su kritičnu ekonomsku situaciju, dok se formiralo novo industrijsko društvo, i sve je ukazivalo na to da je potrebno djelovati sa širim gospodarskim sektorima. Hitler je vješto iskoristio sve te okolnosti kako bi u svoju orbitu uvukao ne samo ogorčene revizionističke vlade već i zemlje koje su činile francuski sigurnosni sustav, čineći ga potpuno neoperativnim u četvrtom desetljeću 20. stoljeća.

Što se tiče Jugoslavije, koja nas primarno zanima kao tipičan slučaj opisanog procesa, unatoč njenom multinacionalnom karakteru, francuske vlade su je između dva svjetska rata tretirale kao homogenu nacionalnu državu, pa čak i kao proširenu Srbiju. Simpatije prema Srbiji datiraju iz vremena kada su Francuska i Rusija uspostavile savez. Zbog francusko-ruske suradnje, Francuska je bila dužna zaštititi Srbiju, koju je Rusija favorizirala.

Od 1903. nadalje, kada su ruski predstavnici u Beogradu ubili kralja Aleksandra, posljednjeg iz dinastije Obrenović, i njegovu suprugu, te ustoličili Petra Karađorđevića, ruskog štićenika, vlade ruskog cara učinile su Srbiju glasnogovornikom panslavenske politike na Balkanu. Zauzvrat, Srbija je mogla računati na podršku Ruskog Carstva u provođenju svojih ekspanzionističkih planova, koji su se podudarali s ruskim. Stoga je program stvaranja Velike Srbije - koja je trebala biti glavna sila na Balkanu i obuhvatiti znatne dijelove susjednih zemalja: Hrvatske, Bugarske, Makedonije, Mađarske, Grčke, Albanije i Crne Gore - nametnula Rusija svojim saveznicima, posebno Francuskoj.

To se dogodilo kada su srpski teroristi, uz pomoć ruske vlade, 1914. godine u Sarajevu izvršili atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, austrougarskog prijestolonasljednika. Rusi i njihovi saveznici proglasili su ih braniteljima srbijanskog prava na Bosnu i Hercegovinu, iako je srpsko stanovništvo u toj pokrajini predstavljalo manjinu u usporedbi s hrvatskom većinom, koja je nastojala ostvariti svoje nacionalne ciljeve unutar podunavske zajednice, transformirane u zajednicu slobodnih naroda s jednakim pravima.

Međutim, stara Habsburška monarhija nije se uspjela reorganizirati i posljedično je postala sve ovisnijom o Njemačkoj, služeći ciljevima njemačkog ekspanzionizma (Drang nach Osten), što je bilo suprotno interesima većine njezina stanovništva, kao i interesima drugih europskih sila. Stoga su se strahovane panslavenske ruske imperijalističke težnje pojavile kao manje zlo upravo za one europske sile koje su se tradicionalno protivile ruskoj ekspanziji na Balkanu i Bliskom istoku.

Prisiljeni smo spomenuti poznate činjenice kako bismo bolje razumjeli podrijetlo francuskog popustljivog stava prema Srbiji, koja je, kao ruski štićenik u Prvom svjetskom ratu, bila i saveznik Francuske. Postala je izravni štićenik Francuske nakon Ruske revolucije, lišena bezuvjetne podrške Ruskog Carstva, s kojim su je povezivale vjerske, kulturne i političke veze koje nisu postojale u odnosu s novim francuskim zaštitnikom, kojeg su se srbijanski vladari bojali zbog dobro poznatog zapadnog i republikanskog stava Treće Republike, suprotstavljenog rusko-srpskoj tradiciji.

Međutim, ovaj novi odnos s Francuskom značio je određenu slobodu kretanja za obavještajne službe, nemoguću pod ruskom zaštitom, budući da nisu dijelile nikakve duhovne veze sa svojim novim zaštitnikom. Nadalje, Srbija koju je štitila Francuska nakon sloma Ruskog Carstva prestala se u zapadnim zemljama sumnjičavo gledati kao eksponent panslavenske prijetnje.

Sa svoje strane, vlade Treće Republike, u potrazi za snažnim i pouzdanim saveznicima protiv komunističke prijetnje i potencijalnog ponovnog oživljavanja pruskog militarizma, svim srcem su podržavale provedbu monstruoznog i reakcionarnog programa Srpskog carstva, iako je to neizbježno značilo sukob s legitimnim interesima i težnjama svih naroda turbulentne jugoistočne Europe i poticanje ponovnog izbijanja novih žarišta napetosti u regiji koja je već ključala zbog raspada carstava koja su je stoljećima kontrolirala. Činjenica da Srbija čini jedva četvrtinu, te da je kulturno i ekonomski zaostala, nove jugoslavenske države, podložne njezinoj dominaciji, dovoljno ilustrira slabost onoga što je Pariz smatrao povoljnim stečevinom i štetnost situacije stvorene sa stajališta općih interesa uz bezuvjetnu podršku velikoservizma.

U interesu istine, treba napomenuti da je diljem Srednje i Istočne Europe stanovništvo raznolikog etničkog podrijetla toliko izmiješano da je ponekad nemoguće povući granice prema nacionalnim kriterijima na način koji bi zadovoljio sve narode. Nadalje, u specifičnom slučaju Balkana, ne treba zaboraviti da proces buđenja nacionalne svijesti u određenim regijama znatno zaostaje za analognim procesom koji se događa u zapadnim nacijama, a koji je rezultat specifičnog i postupnog razvoja.

Stoga su čak i oni koji su dobro poznavali europsku zonu bivšeg Osmanskog Carstva početkom stoljeća imali poteškoća s utvrđivanjem etničkog sastava tih regija. Čak i danas se raspravlja o tome jesu li Makedonci zaseban narod ili regionalni izraz bugarskog naroda; predstavljaju li Crnogorci zaseban nacionalni identitet ili su dio srbijanskog naroda. Nadalje, jugoslavenski komunistički režim, u slučaju Bosne, osjećajući se prisiljenim napustiti tezu srbijanskih nacionalista iz 1914. da je Bosna srpska pokrajina, počeo je favorizirati teoriju da Bosna nije hrvatska regija, tvrdeći da Muslimani Bosne i Hercegovine nisu Hrvati poput katolika istih bivših turskih pokrajina, već "nacionalno nedefinirana" skupina.

Time se htjelo opravdati stvaranje "Socijalistične Republike Bosne i Hercegovine" unutar jugoslavenske federacije, umjesto uključivanja tih pokrajina u "Socijalističku Republiku Hrvatsku", kojoj su pripadale na temelju svoje etničke većine, geografskog položaja, gospodarskog značaja i povijesnog procesa. U međuvremenu, Srbija je izmijenjena kako bi uključila Kosmet, s njegovom albanskom većinom, i Vojvodinu, s mađarskom i hrvatskom većinom.

Sva ta zbrka i nepreciznost u vezi s etničkim sastavom europskog dijela bivšeg Osmanskog Carstva olakšala je velikosrpsku propagandu, koja je odjeknula ne samo u političkim već i u akademskim krugovima u zapadnoj Europi. Ali istina, prije ili kasnije, izlazi na vidjelo. Čak ni početkom ovog stoljeća više nije bilo moguće predstaviti Hrvate - uglavnom katolike i s vlastitim zapadnjačkim kulturnim i političkim tradicijama - kao dio srbijanskog naroda koji je Srbija morala osloboditi. Čak i u carskoj Rusiji raslo je nepovjerenje prema planovima koji su imali za cilj jednostavno pripajanje Hrvatske ruskoj sferi utjecaja putem pripajanja Srbiji.

Nepovjerenje Sankt Peterburga prema zapadnim utjecajima preko Zagreba, glavnog grada Hrvatske, navelo je Ruse da 1915. godine, bez većeg otpora, pristanu na tajni Londonski pakt, prema kojem je znatan dio Hrvatske ustupljen Italiji kao naknada za ulazak Italije u rat protiv Središnjih sila, njezinih bivših saveznika u Trojnom savezu. Velikosrbi su pokušali zaobići ovaj problem tvrdeći da su južnoslavenski narodi samo različita plemena ujedinjenog jugoslavenskog naroda koji se moraju potpuno osloboditi strane (austrijske, mađarske i turske) dominacije i ujediniti pod srpskim vodstvom. U ovom slučaju, Srbija je morala igrati ulogu koju su Pijemont i Pruska igrali u prethodnom stoljeću u procesima ujedinjenja Italije, odnosno Njemačke.

Ta teorija, temeljena na činjenici da južnoslavenski narodi - Bugari, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Hrvati i Slovenci - pripadaju slavenskoj jezičnoj skupini, nikada nije stekla podršku među srpskim masama. Korištena je isključivo kao korisno sredstvo za propagandu i subverzivno djelovanje protiv Austro-Ugarske. Pravi politički cilj Srbije nije bila Jugoslavija - zajednica ravnopravnih naroda - već Velika Srbija.

Iza ovog programa stajala je carska Rusija. Tek nakon njezina sloma srpska je politika počela razmatrati teoriju jugoslavenskog jedinstva, uvijek kao sredstvo za stvaranje Velike Srbije. Stoga su, nakon Boljševičke revolucije, srbijanski diplomati manje govorili o Velikoj Srbiji, a više o oslobođenju i ujedinjenju Južnih Slavena - isključujući Bugare, naravno - jer ako bi se Bugarska pridružila novoj državi, ravnoteža snaga bila bi toliko nepovoljna da teorija o konačno ujedinjenom narodu ne bi mogla uspjeti.

Teoriju o navodnim južnoslavenskim plemenima, oslobođenim i ujedinjenim od strane Srbije, prihvatile su pobjedničke sile kada su planirale stvoriti sanitarni kordon. Stoga im nisu bile potrebne male države, već nacije srednje snage. Nesposobna otvoreno odbaciti pravo na nacionalno samoodređenje, na kojem je predsjednik Wilson toliko inzistirao, Treća Republika je lako usvojila širok raspon često kontradiktornih teorija o etnografiji, povijesti i geografiji kako bi poslužile kao izgovor za podršku vladama koje su saveznici držali kao taoce.

U konkretnom slučaju Jugoslavije, aneksiju Hrvatske Srbiji olakšale su i druge okolnosti koje, radi hvalisanja, ovdje ne možemo analizirati, ograničavajući se na navođenje samo nekoliko činjenica.

Ideja južnoslavenske solidarnosti imala je određenu snagu u Hrvatskoj čak i u 19. stoljeću. Jasno je da se nije radilo o nijekanju političkog i nacionalnog identiteta naroda slavenske jezične skupine, a još manje hrvatskog naroda. Hrvatski mislioci, pod pritiskom centralističkih tendencija Beča i Budimpešte, te pod utjecajem talijanskog iredentizma na Jadranu, tražili su samo podršku naroda iste slavenske jezične skupine.

Bilo je to doba europskog romantizma, kada se jezična zajednica često poistovjećivala s kulturnom, političkom, pa čak i rasnom zajednicom. S druge strane, Hrvati su vjerovali da su, kao narod zapadnoeuropske kulture i s razinom civilizacije višom od one balkanskog slavenskog stanovništva, sputanog pet stoljeća turske dominacije, postali nositelji i promicatelji osvajanja moderne civilizacije među manje sretnim balkanskim slavenskim narodima.

Srbi, međutim, koji su tijekom 19. stoljeća uspostavili svoju nacionalnu državu i, svjesni svoje bizantske tradicije, ojačane ruskim utjecajem, žestoko su odbacili te hrvatske koncepcije južnoslavenske solidarnosti. Težili su samo ostvarenju svog velikosrpskog programa unutar tradicije kratkotrajnog srednjovjekovnog Srpskog Carstva, oponašanja Bizanta.

Ovaj srpski stav neizbježno je prigušio entuzijazam hrvatskih arhitekata južnoslavenske solidarnosti. Stoga se jugoslavenskom i panslavenskom idealu odlučno suprotstavio vodeći predstavnik moderne hrvatske nacionalne misli u 19. stoljeću, dr. Ante Starčević. Međutim, bio je i žestoki protivnik austrijske, ugarske i pruske supremacije, oduševljeni štovatelj Francuske i čovjek izrazito liberalnih stavova. Kao takav, prezirao je Rusiju, koja je simbolizirala bizantsku tradiciju cezaropapizma i autokratske vlasti. Ipak, teška situacija u Austro-Ugarskoj pod dualističkim sustavom (1867.-1918.), s prevlasti Mađara i Austrijanaca na štetu slavenske većine, potaknula je propagandu koja se zalagala za približavanje Hrvatske Srbiji.

Prava opasnost za Hrvatsku nastala je krajem Prvog svjetskog rata, budući da je bila sastavni dio Habsburške monarhije, koja je izgubila rat. Hrvatsku su okupirale srpske, francuske i talijanske trupe. Prema uvjetima Londonskog ugovora, Italija je okupirala i pokušala anektirati dvije hrvatske pokrajine (Dalmaciju i Istru). Srbija je nastojala uključiti Bosnu, Hercegovinu i Slavoniju, riskirajući time da se Hrvatska svede na mali teritorij oko Zagreba.

Ovi događaji iznenadili su hrvatske političare koji su se do tada borili za ujedinjenje hrvatskih pokrajina oko bana (Prorexa) i Sabora (Sabora) u Zagrebu, u okviru Podunavskog Commonwealtha. Vjerovalo se da je nadvojvoda Franz Ferdinand, ubijen u Sarajevu 1914. godine, namjeravao transformirati monarhiju u korist slavenskih naroda, što bi potkopalo argumente panslavenske, ruske i srpske propagande, a to je bio glavni motiv za poznati atentat.

Neočekivanim slomom Austro-Ugarske, za Hrvate je nastala potpuno nova, teška i nepovoljna situacija. Stoga je za sada prevladavao utjecaj političara koji su tražili rješenje oslanjajući se na Srbiju. Djelovali su s uvjerenjem da će dogovor i suradnja između dva naroda jednake snage rezultirati uravnoteženim i obostrano korisnim ishodom.

Naravno, ovaj odnos je zamišljen kao svojevrsna konfederalna veza između dvije ravnopravne i suverene nacionalne države, bez diskriminacije ili supremacije bilo koje vrste. Ali Srbi su mislili i osjećali drugačije.

Od trenutka kada su se Srbi, unatoč slomu Ruskog Carstva, svog zaštitnika, našli među pobjedničkim silama, i dok su veći dio Hrvatske okupirale srpske trupe, smatrali su da je pravo vrijeme da nametnu svoju vlast Hrvatima, Crnogorcima, Makedoncima i Slovencima, konačno ostvarujući svoje carske snove.

Istina je da su Srbi bili prisiljeni formalno prihvatiti model Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. To je zahtijevala opisana opća situacija i stav predsjednika Wilsona u korist prava naroda raspadnute Austro-Ugarske na samoodređenje. Ali vlada novog kraljevstva bila je centralizirana, njome su upravljali srpski kralj i vojska, a temeljila se na uvećanoj Srbiji.

Najmanja manifestacija ideje o hrvatskom nacionalnom individualitetu od samog je početka progonjena kao subverzivna, napad na navodno nacionalno jedinstvo koje je Srbija postigla u svojoj povijesnoj ulozi južnoslavenskog Pijemonta. U stvarnosti, navodno nacionalno jedinstvo bilo je samo ono što je olakšalo pripojenje Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore Srbiji, a da ne spominjemo Kosovo i Metohiju (Kosmet) s njihovom neslavenskom albanskom etničkom većinom, te Vojvodinu s mađarskom i njemačkom većinom.

To navodno oslobođenje i ujedinjenje, prema talijanskom i njemačkom modelu prošlog stoljeća, hrvatski je narod od samog početka osjećao kao prekid tisućljetnog državnog kontinuiteta Hrvatske i odbacivao kao podvrgavanje stranoj dominaciji, dvostruko odvratno zbog lažnog oslobođenja koje se licemjerno poziva na navodnu srpsko-hrvatsku uniju. Ono što je Hrvatska uspjela sačuvati čak i u najtežim trenucima austro-ugarskog dualizma, kada je ipak zadržala status kraljevine s atributima suvereniteta, izgubila je u vrijeme navodnog oslobođenja od strane Srba. Stoga je na svakim izborima - 1920., 1923., 1925., 1927., 1935. i 1938. - i unatoč represivnim, ponekad i krvavim mjerama, hrvatski narod ogromnom većinom glasao za program neutralne i pacifističke Hrvatske republike, koju su težili uspostaviti na temelju demokratskog prava na nacionalno samoodređenje.

Ta hrvatska oporba, iako je odbacivala sve oblike nasilja, bila je brutalno ugušena, čak je pribjegla masovnim ubojstvima, što je kulminiralo istrebljenjem hrvatskih vođa unutar samih zidova Beogradskog parlamenta 1928., odnosno deset godina nakon navodnog oslobođenja. Hrvatski otpor, iako do tada pacifistički i isključivo demokratski u svojoj inspiraciji, poslužio je kao izgovor srpskom kralju da uspostavi svoju osobnu diktaturu. Pogrešno tumačeći pacifizam i demokratske metode Hrvata u njihovom otporu Velikoj Srbiji kao slabost i nedostatak samožrtvovanja, kralj Aleksandar je kao političku dogmu svog diktatorskog režima proglasio apsurdne unitarističke teorije prema kojima Hrvati, narod od šest milijuna s vlastitom tisućljetnom kulturnom i državnom tradicijom, nisu nacija, već samo pleme.

Prema ideolozima jugoslavenskog unitarizma, hrvatsku naciju izmislili su neprijatelji Slavena: pape, ugarski kraljevi i austrijski carevi. Hrvatski nacionalni otpor francuskom je javnom mnijenju predstavljen kao relikt prošlosti i kao otpor nacionalnom jedinstvu od strane neodgovornih demagoga i agitatora plaćenih od strane sila koje su se zalagale za reviziju mirovnih ugovora iz 1919. godine.

Zapravo, oni koji su djelovali neodgovorno bili su srpski vladari nove države, koji su u aneksiji novih teritorija, neusporedivo bogatijih od onih predratne Srbije, vidjeli ne samo uvećanje Srbije već i povoljnu priliku za vlastito brzo osobno bogaćenje. Stoga su svako upozorenje o hitnoj potrebi za razumnim mjerama za normalizaciju situacije i time odgovor na očekivanja svojih zapadnih zaštitnika smatrali opasnim i uznemirujućim.

Isti politički i diplomatski krugovi u Francuskoj na kraju su shvatili da Jugoslavija, zbog svog velikosrpskog i antidemokratskog karaktera, predstavlja najslabiju kariku u sigurnosnom lancu između Sovjetskog Saveza, Trećeg Reicha i fašističke Italije. Ipak, sentimentalna razmatranja za Srbiju, njihovog malog saveznika iz Prvog svjetskog rata, ustrajala su u Parizu, potpuno zaboravljajući da su Srbi prvenstveno saveznici Rusa i ignorirajući činjenicu da su progonjeni Hrvati i Slovenci bili upravo oni koji su bili povezani s Francuzima.

Stoga, na Beograd nije pravovremeno izvršen pritisak da prekine nasilje i nepravde protiv većine stanovništva nove države, ako se želio pripremiti za eventualni otpor protiv sila Osovine i sovjetskog uplitanja. Nasuprot tome, kada je kralj Aleksandar naredio atentat na hrvatske demokratske vođe u zgradi parlamenta 1928. - zastupnike koji su došli u Beograd na savjet Pariza i Londona kako bi se borili za političke reforme parlamentarnim sredstvima - i kada je 1929. uspostavio vojnu diktaturu pod izlikom očuvanja državnog i nacionalnog jedinstva, diktatorski kralj uživao je punu podršku Treće Republike.

Istina je da je francuska demokratska ljevica otvoreno kritizirala diktaturu kralja Aleksandra, a članovi demokratskog centra bili su zabrinuti za budućnost Jugoslavije. Istaknuti političari poput Eduarda Herriota i diplomati poput Alexisa Légera slali su poruke kralju Aleksandru predlažući promjenu njegove politike, s obzirom na jačanje Trećeg Reicha i sve očitije opasnosti od izravne agresije Mussolinija, u svjetlu njegovih imperijalističkih ambicija.

Međutim, srpski vladari Jugoslavije nikada nisu ozbiljno razmatrali preobrazbu Jugoslavije u zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda. Vrlo dobro su znali da će u tom slučaju prevladati utjecaj većine - Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca, Albanaca - i da će na taj način srpska dinastija i oligarhija koju je favorizirala moći vladati samo u Srbiji, koja je, za njihove nezasitne apetite, već bila previše siromašna i premalena.

Nažalost, srpski vladari mogli su računati na podršku srpskih masa, koje su desetljećima bile odgajane u velikosrpskom duhu. U Srbiji se svaka manifestacija protivljenja Hrvata i drugih potlačenih naroda tumačila kao napad na državu, koju je većina Srba doživljavala kao Veliku Srbiju. Komunisti će kasnije iskoristiti taj osjećaj u drugoj fazi Drugog svjetskog rata kako bi se nametnuli kao politički i vojni vođe uz podršku velikog dijela srpskih masa, slijedeći isti program kao i obnova Jugoslavije unutar ruske sfere utjecaja.

Kada je u srednjoj i istočnoj Europi, s obzirom na gore opisanu situaciju, utjecaj njemačkog Trećeg Reicha porastao i kada je desnica u Francuskoj bila prisiljena potražiti utjehu u savezu sa Sovjetskim Savezom, tada je srpska oligarhija smatrala prikladnim zaštititi srpsku hegemoniju i svoje interese, odričući se Francuske i njezinih saveznika iz Male Antante (Rumunjske i Čehoslovačke).

Dakle, Jugoslavija, pod diktatorskom vladom Milana Stojadinovića, tipičnog predstavnika srpske oligarhije, otvoreno je stala na stranu sila Osovine, nadajući se ekonomskim i političkim koristima. Nadalje, Treći Reich postao je vrlo poželjno tržište za poljoprivredne proizvode nakon velike ekonomske krize koja je posebno pogodila jugoistočnu Europu. Politički, bilo je potrebno spriječiti opasnost da susjedne revizionističke zemlje iskoriste unutarnje nacionalne sukobe u Jugoslaviji. Te su zemlje bile ohrabrene agitacijom Trećeg Reicha protiv takozvanog Versajskog ugovora i pozivanjem na Hitlerovo pravo na nacionalno samoodređenje, iako lišeno njegovog demokratskog sadržaja.

Tijekom ere Narodne fronte i Španjolskog građanskog rata, srpski vladari Jugoslavije vidjeli su Treći Reich, s jedne strane, kao snažan bedem protiv komunističke subverzije, ali s druge strane kao latentnu prijetnju krhkoj jugoslavenskoj uniji. Ključna politička karta kojom su vješto baratale sile Osovine bio je strah Beograda od hrvatskih i makedonskih nacionalističkih prognanika koji su pribjegavali brzim sredstvima, oponašajući stil borbe predratnih srpskih nacionalističkih aktivista.

Kao što je dobro poznato, ove revolucionarne aktivnosti hrvatskog i makedonskog nacionalističkog aktivizma kulminirale su pokušajem atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. Sarajevski atentat 1914. i masakri hrvatskih vođa u beogradskom parlamentu 1928., koje su orkestrirali pristaše kralja Aleksandra, poslužili su kao uzori.

Dakle, u kritičnom trenutku, dok se Treća Republika borila s unutarnjim političkim poteškoćama i dok je vojna i ekonomska moć Trećeg Reicha rasla, Jugoslavija, igrajući na ruku silama Osovine, praktički je demontirala Malu Antantu i s njom cijeli francuski sigurnosni aparat u srednjoj i istočnoj Europi. Kada je Austrija anektirana, što je bio preduvjet za Münchenski sporazum i raspad Čehoslovačke, jugoslavenska diktatorska vlada Stojadinovića pozdravila je te činove kao trijumf prava na nacionalno samoodređenje - istog prava koje će, s još većim opravdanjem, biti usmjereno protiv Jugoslavije 1941.

U međuvremenu, srpski krugovi, koji su sve dugovali Francuskoj, mirno su svjedočili slomu poljskog i francuskog fronta. Tek su početkom 1941. godine poduzeli državni udar, tipično balkanski, s ciljem eliminacije vrlo ograničenog sudjelovanja Hrvatske u vlasti. Za vanjsku publiku, ovaj je udar predstavljen kao čin protiv sila Osovine, iako su istovremeno u Rimu i Berlinu srbijanske vojne i političke figure pučističke vlade nastojale predstaviti ga kao mjeru domaće politike i obećale su poštivanje pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu.

Međutim, puč je bio dobrodošla prilika za Hitlera i Mussolinija da okončaju katastrofalnu talijansku kampanju u Grčkoj i uklone prijetnju novog Solunskog fronta, a istovremeno osiguraju svoj desni bok u iščekivanju nadolazećeg rata protiv Sovjetskog Saveza. Dok je sićušna Srbija u Prvom svjetskom ratu pružila neočekivan i snažan otpor Centralnim silama, 1941. godine Jugoslavija, četiri puta veća od Srbije 1914. godine, kapitulirala je gotovo bez borbe nakon 12 dana Blitzkriega. To je bio logičan ishod velikosrpske politike, temeljnog uzroka unutarnjih sukoba u Jugoslaviji, okruženoj neprijateljskim susjedima - Mađarima, Bugarima i Albancima - koji su operacije Osovine protiv velikosrpstva smatrali i svojom dužnošću i svojim nacionalnim interesom.

Takav je bio neslavan pad Velike Srbije u obliku jugoslavenske monarhije, pad koji su favorizirali njezini zaštitnici, posebno Francuska, 1919. godine, koji su se nadali da će uvećana Srbija postati temelj njihova političkog i obrambenog sustava u srednjoj i istočnoj Europi. Uzalud su predstavnici velikosrpske politike u egzilskoj vladi u Londonu tada pokušavali spasiti svoj ugled hiperboličkim preuveličavanjem podviga nacionalističkih gerilaca Draže Mihailovića, koji su uglavnom ubijali Hrvate, katolike i muslimane. Tek su komunisti organizirali istinske gerilske akcije i stekli podršku srpskih masa svojim programom osvete protiv Hrvata i Makedonaca, Nijemaca i Mađara te obnove Jugoslavije pod ruskom zaštitom.

Bitno je naglasiti da su se u oba svjetska rata Srbi borili isključivo u svojstvu ruskih štićenika i saveznika. Pokušaj da se Srbija, nakon pada carske Rusije, učini saveznikom zapadnih demokracija potpuno je propao. Štoviše, stvaranje višenacionalne jugoslavenske države pod srpskom dominacijom, s neizbježnim unutarnjim i vanjskim sukobima, može se smatrati jednim od izravnih uzroka komunističke revolucije. Lišavanjem Hrvata i drugih naroda Jugoslavije prava na samoodređenje nakon Prvog svjetskog rata, Srbiji nije pomognuto, dok su čitavi narodi koji su mogli biti korisni članovi europske zajednice, zajedno sa Srbima, podvrgnuti komunističkoj vlasti.

General de Gaulle pokazao je energiju i jasnoću vizije u demontiranju francuskog kolonijalnog carstva i osmišljavanju novih oblika suradnje s bivšim kolonijalnim narodima. U Europi nije oklijevao pružiti pomirljivu ruku susjednom njemačkom narodu, shvaćajući da dobri odnosi između dvije velike europske nacije predstavljaju bitan uvjet za europsku suradnju i novu ravnotežu u podijeljenom svijetu. Nije oklijevao poduzeti druge mjere, zanemarujući protivljenje, kritike i pomiješane osjećaje domaćeg i međunarodnog javnog mnijenja. Previdio je dobro poznato miješanje komunističke Jugoslavije u francuske interese tijekom rata u Alžiru, što je dovelo do prekida diplomatskih odnosa između Pariza i Beograda. Sve je to činio i nastavlja činiti, vjerno odražavajući svoje uvjerenje u pravo naroda da budu gospodari vlastite sudbine.

Nema sumnje, dakle, da general de Gaulle posjeduje dovoljno duha i karaktera da provede reviziju tradicionalne francuske politike u jugoistočnoj Europi, koja ne favorizira suživot i napredak u turbulentnoj regiji. Nijedan Hrvat ne zahtijeva da itko, a ponajmanje Francuska, djeluje protiv vlastitih interesa, niti protiv prava Srbije. Ono što je poželjno, u interesu svih izravno pogođenih naroda, uključujući Srbiju, i radi međunarodnog dobra, jest da se ne potiče šovinizam ili ekspanzionizam, olakšavajući ostvarenje demokratskog prava na samoodređenje za sve narode jugoistočne Europe.

U sadašnjim okolnostima, od zapadnih vlada se ne traži niti se očekuje da podrže revolucionarne pokrete usmjerene na poticanje naroda na ustanak protiv komunističkog režima ili na pomoć u raspadu bilo koje od postojećih država. Ono što se opravdano može očekivati jest da se ne poduzimaju nikakve mjere protiv prava potlačenih naroda na otpor na unutarnjoj političkoj sceni. Nije ispravno da se hrvatskim izbjeglicama, poštujući zakone zemalja u kojima žive, onemogućuje izražavanje, u okviru demokratskih ideala, patnje i težnje svog naroda, koji ima pravo na slobodu, baš kao i svi drugi narodi bez razlike, barem kao bivše francuske kolonije.

Naše nezadovoljstvo podrškom koju je Francuska pružila velikosrpskim vladama ne ide toliko daleko da nas sprječava da vidimo motive koji su vodili Francusku, posebno zato što hrvatski narod, zbog svojih duboko ukorijenjenih demokratskih osjećaja, nikada nije prestao simpatizirati zapadne demokracije čak ni kada su podržavale velikosrpsku diktaturu unatoč legitimnim interesima i pravima hrvatskog naroda. Znamo da je ovo bolno poglavlje europske povijesti, obilježeno politikom moći i nacionalnim kontrastima, koji srećom postupno nestaju.

Zapadne demokracije su 1918. i 1945. degradirale Hrvatsku – bez naše krivnje, isključivo zbog našeg geografskog položaja i prirodnih veza s narodima srednje Europe koje su iz toga proizašle – u korist ruskih i velikosrpskih političkih koncepcija. Zbog ovog nesretnog sveukupnog razvoja događaja, normalan proces integracije Hrvatske u demokratske osjećaje i težnje njezina naroda bio je otežan.

Ono što se 1918. i 1945. nazivalo nacionalnim oslobođenjem zapravo je značilo novi oblik ropstva, dominaciju jednog naroda nad drugima, održavanu prvo kao srpska vojna i dinastička diktatura, a zatim kao komunistička, uvijek u korist interesa uvećane Srbije, koja je bila i ostala potencijalni eksponent sovjetskog imperijalizma, dok Hrvatska, u skladu sa svojom tisućljetnom tradicijom, sanja o uključivanju u europsku zajednicu, prikladniji okvir od navodne jugoslavenske unije.

Nasuprot tome, moderna Srbija, vjerna svojim tradicijama, neprestano se nastoji nametnuti kao eksponent ekspanzionizma u jugoistočnoj Europi - prije carskog imperijalizma, sada sovjetskog imperijalizma. Stoga je pitanje relevantno: Može li se podržavanje ekspanzionističkih težnji Srbije na štetu nacija sa zapadnom orijentacijom i tradicijom, poput Hrvatske i Slovenije, smatrati ispravnom politikom, uzimajući u obzir i opće i francuske interese?

Vjerujemo da smo u prethodnom izlaganju francusko-srpskih odnosa prije i poslije Prvog svjetskog rata pokazali da su nade koje su mnogi Francuzi polagali u Srbiju bile potpuno iznevjerene. Nadalje, u ovim novim okolnostima, kada se ulažu napori da se izglade razlike između europskih sila - uzroka dva svjetska rata - politika temeljena na bezuvjetnoj podršci Srbiji protiv potlačenih naroda Jugoslavije - većine stanovništva te višenacionalne države - i protiv gotovo svih njezinih susjeda mora proći sveobuhvatnu reviziju. Inzistiranje na starim stavovima, rođenim u okviru zastarjele politike moći, nedostojno je državnika širokih vizija poput generala de Gaullea.

Bilo bi apsurdno da bilo kojoj europskoj sili uskratimo pravo jačanja utjecaja u zemljama srednje i istočne Europe. Međutim, smatramo da je potrebno procijeniti sredstva koja vode do tog cilja. Uzmimo za primjer Sjedinjene Države, koje su - kao što je dobro poznato - nakon sukoba Staljin-Tito smatrale prikladnim pružiti značajnu ekonomsku, vojnu i političku pomoć jugoslavenskom komunističkom režimu, bez nametanja ikakvih političkih uvjeta.

Iako vjerujemo da to nije bio najbolji način za produbljivanje pukotina u dotad monolitnom sovjetskom bloku - što je bio cilj onih u Washingtonu koji su zagovarali bezuvjetnu pomoć jugoslavenskim komunistima - ne možemo zanemariti da bi masovna američka pomoć neizravno ubrzala prirodni proces slabljenja sovjetskog utjecaja u istočnoj Europi s jedne strane, i političkog pritiska komunističke diktature u Jugoslaviji s druge strane.

Trenutno, u komunističkoj Jugoslaviji, problem krize režima i same države, rastrgane nacionalnim antagonizmima, postaje sve očitiji. Taj proces ni na koji način ne može ići u prilog interesima Sovjetskog Saveza. Stoga su, oslanjajući se na podršku Moskve, Ranković i njegova srpska skupina pokušali "sukarnizirati" Tita, jer je previše popustio protivnicima centralizma Beograda, koji je, po njihovom mišljenju, ugrožavao opstanak režima i države.

Tito je uspio osujetiti Rankovićeve planove, koji su podrazumijevali potpunu podršku Jugoslavije Sovjetskom Savezu kao jamcu srpske nadmoći nad ostalim jugoslavenskim narodima, ali je morao stati na pola puta: morao je poništiti optužbe protiv Rankovića i održati srpsku kontrolu nad komunističkom tajnom policijom, dok je izvana stvarao još bliže veze sa Sovjetskim Savezom. Proces decentralizacije u korist potlačenih i ekonomski eksploatiranih jugoslavenskih naroda, iskorištavanih u korist Srbije, bio je zaustavljen ili barem odgođen. To se jasno pokazalo represijom nad hrvatskim intelektualcima koji su odbacivali ravnopravnost hrvatskog književnog jezika sa srpskim, koji su vlasti nametale kao službeni jezik Hrvatske.

Kao što smo vidjeli, u toj nevolji Tito je tražio pomoć od francuske vlade protiv slobodnih hrvatskih intelektualaca i, nažalost, ju je dobio. Stoga se vrijedi zapitati je li ova podrška komunističkoj diktaturi i srpskoj dominaciji nad potlačenim narodima Jugoslavije doista pravi put, koji vodi jačanju francuskog utjecaja u srednjoj i istočnoj Europi, a posebno u Jugoslaviji.

Podržavanje srpske supremacije, koja uživa podršku Sovjetske Rusije, znači zaustavljanje prirodnog evolucijskog procesa usmjerenog na dodjelu više individualnih i nacionalnih prava i sloboda potlačenim narodima Jugoslavije, uključujući i Srbe. Sigurno je da se velika većina Srba ne može pomiriti s ponižavajućom ulogom čuvara prisilnog državnog jedinstva i, štoviše, služiti interesima unutarnjeg i međunarodnog komunizma, koji je čak i srpskom narodu oduzeo temeljne slobode.

Stoga, ni oni Francuzi koji ne razumiju koliko je za francuske interese bila štetna podrška velikosrpskom ugnjetavanju potlačenih naroda Jugoslavije, niti oni koji ne uzimaju u obzir da se u eri europskog pomirenja pitanje kako Francuska pristupa svom stavu o pravima Hrvatske i Slovenije na slobodu postavlja neovisno o prošlim sukobima između europskih sila, nemaju razloga inzistirati, iz sentimentalnih razloga, na bezuvjetnoj podršci svake jugoslavenske vlade, pa i komunističke, u borbi protiv protivljenja velikosrpskoj koncepciji jugoslavenskog jedinstva, što je također u sferi ruskih interesa.

Kada su u pitanju odgovorni čimbenici i prosvijećeno javno mnijenje Francuske, koje toliko poštuje individualnu i nacionalnu slobodu, s pravom se nadamo da će se shvatiti jednostavna istina: nemoguće je učvrstiti utjecaj Francuske čineći isto što i Sovjetski Savez i u njegovom interesu. Jer Moskva podržava centralizam Beograda protiv zagovornika decentralizacije među samim jugoslavenskim komunistima, nadajući se da će privući velikosrpske krugove kroz solidarnost njihovih interesa.

Stoga su to ciljevi suprotni onima Treće Republike, koja je doprinijela stvaranju i održavanju Kraljevine Jugoslavije pod srpskim vodstvom, a smatra se i dijelom obrambenog sustava protiv sovjetskog uplitanja. Nastavak politike bezuvjetne pomoći Srbiji pod komunističkim vodstvom u vrijeme kada se Jugoslavija, u temeljnim pitanjima, slaže sa Sovjetskim Savezom, nema nikakvog smisla, kako s gledišta francuskih interesa tako i interesa slobodnog svijeta.

Ako ne možemo očekivati da će zapadni državnici djelovati poput komunističkih vođa, odnosno da će u Jugoslaviji podržavati struje i trendove koji su im povoljni, bilo bi logično da barem ne pružaju podršku nositeljima sovjetskog utjecaja na štetu snaga koje, braneći individualne i nacionalne slobode i prava, također rade u korist procesa koji može ići samo u korist snaga slobode u svijetu.

Intelektualac i sloboda

U čast hrvatskom piscu Vinku Nikoliću

Carlos Alberto Erro, Buenos Aires

U ime Argentinskog društva pisaca, imam čast sudjelovati u ovom događaju u čast i obranu hrvatskog pisca Vinka Nikolića ( ). Sudbina hrvatskog pisca, ili pisca bilo koje druge nacionalnosti, ne može biti ravnodušna argentinskim piscima, jer vjerujemo da je sloboda cilj čovječanstva i da su, kako je general San Martín rekao u Limi, "svi liberalni ljudi svijeta braća". Služenje jednog čovjeka utječe na slobodu svih ljudi. Kada je pisac ugnjetavan bilo gdje na Zemlji, ugnjetavani su svi pisci na Zemlji. Kao što je Juan Bautista Alberdi prikladno rekao: "Čovjek se svakim danom sve više uvjerava da mu ništa što se događa u svijetu nije strano i da sunce više ne zalazi nad njegovim područjem."

Alberdi, veliki argentinski mislilac, shvatio je prije svih da tehnološki napredak, posebno u području komunikacija, stvara novu sociološku stvarnost, koju je nazvao "Svjetski narod", koja nužno zahtijeva svjetsku vladu, što je djelomično ostvareno s Ligom naroda i Ujedinjenim narodima. Liga naroda, za njega - iako nije doživio da je vidi u potpunosti ostvarenu - bila je institucionalna projekcija tog sociološkog fenomena koji je nazvao "Svjetski narod".

Ali pretpostavimo da se ovo fantastično smanjivanje svijeta, koje je rezultat tehnološkog napretka, a koji je uklonio velike udaljenosti, nije dogodilo. I dalje bismo imali imperativnu dužnost proglasiti svoju solidarnost s piscem koji je pretrpio progon i ostrakizam zbog vjernosti svojim idealima; i dalje bismo morali reći: "Vinko Nikolić, uz tebe smo..."

I morali bismo to reći jer smo pisci i jer smo Argentinci. Kao pisci, znamo da nema goreg, sterilnijeg i ponižavajućeg okruženja od onog u kojem vlada nedostatak slobode. Kao Argentinci, znamo da je sama bit tradicije naše nacije, od dana njezina rođenja u svibnju 1810., sačinjena od odanosti slobodi i poštovanja i uvažavanja prava ljudske osobe.

Moreno, vodeći duh svibnja - kako ga je Mitre nazivao - proglasio je na stranicama "Gazete", nekoliko dana nakon Revolucije, da je opasna sloboda bolja od mirnog ropstva, da su to sretna vremena, kako je rekao Tacit, kada čovjek može osjećati što želi i reći što osjeća, a u poznatom Dekretu o suzbijanju počasti od 8. prosinca 1810. u njegov operativni dio upisao je ovaj koncept koji se čini iskovan u žaru tirade:

"Jer nijedan stanovnik Buenos Airesa, bio pijan ili spavao, ne smije gajiti osjećaje protiv slobode svoje zemlje." Godine 1811. Trijumvirat je izdao Dekret o slobodi tiska, koji je učvrstio načelo da se ideje mogu objavljivati bez prethodne cenzure. Odmah nakon toga izdat je Dekret o individualnoj sigurnosti, koji je potpisao Bernardino Rivadavia kao tajnik, a čije klauzule divno izražavaju načela koja štite ljudsku osobu.

Bio je to Esteban Echeverría, stjegonoša Generacije iz 1837., koji je, suočen s tiranijom, izjavio: "Sloboda, poput diva u basni, sa svakim padom ponovno stječe novi duh i snagu: oluje je veličaju, a mirno more je obožava." A Juan Bautista Alberdi rekao je da je sloboda tiska najosnovnija ljudska sloboda i da bez nje ne može postojati sloboda.

Sloboda tiska, dodao je, je nedodijeljena moć koju poglavar, odnosno suvereni narod, zadržava za sebe kako bi predstavnika, odnosno onoga koji vlada, obavještavao o tome kako želi da obavlja svoje dužnosti. Bartolomé Mitre, tijekom poznatih Lipanjskih dana 1852., rekao je da sloboda u sebi pronalazi put do ispravljanja pogrešaka i da je poput Ahilovog koplja koje liječi rane koje nanosi. I veliki Sarmiento preporučio nam je da činimo isto što je činio i on, koji je uvijek činio ono što je smatrao ispravnim bez traženja dopuštenja od šefa policije.

Osporili bismo cijelu ovu tradiciju kada bismo se suočili sa slučajem poput Vinka Nikolića, koji nije mogao živjeti u svojoj zemlji jer se nije pokoravao Titovom komunističkom režimu i koji također nije mogao živjeti u Francuskoj jer su ga vlasti de Gaulleove vlade, postupajući na vrlo prijekorni način, protjerale iz te zemlje koju smo svi smatrali utočištem slobode u svijetu i koju smo tako često prizivali riječima Leopolda Lugonesa: "Slatka Francuska, naša majka, majka slobodnih ljudi."

Kao liberalni ljudi, prije šest godina, preuzimajući vodstvo SADE-a (Argentinskog društva pisaca), izjavili smo: "Ne smatramo se posjednicima istine, već tragačima za njom, i stoga se moramo suočiti i, ako je moguće, obogatiti svoje razumijevanje razumijevanjem onih koji ne misle kao mi. Fanatik, s druge strane, ili onaj koji ispovijeda estetske, političke ili ideološke dogme, ne dopušta dijalog i umjesto da uvjeri druge, zainteresiran je prisiliti ih da misle kao on, bilo kojim sredstvima, bilo pritiskom ili silom.

Mogućnost dijaloga je, duhovno, sam temelj demokracije i slobode." Naše doba, obilježeno propagandom zahvaljujući nevjerojatnom napretku komunikacijske tehnologije, pokazuje pogubnu sklonost razmišljanju u sloganima, pretplati se na mitove. A razmišljati u sloganima ili mitovima znači razmišljati na radikalno neznanstven način. Jer, što je slogan, što je mit? Slogan, mit su pretpostavljene istine koje se prihvaćaju izvan racionalne kritike i slobodne misli. Ispitivanje.

Jedini znanstveni stav, odnosno jedini stav vjeran istini, jest onaj Sokrata, koji započinje tvrdnjom da zna samo da ništa ne zna, ili onaj Descartesa kada na početku "Rasprave o metodi" stavlja "cogito, ergo sum" "Mislim, dakle jesam". Oni koji nastoje uvjeriti dijalogom pokazuju više vjere u svoju istinu od onih koji je pokušavaju nametnuti silom. Dijalog je poštivanje i razmatranje drugih. Dijalog, ljubaznost razuma, uvijek je, u svojoj srži, počast našim bližnjima.

Svijet je sve više podijeljen na afirmacije i negacije i više ne živi uživajući u svojim sumnjama, napisao je Chesterton oko 1935. Kontemplativna vjera u slobodu je neučinkovita i urotila se protiv njezine trajne prirode. Ono što je potrebno je dinamična vjera, koja nadilazi puko kretanje, ulaganje napora i žrtava koje su neophodne u sadašnjoj fazi, kako sloboda ne bi podlegla. Vjera kao borba, kao korijen koji hrani i jača borbenost.

I sloboda je ugrožena sve dok se dva aspekta koja Erich Fromm u njoj razlikuje - "sloboda od" i "sloboda za" - ne ostvare u potpunosti istovremeno. "Sloboda od" je ono što nas štiti od prisile, cenzure i, općenito, od prepreka našim zakonitim postupcima. "Sloboda za" je svijest o pozitivnom cilju kojem težimo, oslobođeni pravnih ili političkih ograničenja; to je znanje zašto želimo slobodu.

Suvremeni čovjek nije zadovoljan time da jednostavno nije ugnjetavan ili prisiljen; on također zahtijeva da se vlada vodi na način da se, unutar okvira slobode, osjeća uključenim u kolektivni napor za poboljšanje svojih životnih uvjeta i sudbine svoje zemlje i društva. Samo na taj način moderni čovjek prevladava svoju usamljenost i bespomoćnost te osjeća da su mu bližnji njegova braća i sestre. Samo na taj način sloboda istinski cvjeta i postaje neuništiva.

Totalitarni režimi, bilo desni ili lijevi, prekidaju dijalog. Zato su uvijek pogubni za čovječanstvo i razvoj ljudske osobnosti. Oni osakaćuju duh, a s njim i kulturu. Zato su oni koji, poput pisca Vinka Nikolića, u čiju smo se čast okupili danas poslijepodne, progonjeni jer su slobodni ljudi, nosioci velikog cilja i svi im dugujemo veliku zahvalnost.

Ono što brane, ono što utjelovljuju, daleko nadilazi njihovu osobnu sudbinu. To je usko povezano s napretkom duha i trajnim nasljeđem ljudske kulture.

Suverenitet naroda, sloboda tiska, izražavanja, bogoslužja, udruživanja i okupljanja, sloboda neslaganja, zaštita i poštovanje prava ljudske osobe i privilegije političkih manjina nisu nadgradnja buržoaske ekonomije; naprotiv, oni su bitni principi političke civilizacije, koje je čovječanstvo iskovalo stoljećima truda i patnje, nezamislivi bez grčke filozofije i kršćanstva; oni su rezultat prodiranja etike u politiku, a onog dana kada bi nestali, ogromna masa tame prekrila bi zemlju. Imao sam priliku reći ovo na nacionalni praznik Hrvata i ponavljat ću to dok god imam daha to izraziti.

A ako je sloboda nužan uvjet za osobu općenito, to je još više u specifičnom slučaju intelektualca, filozofa, mudraca, pisca ili umjetnika. Primjer Vinka Nikolića to ilustrira. Rad intelektualca uvijek se odvija u spekulativnom području i, zbog toga što je spekulativan, odnosi se na apsolutno ili relativno idealan svijet. Stoga se jedna od glavnih zasluga intelektualca sastoji u predlaganju idealnih egzistencija za stvari.

Morajući na ovaj način postupati iz organskog razloga, zbog fatalnosti same svoje konstitucije, uloga intelektualca je nametanje idealnih zahtjeva stvarima. Morajući na ovaj način postupati iz organskog razloga, zbog fatalnosti same svoje konstitucije, intelektualac je biće kojem je najteže u potpunosti se uskladiti sa stvarnošću; to objašnjava zašto se kroz povijest pravi intelektualac pojavljuje kao disident, kao nezadovoljan pojedinac, i zašto, ako je uključen u politiku, stalno je u neslaganju.

