STUDIA CROATICA

Godina V, Buenos Aires, 1964., br. 14-15

SADRŽAJ

• Ivo Lendić - Ivo Bogdan: Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice

• Angel Belić: Dr. Vladko Maček

• Bogdan Radica: John F. Kennedy

• Willelmus Meinzl: O vremenu..., o moresu

• Marko Japundžić: Hrvatska glagoljica

• Stjepan Ratković: Spor Peking-Moskva: Je li isključivo ideološki?

• Pedro Vukota: Albanija u komunističkim kontroverzama

• Jure Petričević: Hrvatska i totalna kriza Jugoslavije

• Anton Knežević: Mesijanizam i rusko-sovjetska misija u svijetu

• Gojko Borić: Uzdeni Pegaz

Dokumenti

• Napomena jugoslavenske komunističke vlade katoličkom episkopatu u vezi s prognanim svećenicima

Recenzije knjiga

• Ministarstvo za prognanike, izbjeglice i žrtve rata: Izbjeglička država Nijemaca u Jugoslaviji

• Dokumenti o njemačkoj vanjskoj politici 1918.–1945.

• J. B. Hoptner: Jugoslavija u krizi - 1934.–1941.

• Dr. Milan Stojadinović: Ni rat ni pakt

• Ludvig Vrtačić: Uvod u jugoslavenski marksizam-lenjinizam

• Hrvatska akademija za američke studije: Časopis za kroatistiku, sv. II

Ivo Lendić - Ivo Bogdan: Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice

„Tijelo Kristovo se još uvijek moralno i tlačiteljski razapinje u mnogim dijelovima svijeta. Crkva šutnje je ujedno i Crkva patnje, Crkva strpljenja, a na nekim mjestima i Crkva začepljenih usta... Ova situacija je nepravedna i sramotna, kako za one koji pate, tako i za one koji je uzrokuju, čak i kada se predstavlja kao pravno licemjerje.“

Papa Pavao VI.

(Križni put, Veliki petak, 1964., u rimskom Koloseumu)

VIJESTI O SKORO ZAVRŠETKU „MODUSA VIVENDIJA“

Koristeći nuždu kao vrlinu, i Sovjetski Savez i komunističke vlade zemalja Srednje i Istočne Europe nastoje uvjeriti mišljenje slobodnog svijeta, a donekle i vlastitih podanika, da su ublažile svoj borbeni stav prema religiji općenito i Katoličkoj crkvi posebno. Drugim riječima, u svojoj vanjskoj politici teže efektima, a na lokalnoj razini pokušavaju postići kompromisom s Crkvom ono što nisu uspjeli postići brutalnim progonom: slabljenje vjerničkog otpora komunističkim režimima.

Komunističke vlasti u Jugoslaviji sada djeluju na isti način, gdje je vjerski progon bio prvenstveno usmjeren protiv hrvatskih i slovenskih katolika. Beograd već nekoliko godina najavljuje promjenu svoje službene politike prema Katoličkoj crkvi, koja je do tada bila žestoko progonjena. Nadalje, neslužbenim kanalima kruže vijesti o skorom sklapanju modusa vivendija između Jugoslavije i Vatikana i ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa.[1] Slična izvješća pojavila su se i tijekom ove godine, a prošlog ožujka ih je čak potvrdila i katolička novinska agencija Kipa.

Čini se da ovaj put postoji čvršća osnova, budući da je - prema suradniku pariškog lista La Croix - Beograd upozorio da neće moći ponovno uspostaviti diplomatske odnose s Vatikanom ako se prethodno ne poboljšaju uvjeti za Katoličku crkvu u Jugoslaviji.[2] U istom komentaru navodi se da je jugoslavenska vlada prvi put povoljno reagirala na jedan od memoranduma katoličkog episkopata.

To se odnosi na memorandum od 9. listopada 1960. u kojem su biskupi, kao i u nekoliko prethodnih dokumenata, izjavili svoju spremnost prihvatiti postojeći pravni poredak pod uvjetom da se poštuju i vjerno primjenjuju zakoni koji se odnose na slobodu vjernika i Crkve. U tom dokumentu naveli su cijeli niz kršenja postojećih propisa i temeljnih ljudskih sloboda od strane komunističkog režima.[3]

Spomenuti suradnik La Croixa ne gaji iluzije u pogledu situacije Katoličke crkve u Jugoslaviji. „Činjenica je“, navodi u drugom članku, „da je sve što mi na Zapadu shvaćamo kao Katoličku akciju nemoguće, da ateizam prožima sve obvezne školske i obrazovne aktivnosti za sve mlade ljude i da je vjerniku teško deklarirati se kao takav čim zauzme poziciju u političkoj i društvenoj organizaciji zemlje“ [4].

Međutim, na temelju konkretnih činjenica moglo bi se zaključiti da herojski otpor katolika nije bio uzaludan, budući da se jugoslavenska komunistička vlada, s obzirom na neuspjeh svojih progoniteljskih mjera protiv vjernika, uvjerila da je potrebno postići neku vrstu mirnog suživota s Katoličkom crkvom. Doista, komunisti pokušavaju svoj poraz prikazati kao zaslugu, kao neku vrstu liberalizacije.

Međutim, danas su u Jugoslaviji prestali fizički napadi, uhićenja, zatvaranja i zlostavljanje biskupa (prije su mostarskom biskupu slomljene noge, ljubljanski ordinarij je poliven naftom i zapaljen), a prestale su i žestoke kampanje protiv Svete Stolice[5].

Prazna mjesta popunjavaju se bez većih poteškoća. Nakon mnogo godina, biskupi su mogli putovati u Rim ad limina. Svi biskupi dobili su dopuštenje za sudjelovanje na Drugom vatikanskom koncilu, što je u suprotnosti sa zabranom pokojnog kardinala Louisa Stepinca da sudjeluje u konklavi nakon smrti Pija XII. Iako uz velike prepreke, nekoliko seminara funkcionira.[6] Nadalje, dva sjemeništa koja su prije mnogo godina zatvorena "pravnim licemjerjem" - to jest, izmišljanjem suđenja i izricanjem strogih kazni protiv njihovih ravnatelja - mogla su se ponovno otvoriti bez povrata imovine i zgrada.

Svećenička zvanja premašuju ona iz predratnog razdoblja, iako se podmuklo pokušavaju odvratiti sjemeništarce od njihove odluke, posebno tijekom vojne službe koju moraju obaviti prije zaređenja. Oni koji teže svećeništvu ili redovničkom redu moraju sudjelovati u "dobrovoljnom" radu s mladima pod uvjetima promiskuiteta.[7] Iako uvjeti za crkveni apostolat nisu prisutni, niti je vjerojatno da postoji dobra volja vlasti da Crkvi jamče i minimum slobode, L'Osservatore Romano je u članku primijetio da bi biskupi i kler mogli poduzeti različite inicijative u vezi s Drugim vatikanskim koncilom [8].

Tako je u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, od 17. do 20. veljače održan međubiskupijski liturgijsko-pastoralni kongres, kojem je prisustvovalo nekoliko biskupa i stotine klerika iz cijele zemlje. Hrvatski metropolita, nadbiskup Franjo Šeper, predsjednik Biskupskih konferencija Jugoslavije, pokrenuo je dvotjednik Glas Koncila (Glas Koncila), koji je brzo dosegao nakladu od 50.000 primjeraka. Spomenuti dopisnik naglašava da su ove novine, zbog svog ekumenskog duha, naišle na povoljan prijem čak i među pravoslavcima.

Tisak slobodnog svijeta s interesom je izvijestio o vijesti da je jugoslavenski veleposlanik u Italiji, Ivo Vejvoda, odlikovan od strane Vatikana. G. Vejvoda osobno je upoznao papu Ivana XXIII. kada je primio Bazanovu nagradu za doprinos svjetskom miru. Vejvoda je također bio prisutan kao predstavnik beogradske vlade na sprovodu Ivana XXIII. i na krunidbi pape Pavla VI.

U vezi s tim događajima, iz Beograda su kružile vijesti da veleposlanik Vejvoda, po nalogu svoje vlade, pregovara o modus vivendiju sa Svetom Stolicom i da se pregovori odvijaju u prijateljskoj atmosferi.[9] Isti izvori izvijestili su da bi diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije, koje je Beograd prekinuo 1952. godine, uskoro mogli biti normalizirani, ali Vatikan je odbio komentirati te glasine.[10]

Međutim, katolički tisak tvrdi "da se već može reći da su uspostavljeni novi odnosi, što nam omogućuje da očekujemo daljnji napredak, iako ti odnosi za sada nisu poprimili diplomatski i pravni oblik" [11].

Iskustva, kako s monarhijskom Jugoslavijom između dva svjetska rata u području odnosa Beograda i Vatikana, tako i s komunističkim režimom koji je, bez opravdanja i iz vlastite inicijative, prekinuo sve veze sa Svetom Stolicom nakon uzdizanja nadbiskupa Stepinca za kardinala, unatoč svemu ne opravdavaju optimizam da će se "u bliskoj budućnosti" postići sporazum između jugoslavenske komunističke vlade i Svete Stolice, usmjeren na ozbiljno osiguranje slobode Katoličke crkve.