Ali manifestacije neslaganja, disidentstva, moguće su samo u slobodnom režimu. S potisnutom slobodom, intelektualac je osuđen na inerciju; on se guši. To, međutim, ne znači da je intelektualac obvezan biti ništa drugo nego kritičar društva i politike. Kreativni stav, afirmativni stav, jednako je karakterističan za pravog intelektualca kao i kritička funkcija; štoviše, osnova rada svakog autentičnog i velikog intelektualca, svakog intelektualca koji nije neuspjeh, uvijek je kreativna, jer razrada načela, doktrine ili apsolutno ili relativno idealnog svijeta podrazumijeva izvanredan kreativni ili rekreativni napor.

Intelektualac može čak - i imamo mnogo sjajnih primjera za to - zauzeti potpuno pozitivan politički stav; ali ako ostane vjeran sebi, ako ne napusti svoje stanje intelektualca, ponašanje koje opaža mora biti vrlo različito od ponašanja čovjeka od akcije ili političara. Pretpostavimo, na primjer, da stvara političku teoriju ili teoriju iz koje proizlaze političke posljedice; Nakon što se njihovi politički prijedlozi provedu u praksi, intelektualac, suočen s rezultirajućom konkretnom organizacijom, ne može izbjeći formuliranje zahtjeva s idealnog stajališta, dok će se čovjek akcije i političar, stavljeni u ravnopravan položaj, posvetiti obrani stvarnosti koja proizlazi iz njihovih ideja pod svaku cijenu.

Spekulativni rad je bezvrijedan ako ne počiva na objektivnosti, nezainteresiranosti i nepristranosti. U prirodnom poretku i u podjeli rada u društvu, intelektualcu je dodijeljena funkcija objektivnog, nezainteresiranog i nepristranog razmišljanja. Priroda te funkcije stavlja ih pod niz imperativa koji se ne odnose na čovjeka akcije ili političara. Intelektualac ima temeljnu dužnost autentičnosti, odanosti svom načinu razmišljanja i osjećanja u svakoj situaciji, vjernosti onome što mu njihovo najdublje biće nalaže u vezi sa svakim problemom.

Velika vrlina intelektualca je poštenje u području misli. Suprotno tome, njegov najveći grijeh, njegov najozbiljniji propust, jest izdati samog sebe, napraviti kompromis s nečim što je odbojno njegovoj savjesti, šutjeti ili iskriviti ili izobličiti svoj sud o stvarnosti. Ne može postojati velika misao ako se ne razvija u atmosferi moralne čistoće. Misao, da bi postala velika, mora započeti time što je čista.

Svaki dan osjećam sve veću sklonost povezivanju logike s moralom, potvrđivanju apsolutne ovisnosti između vrijednosti misli i ispravnosti misli. Ne mogu zamisliti - u ovom trenutku mi se čini nepopravljivom kontradikcijom - da velika, plodna misao može nastati ako onaj tko je izražava vara samog sebe. Čemu služi intelektualac koji, iz razloga svrsishodnosti ili praktičnosti, ušutka svoje autentično svjedočanstvo o svijetu? On nam uskraćuje jedino što bi nas moglo zanimati. Vara nas i izdaje samog sebe.

Potreba da se u svakom trenutku bude vjeran sebi, da se misli s integritetom unatoč oslobođenim strastima - koje ponekad poprimaju oblik previranja, a ponekad velikih kolektivnih pokreta s kojima se Domovina, Nacija, Država identificiraju - znači da intelektualac živi u stalnoj opasnosti da ostane sam, sa svima protiv sebe. A pravi intelektualac se prepoznaje po svojoj sposobnosti da bude sam sa svojom savješću.

Sposoban je od pravedne savjesti napraviti nepobjedivi bedem. Strah od samoće, strah od razočaranja plješćućeg zbora, karakteristike su osrednjeg ili lažnog intelektualca. Ali mogu se podudarati i sa znatnim intelektualnim statusom; u takvim slučajevima autor je izgubljen, ne zbog nesposobnosti, već zbog kukavičluka. Vinkovo Nikolićevo ponašanje uči nas da pripada vrsti pravih intelektualaca.

I intelektualac ne smije odustati od svog karakterističnog stava prema stvarima, čak i ako u današnjem dobu društvene preferencije naginju ljudima od akcije, a politika prodire u svaku domenu, već naprotiv, mora je učiniti svojim ponosom, svojom vjerom, svojim simbolom, jer obavlja nužnu, nezamjenjivu funkciju, a njegov je stav koji se ne može održati bez velikih žrtava i stoga podrazumijeva pravu aristokraciju ponašanja.

Moje suosjećanje u potpunosti leži uz one, rekao sam 1936., koji u ovom zbunjujućem času nisu dopustili da ih odnese turbulentna oluja i koji su ponosno održali svoj položaj intelektualaca, odnosno ljudi sposobnih za integritetno razmišljanje; s onima koji su sačuvali dovoljno slobodan duh da nastave postavljati idealne zahtjeve čak i najnasilnijim agresivnim režimima i odbili pozdraviti kao savršenu panaceju ono što nije ništa više od očajničkog bijega, koliko god grandiozan i težak bio, od kaosa; s onima koji su se istaknuli suočeni s bijedi stoljeća, da upotrijebimo izraze kojima je jedan francuski časopis opisao doktrinarne pokušaje mlađe generacije usmjerene na prevladavanje trenutnih političkih režima. Moje suosjećanje leži uz buntovnike poput Vinka Nikolića.

U ime argentinskih pisaca, kažemo mu da nije sam; da cijenimo njegovu žrtvu i njegov trud te da znamo transcendentalni značaj njegovog stava. Argentinsko društvo pisaca objavilo je izjavu prosvjeda i solidarnosti u vezi s protjerivanjem hrvatskog pisca iz Francuske i obratilo se Société des Gens des Lettres u Parizu, tražeći njegovu intervenciju kako bi se ispravila ova nepravda. U ime Argentinskog društva pisaca, nadahnuti idealima koji hrane i definiraju tradiciju naše zemlje, poručujemo slavnom prognaniku da nam je iskrena želja vidjeti ga natrag u domovini i da se žarko molimo da to bude moguće bez odgode, kako bi konačno mogao živjeti u slobodi blizu zelenih livada, sjenovitih šuma, prekrasnih jadranskih obala svoje voljene Hrvatske.

Tiskar Dobrić Dobričević (Boninus de Boninis)

Antun Nizeteo, Sveučilište Cornell, Ithaca, SAD

Izum tiskarskog stroja imao je posljedice čak i u zoru hrvatske kulture. Prvi hrvatski tiskarski stroj, u Kosinju, Hrvatska (ili Senju, 1483.), zabilježen je već 1482. Međutim, prije toga, hrvatski pisci Nikola Modruški (1474.) i George Sizgorić (1477.) tiskali su svoja djela na latinskom jeziku. Usput, prvo pjesničko i umjetničko djelo tiskano na hrvatskom jeziku je Marulćeva poema Judita (tiskana u Veneciji 1521.; samo jedan primjerak ovog prvog izdanja preživio je u Hrvatskoj, u knjižnici franjevačkog samostana u Dubrovniku).

Međutim, krajem 15. stoljeća, imena hrvatskih obrtnika ističu se u povijesti europskog tiskarstva, naime: Andrej Patašić, Dobrić Dobričević (Bonus de Boninis), Gregorius Dalmatinus, Blaise Baronić, Bartul Pelušić i nekoliko drugih. Svi su radili u susjednoj Italiji, posebno u Veneciji, gdje je, iz ekonomskih i kulturnih razloga, umjetnost tipografije više napredovala tijekom 15. stoljeća nego u drugim europskim središtima.

Dobrić Dobričević rođen je na otoku Lastovu 1454. godine. Lastovo je tada bio teritorij Dubrovačke Republike, pa se Dobričević smatrao građaninom te republike, uključujući "di Raguxi", "de Ragusa", što znači "iz Dubrovnika", u svoj latinski potpis i kolofone. Rođen u hrvatskoj obitelji, njegovo prezime pojavljuje se već u 14. stoljeću u svojim hrvatskim varijantama: Dobričević, Dobric, Dobrojevic. Kasnije je koristio i latinizirane oblike Bonin, Boninus i Boninis te je, slijedeći običaj tog vremena, u skladu s tim potpisivao svoja djela.

Dobričević je tiskarski zanat naučio u Veneciji, prvo u radionici svog sunarodnjaka Andreasa Paltasića, podrijetlom iz Kotora. Godine 1478. objavili su izbor iz Lactantiusovog djela *De divinis institutionibus adversus*, kao i možda druga manje poznata tiskana djela. Tek je u Veroni Dobričević počeo samostalno raditi, tiskajući 1481. Fuvijev *Roma ristaurata*, a kasnije i njegovu *Italia illustrata*.

Također u Veroni tiskao je priručnik *Gramma metrice scripta* Alessandra de Veila Dei. Prema određenim katalozima i ranijim svjedočanstvima, ovo bi bila jedna od Dobričevićevih vrlo rijetkih inkunabula, iako se zna da je jedan primjerak sačuvan, na primjer, u knjižnici Sveučilišta u Torinu. Iz tog razdoblja ističe se njegovo remek-djelo, i u latinskom i u talijanskom izdanju, *De re militari* Roberta Valturija, slavnog graditelja utvrda u službi Sigismonda Valateste, ilustrirano drvorezima prema crtežima Mattea de' Pastija.

Dobričević će kasnije usavršiti ovaj žanr ilustracije u nekim svojim djelima, poput izdanja Danteove *Božanstvene komedije*, a još više u tiskanju Ezopovih basni. Dobričević je tiskao ukupno četiri knjige u Veroni. Naš majstor će provesti mnogo više vremena u Bresciji (od 1483. do 1491.). Iz tog razdoblja znamo za 38 inkunabula Dobričevića. Burger smatra - a to mišljenje dijele Badalić i Donati - da je Dobričević tiskao ukupno 43 knjige: četiri u Veroni, 38 u Bresciji, a u Lyonu je samostalno objavio (1499.) knjigu molitvi.

Badalić procjenjuje da knjižnica Britanskog muzeja posjeduje najveći broj inkunabula (ukupno 22) našeg majstora. Manji broj njegovih djela sačuvan je u Hrvatskoj, prvenstveno u bogatoj zbirci bibliofila i znanstvenika Baltasara Bogišića, koja je sada dio znanstvene knjižnice Cavtata kod Dubrovnika.

Dobričević je napustio Bresciju 1491. i, vjerojatno sada financijski siguran, mogao se odreći tiskarstva i više se posvetiti prodaji knjiga i izdavaštvu. Već 1494. objavio je u Veneciji djelo Williama Aegiddija iz Zelanda, *Super caelestium motuum indagatione sine calculo*, a 1499.-1500. u lionskom izdanju ("expensis Bonini de Boninis Dalmatini") objavljena je spomenuta knjiga *Officium B. V. Mariae*, djelo francuskih tiskara N. de Benedictusa i J. de Suiga.

Možda i drugi molitvenici i misali. Dobričević je tada bio u Lyonu kao agent Mletačke Republike. Morao je biti vješt diplomat, s obzirom na to da ga je mletačka vlada poslala kao delegata za pregovore s francuskim i ugarsko-hrvatskim dvorovima. Poznato je da je slao tajna izvješća o svojim misijama Vijeću desetorice. Kasnije ga je Venecija imenovala inspektorom žitnica ("incettatore di granaglie"), položaj koji je obnašao sve do povlačenja u Treviso gdje je, do svoje smrti 1528. godine, bio dekan katedralnog kaptola.

Dubinu Dobričevićeve ljubavi prema rodnom kraju dodatno svjedoči veliko platno koje je poklonio crkvi Gospe na Lastovu krajem 16. stoljeća. Na toj se slici još uvijek može vidjeti Dobričevićev lik, kako ga je naslikao njegov prijatelj, talijanski umjetnik P. F. Bissolo. Njegova ljubav prema rodnom mjestu također je vidljiva u posveti koju je dao svom prijatelju Jurju Kružiću u izdanju Gilesovog djela *Super caelestium motuum indagatione sine calculo* (Venecija, 1494.).

Juraj Kružić (Georgius de Cruce), biskup, humanist i astronom, bio je, kao što je dobro poznato, jedan od najučenijih Hrvata svog vremena; miljenik kralja Matije Korvina, bio je potomak ugledne, sada izumrle, obitelji iz Regusine. Brayer je, prije više od šezdeset godina, ističući prirodu ove posvete, prikladno zaključio: "da nam ovaj iznimno rijedak književni dokument nudi dokaz da je Dobričević bio u kontaktu sa svojim rodnim gradom i, posebno, da je uživao naklonost biskupa Kružića."

Među relativno malobrojnim Dobričevićevim djelima ističu se dvije inkunabule: Aesopus moralisatus (Brescia, 1487.) i izdanje Danteove Božanstvene komedije (Brescia, 1487.). Obje knjige bile su ilustrirane drvorezima, i dok je Ezopus, zbog svog grafičkog i tipografskog karaktera, prezentacije i materijala, jedan od najizvrsnijih proizvoda Dobričevićeve tiskare, Danteovo izdanje je važnije u bibliografskom i povijesnom smislu. Iako ove inkunabule nisu jako rijetke, vrijedi spomenuti da je jedan primjerak sačuvan i u Hrvatskoj. Ezopova djela nalaze se u franjevačkoj knjižnici na Visovcu, a Danteova Božanstvena komedija u knjižnici Državnog arhiva u Zadru.

U spomenutom djelu o inkunabulama u Hrvatskoj (žalostno je što u navedeno djelo nisu uključene hrvatske pokrajine Bosna i Hercegovina), Badalić ističe da je Brodičević bio jedan od najkultiviranijih tiskara svog vremena i da se njegova izdanja ističu među onima iz 16. stoljeća, zaključujući: "Ako pogledamo tematiku Brodičevićevih izdanja, shvaćamo da on, poput Patasića, preferira svjetovne teme, a u njegovo vrijeme takav je stav bio progresivan u izdavačkoj djelatnosti; od 19 izdanja sačuvanih u Hrvatskoj, šest se bavi poviješću (Plutarh, Makrobije, Blond, Bergomensis); tri filologijom (Var, Fest, Nonije); sedam izdanja književnosti (Ezop, Alighieri, Katul, Gelije, Propercije, Laktancije, Tibul); dva izdanja odnose se na pravo (Ubaldis, Statuta Cremovia); jedno izdanje odnosi se na religiju (Ludovicus A. Turri).

Badalić zatim napominje da Britanski muzej, koji posjeduje 22 izdanja od Dobričeviću nedostaje "njegovo vrijedno izdanje Dantea Alighierija (1487.), koje se čuva u Državnom arhivu u Zadru". Zanimljivo je primijetiti da se relativno velik broj Dobričevićevih izdanja nalazi u sjevernoameričkim knjižnicama: 27 ih je katalogizirano i verificirano, te u više primjeraka. Možda su neka u posjedu anonimnih vlasnika.

Prema Goffu, Kongresna knjižnica u Washingtonu posjeduje dva primjerka Dobričevićevog izdanja Ezopa, a Danteova Božanstvena komedija našeg glavnog tiskara navedena je u katalozima 21 sjevernoameričke knjižnice.

Većina Dobričevićevih inkunabula pronađenih u Sjedinjenim Državama nije navedena u Badalićevom katalogu, što znači da ili ne postoje ili barem nisu registrirane u Hrvatskoj. Značajan broj Dobričevićevih izdanja pronađenih u Sjedinjenim Državama posljedica je razvoja i opsežnih fondova američkih znanstvenih knjižnica.

Što se tiče izdanja Danteove Božanstvene komedije, od koje postoji nekoliko primjeraka u američkim knjižnicama, uz već navedene razloge, treba naglasiti da je ovo izdanje važno izdanje Dantea ne samo iz perspektive bibliofila već i iz bibliografske perspektive, budući da je važno znati da su brojne zbirke u Sjedinjenim Državama posvećene Danteu.

Neosporna je činjenica, na primjer, da Danteova knjižnica na Sveučilištu Cornell u Ithaci, SAD, sa svojih 13 000 svezaka, predstavlja najpotpuniju zbirku tiskanih djela o Danteu na svijetu. Zbirku je u prošlom stoljeću osnovao prvi knjižničar Cornella, cijenjeni bibliograf i znanstvenik Willard Fiske. Dok se neke europske knjižnice i zbirke mogu pohvaliti posjedovanjem neprocjenjivih rukopisa ranih izdanja Dantea, koliko ja znam, ne postoji druga knjižnica na svijetu koja je potpunija u pogledu tiskanih djela Dantea i o Danteu od one Danteove knjižnice na Sveučilištu Cornell.

Ova bogata knjižnica posjeduje, na primjer, uz prvo tiskano izdanje Božanstvene komedije (Foligno, 1472.), Convivio (1490.), Vita Nova (1576.), te firentinsko izdanje Božanstvene komedije (1481.). Ovo izdanje, kao što je dobro poznato, ilustrirano je gravurama koje se općenito pripisuju Botticelliju, iako neki sumnjaju da bi ih mogli izraditi Bacci ili Baldini. U međuvremenu, izdanje Danteove poeme ilustrirano je drvorezima, ili drugim riječima, drugo ilustrirano izdanje.

Ovo djelo hrvatskog majstora tipografije zauzima važno mjesto u Danteovoj bibliografiji i posjeduje specifičan karakter i povijesno-kulturnu vrijednost. Nadalje, u tipografskom smislu, ove ilustracije Dobričevića - unatoč mnogim negativnim procjenama suvremenih stručnjaka o njihovoj grafičkoj izvedbi i umjetničko-zanatskoj vrijednosti - ne samo da su sačuvale svoj ugled u potomstvu kao jedno od prvih tiskanih izdanja bibliofilskog izdanja Božanstvene komedije, već su ih i toplo primili njegovi suvremenici.

Štoviše, oponašani i sastavljani, oni su "dugo postavljali modu" - kako naglašava katalog Britanskog muzeja - "u ilustriranim izdanjima Poeme". Doista, sljedeće izdanje Božanstvene komedije (Venecija, B. Benalius i M. Capsaca, 1491.), objavljeno četiri godine nakon Dobričevićevog, reproduciralo je njegove drvoreze. Istina je da su reproducirani u mnogo manjem formatu i da su upečatljiviji, što smo mogli utvrditi usporedbom oba izdanja u Danteovoj knjižnici na Sveučilištu Cornell.

Što se tiče teksta i komentara Božanstvene komedije u Dobričevićevom izdanju, oni su samo prijepis firentinskog izdanja (1481.) Kristofora Landinusa. Tekst i komentar su tako pažljivo prepisani da, uz rijetke iznimke, uključuju sve pogreške i propuste firentinskog originala. Što se tiče ilustracija, Dobričević je dodao ukupno 68 drvoreza, po jedan za svako pjevanje Pakla i Čistilišta, plus uvodni s prikazom pjesnika.

Ako uzmemo u obzir da su tri drvoreza dubleti, tada se ukupan broj ilustracija smanjuje na 65. Čudno je da pjevanja iz Raja nisu ilustrirana. Prije se vjerovalo da Paradiso ima drvorez koji se odnosi na prvo pjevanje. Uzrok ovog pogrešnog zaključka bilo je mišljenje da ilustracije prethode svakom pjevanju, dok su se zapravo nalazile na kraju svakog pjevanja (s izuzetkom XI. pjevanja Čistilišta).

Što se tiče grafičke izvedbe Dobričevićevog ilustriranog izdanja, postoje različita, ponekad dijametralno suprotstavljena mišljenja. Međutim, ta činjenica ne umanjuje vrijednost njegovog djela. Jer njegovo će ime ostati u potomstvu jednostavno zbog povezanosti sa slavom Danteove besmrtne poeme.

Pomorska bitka kod Visa 1866

Karlo Pićinić, Buenos Aires

20. srpnja 1966. obilježeno je stogodišnjica pomorske bitke kod Visa između flota Kraljevine Italije i Austrijskog Carstva.

Otok Vis nalazi se otprilike 20 nautičkih milja od dalmatinske obale i preko 60 milja od suprotne talijanske obale; nalazi se gotovo na pola puta između Otrantske luke i Tršćanskog zaljeva. Zbog svog geografskog položaja, Vis je dva tisućljeća bio važan strateški straž istočne jadranske obale i, kao takav, ključan za to more. Najveće europske sile borile su se za njegov posjed u prošlosti, a nakon što je nekoliko puta mijenjao vlasnike, na kraju Drugog svjetskog rata vraćen je Hrvatskoj, tada jednoj od "socijalističkih republika" Jugoslavije.

Otok Vis i njegova prošlost

U ranim fazama svoje povijesti Vis je bio neovisan i naseljen Ilirima. Jonski kralj (Ionije) spominje se u 5. stoljeću prije Krista. Početkom 4. stoljeća prije Krista, Dionizije Stariji, sirakuški tiranin, zauzeo je otok i tamo osnovao grčku koloniju nazvanu Issus (ime otoka je Issa na latinskom, Vis na hrvatskom i Lissa na talijanskom). Ostaci ove kolonije i danas se mogu vidjeti u blizini mjesta Gradina.

Ova kolonija, koja je proizvodila izvrsno vino i keramiku, ubrzo je prosperirala i osnovala vlastite kolonije na otoku Korčuli (Corcyra Nigra), u Splitu (Spalatium), u Trogiru (Tragurium), u Stobreču (Epetium) i u Solinu (Salona). Issa je djelovala kao posrednik, koristeći vlastitu valutu, u razmjeni robe između tih kolonija i raznih mediteranskih gradova. Na njezinim kovanicama bila je posuda s dvije ručke ukrašena vinovom lozom s grozdovima grožđa, simbolom vina na keramičkoj šalici.

U rimskom ratu protiv Teute, kraljice Ilira (230.-228. pr. Kr.), Issa je bila saveznik Rima. Iliri su ga opsjedali 230. godine prije Krista pod zapovjedništvom Teutinog zapovjednika, Demetrija Farskog (Hvar na hrvatskom). Teuta, šireći svoje kraljevstvo prema jugu, osvojila je Korkiru (Korčulu na hrvatskom), utočište za pirate, i uznemiravala je Rimljane. Konzul Gaj Fulvije Contumat isplovio je iz Tirenskog mora u Jadran s 220 brodova i prijetio Korkiri. Demetrije Farski, vidjevši da će sav otpor biti uzaludan, predao je Korkiru i prekinuo opsadu Isse.

Kasnije se rimska vojska od 120 000 pješaka i 2 000 konjanika ukrcala u Brundusiumu (Brindisiju) i osvojila, bez većeg otpora, ilirske zemlje od poluotoka Histrije na sjeveru do rijeke Norente (Neretve) na jugu. Ovo područje postalo je ilirska vazalna država kojom je vladao Demetrije Farski (izdajnici su već postojali u to vrijeme). Kraljica Teuta zadržala je mali dio kraljevstva od rijeke Neretve do Boke Kotorske i sjevernog dijela današnje Albanije. Također je morala plaćati Rimu veliki godišnji danak.

Issa je ostala vjerna Rimu. Njezini brodovi doprinijeli su rimskoj pobjedi nad Kartažanima u Prvom punskom ratu, a kasnije i u ratu protiv Filipa Makedonskog. Tijekom tog razdoblja, pod rimskom zaštitom, Issa se obogatila i izgradila terme, kazalište i forum. Kada je Rimsko Carstvo 395. godine podijeljeno na zapadni i istočni dio, Issa je pala pod bizantsku vlast. Budući da je Bizant bio previše udaljen da bi ga zaštitio od Istočnih Gota, oni su 536. godine napali iz Panonije i potpuno ga uništili. Njegovi stanovnici raspršili su se po unutrašnjosti otoka. Tako je ovaj grad završio nakon devet stoljeća rada, bogatstva i slave.

Sredinom 7. stoljeća tamo su se naselili Hrvati, njegovi današnji stanovnici. Otok Vis je sukcesivno bio dio Kneževine i Kraljevine Hrvatske. Njegovo glavno naselje bilo je Veloselo, koje su krajem 10. stoljeća osvojili neretljanski gusari. Do tada su Mlečani plaćali Hrvatskoj i Neretljanima godišnji danak za slobodnu plovidbu Jadranom, a zauzvrat ih gusari nisu napadali.

Hrvatska je u to vrijeme bila oslabljena zbog unutarnjih borbi oko nasljeđivanja prijestolja. Nasuprot tome, Venecija, pod duždom Pietrom II. Orseolom, ojačala je i odlučila se osloboditi poreza koji se plaćao Hrvatskoj i neretljanskih gusara. Mletački admiral Bragadin napao je Vis 1997. godine, porazio neretljanske gusare, uništio Veloselo i zarobio njegove stanovnike. Godine 1000. dužd Orseolo II. isplovio je iz Venecije s flotom i prisilio sve dalmatinske gradove, od Krka do Dubrovnika, da priznaju mletačku vrhovnu vlast.

Zatim se vratio u Veneciju noseći titulu "vojvode Dalmacije i Hrvatske". Do tada su dalmatinski gradovi nominalno priznavali vlast Bizanta, ali zapravo su, od vremena kralja Tomislava (920.-929.), tamo vladali hrvatski kraljevi u ime Bizanta, koji im je ustupio te gradove (dalmatinska tema).

Velike promjene dogodile su se kada je kralj Petar Krešimir IV. stupio na hrvatsko prijestolje 1058. godine. Ponovno je osvojio sve dalmatinske gradove i otoke od Mlečana, stavljajući cijeli hrvatski teritorij pod svoju kontrolu, od Raše (Arse) u Istri do rijeke Neretve i od obale do rijeke Drine. Bizant je priznao njegov suverenitet nad dalmatinskim gradovima. Tada je Petar Krešimir preuzeo titulu "kralja Hrvata i Dalmatinaca". Kralj Dmitrij Zvonimir, nasljednik Petra Krešimira i saveznik pape Grgura VII., smatrao se kraljem Dalmacije, zanemarujući suverenitet Bizantskog Carstva.

Do 1102. godine Vis je, kao i ostali dalmatinski otoci i gradovi, bio pod vlašću hrvatskih kraljeva, zatim hrvatsko-ugarskih kraljeva, te je jako patio zbog neprestanih borbi između Hrvata, Mlečana i Normana. Godine 1358. hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Veliki iz dinastije Anžuvinaca ponovno je protjerao Mlečane s hrvatskih otoka i gradova, ali ta je situacija trajala samo do 1420. godine, kada je posljednji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju, Ladislav Napuljski, prodao Veneciji svoja navodna prava na Dalmaciju za 100.000 zlatnih dukata.

Venecija je potom zauzela dalmatinske otoke i gradove, osim teritorija Dubrovačke Republike (Ragusa), koja je ostala neovisna do 1809. Godine 1843. stanovnici Visa doživjeli su još jednu nesreću: Ferdinand I. Napuljski, u ratu protiv Venecije, napao je otok svojim brodovima i uništio Veloselo. Nakon završetka rata i povlačenja vojske Ferdinanda I., uslijedilo je razdoblje mira i blagostanja. Raspršeno stanovništvo spustilo se na obalu i, uz velike napore, izgradilo novi grad na istom mjestu gdje je bila stara Issa. Tamo, na dnu slikovitog zaljeva sv. Jurja, nastao je novi hrvatski grad, koji nosi isto ime kao i otok.

Na plažama zapadne obale, gdje se nekoć nalazio legendarni grad Meum, izgrađena je Komiža, naselje ribara i pomoraca. Iza nje, s Huma, najviše planine na otoku (587 m), otvara se veličanstven panoramski pogled na susjedne otoke: Šoltu, Brač, Hvar, Sušac i Lastovo, te na planine dalmatinskog kopna: Kozjak, Mosor i brdo Pelješac. Na zapadu, obavijen laganom maglom, vidi se Gran Sasso d'Italia.

Unutrašnjost otoka prošarana je gradovima i selima, od kojih su najveća Podhumlie, Podspilie i Veloselo. Uz obalu, osim Komiže, ističe se Oključna na sjevernom vrhu i Rukavac na jugoistočnom rtu otoka. Nedaleko od Oključne, na vrhu brda 40 metara nadmorske visine, nalazi se Cueva Dura (Tvrda špilja), površine gotovo 1000 četvornih metara. Pet nautičkih milja od jugozapadnog rta otoka, otočić Biševo uzdiže se okomito iz mora. Poznat je po svojoj Plavoj špilji, usporedivoj po veličini i ljepoti s Plavom špiljom Caprija u Napuljskom zaljevu.

Sva toponimska imena otoka su hrvatskog podrijetla, osim starogrčkog imena otoka, Issos, koje je kroatizirano u Vis. Slično tome, kroatizirana su i staroilirska, grčka i latinska imena svih gradova i otoka od rijeke Raše u Istri do rijeke Bojane u Albaniji. Od 7. stoljeća nadalje, nova naselja, naravno, dobivala su hrvatska imena.

Jedan povijesni događaj na osebujan način govori u prilog hrvatskom karakteru Visa. Godine 1177. papa Aleksandar III., progonjen Fridrikom Barbarossom, iskrcao se na malom, nenaseljenom dalmatinskom otočiću Palagruži (Pelagosa). Zatim je otplovio 40 milja sjeverno do Visa, gdje su ga čekali splitski nadbiskup i svi otočani, pjevajući vjerske himne na njihovom narodnom jeziku. Papa je odsjeo u kući u središtu Visa, a ta se kuća i danas naziva "papinska palača", "Papina kuća" ili "Papini". Nakon toga, Aleksandar III. nastavio je prema Zadru u pratnji splitskog nadbiskupa. I tamo su ga dočekali župljani, koji su pjevali na svom hrvatskom jeziku (...in eorum sclavonica lingua...). Odatle je otputovao u Veneciju.

Tijekom svoje duge vladavine u Istri i Dalmaciji (1420.-1797.), Venecija nije nastojala denacionalizirati hrvatsko stanovništvo. Mlečani su svoje hrvatske susjede nazivali "Schiavoni" (vulgarni latinski oblik "Sclavi" umjesto "Slavi"), a balkanske imigrante koji su bježali od turskih napada tijekom 16. i 17. stoljeća "Morlacchi" (Maurovalacos). Mlečani nisu ulazili u hrvatska sela; samo su zahtijevali njihovu odanost.

Na taj su način nacionalni identitet i hrvatski jezik sačuvani u selima, pa čak i unutar Crkve (jedinstvena privilegija unutar Katoličke, Apostolske i Rimske Crkve). U gradovima, kojima su upravljali mletački guverneri, pretorijanci i dužnosnici, ljudi su komunicirali i razumjeli vlasti na mletačkom dijalektu koji su naučili. Krajem 15. stoljeća, paralelno s talijanskom renesansom, u Dalmaciji se pojavila procvat hrvatske književnosti, koja je činila osnovu kasnijeg hrvatskog nacionalnog preporoda.

Slijedeći običaj humanista, imena i prezimena pisaca, umjetnika i znanstvenika prevodila su se na latinski ili talijanski jezik, što je rezultiralo dvjema verzijama: Lucic ili Lucius, Klovic, Clovius i Clovio; Tomašić i Tommaseo; Cetnic ili Cettineo; Sisgoric ili Sisgoreo, Martinić ili Martinis, Jaksa ili Giaxa, Gazarevic ili Gazzari itd. Na taj se način u svim bivšim rimskim gradovima Istre i Dalmacije, zajedno s mletačkim imigrantima, formirala talijanska jezgra. Talijanski se jezik koristio kao lingua franca u pomorskom životu, trgovini i industriji diljem većeg dijela talijanskog Mediterana, dajući talijanskom iredentizmu izgovor da Istru i Dalmaciju proglasi svojim autentičnim provincijama.

Stanovništvo Visa dobro je živjelo od vinarstva i ribolova. Viška ribarnica spominje se već u 14. stoljeću. Konzervirana riba izvozila se u velikim količinama u Veneciju, uglavnom oslobođena carina. Grad Vis postupno je prerastao u mali grad.

Raspadom Republike Svetog Marka mirom u Campo Formiju 1797. godine, prekinute su sve političke i ekonomske veze između Dalmacije i Venecije, nastale tijekom 377 godina zajedničkog postojanja. Daljnja dezorijentacija uslijedila je zbog brzih promjena vlasti pod novim vladarima. Raspadom Mletačke Republike, Dalmacija je, zajedno s Visom, pripojena Austriji, a 1806. godine, prema Bratislavskom ugovoru, Vis je pao u francuske ruke.

Godinu dana kasnije, ruska flota pod admiralom Sinjavinom protjerala je Francuze i zauzela otok. Međutim, nakon Tilsitskog ugovora, Sinjavinovi brodovi napustili su Vis, koji je ponovno pao u francuske ruke. Luka Svetog Jurja tada je dočekala brodove i plovila svih zastava protiv Napoleona, a ponajviše britanske brodove. Britanci su preuzeli cijeli otok, koji je tijekom blokade protiv Napoleona postao utočište za krijumčare. Bilo je toliko stranaca da se stanovništvo otoka povećalo s 4000 na 12 000. Zbog nedostatka dovoljnog smještaja, mnogi doseljenici živjeli su na brodovima.

Godine 1811. Francuzi su poslali devet ratnih brodova i sedam pomoćnih plovila na Vis s ciljem ponovnog zauzimanja otoka. Brodovi su bili dijelom francuski, a dijelom talijanski, pod vrhovnim zapovjedništvom admirala Dubourdieua. Talijanskom eskadrom zapovijedao je admiral Pasqualigo. Britanci su ih čekali u tjesnacu između Visa i Hvara s četiri fregate srednje veličine pod zapovjedništvom viceadmirala Hostea. Britanski brodovi bili su nekoliko puta manji po vatrenoj moći od svojih protivnika, ali superiorniji po hrabrosti i vještini.

Britanci su zabili klin između francuske i talijanske eskadre, zapalili jednu fregatu i zarobili drugu. Admiral Dubourdieu je pao u bitci, a admiral Pasqualigo je zarobljen zajedno s još trojicom zapovjednika talijanske eskadre. Preostali brodovi su pobjegli, neki na Hvar, drugi u Anconu i Brindisi, a dvije francuske fregate stigle su do Krfa. Engleska zastava ponovno je podignuta na Visu. U čast svog admirala, Englezi su otočić na ulazu u višku luku nazvali po njemu; još uvijek se zove Hoste.

Englezi su na Visu izgradili nekoliko tvrđava: George, u čast svog kralja, na zapadnoj strani ulaza u luku; Wellington toranj na brdu Jurjev, na istočnoj strani ulaza u luku; Robertson toranj u blizini Georgea; i Bentink toranj, izvan luke, na brdu iznad uvale Rogačić. Izgradili su vojarnu na otočiću Hoste i osnovali groblje za svoje pale na dnu viške luke, na malom poluotoku Sućurje, te postavili spomen-ploču s natpisom na engleskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Englezi su voljeli stanovnike Visa i cijenili strateški položaj otoka, koji su nazvali Jadranski Gibraltar.

Dana 13. srpnja 1815., rezolucijom Bečkog kongresa, Vis s cijelom Dalmacijom ex Veneta dodijeljen je austrijskom caru Franji I. Austrijanci su reformirali engleske utvrde i izgradili nove, naime: veliku tvrđavu u središtu grada Visa u okrugu zvanom Kut, nazvanu Baterija Gospe; bateriju Mamula, na obali mora, nedaleko od tvrđave George; bateriju Šepurine, na moru, iznad Mamule; bateriju Svetog Kuzme i Andrije, na dnu luke, iznad grada; bateriju Podstražje, iznad Rukavca u jugoistočnom dijelu otoka; Maksimilijanov blok, na humku Svetog Mihovila, iznad Komyze; bateriju Knezrat, na brdu koje zatvara Komyški zaljev na njegovom sjevernom kraju; Baterija Dragomirkamik na brdu Stazica, na jugoistočnom kraju Komiškog zaljeva, i Schmidtova barutana na ulazu u višku luku.

Oko 1830-ih pojavili su se talijanski Risorgimento i hrvatski nacionalni pokret, oba nacionalistička pokreta. Italija je težila ujedinjenju, a i Hrvati su željeli ujediniti sve svoje pokrajine unutar Austrijskog Carstva. To je dovelo do žestokih političkih borbi između Talijana i Hrvata te između Talijana i Slovenaca, od Gorice i Trsta do Boke Kotorske.

Talijani, iako mala manjina, zahtijevali su integraciju Istre i Dalmacije u Italiju. Kao protutežu, Hrvati i Slovenci počeli su osnivati svoje političke i kulturne institucije i škole kako bi ojačali nacionalnu svijest svog naroda i pripremili se protiv žestokog talijanskog iredentizma. Vodeće osobe Talijanske unije, Mazzini i Cavour, protivili su se uključivanju Dalmacije, Istre i Trsta u Italiju, tvrdeći, sasvim ispravno, da je u tim regijama, a donekle i u gradovima, stanovništvo pretežno slavensko. Međutim, kako je ujedinjenje Italije napredovalo, zastarjela ideja o obnavljanju osvajanja Rimskog Carstva jačala je među Talijanima, bez obzira na sredstva i žrtve ljudi i resursa.

Bitka kod Visa

Stigla je 1866. godina, puna previranja za Austriju i Hrvate, tada jedan od naroda koji su činili Habsburšku Monarhiju kao pridruženo kraljevstvo. Godine 1859. Austrijsko Carstvo poraženo je kod Magente i Solferina od strane talijanskih i francuskih trupa, izgubivši Lombardiju, Parmu, Modenu, Toskanu i Luccu. Ove su pokrajine uključene u Pijemont, koji je zauzvrat morao prepustiti Nicu i Savoju Francuskoj. Tako su se izvan granica Italije nalazili papinski Rim i austrijska Venecija.

Godine 1864. Austrija se udružila s Pruskom u ratu protiv Danske za posjed Schleswig-Holsteina, koji je, nakon pobjede njemačko-austrijske flote, pripao Pruskoj. No, prusko-austrijski odnosi ubrzo su se pogoršali zbog ambicije Kraljevine Pruske da ujedini cijelu Njemačku pod svojom vlašću. Tako je 1866. izbio prusko-austrijski rat. Italija je iskoristila ovu iznimnu priliku za postizanje konačnog ujedinjenja i objavila rat Austriji.

Dana 24. lipnja Austrija je porazila talijanske trupe kod Custozze, ali 3. srpnja Prusi su je zauzvrat porazili kod Königsgrätza. Kako bi spasila svoju čast pred saveznicima, Italija je odlučila napasti Austriju na moru svojom moćnom flotom. Pobjeda protiv starije, slabije austrijske eskadre omogućila bi joj da proširi svoju moć duž istočne jadranske obale. Bitka kod Visa otkrila je sve te planove.

Admiral Carlo Pelliondi Persano, vrhovni zapovjednik talijanske mornarice, smatran je najboljim talijanskim pomorskim strategom. Rođen u Vercelliju, Pijemont, tada je imao 63 godine. Godine 1861. on i njegova flota osvojili su Messinu od španjolskih Burbonaca i Anconu od Papinske Države. Izabran je u zakonodavno tijelo, a 1862. postao je ministar mornarice.

Godine 1866. talijanska flota koncentrirala se u širokoj, zaštićenoj luci citadele u Tarantu. Persano je čekao dolazak potpuno novog talijanskog bojnog broda Affondatore (Čovjek koji potopi) te je izdavao upute i naredbe zapovjednicima brodova za neizbježni sukob s austrijskom eskadrom. Međutim, čudno je da nikada nije provodio pomorske vježbe kako bi uvježbavao svoje upute. Depretis, ministar rata, naredio mu je da se s flotom preseli u Jadran, u luku Ancona, odakle bi bilo lakše napadati austrijske brodove.

Persano je ostao u Anconi, neprestano čekajući dolazak bojnog broda "Affondatore", nedavno izgrađenog u brodogradilištu Armstrong na Temzi, koji je plovio prema Italiji. Iako je talijanski admiral imao flotu daleko superiorniju od austrijske, Persano se nije usudio upustiti u bitku bez ovog najsuvremenijeg plovila. Ministar Depretis bio je nestrpljiv; Austrija je poražena kod Königsgrätza i već su kružile glasine o skorom miru, no talijanska flota se nije ni pomaknula da pokaže svoju snagu i ublaži Custozzin poraz.

Naprotiv, eskadra austrijskih oklopnjača, pod vodstvom kontraadmirala Tegetthof, napala je Anconu 27. lipnja i 6. srpnja, izvan dometa kopnenih baterija, s ciljem izazivanja bitke s talijanskom flotom prije dolaska "Affondatorea". No Persano nije prihvatio austrijski izazov. Depretis je tada zaprijetio Persanu otkazom ako ne krene u ofenzivu.

Konačno, nakon jednog jedinog pomorskog manevra, Persano je odlučio napustiti luku Ancona i 16. srpnja izdao je naredbe svim jedinicama, pozivajući posade da "spase i vrate Italiji zemlje koje joj pripadaju". U tri sata poslijepodne istog dana, talijanska flota isplovila je prema Visu, 120 nautičkih milja od Ancone.

Ukupno je bilo 11 oklopnjača, i to: drvene fregate s čeličnim plaštom, Re d'Italia, s 32 topa, i Re di Portogallo, s 28 topova, obje istisnine 5700 tona, izgrađene 1862. u New Yorku; djelomično oklopljena drvena fregata, Príncipe di Carignano, od 4086 tona, opremljena s 22 topa; oklopljene korvete Terribile i Formidabile, od 2700 tona i s po 22 topa; djelomično oklopljene fregate Ancona, Castelfidardo, Maria Pia i San Martino, od 4250 tona i stare 26 godina; te oklopljene topovnjače Palestro i Varese, od 2000 tona i s po 4 topa. Drveni brodovi sastojali su se od četiri fregate ukupne težine 14 375 tona i 208 topova; tri korvete s ukupno 42 topa; šest pomoćnih brodova s ukupno 12 topova; i četiri topovnjače s 36 topova, što je ukupno 28 brodova.

Jedanaest oklopnih brodova bilo je naoružano najmodernijim olučenim topovima, koji su ispaljivali kugle od 74 do 300 funti, s većom preciznošću i na većem dometu od olučenih topova.

Nakon što su napustili Anconu, flota se uputila prema Lošinju kako bi zavela svaki potencijalni austrijski patrolni brod. Noću se okrenula prema Visu, smanjila brzinu i poslala poruku Messaggieru da provjeri naoružanje otoka. Persano je očito vjerovao da može zauzeti otok i tamo uspostaviti bazu, iz koje bi talijanske snage mogle napredovati u cijelu Dalmaciju. Vis se, uostalom, smatrao ključem Jadrana.

Ujutro 17. srpnja, Messaggiero se pojavio u luci Komissa pod britanskom zastavom. Komodor D'Amico, Persanov načelnik stožera, promatrao je zaljev i njegove utvrde, a zatim ušao u luku Vis pod francuskom zastavom. Polako ploveći kroz luku, isplovio je i u pet sati poslijepodne susreo se sa svojom eskadrilom.

D'Amico je obavijestio Persana da se na otoku u zaljevu nalazi između 2000 i 2500 vojnika, četiri utvrde u luci St. George i po dvije baterije u Komissi i Rukavcu. Talijanski admiral i njegov stožer sada su bili uvjereni da imaju više nego dovoljno snaga za poduzimanje akcije. Flota je nastavila put prema Visu. Samo je viceadmiral Albini imao suprotno mišljenje i pokušao uvjeriti Persana da je Vis Gibraltar Jadrana i tvrd orah za talijansku flotu.

Talijanski pisac Janni Mauro tvrdi da je Vis bio dobro utvrđen snažnim topništvom, dok engleski povjesničar Sir William Laird Clowes tvrdi da su tvrđave na Visu izgrađene da izdrže drvene brodove. Prema austrijskim zapisima, garnizon na Visu sastojao se od 1833 vojnika i časnika pod zapovjedništvom pukovnika Ursa de Margine. Časnici su bili uglavnom Nijemci, a vojnici pretežno Hrvati. Utvrde, iako dobro održavane, bile su zastarjele.

Prema D'Amicovom izvješću, Persano je podijelio svoju flotu na tri dijela:

1. Kontraadmiral Vacca, s oklopnjačama Principe di Carignano, Castelfidardo i Ancona, te korvetom Guiscardo, napao bi utvrde Komiže i, nakon probijanja, iskrcao trupe kako bi privukao pozornost cijelog garnizona Visa.

2. Viceadmiral Albini, s drvenim fregatama Maria Adelaide, Gaeta, Duca di Genova i Vittorio Emanuele, te drvenom korvetom San Giovanni, napao bi baterije Rukavca i, nakon uništenja, iskrcao kontingent pješaštva.

3. Najjače jedinice, pod zapovjedništvom admirala Persana - to jest, osam oklopnjača zajedno s avisima Ettore Fieramosca i Messaggiero - napale bi utvrde Visa.

4. Zapovjednik Sandri, s četiri topovnjače, krenut će prema Hvaru i prerezati podmorski telegrafski kabel između Hvara i Visa.

5. Avisi Esploratore i Stella d'Italia će se postaviti sjeverozapadno i sjeveroistočno od Visa, na vidiku glavne eskadre, te će signalizirati dolazak austrijske flote.

6. Transportni brod za opskrbu Indipendenza i bolnički brod Washington ostat će u blizini otočića Biševa, spremni za odgovor.

7. Napad će započeti u zoru 18. srpnja.

U zoru su komiški ribari vidjeli kako talijanska flota prolazi prema viškoj luci. Baterije u Komiži ispalile su salvu bez bojevog streljiva, a kada brodovi nisu podigli zastave, ispalili su bojevu municiju. Brodovi nisu uzvratili vatru i nastavili su put. Bilo je jedanaest sati kada je cijela talijanska eskadra zauzela svoje položaje i započeo je dvoboj između utvrda i brodova.

Zapovjednik viškog garnizona odmah je telegrafski obavijestio guvernera Zadra o napadu i snazi agresorske flote, tako da su sve austrijske vlasti do Beča ubrzo bile obaviještene o vijestima. Tek u četiri poslijepodne torpedni čamci pod Sandrijevim zapovjedništvom stigli su u luku Hvar.

Prisilio je hvarske vlasti, pod prijetnjom topovske vatre, da mu bez odgađanja kažu gdje je položen podmorski kabel koji spaja Hvar s Visom, te ga je prerezao. Ali zaboravio je prerezati drugi kabel koji spaja Hvar s kopnom, tako da se sve što se događa u vodama uz Vis prenosilo s Hvara u Zadar i Pulu, spektakl koji se lako mogao promatrati s Hvara dalekozorom s udaljenosti od 10 nautičkih milja.

Dok je bjesnila bitka kod viške luke s glavninom talijanske eskadre, Albini se vratio sa svojim jedinicama ne izvršivši svoju misiju. Baterija Podstrazje bila je previsoko za brodske topove i bombardirala ih je bez ikakve šanse da je utiša. Iz istog razloga, Vacca se vratio u Komižu u četiri poslijepodne sa svojim brodovima, nakon bezuspješne borbe s baterijama kod Knezgrada, Dragomirkamika i Maximiliana. Nije mogao ni razmišljati o iskrcavanju pješaštva. Obje eskadrile pridružile su se Persanovoj glavnini.

Ispred luke San Jorge bjesnila je žestoka bitka između četiri tvrđave i osam oklopnjača. Među stanovnicima Visa bilo je i ranjenih i mrtvih, koji su u strahu počeli bježati u unutrašnjost i skrivati se u špiljama. Mladići su priskočili u pomoć iscrpljenim vojnicima i donijeli im streljivo. Oko tri sata poslijepodne, Talijani su postigli svoj prvi uspjeh: pogodili su Schmidtov magazin barute, koji je eksplodirao sa 17 ljudi unutra. Talijanski brodovi su to pozdravili gromoglasnim "ura".