Međutim, s obzirom na sporazum između Svete Stolice i mađarske komunističke vlade od 15. rujna ove godine - prvi dokument te vrste - i praksu Vatikana da ne postavlja nepremostive prepreke diplomatskim odnosima s međunarodno priznatom vladom, ne treba isključiti mogućnost sličnih aranžmana s komunističkom Jugoslavijom. Nadalje, imajući na umu poznati stav Ivana XXIII., kojeg je slijedio Pavao VI., da Crkva mora prihvatiti dijalog čak i s komunističkim vladama sve dok postoji i najmanja nada u očuvanje temeljnih prava čovjeka i vjernika, inzistiranje Beograda na postizanju neke vrste razumijevanja s Vatikanom ne treba odmah odbaciti. Pavao VI., u svojoj prvoj enciklici Ecclesiam Suam, zadržao je potrebu za dijalogom, iako je osudio "sustave koji se često poistovjećuju s ekonomskim, društvenim i političkim režimima, a među njima posebno ateistički komunizam"...

"Hipoteza o dijalogu postaje izuzetno teška u takvim uvjetima, ako ne i nemoguća, iako još uvijek ne gajimo nikakvo unaprijed zamišljeno isključivanje onih koji ispovijedaju takve sustave i pridržavaju se tih režima. Za one koji ljube istinu, rasprava je uvijek moguća."

Naravno, vjerski progon u komunističkim zemljama uvijek su pratile lažne optužbe i ozbiljna kršenja istine. Nadalje, pokušavalo se prikriti nasilje koje je predstavljalo potpuno nijekanje pravde i zakonitosti, čak i onih koje je počinio komunistički režim. Žalosna suđenja protiv biskupa, svećenika i vjernika bila su orkestrirana na takav način da su optužbe i presude uvijek sadržavale, u većoj ili manjoj mjeri, "pravno licemjerje".

Stoga Pavao VI., iako naglašava da Crkva, u načelu, želi dijalog, također naglašava: „Ali prepreke moralne prirode uvelike povećavaju poteškoće zbog nedostatka dovoljne slobode prosuđivanja i djelovanja te dijalektičke zlouporabe jezika, koja nije precizno usmjerena na traženje i izražavanje objektivne istine, već je stavljena u službu unaprijed zamišljenih utilitarnih ciljeva.

Zato dijalog ostaje nijem. Crkva šutnje, na primjer, ostaje nijema, govoreći samo kroz svoju patnju potlačenog i degradiranog društva, gdje prava duha gaze oni koji određuju njegovu sudbinu. Čak i ako bi naš diskurs započeo u takvom stanju stvari, kako bi mogao ponuditi dijalog dok je sveden na glas koji vapi u pustinji? Šutnja, vapaj (žrtava progona), strpljenje i uvijek ljubav su, u takvom slučaju, svjedočanstvo koje Crkva još uvijek može dati danas i koje čak ni smrt ne može ugušiti.“

Katolička Crkva, uzimajući u obzir evoluciju svijeta, izjavila se u korist dijaloga i sa svoje strane nastoji stvoriti povoljnu klimu, tvrdeći da Crkva nije i ne može biti eksponent određenih ekonomskih i političkih interesa - to jest, suprotno od onoga što komunisti inzistiraju pripisivati Crkvi, optužujući je, a posebno Svetu Stolicu, da je instrument, pa čak i poticatelj navodne "kapitalističke i imperijalističke agresije".

Očito je da će Sveta Stolica učiniti sve što je moguće kako bi ispunila svoju apostolsku misiju u komunističkim zemljama. Nadalje, kada su u pitanju politički odnosi, odnosno veze na međunarodnoj razini, to ne znači da je situacija Katoličke Crkve zadovoljavajuća u dotičnoj zemlji.

Nakon posljednjeg svjetskog rata, Vatikan je odmah uspostavio diplomatske odnose s nekoliko komunističkih vlada, a također i s Jugoslavijom. U svakom slučaju, inicijativa je došla od dotičnih vlada. Vatikansko državno tajništvo, želeći izbjeći prijekor i miješanje u unutarnje stvari drugih država, nije protiv ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa s međunarodno priznatim vladama ako to uporno zatraže.

Isto tako, ne poduzima inicijativu za prekid uspostavljenih odnosa, čak ni pod kaznom "ogromnog poniženja i patnje". Crkva ne želi napustiti područje apostolata dok postoje važni vjerski i ljudski razlozi koje treba zaštititi i čuvati.[12]

PODUDARNE PODJELE U RELIGIOZNIM, KULTURNIM I POLITIČKO-NACIONALNIM PODRUČJIMA

U konkretnom slučaju odnosa Crkve i države u Jugoslaviji, predmet ovog rada, prošli otvoreni progon i sadašnji prikriveni progon Crkve, možda više nego u bilo kojoj drugoj zemlji, karakteriziralo je pravno licemjerje i nedostatak dobre volje u utvrđivanju i poštivanju objektivne istine. Biskupi, svećenici, vjernici i sama Sveta Stolica bili su mete ovih podmuklih optužbi, koje su ponekad stvarale neugodnu zbrku u slobodnom svijetu. Čak i sada, određeni progresivni krugovi trpe utjecaj cijelog niza nesporazuma i zbrki, koje je namjerno stvorio i održavao jugoslavenski komunistički režim.

Ovo unaprijed smišljeno iskrivljavanje i krivo predstavljanje istine kulminiralo je "najžalosnijim suđenjem" (riječima Pija XII.) protiv nadbiskupa Stepinca i donekle je odjeknulo zbog nedostatka razumijevanja složenih vjerskih, kulturnih i nacionalnih pitanja u višenacionalnoj državi poput Jugoslavije, zemlji heterogenoj u svojim nacionalnim, vjerskim i kulturnim dimenzijama.

Plinio Correa de Oliveira, u svojoj spomenutoj i mnogo raspravljanoj studiji o slobodi Crkve u komunističkoj državi, s pravom ističe da se problem javlja drugačije u tri tipična slučaja: Sovjetski Savez, Poljska i Jugoslavija, te predstavlja - možda radi kratkoće - samo dio istine. "U Rusiji", kaže on, "kao što je dobro poznato, religija s najvećim brojem sljedbenika je raskolnička grčka pravoslavna vjera. U Poljskoj je to katolička religija (od kojih većina pripada latinskom obredu). A u Jugoslaviji su obje brojne" [13].

Međutim, Jugoslavija nije heterogena samo u vjerskom smislu (uz katolike i pravoslavce, postoji i muslimansko stanovništvo od oko 10%), već i nacionalno i kulturno.

Religijska podjela na turbulentnom Balkanu, gdje je razlikovanje između nacionalnosti i religije ponekad nemoguće, od najveće je važnosti. Ona podrazumijeva značajne kulturne i političke razlike. Doista, u našem slučaju, ključna konfesionalna podjela podudara se s geografskim, kulturnim i nacionalnim podjelama, što dodatno pogoršava političke odnose.

To je tim više istinito s obzirom na to da u Jugoslaviji - tipičnom primjeru višenacionalne države, bilo monarhijske ili komunističke - Srbija, koja obuhvaća jedva četvrtinu teritorija i stanovništva, drži vlast. Budući da je Srbija isključivo pravoslavna, njezina nacionalna tradicija može se definirati kao Crkva-Nacija, te kao takva nije prikladna za vodeću ulogu u državi podijeljenoj između nacionalnih i vjerskih razmatranja. Stoga se u obje Jugoslavije, prije i poslije posljednjeg svjetskog rata, nacionalna i vjerska diskriminacija prakticirala na štetu katolika, odnosno Hrvata i Slovenaca.

Strani promatrači, s malo poznavanja kulturne i političke stvarnosti Jugoslavije, stvorene nakon Prvog svjetskog rata nakon raspada Habsburškog Carstva, ne mogu u potpunosti razumjeti ili cijeniti značenje diskriminacije Katoličke crkve, niti dublje razloge za određene podudarnosti između nacionalnih i vjerskih sukoba.

Kako bismo bolje razumjeli temu o kojoj se raspravlja, ukratko ćemo skrenuti s teme, ocrtavajući složene probleme zemlje koja se zbog svojih unutarnjih proturječnosti urušila poput kule od karata u travnju 1941., a obnovljena je 1945. u interesu komunističkih osvajača, koji su nastojali proširiti sovjetsko carstvo europskih satelita do Jadrana i granica Italije.

Bez previše dubokog zalaska u povijest, trebamo samo naglasiti da je 1929. godine uspostavljena kraljevska diktatura, koju je podržavao srpski militarizam, pod izlikom očuvanja državnog jedinstva. Do tada se Jugoslavija nazivala "Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", što je značilo da je bila složena država i u nacionalnom i u političkom smislu. Diktatura kralja Aleksandra proglasila je dogmu jedinstva, ne samo kao države već i kao nacije.

Prema toj teoriji, Srbi, Hrvati i Slovenci nisu bili narodi u etničkom i političkom smislu, već samo "plemena" jednog naroda, ujedinjena stoljećima pod srpskom vlašću, slično kao Italija pod Pijemontom i Njemačka pod pruskim utjecajem. Dekretom je naziv države promijenjen u Jugoslavija, što znači zemlja naroda južne Europe koji pripadaju slavenskoj jezičnoj skupini. Jugoslavenska nacionalnost u etničkom smislu ne postoji, iz jednostavnog razloga što ne postoji jedinstvena jugoslavenska nacionalna kultura, već srpska, hrvatska, slovenska i makedonska nacionalna kultura. Stoga usporedbe s Italijom i Njemačkom, nacionalno homogenim zemljama, nisu valjane.

Komunistički režim zadržao je dekretirano ime Jugoslavija, ali je formalno priznao pet nacionalnosti - Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru i Makedoniju - te brojne manjine, prvenstveno albansku i mađarsku. (Etnička njemačka manjina od 500.000 pripadnika, uglavnom katolika, potpuno je likvidirana, stradala je u masakrima i koncentracijskim logorima ili je protjerana i deportirana) [14].

Komunisti tvrde da su riješili nacionalni problem u federalnom obliku dijeleći zemlju prema nacionalnim kriterijima na šest "narodnih" republika, koje se od 1963. nazivaju "socijalističkim" republikama. Međutim, očito je da ga nisu riješili, s obzirom na to da je federalizam u komunističkoj državi, gdje vlada Centralni komitet stranke, strukturiran na centralistički način i kontroliran gotovo isključivo od strane Srba i Crnogoraca, mrtvo slovo na papiru [15].

Štoviše; Može se reći da su komunisti u posljednjem ratu organizirali gerilski rat, koji je poprimio karakter nacionalnog rata između Srbije i Hrvatske,[16] izvršavajući masakre nad Hrvatima i Slovencima na kraju posljednjeg rata. S navodnim ciljem pacifikacije i kasnije ekonomske eksploatacije Hrvatske i Slovenije, komunisti su nepopravljivo pogoršali nacionalne sukobe. Ako neki strani komentatori ne vide tu slabost u Jugoslaviji, unutar totalitarnog režima, to ne znači da on ne postoji.[17]

Nacionalna podjela Jugoslavije podudara se s njezinim geografskim i vjerskim podjelama. Zapadni dio, koji graniči s Austrijom i Italijom, obuhvaćao je Hrvatsku i Sloveniju, pretežno katoličke zemlje. U srednjem vijeku Hrvatska je uspostavljena kao neovisno kraljevstvo, a 1102. godine, izumiranjem nacionalne dinastije, ušla je u uniju s Ugarskom.

Od sredine 14. stoljeća do 1918. godine postala je sastavni dio Habsburškog Carstva, iako uvijek kao autonomno kraljevstvo. Religijska kultura Zapadne Crkve, kao i kod svih zapadnih naroda, predstavlja temeljni element hrvatske i slovenske kulture. S druge strane, Srbi su isključivo pravoslavni, a institucija nacionalne crkve, koja je, slijedeći bizantsku i rusku tradiciju, stavljena u službu države, a kasnije i nacionalne ideologije, vrlo je karakteristična za razvoj njihove srednjovjekovne i moderne države.

Izvorni grijeh Jugoslavije, stvorene 1918. i obnovljene 1945., jest taj što Hrvatska, koja je uživala suverene atribute pod Austro-Ugarskom dvojnom monarhijom, nije mogla ostvariti svoje pravo na samoodređenje. U nametnutoj uniji sa Srbijom, Hrvatska je degradirana na status pripojene pokrajine, dok je Srbija vršila hegemoniju do te mjere da je Jugoslavija, zapravo, bila proširena Srbija, umjesto da postane slobodna i egalitarna zajednica raznih naroda koji pripadaju istoj jezičnoj skupini.

Očito je da u takvom konglomeratu, stvorenom protiv volje njegovih konstitutivnih naroda, demokratske slobode ne mogu prevladati i da dominantna skupina nastoji nametnuti svoje kulturne i političke oblike i koncepcije. To znači da Srbija pokušava nametnuti autokraciju, ukorijenjenu u svojoj kulturnoj i političkoj tradiciji, Hrvatskoj i Sloveniji, zemljama sa zapadnom kulturnom i političkom tradicijom. Ti se kontrasti odražavaju i u njihovim odgovarajućim pismima: latinici koju koriste Hrvati i Slovenci i ćirilici koju koriste Srbi, kao i Rusi.

Budući da kulturne razlike uzrokuju političke i nacionalne razlike, razumljivo je da su se u Srbiji, od samog početka ujedinjenja s Hrvatima, učvrstile snažne antikatoličke tendencije. Univerzalna Katolička crkva bila je označena kao strana i neprijateljska prema slavenskom svijetu. Ideolozi panslavizma i jugoslavenstva, inspirirani rusko-bizantskom tradicijom, pripisivali su sve svoje neuspjehe u promicanju jugoslavenskog nacionalnog i političkog jedinstva Katoličkoj crkvi, navodnom agentu neprijateljske politike.

Nadalje, u komunističkoj Jugoslaviji Katolička crkva bila je optužena da je navodni eksponent zapadnog kapitalističkog imperijalizma. Čini se da su navodni jugoslavenski znanstvenici ravnodušni prema povijesnoj činjenici da Crkva nije podijelila narode zapadne i istočne Europe u dvije različite, često antagonističke zajednice. Naprotiv, kulturne i političke razlike između Bizanta i Rima motivirale su raskol u dotad ujedinjenoj kršćanskoj Crkvi. Slično tome, lako je vidjeti da se srpsko-hrvatski nacionalni sukob ne može pripisati Crkvi.

Umjesto toga, Katolička Crkva je u svojim ekumenskim nastojanjima naišla na značajne prepreke upravo zbog tih nacionalnih sukoba i kontrasta. Da su uvjeti bili pogodni za kulturnu i političku integraciju Hrvatske i Srbije, sama vjerska podjela ne bi bila dovoljna da spriječi stvaranje zajedničke nacionalne kulture. U Europi postoji nekoliko primjera razvoja snažnih nacionalnih kultura unatoč vjerskim podjelama (Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Mađarska). Vrijedi i suprotno. Hrvati i Slovenci su katolici, a slovenski jezik vrlo je sličan dijalektu koji se govori u glavnom gradu Hrvatske i okolnim regijama; postoji kulturna srodnost između Hrvata i Slovenaca, čak do točke rasne sličnosti. Međutim, Hrvati i Slovenci su dva različita nacionalna entiteta.

Geografski položaj Srbije i Hrvatske, dviju susjednih zemalja koje pripadaju istoj slavenskoj jezičnoj skupini, bio je presudan u formiranju njihovih različitih nacionalnih kultura. Razdjelnica između dviju zemalja nekoć je bila granica između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, između grčke i latinske sfere utjecaja, a nakon seoba naroda, između carstava Karla Velikog i Bizanta, a kasnije između Zapadne i Istočne Crkve. Ta je granica odredila povijesni, kulturni i vjerski proces integracije Hrvatske u Zapad i integracije Srbije u istočnoeuropsku kulturu.

Posljedično, razlike i napetosti između Hrvatske i Srbije, koje do 1918. nikada nisu bile pod zajedničkom vladom, mnogo su dublje od razlika i kontrasta između dva naroda unutar iste kulturne sfere, poput Hrvatske i Slovenije ili Italije i Francuske. Sve te napetosti i nekompatibilnosti koje postoje između svjetova zapadne i istočnoeuropske kulture, podrijetlo crkvenog raskola, pojavljuju se i djeluju nasilno kao suprotstavljene sile u Hrvatskoj i Srbiji.

To je tim više istinito s obzirom na to da je ovo zona susreta i sukoba civilizacija do te mjere da oba naroda održavaju visoko razvijen osjećaj zajedničke granične misije u obrani svojih kultura. To objašnjava spontano pridržavanje Hrvata zajedničkim povijesnim nastojanjima njihovih zapadno-kulturnih susjeda, posebno u obrani od raznih invazija Mongola, Osmanlija i Sovjeta, a s druge strane, odstupanje Srbije od Zapadne Crkve (prvi srpski kralj, Stjepan, primio je žezlo od pape Honorija III.), prilagođavanje istočnih kršćana Osmanskom Carstvu i kasnije ulogu Srbije kao ruskog predstavnika na Balkanu. Komunistička Jugoslavija stvorena je 1945. kao odgovor na sovjetski ekspanzionistički plan u srednjoj i istočnoj Europi. Glavni izvršitelji tog plana na Balkanu bili su srpski komunisti, uz značajnu podršku srpskih masa. Njihova je misija, u skladu s namjerama Moskve, bila uspostaviti komunistički režim ne samo u Srbiji, već i u Hrvatskoj i Sloveniji, pa čak i izvan granica Jugoslavije, u Albaniji. Crvena armija osvojila je Beograd, glavni grad Srbije, krajem 1944. i tamo postavila jugoslavensku komunističku vladu.

Međutim, prema sporazumu sa zapadnim saveznicima, nije im bilo dopušteno okupirati jadransko-mediteransku regiju Hrvatske, Slovenije i Albanije. Širenje carstva Staljinovih europskih satelita u srce Zapada, u središnjem Mediteranu, uglavnom su ostvarile srpske snage pod komunističkim zapovjedništvom. Nije ni krivnja ni zasluga srpskih komunista što se prva pukotina u monolitnom komunističkom bloku pojavila upravo u toj regiji 1948. Tito se mogao suprotstaviti Staljinu samo zato što zapadni Saveznici prethodno nisu odobrili sovjetsku okupaciju tipično zapadnih regija poput Hrvatske i Slovenije.