Ubrzo nakon toga, oko pola pet, uslijedio je još jedan uspjeh: tvrđava George je utihnula. Bila je puna ranjenika i nije imao tko ponovno napuniti topove. Još glasnije "ura" odjeknulo je od talijanske eskadre. Ali tvrđava je ubrzo dobila pojačanje i ponovno otvorila vatru na neprijatelja, koji se povukao na more umjesto da uđe u luku kako je planirano. Tijekom noći, šuma iznad grada Visa bila je u plamenu, zapaljena neprijateljskom vatrom. Samo Re d'Italia ispalila je 1300 topovskih hitaca.

Sljedećeg dana, 19. srpnja, napad na otok je nastavljen. Viceadmiral Albini dobio je naredbu da napadne Kómizu svojim brodovima i tamo iskrca kontingent pješaštva. Prolazeći kroz vatru baterija Knezrat i Dragomirkamik, Albinijevi brodovi približili su se plažama Kómize i spustili čamce pune vojnika, koji su počeli veslati prema gradu. Tada je blokada Maximiliano počela granatirati čamce i brodove, čija vatra nije mogla dosegnuti jer je bila postavljena visoko na brdu San Miguel. Albini je odustao od akcije i vratio se u luku Vis, ponovno se pridruživši, kao i prethodnog dana, glavnini Persanovih snaga.

Tog dana, tvrđava George također je platila vrlo visoku cijenu u krvi, a do sumraka, već uvelike oslabljeni, bojni brodovi Formidabile, Maria Pia i San Martino uspjeli su ući u luku Vis, patrolirajući lukom i pucajući na kuće. Posade talijanskih brodova mislile su da je Vis pao i klicale su "Visa Lissa" (Vis je slobodan). U tom trenutku, našli su se u unakrsnoj vatri baterija San Cosme i Andrés, smještenih iznad grada, te baterije Notre-Dame, smještene u središtu grada.

Njihovo je ciljanje bilo toliko precizno da su Maria Pia i San Martino odmah napustili luku. Formidabile, pod zapovjedništvom svog hrabrog zapovjednika, Simeonea di Saint Bona, prihvatio je borbu i usidrio se u luci. Ostavljen sam i boreći se puni sat protiv žestoko pucnjavih baterija, izgubio je oko 60 vojnika, poginulih ili ranjenih, te je teško oštećen. To je izazvalo paniku među posadom, koja je zahtijevala da se njihov zapovjednik povuče iz luke.

U paničnoj žurbi, mornari nisu uspjeli podići sidro, ostavljajući ga na morskom dnu zajedno s lancima. Formidabile se povukao na vrijeme, ali zbog pretrpljene štete nije bio sposoban za daljnju borbu, te ga je Persano poslao u Anconu. Viske tvrđave također su bile oštećene, ali nisu pale. Tijekom 18. i 19. srpnja ispalili su 2733 topovska hitca.

Tog dana, novi bojni brod Affondatore, u pratnji tri drvene fregate, konačno je stigao iz Ancone u vode kod Visa. Ovaj brod od 4700 tona imao je oklopnu palubu, kao i dvije kupole na palubi s dva topa kalibra 230 mm, koji su ispaljivali granate od 150 kg s dometom od 15 km. Njegov vanjski oklop bio je debeo 17 cm, a točka potonuća duga 8 m.

U zoru 20. srpnja Talijani su dobili nova pojačanja: paketni brod Piemonte, pun trupa za osvajanje otoka. Persano je ponovno naredio viceadmiralu Albiniju da iskrca trupe na otok, pod svaku cijenu, a bojnim brodovima Terribile i Varese da napadnu tvrđave Komiže. Ovaj put, Albini je okušao sreću na sjevernom dijelu otoka, prvo u uvali Rogačić, zatim ispod Gradca blizu Oključne, ali su ga odbile baterije Robertson i Bentink. Neki izvještaji pokazuju da su sami Talijani s brodova uperili puške i revolvere na svoje vojnike u čamcima, prisiljavajući ih da veslaju do obale unatoč jakoj vatri baterija.

Oko 9:00 sati ujutro, talijanska depeša signalizirala je Persanu: "Sumnjivi brodovi na sjeverozapadu." Tegetthof je stizao sa svojom eskadrom.

Kontraadmiral Wilhelm Tegetthof, rođen 1827. u Mariboru (današnja Slovenija), bio je potomak plemićke njemačke obitelji iz Vestfalije. Studirao je na Venecijanskoj pomorskoj akademiji i pridružio se mornarici 1845. Do 1854. zapovijedao je torpednim čamcem Elizabeth, a kasnije, tijekom Krimskog rata, patrolnim čamcem Taurus. Vrhovni zapovjednik mornarice, nadvojvoda Maksimilijan, povjeravao mu je najteže misije, koje je uvijek uspješno izvršavao.

Godine 1864., kao kapetan, s drvenim fregatama Schwarzenberg i Radetzky te tri pruske topovnjače, porazio je dansku flotu u blizini Helgolanda (Sjeverno more). Ova pobjeda donijela mu je čin kontraadmirala u dobi od 27 godina. Kada je nadvojvoda prihvatio kraljevsku krunu Meksika, Tegetthof je, carskim dekretom i zahvaljujući svojim zaslugama i talentu, preuzeo zapovjedništvo nad austrijskom pomorskom flotom.

Dana 18. srpnja Tegetthof je primio telegrafske informacije s Visa o napadu talijanske mornarice. Prije nego što je kabel prerezan, uspio je odgovoriti: "Pričekajte, bit ću s vama sutra." Nakon toga, dobrovoljni izviđači s Hvara stalno su ga obavještavali o događajima koji su se odvijali kod otoka, što ga je uvjerilo da je talijanski pothvat ozbiljan. Međutim, nije mogao zapovijedati flotom bez pristanka Ministarstva rata u Beču i nadvojvode Albrechta, zapovjednika austrijske vojske u Italiji.

Nadvojvoda se bojao napada talijanske flote na stražnji dio svog lijevog boka na padovanskoj ravnici i vjerovao je da je napad talijanske eskadre kod Visa bio manevar za odvlačenje austrijske flote s talijanskog bojišta i luke Pula. Konačno, nakon vijećanja između nadvojvode i Tegetthofovog ministarstva rata, floti je dopušteno napustiti luku Pula, ali samo do Visa, kako bi se po potrebi mogla bez odgode vratiti na sjeverni Jadran.

Nadalje, Tegetthofu je savjetovano da u bitku povede samo oklopne brodove, a zastarjele drvene brodove ostavi u Puli. Međutim, Tegetthof je vjerovao da je odabir ratnih brodova isključivo njegova prerogativa te je sa sobom poveo sve drvene brodove, obavještavajući Beč da će za svaki brod pronaći zadatak. Doista, kao što ćemo vidjeti, austrijska drvena flota, sa svojom dobro obučenom posadom, značajno je pridonijela pobjedi nad talijanskom mornaricom. U manevrima koje je Tegetthof često izvodio u vodama kod Pule, topnici su usavršavali svoje vještine u pucanju, a signalisti u slanju i primanju signala, dva temeljna aspekta pomorske taktike u to vrijeme.

Prva divizija austrijskog ratnog broda sastojala se od sedam oklopnih drvenih plovila, predvođenih fregatom Erzherzog Ferdinand Max od 4500 tona, naoružanom sa 16 topova. Slijedeće su bile fregate: Habsburg, 4500 tona, naoružana sa 16 topova; Salamander, 3400 tona, s 26 topova; Kaiser Max, 3800 tona, s 28 topova; i Don Juan de Austria, 3800 tona, s 32 topa. Drugu diviziju predvodio je stari drveni brod Kaiser, a sastojala se od sljedećih drvenih fregata: Adria, Donau, Novara, Radetzky, Schwarzenberg i korvete Erzherzog Friedrich, ukupno sedam brodova u rasponu od 2000 do 2700 tona, s ukupno 314 topova. Treća divizija uključivala je torpedne čamce Dalmat, Hum, Reka, Seehund, Velebit, Sreiter, Vall, Kraka i Norenta, te brodove za podršku s lopaticama: Andreas Hofer, Elizabeth i Greif (Carska jahta), ukupno dvanaest brodova od 10350 tona s 46 topova.

Donja tablica prikazuje snagu obje eskadrile u smislu topova, oklopa i brzine njihovih najboljih jedinica. Treba uzeti u obzir samo olučene topove koji se pune s kraja na kraju. Olučeni topovi, punjeni sprijeda, nisu predstavljali prijetnju oklopnim brodovima osim na vrlo maloj udaljenosti. Austrija nije mogla zamijeniti zastarjele topove na svim svojim brodovima modernima jer je Pruska, saveznica Italije, sprječavala prijevoz naoružanja iz Kruppovih tvornica preko svog teritorija. Tako je od austrijskih drvenih brodova samo stari Kaiser posjedovao, na vrhu svog muzeja od 96 topova, užljebljeni top postavljen ispred prednjeg jarbola.

	Cantidad cañones	Peso de bala	disparo salva
Erzherzog Ferdinand Max	(cañones lisos, sin estría)
Habsburg	(cañones lisos, sin estría)
Kaiser Max	14	6 libras	896 libras
Prinz Eugen	14	64 libras	896 libras
Don Juan de Austria	14	64 libras	896 libras
Drache	16	64 libras	1.024 libras
Salamander	16	64 libras	1.024 libras
Total:	74		4.736 libras
Affondatore	2	296 libras	590 libras
Re d'Italia	2	160 libras	300 libras
Re d'Italia	16	100 libras	1.600 libras
Re d'Italia	14	74 libras	1.036 libras
Re di Portogallo	14	300 libras	4.200 libras
Re di Portogallo	14	74 libras	1.036 libras
Total	62		8.762 libras

Debljina oklopa austrijskih brodova: 12 cm.

Debljina oklopa talijanskih brodova: 10-17 cm.

Brzina austrijskih brodova: 10 mm.

Brzina talijanskih brodova: 12 mm.

Na temelju ovih podataka, preuzetih od engleskog autora Johna Richarda Halea, može se zaključiti da su tri najmoćnija talijanska broda, teoretski, mogla uništiti cijelu austrijsku flotu. Talijanski autor Franco Garofalo daje sljedeći omjer snaga:

	Italia	Austria
Tonelaje	2.64	1
Cañones	1.66	1
Potencia motriz	2.57	1

Prethodni dijagram razmatra odnos topova prema njihovom broju, a ne kalibru.

Prema Tegetthofovom strateškom planu, austrijska eskadra morala je probiti neprijateljsku bojnu liniju intenzivnom vatrom, pozicionirati se ispod viških utvrda i bombardirati neprijatelja s kopna i mora. U tu svrhu, bojna linija bila je raspoređena u troslojnu formaciju, nalik letu lastavica.

Prva razina sastojala se od prve divizije, odnosno oklopnih brodova; druga razina sastojala se od druge divizije, drvenih fregata; a treća razina, koju su upotpunile drvene topovnjače i pomoćni brodovi, činila je bojnu liniju. Flotu je predvodio paketni brod Lloyd Austrian Stadium, koji je, sa svojom brzinom od 12 čvorova, služio kao brod za upozorenje.

Oko 10:00 sati 19. srpnja, eskadra je počela dizati sidro i napuštati Fasanski kanal, blizu Pule. Jednom na moru, Tegetthof je telegrafski obavijestio Ministarstvo rata o svom odlasku i otputovao kopnom do južnog vrha Istre, odakle se brodom prebacio na fregatu Erzherzog Ferdinand Max, svoj vodeći brod. S Kaisera je njegov zapovjednik, komodor A. von Petz, dao znak brodovima da pozdrave Tegetthofova zastavama, a dok je prolazio među brodovima, posada je spontano uzviknula svom 39-godišnjem kontraadmiralu.

Ploveći prema Visu, flotu je zahvatila jaka oluja s jugoistočnim vjetrom i kišom koja je zaklanjala horizont. Sljedećeg dana, oko 9:00 sati, kiša je prestala, a Vis i talijanska eskadra iznenada su se pojavili. Tegetthof, vidjevši austrijsku zastavu na Visu, bio je zadovoljan što su njegovi branitelji ispunili svoje naredbe da izdrže i što je i sam uspio održati obećanje: "Stižem sutra." Ovo obećanje, iako ispunjeno dan kasnije, usadilo je hrabrost i duh žrtve u branitelje.

Na signal o dolasku sumnjivih brodova, Persano je naredio Albinijevim jedinicama da napuste iskrcavanje trupa i pridruže se glavnoj floti. Zatim je rasporedio svoje tri divizije oklopnih brodova u liniju brazde kako bi spriječio austrijsku eskadru da se pridruži viškim utvrdama u zajedničkoj obrani. Talijanski brodovi su stoga blokirali Tegetthofov pristup Visu topničkom vatrom s lijeve strane.

Prvom divizijom zapovijedao je kontraadmiral Vacca na brodu Principe di Carignano, drugom komodor Faá di Bruno na brodu Re d'Italia, a trećom kapetan Ribotty na brodu Re di Portogallo. Ove tri divizije ušle su u bitku bez Formidabilea, koji je bio poslan u Anconu, i bez Terribilea, koji je bio s Albinijem. Tako se Tegetthof suočio samo s 10 talijanskih brodova.

Neposredno prije bitke, Persano je napustio svoj vodeći brod, Re d'Italia, i ukrcao se na Affondatore, najmoderniji, najbrži i najprikladniji brod za vođenje borbe. Affondatore je, zapravo, bio prethodnik modernih monitora i dreadnoughta. Međutim, vrijeme promjene zastavnog broda nije bilo prikladno, jer dok se Persano ukrcavao na svoj novi brod, druga i treća divizija morale su se zaustaviti, povećavajući jaz između prve i druge divizije, koje su se već prilično pomaknule naprijed, nesvjesne promjene kada je bitka započela. Tijek bitke pokazao je da se Persanov transfer pokazao štetnim za talijansku flotu.

Nadzemnom brodu Ferdinand Max (niti Habsburgovcu) nedostajali su moderni olučeni topovi, ali Tegetthof je odlučio otploviti s njim u bitku jer je nosio ime njegovog zaštitnika i prijatelja, nesretnog meksičkog cara. S tog broda dao je prvi signal za bitku: "Napadnite neprijatelja i potopite ga." Talijani su ignorirali ovaj signal, vjerujući da je Tegetthof još uvijek na Kaiseru i da puca posebno na taj brod. Drugi pripremljeni signal, "Ovo mora biti pobjeda Visa", nije dan jer je dim od topova već ispunjavao horizont. Ovi signali su svim jedinicama omogućili da se uključe u pojedinačnu borbu prema inicijativi svakog zapovjednika.

Čak i prije odlaska iz Fasane, Tegetthof je okupio svoje zapovjednike i objasnio im plan bitke, strogo im zabranivši otvaranje vatre prije nego što se približe neprijatelju u domet vlastitih topova. Talijanski brodovi ispalili su svoje prve juriše u 10:43 sati. Ujutro su Principe di Carignano i Castelfidardo otvorili vatru na Salamander, teško oštetivši njegov most.

Ubrzo nakon toga, lijevo krilo austrijske Prve divizije napalo je tri broda talijanske Prve divizije pod kontraadmiralom Vaccom, uz podršku Schwarzenberga, Donaua i Radetzkyja s lijevog krila drvenih fregata, te su oba talijanska bojna broda bila prisiljena na povlačenje. Desno krilo austrijskih bojnih brodova zatim se sukobilo s talijanskom Drugom divizijom, kojom je zapovijedao Faá di Bruno.

Preostali austrijski drveni brodovi Druge, a zatim i Treće divizije stupili su u borbu s talijanskom Trećom divizijom pod Ribottyjem. Od samog početka bitke, hrabrost i snaga austrijskih drvenih brodova bili su u potpunosti iskorišteni u sukobu gdje su dvije austrijske divizije, ukupno 14 plovila, odoljele napadu triju talijanskih divizija - odnosno 10 brodova opremljenih, opskrbljenih i izgrađenih prema modernoj tehnologiji - samom brojnošću, a ne naoružanjem.

Nakon početnog sukoba uslijedila je zbrka koju su austrijski brodovi iskoristili u svoju korist za izvođenje smjelih pojedinačnih podviga. Prolazeći kroz talijansku formaciju, Nadvojvoda Ferdinand Max dvaput je pramcem udario u krmu Palestra i zasuo ga vatrom iz svoje prednje baterije. U tom trenutku, kaplar Nikola Karković s Hvara vidio je da zastava Palestra dodiruje pramac njegovog broda, skočio je na brod i oteo ga.

Tegetthof je to vidio i viknuo usred paklene buke: "Tko ima zastavu?" Kraković ju je predao kontraadmiralu. Palestro je uspio izbjeći ovu opasnost, ali sreća se okrenula protiv njega. Čim se udaljio od austrijskog vodećeg broda, dočekao ga je drugi austrijski bojni brod, ispalivši težak bok i zapalivši mu palubu.

Bojni brod Re d'Italia pretrpio je oštećenje kormila i više nije mogao manevrirati. U najgorem mogućem trenutku, iznenadio ga je Nadbojnik Ferdinand Max, kojim je zapovijedao barun Sterneck, koji je odlučio potopiti ga pramcem. U trenutku je stigao do prednjeg jarbola, popeo se na svoje gavransko gnijezdo, iznad dima topova, i odatle dao znak kormilarima. Vrlo brzo, pramac austrijskog broda probio je lijevi bok svog protivnika.

Re d'Italia se nagnuo na desni bok, zatim na lijevi, i potonuo za tri minute. Njegov zapovjednik, grof Faá di Bruno, izvadio je nešto iz džepa, možda dragu uspomenu, pogledao to i bacio u more. Zatim si je pucao u uho. Dva hrvatska mornara skočila su na krmu broda koji je tonuo kako bi zgrabili njegovu zastavu, ali su ih spriječili talijanski časnici Rasetti i Del Santo. Rasetti je omotao zastavu oko struka i skočio u more.

Ostali borbeni zastavci ostali su na svojim standardima, a brod je časno potonuo sa svojih 560 ljudi. Nažalost, Nadvojvoda Ferdinand Max nije se mogao zaustaviti kako bi spasio posadu, jer je napad talijanskih brodova sa svih strana učinio samoobranu prijeko potrebnom. Kasnije, nakon rata, Tegetthof se raspitao o časniku Rasettiju i napisao mu pohvalno pismo čestitke.

U trenutku sudara s Re d'Italia, Nadvojvoda Ferdinand Max je iskrivio ploču oklopa, a pozlaćeni štit na pramcu pao je na palubu talijanskog broda i potonuo s njim. Nakon sudara, Ancona je pokušala udariti u njega pramcem, ali nije uspjela. Zbog manevara, oba broda su se našla u paralelnoj liniji i međusobno su se zasula vatrom. Čudno, Ancona je punila svoje topove barutom; Samo je na taj način Nadvojvoda Ferdinand Max neoštećen napustio morsko dno, dok je Ancona izgubila nekoliko ploča oklopa. Kasnije se saznalo da se časnik topništva Ancone konzultirao sa svojim zapovjedništvom o tome treba li utovariti zapaljive ili rušilačke granate, a dok je čekala odgovor, posada je pucala barutom kako bi "zaslijepila neprijatelja". Nakon rata, obje zaraćene strane priznale su da je održavanje posade u blizini topova tijekom tako smrtonosne borbe izuzetno teško.

Re di Portogallo prvi je napao drveni brod Kaiser, nanijevši znatnu štetu. Zatim su napala četiri bojna broda, slomila mu prednji jarbol, dimnjak i vrh jarbola, ubivši 21 čovjeka i ranivši 70. Slomljeni jarbol ležao je na vrhu dimnjaka. Njegov zapovjednik, Antonio v. Petz, bez oklijevanja je pramcem udario u Re di Portogallo i istovremeno ispalio salvu od 96 hitaca sa svih strana, testirajući snagu broda i hrabrost posade. Posada je odmah reagirala na udar i nastavila juriš, čisteći put svom brodu i diviziji.

Uslijed udara, Re di Portogallo je izgubio 20 metara oklopa. Ancona, pokušavajući pomoći, sudarila se s Vareseom. Kaiser, teško oštećen, krenuo je prema luci Vis, u pratnji topovnjače Elizabeth. Na ulazu u luku susreo se s Affondatoreom, koji je odbio napasti. U kasnijoj istrazi, Persano je izjavio da ne smatra plemenitim ili viteškim potopiti već onesposobljeni brod. Nadalje, saznalo se da je zapovjednik Affondatorea, kapetan Martini, potaknuo Persana da potopi Kaiser udarivši ga pramcem. Rečeno je da je Persano odbio to učiniti iz straha da ne potone s teškim austrijskim brodom.

Poslijepodne, kako se žestoka bitka stišavala, a dim iz topova prorjeđivao, Persano s Affondatorea podigao je signal, pitajući: "Gdje je Re d'Italia?" Brodovi su odgovorili da je potopljen. Palestro je gorio, ali s upaljenim motorima, i polako je plutao prema zapadu. Tegetthof je naredio jednom od svojih brodova da ga presječe, ali zapovjednik je odgovorio da je previše rizično približiti se zapaljenom brodu. Tada su talijanski pomoćni brodovi, Governolo i Indipendenza, došli do zapaljenog bojnog broda kako bi spasili posadu. Ali Alfredo Capellini, njegov zapovjednik, odbio ga je napustiti, odbivši pomoć i rekavši da će posada sama ugasiti požar.

Ovaj spektakl i potapanje Re d'Italie sigurno su impresionirali talijanskog admirala i posadu njegove eskadrile. Nadalje, Persanove neprestane rasprave s viceadmiralom Albinijem pridonijele su neuspjehu talijanskog pothvata. Jedva se Albini vratio s neuspjelog iskrcavanja na početku bitke, kada mu je Persano dao znak s Affondatorea da se uključi u borbu sa svojim jedinicama.

No viceadmiral nije obraćao pažnju na signale s Affondatorea, nesvjestan da je to sada vodeći brod, već je čekao naredbe od Re d'Italia. Tek u završnoj fazi bitke, kada se glavnina flote počela povlačiti prema zapadu, pokrivajući gorući Palestro, Albinijeve jedinice ispalile su nekoliko projektila s udaljenosti od tri ili četiri milje. Stoga, zbog nedostatka inicijative viceadmirala, bojni brod Terribile i drveni brodovi, ukupno 300 topova, nisu sudjelovali u bitci.

U dva sata poslijepodne ispaljeni su posljednji projektili, a odmah nakon toga Talijani su prekinuli bitku. Na Palestru je vatra došla do skladišta barute, koje je eksplodiralo u 2:30 ujutro. Brod je potonuo sa svojim zapovjednikom i 250 ljudi.

Tegetthof je već pregrupirao svoje jedinice u prijašnju formaciju, spremne za nastavak borbe ako neprijatelj to poželi. Persano je, međutim, nakon što je spasio 20 ljudi s potopljenog Palestra, nastavio prema zapadu sa svojom eskadrilom. Tegetthof ga nije progonio jer su njegovi brodovi bili sporiji od modernih talijanskih plovila. Štoviše, oslobodio je Vis i izvršio svoju misiju.

Austrijski brodovi počeli su ulaziti u višku luku obrnutim redoslijedom, odnosno prvo najslabiji, drveni, a zatim najsnažniji. Posljednji je ušao, u 19:30 sati, Erzherzog Ferdinand Max s kontraadmiralom, kojeg su s oduševljenjem pozdravili ostali brodovi i svi stanovnici Visa okupljeni na pristaništu.

Aviso je patrolirao iz luke, a unutar luke Tegetthof je pregledao sve oštećene brodove kako bi utvrdio njihovo stanje. Tijekom noći šteta je popravljena koliko je to bilo moguće. Kao što smo spomenuli, most Salamandera bio je oštećen. Voda je curila kroz trupove fregata Erzherzog Friedrich i Schwarzenberg, koju su njihove pumpe usisavale.

Topovska kugla od 136 kilograma iskrivila je oklopnu ploču austrijskog bojnog broda Don Juan. Drveni brod Kaiser i drvena fregata Adria izašli su s većim oštećenjima paluba. U bitci je poginulo trideset osam ljudi, a 138 ranjeno, od kojih je 99 bilo samo na Kaiseru, uključujući i mrtve i ranjene; čak je i njegov zapovjednik, komodor von Petz, lakše ranjen. Zapovjednik bojnog broda Drache, V. Moll, i zapovjednik drvene fregate Adria, Englez Erich von Klint, također su pali. Klint je volio hrvatske mornare i uživao je slušajući ih kako recitiraju svoje herojske pjesme. Prije bitke bodrio bi ih i podsjećao na heroje njihove slavne prošlosti, a i sam je pao kao heroj u žaru bitke.

Talijanski gubici bili su veći. Na kraju bitke, bojni brodovi San Martino i Maria Pia sudarili su se, a prvi je onesposobljen. Maria Pia je u borbi izgubila oklopnu ploču i primila je 14 topovskih kugli u trup, što je uzrokovalo požar. Osim toga, Principe di Carignano i Castelfidardo su oštećeni. Opseg štete na Affondatoreu nikada nije utvrđen.

Možda je taj brod pretrpio ozbiljna oštećenja trupa, budući da je 3. kolovoza, tijekom oluje, potonuo u luci Ancona. Ova vrijedna jedinica talijanske flote vraćena je na more nakon završetka neprijateljstava. Ukupno je talijanska eskadra izgubila dva bojna broda, a tri su onesposobljena. Osim ljudskih gubitaka na Re d'Italia i Palestru, ostale talijanske jedinice pretrpjele su 5 mrtvih i 39 ranjenih. Trinaest preživjelih s Re d'Italije stiglo je do sjeverne obale Visa.

U 3:30 ujutro 21. srpnja, cijela austrijska flota bila je spremna za isplovljenje i novu bitku, uključujući i starog Kaisera. Ali neprijatelja nije bilo na vidiku. Talijanska eskadra je nakon bitke plovila zapadno od otoka Visa do 22:30, a zatim se okrenula prema Anconi.

Dana 23. srpnja, brigantina pod talijanskom zastavom, natovarena barutom i namirnicama, ušla je u luku Vis, pogrešno uvjerena da je Vis u talijanskim rukama. Doista, vijest o pobjedi talijanske flote kružila je Italijom u ranim fazama. Vjerojatno ju je u Anconu doveo bojni brod Formidabile, koji se vratio u Anconu 20. srpnja, nakon što je bio izvan pogona. Njegova posada, s pravom, očekivala je skori pad Visa, ali nisu bili svjesni da je Tegetthof priskočio u pomoć otoku. Vijest o porazu talijanske eskadre izazvala je široko zaprepaštenje i duboki bijes protiv njezina nesretnog admirala.

Ali krivnja za neuspjeh ne pada isključivo na Persana. Italiji je bila potrebna pomorska pobjeda prije nego što se mogao sklopiti mir (primirje je započelo 25. srpnja). Talijanska flota sastojala se od sardinsko-pijemontskih i mletačkih jedinica, koje su morale provoditi zajedničke vježbe kako bi formirale kohezivnu jedinicu poput austrijske eskadre. A to je zahtijevalo vrijeme.

Nakon bitke, austrijska mornarica podigla je skroman mramorni spomenik svojim palim vojnicima u središtu viškog groblja. Spomenik je bio oblikovan poput pravokutne prizme sa sarkofagom na vrhu, na kojem je počivao lav stražar koji je u šapama držao zastavu. Na prednjoj strani prizme nalazila se brončana ploča s posvetom i datumom bitke; na suprotnoj strani bio je brončani bareljef s prikazom scene iz bitke. Imena poginulih u bitci bila su uklesana na bočnim pločama.

Spomenik je bio okružen sidrenim lancem koji je Formidabile ostavio na dnu viške luke, a koji su pronašli njezini stanovnici. Pored ovog spomenika stajao je drugi, manji, u obliku šahovnice, u spomen na časnike i vojnike viških utvrda koji su pali 18. i 19. srpnja, prije pomorske bitke.

Na kraju Prvog svjetskog rata, talijanska mornarica, tijekom okupacije Visa od 1918. do 1920., uklonila je veći spomenik Livornu i postavila ga na veliki trg između zgrada Pomorske akademije. Tamo stoji kao svjedočanstvo talijanskim kadetima o "osvetljenom porazu". Ali uklanjanje spomenika ne ispravlja niti ne poštuje povijest.

Svi povjesničari pomorskog ratovanja - osim Talijana - smatraju Bitku kod Visa jednom od najupečatljivijih pomorskih bitaka, od Salamisa do Jutlanda. Bio je to - jednoglasno potvrđuju - prvi sukob oklopnjača, koji je pokazao da oklopne ploče ne mogu izdržati prodornu snagu topništva, već samo donekle smanjiti njegove razorne učinke. Nabijanje pramcem i dalje se pokazalo superiornijim od topništva u prodiranju i potapanju brodova. Ali poboljšanja u konstrukciji i naoružanju ratnih brodova donijela su sa sobom novu taktiku u pomorskom ratovanju.

Već u bitci kod Visa, talijanski brodovi su ispaljivali topovske kugle čija je težina bila dva, tri, pa čak i četiri puta veća od težine austrijskih kugli. Domet talijanskih topova bio je slično drugačiji od dometa austrijskih topova. Ogromne (za to vrijeme) kugle od 150 kilograma pronađene su na mnogim mjestima na otoku Visu, zalutale s mjesta bitke, na udaljenosti od 10 kilometara. (Kao "zanimljivost", jedna od tih kugli poslana je Ministarstvu rata u Beč.)

Nadalje, kao što smo ranije spomenuli, talijanske jedinice imale su deblji oklop od austrijskih i, što je važno, bile su brže. S tim prednostima, mogle su ostati sigurne od austrijskog topništva i napadati neprijatelja svojim topovima dugog dometa. Umjesto toga, pokušale su se ukrcati na austrijske brodove svojim kopljima, ali bezuspješno. Zapanjujuće je - kako ističu povjesničari bitke kod Visa - da talijanska eskadra nije pribjegla svom nadmoćnom topništvu, već je, naprotiv, usvojila metodu borbe koja je najviše pogodovala slabije naoružanoj strani.

Tegetthof je uzeo u obzir ovu nadmoć i stoga je naredio svojim jedinicama da ne otvaraju vatru na neprijatelja prije nego što ih dosegnu svojim topovima. Znao je da bitku može dobiti samo iz neposredne blizine. Talijanski admiral, čovjek stare škole, sigurno nije bio zainteresiran za novu taktiku. Prvo je pokušao blokirati Tegetthofov pristup luci Vis, a zatim se upustio u pomorski dvoboj pod Tegetthofovim uvjetima.

U dvodnevnoj bitci s viškim utvrdama, Persano je morao držati svoj pristup otoku što bliže koliko su to zahtijevali njegovi topovi. Ostajući izvan dometa viške topništva, uspio je uništiti sve utvrde i, tako reći, sačuvati svoje brodove i posade netaknutima. Ovu taktiku prvi put je u povijesti pomorskog ratovanja primijenila flota Sjedinjenih Država u Španjolsko-američkom ratu 1898. U bitci kod Manile, američki brodovi, pod zapovjedništvom admirala Deweyja, uništili su cijelu španjolsku eskadru bez ijednog gubitka.

J. R. Hale, spomenut ranije, naglašava da je Bitka kod Visa pokazala što slabo naoružana eskadra može postići u rukama izvrsne posade. Hale vjeruje da su mornari na austrijskim brodovima bili potomci drevnih Ilira, poznatih moreplovaca (i gusara, op. ur.) koji su dugo odolijevali rimskoj invaziji (od 179. pr. Kr. do 50. n.e.). U potpunosti dijelimo Haleovo mišljenje, dodajući da ti potomci drevnih Ilira danas govore hrvatski i, poput svojih ilirskih predaka, spremni su braniti svoje obale od talijanske invazije.

Nažalost, mnogi u Italiji još uvijek vjeruju da bi njihove granice trebale biti zaštićene Dinarskim planinama, odnosno u srcu Hrvatske. Hrvati, pak, vjeruju da su prirodne granice između Italije i Hrvatske definirane krškom ravnicom i da Italija nije, niti je ikada bila, u opasnosti od svog susjeda na istočnoj jadranskoj obali.

Neki talijanski povjesničari skloni su umanjivati značaj Bitke kod Visa, naglašavajući utjecaj ovog neuspjeha na pobjedu nad Austro-Ugarskom 1918. godine. Drugi bilježe bitku kao manji uspjeh za Tegetthof, "un piccolo successo", i nazivaju je "lagloriuzza di Lissa" (mala slava Visa), ne priznajući nikakve zasluge u postupcima hrvatskih mornara ili austrijskih časnika. Ovaj sukob, tvrde oni, samo je produžio austrijsku vlast u Istri i Dalmaciji za 50 godina, do kraja Prvog svjetskog rata.

Međutim, čak i tijekom rata 1866., hrvatski mornari i topnici koji su se borili na Visu protiv talijanske invazije dobro su znali, kao i cijelo hrvatsko obalno stanovništvo od Trsta do Kotorskog, da će pod talijanskom vlašću izgubiti temeljna nacionalna prava koja je Austrija poštovala. Ovaj patriotski osjećaj među posadom značajno je pridonio pobjedi nad nadmoćnijom talijanskom silom. Da je Tegetthof bio svjestan tih osjećaja i da ih je uzeo u obzir, jasno je iz njegovog odgovora na čestitke gradonačelnika Visa, Pedra Dojmija, povodom pobjede: "Lako je pobijediti s vašim hrvatskim lavovima!" Nadalje, Talijani nisu uspjeli ni preuzeti kontrolu nad Dalmacijom nakon pada Austro-Ugarske.

Talijanski časnici uvjeravali su svoje posade da je austrijska flota slaba i lako poraziva. Stoga su, vidjevši austrijske brodove kako dolaze u pomoć Visu, počeli šaliti se i rugati: "Evo dolaze ribari!" (Vengono i pescatori). Njihovo razočaranje i depresija bili su tim veći kako su se povlačili s bojišta. Časnik s Affondatorea napisao je: „...Austrijska flota nije ono što su htjeli da mislimo. Tri puta smo pokušali nasukati i potopiti Kaiser i druge brodove, ali oni su nas vješto izbjegli i zasuli nas kišom smrtonosnih metaka; njihova rika nas je oglušila. Svi smo bili izudarani od glave do pete...

Admiral Persano optužen je i izveden pred Vrhovni sud Italije. Prije početka suđenja objavio je pamflet u svoju obranu pod naslovom I fatti di Lissa (Djela na Visu), okrivljujući neke od svojih viših časnika za poraz i neposluh. Između ostalog, izjavio je: „Talijanski brodovi imali su ponos progoniti neprijatelja dok se vraćao na njihove obale i - ne mogavši ih sustići prije nego što su bili sigurni - ostati gospodari voda bitke.“

Giuseppe Fumagalli, u svojoj knjizi Chi l'ha detto? (Tko je to rekao?, str. 162), u tom smislu primjećuje: „Međutim, to su riječi više za plakanje nego za smijeh, ali to su povijesne riječi, riječi admirala grofa Carla Pelliona di Persana u službenom telegramu poslanom vladi odmah nakon nesretne bitke na Visu 20. srpnja 1866. Nevješti zapovjednik pokušao se utješiti za današnju tragediju činjenicom da su njegovi brodovi, desetkovani i izudarani, ostali gospodari voda.“

Sud je Persana proglasio nesposobnim i kukavicom pred neprijateljem, degradirao ga i otpustio. Umro je 1883. godine, potpuno zaboravljen.

Car Franjo Josip I. brzojavom je promaknuo Tegetthofa u čin viceadmirala i dodijelio mu Križ Vojnog reda Marije Terezije. Svi zapovjednici i mnogi časnici viških utvrda i flote također su promaknuti i odlikovani, uključujući sedam Hrvata. Od 431 odlikovanog kadeta, dočasnika, vojnika, mornara i ložača, 162 su bila Hrvata. Svaki sudionik bitke primio je spomen-medaljicu. Nikola Karković primljen je od cara u Beču, koji mu je pričvrstio zlatnu medalju na prsa i promaknuo ga u boksera.

Stari drveni brod Kaiser, koji je u bitci primio najviše topovske vatre (i najviše je pucao), nakon što je popravio dimnjak i bokove u arsenalu Pola, stigao je u tršćansku luku, na poziv tršćanske općine. Cijeli grad je s velikim slavljem i oduševljenjem čekao njegov dolazak. Prema jednoj kronici, na brodu je organiziran ples "za više slojeve i ljepotice Trsta".

Tršćanska općina proglasila je Tegetthofa počasnim građaninom i priredila mu sjajan doček tim povodom. Zadar, glavni grad Dalmacije, učinio je isto. Međutim, ovdje treba napomenuti da kontraadmiral nije bio omiljen u bečkim dvorskim krugovima ili u Ministarstvu rata.

Bio je više vojnik i strateg nego diplomat i nije štedio riječi. Pod svaku cijenu inzistirao je na suočavanju neprijatelja flotom i morao je uvjeriti ministarske birokrate da je bolje izgubiti bitku u borbi nego, poput kukavice, ostati s brodovima u skrivanju. Tvrdio je da u mirovnim pregovorima brodovi potopljeni u slavi više vrijede za ugled zemlje od onih koji se moraju predati pobjedniku prema mirovnom sporazumu.

Unatoč svim intrigama, Tegetthof je 1867. imenovan u Gornji dom, a 1868. carevim pismom imenovan je za šefa pomorskog odjela Ministarstva rata. Istodobno je zadržao položaj vrhovnog zapovjednika austrijske mornarice. Umro je 1871. u dobi od 44 godine, ostavivši za sobom ostarjelu majku. U njegovu čast podignut je spomenik u Puli (uklonjen i postavljen u Beču nakon Prvog svjetskog rata), drugi u Beču i treći u Mariboru (današnja Slovenija).

Godine 1873. austrougarska vlada potpuno je razoružala otok Vis, premjestila njegov garnizon i uništila sve utvrde osim velike i lijepe baterije Gospe, koja je pretvorena u lokalnu dobrotvornu ustanovu. Vis je prestao biti Gibraltar Jadrana. Njegova luka postala je premalena za potrebe moderne pomorske baze i više nije mogla pružiti sklonište i utočište novijim i većim ratnim brodovima. Štoviše, talijanska mornarica više nije bila prijetnja Austro-Ugarskoj, a ta je prijetnja kao da je nestala 1881. godine stvaranjem Trojnog saveza između Njemačke, Italije i Dunavske Monarhije.

Unatoč promijenjenim političkim odnosima, Italija se nakon Bitke kod Visa oporavila od svojih gubitaka i uvijek je bila jača na moru od svoje saveznice Austro-Ugarske. Štoviše, čak je i talijansko javno mnijenje Trojni savez smatralo privremenim i posrednim. Stoga su najviši dužnosnici austro-ugarske flote sa skepticizmom gledali na svog talijanskog saveznika.

Nasuprot tome, vladajući krugovi u Beču nisu uspjeli shvatiti prave implikacije vitalne potrebe za snažnom mornaricom čiji bi cilj bio jamčiti, i u ratu i u miru, slobodan prolaz monarhije kroz luku Otranto. Austrijski monarh, inherentno konzervativan, oklijevao je modernizirati naoružanje i poduzimati troškove, iako se to pokazalo katastrofalnim za austrijsku vojsku 1859. kod Magente i Solferina, te 1866. kod Sadove (Königsgrätz).

Tek je 20. siječnja 1866. car odobrio dodjelu 1,5 milijuna florina za izradu novih pušaka, koje su bile spremne tek 31. srpnja, a rat je završio 26. srpnja. Mir je sklopljen 23. kolovoza, prema kojem je Austrija platila 31,5 milijuna florina reparacija. Pobjede izvojevane kod Custozze i Visa 1866. godine protiv znatno nadmoćnijih talijanskih snaga bile su posljedica nesposobnosti talijanskih vođa, hrabrosti i vještine austrijskih stratega te patriotskog žara vojske i mornarice.

Hrvati i Bitka kod Visa

Hrvati su, općenito, pobjedu kod Visa smatrali nacionalnim trijumfom. Ostaci talijanskog jezika i talijanskih zaposlenika u državnim uredima, sudovima i školama, naslijeđeni iz mletačkog razdoblja od strane austrijskih vlasti koje su prethodno vladale zajedno s mletačkom Italijom, morali su nestati kako se širio hrvatski nacionalni pokret.

Nakon Bitke kod Visa, borba se nastavila na kulturnom i političkom planu i prestala je tek slomom Podunavske Monarhije, koja je spriječila uključivanje Dalmacije u Kraljevinu Hrvatsku. Vlade u Beču i Budimpešti jako su se bojale pokreta solidarnosti slavenske jezične skupine, koji su nesvjesno poticale otuđujući Hrvate i dijeleći ih između Austrije i Ugarske, slijedeći staru poslovicu: podijeli pa vladaj.

Unatoč upornim hrvatskim zahtjevima za ponovnim ujedinjenjem svojih zemalja pod starim nazivom Regnum Chroatide, Dalmatiae et Slavoniae, carska vlada u Beču, unatoč odanosti i nesebičnosti Hrvata u turbulentnim godinama 1848. i 1866., nije postigla rješenje u smislu hrvatskog nacionalnog pokreta.

Tek imenovanjem nadvojvode Franza Ferdinanda za prijestolonasljednika pojavila se nada da će ovaj pronicljivi čovjek ujediniti sve pokrajine bivše Kraljevine Hrvatske i time stvoriti, unutar Podunavske Monarhije, Hrvatsku s jednakim pravima kao Austrija i Mađarska. Pod njegovim utjecajem, mornarica je počela jačati, uključujući četiri superdreadnoughta. Kako bi nadmašili talijansku mornaricu, Carsko vijeće u Beču je početkom 1914. izglasalo izdvajanje 300 milijuna kruna za izgradnju šest novih superdreadnoughta.

Ali bilo je prekasno. Nadvojvoda i njegova supruga Sofija ubijeni su u Sarajevu, a politika monarhije vratila se starim navikama, našavši se upletenom u rat u srpnju 1914. pod utjecajem njemačkog Drang nach Osten i pogrešne austrougarske politike prema drugim narodima ove multinacionalne zajednice.

Nakon bitke, Viseu se vrlo brzo oporavio. Na početku ovog izvještaja spomenuli smo da je vinarstvo na Visu cvjetalo od davnina. Čak i danas, izvrsno, punog tijela viško vino, zvano "opol", vrlo se dobro prodavalo u Trstu i inozemstvu. Francuzi su ga kupovali svake godine "za svoje potrebe", posebno kada je berba grožđa u Francuskoj bila slaba. Mahunarke, povrće i zelje, koje je dozrijevalo već u veljači pod sunčanim viškim nebom, izvozilo se u Split, a kasnije u Zagreb, nakon što je izgrađena željeznička pruga.

Stanovnici Visa slijedili su stare tradicije svojih predaka i bavili se ribolovom i pomorstvom. Ribolov je bio obilan, a konzerve su se proizvodile u tvornicama u Komiži. Vino i riba prevozili su se brodovima s Visa do jadranskih luka. Brodarska tvrtka Serafína Topića redovito je pružala putnički i teretni prijevoz između Trsta i Boke Kotorske. Nakon Prvog svjetskog rata, ova tvrtka proširila je svoje usluge na prekomorske teretne brodove, a nakon Drugog svjetskog rata preselila se u Sjedinjene Američke Države, odakle upravlja svojom flotom modernih prekooceanskih teretnih brodova.

S obzirom na svoj strateški položaj tijekom Drugog svjetskog rata, Vis je bio poprište značajnih događaja. U razdoblju 1943.-1944. služio je kao saveznička baza protiv Trećeg Reicha. Na ovom otoku, pod zaštitom angloameričke flote i zrakoplovstva, vođe jugoslavenskih komunističkih partizana pronašle su sigurno utočište kada više nisu mogle izdržati na kopnu.

Vis je nekoliko mjeseci bio sjedište vrhovnog zapovjedništva partizana, kao i sjedište Titove vlade, koja se kasnije preselila u Beograd kada je Crvena armija zauzela taj grad. Od 1945. godine otok Vis, zajedno s pokrajinama Dalmacijom i Istrom, dio je "Socijalistčke Republike Hrvatske" unutar "Socijalistčke Federativne Republike Jugoslavije".

Stoljeće nakon žestoke bitke na Visu, Hrvatima su ostale samo lijepe uspomene. Britanci i Nijemci oslobođeni su međusobne mržnje nakupljene tijekom dva strašna svjetska rata. 31. svibnja ove godine, veterani najveće pomorske bitke u zabilježenoj povijesti sastali su se na bojištu u blizini Jyllanda (Jugland).

Britanci su stigli s dva razarača, a Nijemci s dvije fregate. Nakon kratke parade, istovremeno su položili vijence u znak priznanja svojim drugovima koji su 1916. godine, prije točno 50 godina, pali za slobodu svojih zemalja. To ukazuje na to da na Zapadu sviće novo doba, doba u kojem će humanost prevladati nad silom, nad mržnjom među narodima i klasama te će nadvladati subverziju i podmuklo, skriveno uništavanje života i mira.

Bila bi plemenita i lijepa gesta kada bi se unuci i praunuci talijanskih i hrvatskih boraca mogli sastati i, slijedeći dirljiv primjer Britanaca i Nijemaca, položiti cvijeće svojim herojskim precima kao zalog mira, prijateljstva i međusobnog poštovanja. I, kako bi se dodatno naglasila veličina čina, talijanska mornarica mogla bi donijeti spomenik Visu iz Livorna i postaviti ga na groblje gdje je pronađen 1918. godine. Tada bi Hrvati mogli imati veće poštovanje prema svom velikom susjedu preko plavog Jadrana.

Konzultirana literatura: John Richard Hale: Poznate morske bitke; Franco Farola: Da Nelson a Togo; Petar Kuicic: Viški boj (Bitka kod Visa); Janni Mauro: Rostri e Siluri; Sir William Laird Clowes: Četiri moderna pomorska pohoda; Freiherr Alphons von Czibulka: Die Grossen Kapitäne; Pmorska Enciklopedija (The maritime encyclopedia). Zagreb, 1936., sv. VI i VII; Nikola Zic: Istra, Zagreb, 1936., 2. dio, Mardesic Petar: Viska bitka, Zagreb 1966.

DOKUMENTI:

Izjave hrvatskih biskupa u vezi s Protokolom

o "Uređenju odnosa" između Katoličke crkve i komunističke Jugoslavije

Protokol potpisan u Beogradu 25. lipnja 1966., o odnosima između Katoličke crkve i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, dobio je široku pokrivenost u svjetskom tisku, generirajući širok raspon komentara. Objavili smo opsežan komentar o Protokolu u svesku 20-21, str. 143-152 našeg časopisa. Međutim, do nedavno je bio upečatljiv nedostatak komentara ili izjava o Protokolu od strane hrvatskih biskupa, koji su imali najveći interes u cijeloj ovoj stvari.

Stoga smatramo prikladnim u cijelosti reproducirati razmišljanja o istoj temi koja je objavio ugledni član Hrvatskog katoličkog episkopata, splitsko-makarski biskup Francisco Franić, u časopisu Crkva u svijetu (Crkva u svijetu, br. 6, godina 1, Split, str. 3-8), zajedničkoj publikaciji drevnih biskupija Dubrovačke, Hvarske, Kotorske, Splitsko-makarske i Šibenske, a čiji je urednik autor ovog komentara. U nastavku prenosimo ova razmišljanja u cijelosti kao dokument, izostavljajući samo uvod, koji je svakako vrlo zanimljiv, ali sadrži samo općenita razmišljanja o marksizmu u teoriji i praksi.