Činjenica da se Hrvatska protivila komunističkoj invaziji do samog kraja posljednjeg rata, odbacujući svaki kompromis, tendenciozno je tumačena kao navodno pridržavanje ideologije i politike Osovine Rim-Berlin. Pravedna hrvatska borba za ostvarenje nacionalnog samoodređenja poistovjećivala se s totalitarnim nacionalističkim pokretima koji su se pojavili između dva svjetska rata. Istina je da je hrvatski narod u tom razdoblju plebiscitom glasao za demokratski, čak i pacifistički, nacionalni pokret koji su prvo vodili Esteban Radić, a zatim Vladko Maček. Pokazalo se katastrofalnim i za Hrvate i za Srbe što se prisilno srpsko-hrvatsko jedinstvo nije moglo mirno raspustiti, zbog srpskih vladajućih krugova koji su Srbiju vidjeli kao uvećani entitet unutar Jugoslavije.

Pravno licemjerje kulminiralo je kada su komunisti u jugoslavenski ustav iz 1946. umetnuli načelo da svi narodi Jugoslavije imaju pravo na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje. Međutim, komunisti, slijedeći primjer sadašnje diktature, održavaju teoriju da su Hrvati to pravo jednom zauvijek iskoristili tijekom posljednjeg rata kada su se navodno izjasnili u korist komunističke Jugoslavije. Naprotiv, Hrvati su pružili žestok otpor komunističkoj invaziji, znajući da brane svoja politička i nacionalna prava i slobode.

Zapadne demokracije, koje su u politici moći posljednja dva svjetska rata zanemarile pravo hrvatskog naroda na samoodređenje, sada mogu, bez pribjegavanja sili, pomoći Hrvatskoj, prepuštenoj svojoj okrutnoj sudbini, otežanoj inzistiranjem na opravdavanju svog prošlog ponašanja, iako je ustav Jugoslavije bio "smion eksperiment političke kemije" zbog prisilnog spajanja različitih naroda, "njegovanog do sada od strane dvije različite civilizacije" [18]. Zbog inercije, ovaj trend je otišao toliko daleko da se komunistička tumačenja hrvatske borbe za nacionalnu slobodu prihvaćaju bez prethodne provjere.

Dakle, budući da je mala skupina, ne nalazeći drugi odgovor na nasilje, teror i gaženje nacionalnih prava od strane monarhističke, a zatim komunističke Jugoslavije, također pribjegla sili i nasilnim metodama, svaki korak poduzet u prilog hrvatskoj nacionalnoj stvari označava se kao nacionalistički ekstremizam i antidemokratsko djelovanje. Gotovo svaka europska zemlja imala je ekstremističke skupine desnice i ljevice, no nitko nije proglasio nijedan nacionalni zahtjev dotične zemlje nelegitimnim. U slučaju Hrvatske, vrijedi suprotno, iako je to bila jedina zemlja u jugoistočnoj Europi u kojoj se, između dva svjetska rata, masovni nacionalni otpor, kao što smo rekli, manifestirao kroz stranku s izrazito demokratskom, pa čak i pacifističkom orijentacijom.

Čak se i katolički tisak našao u neugodnoj situaciji kada su komunisti, tijekom zloglasnog suđenja nadbiskupu Stepincu, sve manifestacije hrvatskog patriotizma, a posebno njihovu borbu za nacionalnu neovisnost, označili kao suradnju s nacifašizmom. Istina je izašla na vidjelo tek u drugoj fazi tog suđenja, prvenstveno zahvaljujući L'Osservatore Romanu, koji je mjesecima, iz dana u dan, na naslovnici objavljivao i komentirao vijesti vezane uz postupak.

Ovdje vrijedi naglasiti da su komunisti u međuratnom razdoblju imali dijametralno suprotne stavove o nacionalnom pitanju Jugoslavije. Dok je monarhijska Jugoslavija djelovala unutar francuskog sigurnosnog sustava kao temelj Cordon Sanitairea protiv sovjetske ekspanzije, Kominterna se, na Staljinovu inicijativu, zalagala za likvidaciju Jugoslavije u skladu s nacionalnim načelima i pravom na samoodređenje.

Između ostalog, trebala bi se uspostaviti neovisna država Hrvatska. Kasnije, dolaskom na vlast nacionalsocijalističkog režima u Njemačkoj, Moskva je tražila prijateljstvo Francuske, pridružila se Ligi naroda i zalagala se za sustav kolektivne sigurnosti. U tom trenutku, komunisti su počeli mijenjati svoj stav prema Jugoslaviji kao multinacionalnoj državi i "tamnici naroda". Ovu promjenu su ostvarili unatoč kontinuiranom postojanju kraljevske diktature, koju su komunisti žestoko napadali na domaćem terenu.

Ovaj stav je djelomično modificiran na štetu jugoslavenske monarhije nakon neočekivanog pakta Ribbentrop-Molotov uoči Drugog svjetskog rata. Kao što je dobro poznato, Hitler je izvršio invaziju na Balkan u proljeće 1941., odnosno dok je ovaj pakt bio na snazi. Iako je blitzkrieg na Balkanu bio preludij kampanji protiv Rusije, koja je započela nekoliko mjeseci kasnije, hrvatski i makedonski komunisti s određenim zadovoljstvom svjedočili su raspadu Jugoslavije po nacionalnim linijama. Konstituiranje Nezavisne Države Hrvatske i uključivanje Makedonije u Bugarsku, čak i za komuniste Hrvatske i Makedonije, bilo je pravedno rješenje nacionalnog problema[19].

Ali kada je nekoliko mjeseci kasnije Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, na čelu s Titom (kojeg je sam Staljin imenovao na tu dužnost), počeo organizirati gerilski rat protiv trupa Osovine, slijedeći Staljinovu tehniku iskorištavanja nezadovoljstva i nacionalnih sukoba, komunisti su se, kako bi osigurali masovnu podršku Srba, izjasnili za obnovu Jugoslavije, koju su komunisti prethodno nazivali "zatvorom naroda". Naravno, takva Jugoslavija morala bi biti komunistička, a njezina organizacija vjerna kopija sovjetskog modela, koji je također višenacionalna država, s jednim narodom koji dominira nad drugima. Razumije se da je "zatvor naroda" kakav je Jugoslavija do tada bila, magično pretvoren u zemaljski raj, te da će svi Hrvati, Slovenci i Makedonci, nastavkom borbe za nacionalnu slobodu i protiv srpske nadmoći, biti proglašeni neprijateljima vlastitog naroda, odmetnicima, izdajnicima slavenske solidarnosti, rušiteljima "bratstva i jedinstva" južnoslavenskih naroda, "ostacima nacifašizma", "divljim zvijerima" (izraz Milovana Đilasa) koje treba nemilosrdno istrijebiti.

KATOLIČKA CRKVA I HRVATSKI PATRIOTIZAM

Naravno, ni Katolička crkva nije mogla izbjeći takvu omalovažavajuću kampanju, iz jednostavnog razloga što su tri četvrtine katolika u Jugoslaviji bili Hrvati, a dio Slovenci. U poslijeratnom razdoblju, kada je hrvatski patriotizam bio stavljen izvan zakona, a Sveta Stolica optužena za nadahnuće i promicanje zapadnog kapitalizma i imperijalizma, biti otvoreno Hrvat i katolik značilo je biti lišen svih prava.

Komunističke vlasti nemilosrdno su napadale sve svoje stvarne i potencijalne protivnike, posebno zato što su monopolizirale vlast kršeći Jaltske sporazume o pravu naroda Jugoslavije da na izborima odlučuju o obliku vlasti. Stoga su se komunisti bojali moguće intervencije zapadnih saveznika, kao što je to učinila Churchillova vlada u Grčkoj.

Važno je ovdje naglasiti da je katolički pokret u Hrvatskoj između dva svjetska rata imao snažan tisak i brojne organizacije Katoličke akcije, ali nije imao vlastitu političku organizaciju. Istina je da je na kraju Prvog svjetskog rata pokušana organizacija Kršćansko-demokratske stranke, ali uspostavom diktature kralja Aleksandra 1929. godine, Hrvati svih političkih ideologija djelovali su zajedno pod vodstvom dr. Vladka Mačeka, nasljednika Estebana Radića, koji je ubijen u Beogradskom parlamentu 1928. Tijekom Drugog svjetskog rata, jedina dopuštena politička organizacija u Hrvatskoj bile su Ustaše, Narodnooslobodilački pokret dr. Ante Pavelića.

Poznato je da su hrvatski katolički biskupi, a posebno nadbiskup Stepinac, nastojali spriječiti ili barem ublažiti ratne ekscese nacionalističkog režima i zabranili svećenstvu sudjelovanje u političkim aktivnostima.[20] Međutim, jasno su razlikovali okolnosti političke situacije od pravedne borbe hrvatskog naroda za svoju nacionalnu neovisnost i protiv komunističke invazije.

Katolički episkopat dao je značajne izjave u korist hrvatske neovisnosti, izjave koje se u Jugoslaviji prešućuju, a ako se i spominju, to je kako bi se krivotvorile i označile kao veleizdaja.

U nastavku ćemo navesti samo dva ključna dokumenta.

Prvi je Pastirsko pismo Hrvatskog katoličkog episkopata povodom Uskrsa 1945., odnosno kada je bila u tijeku komunistička invazija na Hrvatsku.

U ovom Pastirskom pismu, katolički biskupi, svjesni opasnosti s kojom će se suočiti sljedećeg dana,[21] prosvjedovali su protiv progona vjernika na područjima koja su okupirali komunisti i protiv "mora laži, izmišljotina i kleveta koje se sa svih strana i s dobro definiranim ciljevima izbacuju protiv našeg naroda". Osvrćući se na zvjerstva i okrutnosti koje su počinili komunisti i osuđujući ekscese samih katolika u borbama između Srba i komunista s jedne i Hrvata s druge strane, biskupi su nastavili:

„Hrvatski svećenici i vjernici naučili su od Crkve davati Bogu ono što je Božje, a hrvatskom narodu ono što mu pripada. Povijest svjedoči da je hrvatski narod više od tisućljeća plebiscitom nikada nije prestao proglašavati da se ne želi odreći svog prava na slobodu i neovisnost, koju svim srcem želi za druge narode.

Dakle, kada je u ovom drugom svjetskom ratu hrvatski narod mogao ostvariti svoju želju i svoje pravo uspostavljanjem Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski katolički biskupi, naravno, poštovali su volju hrvatskog naroda. Stoga nitko nema pravo optužiti građanina Države Hrvatske ili biskupe da su poštovali ovu nepokolebljivu odluku hrvatskog naroda.“ utemeljeno, štoviše, na božanskim i ljudskim zakonima"[22].}

Godinu dana kasnije, monsinjor Stepinac optužen je pred komunističkim sudom zbog obrane prava hrvatskog naroda na neovisnost. Ova optužba, kao i mnoge druge, temeljila se na namjernom miješanju prava svakog naroda na slobodu i specifičnih ratnih okolnosti pod kojima je hrvatska država obnovljena. No, Stepinac je tijekom suđenja čvrsto stajao protiv komunističkog poistovjećivanja borbe za hrvatsku neovisnost s bilo kakvom političkom ideologijom.

"Sve što sam rekao (tijekom rata) o pravu hrvatskog naroda na slobodu i neovisnost u potpunom je skladu s osnovnim načelima koje su Saveznici postavili na Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako, prema tim načelima, svaki narod ima pravo na neovisnost, zašto je onda ono uskraćeno hrvatskom narodu?

Sveta Stolica je više puta naglasila da i mali narodi i manjine imaju pravo na slobodu. Može li katolički metropolitanski nadbiskup čak i ne spomenuti ovo načelo? Ako ćemo pasti, neka padnemo ispunivši svoju dužnost. Ako vjerujete da ovo suđenje zadovoljava hrvatski narod, dajte mu priliku da izrazi svoje mišljenje." Što se mene tiče, prihvatit ću presudu. Poštovao sam i uvijek ću poštovati volju svog naroda."

Kada je tužitelj pokušao poistovjetiti njegovu obranu hrvatskih prava s kolaboracijom, nadbiskup Stepinac je odgovorio da nije persona grata Nijemcima, niti je sudjelovao u političkim aktivnostima.

"Međutim, cijeli hrvatski narod se plebiscitom izjasnio u korist Hrvatske države, i bio bih zloglasan da nisam osjetio puls hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji."

Što se tiče teme ove studije, čak ni na optuženičkoj klupi, monsinjor Stepinac nije bio izuzet od dužnosti poštovanja utvrđene vlasti, jer je prikazan kao oličenje nacionalističke nepopustljivosti i kao organizator pobune.

"Optužujete me da sam neprijatelj države i državnih vlasti. Danas priznajem vaš autoritet, ali tko je prije imao taj autoritet? Ponavljam, za mene ste predstavljali vlast samo od 8. svibnja 1945., a ne prije."

Stepinac nabraja sve akte nove vlasti kojima je Crkva lišena svojih prava, iako ih oni predstavljaju kao oslobođenje. "Takvu slobodu smatramo iluzornom i ne želimo biti robovi bez ikakvih prava: borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava u ovoj državi." Zatim je objasnio razloge zašto se Crkva mora suprotstaviti nasilnom ateističkom materijalizmu i nastavio:

"Neka nitko ne misli da želim rat. Neka sadašnje vlasti stupe u razgovore sa Svetom Stolicom. Crkva ne priznaje diktature, ali se ne protivi časnom sporazumu s bilo kim. Ali neka komunistički vođe shvate da ako će biti slobode za širenje materijalizma, onda i mi imamo pravo odgovoriti i širiti svoja načela.

Mnogi katolici su umrli i umrijet će braneći to pravo. Zaključujem: Ako postoji dobra volja, može se postići dogovor, a inicijativa pripada sadašnjim vlastima. Ni ja ni ostali članovi episkopata nismo ti koji bi trebali ući u ove temeljne pregovore. To je stvar između države i Svete Stolice.”[23]

Katolički episkopat i dalje ostaje pri istom stavu, naime, da se odnosi između Crkve i jugoslavenske države moraju riješiti sporazumom između Beograda i Vatikana. To izričito ponavlja u svom memorandumu iz rujna 1960., upućenom jugoslavenskoj vladi, kada kaže da "katolički episkopat nije kompetentan ući u odlučujuće pregovore... a još manje postići konačan sporazum o ovom problemu." Po božanskom ustavu Crkve, ovo pripada isključivo Svetoj Apostolskoj Stolici, odnosno Svetom Ocu kao vrhovnoj vidljivoj glavi Katoličke Crkve u cijelosti" [24].

KOMUNISTIČI PROTIV SVETE STOLICE I U PODRŠKU NACIONALNE CRKVE

Ovo inzistiranje na isključivom pravu Svete Stolice na pregovore objašnjava se nesigurnom situacijom Crkve u komunističkoj državi. Biskupi su, zapravo, zatvorenici i ne mogu ravnopravno pregovarati sa svojim otmičarima. Sveta Stolica, s druge strane, nalazi se u drugačijoj situaciji, iako mora imati na umu činjenicu da su biskupi praktički taoci i na milosti totalitarne komunističke diktature.

Nadalje, kada episkopat inzistira na potrebi pregovora sa Svetom Stolicom, sigurno ima na umu tešku situaciju autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Prepuštena svojoj sudbini i bez međunarodne podrške, morala je činiti kompromise s režimom koji je izazvao ogorčene reakcije njezinih sljedbenika. Kao rezultat ovog pritiska, a Među emigrantskim vjernicima Srpske pravoslavne crkve nastao je veliki raskol.

Komunistički vladari, sa svoje strane, tvrdili su da odnose između katoličkih vjernika i vlasti treba riješiti "bez uplitanja trećih strana". Beograd je u tom smislu vodio sustavnu kampanju protiv Vatikana, posebno početkom 1953., nakon prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom. U toj kampanji, i tisak i službeni dokumenti, poput ministarskih izvješća Skupštini (parlamentu), naglašavali su da su odnosi s Pravoslavnom crkvom u komunističkoj Jugoslaviji normalizirani, dok su katolici stvarali prepreke iz političkih razloga, jer je Vatikan, a posljedično i katolički episkopat, služio stranim interesima i međunarodnoj reakciji. Otuda diskriminacija katolika, baš kao i u monarhijskoj Jugoslaviji.

Nema sumnje da su i Ruska i Srpska crkva uvelike patile pod komunističkim režimom. Niti je moglo biti drugačije, sve dok su komunisti načelno djelovali kao neprijatelji svake religije. Ipak, s vremenom su se u Rusiji razvili neobični oblici suživota pravoslavlja i komunizma. Posebno tijekom rata, crkveni krugovi žestoko su se protivili invaziji Trećeg Reicha, a nakon... rata, sudjelovali su u bučnim sovjetskim kampanjama za mir, često optužujući Svetu Stolicu da navodno služi zapadnom imperijalizmu i kapitalizmu.

Ova neobična simbioza, utemeljena na stoljetnoj cezaropapističkoj tradiciji, pronašla je svoj najpuniji izraz u likvidaciji unijata u dijelu Ukrajine koji je prije pripadao Poljskoj, u Transilvaniji i Rusi. Katolici su bili progonjeni ne samo iz ideoloških razloga već i zato što su smatrani opasnima za nacionalne interese u pretežno pravoslavnim zemljama. Nacionalna Crkva bila je favorizirana nad katoličkim univerzalizmom.

Vladari i monarhijske i komunističke Jugoslavije smatrali su, i nastavljaju smatrati, Katoličku crkvu, zbog njezina univerzalnog karaktera, institucijom koja djeluje kao faktor dezintegracije u ovoj multinacionalnoj i kulturno heterogenoj državi, pa čak i kao inspiracija za hrvatski nacionalizam i separatizam. Nasuprot tome, pravoslavlje se smatra faktorom državne kohezije. Doista, s obzirom na hegemonijski položaj Srbije i u monarhijskoj i u komunističkoj Jugoslaviji, Srbi čine etnički element na kojem se temelji politika jugoslavenskog ujedinjenja, ali u svojstvu uvećane Srbije.

Kao što je prethodno navedeno, čak su i komunisti između dva svjetska rata tvrdili da je ta hegemonija bila izvorni grijeh Jugoslavije i glavni uzrok njezina brzog poraza i raspada, prema nacionalnim kriterijima, u travnju 1941.

Dok su Makedonci, nakon rata, mogli računati na bugarsku zaštitu i blagonaklonost Moskve, čak su dobili i Makedonsku pravoslavnu metropolu, hrvatski katolici bili su okrutno progonjeni, ne samo kao protivnici komunističkog ekspanzionizma, već i jugoslavenskog ujedinjenja, odnosno kao borci za hrvatsku nacionalnu neovisnost.