Sada ćemo prepisati dva odlomka iz izjava koje je dao hrvatski metropolit, kardinal Franjo Šeper, katoličkim novinama Glas Kocila (Glas Koncila) iz Zagreba, objavljenim 22. siječnja 1967., nakon dulje šutnje. Ove izjave se prvenstveno odnose na praktične aspekte protokola.

Članak splitskog biskupa Franića

"Vjerujem da je Protokol o dijalozima između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice od velikog povijesnog značaja. Ovaj Protokol mogao bi označiti novo doba za Crkvu u našoj zemlji, možda čak i u svijetu, u pogledu odnosa Crkve prema marksizmu, sustavu na kojem se temelji javni društveni život u našoj zemlji i u drugim državama sa sličnim društvenim poretkom...

"Pravne norme (u Jugoslaviji) ne mogu jamčiti 'miran' život, budući da se život stalno razvija i uključuje nove situacije, pune rizika, koje stare norme i 'sporazumi' nisu mogli predvidjeti."

" "Stoga, pravne norme našeg Ustava i naših zakona, uključujući i klauzule ovog Protokola, koje sadrže pojmove poput ovih: sloboda savjesti, sloboda vjeroispovijesti, odvojenost Crkve od države, jednakost i paritet svih vjerskih zajednica, jednakost u pravima i dužnostima svih građana bez obzira na njihovo vjersko uvjerenje i ispovijedanje vjere, sloboda osnivanja vjerskih zajednica, priznavanje pravne osobnosti vjerskim zajednicama - svi ti pojmovi i pravne norme podložni su pritiscima svakodnevne prakse." i, s njim, proći kroz evoluciju koja je ponekad teža i dulja od drugih. U budućnosti se mogu pojaviti veće poteškoće nego što očekujemo, a evolucija može trajati dulje od predviđenog, ali ovim Protokolom Katolička Crkva je pokazala svoje uvjerenje u mogućnost te evolucije. (Naglasak u izvorniku: Napomena urednika). To bi bio prvi i najznačajniji povijesni utjecaj Protokola.

„Čini se da je najvažnija točka Protokola druga.“ Mislim da ovo možemo smatrati inauguracijom nove orijentacije za marksističku filozofiju, barem u praksi, a postupno i u teoriji.

„U tom odjeljku, na primjer, priznaje se 'nadležnost Svete Stolice nad Katoličkom Crkvom u Jugoslaviji i nad duhovnim, crkvenim i vjerskim pitanjima...' To znači da Sveta Stolica ima i može vršiti svoju duhovnu i vjersku jurisdikciju nad katolicima u Jugoslaviji.“ Širina ove papinske jurisdikcije unutar Crkve je dobro poznata."

Koliko je široka ta jurisdikcija! Treba se samo prisjetiti tijela preko kojih Papa vrši svoju vrhovnu vlast u Crkvi, naime svih rimskih kongregacija i njihovih poslova. Kad bi Papa mogao, preko tih kongregacija, ispunjavati sve poslove iz svog djelokruga u Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji, to bi predstavljalo neočekivani razvoj događaja u našim vjerskim i općenito društvenim okolnostima.

„Kako vidimo, načelo je ispravno formulirano i priznato od strane države, ali njegova primjena je diskutabilna. Međutim, ovo će se načelo u praksi razvijati, naravno zaobilaznim putem, i u konačnici, na taj će razvoj utjecati ne samo diplomatske manevre i znanstvena i filozofska evolucija marksističke i kršćanske misli, već i svakodnevni život nas katolika, svećenika i laika.

Država je stoga Protokolom u načelu priznala prvo načelo organizacije Katoličke crkve, naime, papinsku vlast nad svojim vjernicima.“

U drugom dijelu Protokola Crkva zauzvrat priznaje prvo načelo organizacije Države, naime, da politika, prema marksističkoj doktrini, predstavlja isključivu domenu države, u koju se ni Crkva ni itko drugi ne može miješati.

Ovo je načelo u Protokolu izraženo tradicionalnim jezikom koji je usvojio Drugi vatikanski koncil, odnosno da će se djelatnost katoličkih svećenika provoditi unutar vjerskih i crkvenih okvira i da stoga svećenici ne mogu zloupotrijebiti svoju vjersku i crkvenu funkciju za ciljeve koji bi, de facto, imali politički karakter.

„Komentirano je da se time Crkva povlači iz političke aktivnosti.

„Ali ovdje moramo napraviti jasnu razliku. Crkva se ne odriče svoje vjerske i crkvene uloge, čak ni u političkoj sferi, ukoliko ima prava i dužnosti propovijedati moral koji bi se trebao primjenjivati na politiku, pa čak i na gospodarstvo.“ Takva će biti primarna dužnost nas biskupa, iako ćemo je morati ispunjavati ne samo s velikim apostolskim žarom već i s posebnom razboritošću.

„Štoviše, Protokol nije suspendirao nacionalna prava našeg svećenstva, na primjer, njihovo pravo da se osjećaju dijelom hrvatskog naroda. Svećenici se samo obvezuju, preko svog vrhovnog poglavara, da se neće baviti političkom aktivnošću u obavljanju svojih svećeničkih dužnosti i da neće zloupotrijebiti vjeru za političke ciljeve.

„Naravno, u praksi se mogu pojaviti nesuglasice, kao što su se i do sada pojavile, oko toga što je, strogo govoreći, 'politika'. Zato je dodano da će Sveta Stolica, a ne samo Država, dati svoj sud u konkretnim slučajevima. Na taj način možemo dobiti upute od Svete Stolice u vezi s našim aktivnostima kako ne bismo ugrozili sporazum.“

„U drugoj točki ovog drugog dijela, Sveta Stolica osuđuje 'svaki čin političkog terorizma i drugih kriminalnih oblika nasilja, koji počini bilo tko', i sve to 'u skladu s načelima katoličkog morala'.

„Čak i u slučajevima političkog terorizma, kao što su oni već spomenuti, nije samo država kriva, niti je čin kriminalan ili teroristički, već i Sveta Stolica.

„Slijedom toga, pravo koje Sveta Stolica u načelu priznaje državi bit će ograničeno u praksi kontrolom Svete Stolice i, naravno, prirodnim, božanskim i crkvenim zakonima.

“Određene prestižne katoličke novine na Zapadu komentirale su, nakon Protokola, da je očito da je ovaj sporazum sklopljen jer su u prošlosti Katoličke crkve u Jugoslaviji slučajevi političke i kriminalne aktivnosti svećenstva bili česti.

„Netočnost takvih komentara proizlazi iz izjave koju je dao monsinjor A. Casaroli prilikom potpisivanja Protokola, odnosno da se te točke ne odnose na prošlost već na budućnost.

Upravo u tome vidimo treći povijesni značaj dotičnog sporazuma.

„Crkva, u načelu, priznaje pravo države da se bavi politikom, kao što je već navedeno; međutim, politička aktivnost vezana uz kazneno pravo, strogo govoreći, ostaje isključiva domena države.“

„Naravno, primjena ovog načela također će biti podložna evoluciji, koja će pak ovisiti o daljnjem razvoju religijskih, kulturnih, ekonomskih i drugih uvjeta.

Ako bi se ovo načelo primijenilo u svjetlu trenutne marksističke doktrine, Crkva bi postupno nestala, budući da riječ 'politika' u trenutnom marksističkom rječniku obuhvaća sve društvene pojave, pa stoga i religijske pojave u mjeri u kojoj one postaju društvene pojave. Posljedično, religija će postati 'privatna', a ne 'društvena' pojava, što bi podrazumijevalo njezin kraj, budući da je religija, odnosno Crkva, u svojoj biti društvena pojava.“

„Ali ovaj Protokol već Crkvu smatra društvenom pojavom i kao takva potpisuje sporazum, budući da pregovara s čelnikom ove organizirane društvene pojave.

Iz svega toga proizlazi da dotični Protokol otvara novu perspektivu za budući razvoj Crkve i države u našoj zemlji, a možda i u svijetu. U tom procesu će se razviti i kristalizirati mnoge marksističke koncepcije, kao i mnoge naše vlastite. Dijalog otvoren Protokolom osigurat će bolju budućnost za obje strane ukoliko se taj dijalog vodi s međusobnim poštovanjem i slobodom, bez čega je plodonosan dijalog nemoguć.

Svoja razmišljanja zaključit ću stajalištem koje sam izrazio u svom izlaganju na Saboru 23. listopada 1963.:

"Crkva danas mora živjeti od milostinje svojih vjernika, kao što je to činio sveti Petar, ili od rada svojih ruku, kao što je to činio sveti Pavao; mora se odreći svih posjeda koji stvaraju bogatstvo na kapitalistički način." Svaka naknada koju primaju biskupi, svećenici ili redovnici bilo koje države, bila ona socijalistička, kapitalistička ili katolička, smanjila bi slobodu Crkve u dijalogu s dotičnom državom i potkopala poštovanje ljudi prema Crkvi.

Evanđeosko siromaštvo danas je nužno da bi se biskupi i svećenici, uz njegovu pomoć, reformirali u svetosti. Uzalud ćemo se nazivati "Crkvom siromašnih" ako se ne odreknemo suvišnih dobara i naknada koje posjedujemo ili nam se nude. Ako se u praktičnom životu ne pridržavamo tih normi, ljudi neće vjerovati da pripadamo njihovoj Crkvi, Crkvi siromašnih.“

Izjave kardinala Šepera

Njegova Preuzvišenost dr. Franjo Šeper, metropolit hrvatski i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije, dao je svoje izjave u obliku dijaloga prilikom kurtoaznog posjeta izaslanika jugoslavenske vlade Svetom Ocu 22. prosinca 1966.

Prvo pitanje sugeriralo je Papinu misao da će katolici u Jugoslaviji, vidjevši da su im prava i sloboda djelovanja bolje osigurani i zajamčeni, biti potaknuti da marljivije rade za dobrobit zemlje. Kardinal F. Šeper odgovorio je:

„U duhu Drugog vatikanskog koncila, kao i u drugim dijelovima svijeta, i ovdje Crkva želi ispuniti svoju misiju služenja, koju joj je dodijelio njezin božanski Utemeljitelj. Ta je misija duhovna, ali njezini se plodovi mogu očitovati u svim sferama ljudskog i društvenog života.“ Ni u Jugoslaviji Katolička crkva nije oklijevala pomoći svima u skladu sa svojim mogućnostima, služiti općem dobru. Ne traži posebne privilegije i ne žudi za dominacijom, niti želi vršiti utjecaj silom ili manipulacijom, već želi doprinijeti rastu slobode i boljim ljudskim i društvenim odnosima među svim građanima ove države.

„Crkva vjeruje da njezino iskustvo i snaga koju posjeduje mogu koristiti svima, posebno ovdje, u ovoj regiji gdje žive razni narodi i vjerske skupine, i gdje se susreću različite ideološke tendencije.“

„Nema sumnje da su katolici ovdje do sada radili, baš kao i svi drugi građani, na općem razvoju svoje zemlje, ali od sada, potpisivanjem Protokola i uspostavljanjem odnosa između Savezne vlade i Svete Stolice, nadamo se da će taj rad postati još očitiji i provoditi se s većom kohezijom.“

Katolička zajednica neće se ustručavati predanosti. Da bi to učinila, naravno, potrebni su joj širi okviri slobode. Nadamo se da će taj prostor slobode, kako za Katoličku crkvu tako i za druge društvene skupine, stalno rasti, jer cijenimo napore uložene u tom pogledu.“

Pojašnjavajući koncept „prostora slobode“, kardinal je rekao da je nakon rata izgrađeno vrlo malo crkava, dok se broj stanovnika znatno povećao. Nicali su novi gradovi i naselja, ali Crkva nije mogla graditi nove crkve, što se posebno osjećalo u velikim gradovima. „U posljednje vrijeme“, naglasio je kardinal, „i taj se aspekt počeo odmrzavati. Vjerujemo i nadamo se da će se stvari snažnije i radikalnije kretati naprijed.“

Nastavio je: „Ozbiljno je pitanje da mnogi ljudi koji iz vrlo različitih razloga održavaju neprijateljski stav prema Crkvi, na ovo širenje prostora slobode za Crkvu gledaju sa sumnjom, kao da je to slabljenje, povlačenje pred protivnikom. Takav osjećaj nema stvarnu osnovu.“ Neka shvate da Crkva nije ni neprijatelj ni protivnik. Nije ustanovljena da mrzi, već da se prema svima odnosi s prijateljstvom i slobodom. Želi odgajati svoje članove u duhu istinske slobode za sve, koju je proglasila cijelom svijetu na posljednjem Saboru. Prepoznavanje ove stvarnosti potaknut će volju za zajedničkim naporima."

Kardinal se zatim osvrnuo na katolički tisak, koji je u posljednje vrijeme "znatno napredovao, ali potreba za njegovim kvantitativnim i kvalitativnim rastom ostaje". U tom smislu, pozvao je na jednakost s drugim medijima. Zatim je izrazio nadu da će katolici moći izraziti svoje mišljenje putem drugih medija. "To je, vjerujemo", rekao je, "pitanje vremena".

Možda postoji dobra volja s obje strane, ali sredstva da se to ostvari još nisu pronađena. Nada se da će se konferencije moći održavati izvan crkava, u javnim dvoranama. Posebno se nada da Crkva neće biti ometana u svom humanitarnom radu, jer je to njezina misija ljubavi. Polaže nadu da će se "stvari poboljšati" i u pogledu obrazovanja i škola. Zalaže se da se "prostor slobode" proširi na sve članove katoličke zajednice, a ne samo na svećenstvo, budući da oni koji rade u obrazovanju "moraju skrivati svoja vjerska uvjerenja i prakse ili se bojati posljedica ako otkriju da su vjernici".

Kardinal nastavlja: "Ne radi se samo o učiteljima, već i o... studente. S pravom se nadamo da će nadležne vlasti poduzeti ozbiljne mjere kako se ne bi ponovili postupci koji su sprječavali djecu i mlade da uče kršćanski nauk i ponižavali ih zbog toga.

Općenito, nada se da će se svi problemi rješavati s više realizma." To je, štoviše, problem i u drugim sektorima društvenog života, ne samo u učiteljskoj profesiji. Želimo da svi sektori društvenog života, ne samo učiteljska profesija, imaju jednake mogućnosti za razvoj svojih sposobnosti i stavljanje ih u službu zajednice prema svojim profesionalnim sposobnostima, što je, štoviše, zajamčeno i samim Ustavom (članci 33. i 36.).

Na pitanje jesu li promjene zakona potrebne, kardinal je pojasnio da je to više stvar konkretne situacije i prakse nego zakonodavstva. "Više se radi o određenim pojedincima koji misle da primjenjuju zakone, a istovremeno djeluju u napetoj klimi iz koje bismo trebali što prije izaći zajedničkim naporima.

Zato moramo pohvaliti one koji su doprinijeli međusobnoj otvorenosti i koji se trude razbistriti opću atmosferu. Vjerujemo da ovi napori, provedeni sa zrelošću i ako se prošire, mogu dati značajan doprinos iskustva i smjernica, također i u rješavanju suvremenih problema na međunarodnoj sceni."

Na pitanje mogu li crkve biti zadovoljne zakonodavstvom koje je na snazi u Jugoslaviji, kardinal je odgovorio: "Znate da same države shvaćaju da određeni zakoni nisu vječni, budući da su, zapravo, zakoni privremeni i, u određenim okolnostima, služe kao instrumenti za postizanje većeg dobra građana. Stoga se zakoni mijenjaju kako bi se bolje prilagodili napretku zajednice."

Katolička crkva je u Beogradskom protokolu prihvatila postojeće zakonodavstvo u Jugoslaviji kao polazište. To, naravno, pretpostavlja mogućnost evolucije u zakonodavstvu koje se tiče vjerskih pitanja kako ne bi zaostajalo za razvojem same stvarnosti i postalo anakronizam. Tako bi, na primjer, danas, nakon Drugog vatikanskog koncila i njegovog jasno definiranog stava o vjerskoj slobodi, bio anakronizam, lišen ikakvog stvarnog temelja, kada bi se zakoni o vjerskim pitanjima temeljili na pretpostavci da država, putem tih zakona, mora zaštititi nevjerujuće građane od uplitanja vjerskih zajednica.

Na posljednje pitanje sugovornika: „Dakle, Vaša Eminencijo, osjećate optimizam?“, kardinal Seper je odgovorio:

„Pa, trudit ćemo se i učiniti sve što je moguće da opravdamo taj optimizam.“ Vjerujemo da će katoličke zajednice hrvatskog i slovenskog naroda, kao i ostalih naroda Jugoslavije, zrelo i marljivo težiti ostvarenju onoga što je Sveti Otac izrazio u svom obraćanju izaslaniku vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 22. prosinca 1966.: da djelovanje katolika, koje, naravno, prvenstveno cilja na duhovno dobro vjernika, može također „sretnije utjecati na razvoj i napredak cijele zajednice u smjeru pravde, slobode i sloge.“

Deklaracija Makedonske patriotske organizacije

45. godišnja konvencija Makedonske patriotske organizacije (MPO) Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, održana u Clevelandu, Ohio, od 3. do 6. rujna 1966., na kojoj se razmatrala situacija pokorenih naroda Jugoslavije, jednoglasno je usvojila sljedeću deklaraciju:

Događaji koji su se zbili u Jugoslaviji od početka ove godine jasno pokazuju, između ostalog:

1) Da srpski šovinizam koristi sva sredstva koja su mu na raspolaganju kako bi očuvao integritet Jugoslavije.

2) Srpski komunisti pribjegavaju najrazličitijim manevrima u pokušaju učvršćivanja svoje dominacije nad drugim pokorenim narodima.

3) Tajna policija (UDBA) ima apsolutnu kontrolu nad situacijom u zemlji. To je priznao i sam Tito, kao i njegovi ljudi i pristaše.

4) Različite narodnosti sve se više opiru srpskoj komunističkoj hegemoniji.

5) Taj otpor narodnosti odražava se unutar same Komunističke partije. Utječe na njezino jedinstvo ili njezin "monolitni" karakter, kako ga je Tito opisivao. Sada se takvo jedinstvo pokazalo kao puki mit.

6) Tito i njegova klika nastavit će sa svojim "reformama" s ciljem osiguranja privilegiranog položaja Komunističke partije i održavanja zemlje pod svojom kontrolom.

7) Smjena Rankovića, čistke unutar stranke i borbe za vlast čine vrlo mali dio dugog niza događaja od 1912. godine, što dokazuje da je ideja Velike Srbije, pod lažnom etiketom Jugoslavije, donijela samo previranja na Balkan. Ona prijeti svjetskom miru i završava razaranjem i žrtvama za sve, uključujući i srpski narod.

8) Različite nacionalnosti odlučne su postići svoju slobodu i neovisnost svim sredstvima i ništa ih sada ne može spriječiti u tom cilju.

Uzimajući u obzir sve ove i druge relevantne čimbenike, 45. konvencija MPO-a apelira na sve potlačene narode i njihove emigrantske zajednice u slobodnom svijetu da nastave borbu za slobodu i neovisnost Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Vojvodine, Makedonije i Srbije, te za uključivanje u svoje zemlje regija koje je Beograd silom zauzeo.

Hrvati, Slovenci, Crnogorci, narod Vojvodine, Albanci, bugarski Makedonci itd. moraju zajedno raditi na svrgavanju komunističke diktature u Beogradu. Uspostavljanje slobodne i neovisne države za svaki od ovih naroda jedini je siguran put do postizanja istinskog mira i bratskog razumijevanja u ovom dijelu svijeta.

Nitko se ne smije dati zavarati lažnim idejama srpskih komunista. Oni nam govore o nekoj vrsti ekonomske "slobode", dok Komunistička partija dominira i kontrolira sve. Dok slušamo i čitamo o nekoj vrsti "republike", istovremeno svjedočimo velikim naporima da se sve općenito posrbljuje.

Bugarski Makedonci to znaju bolje od većine. Posljednjih 22 godine škole, vojarne i sve institucije u Makedoniji pod jugoslavenskom kontrolom imale su kao primarni zadatak suzbijanje bugarske nacionalne svijesti među ljudima, koristeći takozvanu "makedonsku" nacionalnost za postizanje svoje "servizacije". Slijedeći isti model, muslimanski Hrvati u Bosni i Hercegovini službeno su klasificirani kao oni s "nedefiniranom nacionalnošću" kako bi se jednog dana lakše mogli izjasniti kao Srbi.

Te srpske šovinističke zablude moraju se odbaciti kako bi se osigurali mir i sloboda za sve na Balkanu.

Naprijed s rastućim otporom protiv diktature Beograda!

Neka bude sloboda i neovisnost za Hrvatsku, Sloveniju, Vojvodinu, Crnu Goru, Makedoniju i Srbiju radi istinskog i trajnog mira i razumijevanja među narodima!

To je želja 45. godišnje konvencije makedonskih patriotskih organizacija.

Cleveland, Ohio, 6. rujna 1966.

Bilješke i komentari

U spomen na Ernesta Pezeta

Milan Blažeković, Buenos Aires

Dana 21. studenog 1966. godine, Ernest Pezet, francuski parlamentarac i politički pisac, umro je u Parizu u dobi od 79 godina. Bio je jedan od najvećih prijatelja Jugoslavije u Francuskoj, kako je i sam izjavio. No, s dubokim razumijevanjem političkih uvjeta i odnosa između Hrvata i Srba i u monarhijskoj i u komunističkoj Jugoslaviji, Pezet je bio istinski prijatelj Hrvata, bez štetne sentimentalnosti koja često karakterizira francusko prijateljstvo sa Srbijom i Srbima, a na štetu žrtava pan-srpskog sitnog imperijalizma.

Ernest Pezet rođen je 6. prosinca 1887. u Rignacu (Aveyron). Prije Prvog svjetskog rata započeo je svoju političku aktivnost kada se, nakon što je predavao u privatnim školama, pridružio katoličkom političaru Marcu Sagnieru u novinama "Democratie", a zatim je 1917. imenovan glavnim urednikom L'Ame Française, glasila Rassamblement Démocrate Chrétien (Kršćansko-demokratske skupštine).

Godine 1919. postao je direktor La Voix du Combattant (Glas borca). Bio je jedan od promicatelja kršćanske demokracije u Francuskoj (Parti Démocrate Populaire), a od 1928. zastupnik pokrajine Morbihan. Od 1932. do 1940. obnašao je dužnost izvjestitelja i stalnog tajnika parlamentarnog odbora za vanjske poslove srednje i istočne Europe, a prije izbijanja Drugog svjetskog rata imenovan je potpredsjednikom tog odbora.

Na istoj je dužnosti ostao od 1945. do 1958. Nakon rata pridružio se Narodnom republikanskom pokretu (MRP), osnovanom u studenom 1944. Izabran je za zastupnika u Ustavotvornoj skupštini, a na izborima 1946. izabran je za senatora francuskih građana koji žive u inozemstvu. Također je obnašao dužnost potpredsjednika Senata i francuskog delegata u Ujedinjenim narodima i Francuskoj mirovnoj konferenciji. Godine 1959. izabran je za počasnog člana parlamenta. Bio je počašćen i odlikovan činom zapovjednika Legije časti.

Pezet je napisao tridesetak knjiga. One iz razdoblja 1922. – 1930. prvenstveno su političke prirode; one objavljene između 1930. i 1959. bave se temama od općeg europskog interesa ili problemima određenih europskih zemalja. Édouard Herriot, Henri de Jouvenel, A. Tardieu i J. Péricard napisali su predgovore nekim od njegovih djela.

Kao stručnjak za jugoistočnu Europu, a ujedno i političar, nije se oslanjao isključivo na službene srpske informacije, budući da je imao pristup hrvatskim i slovenskim katoličkim krugovima. Pezet je bio vrlo dobro upoznat sa situacijom u Jugoslaviji od njezina osnutka i opasnostima koje su postojeće napetosti predstavljale – posebno za vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića – ne samo za opstanak Jugoslavije već i za mir u Europi, unatoč optimizmu provladinog jugoslavenskog i francuskog tiska.

Pezet je nekoliko puta posjetio Jugoslaviju i dopisivao se s istaknutim političkim osobama svih vrsta i vjeroispovijesti u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, osim - kako izričito navodi - sa socijalistima i separatistima. Sastavio je materijal u kojem je iznio surovu istinu o jugoslavenskoj stvarnosti, nastojeći upozoriti svoje sunarodnjake na potencijalna i neugodna iznenađenja te ukazati francuskom tisku, parlamentu i javnom mnijenju na ozbiljnu opasnost koja se nadvija nad Jugoslavijom, promatranom s toliko iluzija i neutemeljenih nada.

Želeći prije svega informirati svoje sugrađane, a zatim i spasiti jedinstvo Jugoslavije - jedinstvo koje ne bi trebalo biti utemeljeno na sili i nasilju, već na dogovoru svih naroda koji je čine - Pezet je napisao svoju knjigu *La Yugoslavie enpéril?* (Je li Jugoslavija pod opsadom?), u suradnji s profesorom Henrijem Simondetom, koji je obradio povijesni dio. Knjiga je objavljena 1933. (Librairie Bloud & Gay, Pariz 1933., str. 281).

Ovo značajno upozorenje odgovornim političkim akterima u Francuskoj i Jugoslaviji ne samo da je podrazumijevalo otvorenu kritiku panservizma u svim sektorima javnog života u Jugoslaviji, već je podrazumijevalo i obranu hrvatskih nacionalnih prava i načela. Nije stoga ni čudo da je Pezetova knjiga, iako napisana s jasnom namjerom očuvanja jedinstva Jugoslavije, sastavnog dijela Male Antante i stupa francuskog sustava srednjoeuropske političke sigurnosti, bila zabranjena u Jugoslaviji. Njegova kasnija djela o Jugoslaviji doživjet će istu sudbinu.

Nakon atentata u Marseilleu 1934. godine, Pezet je objavio svoju studiju *Le drame de Marseille et ses conséquences centra-européennes* (Vie intellectuelle, 1934.), u kojoj je razotkrio ne samo aktivnost i strukturu hrvatskih (ustaških) i makedonskih revolucionarnih organizacija, već i vanjske implikacije hrvatskih i makedonskih problema. Ponavljao je da je Jugoslavija neodrživa ukoliko ne prođe potpunu reformu na federalnoj osnovi, u duhu istinske demokracije i uz poštovanje slobode svojih nacionalnosti.

Budući da je u Jugoslaviji nakon atentata u Marseilleu prevladala još stroža cenzura, ova studija ostala je gotovo nepoznata jugoslavenskoj javnosti. Nakon atentata u Marseilleu objavljena je njegova knjiga *La Yugoslavie en péril?* (Jugoslavija u opasnosti?). Privukla je značajnu pozornost u Francuskoj, a obrana ju je na suđenju u Aix-en-Provenceu navela kao dokaz da su napadači bili motivirani patriotskim razlozima.

Kada je otac Teodoro Dragun 21. prosinca 1958. u kripti Svete Odile javnosti predstavio svoju knjigu Le Dossier du cardinal Stepinac, Ernest Pezet je tom prilikom govorio i smjestio Stepinčevu aferu u kontekst Dreyfusove afere. Njegovo djelo objavljeno je 1959. kao knjižica pod naslovom Stepinac-Tito, contextes et éclairages de L'Affaire (Nouvelles Editions Latines, Pariz 1959., str. 30), a 1960., u donekle skraćenoj španjolskoj verziji, objavljenoj u Studia Croatica (Buenos Aires, 1960., Godina I, br. 1, str. 10-20).

Pezet se stoga tri puta bavi političkom situacijom u Jugoslaviji i njezinim središnjim problemom, srpsko-hrvatskim odnosima. Uzimajući u obzir iredentističke tendencije nekih njezinih susjeda, zalaže se za federalizaciju i istinsku demokratizaciju zemlje. Identične ideje zastupali su i drugi internacionalisti, zagovornici jugoslavenskog jedinstva poput Wickhama Steeda i Setona Watsona, čija je pisma iz 1932. Pezet objavio u dodatku svoje prve knjige, zajedno s manifestom prestižnih britanskih osoba, objavljenim u Manchester Guardianu 24. prosinca 1932.

Unatoč temeljitom razumijevanju problema, Pezet, kao i drugi zagovornici jugoslavenskog jedinstva, nije uspio točno prepoznati nemogućnost Srba da koegzistiraju u istoj državi s bilo kojim drugim nesrpskim narodom.

Pa, uz toliko drugih razlika između Hrvata i Srba, ističe se da su Hrvati - bilo voljno ili ne - stoljećima koegzistirali u zajednici s drugim narodima iste kulturne sfere, dok su Srbi, gotovo istovremeno, bili ili podređeni stranim silama ili živjeli u svojoj autokratskoj i nacionalno homogenoj unitarnoj državi, nikada se ne naviknuvši razlikovati nacionalnost od države i demokratski dijeliti vlast s bilo kojim drugim narodom.

Zbog toga je pokušaj konsolidacije Jugoslavije stvaranjem Banovine Hrvatske (Hrvatske autonomije) uoči izbijanja Drugog svjetskog rata propao; naprotiv, potaknuo je Srbe da ubrzaju raspad Jugoslavije. Iz istog razloga, tadašnji pseudofederalni sustav komunističke Jugoslavije nije i ne može riješiti njezin nacionalni problem.

Tu činjenicu u to vrijeme mnogi hrvatski političari nisu uočili, pa se Pezetu ne može zamjeriti iluzija koje je gajio, a koje su, čak i u drugačijim okolnostima, stvorili neki Hrvati. U skladu s tom idealnom Jugoslavijom, koliko god nam se to danas činilo paradoksalnim, Pezet je, kao pošten i razborit političar, postao iskren prijatelj hrvatskog naroda.

Tito i arapsko-izraelski rat

Jure Petričević, Brugg, Švicarska

Nova situacija za Hrvate i druge potlačene narode u Jugoslaviji kao rezultat Titove bezuvjetne podrške Sovjetima protiv Izraelaca.

Kratki arapsko-izraelski rat u lipnju 1967. označio je značajnu prekretnicu u odnosima Jugoslavije sa zapadnim demokratskim zemljama, predvođenim Sjedinjenim Američkim Državama, kao i u ravnoteži snaga unutar same Jugoslavije. Radikalnom osudom Izraela i prekidom diplomatskih odnosa s tom državom, a zatim i usklađivanjem sa Sovjetskim Savezom i sudjelovanjem na konferenciji istočnoeuropskog bloka (s izuzetkom Rumunjske), Tito je izgubio podršku utjecajnih osoba u Sjedinjenim Američkim Državama koje su ga do nedavno podržavale politički i ekonomski.

Posljednji tragovi razumijevanja i simpatija koje je Titova prethodna politika neovisnosti od Moskve uživala u zapadnom javnom mnijenju nestali su. Tito i Jugoslavija izgubili su podršku i pomoć u službenim zapadnim demokratskim krugovima i među javnošću koja je godinama doprinosila njihovom opstanku. To bi imalo dalekosežne posljedice za međunarodni položaj Jugoslavije, Jugoslavije koja je već bila iznutra rascijepljena. Zbog neriješenog problema otpora nacionalnosti koje su se protivile velikosrpskoj nadmoći, Tita je hrvatsko-slovensko-makedonska oporba uvukla u Komunističku partiju. Sukobio se s Rankovićevim sovjetskim snagama, planirajući državni udar kako bi preuzeo vlast. Žrtve ovog puča ne bi bile samo komunistička opozicija u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Kosmetu, već i sam Tito.

Javnim svrstavanje uz sovjetsku politiku tijekom arapsko-izraelskog rata, Tito je poboljšao svoju osobnu situaciju. Ovaj manevar paralizirao je velikosrpske snage, koje su se mogle osloniti samo na sovjetsku podršku kako bi silom preuzele vlast. Ovaj Titov skok privremeno je stabilizirao njegov nesiguran položaj, budući da za sovjetsku hijerarhiju on sada ima daleko veću važnost i vrijednost od Rankovićevih raseljenih, ekstremnih velikosrba. Na međunarodnoj sceni, Tito je, pokazujući solidarnost s Naserom, učinio Sovjetskom Savezu, kao supersili, veliku uslugu, a istovremeno je olakšao jačanje sovjetskog utjecaja u Jugoslaviji. Međutim, u ovoj igri s velikosrpskim krugovima, Tito je djelovao kao čuvar Jugoslavije. Ali nastavio je sa svojom starom politikom improvizacija bez čvrstih temelja.

Primarni cilj ove politike ostao je isti: držati vlast i ostati na površini pod svaku cijenu. Na domaćem planu, Titov uspon i održavanje na vlasti ovisili su o velikosrpskim snagama. Nakon što je Ranković uklonjen, pao je u nemilost tih krugova. Cenzuriranjem Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku i odbacivanjem hrvatskih intelektualaca koji su je potpisali, Tito je djelomično poboljšao svoj ugled kod Srba. Sada, usvajanjem moskovske linije u arapsko-izraelskom ratu, nastoji osigurati svoj međunarodni položaj protiv velikosrpskih krugova.

Ova situacija podrazumijeva nove aspekte u unutarnjoj i vanjskoj politici Hrvata i drugih nesrpskih naroda u Jugoslaviji u njihovoj borbi protiv velikosrpstva. Ali, prije svega, bitno je analizirati sovjetske i američke stavove u arapsko-izraelskom ratu i u potencijalnom malom lokalnom ratu između nesrpskih naroda Jugoslavije i Srbije - to jest, lokalnom balkanskom ratu koji se nazire na horizontu kao jedna od mogućnosti koje proizlaze iz tekuće krize u Jugoslaviji.

Arapsko-izraelski rat, kao i vijetnamski rat, obilježen je politikom suživota velikih sila: Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Odnos između ove dvije sile, ova dva carstva, određen je uzajamnom odlukom da se izbjegne rat među njima koji bi neizbježno doveo do nuklearnog rata i vjerojatno do njihovog međusobnog uništenja. Suočeni s ovim primarnim načelom, sva ideološka i druga razmatranja postaju nebitna.

Ovaj postulat dobiva na snazi i važnosti pojavom Kine kao nove velike sile, neprijatelja i Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Kineske pretenzije na ogromna područja na štetu Sovjetskog Saveza i tendencija Pekinga da eliminira utjecaj Moskve u Aziji i Africi prvenstveno određuju sovjetsku političku strategiju, koja, s obzirom na kinesku prijetnju, postupno nameće pomirenje odnosa s Washingtonom i trajni suživot sovjetskog i američkog carstva, unatoč ideološkim i drugim razlikama.

Atomska bomba i zajednička kineska prijetnja danas onemogućuju novi svjetski rat, situaciju koja će vrlo vjerojatno prevladati i u budućnosti. Doista, strah od atomskog rata također igra odlučujuću ulogu u Kini, tako da u Vijetnamu tri sile - SAD, Sovjetski Savez i komunistička Kina - pažljivo izbjegavaju izravni vojni sukob. Washington i Moskva strogo su se pridržavali ovog načela u arapsko-izraelskom sukobu. Arapi su dobili sovjetsko, a Izrael zapadno oružje i mogli su se boriti do međusobnog uništenja, ali prevladavajući državni interesi Sjeverne Amerike i Sovjetskog Saveza nisu dopustili i nastavljaju sprječavati da ovaj rat - lokalni iz perspektive velikih sila - eskalira u svjetski rat. Čini se da su Arapi ozbiljno očekivali vojnu intervenciju svog sovjetskog saveznika.

Prema raznim izvješćima iz Jugoslavije, može se zaključiti da su i određeni komunistički krugovi u Beogradu očekivali sovjetsku vojnu agresiju na Izrael i bili razočarani kada se očekivana agresija nije ostvarila. Međutim, s obzirom na trenutnu globalnu političku situaciju, čak ni Amerikanci nisu mogli vojno intervenirati. Drugorazredne sile, poput Francuske i Velike Britanije, jasno su se distancirale od bilo kakve vojne intervencije, za razliku od događaja iz 1956. kada su te dvije zemlje napale Egipat kao saveznici Izraela.

Ove odnose između velikih sila treba uzeti u obzir prilikom procjene kasnijeg razvoja događaja u Jugoslaviji. Mogućnosti koje su određeni otpornici Velike Srbije i komunizma predvidjeli u "američkoj intervenciji" postupno blijede. Uvjerenje da zarobljeni narodi Jugoslavije neće biti oslobođeni američkom ili bilo kojom drugom vojnom pomoći, već vlastitim naporima u određenom međunarodnom trenutku, sve je jače.

Sada je ključno da srpski hegemonistički krugovi shvate da se njihova dominacija nad Hrvatima i drugim nesrpskim narodima i nacionalnim manjinama neće očuvati i održati sovjetskom vojnom intervencijom, već da će prava ravnoteža snaga u Jugoslaviji biti odlučujući faktor u konačnom ishodu borbe.

Međutim, situacija u jugoistočnoj Europi i Jugoslaviji razlikuje se od one koja prevladava na Bliskom istoku ili u istočnoj Aziji. Iako principijelni stav Moskve i Washingtona ostaje nepromijenjen, moraju se uzeti u obzir specifične okolnosti u jugoistočnoj Europi, posebno u pogledu Jugoslavije.

Prešutnim dogovorom između Washingtona i Moskve, Jugoslavija je, nakon završetka posljednjeg svjetskog rata, uključena u sovjetsku sferu utjecaja. Nadalje, poznato je da su Sovjeti, čak i tijekom pregovora na Jalti početkom 1945., računali na podjelu sfera utjecaja u odnosu na Jugoslaviju na istočnu i zapadnu polovicu, te da su Staljin i Churchill postigli dogovor o tom pitanju.

Čini se čak da je Staljin bio spreman priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku, odnosno stvaranje Države Hrvatske, pa čak i Pavelićev režim. Ova kolebljiva sovjetska politika, poput trenutnog raspada jugoslavenske države, ukazuje na to da bi Sovjeti prihvatili podjelu Jugoslavije prema nacionalnim kriterijima ako je ne bi mogli održati kao cjelinu pod svojim utjecajem i ako bi unutarnji nacionalni sukobi doveli do njezina raspada.

Sovjetski vođe, kao pragmatični političari kakvi jesu, ne žele svjetski rat i atomski. Pokušat će osigurati najveći mogući utjecaj na tom teritoriju u novoj situaciji.

Činjenica da Jugoslavija nije članica Varšavskog pakta, koji obuhvaća komunističke zemlje srednje i istočne Europe, a predvodi ga Sovjetski Savez, također ide u prilog ovom procesu. Ako bi Sovjetski Savez vojno intervenirao u slučaju unutarnjih sukoba u Jugoslaviji, formalno bi izašao izvan okvira bloka Varšavskog pakta, čime bi se sukobio s interesima Sjedinjenih Američkih Država i Francuske.

Nadalje, političke poteškoće unutar Varšavskog pakta ne bi išle u prilog takvoj intervenciji. Naravno, ni Sjedinjene Američke Države ni NATO ni bilo koja druga sila ne bi mogli intervenirati u slučaju unutarnjih sukoba u Jugoslaviji, budući da je Jugoslavija neutralna zemlja u odnosu na trenutne vojne blokove (NATO i Varšavski pakt).

Vrlo je vjerojatno da bi u slučaju unutarnjih nemira u Jugoslaviji, Sovjetski Savez, odnosno Zapad, pružili neizravnu političku i vojnu podršku svojim štićenicima. Ova je mogućnost posebno relevantna ako susjedne države u Jugoslaviji, poput Albanije, Bugarske i Rumunjske, interveniraju u ove događaje. Trenutna nestabilna politička situacija u Jugoslaviji i na Balkanu lako bi mogla eskalirati u lokalne oružane sukobe.

Potlačeni narodi Jugoslavije već bi trebali učiti iz svoje nedavne prošlosti i ne bi trebali slijepo slijediti vođe i krute ideološke stavove i programe, već bi se trebali voditi vlastitim i općim interesima. To se danas posebno odnosi na hrvatske, slovenačke i makedonske komuniste koji drže ključne pozicije u sadašnjoj fazi nacionalnog oslobođenja.

Tito i Jugoslavija izgubili su simpatije i prijatelje na Zapadu.

Titova deklaracija protiv Izraela 5. lipnja 1967., njegovo sudjelovanje 9. lipnja 1967. na sastanku u Moskvi koji je okupio čelnike komunističkih partija i vlada država Srednje i Istočne Europe, intenzivna aktivnost Jugoslavije na izvanrednom zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda sazvanom povodom Arapsko-izraelskog rata i posebna uloga koju je Tito odigrao u procesu tog sukoba predstavljaju, u dva smisla, značajnu promjenu u međunarodnom položaju Jugoslavije.

S jedne strane, Tito se, bez mnogo rezervi, svrstao uz istočni komunistički blok pod sovjetskim okriljem, praktički okončavši sukob koji je imao sa Staljinom i naknadne napetosti koje su nastale sa Staljinovim nasljednicima. U posljednjem desetljeću Tito je postupno prestao biti buntovnik u sovjetskoj šumi i sada se, na međunarodnoj sceni, javno podredio politici Sovjetskog Saveza u sukobu velikih razmjera.

Na taj je način Tito započeo završnu fazu politike "nesvrstanog" bloka, koju je teatralno pokušao provesti sa svojim prijateljima Sukarnom, Naserom i Nehruom (kojima se sada pridružila Indira Gandhi), koji su ga istovremeno podržavali i laskali zbog navodnog uspješnog rješavanja unutarnjih političkih, ekonomskih, društvenih i vjerskih problema.

S druge strane, Tito i Jugoslavija, svojim stavom u Arapsko-izraelskom ratu, izgubili su značajnu podršku na Zapadu. Ta je podrška dolazila iz raznih liberalnih, intelektualnih i židovskih krugova, prvenstveno u Sjedinjenim Državama. Pod utjecajem tih skupina, washingtonska vlada godinama je provodila prijateljsku politiku prema Titu i Jugoslaviji. Taj je politički kurs, neko vrijeme, štetio potlačenim narodima i demokratskim snagama u Jugoslaviji. Ova se američka politika postupno mijenjala posljednjih godina. Sada je konačno gotova i nemoguća. Čak je izgubila i svako formalno opravdanje.

Do Arapsko-izraelskog rata, većina javnog mnijenja na Zapadu favorizirala je Tita. Međutim, kako se javno mnijenje mijenjalo u korist Izraela, Tito je svojim radikalnim akcijama protiv Izraela ne samo izgubio preostale simpatije, već je izazvao i nezadovoljstvo i neprijateljstvo u zapadnoj Europi i Americi. Teško je dokazati da su vrlo utjecajni židovski krugovi postali ogorčeni protivnici Tita i Jugoslavije.

Ova promjena u stavu zapadnih zemalja bit će važan čimbenik u unutarnjopolitičkim događajima u Jugoslaviji. Zahtjevi potlačenih naroda za ostvarivanjem prava na samoodređenje i nacionalno oslobođenje vrlo su sporo nailazili na razumijevanje u zapadnom demokratskom svijetu. Sada se u tom pogledu situacija mijenja u korist Hrvata i drugih nesrpskih naroda u Jugoslaviji.

U kasnijim i neizbježnim sukobima i okršajima koji će se dogoditi, ovi će narodi imati simpatije i podršku službenih krugova i javnog mnijenja u zapadnim demokratskim zemljama. Sada je prikladno govoriti, i to s dobrim razlogom, o psihološkoj, a posebno političkoj promjeni stava Zapada prema potlačenim narodima Jugoslavije. Nacionalni otpor Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i drugih postaje lakši i ulazi u novu fazu.

Titov prelazak u sovjetski blok ojačao je demokratske tendencije i oslabio velikosrpske pučističke snage.

Kada je smijenio Rankovića, Tito je podržao oporbu unutar Komunističke partije i djelovao kao njihov glasnogovornik u slučaju Brijuni. Kako bi učvrstio svoj kolebljivi položaj među Srbima, koji su mu olakšali uspon na vlast i podržavali ga do Rankovićevog pada, Tito se vrlo brzo, nakon zaključaka Brijuna, okrenuo protiv oporbe koju su činili hrvatski, slovenski, makedonski i albanski komunisti.

Njegov prvi korak u tom smjeru bio je pomilovanje Rankovića i Stefanovića, odnosno obustava kaznenog postupka protiv njih i njihovih velikosrpskih suučesnika. Titova osuda "Deklaracije o položaju naziva hrvatskog književnog jezika" i njezinih potpisnika još je jedan veliki ustupak velikosrbima ili "jugoslavenstvu" usklađenom s velikosrpskom koncepcijom. Ali Tito se, u prisutnosti Rankovićevih snaga, nije osjećao sigurno.

Činilo se da te snage pripremaju državni udar, a žrtve ne bi bili samo reformatori i demokratski orijentirani komunisti, već i sam Tito. Budući da su te snage, s Rankovićem ili bez njega, stvarale vrlo bliske veze sa Sovjetima i, opravdano ili ne, računale na sovjetsku podršku, Tito se nije osjećao sigurno.

Ta njegova slabost vjerojatno je odigrala značajnu ulogu u njegovim aktivnim i radikalnim akcijama i bezuvjetnom slaganju sa sovjetskom politikom tijekom arapsko-izraelskog sukoba prošlog lipnja. Tito se okrenuo u korist srpskih šovinista, koji su sada prisiljeni dati mu prioritet u odnosu na Rankovićev pokušaj državnog udara, budući da bi potonji mogao postati teret za Sovjetski Savez, riskirajući nemogućnost poraza unutarnjih neprijatelja bez izravne sovjetske intervencije, što bi, s obzirom na međunarodnu složenost, predstavljalo preopasan rizik. Tako je velikosrpska pučistička klika bila paralizirana, barem na neko vrijeme, u svom pokušaju preuzimanja vlasti.

To je stvorilo povoljne uvjete za oporbu unutar komunističkih redova. Njihov najopasniji protivnik bio je trenutno oslabljen i marginaliziran. Tito je morao nastaviti s balansiranjem i nije mogao u potpunosti potisnuti oporbu, a istovremeno je igrao ulogu čuvara prisilne jugoslavenske unije s velikosrpskom središnjom vladom, ali bez Rankovića i njegovih pučističa.

Kako bi ostao na vlasti, Tito je još jednom zadovoljio Srbe, iako samo djelomično. Ova nova ravnoteža snaga dala je i komunističkoj i demokratskoj oporbi veće mogućnosti za djelovanje, omogućivši im pregrupiranje i planiranje novih akcija. Nova situacija pogodovala je ovom procesu i omogućila prekid zastoja koji je nastao nakon akcije protiv potpisnika Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku.

Umjetno stvaranje ratne psihoze

U Jugoslaviji se službeno i sustavno stvara ratna psihoza među velikom većinom stanovništva. Glavni razlog za ovu akciju je slabost režima, koji, izazivajući strah od rata i vanjskih neprijatelja, nastoji učvrstiti svoj položaj i odvratiti pozornost javnosti od unutarnjih teškoća.

Nije teško izmisliti razloge za takvu psihozu. Jugoslavija vješto ukazuje na dvije zemlje kao prijetnju ratom: Grčku i Italiju. Vojna diktatura u Hrvatskoj se u određenim jugoslavenskim krugovima tumači ne samo kao neuspjeh demokratskog režima i uspostavljanje diktature, već i kao unaprijed smišljeni plan zapadnih sila, pod pokroviteljstvom Washingtona, da ugroze susjedne komunističke zemlje, a posebno Jugoslaviju.