Koincidirajući sa strašnim odmazdama protiv Hrvata, uključujući masakre,[25] započeo je progon Katoličke crkve, jer je navodno služila antidemokratskim i antisavezničkim akcijama. U stvarnosti, Crkva je samo suosjećala s borbom Hrvata za nacionalnu neovisnost, a istini za demokraciju i Zapad. Dokazana je činjenica da u višenacionalnoj državi poput Jugoslavije, održavanoj silom, ne može biti nacionalnih ili demokratskih sloboda.

Bolno je što su pravoslavni Srbi - koji uglavnom nisu komunisti - podržavali komuniste. Kao što je dobro poznato, prvi gerilski pokret u Jugoslaviji bio je čisto srpsko-nacionalistički, predvođen generalom Mihailovićem. Budući da je bio usmjeren protiv Hrvata i drugih protivnika srpske hegemonije, ovi gerilci sukobili su se ne samo s većinom stanovništva današnje Jugoslavije, već i s interesima zapadnih saveznika, koji su zahtijevali da se bore protiv osvajača, a ne protiv nesrpskog stanovništva.[26]

Dogodilo se da su srpske mase, napuštene od strane saveznika nakon Mihailovića i prognaničke vlade kralja Petra, prihvatile komunističko vodstvo bez puno oklijevanja. Naravno, srpski seljaci su to prihvatili nevoljko, za razliku od mladih srpskih intelektualaca, koji su bili zaneseni komunističkom agitacijom.

Prihvatili su komuniste ne samo zato što su bili miljenici Rusije, s obzirom na to da je Rusija tradicionalni zaštitnik pravoslavnih slavenskih naroda na Balkanu, već prvenstveno zato što su razumjeli da samo komunisti, uz sovjetsku podršku, mogu obnoviti Jugoslaviju. Istina je da se ni zapadni Saveznici, iz razumljivih razloga, nisu izjasnili protiv ponovne uspostave Kraljevine Jugoslavije, ali se znalo da se, u skladu s demokratskim načelima, nakon rata neće protiviti zahtjevima Hrvata i drugih potlačenih naroda koji su se pozivali na pravo na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje. Postupno je i Srpska pravoslavna crkva prihvatila taj način razmišljanja. Između dva svjetska rata bila je blisko povezana sa srpskom dinastijom i otvoreno je podržavala diktaturu kralja Aleksandra. U tom pogledu, njegov stav bio je u skladu s bizantskom tradicijom, koja je, preko Rusije, bila učvršćena i ažurirana. To mišljenje dijeli i Svetozar Pribićević, istaknuti srbijanski političar, kada tvrdi:

"Carizam je prenesen s obala Neve (Sankt Peterburga) u Beograd, gdje je našao povoljnu klimu...; carizam je postao oblik vladavine u Jugoslaviji. Slijedeći primjer ruskih careva i oponašajući ih, kralj Aleksandar je otišao toliko daleko da se smatrao vrhovnim poglavarom Srpske pravoslavne crkve..."

Patrijarh Varnava u potpunosti podržava kraljevu neograničenu vlast i smatra svakoga tko ustane protiv kraljevske autokracije heretikom... Sinod Pravoslavne Crkve, na čelu s patrijarhom, sada je postao borbeni organ diktatorskog režima. To proizlazi iz činjenice da je crkva postala sastavni dio državnog administrativnog aparata."[27]

Očito je da su srpski patrijarh i njegovi biskupi bili pristaše monarhije tijekom rata. Patrijarh Gavrilo, nasljednik spomenutog Varnave, ostao je neko vrijeme u egzilu zajedno sa srpskim monarhističkim političarima. No, 1946. vratio se u Jugoslaviju, a njegov prvi javni nastup bio je na Panslavenskom kongresu održanom u Beogradu, pod pokroviteljstvom Sovjetskog Saveza, koji je, iz razloga političke propagande, nastojao prikazati nedavni rat kao sukob između Nijemaca i Slavena. Ovim javnim činom, srpski patrijarh priznao je patriotske zasluge Staljina i Tita.

Njegovo glavno postignuće u očima Srba je obnova Jugoslavije, praktički pod srpskom hegemonijom. To je početna točka političkog suživota između Srpske pravoslavne crkve i komunističkog režima. Marksizam, kao sustav vlasti, uvezen je u Jugoslaviju u svojoj ruskoj verziji. Kao takav, i poput pravoslavlja, čvrsto se nalazi unutar bizantsko-ruske kulturne i političke tradicije. Nasuprot tome, obnova Jugoslavije pod boljševičkom vlašću značila je nacionalnu katastrofu. za sljedbenike Zapadne Crkve i opasnost od nametanja stranih kulturnih i političkih oblika.

U toj velikoj nacionalnoj nesreći, kada su sve tradicionalne političke i društvene strukture eliminirane, samo je Katolička Crkva, sa svojim duboko ukorijenjenim tradicijama i međunarodnim vezama, predstavljala vidljivu snagu otpora komunizmu, uz duboko demokratsko seljaštvo, koje se još uvijek protivi kolektivizaciji i denacionalizaciji. Državno ugnjetavanje i propaganda pušteni su protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj, s primarnim ciljem prekida veza sa Svetom Stolicom.

Milovan Đilas, tadašnji pretpostavljeni Titov nasljednik, nedvosmisleno je priznao u razgovoru s Meštrovićem o kardinalu Stepincu da je prvi i neposredni cilj komunističkog režima bio odvojiti katoličke Hrvate od Svete Stolice.

"Ne bismo imali ništa protiv", rekao je Đilas o Stepincu, "njegov hrvatski nacionalizam, a da je proglasio Hrvatsku Crkvu, uzdigli bismo ga do neba" [28].

Kao što smo već spomenuli, u Srbiji su postojali politički i psihološki čimbenici koji su pogodovali komunizmu. Srbi su ponovnu uspostavu Jugoslavije osjećali kao svoje nacionalno osvajanje. Stoga su u pravoslavnoj Srbiji uvjeti za suživot Odnosi između države i Crkve pod komunističkim režimom pokazali su se podnošljivijima nego u katoličkoj Hrvatskoj, koja se ne smatra "oslobođenom" bez da je pretrpjela stranu invaziju, kao i okrutnu diktaturu. U Srbiji su se, štoviše, mogli primijeniti oblici suradnje s Ruskom pravoslavnom crkvom, posebno tijekom "domovinskog rata" protiv Trećeg Reicha. Iako je srpska pravoslavna hijerarhija u osnovi konzervativna, nacionalistička i monarhistička, među mlađim svećenstvom postojala je komunistička infiltracija čak i prije rata.

Tako je za vrijeme diktature kralja Aleksandra cijela klasa pravoslavnih bogoslova protjerana iz Sarajeva zbog pridržavanja komunističke doktrine. Nije slučajno da je ministar unutarnjih poslova u Titovoj prvoj vladi bio Vladimir Zečević, pravoslavni svećenik. Istaknuti pravoslavni svećenici, povezani sa "svećeničkim udrugama", zalagali su se za uključivanje svećenstva čim rat završi u Narodnooslobodilački front (danas Socijalistički narodni savez Jugoslavije), masovnu organizaciju kojom je upravljala Komunistička partija.

Iako su se pravoslavni biskupi od samog početka snažno protivili ovim svećeničkim sindikatima, većina pravoslavnog svećenstva ubrzo im se pridružila. Komunistički režim ih je favorizirao, a nekim su svećenicima kazne ublažene ili smanjene zbog razdoblja nemilosrdnog progona. Svi članovi, bez iznimke, primali su financijske pogodnosti (mirovine, osiguranje itd.).

Oni koji su se protivili takvoj suradnji s komunistima bili su uznemiravani. Članovi svećeničkih sindikata primali su mjesečne stipendije, ali zauzvrat se od ovog "narodnog svećenstva" očekivalo da veličava zasluge komunističke partije u "oslobođenju", doprinese "socijalističkom razvoju" zemlje i usvoji sve mjere koje vode do takozvanog "odvojenja crkve od države", uključujući suzbijanje vjerskog obrazovanja. U školama, zabrana vjerskih škola, vjerske mladeži, kulturno-prosvjetnih organizacija itd. S druge strane, moraju tumačiti i objašnjavati slučajeve progona svećenstva i vjernika kao legitimnu represiju reakcionarnih utjecaja koji još uvijek postoje unutar Crkve.

Kao što smo napomenuli, prva udruženja katoličkog svećenstva osnovana su u Sloveniji. Iako je Slovenija, s populacijom od oko 1.500.000 stanovnika, pretežno katolička zemlja s jakom vjerskom kulturom, te je prije komunističke invazije imala snažne vjerske organizacije, pa čak i većinsku političku stranku s katoličkim sklonostima, zbog svog jedinstvenog političkog procesa, dio stanovništva dočekao je komuniste kao "osloboditelje".

To je posljedica geografskog položaja Slovenije, koja graniči s Italijom i Austrijom - nakon Anschlussa, Austrija je postala dio Trećeg Reicha - i bila je izložena tako jakim pritiscima da su mnogi Slovenci vidjeli svoj spas u slavenskoj solidarnosti, posebno unutar jugoslavenske države. Doista, nade Slovenaca da će se moći obraniti od svojih zapadnih susjeda uz pomoć Srbije u slučaju međunarodne krize pokazale su se iluzornima tijekom posljednjeg svjetskog rata.

Vojska monarhijske Jugoslavije, koju su predvodili isključivo Srbi, nije ni pokušala braniti granice Slovenije. Kapitulirala je bez borbe; Jugoslavija je raspadnuta, a Italija i Treći Reich podijelili su Sloveniju između sebe, odbijajući priznati njezin politički i nacionalni identitet. Nadalje, nacističke i fašističke odmazde protiv Slovenaca bile su toliko okrutne da su mnogi liberalno orijentirani Slovenci, kao i skupina progresivnih katolika, na kraju rata dočekali komuniste kao "osloboditelje".

Dok je ljubljanski biskup, zajedno s istaknutim svećenstvom i većinom vladajuće klase, tražio spas u egzilu, progresivna katolička skupina pronašla je izlaz kroz suradnju s komunistima koji su, iz taktičkih razloga, tijekom rata svečano obećali da će poštovati volju većine i da neće silom nametati komunistički režim.

Iz svih tih razloga, organizirana suradnja malih skupina katoličkog svećenstva s komunističkim režimom započela je prvo u Sloveniji. Pokret je započeo oštrim napadima u "Biltenu" skupine protiv crkvene hijerarhije i same Svete Stolice. Dekretom od 12. travnja 1949. Sveta kongregacija Sabora osudila je i zabranila Bilten. Vrlo brzo osnovana je još jedna publikacija, Nova Pot (Novi put), koja je bila opreznija. Ipak, biskupi su na svojoj konferenciji održanoj 26. travnja 1950. morali proglasiti zabranu. Dio svećenstva protumačio je ovu zabranu na svoj način, a organizacija je mogla nastaviti svoj rad unatoč protivljenju episkopata. Kada je Beograd prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom 1952., spomenuti časopis svećeničkih sindikata prepisao je komunistički argument, prema kojem se odnosi između države i Crkve mogu normalizirati samo bez uplitanja stranaca, odnosno Apostolskog nuncija i Svete Stolice.

Krajem 1949. isti se jugoslavenski diktator Tito izrazio sličnim riječima prilikom prijema skupine "nacionalnog svećenstva", rekavši im doslovno:

"Budući da smo se mi odvojili od Moskve, zašto se vi ne možete odvojiti od Rima?" [29].

Komunistički pritisak usmjeren na odvajanje hrvatskih katolika od Svete Stolice nije postigao željene rezultate zbog bliskih veza između nacionalne i vjerske tradicije. Takav odnos je nepoželjan u određenim okolnostima i s crkvene perspektive; međutim, u ovom konkretnom slučaju, taj bliski odnos doveo je komuniste do postizanja suprotnog od onoga što su tražili i očekivali, na temelju svog iskustva s Pravoslavnom crkvom u Sovjetskoj Rusiji, gdje, u skladu s bizantskom tradicijom, crkva dijelom djeluje kao instrument svjetovne vlasti.

Rezultat u katoličkoj Hrvatskoj bio je da su se nacionalna i crkvena opozicija međusobno nadopunjavale, što je komunističkim propagandistima olakšalo argumentiranje da su mjere protiv biskupa, klera i vjernika bile političke, a ne antireligijske prirode; da se komunizam borio protiv reakcije, "ostataka fašizma", a ne protiv društvenog utjecaja religije; te da je težio kažnjavanju kolaboracionista i sprječavanju spletki "zapadnog imperijalizma" itd. Pribjegavanjem pravnom licemjerju na suđenju Stepincu, odanom branitelju prava Crkve i simbolu odanosti Svetoj Stolici, njegova nepravedna osuda bila je politički motivirana. U gustoj i zbunjujućoj atmosferi poslijeratnog razdoblja, kada su mnogi iskreni demokrati komuniste vidjeli kao "osloboditelje" naroda srednje i istočne Europe od nacizma, ova je taktika nesumnjivo imala određeni utjecaj.

Međutim, u Hrvatskoj - kao što smo rekli - progon Crkve politički motiviranim optužbama i inkriminacijama samo je ojačao vezu katoličkog stada s njegovim pastirima. U Hrvatskoj nisu zabilježeni otpadništva ili pokreti u korist nacionalne crkve. Samo nekoliko godina kasnije pokušalo se oslabiti crkvena disciplina putem "profesionalnih udruženja svećenika" koje je osnovao, promovirao i sponzorirao komunistički režim.

PROFESIONALNA UDRUŽENJA SVETENSTVA

Ovaj oblik suradnje svećenstva s komunističkim režimom, izvan i protiv crkvene hijerarhije, započeo je prvo u Srbiji među pravoslavnim svećenstvom, kasnije u Sloveniji, a mnogo kasnije i u Hrvatskoj, gdje još nije stekao zamah.

U Narodnoj Republici Hrvatskoj prvi sindikat svećenstva osnovan je tek 12. studenog 1953. Unatoč svim vrstama pritisaka, ovaj se pokret pokazao vrlo slabim. U nekim biskupijama takva udruženja nemaju niti jednog člana. Jedina iznimka bila je među hrvatskim katoličkim svećenstvom u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini, i to samo u područjima gdje katolici žive u dijaspori među pravoslavnom i muslimanskom većinom.

Dok u homogenim katoličkim regijama društvena klima pogoduje Crkvi, a narod prezire kolaboracionističke svećenike, situacija u dijaspori je drugačija. Stoga neki svećenici, inače vrlo ugledni, posebno franjevci, smatraju da je prikladno postići svojevrsni kompromis s komunističkim režimom. Dok to izaziva ogorčenje u drugim, pretežno katoličkim regijama Hrvatske, u dijaspori se na to gleda drugačije.

Nakon detaljnijeg ispitivanja, možda je moguće da velika većina vjernika, gdje su katolici manjina, razumije taktiku franjevaca. Postoje presedani iz osmanskog doba kada su franjevci stoljećima bili jedino svećenstvo u Bosni i, zahvaljujući svom pomirljivom pristupu, uspjeli spasiti barem neke katoličke pozicije u nekršćanskoj državi, Osmanskom Carstvu. U povoljnim okolnostima, nakon austrijske okupacije Bosne 1878., katoličanstvo je doživjelo brz rast.

Ni Katolički episkopat ni Sveta Stolica nisu odobrili rad svećeničkih sindikata. Naprotiv, u skladu s uputama primljenim iz Rima, katolički biskupi su na svojoj konferenciji od 23. do 26. rujna 1952. priopćili svećenstvu ovu rezoluciju:

"Nije dopušteno osnivati profesionalna udruženja svećenstva niti sudjelovati u njima."

Ova zabrana oštro je kritizirana u jugoslavenskom tisku. Apostolska nuncijatura u Beogradu, koja je biskupima prenijela stav Vatikana protiv svećeničkih strukovnih udruženja, optužena je za miješanje u unutarnje stvari Jugoslavije. Dana 1. studenog iste godine, vlada u Beogradu poslala je prosvjednu notu Svetoj Stolici (br. 414385/52). Kada je vatikansko Državno tajništvo pokušalo dostaviti svoj odgovor, suprotno diplomatskom protokolu, jugoslavenska vlada odbila ga je primiti. Nota je potom u cijelosti objavljena u L'Osservatore Romano 14. siječnja 1953.

U međuvremenu, kampanja blaćenja protiv Svete Stolice nastavila se, a kulminirala je prekidom diplomatskih odnosa od strane vlade u Beogradu, pod izlikom da je uzdizanje nadbiskupa Stepinca u kardinalat uvreda i izazov Jugoslaviji, s obzirom na to da ga je komunistički režim osudio na 16 godina zatvora.

Izjava Državnog tajništva osuđuje nasilni progon Crkve u Jugoslaviji. Što se tiče svećeničkih udruga, naglašava se da ih osnivaju komunističke vlasti, koje s jedne strane vrše pritisak, a s druge nude privilegije, tako da često uključuju članove koji krše crkvenu disciplinu i podliježu kanonskim kaznama. Državne vlasti otvoreno se miješaju u aktivnosti tih udruga, gdje se rad biskupa i same Crkve javno i notorno kritizira. Preko "Oslobodilačke fronte" ova su društva, čak i formalno, povezana s Komunističkom partijom. Ovakvo stanje s pravom izaziva zabrinutost biskupa i Svete Stolice, jer proturječi neizbježnim dužnostima koje vežu kler prema svojim biskupima s jedne strane i prema Svetoj Stolici s druge strane, na temelju propisa Zakonika kanonskog prava.

Trenutno, dok vlada u Beogradu najavljuje skore pregovore o modus vivendi sa Svetom Stolicom, posljednji odlomak spomenute bilješke, koji kategorički nabraja "temeljna prava Katoličke crkve, kojih se Sveta Stolica ne može odreći i čije bi zanemarivanje učinilo svaki potencijalni razgovor s jugoslavenskom vladom besplodnim", dobiva novu važnost.