Slična, ako ne i veća, opasnost se vidi u Italiji. Unutar sjevernoatlantskog obrambenog bloka, Sjedinjene Američke Države, nakon poteškoća s Francuskom, navodno su Italiji dodijelile posebnu ulogu u Sredozemlju. Budući da su se u Italiji nedavno čuli glasovi i akcije koje su zagovarale uključivanje Istre i Dalmacije u Italiju, ove iredentističke demonstracije ekstremističkih i šovinističkih talijanskih elemenata pokazale su se korisnima velikosrpskoj skupini u Jugoslaviji, željnoj oslabiti svoje protivnike stvaranjem ratne psihoze.

I ovdje su se napori talijanskih i srpskih šovinista poklopili na štetu Hrvata i Slovenaca. To je tradicionalna antihrvatska politika Srbije i Italije, sada u novom obliku.

Iako je očito da su iredentističke snage u Italiji počele djelovati s većom slobodom, inzistirajući na svojim zahtjevima za istočnu jadransku obalu, te se akcije ne mogu pripisati američkoj politici. Sjedinjene Države, zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom, odgovorne su za razgraničenje i jamstvo talijansko-jugoslavenske granice. Tršćansko pitanje riješeno je pod njihovim utjecajem.

Ni američka ni NATO politika ne teži mijenjanju tih granica, što bi imalo ozbiljne posljedice za Sovjetski Savez. To bi značilo nasilni pokušaj promjene granica izvana. Takva akcija nije u skladu s američkom koncepcijom, koja ne želi oružani sukob sa Sovjetskim Savezom. Washingtonska vlada stoga ne može krenuti u vojnu avanturu, ni izravno ni putem bilo kojeg saveznika u atlantskom vojnom bloku.

Iz tog razloga, američka podrška talijanskoj vojnoj kampanji protiv hrvatskih i slovenskih obala bila bi suprotna poslijeratnom političkom kursu Washingtona. Tito i njegovi velikosrpski prijatelji to dobro znaju i namjerno iskorištavaju ekstremističke ekscese u Italiji kako bi zastrašili nesrpske narode, a posebno Hrvate i Slovence, koji su okosnica otpora velikosrpstvu, prikrivenog kao jugoslavenski unitarizam.

Problem velikih političkih promjena u Jugoslaviji i konačnog raspada višenacionalne jugoslavenske države na nekoliko nacionalnih država, zbog unutarnjih sukoba i prava na nacionalno samoodređenje, postavlja se drugačije. U tom slučaju, promjene bi se dogodile bez vojnog uplitanja Grčke i Italije kao članica atlantskog bloka pod okriljem Sjedinjenih Država. Takve promjene bi bile vođene unutarnjim silama, a ova pretpostavka, iz već objašnjenih razloga, potiče i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države da se suzdrže od vojne intervencije. Trenutna situacija u Jugoslaviji slijedi taj kurs.

Paralelno s umjetnim stvaranjem ratne psihoze, srpski šovinisti pokušavaju ponovno rasplamsati stare napetosti između Hrvata i srpske manjine u Hrvatskoj. Leci koji prijete srpskoj manjini u Hrvatskoj masakrima distribuiraju se u hrvatskim regijama, posebno na Baniji i Kordunu. Iako je teško saznati i provjeriti tko ih piše i širi, najvjerojatnije je da ih piše i širi UDBA (tajna policija) kako bi u trenutnoj nesigurnoj situaciji ujedinila srpsku manjinu s velikosrpskim režimom i državom, te ih tako dovela do neprijateljskog pola Hrvata, Slovenaca i Makedonaca.

Prema ovom izračunu, srpska manjina u Hrvatskoj, Makedoniji i Kosmetu bila bi najsigurnija meta velikosrpskog centralizma za potiskivanje težnji i djelovanja u korist nacionalnog oslobođenja. Time Titov režim umjetno potiče stare sukobe i u srpskim manjinama traži svoje posljednje branitelje i spasitelje.

Međutim, ti su izračuni osuđeni na propast. Čak ni najtvrdokorniji hrvatski ekstremisti ne podržavaju programe istrebljenja srpske manjine. Čak su i te izolirane skupine izvukle zaključke iz recipročnog srpsko-hrvatskog istrebljenja i danas se zalažu za suradnju. Čak i u malo vjerojatnom slučaju da bi se takvi programi ostvarili, naišli bi na oštro odbacivanje hrvatskog javnog mnijenja i utjecajnih osoba u Hrvatskoj i u egzilu.

Politika i borba potlačenih naroda Jugoslavije za nacionalno oslobođenje ne mogu se temeljiti na borbi protiv srpskih manjina i vođenju rata do istrebljenja. Niti Srbija i Srbi mogu provoditi politiku istrebljenja Hrvata, kako je zacrtano u prethodnim planovima. Iskustvo posljednjeg rata prisiljava i Srbe i potlačene narode da traže trajna rješenja, poštujući međusobna prava i postojanje unutar svojih nacionalnih država.

Prvi rezultati ekonomske reforme u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji

Tihomil Rađa, Fribourg, Švicarska

Otkad je prije dvije godine započela takozvana ekonomska reforma u komunističkoj Jugoslaviji, pojavili su se brojni komentari, neki kritični, neki pohvalni, i na Zapadu i na Istoku. Službeni jugoslavenski komentari, nakon dvogodišnjeg iskustva, optimistični su, dok ekonomski krugovi i šira javnost na ovu reformu gledaju s priličnom kritikom i otvoreno je uspoređuju s reformom iz 1962., koja je bila ubjedljiv neuspjeh.

Dvogodišnje razdoblje dovoljno je da se, s čisto ekonomske perspektive, procijene postignuti rezultati i da se odgovori na dva temeljna pitanja:

Prvo: Je li bilo moguće zaustaviti brzi rast cijena i prilagoditi ih silama ponude i potražnje, što je bio jedan od primarnih ciljeva reforme?

Drugo: Je li bilo moguće uravnotežiti ekonomske odnose s drugim zemljama i time stvoriti povoljne uvjete za normalnu integraciju gospodarstva komunističke Jugoslavije s gospodarstvima razvijenih zemalja na temelju konvertibilnosti svoje valute (dinara), što je još jedan cilj reforme? I. Na temelju službenih podataka može se reći da je rast cijena još uvijek prebrz. Prema podacima iz lipnja 1967., stopa rasta cijena kreće se oko 8% godišnje, što možemo opisati kao inflacijski rast cijena. Nadalje, u prvim mjesecima nakon provedbe reforme cijene su porasle i do 40%, što je stopa karakteristična za tzv. galopirajuću inflaciju.

Važno je naglasiti da cijene rastu iako se broj zaposlenih smanjuje, a time se smanjuje i kupovna moć cijelog stanovništva. U posljednje dvije godine više od 200.000 radnika i namještenika izgubilo je posao, što je uzrokovalo i nastavlja uzrokovati brojne "prekide rada", odnosno štrajkove. Zbog prirodnog rasta stanovništva, "vojska nezaposlenih" se, naravno, povećava: krajem svibnja registrirano je 263.000 nezaposlenih, a stvoreno je samo sedam tisuća novih radnih mjesta.

Ova situacija najviše pogađa mlade ljude koji završavaju studij, dok starije osobe odlaze u inozemstvo u potrazi za poslom i egzistencijom. Procijenjeno je da će njihov broj do kraja 1967. dosegnuti 400.000, što je ekvivalentno 12 do 15% svih zaposlenih u državnom sektoru jugoslavenskog gospodarstva. S obzirom na to da samo 9 milijuna stanovnika živi od privatnog sektora (poljoprivrednici, obrtnici i slobodnjaci), teško je povjerovati da režim može uspješno provesti ekonomske reforme bez sudjelovanja i volje većine naroda. Uz mnoge druge, ovo je jedna od temeljnih ekonomskih i političkih kontradikcija sadašnjeg komunističkog režima.

Nagli i stalni porast cijena dokazuje da ponuda roba i usluga ne zadovoljava potražnju. Industrijska proizvodnja - a da ne spominjemo poljoprivredu - ne raste, iako bi bilo logično da cijene i stanovništvo nastave rasti. Za to postoje dva glavna razloga.

Prvi razlog je taj što, unatoč svim mjerama decentralizacije i proglašenom radničkom samoupravljanju, gospodarska poduzeća nisu uistinu postala neovisna, što je nemoguće tamo gdje postoji raširena zbrka oko uloge države u gospodarstvu, oko imovinskih odnosa i oko slobode poslovanja.

Dovoljno je spomenuti da nakon reforme tvrtke imaju pristup u prosjeku jedva 60% ukupnog prihoda - ne dobiti - kako bismo dobili jasnu predodžbu o sudjelovanju države u gospodarstvu. Drugi razlog je taj što se mnoge tvrtke suočavaju s problemom prodaje svojih proizvoda i na domaćem tržištu, a još više na međunarodnom tržištu. Nitko ne kupuje robu od takozvanih "političkih tvornica", što u konačnici dovodi do bankrota brojnih tvrtki, osnovanih vrijednim stranim sredstvima.

Nestašica tražene robe uvelike se nadoknađuje uvozom, koji je prošle godine porastao za 22%, dok je izvoz rastao znatno manje. To je razlog neravnoteže između uvoza i izvoza; izvoz je 1965. dosegao 85% vrijednosti uvoza, a 1966. 78%, dok je u prvom tromjesečju 1967. dosegao 75%, što značajno povećava vanjski dug.

Krajem 1966. godine vanjski dug komunističke Jugoslavije iznosio je ukupno 2,177 milijardi dolara, što je povećanje od 858 milijuna dolara u usporedbi s 1965. godinom. Taj iznos predstavlja više od trećine ukupnog godišnjeg nacionalnog dohotka i 24 puta je veći od službenih rezervi u zlatu i devizama, koje - usput rečeno - ne mogu pokriti ni jedan mjesec normalnog uvoza robe. Kratkoročno, u jednoj godini, vanjski dug nedavno se povećao za 160-70 milijuna dolara.

Jugoslavenska komunistička vlada uspjela je produžiti određene dugove, ali - prema mišljenju stručnjaka - otplata vanjskog duga u narednim godinama trebala bi doseći 200 milijuna dolara glavnice i dodatnih 60 milijuna dolara obračunatih kamata, što znači da će se svake godine četvrtina izvoza morati izdvojiti za otplatu starih vanjskih dugova. Tome treba dodati i kamate obračunate na nove dugove koje Beogradska vlada svakodnevno stvara u inozemstvu, kako na Zapadu tako i na Istoku. U tim uvjetima, konvertibilnost dinara može pričekati još jedno desetljeće.

***

Sve ove činjenice ukazuju na to da je reforma iz 1965. propala mjera, baš kao i reforma iz 1962. To je neizbježno u uvjetima "državnog socijalizma", utemeljenog na monopolu političke i ekonomske moći. Međutim, reforma iz 1965. predstavlja važan korak u raspadu komunističkog sustava i Jugoslavije kao državne zajednice. Reakcionarne komunističke snage, privilegirani bivši gerilci i politički establišment to osjećaju, zahtijevajući, s različitim stupnjevima suptilnosti, povratak starom poretku i "jačanje trgovinskih veza s našim kolegama". Međutim, povratka starom poretku nema, jer bi takav povratak izazvao široku pobunu među radnim masama, niti bi bio povoljan s gledišta međunarodne situacije. Na ekonomskom planu, moguća je još jedna reforma poput one iz 1965., a komunistički gospodarski sustav bit će zauvijek pokopan, zajedno sa svojom "ideološkom nadgradnjom", takozvanom Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom.

Akt solidarnosti s Vinkom Nikolićem

Dana 14. srpnja 1967. godine, prestižne novine "La Nación" objavile su opsežne informacije o javnom događaju organiziranom u Buenos Airesu u vezi sa zabranom poznate publikacije prognanika "La Revista Croata" (Hrvatska Revija) i protjerivanjem njezina ravnatelja, profesora Vinka Nikolića, od strane francuske vlade. Cijeli tekst izvješća transkribiran je u nastavku.

Centar za studije San Ignacio održao je javni događaj u dvoranama City Hotela, Bolívar 160, u čast hrvatskom piscu Vinku Nikoliću i osudu komunizma. Događaj je otvorio glumac Héctor A. A. Danelli, koji je govorio o ciljevima institucije, navodeći da ju je "stvorila skupina građana koji dijele zajedničke osjećaje i ideale, inspirirani neotuđivim vrijednostima koje čine baštinu argentinskog naroda i odgovaraju časti i najzdravijim tradicijama nacije."

Dodao je da je njezina svrha doprinijeti moralnom, građanskom i kulturnom razvoju stanovništva kroz dvotjedne konferencije u njezinom sjedištu na adresi ulica Bolívar broj 225. Moto organizacije, naveo je, jest "vjera s pravdom i slobodom", stavljajući naciju iznad svih stranačkih, osobnih ili sektaških interesa. Nadalje, između ostalog, bori se protiv "međunarodnog komunizma u svim njegovim oblicima i mjestima, i pod bilo kojim imenom ili organizacijom."

Nakon njega za govornicom je izašao predsjednik organizacije, dr. Alejandro Dusssaut, koji je govorio o podrijetlu i evoluciji hrvatskog naroda. Nakon što je opisao događaje koji su doveli do dolaska komunizma u te krajeve, govorio je o hrvatskim građanima koji su emigrirali u Argentinu, formirajući zajednicu od otprilike 140 000 ljudi, uglavnom nastanjenih u Chacabucu, Saltu, Rojasu i Pergaminu u pokrajini Buenos Aires, u Córdobi i Mendozi te u Chovetu u pokrajini Santa Fe.

Kao neke od najistaknutijih predstavnika hrvatske zajednice u Argentini od njezinih ranih dana, prisjetio se Nicolása Mihanovicha, brodarskog magnata; Juana Vuceticha, izumitelja sustava identifikacije otisaka prstiju; i drugih. Također se prisjetio raznih sveučilišnih profesora i tehničara, kao i umjetnika i onih koji su osnovali hrvatsko-argentinske kulturne organizacije.

Predsjednik Argentinskog hrvatskog kulturnog kluba, profesor Antonio Gazzari, zatim je govorio o životu i djelu pjesnika Vinka Nikolića, koji je bio prisiljen na progonstvo jer nije dijelio komunističku političku ideologiju. Nikolić je u Argentinu došao 1947., rekao je, i počeo raditi kao knjižničar u Ministarstvu javnih radova. Godine 1966. odlučio je otići u Pariz na studij na Sorbonni, ali prije kraja godine morao je napustiti Francusku po nalogu vlade. Odatle je otišao u Njemačku, gdje trenutno uređuje "Hrvatski časopis".

Dr. Alejandro Vázquez, koji je nakon toga zauzeo govornicu, kritizirao je francuske vlasti zbog Nikolićevog protjerivanja, naglašavajući pjesnikov status argentinskog državljanina. Također je izjavio da je na događaj donio podršku "Glasova povijesti slobodnih ljudi", institucije koja se zalaže za jačanje sloboda, širi načela predstavničke demokracije i promiče kulturni napredak naroda.

Događaj je završio primjedbama Carlosa Alberta Erra, predstavnika Argentinskog društva pisaca, koji je podsjetio da je organizacija objavila izjavu prosvjeda i solidarnosti u vezi s akcijama poduzetim u Francuskoj protiv hrvatskog pisca. Rekao je da se Nikolićeva žrtva i trud cijene te da se istinski cijeni transcendentni značaj njegova stava. Zaključio je izjavom: "Vinko Nikolić nije sam."

Protiv diplomatske samozadovoljnosti

(Govor dr. A. J. Vázqueza na javnom događaju u čast profesora Vinka Nikolića)

Protjerivanje profesora Vinka Nikolića predstavlja uvredu kulture, prijetnju slobodi i nepoštovanje prema argentinskoj naciji. Hrvatski učitelj usvojio je naše državljanstvo u skladu s odredbama Zakona 346, i time je preuzeo odgovornosti, ali je stekao i prava koja se ne mogu osporiti.

Među njima je pravo na zaštitu Republike kako bi, gdje god u svijetu boravio, mogao uživati bitne atribute koje naš pravni sustav priznaje svim stanovnicima. Ova moć država da zaštite svoje državljane - bilo da su rođeni u zemlji ili naturalizirani - temeljna je za suverenitet njihovih naroda i njezino ostvarivanje mora se strogo poštivati među narodima koji prihvaćaju norme međunarodnog prava utvrđene u bilateralnim ili multilateralnim ugovorima, a koje proizlaze iz prava naroda.

Naredbom protjerivanja ovog uglednog argentinskog građanina sa svog teritorija, francuska vlada počinila je neprijateljski čin prema našoj zemlji. Utjecaj koji su na vladu generala de Gaullea izvršili predstavnici međunarodnog komunizma, koji drže plemeniti hrvatski narod u pokoravanju, kako bi osigurali protjerivanje, predstavlja ozbiljan presedan. Suočeni s ovom nepravdom, nužno je da naša zemlja uloži odgovarajući prosvjed.

Diplomatski napori moraju biti dovoljno snažni i brzi kako bi ovaj novi napad na slobodu i kulturu dobio odgovarajuću naknadu. Nećemo izgraditi ništa trajno na Zapadu ako se građanska prava ne poštuju na odgovarajući način i ako ne govorimo jezikom istine. Diplomacija je znak civilizacije samo kada se provodi s energijom i iskrenošću.

Ako smo, kako bismo izbjegli sukob, skloni biti samozadovoljni pred samovoljom ili prihvatiti besplodni dijalog spletki i laži, ljudi će izgubiti vjeru i time ćemo olakšati prodiranje komunističke tiranije. Nezamislivo je da Argentinac naturalizacijom, koji poštuje cilj ljudskog dostojanstva i književnosti, pretrpi uvredu protjerivanja dok je bio posvećen usavršavanju svog ogromnog znanja o podrijetlu hrvatskog jezika i drevnoj kulturi svog naroda na Sorbonni.

Usvojena mjera proizlazi iz cilja marionetske vlade Jugoslavije da ušutka muževni glas slavnog mislioca. Takva namjera ne bi trebala biti iznenađenje, jer je inherentna biti crvenog totalitarizma; ali ono što prkosi svakom objašnjenju jest da je mjeru naredila vlada Francuske, kolijevke slobode izražavanja i neospornog središta zapadne kulture.

Ovaj skandal vrijeđa sam francuski narod; krši jasne propise Povelje Ujedinjenih naroda, ratificirane u Parizu 1948.; načela Francuske revolucije iz 1789. i prethodnike navedene u nezaboravnom dekretu od 6. kolovoza 1790., koji je proglasio: "Slobodna Francuska mora otvoriti svoja njedra svim narodima zemlje, pozivajući ih da uživaju, pod slobodnom vladom, sveta i nepovrediva prava čovječanstva."

Ovo načelo je nedvosmisleno ugrađeno u važeći Ustav Republike. Naša zemlja mora prosvjedovati, diplomatskim kanalima i s energijom koju situacija zahtijeva, protiv ovog neprijateljskog stava francuske vlade, koji je bez presedana u svojoj neobičnoj i nepravednoj prirodi. Imam čast na ovaj događaj donijeti podršku "Glasovima povijesti slobodnih ljudi", instituciji koja se zalaže za jačanje sloboda, širi načela predstavničke demokracije i potiče kulturni napredak naroda.

Dr. Alejandro J. Vázquez

Skokovi Milovana Đilasa od Marksa do Njegoša

Bogdan Radica, New York

Zatvaranje i progon dali su Milovanu Đilasu priliku da se koncentrira i izvuče iz svoje unutrašnjosti ono što mu politička aktivnost ne bi dopustila. Ortega y Gasset, u jednom od svojih pronicljivih eseja o Mirabeauu, rekao je da političari, vojnici i aktivni ljudi, kojima okolnosti onemogućuju politički djelovanje, trebaju usmjeriti svoju ogromnu energiju u pisanje. To su činili Julije Cezar i Napoleon, a ja bih dodao: posebno Clemenceau. To je činio i antistaljinistički pobunjenik Lav Trocki. Sada to čini i najnoviji pobunjenik protiv staljinističko-titoističke tiranije, Milovan Đilas.

Milovan Đilas prvi se put pojavio s poznatom traktatom *Nova klasa*, koja mu je donijela popularnost i uvela ga u sve marksističke tekstove. Uz Karla Marxa, Lenjina, Staljina i Trockog, u tim se tekstovima danas pojavljuju i fragmenti *Nove klase*. Drugim riječima: i Đilas postaje klasik marksizma.

Nakon ovog ideološkog traktata, Đilas je predstavio ozbiljnu, moglo bi se reći tragičnu, analizu svoje Crne Gore u dobro poznatoj *Zemlji bez pravde*, koju sam prvi pročitao u izvornom obliku i dao prestižnom uredniku Williamsu Jovanovichu, predsjedniku izdavačke kuće Harcourt, Brace, World and Co. Jovanovich je odmah dogovorio njezin prijevod i objavljivanje. Učinio je to vođen određenom sentimentalnošću, s obzirom na to da je i sam crnogorskog podrijetla, rođen u planinama Colorada, da, ali od oca Crnogoraca i majke Poljakinje.

Kasnije je Jovanovich posjetio Đilasa u Beogradu tijekom kratkog razdoblja njegove slobode i uzeo mnoge Đilasove rukopise. Do danas je objavio knjigu ratnih priča o komunističkim gerilcima pod naslovom *Gubavac i druge priče*. U toj zbirci kratkih priča, najstrašnija je "Rat", koja opisuje kako komunistički gerilci ubijaju mladića kojeg roditelji prevoze u lijesu kako bi ga izvukli iz rata i održali na životu. Priča "Gubavac" odnosi se na samog Đilasa, kojeg seoski tiranin - očita aluzija na Tita - smješta u samicu kako bi spriječio širenje zaraze, gdje umire od čireva i gladi.

Konačno, Đilas je napisao i svoje senzacionalne "Dijaloge sa Staljinom", u kojima je razotkrio kremaljskog tiranina, koristeći makijavelističanski jezik, kako bi poslužio kao upozorenje onima koji su dopustili da budu tek pijuni Staljinove vještine u obmanjivanju, iznuđivanju i ucjenjivanju. Staljin, koji je za Đilasa nekoć bio sunce koje obasjava zemlju, ovdje je stavljen na istu razinu kao Cesare Borgia, Ivan Grozni i Petar Veliki. Možda nitko nije uhvatio karakter i figuru ovog azijskog despota kao Milovana Đilasa, toliko da ova mala knjiga može stati uz Machiavellijevo djelo *Princ*.

Najnovija knjiga, koju je objavio Harcourt, Brace, World & Co., opsežna je studija o crnogorskom pjesniku, vladiki i princu Pedru Petroviću Njegošu. Engleski naslov je *Njegoš: Pjesnik, Princ i Biskup*. Uvod je napisao Williams Jovanovich, kojemu je knjiga posvećena. Michael B. Petrovich, srpsko-američki profesor slavenske povijesti na Sveučilištu Wisconsin, napisao je predgovor i preveo djelo.

Profesor Petrovich dodao je niz bilješki knjizi i, na kraju, opsežnu bibliografiju o Njegošu, koja se sastoji gotovo isključivo od djela srpskih autora. Đilas je svoje djelo napisao u zatvoru u Srijamskoj Mitrovici od 1957. do 1959., kako je navedeno na kraju teksta. Iz knjige je jasno da ju je Đilas napisao po sjećanju bez pristupa bibliografiji, koja mu vjerojatno nije bila ni dostupna ni dopuštena u zatvoru. Unatoč pogreškama i propustima, ističe se Đilasovo snažno pamćenje za reprodukciju Njegoševih događaja i stihova. Osjeća se da je Đilas nosio Njegoša u sebi, možda od malih nogu, kao što je slučaj s većinom Crnogoraca.

Đilasov esej je nepotpun i, što je još gore, neujednačen. S jedne strane, on nastoji prikazati Njegoša u zanimljivom i intenzivnom svjetlu. Ponekad sugestivno opisuje podrijetlo Njegoševe obitelji, njegovo rođenje, djetinjstvo, mladost i odraslu dob. Slika Crne Gore s teokratskom vlašću kneza-vladara i božanski podijeljenim plemenskim društvom impresivna je na samom početku.

Napori autokratskog Njegoša da od podijeljenih plemena stvori modernu državu izuzetno su značajni za razumijevanje te tajanstvene i privlačne balkanske atmosfere. Njegoševi silasci u Boku di Cataro (Dalmaciju) i njegova putovanja u Beč preko Trsta, a zatim u Sankt Peterburg, njegovi susreti s ruskim carem Nikolom I. i njegovo izlaganje ruskom pravoslavlju uistinu su evokativni. Isto tako, on vješto, a ponekad i majstorski, prepričava svoje vrijeme u Beču i razgovore s Metternichom, susrete sa srpskim dostojanstvenicima Vukom Karadžikom i Tajom Banom, te konačno svoje putovanje kroz Italiju u društvu Ljubomira Novakovića. Sav ovaj materijal mogao je poslužiti autoru da nam ponudi autentičnu fikcionaliziranu biografiju ovog romantičnog pjesnika, pravoslavnog biskupa i državnika, kao što su to učinili André Maurois ili Strachey na Zapadu, ili kao što je to učinio Josip Horvat u Hrvatskoj s Lj. Gajem i F. Supilom. Đilas nije krenuo tim putem: građu je podijelio na poglavlja i fragmente, izbjegavajući ugodan i narativni stil, neprestano se spuštajući s privlačne površine u dubine crnogorske tragedije, jedne od najkrvavijih na Balkanu, ispresijecajući svoje misli, često mračne i maglovite.

Đilas nije krenuo tim putem: građu je podijelio na poglavlja i fragmente, izbjegavajući biti privlačan i narativan, neprestano se spuštajući s privlačne površine u dubine crnogorske tragedije, jedne od najkrvavijih na Balkanu, ispresijecajući svoje misli, često mračne i maglovite. Glavni dio knjige posvećen je problemu "srpske kozmičke nesreće", kako je zamišljen u Njegoševa tri glavna djela: *Vijenac s planine*, *Baklja mikrokozmosa* i *Mali Stjepan* (Šćepan Mali). Đilas, samouk poput Njegoša, pokušao je iznijeti na vidjelo sve Njegoševe unutarnje, vjerske, nacionalne, političke i društvene proturječnosti.

Umjesto da ih razjasni, on ih je još više zakomplicirao i zapetljao, tako da je njegova analiza prilično nerazumljiva čak i onima koji poznaju Njegoša, a potpuno nerazumljiva čitateljima koji ga ne poznaju i nisu ga čitali u originalu. Njegova životna filozofija, u svojoj srži filozofija "tragičnog smisla života u ljudima i narodima", kako ju je majstorski definirao Miguel de Unamuno, kontradiktorna je.

Njegoš nije kršćanin u ritualnom i ortodoksnom smislu te riječi; on je prije manihejac, a možda i bogumil. Rastrgan je između Istoka i Zapada: razočaran je Istokom, Rusijom; na Zapadu, u Italiji i Beču, čezne za svojim crnogorskim planinama gdje je čovjek bliži Bogu i prirodi, junaku i čovjeku. Ali što je to "muževnost i junaštvo" (cojstovo i junaštvo) koje Crnogorci tako ponosno pokazuju, nitko sa sigurnošću ne zna.

Stalni izazov Bogu i ljudima koji su se našli u tim planinama gdje vjetrovi zavijaju kroz kamene blokove. Konačno, Đilas je sve to stopio u crnogorsko "filozofiju", iz koje ju je prenio u filozofiju srbizma, završavajući neobičnom pan-srpskom filozofijom jugoslavenstva, neočekivanom kod Đilasa. Jugoslaven je onaj koji je prvo Crnogorac, a zatim Srbin. Njegoš je crnogorsko-srpsko-jugoslavenski pjesnik, svojevrsni trokut, gdje oni koji nisu ni pravoslavni ni "rasno Srbi" nemaju mjesta.

Đilas je u svojoj knjizi o Njegošu spomenuo, ako ne i veličao, veličinu "srpske rase", koja prkosi svemu i svima, surovosti okruženja u kojem nastaje, nedaćama vremena u kojima postiže status države. Pravoslavlje je glavna karakteristika "srpske rase" i srpske države; bizantsko-ruska pravoslavna koncepcija uključuje sve Srbe unutar države.

Oni koji nisu pravoslavci su isključeni, prije svega muslimani, islamizirani kršćani koji moraju biti biološki istrijebljeni jer su zamijenili križ za polumjesec, izdajući ne samo vjeru svojih predaka već i obeščastivši svoju krv. Krv je osnova velikosrpskog rasizma Njegoša i Đilasa.

Čista krv je osnova čiste rase. Govoriti o rasi i krvi danas, nakon strašnih genocida koje su Europa i Balkan pretrpjeli ne tako davno, nije samo znanstveno netočno već i ljudski odbojno. Za marksista, koji to ostaje, to označava regresiju, povratak u maglu neznanja i nesvjesnosti. Ali bizantsko-pravoslavna koncepcija zahtijeva to kao temelj države. Đilas, daleko od toga da to osuđuje, prihvaća to i na mnogim mjestima pravda pobjeđuje.

Usput, Đilas sada prihvaća i usvaja sva zastarjela tumačenja Njegoša, prvo od strane srpsko-pravoslavnog vladike Velimirovića, pristaše pravoslavne koncepcije Njegoša, pa čak i od Izidore Sekulić (srpske književnice) koju je Đilas prethodno kritizirao. U svojoj Legendi o Njegošu, objavljenoj u Beogradu 1952. godine, Đilas je osudio sve pisce, od Velimirovića i Sekulića do komunista Radovana Zogovića, koji je u Njegošu vidio pjesnika čistog srpske pripadnosti.

Ovdje nema spomena o toj osudi, koja je potpuno izumrla, a Đilas predstavlja Njegoša i sebe kao velikosrpske apologete; što je još gore, on tu velikosrpsku koncepciju postavlja kao temelj jugoslavenske ideje. On ignorira sve dokazane činjenice: veliča Garašanina i njegovo Načertanje (velikosrpski ekspanzionistički plan) kao osnovu "Srpskog carstva", koje je i Njegoš prihvatio i za koje kaže da je postalo osnova za ujedinjenje ne samo svih Srba već i svih Južnih Slavena. Da je pročitao komentare Stranjakovića, a posebno Vase Čubrilovića, trebao je shvatiti da je Garašanin isključivo ujediniti sve Srbe "gdje god se nalazili", a zatim vezati Hrvate, Makedonce i Slovence kao dodatak svojoj velikosrpskoj koncepciji. Međutim, mi Hrvati oduvijek smo živjeli u iluziji da Njegoš nije dijelio tu ideju. Njegova pisma Jelačiću, prorexu Hrvatske, to ne pokazuju.

Veličareći Garašanina kao velikog državnika ne Srba već Južnih Slavena, Đilas pokazuje da o toj temi zna vrlo malo ili ništa, ili da se i on vraća zastarjeloj tezi o bizantsko-pravoslavnoj velikosrpskoj hegemoniji. Njegova sporadična zapažanja o hrvatskom pjesniku i državniku Mažuraniću i Jelačiću su manjkava i netočna. Iako tvrdi da Mažuranićeva pjesma "Smrt Smailage Čengića" nije plagijat Njegoša, kako su mnogi Srbi tvrdili, on ne pravi razliku između "Gorskog vijenca" i Mažuranićeve pjesme, što također pokazuje njegovo ograničeno razumijevanje Mažuranićevog duha.

Romantizam je prisutan u oba slučaja, ali sasvim različit: jedan je proizašao iz rasističkog koncepta istrebljenja braće po krvi iz vjerskih razloga; drugi izbjegava rasizam u mjeri u kojoj je to moguće u romantičnoj pjesmi. Đilas se utopio u strasti svojih emocija baš kao i Njegoš, ne nudeći nam nikakvo opravdanje.

Sukob zapadnih ideja koji je ponekad napadao Njegoša, posebno napredak znanosti i racionalizma - taj sukob u intelektu koji lako upija sve, ali često ne uspijeva duboko proniknuti - nije pronašao rješenje u Đilasovoj analizi. Sve to ostavlja pažljivog čitatelja praznim i razočaranim.

Đilasovo neznanje najbolje se odražava u njegovom kratkom razmišljanju o Tommaseu. Prvo, Tommaseo nije rođen u Azaru već u Šibeniku, što je vrlo važno za njegov rad. Tommaseo je bio vrlo ponosan na svoje šibensko podrijetlo. Volio je svoj rodni grad, njegovu okolicu i Tijesno, o kojem je oduvijek sanjao i za kojim je plakao od čežnje.

Tommaseo je, mogli bismo reći, više volio Srbe nego Hrvate. (Napisao sam opsežan rad o toj temi u časopisu Journal of Croatian Studies, svesci V-VI, New York.) Tommaseo nije volio Njegoša, vjerujući da je crnogorski biskup prodao Crnu Goru Rusiji, čime je omogućio bizantsko-pravoslavnoj Rusiji da nametne hegemoniju nad svim katoličkim Južnim Slavenima.

Tommaseo se zalagao za "katoličku Slaviju" koju bi predvodila Poljska, a njezin kulturni vodič trebala je biti Dalmacija. U svom planu, Šibeniku je dodijelio ulogu glavnog grada za katoličke Slavene. Također je napadao Njegoša jer se ne ponaša kao kršćanin, jer ne živi život dostojan biskupa. Sve je to prilično jasno napisao u svojoj poruci Ai popoli Slavi (1840.). Očito je da Đilas to nikada nije pročitao. Tommaseo čak kaže da se Njegoš u Trstu družio s plesačima, rasipajući ogromne svote novca u Europi - novac koji mu je dala Rusija - dok je njegov narod patio u Crnoj Gori.

Iako je Tommaseo bio poznat po pretjerivanju u svojim uvredama protiv onih koje nije volio, kao u slučaju Leopardija, slika Crne Gore kako ju je opisao u to vrijeme nije daleko od stvarnosti. Sam Đilas ponekad daje još gore prikaze tadašnje situacije u Crnoj Gori. Tommaseova osnovna ideja bila je da katolički Slaveni ne mogu i ne smiju dijeliti koncepciju koja ih podvrgava ruskoj hegemoniji.

Iako je Tommaseo naglašavao "da smo svi Slaveni i kršćani", budući da je i sam bio iskren i dubok kršćanin, predvidio je da u slavenskoj zajednici neće biti sloge ni mira između pravoslavlja i katoličanstva. Koliko znamo, u tom pogledu nije pogriješio. U tom pogledu ga je kasnije potpuno uvjerio hrvatski vođa Eugenio Kvaternik, koji je dijelio slično gledište.

Smještena u naše vrijeme, ova Đilasova knjiga je kontraproduktivna, jer se sukobljava sa svim njegovim prethodnim idejama o ispravnom pristupu nacionalnom pitanju u složenoj državi poput Jugoslavije. Ako je to doista "kozmički svjetonazor" Srba, onda je očito da u takvoj multinacionalnoj i multikonfesionalnoj državi, kakvu su zamislili Njegoš i Garašanin, ne može biti mjesta ni sreće za hrvatske katolike, slovenačke katolike, a još manje za bosanske muslimane.

Trenutna situacija u Jugoslaviji to pokazuje s apsolutnom jasnoćom. I bivša i sadašnja Jugoslavija to konkretno pokazuju: ni predratna buržoazija ni današnji marksizam nisu bili sposobni riješiti ovaj problem, jer se Jugoslavija raspada duž tragične linije između Zapada i Istoka. Ako tragičan pogled na život postoji među Srbima, postoji i među Hrvatima.

Ova dva tragična pogleda sada razbijaju i marksizam, koji je, predvođen Đilasom, vjerovao da može prevladati i riješiti sve te tragične proturječnosti. Nadamo se da se istrebljenja neće nastaviti i da će se razdvajanje riješiti na način dostojan ne "heroja" već ljudskih bića.

Kao što sam spomenuo na početku, ova je knjiga objavljena samo zato što ju je uredio čovjek crnogorskog podrijetla. Nijedan drugi američki izdavač je ne bi objavio. Njezin prevoditelj također je bio Amerikanac srbijanskog podrijetla. Prijevod je vrlo dobar, s obzirom na Đilasov jezik i njegove nejasne i često nejasne formulacije.

Iako nisam vidio original, teško mi je povjerovati da je Đilas mogao sve to napisati, tu veličanju srbijanskog rasizma, a da ne zadrži sud o mnogim njegovim konceptima. Profesor Petrović bio je vrlo sažet i često pristran u svojim bilješkama. Jelačić nije bio samo austrijski general, već nešto više. Niti je Mažuranić bio osrednja figura. Iako Đilas ne spominje Gajeve susrete s Njegošem u Beču i Cetinju, trebali su biti zabilježeni u njegovim bilješkama.

Ti su susreti bili daleko važniji od mnogih drugih koje je Đilas naveo. Petrovićeva bibliografija je jednostrana, isključivo srpska. Značajno je da Đilasova Legenda o Njegošu, koju je Petrović morao znati, nije uključena u bibliografiju. Konačno, trebao se ispraviti, navodeći da Tommaseo nije bio iz Zadra već iz Šibenika, i nije trebao dati dva različita imena za isti grad: ponekad Zadar, a ponekad Zara.

Petrovićeva usporedba Đilasa sa Silonom je izmišljena kako bi bila održiva. Njegov prolog trebao je biti precizniji, objašnjavajući američkoj javnosti odnos između Đilasa i Njegoša. Konačno, iako se slažemo s Petrovićem da je Đilas najznačajniji pisac kojeg je Crna Gora stvorila nakon Njegoša - kao što smo rekli prije nekoliko godina - bilo je potrebno smjestiti Đilasa u kontekst njegovih ideja o nacionalnim problemima Jugoslavije. Zašto to nije učinjeno? Odgovor je jasan: i urednik Jovanović i profesor Petrović iskoristili su svaku priliku u svojim prolozima da istaknu svoj srpski identitet.

Iz svega ovoga možemo zaključiti da je knjiga bila zamišljena kao manifestacija velikosrpske ideologije američkoj javnosti. S obzirom na to, očito je da oni od nas koji nismo Srbi trebaju gledati na ovu knjigu sa sumnjom. Ne možemo dijeliti Petrovićev sud da je Njegoševa vrijednost u svjetskoj književnosti jednaka vrijednosti Dantea, Goethea i Puškina. Možda jest za Srbe, ali nipošto za svijet.

Štoviše, činjenica da Njegoš nije izazvao očekivanu senzaciju pokazuje se činjenicom da su američki kritičari malo ili ništa napisali o knjizi. Na primjer, New York Times nije ga recenzirao u svom dnevnom izdanju, a značajno je da o njemu još ništa nije rečeno u Timesovom tjednom pregledu novih knjiga, iako je njegovo objavljivanje prije nekoliko mjeseci. Times obično recenzira najvažnija djela tri dana nakon njihovog objavljivanja ili barem tri tjedna nakon njihovog pojavljivanja u nedjeljnom dodatku.

Knjiga će nesumnjivo biti recenzirana i ocijenjena u specijaliziranim časopisima namijenjenim ne široj čitalačkoj publici, već stručnjacima. Uz svo dužno poštovanje prema Đilasu i njegovoj patnji, autor ovih redaka mora priznati da ga je ovaj skok uvelike iznenadio. Očekivao je širu perspektivu i, prije svega, da će se Đilas odreći zastarjelih i arhaičnih kriterija te predstaviti Njegoša prihvatljivog svim Južnim Slavenima.

Istina je da je Đilas završio svoju opsežnu knjigu odajući počast Ivanu Meštroviću, rekavši da je ovaj kipar najprikladniji za stvaranje Njegoševog kipa, budući da je iznikao iz iste kamene krške formacije kao i crnogorski pjesnik. Ali Meštrović je Njegoša isklesao kao romantičnog pjesnika, tužnog i dirnutog, koji plače pred sudbinom svih patnih naroda, što, nažalost, Đilas nije učinio.

Nemamo druge mogućnosti nego, kroz Meštrovićevog Njegoša, održavati živim sjećanje na ovog barda, sukobljenog i slomljenog, ljudske tragedije, te pristupiti crnogorskoj tragediji davnih vremena s istom ljubavlju koju smo oduvijek osjećali prema tim surovim planinama gdje "samo sivi orao visoko leti".

U spomen na dr. Rodolfa N. Luquea

Dana 20. studenog 1967., kao posljedica teške prometne nesreće koja se dogodila ranije tog mjeseca, preminuo je slavni novinar, nepokolebljivi branitelj slobode i demokracije, čovjek velike kulture, pravnik i urednik "La Prense", profesor dr. Rodolfo N. Luque.

Iza sebe ostavlja uglednu i besprijekornu karijeru dugu 63 godine posvećenu novinarstvu. Bio je čovjek koji se cijeli život borio za sveta načela u potrazi za istinom i pravdom. Čvrsto je branio prava čovjeka i društva. Tijekom cijelog života njegovao je razumijevanje među pojedincima i narodima. Zbog toga je iza sebe ostavio mnogo prijatelja, možda najveće nasljeđe koje je mogao ostaviti.

Bio je veliki prijatelj hrvatskog naroda. Svojim je prilozima počastio naš časopis ("Suvremeno poglavlje borbe za slobodu", sv. 3-4, str. 115).

Životopis dr. Luquea pokazuje njegov kontinuirani uspon prirodnim ljestvama njegove profesije. Svojim se zaslugama uzdigao kroz hijerarhiju, od najskromnije pozicije u Arhivu "La Prense" do uloge glavnog urednika, koju je obnašao više od trideset godina.

Dr. Luque rođen je u Villa del Rosario u prosincu 1888. Nakon što je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Rosariju, stigao je u Buenos Aires početkom 1904. Vođen sklonošću prema novinarstvu i željama svog oca, koji je dugi niz godina bio dopisnik u Santiagu del Esteru, pridružio se osoblju novina "La Prensa". Iste godine kada je počeo raditi u Arhivu, postao je novinar, a zatim kolumnist. Kratko je služio kao urednik vijesti, a 1910. imenovan je tajnikom uredništva, poziciju koju je obnašao do 1922. kada je počeo pisati uvodnike. Istakao se u izvještavanju o raznim sektorima.

Godine 1910. doktorirao je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Buenos Airesu, a kao mladi pravnik bavio se političkim, ekonomskim i financijskim pitanjima, kao i ustavnim i javnim pravom. Bavio se pravom do 1931. godine, a istovremeno je nastavio i svoju novinarsku karijeru. Također je predavao povijest i građanski odgoj u srednjim školama.

Zbog svojih izvanrednih novinarskih vještina, tri je mandata bio predsjednik Buenos Aireskog novinarskog kruga i predsjednik Odvjetničke komore 1930. godine. Također je tri mandata predsjedavao Rotary klubom Buenos Aires, a kasnije je od 1955. do 1956. bio guverner Rotary International Distrikta 138.

Za svoje zasluge primio je nekoliko važnih priznanja, uključujući i neka međunarodnog ugleda. Posebno je vrijedna pažnje nagrada Maria Moors Cabot za doprinos međuameričkom bratstvu.

Uz opsežan rad kao urednik za "La Prensu", objavio je sljedeća djela: Politički profesionalizam i porez na dohodak; Dojmovi o trenutnom stanju Italije; Rad, laka sreća i sreća; Zašto odnosi među američkim zemljama nisu srdačniji; i Građanske slobode i ustavna jamstva. Od Karla Velikog do Roosevelta i konačno, Manje vlade, a više slobode.

Smrću dr. Rodolfa N. Luquea, "La Prensa" gubi prestižnog suradnika, Argentinska Republika gubi jednog od svojih neumornih boraca za slobodu i vladavinu prava, a Amerika gubi jednog od svojih najvatrenijih pristaša bratstva.

J. R.

U spomen na trojicu uglednih prijatelja Hrvatske

Giuseppe Dalla Torre (1875.-1967.)

Dana 17. listopada ove godine u Rimu je preminuo Giuseppe Dalla Torre del Tempio, dostojanstvenik papinskog dvora i bivši direktor novina L'Osservatore Romano. Dalla Torre se rano istaknuo kao novinar i organizator katoličkog tiska u Italiji, zbog čega mu je papa Benedikt XV. povjerio uredništvo L'Osservatore Romana, dužnost koju je obnašao 40 godina. Uz zahtjevne svakodnevne dužnosti, Dalla Torre je autor značajnih djela o katoličkom pokretu u Italiji. Njegovi memoari o papama Benediktu XV., Piju XI., Piju XII. i Ivanu XXIII. dobro su poznati. Kao protivnik svih totalitarnih režima, bio je jasan i precizan u svom izlaganju i obrani papinskih socijalnih doktrina. Dugi niz godina obnašao je dužnost predsjednika Međunarodne federacije katoličkog tiska. Ovdje bismo se, prije svega, željeli ukratko osvrnuti na njegove odnose s Hrvatskom, posebno s Hrvatskom podjarmljenom komunizmom i s procesom koji je 1946. godine izveden protiv zagrebačkog nadbiskupa, monsinjora Alojzija Stepinca. Tijekom ovog "prežalosnog suđenja" (Pio XII.), grof Dalla Torre, primas Hrvatske, pokazao je da je jugoslavenski komunizam, u osobi Stepinca, stavio hrvatski narod na optuženičku klupu, uskraćujući mu individualna i nacionalna prava i slobode.

Mjesecima i godinama, L'Osservatore Romano je, u pravilu na naslovnici, objavljivao odjeke, priznanja i pohvale nadbiskupu Stepincu koje su stizale na urednički stol iz cijelog svijeta, uključujući nekatolike, protestante, Židove, muslimane i ateiste. Prije dvije godine, na petu obljetnicu Stepinčeve smrti, Dalla Torre je u časopisu Novi Život, koji izdaju hrvatski svećenici u Rimu, objavio dubok članak o značenju borbe i žrtve zatočenog kardinala pod naslovom "Silenzio que non tace" (Tišina koja ostaje neprekinuta).

Monsignor Joseph Patrick Hurley (1894.-1967.)

Ovaj američki prelat rođen je u Clevelandu, Ohio, SAD, domu velike hrvatske i slovenske imigrantske zajednice. Služio je u vatikanskom diplomatskom zboru. Na kraju Drugog svjetskog rata, dok je služio kao biskup Svetog Augustina na Floridi, papa Pio XII. imenovao ga je, pod izvanrednim i izuzetno teškim okolnostima, predstavnikom Svete Stolice pri komunističkoj vladi u Beogradu.

U tim tragičnim godinama, biskup Hurley uložio je velike napore da barem donekle ublaži nesigurnu situaciju Katoličke crkve u Hrvatskoj i Sloveniji, koja je bila izložena neumoljivom i sustavnom progonu komunista koji su je nastojali ugušiti. Biskup Hurley bio je prisutan na svim javnim saslušanjima suđenja protiv nadbiskupa Stepinca. Pri ulasku i izlasku iz sudnice, pozdravio je nevinog čovjeka s poštovanjem i očitim poštovanjem. Također je obavijestio jugoslavenske komunističke vlasti da je sve one koji su bili izravno uključeni u ovo nepravedno i monstruozno suđenje papa Pio XII. izopćio iz crkve.

Nakon što je završio svoju misiju u Beogradu, biskup Hurley vratio se u Sjedinjene Američke Države, gdje nije štedio napore u širenju istine o mučeniku Hrvatske i Katoličke Crkve. U svojim govorima, obraćanjima, pismima i člancima veličao je Stepinčev primjer, njegovu žrtvu, njegovu nepokolebljivu vjeru i njegove zasluge. Trudio se pomoći hrvatskim biskupima i svećenicima, kao i hrvatskim izbjeglicama, koliko je mogao. Sprijateljio se s hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem, velikim Stepinčevim štovateljem. Njegovo ime zauvijek će biti urezano u pamćenje hrvatskog naroda.

Kardinal Francis Spellman (1889.-1967.)

Kardinal Francis Spellman, zanimljiva i višestruka figura, nadbiskup New Yorka (umro 2. studenog 1967.), bio je jedan od glavnih i najdinamičnijih arhitekata američkog katolicizma. Skromnog podrijetla i s kasnim svećeničkim pozivom, uzdizao se kroz redove crkvene hijerarhije vlastitim zaslugama.

Od 1925. do 1932. radio je u vatikanskom državnom tajništvu, a nekoliko godina njegov neposredni nadređeni bio je kardinal Eugenio Pacelli, kasnije papa Pio XII. Protiveć svim totalitarnim i materijalističkim strujama, postao je vrlo popularna osoba u Sjedinjenim Državama, posebno kao generalni vikar američke vojske. Prvenstveno zahvaljujući njegovoj vještini i trudu, tijekom rata uspostavljeni su odnosi između predsjednika Roosevelta i pape Pija XII.

Spellman nikada nije skrivao svoje simpatije za hrvatsku naciju i njezinu pravednu stvar, jer je bio svjestan žrtava koje je podnio hrvatski narod i njegovih težnji. Zajedno s kardinalom E. Pacellijem, protivio se diktatorskoj, antikatoličkoj i antihrvatskoj politici monarhističke Jugoslavije, stav koji je vjerno odražen u knjizi *Huit ans au Vatican* (Osam godina u Vatikanu), koju je napisao F. Charles-Roux, francuski diplomatski predstavnik pri Svetoj Stolici.

Spellman je bio posebno zabrinut za sudbinu katoličkih naroda Srednje Europe u svjetlu neposredne sovjetske invazije. Svoje je brige podijelio s predsjednikom Rooseveltom, koji nažalost nije imao povijesnu perspektivu da u potpunosti shvati implikacije prisutnosti sovjetskih trupa u Srednjoj i Istočnoj Europi i imperijalističke ambicije Kremlja.

Spellman je također bio jedan od najpredanijih i najodlučnijih branitelja hrvatskog primasa, nadbiskupa Stepinca, i svoje nacije. Jednu od najmodernijih škola u Nadbiskupiji New York, u White Plainsu, nazvao je po Stepincu. Naručio je kiparu Ivanu Meštroviću da izradi kip hrvatskog mučenika i Katoličke crkve. Predvodio je kampanju u Sjevernoj Americi kako bi se ublažila teška situacija teško bolesnog zatvorenika Stepinca. Nadalje, progonjena Crkva u Hrvatskoj i Sloveniji duguje mu znatnu materijalnu i moralnu potporu, kao i brojne hrvatske političke izbjeglice.

Hrvati ne zaboravljaju svoje prijatelje, posebno one koji su im pružili razumijevanje i podršku u teškim vremenima.

Profesor Leopoldo Ružička, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, napunio je 80 godina.

Leopoldo Ružička, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1939., umirovljeni profesor Švicarskog saveznog tehnološkog instituta (ETH Zurich), a sada švicarski državljanin, proslavio je svoj 80. rođendan 13. rujna 1967. Studia Croatica pridružuje se brojnim čestitkama, želeći uglednom znanstveniku i profesoru emeritusu još mnogo godina sretnog i produktivnog života.

Prestižni švicarski dnevnik Neue Zürcher Zeitung, u svom jutarnjem izdanju od 13. rujna 1967., objavio je topao članak A. Eschnmosera o Ružički, njegovom životu i djelu, iz kojeg prenosimo neke odlomke.

Ružička je rođen u Vukovaru u Hrvatskoj. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u domovini, a kemiju je studirao na Tehnološkom institutu u Karlsruheu (Njemačka). Nakon toga je pohađao ETH Zürich, gdje je doktorirao. Na istom je fakultetu radio kao asistent i redoviti profesor, a kasnije je preuzeo vodstvo glavnog laboratorija za mirisne tvari. Neko je vrijeme bio voditelj katedre za organsku kemiju na Sveučilištu u Utrechtu.

Godine 1929., na poziv švicarskih vlasti, ponovno je preuzeo profesorsko mjesto i vodstvo laboratorija za organsku kemiju u Zürichu, gdje je ostao do umirovljenja 1957. Ružička je bio sjajan znanstveni istraživač, izvrstan profesor i osnivač jedinstvenog instituta. Od 1959. živi i radi u svom domu u Zürichu kao jedan od "eminencija grise" švicarske kemije.

Važna otkrića na području organske kemije zauvijek će biti povezana s imenom L. Ružičke (terpini, steroidi, ugljikohidratni spojevi visoke molekularne težine u mirisnim materijalima i prva umjetna sinteza muških spolnih steroidnih hormona androsterona i testosterona). Njegov pionirski rad čini osnovu za nova istraživanja na području medicine i biokemije.

Uz ovaj opsežan i plodan rad u znanstvenoj i industrijskoj sferi, Ružička je osnovao Institut za organsku kemiju na Umjetničkom sveučilištu u Zürichu, jedno od svojih najvećih postignuća. Izgradnjom, strukturiranjem i organizacijom ovog instituta, Ružička je otvorio nove puteve. Tek se sada slični pristupi primjenjuju u drugim dijelovima Europe. Njegov nasljednik na katedri i u institutu je profesor Vladimir Prelog, Hrvat, koji također uživa međunarodni ugled kao istraživač.

Veliki ljubitelj likovnih umjetnosti, Ružička je tijekom godina sakupio vrijednu zbirku slika nizozemskih majstora 17. stoljeća. Godine 1948. donirao je ovu zbirku, poznatu kao "Ružička fondacija", Züriškoj umjetničkoj dvorani (Kunsthaus). Od tada je otvorena za javnost.

A. Eschenmoser zaključuje svoj članak o Ružički u Neue Zürcher Zeitungu ovako: "Hrvat po rođenju, Ružička je vrlo rano stekao švicarsko državljanstvo. To ga nije učinilo onim što bi se moglo nazvati tipičnim Švicarcem. Ali kao što je bio izvanredan čovjek, takav je bio i njegov doprinos sveučilištu, znanosti, industriji i umjetničkom životu naše zemlje."

Godine 1967. Ružička je svojim brojnim titulama dodao novo znanstveno priznanje: izabran je za počasnog člana Weizmannovog znanstvenog instituta u Rehovotu u Izraelu. Njegovo najviše priznanje je Nobelova nagrada za kemiju, dodijeljena mu je 1939. godine. Također ima počasne doktorate nekoliko sveučilišta i fakulteta te je počasni član renomiranih akademija i instituta, poput Papinske i Sovjetske akademije znanosti.

Kao dodatak ovom kratkom pregledu Ružičkinog života i rada, prenosimo neke zanimljive informacije koje je Ružička dao švicarskom ilustriranom tjedniku Schweizer Illustrierte (17. travnja 1967.). U ovom tjedniku intervjuirano je šest slavnih naturaliziranih švicarskih građana, uključujući Ružičku i poznatog austrijskog pisca Carla Zuckmayera. Intervju nosi naslov "Willkommener Zuzug" (Dobrodošli priljev).

Profesor Ružička je, između ostalog, izjavio:

„Odrastao sam kao siroče u Hrvatskoj i bio sam vatreni domoljub, zbog čega više nisam mogao tolerirati situaciju u bivšem Austrijskom Carstvu. Moj domoljublje, koji sam prenio u Švicarsku, očitovao se na razborit i koristan način: posvetio sam sve svoje napore osposobljavanju vještih kemičara koji će pružiti veliku uslugu našoj industriji, odnosno našoj zemlji. Naturalizacija, kao što je poznato, uključuje razne postupke, ponekad i smiješne.“

„Međutim, želio bih naglasiti da volim Švicarsku, da su Švicarci pristojni, realni i razumni ljudi... Bio sam strastveni planinar. Strastveni sam kolekcionar umjetnina. Kad sam dobio Nobelovu nagradu, cijeli sam iznos uložio u kupnju slika nizozemskih majstora, čiju sam autentičnost mogao sam provjeriti zahvaljujući svom pedantnom poznavanju teme. Morao bih platiti 350.000 franaka poreza, što me navelo da osnujem zakladu i učinim ta umjetnička djela dostupnima javnosti.“

Recenzija knjige

Dokumenti o njemačkoj vanjskoj politici 1918.-1945., svezak XIII, ratne godine, 23. lipnja - 11. prosinca 1941.; ur. Vladina tiskara, Washington, 1964., str. L - 1035.

Urednici djela "Dokumenti koji se odnose na njemačku politiku" (istodobno objavljenih u Washingtonu, Parizu i Londonu) u predgovoru naglašavaju svoju znanstvenu predanost povijesnoj točnosti i potpunu objektivnost pri odabiru diplomatskih dokumenata pronađenih u arhivima kancelarije Trećeg Reicha.

Očito je da namjerno ili nenamjerno izostavljanje određenih dokumenata i posljedično uključivanje drugih može potpuno promijeniti sliku određenih političkih odnosa ili okolnosti. Ipak, ne sumnjamo u dobru vjeru urednika dokumenata koji se ispituju.

Studia Croatica, u svojoj procjeni složenog jugoslavenskog problema općenito i hrvatsko-srpskih odnosa posebno, vodi se istim načelom istinitosti, znanstvene strogosti i objektivnosti - jedinim putem koji vodi do spoznaje istine. Politički, on jednako odbacuje pretjerani nacionalizam, bilo srpski ili hrvatski, i tvrdi da se zatrovani hrvatsko-srpski odnosi mogu izliječiti samo demokratskim metodama, primjenom načela samoodređenja za svaki narod.

Rak jugoslavenske države je taj što Srbi, kao dominantni narod, nikada nisu dopustili slobodne izbore. Intenzitet nezadovoljstva je toliko dubok da su čak i izbori održani pod terorom i korupcijom između dva svjetska rata pokazali da hrvatski narod želi živjeti u svojoj neovisnoj i demokratskoj državi.

Neki autori i povjesničari predstavljaju stvaranje Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata kao djelo Hitlera i Mussolinija, što proturječi povijesnoj istini. Hitler nije težio raspadu Kraljevine Jugoslavije; naprotiv, bio je prilično zadovoljan bliskom gospodarskom suradnjom između Jugoslavije i Trećeg Reicha.

To se jasno zaključuje iz dokumenata objavljenih u XII. svesku iste serije (usp. Studia Croatica, br. 1-2, 1964., 168-169). Na sastanku s Antom Pavelićem, tadašnjim državnim poglavarom Hrvatske, Hitler mu je otvoreno rekao da "ne namjerava poduzeti mjere protiv Jugoslavije" i da stvaranje neovisne Hrvatske nije dio njegovog programa. U intervjuu od 27. studenog 1941. s dr. Mladenom Lorkovićem, hrvatskim ministrom vanjskih poslova, Hitler je inzistirao na istoj temi (str. 866).

Hrvatska revolucija dogodila se prvih dana travnja 1941. kada se hrvatski narod pobunio i razoružao vojsku. Hrvatska revolucija imala je jedan cilj: osloboditi se od srbijanskog jarma. Bio je to plebiscitarni i revolucionarni čin kojim je izražena volja hrvatskog naroda. Stoga nije ni točno ni istinito tvrditi da je stvaranje hrvatske države djelo sila Osovine.

Hrvatska vlada koja je naknadno formirana bila je saveznik sila Osovine, ali ta činjenica ne poništava prethodno izraženu narodnu volju za prekidom državnog jedinstva sa Srbijom. Stoga je sporno kada urednici u svom kratkom predgovoru navode da se pod naslovom "Jugoslavija" nalaze i dokumenti koji se odnose na "vladu koju je uspostavila Osovina u Hrvatskoj i okupacijski režim u Srbiji".

Iz dokumenata uključenih u ovaj svezak može se zaključiti i da je Njemačka odbila obuzdati imperijalističke apetite fašističke Italije za hrvatskim nacionalnim teritorijem (dok. 219, str. 343).

Povijesna vrijednost odabranih diplomatskih dokumenata na koje se pozivamo neprocjenjiva je za povjesničare. Čak i za one bez profesionalnog interesa, njihovo čitanje pruža živopisnu i realističnu sliku tragičnog razdoblja jedne generacije i ima utjecaj neprekidnog trilera. Istovremeno, oni predstavljaju odbacivanje monstruoznog totalitarizma, a čitatelj se ježi kad vidi do koje mjere se ljudsko dostojanstvo može degradirati kada je sva moć koncentrirana u rukama jednog čovjeka, idoliziranog i oboženog, bio on Adolf Hitler, Aleksandar Karađorđević, Josip Staljin ili Josip Broz Tito.

Anđelko Belić

John C. Campbell: Američka politika prema komunističkoj Istočnoj Europi: predstojeći izbori, Minneapolis, The University of Minnesota Press, 1965., str. 136.

Od kraja posljednjeg rata, sudbina komunističke Istočne Europe bila je primarna briga onih odgovornih za američku vanjsku politiku i američkog naroda. Prije nego što je Kina pala pod komunizam, antikomunizam u Sjedinjenim Državama bio je usmjeren prema Istočnoj Europi. Poprimio je dva oblika. Budući da su određene američke etničke skupine podrijetlom iz Istočne Europe, javni pritisak i narodno raspoloženje bili su usmjereni prema komunističkoj Istočnoj Europi.

Ovo često vrlo emocionalno raspoloženje utjecalo je na američki tisak i Kongres te tako oblikovalo javno mnijenje. No, američki diplomati odbacili su emotivnost takvog narodnog raspoloženja i vodili "objektivniju" i distanciraniju politiku, nastojeći izbjeći izravni sukob sa Sovjetskim Savezom i njegovim satelitskim blokom. Stoga je postojala kontradikcija između stavova i pritisaka naroda i onih koji su donosili službene odluke.

Međutim, demokratsko društvo potiče kritiku svoje domaće i vanjske politike. Za većinu stanovnika Srednje i Istočne Europe ova kontradikcija ostaje teško razumljiva. Europljani vjeruju da politika Sjedinjenih Država čini ustupke komunističkim vladama u Istočnoj Europi. Za neke to znači zbunjenost; za druge naivnost, nedostatak realizma i neučinkovitost.

Povijesna perspektiva pomaže nam da razumijemo ovu zbunjenost i rezultirajuće kritike. Pogrešna procjena sovjetske politike odmah nakon 1945. dovela je do toga da Sjedinjene Države naprave ustupke komunistima koji su, zapravo, bili nepotrebni i nepromišljeni. Američka moć je loše upravljana kada je revolucionarna sovjetska vojska uništila sporazume, poput Jaltske konferencije, i nametnula strani sustav 120 milijuna ljudi.

Naknadna politika obuzdavanja smatrala je komunističku vlast u Istočnoj Europi trajnom, a starija generacija Istočnih Europljana smatrala ju je tek slabim i nejasnim sanitarnim kordonom uspostavljenim nakon Prvog svjetskog rata. Unutarnji pritisci na vladu u Washingtonu da podrži oslobođenje Istočne Europe pokazali su se nesposobnima promijeniti politiku obuzdavanja. Sjedinjene Države nisu iskoristile česte slabosti komunističke moći. Politički planeri bojali su se da će vojna podrška oslabiti Zapadnu Europu i smatrali su stabilnost tog područja važnijom od oslobođenja Istočne Europe. Pogrešan liberalizam inzistirao je na tome da, s izuzetkom Čehoslovačke, narodi Istočne Europe nemaju istinsku demokratsku tradiciju i da će se stoga nužno prilagoditi autoritarnom sovjetskom marksizmu.

Godine 1948., kada je Moskva prekinula s Titom, američka vlada podržala je Tita bez zahtjeva za izmjenama njegova totalitarnog režima i pojasnila je da je njezina pomoć usmjerena samo protiv sovjetskog imperijalizma, a ne protiv Titovog marksizma-lenjinizma. Antikomunistički ustanci 1953. u Istočnoj Njemačkoj i Poljskoj nisu izazvali ozbiljan odgovor Sjedinjenih Država. Takav odgovor smatran je nepotrebnim. Tri godine kasnije, tijekom Mađarske revolucije, Sjedinjene Države ostale su promatrač, a ne sudionik, iako bi izravna američka pomoć bila jeftinija i učinkovitija antikomunistička strategija od naknadne intervencije u jugoistočnoj Aziji. Suzbijanje - unatoč retorici "oslobođenja" - značilo je prihvaćanje legitimnosti komunističke vlasti u Istočnoj Europi.

Narodi Istočne Europe shvatili su da američka politika znači nastavak postojanja komunističke vlasti u njihovim zemljama. Razgovori o "oslobođenju" probudili su lažne nade, a te su nade uništene kako je stvarnost washingtonske politike postala jasnija i očitija.

Američki politički planeri tvrdili su da će neizbježne strukturne promjene u komunističkoj Istočnoj Europi zadovoljiti zarobljeno stanovništvo i služiti američkim interesima slabljenjem sovjetskog utjecaja. Međutim, za komuniste je ova politika predstavljala uvjerljivu pobjedu i omogućila im da tvrde da je američka retorika o "oslobođenju" iluzorna.

Apstraktne teorije američkih politologa i stručnjaka - lišene ikakve moralne obveze - jasno su pokazale Istočnim Europljanima da su diskursi o "oslobođenju" prazne riječi. Prethodni idealizam američke vanjske politike izblijedio je i zamijenjen je makijavelizmom za vlast, koji su podržavali i liberali i konzervativci koji su trajnost komunističke vladavine uzimali zdravo za gotovo.

"Izgradnja mostova" s Istočnom Europom nije podrazumijevala strukturnu promjenu komunističke vlasti. Kao rezultat toga, i zbog nedostatka organizirane unutarnje oporbe, komunističke vlasti su mogle slobodno napraviti unutarnje prilagodbe kako bi ojačale svoju moć i bolje se pripremile za buduće sukobe sa Zapadom.

Teška kriza koja trenutno potresa komunistički svijet zatekla je Sjedinjene Države nespremne. Kriza je pokazala da marksizam nudi neadekvatno rješenje za dugogodišnje nacionalne i socioekonomske probleme srednje i istočne Europe. Komunisti nisu uspjeli riješiti iste probleme s kojima su se neučinkovito borile "buržoaske" političke stranke iz razdoblja prije 1939. godine.

Ono što je predratna marksistička inteligencija smatrala izvedivim pokazalo se nemogućim. Umjesto toga, stare su se kontradikcije još više zaoštrile. U Jugoslaviji, na primjer, komunistički vođe nisu bili u stanju riješiti organski nacionalni problem. Štoviše, ekonomska kriza prisiljava vladajuću klasu da pribjegne diktatorskim metodama odbačenih predratnih režima.

Edward Kardelj, Vladimir Bakarić i sam Tito priznali su u mnogim nedavnim izjavama da je nacionalna kriza jednako akutna kao što je bila prije 1941. Posljednji Kongres stranke, sazvan prvenstveno kako bi se riješio ovaj problem, nije uspio. Sukobi među narodima prijete samom postojanju socijalističke vlasti. Međutim, vanjska politika Washingtona i dalje nerado iskorištava krizu u Jugoslaviji (a i u drugim istočnoeuropskim zemljama), čime obeshrabruje odbacivanje komunističke vlasti.

Ova razmišljanja proizlaze iz čitanja nedavne knjige dr. Johna C. Campbella, "izvorno pripremljene da posluži kao osnova za raspravu" na Sedmom seminaru o američkoj vanjskoj politici Srednjeg zapada, održanom 15. i 16. svibnja 1964. u Wisconsinu. Dr. Campbell je ugledni stručnjak za istočnoeuropske i bliskoistočne poslove, bivši dužnosnik State Departmenta zadužen za balkanske poslove, bivši direktor Ureda za istočnoeuropske poslove i član osoblja za planiranje politike. Trenutno viši znanstveni suradnik Vijeća za vanjske odnose, Campbell posjeduje duboko znanje o regiji, potpuno je objektivan u svom pristupu i piše lucidno. Pregledava povijesni razvoj regije, ističući njezine unutarnje sličnosti i razlike te pojašnjava Sjevernoamerikancima nedavne političke i ekonomske procese u Istočnoj Europi.

Najvrjedniji dio Campbellova rada je njegovo pronicljivo izlaganje sloma sovjetske monolitne moći u Istočnoj Europi tijekom posljednja dva desetljeća. Pojašnjava posljedice tog sloma u dotičnim zemljama i složenost "nacionalnog komunizma".

Kako bi u potpunosti ispitao ovaj razvoj, autor detaljno analizira dva slučaja: Poljsku "unutar bloka" i Jugoslaviju "izvan bloka". Obrađujući poljski fenomen, naglašava geografiju nad ideologijom i tvrdi da je položaj Poljske u osnovi određen njezinim odnosom sa Sovjetskim Savezom i Njemačkom. Budućnost Poljske ovisit će o njezinom položaju, a zapadna politika mora se prilagoditi toj primarnoj okolnosti.

Nasuprot tome, Jugoslavija, udaljena od Rusije i pristupačnija Zapadu, propusnija je za zapadni ideološki pritisak i utjecaj. Međutim, neobičan je slučaj da je poljska marksistička inteligencija razvila impresivniji revizionizam od svog jugoslavenskog pandana. Osim potpunog prekida s dogmatskim staljinizmom Milovana Đilasa, jugoslavenski revizionizam ostaje usko lokaliziran. (Autor nije bio svjestan kasnijeg i vrlo značajnog kritičkog stava zagrebačkog časopisa Praxis.) Odnosi između nacionalnih i etničkih skupina glavna su briga većine jugoslavenskih marksističkih intelektualaca i, posljedično, ometaju razvoj značajne revizionističke misli. Poljski intelektualci, iako geografski manje povoljni, razvili su sustavniju kritiku staljinističke ortodoksije, uključujući marksističku ortodoksiju.

Najžešći, iako i najdiskutabilniji, dio Campbellove studije odnosi se na "alternative" s kojima se suočavaju američki kreatori politike u oblikovanju vanjske politike prema Istočnoj Europi. Campbell ne predviđa dinamičnu promjenu u toj politici. On preispituje prethodne aspekte američke politike (oblikovane Atlantskom poveljom, Deklaracijom Ujedinjenih naroda i Jaltskim sporazumom) koji su implicirali da bi nacije oslobođene nacističke dominacije "trebale vratiti svoju neovisnost pod vladama po vlastitom izboru".

Očekivalo se da će te vlade biti "široko reprezentativne" i da će se održavati slobodni izbori. Taj je stav, za Sjedinjene Države, poprimio principijelni karakter. Pravo na samoodređenje jamčilo bi slobodan izbor i neovisnost tim narodima. No, Crvena armija prodrla je u tu regiju i odbacila principe na kojima se trebala obnoviti nova Europa. Campbell tvrdi da Sjedinjene Države nisu uspostavile "nikakav stvarni sporazum sa Staljinom" i da nije postojala "čvrsta politika Zapada o tome hoće li i kako spriječiti sovjetsku dominaciju".

Sjedinjene Države i Velika Britanija ostale su pasivne, svjedočeći uspostavljanju "trajne sovjetske hegemonije". Kasnije, kako je proces sovjetizacije napredovao, Sjedinjene Države su se suočile s nekoliko alternativa. Jedna je bila spriječiti Sovjete da preuzmu cijelu Europu, što je zahtijevalo ojačan vojni položaj. Sjedinjene Države su povećale svoju vojnu moć, ali su ipak prihvatile stvarnost komunističke vlasti u istočnoj Europi.

Washington nije koristio svoju akumuliranu vojnu moć da promijeni ovu stvarnost i nije poduzeo značajniju inicijativu bez da je prethodno razmotrio stav zapadnoeuropskih naroda, koji nisu bili spremni "automatski" slijediti američku politiku. Promjene u istočnoj Europi, poput sukoba Staljina i Tita te mađarske pobune, bile su rezultat njezine "vlastite dinamike", a ne pritisaka zapadnih sila. Slijedom toga, Campbell tvrdi da je svako poboljšanje ili promjena u istočnoj Europi proizašla iz sila unutar te regije i nije ih nametnula zapadna politika. "Ograničenja" washingtonske i zapadnoeuropske politike omogućila su to.

Sjedinjene Države su samo mijenjale svoju taktiku kako su se uvjeti u istočnoj Europi mijenjali, ali nisu mijenjale svoju strategiju. Ponekad je Washington poticao satelitske nacije da pokažu veću "neovisnost" od Rusije; u drugim slučajevima savjetovao je sovjetskoj vladi da usvoji pomirljiviju politiku.

Kada su vlade istočne Europe, očito potaknute od strane sovjetske vlade, usvojile slobodniji i fleksibilniji stav prema Zapadu, oni koji su usmjeravali američku politiku zamijenili su taktiku naglašavanja vojne moći taktikom poticanja ekonomskih i kulturnih kontakata, nadajući se da će te vlade postati manje ovisne o Sovjetskom Savezu. Bliži kontakti između Sjedinjenih Država i naroda istočne Europe poboljšali su odnose među državama, ali nisu radikalno promijenili status niti povećali slobodu naroda istočne Europe.

Ova korisna Campbellova knjiga završava pesimističnom notom. Autor ne očekuje nikakve oštre promjene u američkoj politici. Oni u europskim silama Osovine mogu postupno poboljšati svoje uvjete vlastitim unutarnjim sredstvima i metodama. Američka politika im ne nudi laku panaceju, samo nadu i strpljenje. Sjedinjene Države neće djelovati - iz povijesnih razloga koji su oblikovali njihove politike i stavove - kao što bi zapadnoeuropska sila prošlog stoljeća djelovala u sličnim okolnostima.

Sjedinjene Države neće pokrenuti širu vojnu ili diplomatsku strategiju za oslobađanje Istočne Europe od komunizma, ma koliko ograničenu, kako bi se obračunale s komunističkim vlastima i promijenile njihove uvjete. Iluzije "američke retorike" ne treba miješati sa stvarnošću washingtonske politike. Campbellova knjiga jasno iznosi ovu poantu, poantu koju narodi Istočne Europe moraju imati na umu i razumjeti.

Predugo su ovi narodi bili žrtve borbe za moć između velikih nacija. Njihovi vlastiti nacionalni vođe nudili su im malo i prečesto su griješili. I predugo su čekali zbog svoje iluzorne vjere u Zapad. Prije ili kasnije, pronaći će vlastiti način da se oslobode svog tragičnog stanja. Campbellova studija pruža uvjerljive dokaze da rješenje njihovih poteškoća prije svega ovisi o njima samima.

Bogdan Radica

Sveučilište Farleigh Dickinson, New Jersey

dr. O. Dominik Mandić: Etnička Povijest Bosne i Hercegovine, Ed. Hrvatski povijesni institut, Rim 1967., str. XVI-554.

Ovo je treći i, očito, posljednji svezak u seriji "Bosna i Hercegovina: Historijsko-kritička istraživanja". Prvi svezak, pod naslovom "Država i vjerska pripadnost Bosne i Hercegovine", objavljen je u Chicagu 1960. (vidi recenziju u Studia Croatica, sv. 7-8, str. 241-42). Drugi svezak, "Patarenska crkva bosanskih kršćana" (Bogomilska crkva bosanskih krstjana), također je objavljen u Chicagu 1962. Nakon toga, pa sve do objavljivanja trećeg sveska, D. Mandić je objavio nekoliko vrijednih studija, neke vezanih uz probleme Bosne i Hercegovine, a najvažnija od tih djela objavljena su u knjizi pod naslovom "Studije i prilozi staroj hrvatskoj povijesti" (recenzija u Studia Croatica, sv. 10-21, str. 178-179). Bibliografski podaci o ovom uglednom hrvatskom znanstveniku starije generacije, koji je živio i radio u inozemstvu više od 30 godina, bili su uključeni u recenzije, a posebno u posebno izdanje našeg časopisa posvećeno "Bosni i Hercegovini" (sv. 16-19, str. 344), koje sadrži njegovu opsežnu studiju pod naslovom "Bosna i Hercegovina - Hrvatske pokrajine" (str. 153-223). U tom djelu Mandić je anticipirao nekoliko nalaza i razmatranja iz trećeg sveska svoje trilogije o Bosni i Hercegovini.

Polazeći od zdrave pretpostavke da je pitanje nacionalnog sastava tih pokrajina od najveće važnosti i povijesno i u sadašnjosti, autor je posebnu pozornost posvetio njihovoj etničkoj povijesti. Rezultate svog opsežnog i mukotrpnog istraživanja sažeo je u ovoj knjizi, koja je značajna i zato što se do sada nitko nije temeljito bavio nacionalnim pitanjem Bosne iz povijesne perspektive, a znamo u kojoj se mjeri taj problem odražavao ne samo u hrvatsko-srpskim odnosima već i na međunarodnoj sceni.

Pretenzije Kraljevine Srbije u razdoblju koje je prethodilo atentatu u Sarajevu i Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.) među su glavnim uzrocima europske krize koja još uvijek traje. Kao što je dobro poznato, sile Antante, u svom sukobu sa Središnjim silama, prihvatile su srbijanske pretenzije na Bosnu kao opravdane, budući da se navodno radilo o etnički srpskom teritoriju.

Doista, ovaj stav podržavala je carska Rusija, a kasnije i njezini zapadni saveznici, bez odgovarajuće istrage. Objavljeno je mnogo knjiga i propagandnih članaka na tu temu, tako da je međunarodno javno mnijenje bilo slabo informirano o ovom pitanju.

Ovo je, dakle, jedan od onih slučajeva gdje je pogrešan pristup nacionalnom sastavu teritorija od najveće važnosti u cjelokupnom procesu. Bez pretjerivanja možemo reći da bi svjetsko javno mnijenje, nakon atentata u Sarajevu 1914. godine, kada je odluka o ratu ili miru visjela o koncu, reagiralo drugačije da je problem etničkog sastava Bosne i Hercegovine bio razjašnjen ozbiljnim znanstvenim studijama; to jest, ako je tada nedvosmisleno utvrđeno da srbijanski ekspanzionistički zahtjevi nisu bili ni opravdani ni utemeljeni, budući da se nije radilo o etnički srpskom teritoriju, već pretežno hrvatskom. To je od velike važnosti kada dodamo činjenicu da je Bosna geografski i ekonomski povezana s ostalim hrvatskim pokrajinama.

Drugdje, i jednako važno, kako Mandić također ističe u svojoj knjizi, odgovornost za zbrku u vezi s nacionalnim identitetom Bosne dijele i službeni politički i znanstveni krugovi Beča i Budimpešte. Okupacija Bosne i Hercegovine, do tada turskog vilajeta, od strane Austro-Ugarske na temelju rezolucije europskih sila okupljenih na Berlinskom kongresu (1878.), dogodila se u vrijeme kada je višenacionalna podunavska zajednica konstituirana kao dualistička monarhija Austro-Ugarske.

Te sile, kako bi održale svoju prevlast nad ostalim narodima monarhije koji su činili većinu i kako bi sačuvale krhku ravnotežu među sobom, nisu htjele jačanje Hrvatske, kojoj se Bosna trebala pridružiti na temelju svojih povijesnih i nacionalnih prava, već su tražile rješenje održavanjem i produbljivanjem postojećih kontrasta nacionalne, kulturne i vjerske prirode. Mađari su, prije svega, kako bi oslabili hrvatski otpor svojoj nadmoći, promovirali velikosrpsku propagandu putem pravoslavne crkve, a kasnije su podržavali neobičnu teoriju o navodnoj bosanskoj nacionalnosti.

Nastojali su paralizirati, ili barem odgoditi, prirodni proces buđenja hrvatske nacionalne svijesti, posebno među Muslimanima, vladajućom klasom u osmanskom dobu, iskorištavajući vjerske i kulturne razlike, koje su proizašle iz povijesnih procesa, između katoličkih i muslimanskih Hrvata, te poticanjem formiranja srpske nacionalne svijesti među pravoslavnom manjinom.

To je bilo izuzetno važno na tako osjetljivom području, gdje, kako Mandić kaže, "nigdje se vjerska pripadnost nije toliko promijenila niti toliko utjecala na nacionalnu pripadnost... U manje od tisuću godina, preci većine sadašnjeg autohtonog stanovništva Bosne i Hercegovine pet su puta temeljno promijenili svoju vjeru, što je imalo dubok utjecaj na njihov nacionalni identitet."

Autor pokušava istražiti i potpunije razjasniti te promjene, oslanjajući se na suvremene izvore od dolaska Hrvata u ove krajeve u prvoj polovici 5. stoljeća do danas.

U prvom dijelu (Etnički profil Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku), Mandić utvrđuje, koristeći suvremene dokumente, da je Bosnu i Hercegovinu u ranom srednjem vijeku naseljavali Hrvati; da je Bosna - koja je u to vrijeme obuhvaćala samo mali dio svog današnjeg teritorija, dok su ostali dijelovi bili dio drugih hrvatskih pokrajina - tijekom srednjeg vijeka prvo bila dio Kraljevine Hrvatske, a zatim je sukcesivno postala Banat i vazalno kraljevstvo Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva.

Društveno i kulturno, Bosna se u to vrijeme nije razlikovala od ostalih hrvatskih regija, koje su se kulturno i politički razvijale unutar sfere zapadnog svijeta, dok su u Srbiji prevladavali politički i kulturni utjecaji Bizanta. Vjerski, stanovništvo Bosne bilo je katoličko i bogumilsko. U srednjovjekovnoj Bosni, do turske invazije, nije bilo ni pravoslavnih kršćana ni Srba. Mandić se, kao što je spomenuto, u drugom dijelu svoje Bosanske trilogije bavio fenomenom bogumilske hereze, fenomenom analognim patarenima sjeverne Italije i južne Francuske.

U drugom dijelu Mandić razmatra problem "islamizacije Bosne i Hercegovine". Ovaj problem je važan jer danas Bosna i Hercegovina ima gotovo milijun muslimana, gotovo trećinu stanovništva ove "socijalističke republike" unutar komunističke Jugoslavije.

Službena teorija dominantnog režima - unatoč prividnom federalizmu koji, nacionalno, favorizira koncepciju Jugoslavije kao proširene Srbije - tvrdi da Muslimani Bosne i Hercegovine nisu Hrvati, već "nacionalno nedefinirana" skupina. Na taj je način izbjegnuto uključivanje Bosne i Hercegovine u "socijalističku republiku" Hrvatsku, gdje bi trebali biti zbog svoje etničke hrvatske većine. Samo Bosna, među šest "socijalističkih republika" koje čine jugoslavensku federaciju i koje su konstituirane, u načelu, prema nacionalnim kriterijima, ima karakter nacionalno "mješovite" federalne jedinice. To je bilo moguće samo na temelju teorije "nacionalno nedefiniranih" Muslimana.

Iz Mandićevog prikaza islamizacije dijela stanovništva nakon pada Kraljevine Bosne (1463.), može se zaključiti da su muslimani Bosne gotovo u potpunosti potomci autohtonih Hrvata, katolika i patarena, koji su postupno prihvatili islam tijekom turske vladavine koja je trajala do 1878. Mandić detaljno opisuje kako i zašto je došlo do islamizacije Bosne i Hercegovine unutar Osmanskog Carstva, koje je jedno vrijeme zauzimalo dvije trećine hrvatskog teritorija.

Kada su se Turci postupno povukli u današnju Bosnu, s njima su došli i brojni muslimani iz drugih oslobođenih regija Hrvatske, službeno katoličke zemlje. Udio muslimana azijskog i arumanskog podrijetla iznosi samo 4-5%. Pravoslavni Srbi, koji su uživali vjersku autonomiju s političkim privilegijama unutar Osmanskog Carstva, nisu prešli na islam. Nasuprot tome, katolici su, u znak solidarnosti s kršćanskim Zapadom, od kojeg su se nadali oslobođenju i gdje su masovno tražili utočište, podnijeli veliki turski pritisak.

U trećem dijelu Mandić tvrdi da je čak i za vrijeme turske vladavine postojala svijest o hrvatskom etničkom sastavu muslimanskog i katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine. To dokazuje navodeći brojne povijesne činjenice i dokumente iz domaćih i stranih izvora, uključujući i turske. Na temeljima te tradicije, u prošlom stoljeću razvio se hrvatski nacionalni pokret među bosanskim katolicima i muslimanima, obuhvaćajući sve katolike i veliku većinu muslimana, unatoč razumljivim poteškoćama.

U četvrtom dijelu, "Podrijetlo i dolazak Srba u Bosnu i Hercegovinu", Mandić primjećuje da su se Srbi pojavili na području današnje Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku u vrlo malom broju, zbog širenja Srbije. Srbi su tek za vrijeme turske okupacije počeli migrirati u tada etnički čiste hrvatske pokrajine Bosnu i Hercegovinu. Međutim, potrebno je razlikovati pravoslavne kršćane i etničke Srbe.

Prema Mandiću, koji svoje zaključke izvodi iz rigorozne studije dokumenata, sadašnje pravoslavno stanovništvo Bosne i Hercegovine, koje čini nešto više od 40%, sastoji se od heterogenih etničkih elemenata, uglavnom neslavenskih Aromuna (50-52%), zatim katolika koji su bili prisiljeni preći na pravoslavlje (30-32%), bosansko-hercegovačkih patarena koji su prešli na pravoslavlje (2-3%), grčkih, armenskih, albanskih i cinzarskih doseljenika (6-7%), te etnički srpskih doseljenika, koji čine samo 8-10%.

Mandićeva razmatranja o razlozima i metodama preobraćenja katolika u pravoslavlje, obveznog u većini slučajeva, posebno su zanimljiva. Njegov zaključak je da su Bosna i Hercegovina, čak i danas, etnički hrvatska regija.

Mandić je također pojasnio osjetljivo pitanje podložništva pravoslavaca kroz srpsku nacionalnu crkvu, koja je, u usporedbi s Katoličkom crkvom, bila favorizirana ne samo tijekom Osmanskog Carstva već i tijekom razdoblja habsburške okupacije, unatoč povijesnim zaslugama Kuće Austrije u podršci Katoličkoj crkvi.

U dodatku Mandić daje daljnje informacije o izumiranju bogumilske sekte.

Knjiga nudi opsežnu bibliografiju, dvije karte i kazalo imena i tema.

Iako se bavi pitanjima koja izazivaju nacionalističke kontroverze, Mandić, i formom i sadržajem, održava odgovarajući standard solidnog povijesnog istraživača. Svoje argumente uvijek potkrepljuje dokumentima, čineći svoje zaključke vjerodostojnima. Baca novo svjetlo na nacionalno pitanje Bosne i Hercegovine.

Žestoki srpski nacionalizam, usmjeren protiv prava hrvatske većine u Bosni i Hercegovini, nema temelja i povijesnog opravdanja u svjetlu Mandićevog rigoroznog istraživanja. Većina bosanskih pravoslavaca, pod utjecajem velikosrpske propagande i, nažalost, Pravoslavne crkve koja služi srpskoj nacionalističkoj ideologiji, žestoki su zagovornici neodržive teze o srpskom karakteru Bosne. Oni, po podrijetlu, nisu Srbi, već Aromuni (ostaci stanovništva iz rimskog doba) ili su u srodstvu s katoličkim Hrvatima.

Za nadati se da će s protokom vremena, kako se ova istina bude ukorijenjivala među masama, biti manje trenja između Hrvata i Srba, dva susjedna naroda, te da će srpske pretenzije na Bosnu nestati, zajedno s kamenom spoticanja. Katolici i pravoslavci koji žive zajedno u Bosni postat će svjesniji svog zajedničkog podrijetla i interesa.

Mandićeva studija nesumnjivo može poslužiti i kao poticaj jačanju ekumenskog ideala i time djelovati na uklanjanju podjela koje su pogoršale okrutnu prirodu nacionalnih sukoba između Srba i Hrvata u modernom dobu, posebno tijekom posljednjeg rata - sukoba koje su komunisti tako vješto iskorištavali.

Ivo Bogdan

Buenos Aires

Arthur Conte, Jalta ili podjela svijeta, Madrid 1964., str. 446 (Izvorni francuski naslov: "Jalta, ou la partage du monde", preveo Juan Francisco Torres).

Autor je, oslanjajući se na američke diplomatske dokumente, memorijalna djela, literaturu općenito i novinske izvještaje (str. 43-441), u svojoj knjizi, podijeljenoj u tri dijela i podijeljenoj u dvadeset i dva poglavlja, opisao glavne političke i vojne događaje diljem svijeta tijekom prvih dana veljače 1945. (Prvi dio: Svemir, s 11 poglavlja), organizaciju Jaltske konferencije, njezina tri protagonista s njihovim delegacijama (Drugi dio: Delegacije, u četiri poglavlja), te na kraju opisao samu konferenciju, dan po dan, sat po sat, od 5. do 11. veljače 1945., prepričavajući i sastanke načelnika glavnih stožera i ministara vanjskih poslova i plenarne sjednice na kojima su Roosevelt, Churchill i Staljin riješili sva neriješena pitanja i probleme, one koje su rezervirali za sebe ili one o kojima se vojska i diplomati nisu slagali (Treći dio: Konferencija, s osam poglavlja). Autor, Arthur Conte - bivši francuski ministar, bivši predsjednik Skupštine Unije Zapadne Europe i delegat u Parlamentarnoj skupštini NATO-a - sažeo je događaje i njihove protagoniste vezane uz jedan jedini dan, 1. veljače 1945., za koji je Churchill s pravom mogao reći "da nikada sudbina toliko ljudi nije ovisila o tako malom broju", a koji je kulminirao završnim protokolom plenarne sjednice nakon rasprava na sjednicama za koje se nisu vodili zapisnici.

Conte izričito navodi: "Ni na jednoj sjednici tijekom cijelog tjedna nije bilo ni najmanjeg stenografskog zapisa rasprava i, posljedično, što je logično, nije bilo odobrenja zapisnika. Konferencija, koja je nesumnjivo najvažnija u cijeloj povijesti, neće imati drugih službenih tekstova osim nekoliko rečenica svog završnog priopćenja i nekoliko stranica svog tajnog protokola" (str. 313).

Otuda neopisivi osjećaji onih koji su bili odsutni i čija je odsutnost bila predmet rasprava, nakon čega je uslijedilo nezadovoljstvo i kritika, posebno od strane francuskih i poljskih prognanika, kada su zaključci s Jalte djelomično objavljeni. Godine 1955. proširila se uzbuna kada su Amerikanci, sredinom ožujka te godine, objavili svoju verziju Konferencije bez prethodnih konzultacija sa saveznicima (vidi Buenos Aires Herald, 18. ožujka 1955., "Rezerve britanske vlade u Parlamentu nakon što su Amerikanci objavili dotad tajni protokol").

Autor primjećuje vrlo kritičan stav prema Rooseveltu i američkoj delegaciji, čiji je primarni cilj bio što brže završiti rat s Njemačkom, osloboditi Europu odgovornosti za svjetske događaje i uspostaviti čvrst i trajan sporazum s Rusima. Conte ističe tri faze američko-američkih razilaženja: prvu kada je Roosevelt, vođen idejom brzog završetka rata s Nijemcima i suprotstavljajući se Churchillovom stavu, izrazio svoju ideju o bezuvjetnoj predaji novinarima 24. siječnja 1943. u Alfi, nakon konferencije u Casablanci, gdje je odlučeno o bezuvjetnoj predaji.

Ni Staljin ni Churchill nisu u više navrata uspjeli promijeniti Rooseveltov stav prema njemačkim "satelitima". Druga faza neslaganja početkom 1943. odnosila se na mjesta iskrcavanja u Europi. Churchill se zalagao za Italiju, Jugoslaviju, Grčku i Bugarsku - naglašava autor - kako bi zapadni saveznici mogli stići do Beograda, Beča, Praga i drugih glavnih gradova srednje i istočne Europe prije Rusa. Nije uspio. U trećoj fazi, nakon iskrcavanja u Normandiji (Operacija Overlord) u lipnju 1944., kada je došlo do opkoljavanja njemačkih trupa, Roosevelt i Pentagon predložili su iskrcavanje u Provansi (Operacija Anvil), relativno skromno rješenje "malog kliješta", dok su Churchill i Alan Brooke, uz podršku samo američkog zrakoplovnog generala Norstadta, inzistirali na ideji masovne ofenzive protiv Italije, Dalmacije i Grčke" (str. 89), odnosno "velikog kliješta".

Rooseveltovi stavovi ponovno su prevladali. Autor ističe da bi se rusko-poljska granica trebala zvati "Ribbentrop-Molotovljeva linija" (str. 96), a ne "Curzonova linija", budući da nikada nije služila kao granica do 28. rujna 1939., već tek nakon toga, na temelju Pakta Molotov-Ribbentrop, i nakon Jaltske konferencije, koja ga je ratificirala u svom priopćenju od 11. veljače 1945. (str. 409).

Zanimljivo je primijetiti da autor opisuje maršala Pétaina nepristrano, ili čak s određenom dozom simpatije, bez ironije ili detalja koji bacaju neugodno svjetlo na njega, kao što se često događa s drugim političkim figurama tog doba. To doprinosi zanimljivom stilu naracije, ali ne uvijek i povijesnoj točnosti.

Naravno, ovo nisu teške pogreške kada opisuje japanskog veleposlanika, generala Oshimu, kao "vrlo visokog Japanca", a velikog muftiju Jeruzalema, hadža Mohameda Amina al-Husseinija, kao nekoga s "dugom bradom" (str. 54), niti kada u šestom poglavlju prvog dijela, pod naslovom "Logor smrti" i "Uvaženi gosti", navodi da su u Kitzbühlu "evakuirani svi bivši balkanski prijatelji Njemačke", posebno "Nedić, koji je upravo napustio Beograd s njemačkim trupama, i Pavelić, koji je upravo pobjegao iz Zagreba" (str. 78), budući da Oshima nije bio visok, veliki muftija nije imao dugu bradu, a Pavelić nije napustio Zagreb tijekom Jaltske konferencije, već 6. svibnja 1945.

Važno je, međutim, ispraviti činjenicu da Slovačka Republika nije osnovana 6. listopada 1938., nekoliko sati nakon Münchena (str. 172), već 14. ožujka 1939., dok je München... Konferencija je održana 29. rujna. Unatoč znatnom broju netočnosti i brojnih pogrešaka u transkripciji njemačkih, ruskih i drugih toponima i prezimena, ova je knjiga vrlo ugodna za čitanje i stječe se dojam da je autor, s izuzetkom Francuske, pokušao biti što objektivniji i temeljitiji.

Međutim, čini se da je njegova nepristranost ograničena političkim oportunizmom. Kada raspravlja o savezničkim ratnim zločinima, autor ne uspijeva. Evo dva konkretna primjera. U V. poglavlju, pod naslovom "Dan u Njemačkoj", Conte piše (str. 693): "Dresden preplavljuju horde desetaka vojnika bjegunaca." Izbjeglice su kampirale u Velikom vrtu, u Izložbenoj palači ili na obalama Labe.

Teoretski, njegov izvještaj završava danom Jaltske konferencije, što se može shvatiti kao tehnički izgovor zašto nije navedeno da su dva dana kasnije, 13./14. veljače 1945., Dresden, a posebno izbjeglice, napali saveznički bombarderi. U to vrijeme procjenjivalo se da je poginulo između 80.000 i 200.000 ljudi. Njemački povjesničari sada procjenjuju da je tom prilikom poginulo 60.000 ljudi (Ploetz: Auszug der Geschichte, 26. izd., Würzburg 1960., str. 116).

Drugi primjer odnosi se na Hrvatsku. Na str. 175, 10. poglavlju, pod naslovom „Istočna Europa“, autor završava odlomak o vojnoj situaciji u Jugoslaviji: „U dolini Bosne, partizani... Zauzeli su Široki Brijeg.“ Vrlo je vjerojatno da velika većina čitatelja nije svjesna da na toj lokaciji postoji franjevački samostan s poznatom srednjom školom i da su komunistički gerilci, koji su napali grad 1940. sredinom veljače 1945. ubijeno je 28 franjevaca, od kojih je 15 živo spaljeno. (Usp. Martyrium Croatiae, Typis Staderini, Rim 1946., str. 13; Hrvatska nacija u borbi za slobodu i neovisnost, Chicago 1955.; djelo dr. K. Draganovića, "Biološko istrebljenje Hrvata u Titovoj Jugoslaviji", str. 305; Tragedija Bleiburga, ur. Studia Croatica, Buenos Aires 1963., str. 203). Međutim, autor nije propustio spomenuti zločin počinjen u Katinjskoj šumi kod Smolenska i njegov utjecaj na odnose Kremlja s poljskom vladom. prognan u Londonu. Ovdje se ni datum objave zločina ni broj žrtava ne slažu s podacima koji se pojavljuju u povijesnim djelima (prema Conteu: 11 000 leševa; prema Ploetzu: 4 143, dok je tijekom rata brojka od 10 000 poginulih časnika bila (korišteno).

Iako ova knjiga nije zamišljena kao strogo znanstveno, povijesno ili političko djelo - što prosječnom čitatelju olakšava razumijevanje - nedostatak referenci i spominjanja klasificirane literature, barem u slučajevima kada autor doslovno citira, eliminira mogućnost provjere i dubljeg ulaženja u neke kontroverzne teme.

Na primjer, na str. 127-129, autor opisuje raspoloženje pape Pija XII. na dan Jaltske konferencije, na temelju izvješća koje mu je kardinal Spellman poslao o razgovoru s Rooseveltom, "baš popodne po povratku s Quebečke konferencije, 2. rujna..." (što je nemoguće jer se ova konferencija održala od 11. do 16. rujna 1944.), prigodi u kojoj je Roosevelt predstavio svoj plan podjele svijeta, plan koji je Spellmana ostavio zapanjenog i zbunjenog.

Na Spellmanovo izravno pitanje: "Bi li Austrija, Mađarska i Hrvatska pale pod sličan sovjetski protektorat?", Roosevelt je odgovorio: "Da." Autor zatim citira: "Winston je za status quo ante. Ja sam protiv uskrsnuća Jugoslavije, a za neovisnu hrvatsku državu i neovisnu slovensku državu." (Ovaj odlomak može se citirati iz članka "Priča o kardinalu Spellmanu" vlč. Gannona, New York Herald Tribune, 16. ožujka 1962., članak naveden u bibliografiji.)

U trećem dijelu knjige otkriva se Rooseveltov stav na konferenciji u Jalti. Iako je prvog dana, 4. veljače 1945., Roosevelt nazdravio na banketu "poštovanju prava malih naroda", nailazeći na protivljenje Staljina, i iako je Velika trojka u Deklaraciji o oslobođenoj Europi izrazila spremnost pružiti pomoć... "narodima bivših satelitskih država Osovine u Europi kako bi demokratskim postupcima riješili hitne političke i ekonomske probleme takvih država", na konferenciji je Jugoslavija bila jedina stvarnost, tako da su zapadni Saveznici, nakon oslobođenja Beograda od strane Crvene armije 20. listopada 1944. i formiranja vlade na čelu s Titom, bili isključivo zainteresirani za provedbu sporazuma Tito-Šubašić od 1. prosinca 1944., nakon što je Tito dobio odobrenje Moskve, pod uvjetom da bivši članovi Parlamenta budu uključeni u AVNOJ (Agenciju za nacionalno oslobođenje Jugoslavije) i da njegove rezolucije potvrdi Ustavotvorna skupština, izabrana općim i tajnim glasovanjem.

Staljin je prihvatio te uvjete, a ta je rezolucija uvrštena u VII. poglavlje Priopćenja i VIII. poglavlje Protokola o radu Krimske konferencije, potpisanog 11. veljače 1945. od strane Velike trojke, ili kako dokument navodi na stranici 401: "...između kavijara i pečene govedine... odlažući čaše i tanjure, potpisali su jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti."

Unatoč tim rezervama i propustima, kojih je svakako mnogo, knjiga koja se recenzira doprinosi razumijevanju nedavne prošlosti, a možda još više sadašnjosti, koju svijet živi u sjeni Jalte.

Milan Blažeković

Buenos Aires

Ernest Nolte: Die faschistischen Bewegungen (Fašistički pokreti), Deutscher Taschenbuch Verlag, München 1966., str. 306.

Roberto Koehl, u svojoj studiji "Zeitgeschichte i novi njemački konzervativizam" (Journal of Central European Affairs, sv. XX, br. 2/1960), spominje "Institut für Zeitgeschichte" (Institut za suvremenu povijest), njegovo podrijetlo, organizaciju, svrhe i ideje njegovih glavnih suradnika. Što se tiče tih suradnika i njihove veze s nacionalsocijalizmom, on navodi da su za njih nacionalsocijalizam i srodni fenomeni "posljedice strukturnih pogrešaka u organizaciji europskih država, kako interno tako i kao zajednice, te su podjednako - možda čak i značajnije - posljedica europskog načina razmišljanja i vrednovanja".

Dr. Ernst Nolte, profesor moderne povijesti na Sveučilištu Philipps u Marburgu an der Lahnu, bavio se ovim problemom, pristupajući mu kao općem europskom fenomenu u svojoj knjizi "Fašistički pokreti", ponavljajući spomenutu ideju R. Koehla. Urednici "Dtv-Weltgeschichtedes 20, Jahrhunderts", Martin Broszat i Helmut Heiber, objavili su ovu knjigu kao četvrti tom od planiranih 15.

Martin Broszat član je spomenutog "Instituta für Zeitgeschichte" i zajedno s Ladislausom Horyem objavio je *Der kroatische Ustascha-Staat 1941-1945* (Stuttgart 1964., str. 183; vidi recenziju u *Studia Croatica*, br. 20-21, godina VII, str. 185-186). Ova knjiga, zajedno s radom Gilberta In der Maura ("Die Jugoslawen einst und jetzt", Beč-Leipzig 1936.), knjigom Wernera Markerta ("Jugoslawien", Osteuropa Handbuch, sv. 1, Köln-Graz-Beč 1954.), radom Rudolfa Kiszlinga ("Die Kroaten, Der Schikalsweg eines Südslawenvolkes", Graz-Köln 1956.) citiran u opširnoj bibliografiji (str. 317-324) i Političkom arhivu Ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha (Jugoslavija, izvještaji od 1/6/1932 i 20/12/1934), kao i "Deutsche Aeitung in Koratien" od 24. 8. 1941., citiran u bilješkama (str. 306-316), poslužio je profesoru Nolteu kao izvor i referenca u dijelovima njegove knjige koji se odnose na Jugoslaviju i Hrvatska.

Prema autorovom epilogu, njegovo djelo nije ni ulomak ni dodatak njegovoj knjizi *Der Faschismus in seiner Epoche*, objavljenoj 1963., prevedenoj i objavljenoj u Engleskoj, Italiji i Sjedinjenim Državama. To je neovisno izlaganje, napisano rigoroznom znanstvenom metodom, o povijesnim međuovisnostima općenito. Njegova prva knjiga pružila mu je samo metodološku strukturu i povijesno-duhovne temelje.

Dotična knjiga sastoji se od dva dijela: prvi - *Nacrt povijesti Europe u doba fašizma* - s uvodom (*Nesigurna "pobjeda demokracije" i unutarnja mogućnost fašizma*), podijeljen je u četiri poglavlja. Prvo poglavlje bavi se neposrednim premisama fašizma; drugo se bavi počecima fašističkih pokreta; treći dio nosi naslov "Fašizam i antifašizam od 1933.", a četvrti "Rat i slom fašizma".

U drugom dijelu Nolte piše o "Nacionalnim fašističkim pokretima" i istovremeno daje sažet pregled političke, ekonomske i društvene situacije u svakoj zemlji u kojoj se "fašistički" pokret pojavio u različitim oblicima. Ovaj dio - također podijeljen u četiri poglavlja - zanimljiviji je od prvog zbog svoje specifične prirode i sigurno će biti predmet veće kritike i rasprave.

Prvo poglavlje pokriva jugoistočnu Europu (Grčka, Bugarska, Albanija, Jugoslavija, Hrvatska, Mađarska i Rumunjska); drugo poglavlje proteže se na istočnu Europu i baltičke države (Rusija, Poljska, Litva, Estonija, Latvija i Finska); treće poglavlje pokriva srednju Europu (Švicarska, Čehoslovačka, Austrija, Italija i Njemačka); dok se četvrto odnosi na sjevernu i zapadnu Europu (skandinavske zemlje, Belgija, Nizozemska, Engleska, Francuska, Španjolska i Portugal).

Dok prvi dio slijedi kronološki i evaluativni pristup fašističkim pokretima, drugi dio primjenjuje geografski kriterij, koji široko odražava proces rastuće industrijalizacije s odgovarajućim smanjenjem ruralnog stanovništva (80% u Albaniji i Jugoslaviji 1930-ih, dok je u Engleskoj to bilo jedva 10%). Autor navodi da, općenito, društveni uvjeti za fašizam nisu bili prisutni u prve dvije skupine, a više ih nije bilo ni u četvrtoj skupini; tek je u trećoj skupini (srce srednje Europe) fašizam pronašao osnovne uvjete za svoj puni razvoj.

Fašizam, kao novi fenomen između dva svjetska rata, pokazuje, po autorovom mišljenju, sljedećih šest karakteristika:

1. Nastaje u kontekstu tadašnje najozbiljnije krize liberalnog sustava, kada su se povijesne skupine međusobno borile u parlamentu i iscrpljivale, dok je prerano proširenje općeg prava glasa spriječilo potrebnu prilagodbu;

2. Fašizam je nastao iz rata, a njegove prve formacije bile su udruge ratnih veterana koje su se zalagale za načela Prvog svjetskog rata (u Italiji, pitanje Rijeke, koje su pokušali riješiti silom);

3. Odnos fašizma s buržoazijom je odnos "neidentičnog identiteta", što znači da je postao nositelj osnovne buržoaske namjere: boriti se protiv marksističkih revolucionarnih pokušaja snagama i metodama stranim buržoaskom načinu života i mišljenja;

4. Vidljiva povezanost između fašizma i njegovog protivnika očita je zbog velikog priljeva socijalista i sindikalista i njihovog utjecaja na odnos fašizma s masama;

5. Zagovara nacionalizam ili ga dovodi do krajnosti (ne nacionalizam Mazzinija, već nacionalizam Enrica Corradinija, koji nije imao nikakvih grižnji savjesti prema Južnom Tirolu i Istri, a u Mediteranu je vidio samo "naše more"); 6. Sklonost ideologiji, koja proizlazi iz potrebe za stvaranjem vlastite interpretacije marksizma i pružanjem plodnog tla za protivnika - njegov antimarksizam - umjesto liberalnog sustava, sustava koji se vraća antisemitizmu i određenom antikršćanskom katolicizmu.

Sve ove karakteristike možda nisu isključivo talijanske, već općenito europske; fašizam kao takav nije ograničen na specifične talijanske uvjete, već je prvenstveno definiran svojim ranim trijumfom u ovoj zemlji. Naravno, razlike postoje u svakom slučaju, ali sve dok se manifestiraju unutar šest navedenih karakteristika, primjena koncepta "fašista" može se smatrati opravdanom.

Prema tim kriterijima, sve stranke, pokreti i tendencije koje su desno - to jest, u odnosu na uspon komunizma - klasificiraju se kao fašističke. To su radikalnije stranke od desničarskih prije Prvog svjetskog rata, ali sadrže veći stupanj ljevičarskih elemenata od predratnih desničarskih stranaka.

Gledano izvana i pragmatično, piše Nolte, ove stranke i pokreti prepoznaju se po sklonosti prema uniformama, svojim kaudilo-sličnim načelima i otvorenoj simpatiji prema Mussoliniju i Hitleru, ili obojici. Kada su neke od ovih osobina jasno ocrtane, to se naziva profašizmom ili polufašizmom; kada se jedna osobina (na primjer, načelo naoružane stranačke vojske) manifestira u stranci s drugim korijenima, to može biti karakteristika pseudofašizma.

Dok prvi dio slijedi kronološki i evaluacijski pristup fašističkim pokretima, drugi dio primjenjuje geografski kriterij, koji široko odražava proces rastuće industrijalizacije s odgovarajućim smanjenjem ruralnog stanovništva (80% u Albaniji i Jugoslaviji 1930-ih, dok je u Engleskoj to bilo jedva 10%). Autor navodi da, općenito, društveni uvjeti za fašizam nisu bili prisutni u prve dvije skupine, a više nisu postojali ni u četvrtoj skupini; tek je u trećoj skupini (srce srednje Europe) fašizam pronašao osnovne uvjete za svoj puni razvoj.

Fašizam, kao nova pojava između dva svjetska rata, pokazuje, po autorovom mišljenju, sljedećih šest karakteristika:

1. Nastaje u kontekstu tadašnje najozbiljnije krize liberalnog sustava, kada su se povijesne skupine međusobno borile u parlamentu i iscrpljivale, dok je prerano proširenje općeg prava glasa spriječilo potrebnu prilagodbu;

2. Fašizam je nastao iz rata, a njegove prve formacije bile su udruge ratnih veterana koje su se zalagale za načela Prvog svjetskog rata (u Italiji, pitanje Fiumea, koje su pokušali riješiti silom);

3. Odnos fašizma s buržoazijom je odnos "neidentičnog identiteta", što znači da je postao nositelj osnovne buržoaske namjere: boriti se protiv marksističkih revolucionarnih pokušaja snagama i metodama stranim buržoaskom načinu života i mišljenja;

4. Vidljiva povezanost između fašizma i njegovog protivnika očita je zbog velikog priljeva socijalista i sindikalista i njihovog utjecaja na odnos fašizma s masama;

5. Zagovara nacionalizam ili ga dovodi do krajnosti (ne nacionalizam Mazzinija, već nacionalizam Enrica Corradinija, koji nije imao nikakvih grižnji savjesti prema Južnom Tirolu i Istri, a u Mediteranu je vidio samo "naše more"); 6. Sklonost ideologiji, koja proizlazi iz potrebe za stvaranjem vlastite interpretacije marksizma i pružanjem plodnog tla za protivnika - njegov antimarksizam - umjesto liberalnog sustava, sustava koji se vraća antisemitizmu i određenom antikršćanskom katolicizmu.

Sve ove karakteristike možda nisu isključivo talijanske, već općenito europske; fašizam kao takav nije ograničen na specifične talijanske uvjete, već je prvenstveno definiran svojim ranim trijumfom u ovoj zemlji. Naravno, razlike postoje u svakom slučaju, ali sve dok se manifestiraju unutar šest navedenih karakteristika, primjena koncepta "fašista" može se smatrati opravdanom.

Prema tim kriterijima, sve stranke, pokreti i tendencije koje su desno - to jest, u odnosu na uspon komunizma - klasificiraju se kao fašističke. To su radikalnije stranke od desničarskih prije Prvog svjetskog rata, ali sadrže veći stupanj ljevičarskih elemenata od predratnih desničarskih stranaka.

Gledano izvana i pragmatično, piše Nolte, ove stranke i pokreti prepoznaju se po sklonosti uniformama, kaudiloskim načelima i otvorenoj simpatiji prema Mussoliniju i Hitleru, ili obojici. Kada su neke od tih osobina jasno ocrtane, to se naziva profašizmom ili polufašizmom; kada se jedna osobina (na primjer, načelo naoružane stranačke vojske) manifestira u stranci s drugim korijenima, to može biti karakteristika pseudofašizma.

To je točno u svojoj prvoj točki, pod uvjetom da se suradnja talijanskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma s postojećim konzervativnim strankama u borbi protiv boljševizma ili komunizma, te trijumf fašizma uz podršku tih snaga, naziva "nacionalnom revolucijom". U Hrvatskoj nije bilo takvih organiziranih snaga. Svi su oni nestali i stopili se u nestrukturirani hrvatski nacionalni pokret, kojem je formalno predvodio vođa Hrvatske seljačke stranke, dr. Vladko Maček, koji je stoga nosio titulu "vođe nacije" čak i opravdanije od samog Estebana Radića prije pokušaja atentata na Skupštinu (Sabor) u Beogradu 1928. godine.

Činjenica obnove hrvatske države u travnju 1941., kada je stav Italije i Trećeg Reicha u pogledu budućnosti Hrvatske i njezinog političkog i državnog vodstva još uvijek bio nedefiniran, ukazuje na istinsku nacionalnu revoluciju uz sudjelovanje svih paravojnih organizacija Hrvatske seljačke stranke (Gradska i Seljačka garda), uz potpunu apstinenciju, naravno, njihovih vođa. Očita je i naknadna suradnja dvije trećine nacionalnih zastupnika navedene stranke u Hrvatskom saboru (Saboru).

Mogli bi se argumentirati, iako ovdje nisu relevantni, da su hrvatska država i njezino ustaško ustrojstvo, nažalost, bili velika improvizacija pod utjecajem ratnih okolnosti i odnosa Hrvatske s njezinim ratnim saveznicima. U tim uvjetima, "ustaška načela", temelj istoimenog pokreta, postala su temeljni zakon hrvatske države rekordnom brzinom, za razliku od Italije i Njemačke, kako autor ispravno primjećuje i karakterizira kao osobito obilježje preuranjenog državnog totalitarizma stranke u Hrvatskoj.

Također je netočno reći da su ustaške uniforme dominirale javnim događajima na početku, a one redovne vojske postupno su se pojavljivale nakon toga. U organizaciji oružanih snaga, redovna vojska (domobrani) u početku je imala prednost zahvaljujući utjecaju svog vrhovnog zapovjednika, Slavka Kvaternika, bivšeg pukovnika u glavnom stožeru austrougarske vojske. Ne treba zavaravati veliki broj ustaških uniformi na takvim događajima, jer su to često bile uniforme stranačkih dužnosnika, nevojne prirode.

Kao još jednu prepoznatljivu značajku, autor navodi bliski odnos s katoličanstvom, koji se očituje u odlučnoj suradnji franjevačkih fratara i drugih svećenika. Ako se sav fašizam - tvrdi autor - može definirati karakteristikama "antikršćanskog katoličanstva", onda vjernici, odnosno kršćanski katolici, ne mogu biti fašisti. Nolte sumnja da su Pavelić i njegovi sljedbenici bili katolici.

Za njega je katoličanstvo prije svega bio sastavni dio nacionalnog karaktera, tako da su se bez teorijskih tumačenja distancirali od vjerske doktrine. "Stoga se ustaški pokret može opisati kao katolički fašizam samo s krajnjim oprezom", zaključuje Nolte. Ako su ovaj zaključak i dedukcija točni, onda je nelogično govoriti o "borcima za vjeru" kakve Europa nije vidjela stoljećima. Logičnije bi bilo nazvati ih borcima za hrvatsku stvar ili za nacionalnost.

Ali ako je Hrvatska trebala biti naseljena samo Hrvatima i istovremeno morala biti Velika Hrvatska kralja Zvonimira, onda je Nolteova insinuacija da je gotovo polovica stanovništva - uključujući Srbe, Muslimane, pravoslavce i Židove - morala preći na katoličanstvo ili biti istrijebljena netočna. Još je netočnija tvrdnja, koja kao izvor navodi Hory-Broszatovo djelo, da je "Hrvatska tijekom rata zapravo postala ogroman hram krštenja i istovremeno gigantska klaonica."

Prvo, muslimani u Bosni i Hercegovini su pretežno Hrvati, i ne postoji niti jedan poznati slučaj da je musliman kršten ili progonjen. Drugo, nijedan pravoslavni kršćanin, osim Srba koji su u tim iznimnim okolnostima smatrali prikladnim, bilo dobrovoljno ili pod pritiskom, preći na katoličanstvo, nije morao promijeniti vjeru. Sama činjenica da je Hrvatska pravoslavna crkva postojala - službeno priznata - opovrgava suprotnu tvrdnju.

Treće, progon Židova u Hrvatskoj treba više pripisati njemačkom savezniku nego ustaškom pokretu, budući da je nekoliko njegovih glavnih vođa bilo oženjeno Židovkama ili ženama miješane rase, a da ne spominjemo da rasistički antisemitizam u Hrvatskoj nije bio ni popularan ni zajedljiv.

Hrvatska je, usput rečeno, postala klaonica, ali ne zbog vjerskog ili nacionalističkog ludila, već zato što je, stjecajem okolnosti, postala bojno polje za osam regularnih, neredovitih i partizanskih vojski (hrvatske, njemačke, talijanske, srpske i komunističke), koje su se borile za različite političke i društvene sustave i ideologije. Nolte nije adekvatno istaknuo ovaj ključni faktor.

Kao što smo naznačili, autorova teza o muslimanima (str. 177) je neodrživa: "U Hrvatskoj, za ustaše, borba protiv Židova došla je mnogo nakon borbe protiv Srba i bosanskih muslimana", kao što je i njegova tvrdnja na str. 202: "Slično, ali ne tako savršeno kao što je Hitler riješio židovski problem, Pavelić je riješio srpski i muslimanski problem."

Iako je Nolte priznao autoru ove bilješke (u pismu od 2. lipnja 1967.) da je ono što je rekao o muslimanima bio "lapsus" koji će ispraviti prvom prilikom, ostaje pitanje: Gdje je Nolte pronašao ovu informaciju ako se ne pojavljuje u ovom obliku u izvorima koje je koristio?

Gdje je, na primjer, pronašao sličnu izjavu na stranici 109 24. izdanja "Povijesti Drugog svjetskog rata" (Geschichte des Zewiten Weltkrieges, A. G. Ploetz-Verlag, Bielefeld 1951.), ispravljenu u 26. izdanju istog djela (1960., str. 1242.)? Ovdje, nesumnjivo, ulogu igra uporna ratna i poslijeratna propaganda, protiv koje, u određenim slučajevima, čak ni savjesni povjesničari nisu imuni dok se ne pruže protudokazi, što nažalost uvijek dolazi "post festum", nakon što je djelo objavljeno.

Vrijedi odati priznanje autoru što se osvrnuo na "strašnu sudbinu" hrvatskih vojnih jedinica od strane komunističkih gerilaca na kraju rata. Međutim, ni ta sudbina, ni sve poteškoće s kojima se hrvatska država suočila tijekom rata, zajedno sa svojim ustaškim režimom, ne opravdavaju geografski i politički status stvoren nametanjem hrvatsko-srpske unije 1918.-19., ako hrvatski narod nije imao priliku legalno izraziti svoje pravo na samoodređenje, kao što se zapravo dogodilo u Jugoslaviji.

S obzirom na karakteristike ustaškog pokreta i njegovu evaluaciju u svjetlu značajki fašizma koje je naveo Nolte, a zatim uzimajući u obzir da su razne imitacije fašizma i nacionalsocijalizma prvenstveno služile Paveliću kao taktika u njemačko-talijanskom rivalstvu oko Hrvatske, ne čini se sasvim prikladnim uključiti ovaj pokret - niti neke druge pokrete, stranke i tendencije - pod zajedničku oznaku fašizma, kao što to čini autor.

Možda je prikladnije uključiti ustaški pokret u opći koncept "autokracije" i unutar toga razlikovati tri skupine: militarističke režime, monarhijske diktature i ekstremističke pokrete, kao što to čine Taylor Cole (European Political Systems, New York 1961., str. 762-767) te C. E. Black i R. L. Braham u šestom dijelu knjige pod naslovom "Sovjetska sfera: Narodne demokracije Istočne Europe".

Ovi autori posljednju skupinu dijele na autonomaške i fašističke pokrete; među autonomistima su ustaški pokret, IMRO i slovački autonomaški pokret, dok se finska Lapua, rumunjska Željezna garda i mađarski Strijelasti križ smatraju fašističkim pokretima.

Unatoč tim rezervama i našem neslaganju oko određenih detalja, knjiga profesora Noltea je vrlo poučna, predstavlja znanstveno djelo bez predrasuda i zaslužuje pažljivo razmatranje i široku, objektivnu analizu.

Milan Blažeković

Buenos Aires

Angelo Tamborra: Imbro Tkalac e Italia. Ed. Instituto per la Storia del Risorgimento Italino (Serie II: Memorias, sv. XXIV), Roma 1966.

Monografija spomenuta u epigrafu, vrlo važna za Hrvate, nedavno je objavljena od strane poznatog talijanskog povjesničara Angela Tamborre. Posljednjih godina Tamborra je privukao pozornost svojim izvanrednim studijama i monografijama o odnosima između talijanskog Risorgimenta i vodećih ličnosti Srednje Europe i Balkana. Njegovo klasično djelo nosi naslov Davour e i Balcani (Torino, 1958.).

Ovu važnu knjigu osvrnuo sam se u recenziji objavljenoj u časopisu Journal of Central European Affairs, čime sam je skrenuo pozornost specijaliziranih sjevernoameričkih krugova. U toj knjizi Tamborra je posebnu pozornost posvetio Tkalcu i Kvaterniku te politici koju je prvo provodio Cavour, a zatim i drugi talijanski državnici, posebno Visconti Venosta i Garibaldi, kao odgovor na prevladavajuću situaciju u bivšoj Habsburškoj monarhiji i na Balkanu. U toj knjizi, kao i u monografiji koju recenziramo, Tamborra se prvenstveno oslanjao na talijanske državne arhive, što im daje posebnu važnost.

U ovoj monografiji, Tamborra se usredotočio na Imbro-Emerika Ignjatijevića Tkalca, rođenog u Karlovcu 6. svibnja (24. travnja) 1824. Tkalac je ranu mladost proveo u Hrvatskoj sve do odlaska na studij u Njemačku. Zatim je živio u Austriji, gdje je neko vrijeme surađivao s bečkim časopisom Ost und West. Protjeran iz političkih razloga, Tkalac se nastanio u Italiji, gdje je umro u Rimu 1912. godine, radeći za talijansko Ministarstvo vanjskih poslova.

Tkalac je napisao brojne pamflete na nekoliko jezika, uglavnom njemačkom, francuskom i talijanskom. Također je napisao velik broj političkih i književnih studija i članaka, pod svojim imenom ili raznim pseudonimima, objavljenih u njemačkim, austrijskim, francuskim i hrvatskim novinama i časopisima.

Njegovi mladenački memoari o Hrvatskoj, objavljeni pod naslovom Jugenderinnerungen aus Kroatien (1749.-1823.; 1824.-1843.) i tiskani u Leipzigu 1894. godine, privukli su određenu pozornost. Na hrvatskom jeziku, Tkalac je napisao svoju poznatu disertaciju: Pitanje Austrijisko, Kome Kako i Kada valja riješiti ga? Poslanica braći Hrvatima i Srbina (Austrijsko pitanje: Tko, kako i kada ga treba riješiti? Poruka našoj hrvatskoj i srpskoj braći). Ova je brošura tiskana u Parizu sedam godina nakon objavljivanja djela La Croatie et la Confédération Italienne de Kvaternik, s predgovorom francuskog publicista L. Léuzona Le Duca, koji je tu knjigu predstavio francuskoj javnosti u vrijeme kada je Pariz Napoleona III. bio zainteresiran za nacionalne probleme unutar Habsburške monarhije.

Tijekom godina Tkalac je bio aktivan u Italiji, prvo u Torinu, zatim u Firenci, a konačno u Rimu, hrvatski revolucionar Eugenio Kvaternik također je bio u Torinu i Firenci. Poput Tkalca, putovao je između Italije, Sankt Peterburga i Pariza, boreći se za neovisnu hrvatsku nacionalnu državu, dok se Tkalac zalagao za stvaranje južnoslavenske unije. Tkalac je umro u Rimu kao zaposlenik talijanskog Consulta, dok je Kvaternik pao kao pravi revolucionar 1871. u Rakovici.

Nije bilo dvaju Hrvata toliko različitih kao Tkalac i Kvaternik. Prvi je bio odmjeren, suzdržan i kultiviran diplomat s enciklopedijskim znanjem, koji je savršeno pisao na francuskom, talijanskom i njemačkom jeziku; oprezan, rođen za diplomata. Drugi, plebejac, pravi buntovnik, duboko upoznat s hrvatskim ustavnim pravom, proždrljiv čitatelj, pisao je na francuskom u svom stilu, agresivno, a opet živahno. Rekao bih da je Tkalac više nalikovao oštroumnom Cavouru nego Viscontiju Venostiju, dok je Kvaternik bio bliži Garibaldiju.

Za Tkalca je diplomacija bila sve, a za Kvaternika je borba za nacionalno oslobođenje bila alfa i omega njegova svjetonazora. Politički, Tkalac se zalagao za oslobođenje svih Južnih Slavena i stvaranje njihove zajedničke države, dok se Kvaternik borio za uspostavu neovisne Hrvatske države koja bi se protezala od Albanije do Karavanki. Kvaternik je vjerovao da bi se oslobođenjem Italije od austrijske vlasti, država Hrvatska mogla stvoriti paralelno na istočnoj obali Jadrana.

U svojim pismima i dijalozima s talijanskim državnicima, Kvaternik je tvrdio da bi unija Hrvatske i Srbije dovela bizantsko-srpsko pravoslavlje na Jadran, čime bi se svim južnoslavenskim i zapadnoslavenskim katolicima prijetilo ruskom hegemonijom, a zapravo bi se ugrozila sigurnost Italije, Mediterana i Zapada. Dok je Tkalac vjerovao u koncepte izražene u Garašaninovom *Načertanju* (tajnom programu velikosrpske ekspanzije), koji je predvidio stvaranje Srpskog Carstva u kojem bi Srbi bili dominantna sila, a Hrvati samo dodatak, Kvaternik je opovrgao tu tezu i dosljedno se zalagao za stvaranje neovisne Hrvatske države.

Analizirajući, iako površno, sukob Tkalac-Kvaternik, Tamborra tvrdi da je talijanska diplomacija bila u potpunosti na strani Tkalca i odbacila Kvaternikov stav. Talijanska diplomacija navodno se zalagala za ujedinjenje Južnih Slavena, podržavajući ga najbolje što je mogla, te je odbacila Kvaternikovu tezu o stvaranju neovisne hrvatske države. "Ljudi koji uistinu imaju utjecaj u Italiji", piše Tamborra, "poput kralja, Viscontija Venoste, Cerruttija itd., podržavaju tezu o pomirenju između Srba i Hrvata, koju je ranije, s jugoslavenskim premisama, iznio Tkalac."

"Ljudi koji uistinu imaju težinu u Italiji", piše Tamborra, "poput kralja, Viscontija Venoste, Cerruttija itd., podržavaju tezu o pomirenju između Srba i Hrvata, koju je ranije, s jugoslavenskim premisama, iznio Tkalac." Stoga, zaključuje Tamborra, nakon usvajanja ove teze, Kvaternik je susret zabilježio u svom Dnevniku gorkim riječima: "Bio sam u predsoblju Cerruttija (glavnog tajnika talijanskog Ministarstva vanjskih poslova) kada sam ugledao odvratnog Tkalca. Boljelo me je do srži gledati tu životinju, to nelojalno biće. Prošli smo jedan pored drugoga bez riječi, gledajući se poput lava i tigra u kavezu... Djeca smo istog naroda, a ipak tako neprijateljski raspoloženi..."

Kada ga je Cerrutti pitao o Tkalcu, Kvaternik je odgovorio: "Ne poznajem ga. U Hrvatskoj, osim Strossmayera, Jankovića, Starčevića i mene, ne poznajemo nikoga drugog tko ima pravo govoriti u ime Hrvatske... Vidjet ću tko je ovaj." (Sve se to pojavljuje i u Kvaternikovom Drugom progonstvu, koje nemam pri ruci i prevodim s Tamborrinog talijanskog teksta). Za nas, sadašnje prognanike, ovi incidenti nisu nepoznati i stoga nas ne iznenađuju.

No, žalosno je što Tamborra, iako ih je shvatio, nije dublje proniknuo u te hrvatske alternative, koje nisu od jučer ili danas, već čine konstante cijele hrvatske politike od početka prošlog stoljeća.

Kvaternikovo gledište pokušao sam predstaviti na drugom mjestu. U posljednjem svesku Časopisa za hrvatska istraživanja (V-VI) pokušao sam, prvi put na engleskom jeziku, sažeti stajališta obaju ličnosti kroz Kvaternikove susrete s Tommaseom, i moram priznati da su se Tamborrini raniji nalazi o Tkalcu, izvučeni iz talijanskog državnog arhiva, pokazali korisnima, što sam detaljno naveo u svom radu.

Suvremena hrvatska historiografija trebala bi posvetiti veliku pozornost ovom pitanju, jer mi se čini da je došlo vrijeme da se te alternative razjasne u svjetlu tragičnog iskustva Jugoslavije.

Slučaj Kvaternik prisutan je u trenutnim borbama hrvatske mladeži; čak i naši marksisti o njemu raspravljaju. U najnovijem broju američkog časopisa Foreign Affairs, dr. R. Bicanic objavio je vrlo zanimljiv članak o reformi u Jugoslaviji. Ističući ulogu hrvatskih komunista u vođenju reforme, osvrnuo se i na nacionalnu krizu, naglašavajući da je Komunistička partija Jugoslavije priznala da je jugoslavenska ideja neizvediva.

Na kraju svog članka, Bicanic upozorava da odlučna akcija hrvatskih komunista usmjerena na postizanje veće neovisnosti ne bi trebala slijediti put "ludog herojstva" Eugenija Kvaternika, koji je 1871., nakon tragičnog masakra u Rakoviću, spriječio federalizaciju Habsburškog Carstva.

Budući da se ovo tumačenje Kvaternikovog podviga ne poklapa s povijesnom istinom - godina 1867. nedvosmisleno je pokazala da Hrvati ne mogu postići državnu neovisnost pod austrijskom i ugarskom hegemonijom - značajno je da se Bicanic, uvijek tako oprezan i predan, poslužio upravo Kvaternikovim primjerom, priznajući time da je taj primjer raširen i među sadašnjom opozicijom hrvatskih marksista srpskom Beogradu.

Bičanić, za kojeg se zna da je blizak Bakariću (glavnoj komunističkoj figuri u Hrvatskoj), morao je biti potpuno svjestan onoga što je napisao. Ne bih dao takvu formulaciju da nisam uvjeren da je to ideja koja kruži u glavama hrvatskih marksista. Marksistički teoretičari znaju kako i kada upotrijebiti određene formule, jer im je to temeljno.

Međutim, jedno se mora naglasiti: vrijednost ove monografije o Tkalcu povećava činjenica da je Tamborra svom djelu dodao izvješća koja je Tkalac slao iz Rima talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova u Firenci tijekom Prvog vatikanskog koncila. Ta su izvješća napisana između 20. siječnja i 25. srpnja 1970., odnosno kada Rim još nije bio glavni grad nove Italije i kada je Firenca bila sjedište talijanske vlade.

Tkalac je svoja pisma iz Rima slao diplomatskim kanalima iz straha od papinske policije. Bila su izravno adresirana talijanskom ministru vanjskih poslova, Viscontiju Venostiju. Ova su pisma vrlo zanimljiva i pokazuju Tkalčeve opsežne veze, kao i Kvaternikove prije njega, a također i Tkalčev iznimno kritički duh.

Ova pisma predstavljaju malo remek-djelo Tkalčeve diplomatske umjetnosti. Zašto je Tkalac poslan u Rim, a ne netko drugi? Odgovor bi mogao biti višestruk. Prvo, zato što nije bio Talijan već stranac, te se stoga ne bi toliko isticao u krugovima Rimske kurije. Vjerujem da je glavni razlog ležao u Tkalčevom prijateljstvu s biskupom Strossmayerom.

Doista, u svom prvom pismu Tkalac naglašava da je Strossmayeru prenio pozdrave talijanske vlade i čestitao mu na ponašanju na Saboru. Strossmayer je već bio ne samo poznat već i popularan u talijanskim i europskim liberalnim krugovima zbog svog stava protiv "infalilista", a štoviše, mnogi europski biskupi, posebno francuski i njemački, koji su se protivili proglašenju dogme o papinskoj nepogrešivosti, suosjećali su s njim.

Strossmayer, dirnut Viscontijevim pozdravima, naglasio je da mu je namjera "boriti se protiv zla koje prijeti Crkvi i društvu i da se neće umoriti braniti prava čovječanstva protiv svake tiranije, i duhovne i svjetovne". Istovremeno je naglasio da nitko manje od njega samog, "vođe nacionalne i liberalne oporbe u svojoj zemlji", cijeni "usluge koje je Italija pružila svim potlačenim narodima, upisujući na svoju zastavu riječi slobode i nacionalne neovisnosti".

Tkalac je oporbu, predvođenu Strossmayerom, opisao kao vrlo snažnu među biskupima, te kako je svaki njegov govor u Vatikanu pridonio povećanju njegova ogromnog ugleda. Poznato je da su nakon svake njegove intervencije, posebno francuski biskupi, uzvikivali "Živio Strossmayer!" i "Živjela Hrvatska!", a posebno biskup Dupanloup iz Orléansa, desna ruka đakovačkog biskupa.

Uz Strossmayera bili su prisutni i biskup Darboy, kardinali Rauscher i Schwarzenberg, praški nadbiskup. No Strossmayerovo protivljenje postupno je slabilo. Tkalac bilježi da su na jednoj sjednici Sabora Strossmayeru upućene i ove uvrede: "Gle heretika, gle protestanta, osudimo ga, neka bude anatema" itd. Papa Pio IX. nije simpatizirao Strossmayera, podrugljivo ga nazivajući "Hrvatom" i "hrvatskim caposettom".

To se dogodilo kada je Strossmayer, preko poznatog engleskog povjesničara Lorda Actona, uspostavio kontakt s vođom engleske liberalne stranke, Gladstoneom. Pio IX. nazvao je Lorda Actona "tim bijednikom iz Actona (...tim nitkovom Actonuccia)." Lord Acton, katolik i zagovornik slobode, bio je u potpunosti na Strossmayerovoj strani, što također naglašava u svojoj poznatoj analizi Sabora. Tkalac, međutim, ne vjeruje da je Acton bio pošten čovjek, što nije istina. Gledano iz današnje perspektive, nakon Drugog vatikanskog koncila, Strossmayerov stav na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870.) čini se proročanskim i više nego intuitivnim.

Da je Crkva poslušala njegov savjet, ne bi trebalo cijelo stoljeće da prođe kroz svoj "aggiornamento", barem djelomično. Kakvo god bilo naše mišljenje o Strossmayeru, nema sumnje da je bio briljantan svećenik koji je gledao stoljeće unaprijed u budućnost svijeta i čovječanstva. Tkalčeva pisma to jasno pokazuju. Štoviše, sam Tommaseo, u svojoj Cronichetti, priznaje da je duboko impresioniran Strossmayerovom osobnošću. On je prvi Hrvat koji je na njega ostavio dojam velikog prelata i političara. Europljanina. Označen liberalom i panslavistom, etikete koje se Strossmayer nije sramio, ostavio je dubok trag na eri koja je odlučivala o sudbini novog svijeta. Konačno poražen na Saboru - činjenica o kojoj se opširno raspravlja u Tkalčevim pismima - Strossmayer je 1870. godine objasnio svoju situaciju svom prijatelju Rackom sljedećim riječima:

"Na Saboru nema slobode... Moram se držati svojih uvjerenja i spasiti svoju savjest i svoju čast pred Bogom i svijetom." Zatim je nastavio: „...danas se netko proglašava Bogom i mi to moramo potpisati.“ „Ne mogu podnijeti tu sramotu.“ Tamborra nije duboko ulazio u hrvatske izvore, iako je radio u zagrebačkom arhivu. Njegova monografija, dopunjena Tkalčevim pismima o Koncilu, napisanim na francuskom, neprocjenjiva je za naše današnje razumijevanje. Štoviše, svatko tko čita Glas Koncila (Glas Koncila), najzanimljiviji tekst koji imamo iz Hrvatske, može se lako orijentirati i pronaći utjehu.

Bogdan Radica

New York, NY

Mandićev Zbornik ("The Mandichian Compendium" in tribute to R. P. Dr. Dominik Mandić on the prigodom njegovog 75. rođendana). Ed. Studia Instituti Chroatorum Historici Romae, sv. I-II, Romae MCMLXV, str. 320.

Otac Domingo Mandić zauzima istaknuto mjesto u hrvatskom nacionalnom životu i, prije svega, u hrvatskoj historiografiji. Svoj dugi život posvetio je najbolje napore i brigu franjevačkom redu, a njegove studije o hrvatskoj drevnoj prošlosti uspostavljaju ga kao jednog od najpronicljivijih i najdubljih znanstvenika nacionalne povijesti.

Neobjašnjenost koja djelomično zaklanja najudaljenija razdoblja hrvatskog naroda i namjerno iskrivljavanje činjenica kako bi se umanjila ili zasjenila njegova prava dva su čimbenika koja sprječavaju potpuno razumijevanje sudbine i povijesnih događaja hrvatskog naroda. Otac Mandić suprotstavio se tim dvama čimbenicima; njegova lucidnost i erudicija potisnule su nejasnoću, obogaćujući naše povijesno znanje novim, pouzdanim podacima, jasnim tumačenjima i zdravim pristupima. Uporan i neumoran, obdaren neuobičajenim analitičkim umom, Mandić je uspio rasplesti splet krivotvorina i poluistina, postavši pouzdan vodič svima onima koji povijesnu istinu smatraju svojom najvišom težnjom.

Mandić, rođen 1889. u selu Lise, blizu Širokog Brijega, važnog kulturnog središta u hrvatskoj pokrajini Hercegovini, stupio je u franjevački red 1906., a za svećenika je zaređen 1912. u Fribourgu u Švicarskoj, gdje je pohađao napredne teološke studije.

Njegovi izvanredni talenti, erudicija i čvrst karakter istaknuli su ga vrlo rano. Od 1928. do 1934. bio je provincijski poglavar, a od 1934. do 1939. ravnatelj Franjevačke klasične srednje škole u Širokom Brijegu. Opća skupština Franjevačkog reda, sastala se u Assisiju 1939., imenovala ga je generalnim savjetnikom Reda, povjerivši mu istovremeno vrlo važnu dužnost ekonoma.

Njegov opsežan historiografski rad datira iz 1909. godine, kada je objavio značajna djela o povijesti Franjevačkog reda, pa čak i tada neke bilješke o povijesti provincija Bosne i Hercegovine, što će kasnije postati središnja tema njegovih povijesnih studija i istraživanja.

Ambicije srbijanskog imperijalizma prema tim hrvatskim provincijama potaknule su Mandića, rođenog u Hercegovini, da dublje istraži povijest svoje matične provincije, a svojim monumentalnim djelom o Bosni postao je živi simbol integriteta hrvatske nacionalne baštine. Povodom Mandićevog 75. rođendana, Hrvatski povijesni institut u Rimu objavio je Mandićev kompendij (Mandićev zbornik), zbirku povijesnih djela hrvatskih i stranih povjesničara. Neki od tih autora bili su studenti i suradnici odlikovanog. Kompendij su sastavili povjesničari Ivan Vitezić, Basilio Pandžić i Atanasio Matanić.

U uvodu, otac Basilio Pandžić donosi kratki životopis D. Mandića i potpunu bibliografiju njegovih djela. Slijedi studija koju je na engleskom jeziku napisao Vladimir Markotić, profesor na Sveučilištu Alberta u SAD-u, pod naslovom Ho Ton Hraboton Theos (Bog Hrvata) autora C. Porfirogeneta, u kojoj pojašnjava nekoliko aspekata pokrštavanja Hrvata u vezi s djelom bizantskog cara i povjesničara Konstantina Porfirogeneta, čija je knjiga De administrandi Imperio jedan od najvažnijih izvora za prva stoljeća hrvatske povijesti.

Visoko cijenjeni hrvatski isusovački znanstvenik Esteban Sakac također je zastupljen svojim djelom, napisanim na hrvatskom jeziku, Ljutovvid, strateg Srbije i Zahumlja i njegova lokrumska povelja, u kojem analizira povijesnu kontroverzu o autentičnosti važnog dokumenta iz 11. stoljeća koji se odnosi na benediktince s Lokruma u blizini Dubrovnika.

Sljedeće djelo, također napisano na hrvatskom jeziku, pod naslovom Isprave kralja Zvonimira i Stjepana II. splitskim benediktinkama, pripada uglednom povjesničaru Aureliju Tanodiju, trenutno profesoru na Nacionalnom sveučilištu u Córdobi, Argentina.

Marko Japundizić, iz Rima, u svojoj zanimljivoj disertaciji Istočno-bizantski obred u hrvatskim krajevima (Istočno-bizantski obred u hrvatskim krajevima), analizira neke aspekte prodiranja pravoslavnog obreda u Hrvatsku.

Rudolf Bonic iz Rima u svojoj studiji Srednjovjekovni grad Kruševac u Humu (Srednjovjekovna tvrđava Kruševac u Humu) ispituje lokaciju te povijesni i vojni značaj drevnog uporišta Kruševca.

Aleksandar V. Solovjev (Ženeva), u svom prilogu napisanom na francuskom jeziku, *Le testament du Gost Radin*, raspravlja o dostojanstveniku sekte Bogomila (ogranak sekte Patarena u hrvatskoj provinciji Bosni), čiji testament baca svjetlo na život i propadanje ovog raskolničkog pokreta u Hrvatskoj.

*Das Demilov-Kreuz bei Kucinari (Hercegovina)* je naslov djela Hermana Grubera iz Stuttgarta, napisanog na njemačkom jeziku. Njemački znanstvenik pokušava dešifrirati i analizirati znakove i simbole pronađene na poznatom Kucinarijevom križu koji pripada kultu bogomila (patarena)...

Marin Tadin iz Pariza u svojoj studiji na francuskom *Un nouvel exemplaire du Carême attribué á Saint Bernardin de Sienne* prepričava neobičnu priču o korizmenom tekstu, napisanom glagoljicom, drevnim hrvatskim pismom, koji se čuva u knjižnici u Portu u Portugalu.

Atanasio Matanić, O.F.M., Rim, doprinio je svojim zanimljivim djelom, napisanim na hrvatskom jeziku, Apostolska vizitacija dubrovačke nadbiskupije god. 1573/4. Nakon Tridentskog sabora (1545.-1563.), u Dubrovačkoj nadbiskupiji provedena je apostolska vizitacija. Autor prepričava karakteristike i detalje ovog važnog događaja.

Franjevac Basilio Pandžić, u svojoj latinskoj studiji Relatio de provincia Bosnae Argentinae O.F.M. an. 1623. S. Congregationi de Propaganda Fide exhibita govori o franjevačkim misijama u Bosni i pomoći koju je pružala Kongregacija za širenje vjere.

José Buric u svom djelu na hrvatskom jeziku pod naslovom Ilirski kolegij u Garganskom Gorju u 17. stoljecu obrađuje peripetije koledža osnovanog u 17. stoljeću za hrvatske sjemeništarce u gorju Gargantuan, u južnoj Italiji.

Odavanju počasti pridonio je i Mirko Čović svojim djelom, napisanim na hrvatskom jeziku, Borda oko sinjske franjevačke gimnazije, u bečkom carevinskom vijecu godine 1865., u kojem detaljno opisuje borbu koja se vodila u Carevinskom vijeću u Beču oko subvencije za poznato franjevačko učilište u Sinju (Dalmacija, Hrvatska).

Na hrvatskom jeziku napisan je i doprinos Ivana Vitezića iz Beča, Počeci organizacije katoličke crkve u modernoj Srbiji i talijanski barnabit Cesare Tondini (Beč, Organizacija Katoličke crkve u modernoj Srbiji i talijanski barnabit Cesare Tondini), koji se bavi zanimljivim aspektima početaka organizacije Katoličke crkve u modernoj Srbiji i nesretnom ulogom koju je odigrao talijanski barnabit Cesare Tondini.

Dodatak zborniku sadrži analitički indeks i reprodukcije nekoliko fotografija i crteža.

Količina i kvaliteta djela koja su konzultirali različiti autori zbornika u potpunosti svjedoče o erudiciji i znanstvenoj strogosti kojom su odabrane teme obrađene. Nove činjenice, prethodno nepoznati podaci, konačni dokazi, ispravni pristupi, novi zaključci i zaključke čine ovaj zbornik vrijednim doprinosom hrvatskoj historiografiji. Vlč. otac D. Mandić može biti ponosan na ovo djelo, koje je potaknuo i nadahnuo svojim primjerom nesebičnog i rigoroznog istraživača.

Daniel Crljen, Buenos Aires

Journal of Croatian Studies, V-VI, 1964-65, Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc., New York, pp. 220.

Zahvaljujući predanom radu urednika, Jeromea Jareba i Karla Mirtha, nedavno je objavljen dvostruki svezak V-VI godišnjaka Hrvatske akademije Amerike za dvogodišnje razdoblje 1964.-1965. Ovaj svezak, osim bilješki, recenzija knjiga i drugih informacija, sadrži dva opsežna i dobro dokumentirana djela koja ćemo sada sažeti.

Bogdan Radica, profesor moderne europske povijesti na Sveučilištu Farleigh Dickinson u New Jerseyju, u svom povijesno-političkom djelu pod naslovom *Risorgimento i hrvatsko pitanje - Tommaseo i Kvaternik*, pruža nove informacije o aktivnostima nesretnog hrvatskog revolucionara Eugenija Kvaternika (1825.-1871.). Ove informacije, od kojih su neke prvi put objavljene, autor je pronašao u arhivu Niccolòa Tommasea (II Fondo Tommaseo), koji se nalazi u Odjelu za rukopise Nacionalne središnje knjižnice u Firenci.

U prvom dijelu svoje studije, Radica naglašava politički i ideološki utjecaj talijanskog Risorgimenta na nacionalni pokret u Hrvatskoj. „Iz svog središta, susjednog Pijemonta, Risorgimento se pokazao izuzetno privlačnim za Južne Slavene; on i njegove istaknute osobe, Mazzini, Cavour i Garibaldi, često su služili kao primjeri Hrvatima i Srbima, odlučnima da se odvoje od dekadentnog Osmanskog i Habsburškog Carstva.“

Za Hrvate je, međutim, ujedinjenje sa Srbijom bilo samo jedna od brojnih političkih alternativa. U drugoj polovici prošlog stoljeća glavni i primarni interes hrvatskih političara usmjeren je na ujedinjenje svih etno-povijesnih hrvatskih pokrajina kojima bi upravljao ban i sabor u Zagrebu.

Najistaknutiji revolucionarni vođa u Hrvatskoj bio je Eugenij Kvaternik, koji se u egzilu borio za potpuno odvajanje Hrvatske od Habsburškog Carstva. Radica naglašava da se „Kvaternik s jednakom odlučnošću protivio integraciji hrvatskih interesa s panslavizmom, ilirizmom i sličnim jugoslavenskim pokretima. Odbacio je sve oblike srpsko-hrvatskog ujedinjenja, a njegov jedini cilj bio je stvaranje neovisne hrvatske države.“ Tri puta između 1858. i 1867. tražio je azil u inozemstvu. Godine 1861. izabran je, zajedno s dr. A. Starčevićem, u Hrvatski sabor.

U egzilu se intenzivno bavio političkom aktivnošću, zalažući se za hrvatsku stvar u Rusiji, Parizu, Zürichu, Torinu i Firenci, tražeći razumijevanje i podršku za svoje prilično romantične i politički nerealne revolucionarne planove. Radica ilustrira njegove napore da dobije podršku poznatog talijanskog pisca Nicole Tommasea, hrvatskog podrijetla, kojeg je smatrao duhovnom vezom između slavenstva i romanizma. Tommaseo je razmjenjivao pisma s najistaknutijim osobama u Hrvatskoj sve do svoje smrti 1878. Radica također prepričava zanimljive detalje o Tommaseovom podrijetlu. Rođen je u Šibeniku (Hrvatska) 1802. godine od hrvatskih roditelja, a rođen je u Šibeniku 1802. godine od mletačkog povjesničara V. Mikellija. Prema Mikelliju, "njegovo izvorno prezime bilo je Tomašić i Tomašević. Dopisivanje i druge veze s Venecijom možda su nagovorile obitelj da prezimenu da talijanski završetak."

Tommaseo je čak 1841.-42. napisao prekrasno djelo na hrvatskom jeziku, Iskrice (Iskre), iako njegovo glavno djelo čini značajan dio talijanske književnosti njegovog vremena. Radica ističe da su veliki talijanski pisci i književni kritičari (Prezzolini, Croce, Papini) kod Tommasea pronašli drugačije, osebujne elemente, prepoznatljive osobine, izvedene iz njegovog hrvatskog podrijetla. Ono što je iznenađujuće kod Tommasea jest, s jedne strane, njegovo tvrdoglavo protivljenje integraciji Dalmacije, kolijevke hrvatske političke i kulturne tradicije, u njezinu matičnu zemlju, a s druge strane, njegova proročanska opomena da slavenske katoličke zemlje ne mogu ništa očekivati od Rusije, koja se predstavlja kao njihov navodni zaštitnik. Tommaseo se zalagao za konfederalno ujedinjenje Srednje Europe.

Radica, sažimajući Tommaseov život, analizira njegov odnos s Kvaternikom i potonjeve napore da ga uvjeri, a preko njega i Cavoura, Garibaldija i druge vođe Risorgimenta, da bi ujedinjenje i oslobođenje Italije bili učinkovitiji ako bi Italija doprinijela rješenju "hrvatskog pitanja". Kvaternik je u svojoj brošuri "La Croatie et la Confédération Italienne" (Pariz, 1859.) kritizirao Pariški kongres iz 1856. zbog zanemarivanja Hrvatske i njezinih interesa.

Radica zatim ističe poteškoće s kojima se Kvaternik suočio, budući da je hrvatsko ime u Italiji i Parizu nepravedno okaljano, budući da su svi užasi i ugnjetavanje austrijskih okupacijskih trupa u Italiji pripisani hrvatskim vojnicima. To mišljenje nije dijelio Cavour, koji je jednom prilikom rekao Kvaterniku: "Nažalost, ovdje ne mogu razlikovati Hrvate od Austrijanaca. Sve što su austrijski barbari učinili pripisano je Hrvatima."

Autor detaljno opisuje odnos između Tommasea i Kvaternika na temelju pronađene dokumentacije te pojašnjava ulogu Imbre Ignatijevića Tkalca, još jednog hrvatskog prognanika u Torinu, ističući njihove različite temperamente i divergentne političke stavove o budućnosti Hrvatske. Po Kvaternikovom pronicljivom mišljenju, jugoslavenska država bi neizbježno dovela Rusiju do Jadrana, predstavljajući ozbiljnu prijetnju Italiji i Zapadu. „Nije mi namjera“, piše Kvaternik Tommaseu, „da Hrvati budu izdajnici svoje slavenske rase, već da svojom neovisnošću i slobodom promiču mudru kršćansku civilizaciju, postajući slava slavenske rase baš kao što su Francuzi slava latinske rase.“

Radica zatim sažima ideje koje je Kvaternik iznio u svojoj raspravi „La Nation croate et son avenir au point de vue de l'inviolabilité des traités, pretendue par l'Autriche“ (Hrvatska nacija i njezina budućnost iz perspektive nepovredivosti ugovora, koje je tražila Austrija) i ponavlja sadržaj prvog broja novina Glas Prvi (Prvi glas), koje je Kvaternik izdao u Firenci (u prosincu 1859.), uz pomoć N. Tommasea i talijanske vlade, za distribuciju među hrvatskim trupama stacioniranim tamo u Italiji i među nacionalističkom inteligencijom u Hrvatskoj. Kvaternik u svom dnevniku bilježi da su objavljena četiri broja ovih revolucionarnih novina od četiri stranice, ali Radica je uspio pronaći samo prvi broj, zagubljen među raznim pismima i papirima u Tommaseovoj arhivi.

Posljednje godine (1866./67.) Kvaternikovog egzila u Italiji bile su izuzetno gorke. Razočaran, neshvaćen, bez ikakve podrške, bez sredstava, žalio se i molio Tommasea za pomoć u svojim pismima. Ipak, Kvaternik nije gubio nadu u mogućnost političkih promjena. „S uistinu proročanskom vizijom“, naglašava autor, „on ocrtava budućnost Italije i Hrvatske usred jačanja slavenskog svijeta.“ Italija ima samo dvije alternative: ili će imati slobodnu i neovisnu Hrvatsku kao dobrog susjeda na Soči, sa svim svojim ujedinjenim povijesnim i nacionalnim pokrajinama... ili će, na svoju štetu, imati Rusiju koja dominira od Jadrana do Crnog mora." Tommaseo, koji je umro u Firenci 1874., nije bio iznenađen Rakovicom, Kvaternikovim tragičnim i neuspjelim ustankom 1871., jer je bio uvjeren da je Hrvat pravi revolucionar koji će jednog dana dati svoj život za svoju stvar i svoje ideale.

Rad B. Radice predstavlja vrijedan doprinos razjašnjavanju odnosa između Kvaternika i Tommasea. Njegova studija zaslužila je priznanje američkih povjesničara, profesora Kanna, Maya i Hansa Kohna, koji su bili impresionirani osobnošću Eugenija Kvaternika. Leo Valiani, poznati talijanski povjesničar i pisac, naglasio je u rimskom L'Expressu 25. rujna 1966. da je studija Bogdana Radice od velike važnosti za talijansku historiografiju. "Bogdan Radica", nastavlja Leo Valiani, "školovao se kod Gaetana Salveminija i Guglielma Ferrera."

Njegovu dokumentarnu vrijednost potvrđuju reprodukcije i faksimili, uključujući engleski sažetak osam Kvaternikovih pisama Tommaseu, nacrt njegove rasprave "La Nation Croata et son…" napisane na hrvatskom jeziku i Kvaternikov memorandum Tommaseu kao odgovor na članak objavljen u Ill Risorgimentu 11. prosinca 1959. Dodatak također uključuje reprodukcije nacrta nekoliko pisama koja je Tommaseo poslao Kvaterniku, prognanom mađarskom pukovniku Estebanu Türru i pismo Andrésa Torkvata Berlica Tommaseu, napisano u Beču 24. ožujka 1848.

Cuadra napominje da je Radica svoju važnu studiju posvetio "sjećanju na vlč. Cherubima Segvića, povjesničara hrvatskog nacionalnog pokreta, kojeg su komunisti ubili 1945. zbog njegove odanosti idealima hrvatske neovisnosti".

U drugom djelu uključenom u recenzirani svezak, pod naslovom "Hrvatski krug 1902.-1946.: Kronologija i sjećanja, doprinos povijesti Hrvata u Sjevernoj Americi", José Kraja opisuje aktivnosti ove važne organizacije hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim Državama, koje također odražavaju tešku borbu hrvatskog naroda protiv srpske dominacije i ekonomskog iskorištavanja Hrvatske.

Prema autoru, na početku Prvog svjetskog rata u Sjedinjenim Državama živjelo je više od pola milijuna Hrvata. Do tada su imali samo društvene i organizacije uzajamne pomoći. Bili su organizirani oko svojih župa; postojale su brojne lokalne sportske i društvene skupine. Tek je 1912. osnovana Hrvatska liga, nacionalno kulturno udruženje koje je obuhvaćalo cijele Sjedinjene Države.

Gorko razočaranje koje je Hrvatska doživjela u prisilnom suživotu sa Srbijom široko je odjeknulo među emigrantskim skupinama u Sjevernoj Americi. Samo dva mjeseca nakon podmuklog atentata na hrvatske nacionalne zastupnike u beogradskom parlamentu (20. lipnja 1928.), osnovan je Hrvatski krug. Njegova primarna svrha bila je promicanje hrvatske kulture među onima koji žive u SAD-u i podrška njihovim sunarodnjacima u domovini protiv stranog ugnjetavanja.

Kraja nas obavještava da je na Drugoj konvenciji, održanoj u Ohiju 1930. godine, Hrvatski krug izdao važnu deklaraciju u kojoj se osuđuje na zločine diktatorskog kralja Aleksandra i zahtijeva pravo na nacionalno samoodređenje i individualne slobode. Autor prepričava uhićenje inženjera Augusta Košutića u New Yorku 1930. godine, žrtve spletki jugoslavenske diktatorske vlade, i njegovo trenutno puštanje na slobodu, upravo zahvaljujući naporima samog autora i Ivana Krešića, još jednog nesebičnog domoljuba. U travnju 1931. objavljen je prvi broj Hrvatske Smotre (Croatian Review) na engleskom i hrvatskom jeziku.

S ciljem ujedinjenja svih hrvatskih iseljenika, u listopadu 1931. održan je Hrvatski kongres. Usvojio je važnu rezoluciju u korist neovisnosti domovine i uputio živahan apel Ligi naroda, vladama slobodnih naroda i svim ljudima koji vole slobodu, pozivajući ih da doprinesu okončanju patnje hrvatskog naroda i zahtijevajući priznanje njegovog prava na samoodređenje. Kongres je također prosvjedovao protiv okrutne i istrebljujuće politike talijanskog fašističkog režima protiv hrvatskog stanovništva Istre i Rijeke, koje je, unatoč tome što je činilo veliku većinu ukupnog stanovništva, pripojeno Italiji na kraju Prvog svjetskog rata.

Na Kongresu je osnovano Hrvatsko nacionalno vijeće, koje je 1933. organiziralo plebiscit u Sjedinjenim Državama i Kanadi među hrvatskim iseljenicima i predstavilo njegove rezultate u obliku memoranduma Ligi naroda u Ženevi i vodećim svjetskim vođama. Ovaj dokument, podržan s 250 000 potpisa, sadržavao je kratak sažetak hrvatske povijesti, njezina kolonijalnog statusa u Jugoslaviji te nacionalnih težnji i neotuđivih prava hrvatskog naroda. U operativnom dijelu memoranduma zahtijevano je ponovno uspostavljanje Hrvatske kao slobodne, suverene i neovisne nacije.

José Kraja, istaknuta osoba u aktivnostima velike hrvatske zajednice u Sjedinjenim Državama, nudi sažet prikaz aktivnosti Hrvatskog kruga do njegovog raspuštanja u rujnu 1946., nakon dolaska u Sjedinjene Države dr. Vladka Maceka, poznatog vođe hrvatskog naroda i predsjednika Hrvatske seljačke stranke, koji je tada bio politički prognanik.

Krajino pronicljivo i dobro dokumentirano djelo popraćeno je cjelovitim tekstom najvažnijih i najznačajnijih dokumenata koje je izdao Hrvatski krug. Autor, tiskar, uvelike je doprinio širenju i obrani hrvatske stvari u Sjevernoj Americi te je opsežno i na brojnim razinama surađivao u kulturnoj, ekonomskoj i političkoj organizaciji hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim Državama i Kanadi.

U odjeljku Recenzija knjige, Bogdan Radica recenzira knjigu Johna C. Campbella *Američka politika prema komunističkoj Istočnoj Europi: Izbor pred nama*, a Matthew M. Meštrović raspravlja o djelu Victora Meiera *Jugoslavenski komunizam*. Slijede razne druge bilješke i informacije.

Ovaj novi svezak *Časopisa za hrvatska istraživanja* dodatni je dokaz vitalnosti hrvatskih prognanika i njihovih napora.

Branko Kadić

Buenos Aires

CIRIL A. ZEBOT: Slovenija jučer, danas i sutra (Slovenija vceraj, danes, jutri), Klagenfurt, Austrija, 1967.; autorsko izdanje, knjiga napisana na slovenskom jeziku, str. 172.

Autor, podrijetlom iz Slovenije, jedne od šest "socijalističkih republika" koje su činile komunističku Jugoslaviju, trenutno je nositelj katedre za komparativne ekonomske sustave na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, s posebnim osvrtom na Jugoslaviju i Istočnu Europu. Tijekom posljednjeg rata, Zebot je emigrirao u Italiju, a od 1947. profesor je u Sjedinjenim Državama.

Među slovenskim političkim egzilantima poznat je kao jedan od ideologa Slovenskog emancipacijskog pokreta, čiji je inicijator bio dr. Lambert Ehrlich, profesor teologije na Sveučilištu u Ljubljani u razdoblju između dva svjetska rata i vrlo utjecajna osoba među intelektualnom mladeži svoje zemlje u to vrijeme. Ehrlich je ubijen u komunističkom napadu u Ljubljani 36. listopada 1948.

Komunisti su nastojali osujetiti njihove planove za formiranje slovenskog nacionalnog otpora protiv okupacije od strane njemačkih nacista i talijanskih fašista (1941.-1945.). Ovaj otpor bi podržala tajna organizacija većinske, demokratski inspirirane Narodne stranke. Žebot naglašava da bi to spriječilo komuniste, pod izlikom oslobodilačke borbe, da se nametnu kao nositelji stjegonoša slovenskog nacionalnog otpora, koristeći ga samo kao oruđe za preuzimanje vlasti.

Žebot posvećuje svoju knjigu uspomeni na profesora Lamberta Ehrlicha povodom 25. obljetnice njegove nasilne smrti. Djelo se sastoji od dvanaest poglavlja, od kojih se neka mogu smatrati neovisnim člancima. Bez strogog pridržavanja kronologije, autor se bavi događajima koji su prethodili komunističkoj revoluciji i kritički ispituje komunistički režim.

Posebno se usredotočuje na izglede Slovenije za uspostavu kao nacionalne države. U dodacima (str. 139-168) reproducirani su neki od Žebotovih članaka o jugoslavenskom procesu nakon sukoba Staljin-Tito, koji su sukcesivno objavljivani u New York Timesu i drugim američkim novinama. Autorove biografske informacije nalaze se na završnim stranicama.

Iako je Žebot u mladosti bio aktivan u redovima snažnog slovenskog katoličkog pokreta, koji je putem svojih vjerskih, kulturnih, obrazovnih, gospodarskih i radničkih organizacija, a posebno putem Slovenske ljudske stranke, bio glavna snaga u slovenskom javnom životu, sada zauzima negativan stav prema predratnom, ratnom i poslijeratnom ponašanju ove većinske stranke, koja još uvijek drži vlast zbog želje za održavanjem nacionalnog i vjerskog sklada.

Iako se Slovenski emancipacijski pokret sastoji uglavnom od ljudi iz katoličkog pokreta, on zadržava kritički stav prema svojim političkim vođama. Žebot im zamjera oportunizam tijekom monarhijske Jugoslavije i što su nastavili slijediti isti put prema talijanskim okupacijskim vlastima čak i u posljednjem ratu.

Kao što je dobro poznato, fašistička Italija je, nakon raspada Jugoslavije 1941. godine, anektirala veći dio Slovenije (Ljubljansku pokrajinu), dok je Treći Reich prvenstveno anektirao slovenski dio Štajerske i proveo mjere tipične za nacistički režim za masovnu deportaciju autohtonog stanovništva s ciljem što brže germanizacije anektiranih područja.

Talijanska okupacija bila je, u nekim aspektima, blaže, što je utjecalo i na oportunistički stav slovenskih političkih vođa koji su pokušavali spasiti što su mogli, nadajući se oslobađanju od jugoslavenske vlade u egzilu u Londonu, u kojoj su bili zastupljeni Slovenci. Kao što je dobro poznato, do toga nije došlo, budući da su se zapadni saveznici postupno odlučili podržavati samo komunističke partizane, zanemarujući njihove krajnje ciljeve.

Žebot, bliski Ehrlichov suradnik, smatra da je ta taktika bila pogrešna, kao i trenutni savez sa srpskim monarhističkim egzilima. Nasuprot tome, Slovenski emancipacijski pokret, koji on inspirira, teži uspostavljanju neovisne slovenačke države. Njegovi pristaše kritiziraju vodstvo Slovenske narodne stranke što nije jasno riješilo pitanje uspostavljanja slovenačke nacionalne države i, ako je potrebno, razbijanja jugoslavenskog okvira:

Zajednička država sa Srbima na početku posljednjeg rata nije ispunila svoju dužnost obrane slovenskog nacionalnog teritorija, a u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji Slovenija je enormno ekonomski iskorištavana u korist Srbije i južnih regija Jugoslavije koje spadaju u srbijansku sferu interesa. O tome Žebot navodi nepobitne dokaze, pozivajući se i na kompetentne strane autore koji smatraju da bi Slovenija, s obzirom na svoju naprednu ekonomsku organizaciju, iako je jedna od manjih "socijalističkih republika" Jugoslavije, bila sposobna postići životni standard viši od standarda svojih zapadnih susjeda, Austrije i Italije.

Žebot optužuje slovenske komuniste da djeluju kao instrumenti velikosrpske politike. Međutim, s obzirom na nedavne događaje, posebno nakon uklanjanja Aleksandra Rankovića, zagovornika staljinističkih metoda i bezuvjetne podrške Srbije Sovjetskom Savezu kako bi osigurala svoju dominaciju nad Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i malom albanskom manjinom, Žebot ne isključuje mogućnost evolucije u ekonomskim i političkim reformama. On zahtijeva od slovenskih komunista, po samoj svojoj vlasti, da ispune svoju nacionalnu dužnost, naime da spriječe nemilosrdno ekonomsko iskorištavanje Slovenije i da djeluju u korist demokratizacije i nacionalne emancipacije.

U tu svrhu, komunisti bi trebali: 1) snažno podržati decentralizaciju gospodarstva kroz samoupravljanje, instituciju koja se toliko promovira, ali postoji samo na papiru; 2) okončati monopol Komunističke partije u interesu demokratizacije i 3) odnose između Srbije i ostalih "socijalističkih republika" Jugoslavije treba urediti na načelu konfederacije. S ciljem postupne demokratizacije, Žebot zahtijeva kraj partijske (Jugoslavenske komunističke lige) kontrole nad Socijalističkim narodnim savezom Jugoslavije.

Žebotov stav, koji favorizira postizanje demokratskih i nacionalnih sloboda postupnim procesom, razlikuje se od razmišljanja većine prognanika, nefleksibilnih protivnika komunizma, koji oslobođenje zamišljaju isključivo kroz totalnu ideološku borbu. Stoga je Žebotov stav kritiziran, posebno od strane slovenskih političkih krugova, kojima Slovenski emancipacijski pokret zamjera nacionalni oportunizam jer se nisu otvoreno izjasnili u korist slovenačke nacionalne države.

Sada prigovaraju Žebotu, koji je, između ostalog, bez oklijevanja preporučio američku pomoć Titovom režimu, zbog njegove popustljivosti prema komunističkim vođama koji su sada zabranili ulazak njegove knjige u Jugoslaviju. Među Slovencima postoji duga tradicija jasno definiranih ideoloških podjela u nacionalnom životu, nekada između katolika i liberala, a danas između pristaša i protivnika komunizma.

U toj atmosferi, Žebotov pokušaj dijaloga sa slovenskim komunistima s domoljubne, humanitarne i pluralističke platforme pojavljuje se kao sklonost kompromisu nauštrb jasne antikomunističke orijentacije. Odatle je samo kratak korak do propitivanja čak i Žebotovog nacionalnog radikalizma.

Doista, nije lako razumjeti, s jedne strane, Žebotov stav kao ideologa pokreta za slovensku nacionalnu neovisnost, slijedeći liniju zapadne i kršćanske tradicije, a s druge strane, njegov pokušaj dijaloga s komunistima i njihovim suradnicima u Sloveniji kako bi se forsirao razvoj koji bi okončao monopol komunista i doveo do konfederacije šest "socijalističkih republika". Na taj način, vjerovao je Žebot, postići će se napredak u demokratizaciji i srpska nadmoć bit će eliminirana nauštrb ostalih naroda Jugoslavije.

Iz Žebotovog stava može se zaključiti o njegovoj političkoj taktici: s jedne strane, vršio je pritisak na slovenske komuniste, a s druge im je pripisivao zasluge za priznavanje prava Slovenije, barem u teoriji, da posjeduje vlastitu nacionalnu državu. Važno je zapamtiti da su Slovenci jedan od srednjoeuropskih naroda koji stoljećima nije imao vlastitu državu.

Tijekom Austro-Ugarske monarhije, Slovenci su bili podijeljeni u nekoliko administrativnih jedinica unutar austrijske polovice, podvrgnuti izraženoj germanizaciji i razvili snažan kulturni i ekonomski otpor. Slomom Podunavske monarhije i uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije nazvane Kraljevina Jugoslavija) na kraju Prvog svjetskog rata, velika većina Slovenaca oslobođena je njemačkog pritiska i mogla je razvijati obrazovanje na vlastitom jeziku te usavršavati svoju ekonomsku i kulturnu organizaciju.

Ipak, Slovenija je tretirana kao administrativna jedinica bez atributa nacionalne države. Samo su komunisti priznali to pravo, iako teoretski, te inzistiraju na tome da "Republika Slovenija" ima karakter slovenske nacionalne države, pa čak i pravo na odcjepljenje. Postupna "liberalizacija" komunističkog režima nakon sukoba Staljin-Tito omogućila je Slovencima da ostvare neka od autonomnih prava sadržanih u ustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Međutim, pod teretom događaja i javnog mnijenja, sami slovenski komunisti pokušavaju ubrzati tu evoluciju.

No u tome im pomaže činjenica da Slovenija, uz Hrvatsku, posjeduje većinu jugoslavenske industrije, te da je Hrvatska, smještena između Slovenije i Srbije, glavni stup otpora pan-srvizmu i komunizmu zbog svoje kulturne snage i državne tradicije. Posljedično, Hrvatska snosi najveći teret pritiska pan-srvizma i komunističkog sustava, ostavljajući Slovence donekle "zaštićenima".

S druge strane, mora se priznati da rastući otpor slovenskih komunista velikosrpskom centralizmu koristi i Hrvatskoj. Zajednički front Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Albanaca s Kosmeta protiv velikosrpskih centralističkih tendencija - prema kojima je Jugoslavija jednostavno proširena Srbija - postaje sve jasniji.

Najvidljiviji eksponent ove tendencije bio je Aleksandar Ranković, a njegov pad, među ostalim čimbenicima, utjecao je na Zebotove spekulacije o mogućoj evoluciji komunističke Jugoslavije prema demokratizaciji i konfederaciji.

Hrvati s pažnjom i zadovoljstvom prate sav slovenski otpor pansrbizmu, iako hrvatski prognanici u cjelini ne vjeruju u mogućnost demokratizacije komunističkog režima, niti u ostvarenje jugoslavenske konfederacije, koju niti ne žele. Cilj hrvatskog nacionalnog otpora je ponovno uspostavljanje hrvatske države u skladu s tradicionalnim težnjama hrvatskog naroda i njezina integracija s europskim zemljama zapadne kulture. U svjetlu suvremenog europskog pokreta otvaraju se obećavajući izgledi za ostvarenje tih težnji kroz dvostruko oslobođenje: od komunističke tiranije i od srpske nadmoći.

Ivo Bogdan, Buenos Aires

PRVISLAV WEISSENBERGER RAGANZINI: "Odnosi između Austro-Ugarske i Čilea", 1. dio: godina 1900.; otisak iz Anala Fakulteta filozofije i odgojnih znanosti Papinskog katoličkog sveučilišta u Čileu, 1967., str. 40.

Proučavanje epigrafa odnosi se na raniji rad istog autora, "Sudbina naroda dunavskog bazena", objavljen u Analesu 1965. (vidi Studia Croatica, svesci 20-21, str. 208). Dr. Weissenberger je profesor filozofije povijesti i zamjenik pročelnika Odsjeka za germanistiku na Fakultetu filozofije i obrazovnih znanosti na tom Sveučilištu.

Ovo je prvi dio većeg djela koje pokriva odnose između Austro-Ugarske i Čilea do izbijanja Velikog rata 1914.-1918. Autor se usredotočuje na razdoblje prije uspostavljanja diplomatskih odnosa između dviju zemalja. Opširno se bavi posljedicama Austro-ugarske nagodbe (Ausgteich) iz 1867. - koja je prije 100 godina bila temelj dualizma Habsburške monarhije - i posebno reakcijama hrvatske zajednice u Čileu.

Jer su Hrvati, podanici Austro-Ugarske, činili glavni, gotovo odlučujući kontingent imigranata iz dunavske monarhije. Zbog toga autor traži razloge hrvatskog nezadovoljstva prevladavajućim stanjem u Monarhiji, pri čemu se znatno oslanja i na hrvatsku političku literaturu, navodeći, između ostalog, radove objavljene u našem časopisu. Kako se 1968. godine obilježava stogodišnjica Ugarsko-hrvatskog kompromisa, studija dr. Weissenbergera dobiva još veću relevantnost.

BOGDAN RADITZA: "Nejedinstvo Slavena", ORBIS br. 4, sv. 10 (Institut za istraživanje vanjske politike, Sveučilište u Pennsylvaniji.

Ovo izdanje posvećeno je, kao posebno izdanje, profesoru Hansu Kohnu. Među 26 najpoznatijih suradnika u slobodnom svijetu - poput C. Dawsona, H. Butterfielda, Carla J. Friedricha itd. - je i naš suradnik, profesor i pisac B. Radica.

Objavljivanje Kohnove knjige "Panslavizam" 1953. godine označava prekretnicu u pristupu problematici slavenskog svijeta u cjelini od strane zapadnih povjesničara. Do tada su se mnogi zadovoljavali površnim razumijevanjem bez ulaska u srž problema. Hans Kohn, rođen u Pragu i provevši mnogo godina u Rusiji, posjedovao je sve potrebne kvalitete da prekine s tom tradicijom, posvetivši se dubokim znanjem najrazličitijim aspektima kulturnih problema slavenskog svijeta, potičući razmišljanje i daljnje proučavanje.

Intelektualni i kulturni preokret Rusa i Slavena općenito započeo je kada su odlučili zauzeti stav protiv Zapada i njegovih političkih, kulturnih, ekonomskih i društvenih problema. Slavenofili protiv Zapada. Utjecaj koji je ovaj svijet, sa svojim impozantnim industrijskim napretkom, imao na um A. Herzena bio je sjeme kasnijeg općeg razvoja, posebno u Rusiji.

Njegova knjiga "Moja prošlost i misli" pokrenula je to pitanje sa svom njegovom relevantnošću. Herzen postavlja pitanja koja muče umove u njegovoj zemlji i u mnogim drugim slavenskim zemljama. Herzen nije volio građansku demokraciju i kompromis između zakonodavne i izvršne vlasti. On je, kao i mnogi drugi zemljoposjednički, ali prosvijećeni intelektualac, bio oduševljen populističkim rješenjem, dok je zapadna buržoazija pokušavala stvoriti novi svijet legitimnosti, prisiljavajući radnike i seljake natrag na njihova radna mjesta, užasnuta trajnom i širom revolucijom.

Zato Herzen pita je li uvođenje zapadnog industrijskog znanja od strane Petra Velikog ili Kluševskog bio mudar potez kada je pokušao pomiriti prednosti otvorenog društva s ruskim društvom koje je još uvijek bilo u fazi ropstva.

"Tocqueville protiv Rousseaua, Proudhon protiv Marxa, red protiv revolucije, red u suprotnosti s anarhijom" - ovi sukobi i pitanja, kaže Raditza, nalaze se na svakoj stranici Herzenove knjige. Kojim putem bi inteligencija trebala krenuti: onim koji vodi na Zapad ili onim koji vodi natrag u Rusiju?

Slavenofili, posebno Dostojevski, odgovaraju na ova "prokleta pitanja" odbacujući Zapad. Ali taj je stav bio lakši u teoriji nego u praksi. Mnogi su patili od nostalgije za Zapadom. Neizvjesnost oko toga kojim putem slijediti podijelila je umove, uzrokujući sukobe, ratove i revolucije. Ovi su događaji pokazali tijekom posljednjih 50 godina, tvrdi Raditza, da ne postoji jedinstvena "slavenska civilizacija", kako je predstavljaju zapadni povjesničari koji traže čiste i jasne kategorije za svoje znanje.

„Politički i kulturni jaz između Poljske i Rusije, na primjer, nije promijenio svoje značenje od vremena kontroverze Mickiewicz-Puškin. Svi temeljni utjecaji zapadne Europe (od srednjovjekovnog katolicizma, preko humanizma i renesanse), koji nikada nisu stigli do Rusije, bili su živi i vitalni za Poljsku. Staro uvjerenje da je Poljska bila bedem kršćanstva ili katolicizma nije strano Poljacima, niti je strano Hrvatima u njihovim odnosima s pravoslavnim slavenskim Istokom.

Ovaj sukob - nastavlja Raditza - između Zapada i Istoka postao je tragičan dio postojanja Južnih Slavena ili Jugoslavena. Ovdje je sukob između Bizanta i Rima strastveno oživljen. Moskva nije bila u stanju integrirati različite elemente u višenacionalnu državu, a Beograd također nije bio u stanju apsorbirati različite nacionalnosti koje su činile Jugoslaviju.“

Suživot Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedonaca tijekom proteklih 50 godina otkrio je duboke kulturne razlike među njima, unatoč idealističkim snovima hrvatske inteligencije (Pribojić, Orbini, Križanić, Gaj itd.) da se slavensko jedinstvo može postići od Urala do Jadrana. "Nacionalistička mladež" početkom ovog stoljeća, pod utjecajem T. Masaryka i upoznata s ruskim populističkim idejama, pridonijela je stvaranju Jugoslavije, ali nasilje u životu nove države između dva svjetska rata i građanski rat tijekom potonjeg razbili su taj romantični san.

Jugoslavenski marksisti tijekom posljednjeg rata nastojali su oživjeti stari san, ali stvarnost se pokazala jačom. Njihova politika podjele Jugoslavije na šest republika nije riješila problem tradicionalne kulturne podjele. Vlast je ostala u srpskim rukama, namećući "demokratski centralizam" koji je prisilio čak i Miroslava Krležu, najistaknutijeg marksističkog mislioca i pisca u Jugoslaviji, da prizna da su Hrvati u prošlom stoljeću podnijeli velike žrtve zarad jedinstva sa Srbima i Slovencima, ali potonji nisu prihvatili takvu ideju.

Poput ilirskog pokreta prošlog stoljeća, i marksistički pokušaj prošao je kroz krizu ideje jedinstva, sada tražeći nešto poput suživota ili zajedničkog tržišta. Srpski povjesničari počinju prepoznavati krivnju srpske politike za neuspjeh monarhijske Jugoslavije (1918.-1941.). Prema Vasi Čubriloviću, Garašaninovo Načertanije nije bio program za ujedinjenje Južnih Slavena već za formiranje Velike Srbije u bizantskoj tradiciji.

Nikola Pašić prihvatio je ovu ideju kada je imao posla s Hrvatima (Trumbić i Supilo) tijekom Prvog svjetskog rata kako bi formirali zajedničku državu. Ovu velikosrpsku ideju provodili su on, kralj Aleksandar i sve jugoslavenske vlade u kojima su dominirali Srbi. Hrvati su zagovarali širu, jugoslavenskiju ideju, dok su Srbi, pod krinkom jugoslavenstva, nametali srpsku politiku u njezinom najužem smislu.

„Zato je“, kaže Raditza, „predratna Jugoslavija morala propasti, jer se uži koncept Srbije i širi koncept Jugoslavije nisu mogli pomiriti. Sadašnja kriza komunističke Jugoslavije duboko je analogna onoj iz prethodne. 'Hegemonija Beograda' ometa sve pokušaje politike 'jedinstva i bratstva'.“ Slovenci, Hrvati i Makedonci vode stalnu borbu protiv te hegemonije. Slovenci, najrazvijeniji dio zemlje, postigli su 'gotovo potpunu neovisnost'." Čak i E. Kardelj, slovenski marksistički teoretičar, priznaje da lenjinistički koncept višenacionalne države nije ostvaren, a to je ono što muči današnju Jugoslaviju.

Kohn, kaže Raditza, jasno je vidio unutarnje proturječnosti slavenskog svijeta, a stvarnost života Južnih Slavena opravdava njegov strah za njihovu budućnost. Nacionalizam je postigao status prividne trajnosti u svijetu i trajat će još dugo, suprotno antinacionalističkim i marksističkim stavovima s početka ovog stoljeća. Mazzini i Herzen pogriješili su kada su vjerovali da će pravo na samoodređenje jamčiti mir u južnoj i istočnoj Europi i Aziji.

Unatoč oštrim kritikama ovog prava, posebno od strane G. Ferrera, povijest ide dalje. Stari svijet stagnira. Mora se izgraditi novi. Raditza je uvjeren da će slavenski narodi pomiriti tradicionalnu slobodu Zapada sa socijalnom pravdom koju zagovaraju nove marksističke generacije. Poljska i hrvatska marksistička revizija, "brak između političke slobode i socijalne pravde, mogle bi doprinijeti rješavanju slavenskih poteškoća i poteškoća ostatka svijeta". Zaključujući svoj članak, Raditza se poziva na Đilasove riječi, koje ponavljaju ideju "svijeta... koji ne briše, već okuplja i izražava raznolikosti i individualnosti svih naroda".

Naš je dojam da se Raditza pokušava približiti gledištu i stvarnosti koju su usvojili i iskusili odnosi između Hrvata, Slovenaca i Makedonaca, umjesto da izrazi autentično gledište naše emigracije, koja čvrsto brani pravo na samoodređenje za sve, a posebno za hrvatski narod.

Zaključak članka, citirajući Đilasa, lako zbunjuje neupućenog čitatelja. Crnogorac Đilas nikada nije dao nikakav dokaz da bi priznao pravo na samoodređenje hrvatskom narodu. Unatoč trenutnom ugledu u slobodnom svijetu, ovaj Crnogorac-Srbin nanio je gotovo nepopravljivu štetu hrvatskom narodu, a da nije pokazao ni jedan znak dobre volje da je popravi.

F. Nevistic

JOSIP TORBARINA: Raymond Kunić i Alfieri: Rimska književna i umjetnička diverzija krajem 18. stoljeća; otisak iz 107. sveska Storia e Letteratura, Raccolta di studi e testi, Rim 1966., str. 11-41.

U ovoj studiji, Josip Torbarina, profesor engleske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu (Hrvatska), osvjetljava odnos između poznatog hrvatskog humanista Raymonda Kunića i talijanskog dramatičara s kraja 18. stoljeća, Vittorija Alfierija.

Raymond Kunic (Cunich na talijanskom, Cunichius na latinskom) smatran je jednim od najboljih latinista koji su živjeli i radili u Italiji krajem 18. stoljeća. Kunic je rođen 1719. u Dubrovniku (Ragusa) i rano se školovao na isusovačkom kolegiju u svom rodnom gradu. Zatim je otišao u Rim gdje je jedan od njegovih pokrovitelja bio slavni J. R. Bošković, njegov sunarodnjak i otac atomske teorije.

Zapravo, mala kolonija slavnih Hrvata iz Dalmacije živjela je u Rimu, značajno doprinoseći napretku književnosti i znanosti u Italiji. Carducci govori o "značajnoj koloniji dalmatinskih isusovaca, znanstvenika i latinista" i s dozom ironije dodaje da "nisu marili za to što su Hrvati". Među ostalima, spominje Boškovića, Kunića, Benedetta Staya (filozofa koji je preveo filozofije Descartesa i Newtona na latinski jezik), te Bernarda Zamanju, koji je preveo Odiseju na latinski, kao i Hesioda i Teokrita, bio je član Rimske akademije u Arkadiji (Academia degli Arcadi) i pisao poslanice, elegije, epigrame i dvije didaktičke pjesme.

Kunić je preveo Homerovu Ilijadu, Teokritove Idile i nekoliko pjesama iz Latinske antologije na latinski. Također je ostavio za sobom značajnu zbirku epigrama sastavljenih na elegantnom latinskom jeziku, posvećenih najuglednijim umjetnicima, glazbenicima, znanstvenicima i piscima koji su tih godina prošli kroz Rim i došli u kontakt s Kunićem. Nekoliko epigrama bilo je posvećeno Vittoriju Alfieriju, glavnoj temi Torbarininog sadašnjeg rada.

Kunić je čak posvetio trinaest epigrama Antonu Raphaelu Mengsu, istaknutom njemačkom slikaru koji je uglavnom živio u Rimu. Vjerojatno je tamo upoznao i Goethea te se sprijateljio s engleskim pjesnikom Ellisom Josephom Knightom, koji je parafrazirao pjesmu hrvatskog pjesnika Ignacija Đurđevića-Giorgija (1675.-1737.) na engleskom jeziku. Sastavio je neke epigrame u slavu pisca Antonija Canove, a druge skladatelja Domenica Cimarose.

Za samog Kunica, zaključuje Torbarina, ovi su epigrami bili književna razonoda, "verse de société". Kao takvi, imaju određenu književnu i povijesnu vrijednost utoliko što bacaju zanimljivo svjetlo na život i kulturu Rima u 18. stoljeću i daju nam uvid u Alfierija i njegov boravak u Rimu između svibnja 1781. i svibnja 1783.

B.K.

GEORGE J. PRPIC: "Istočna Europa i svjetski komunizam - Selektivna komentirana bibliografija na engleskom jeziku", Cleveland 1966., str. (III) 147 (ur. Institut za sovjetske i istočnoeuropske studije, Sveučilište John Carroll).}

Iako autor ove odabrane bibliografije, popraćene bilješkama o "Istočnoj Europi i svjetskom komunizmu", opisuje svoj rad kao "skromnu bibliografiju" namijenjenu studentima poslijediplomskog studija koji su završili tečaj iz ove discipline, oni koji su zainteresirani za probleme Istočne Europe, sada pod komunističkim režimima, moraju prepoznati da je u praktičnoj primjeni odabir i ograničenje ove bibliografije njezina najveća prednost.

Čemu služi opsežna bibliografija koja sadrži tisuće i tisuće radova, bilješki i članaka o raznim problemima ako su, zbog velikog broja časopisa i publikacija, nedostupni većini zainteresiranih strana? Stoga se čini da se autor ograničio na knjige, navodeći samo dvadeset i dvije novine s potrebnim bibliografskim informacijama. Što se tiče članaka, autor citira publikaciju "Svjetski komunizam: Odabrana komentirana bibliografija", koju je pripremila Zakonodavna referentna služba, Kongresna knjižnica, Washington, D.C.: Tiskarna američke vlade, 1964., str. 394, koji obuhvaća materijal do rujna 1963.

Naša pozornost prvo se usmjerava na bibliografiju koja se odnosi na Jugoslaviju (str. 130-140), i monarhističku i komunističku, te na bibliografiju koja se odnosi na nacionalnosti unutar Jugoslavije: Hrvatsku, Crnu Goru, Srbiju i Sloveniju. Kao i u drugim poglavljima, autor također daje bilješke i komentare o određenim djelima i piscima u vezi s njihovom orijentacijom, istinitošću i objektivnošću.

Poglavlje o bibliografiji nacionalnosti u Jugoslaviji sadrži 51 autora, od kojih se 27 (uključujući dva simpozija) odnosi na Hrvatsku, četiri na Crnu Goru (Đilas je predstavljen s četiri djela), dvanaest na Srbiju (od kojih su dvojica Srbi ili su srpske nacionalnosti) i osam na Sloveniju (samo jedan nije Slovenac ili nije slovenskog podrijetla). Poglavlje o Hrvatskoj sadrži djela Theodorea Benkovića (Tragedija jedne nacije), Georgea W. Cesaricha (Hrvatska i Srbija: Zašto je njihovo mirno razdvajanje europska nužnost), Zvane Crnje (Kulturna povijest Hrvatske), Josipa Hećimovića (U Titovim marševima smrti i logorima za istrebljenje), Ilije Jukića (Tito između Istoka i Zapada), Stjepana Hefera (Hrvatska borba za slobodu i neovisnost), Ante Kadića (Hrvatska čitanka s vokabularom; Suvremena hrvatska književnost), Vladka Mačeka (U borbi za slobodu), Bazila i Stevena Pandžića (Pregled hrvatske povijesti), Johna I. Pintara (Četiri godine u Titovom paklu) i Francisa R. Prevedena (Povijest hrvatskog naroda, dva sveska), što dokazuje da je ova bibliografija potpuna i da je urađena sasvim ozbiljno.

M.B.

DR. STANKO VUJICA: "Hrvatska borba za neovisnost", izdanje Hrvatskog narodnog vijeća u egzilu (PO Box 152 Midtown Station, New York), New York, 1965., str. 4-18.

Iako je ova brošura namijenjena Sjevernoamerikancima, zagovornicima nacionalnog samoodređenja i antikolonijalizma, te joj je svrha sažeto predstaviti situaciju hrvatskog naroda u Jugoslaviji i tako skrenuti pozornost velike sjevernoameričke nacije na nepravde koje vape za ispravkom, ove će stranice bolje od bilo koje enciklopedije poslužiti onima koji žele steći koncizno razumijevanje biti hrvatskog problema ili unutarnjih slabosti i predratne monarhijske Jugoslavije i sadašnje komunističke.

Profesor dr. S. Vujica navodi da je Hrvatska, do 1918. godine, uspjela održati pravni status suverene nacije s vlastitim Saborom u Zagrebu i sa širokom političkom i upravnom autonomijom. Iako je Hrvatska jedna od najstarijih europskih nacija, danas je uglavnom zanemarena i potisnuta na marginu.

Nakon kratkog pregleda hrvatske povijesti do stvaranja Jugoslavije 1918. godine, autor se u nekoliko sažetih naslova bavi složenošću hrvatsko-srpskih odnosa: Monarhijska Jugoslavija bila je de facto Velika Srbija; Jugoslavija se raspala; Hrvati proglašavaju svoju neovisnu državu; Srpski komunistički gerilci (četnici) i komunisti napadaju Hrvatsku; Hrvati gube svoju neovisnost; Jugoslavija je uzrok srpsko-hrvatske tragedije; Kome treba Jugoslavija?; Navodne prednosti Jugoslavije; Je li Tito riješio nacionalni problem Jugoslavije?; Mirno razdvajanje Srbije i Hrvatske je neophodno.

U ovom posljednjem naslovu autor tvrdi da je mirno razdvajanje Hrvatske i Srbije korisno ne samo za Hrvate i Srbe, već i za trajni mir u ovom dijelu svijeta. Problem povlačenja granica između dva naroda izuzetno je težak, ali ne i nepremostiv. Bitno je da se oba naroda pridržavaju načela mirnog rješavanja teritorijalnih sporova.

Ako sporazum nije održiv, ostaju druga mirna sredstva: plebiscit ili arbitraža Ujedinjenih naroda ili nekog drugog međunarodnog tijela. Alternativa mirnom razdvajanju su neprestane borbe, međusobna optuživanja, gomilanje mržnje i ogorčenosti i, pri prvoj prilici, ponavljanje tragičnih događaja iz Drugog svjetskog rata.

Srbi i Hrvati živjeli su u miru i kao dobri susjedi više od tisuću godina prije nego što su postali ljuti neprijatelji kada su bili prisiljeni živjeti pod zajedničkom vlašću. Kada postane moguće da svaki živi u svojoj nacionalnoj državi, neće biti razloga zašto ne mogu biti dobri susjedi. Nema razloga zašto se načelo samoodređenja ne bi trebalo primjenjivati i na Hrvate i ostale porobljene narode Europe.

M. B.