Predsjedništvo biskupskih konferencija sa svoje strane poslalo je 1. listopada 1953. opsežan memorandum jugoslavenskoj vladi, navodeći uvjerljive činjenice i brojke o progonu koji su jugoslavenske vlasti pokrenule protiv klera i biskupa, čime su kršile vlastite zakone, pa čak i ustav. Što se tiče mnogo kritizirane zabrane profesionalnih udruživanja svećenika, u memorandumu je naglašeno da je ona jednoglasno odobrena na plenarnoj sjednici Katoličkog episkopata iz razloga moralnog poretka i crkvene discipline te da je biskupi ne mogu opozvati.[30]

U često citiranom memorandumu Katoličke biskupske konferencije iz rujna 1960., koji se bavi mogućnošću normalizacije odnosa između države i Crkve te navodi poteškoće koje ometaju taj proces, točka 17 navodi da je jedna od tih poteškoća upravo profesionalna udruženja svećenika. Citiramo njegov puni tekst:

„Posebno se mora zaustaviti svaki pritisak državnih ili lokalnih tijela u vezi s takozvanim 'strukovnim udruženjima svećenika'. To je, u pogledu svećeničke discipline, isključiva odgovornost Crkve, a u pogledu svećenika, kao građana, to je stvar njihovog osobnog i slobodnog uvjerenja“ [31].

Mora se priznati da pokret „narodnih svećenika“ u Hrvatskoj nikada nije poprimio oblik ideološke suradnje poput svog pandana, Paxa u Poljskoj. Takvi svećenici u Hrvatskoj, posebno u Bosni, uvijek naglašavaju da se žele u svemu pridržavati crkvenog nauka, da se ne miješaju u pitanja crkvene uprave, koja su odgovornost biskupa, i da se bave samo stručnim pitanjima socijalne prirode. Zainteresirani su za dobre odnose između države i Crkve.

KLJUČNI PROBLEM U SUKOBU ODANOSTI

Međutim, problem odanosti etabliranim vlastima, koji nije toliko ozbiljan u nacionalnoj državi, izuzetno je delikatan u Jugoslaviji. Ne samo da su kršćanska socijalna doktrina i ideologija komunističkog režima nekompatibilne, već se u Hrvatskoj javlja bolan problem patriotske odanosti. Budući da je Jugoslavija država koja prakticira nacionalnu diskriminaciju, velika većina katolika - odnosno Hrvata i Slovenaca - osjeća da se gaze njihova nacionalna prava. Između ostalog, Hrvatskoj je uskraćeno nacionalno pravo na samoodređenje, pravo koje je sada univerzalno priznato. Otuda sukob između odanosti vlastitoj nacionalnosti i državi.

Službena doktrina Komunističke partije jest da je Jugoslavija višenacionalna država, nastala 1918. prisilnim sredstvima i bez pristanka naroda, posebno Hrvata. Između dva svjetska rata, komunisti su smatrali opravdanim zahtjev Hrvata za uspostavom njihove neovisne nacionalne države. Zatim su promijenili svoj stav iz razloga političkog oportunizma, odnosno kada je to odgovaralo sovjetskim ekspanzionističkim planovima proširenja sovjetskog carstva satelita do obala Jadrana.

U tu svrhu bilo je potrebno osvojiti Hrvatsku preko Srbije, što je bilo moguće samo obnovom Jugoslavije, koja se raspala 1941. godine. Tako je među hrvatskim komunistima nastao sukob između njihove odanosti vlastitom narodu i njihove odanosti Sovjetskom Savezu, radničkoj klasi koju je, po njihovom mišljenju, predstavljala Komunistička partija, kada se potonja, iz spomenutih razloga, odlučila za obnovu Jugoslavije, koju su do tada, kao što je dobro poznato, opisivali kao "tamnicu naroda".

Doista, komunistički dokumenti otkrivaju da se Partija morala boriti protiv nezadovoljstva hrvatskih komunista, službeno označenih kao šovinisti, napadanih i marginaliziranih, a neki i likvidiranih. Andrija Hebrang, najistaknutiji komunist nakon Tita, uhićen je i ubijen bez suđenja u komunističkom zatvoru, a ta je činjenica dobila daleko manje pažnje u inozemstvu nego kasniji slučaj Milovana Đilasa.

Činjenica da čak ni hrvatski komunisti nisu odobravali oduzimanje nacionalnih prava dokazuje da je u Hrvatskoj neizbježno došlo do sukoba između odanosti narodu s jedne strane i uspostavljenim vlastima s druge.

Ovo pitanje je od najveće važnosti kada se razmatraju odnosi između Katoličke crkve i komunističke Jugoslavije, budući da su četiri od pet katolika bili Hrvati. Željeli su da se Hrvatska odvoji od jugoslavenske države i, kao neovisna država, pridruži zajednici europskih naroda. Naravno, Crkva ne poriče da katolici imaju obvezu pokoravati se uspostavljenim vlastima.

Sam nadbiskup Stepinac to je priznao pred komunističkim sudom. Katolički episkopat, u svim svojim pastoralnim pismima vjernicima, u svojim bilješkama i prosvjedima upućenim državnim vlastima, nikada ne propušta naglasiti da nije iznevjerio svoju dužnost odanosti državnim vlastima. S druge strane, ne zaboravljaju da je težnja hrvatskog naroda za slobodom i nacionalnom neovisnošću u skladu s prirodnim pravom i da Crkva, u tom smislu, ne može protiviti se očitim pravima svojih vjernika, kao pripadnika svog naroda. Naglasili su pravo Hrvatske na neovisnost neposredno prije uspostave komunističke vlasti. Učinili su to u važnom dokumentu, iako su znali da se izlažu ozbiljnim rizicima, u pastoralnom pismu vjernicima od 24. ožujka 1941. [32].

Alojzije Stepinac, optužen pred komunističkim sudom za ovu i druge izjave dane prije ponovne uspostave komunističke Jugoslavije, s optuženičke klupe tvrdio je da je "pravo hrvatskog naroda na slobodu i neovisnost u potpunom skladu s temeljnim načelima koje su saveznici postavili na Jalti i u Atlantskoj povelji te izjavama Svete Stolice" [33].

Optužujući biskupe i vjernike Hrvatske da žele postići nacionalnu slobodu, komunisti čine čin pravnog licemjerja, budući da sami službeno tvrde da je u takozvanoj jugoslavenskoj federaciji Hrvatska ostvarila ne samo "tekovine socijalizma" već i nacionalne slobode, uključujući pravo na odcjepljenje.

U svojoj laži, oni dodatno inzistiraju na svom neprihvatljivom i specifičnom tumačenju patriotskih težnji hrvatskog naroda, tako da je situacija katolika posebno otežana činjenicom da komunisti poistovjećuju svoj režim s nacijom i društvom - jednom riječju, s domovinom - te posljedično tvrde da je njihovo osebujno shvaćanje patriotizma općenito, a posebno prava Hrvatske, obvezno. Za hrvatske katolike, pristajanje na komunističke zahtjeve značilo bi prekid s političkom tradicijom i s borbom za demokraciju i nacionalnu neovisnost.

Hrvatski domoljubi ni na koji način ne mogu prihvatiti kako se njihova nacionalna povijest službeno tumači u ime izmišljenog "bratstva i jedinstva" naroda Jugoslavije. Režim, kroz svoju stalnu propagandu i školske udžbenike, posebno cenzurira sve povijesne i kulturne veze Hrvatske sa zapadnim svijetom, čiji je dio više od tisućljeća. Svaki zapadni utjecaj, čak i vjerski, smatra se nepatriotski. Suprotno tome, utjecaji istočnog pravoslavlja visoko se cijene.

Kao neobična interpretacija društvenog i političkog procesa, pokušaj - tijekom sukoba Staljin-Tito - da se razvije koncept osebujne balkanske varijante civilizacije, podjednako distancirane od zapadnih i bizantsko-ruskih kulturnih utjecaja, zaslužuje poseban spomen. Taj se pokušaj temeljio na nepotrebnom veličanju bosanskih bogomila (patarena), koji su se odvojili od Katoličke crkve.

ZNAČAJ SURADNJE S CRKVOM KOJU ŠIRE KOMUNISTI

Stoga su komunistički pokušaji uvjetovanja svojih odnosa s Crkvom takvom suradnjom svećenstva - prema kojoj bi Crkva postala instrument za nametanje ideja i kulturnih oblika stranih i suprotnih hrvatskoj i zapadnoj tradiciji, svojevrsni duhovni genocid - potpuno neprihvatljivi za hrvatske katolike.

Zbog toga takvi pokušaji, čak i oni koji se poduzimaju kroz "profesionalna svećenička udruženja", moraju propasti, a, kao što smo vidjeli, narod je s prezirom odbacio "narodne svećenike". Tolerira ih u iznimnim okolnostima, u dijaspori, uvijek s rezervom, ocjenjujući ovu vrstu suradnje kao manje zlo, uvjet za preživljavanje dok se čekaju bolja vremena.

Ova ograničena suradnja malog dijela klera s režimom ne bi zaslužila posebnu pozornost da ne služi kao ilustracija metoda i pravog značenja "suživota" crkvenih i državnih vlasti koji su komunisti željeli potaknuti kroz modus vivendi sa Svetom Stolicom. U čisto dokumentarne svrhe, u nastavku ćemo sažeti rad godišnje skupštine "Udruge katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine", kako je izvijestio njen glasnogovornik, Dobri Pastir.[34]

Skupština je održana u jugoslavenskom komunističkom "Domu armije" u Sarajevu, iako su bili dostupni prikladni crkveni prostori. Dvorana je bila ukrašena državnim zastavama, velikim portretom maršala Tita i natpisom na kojem je pisalo: "Sve za vjeru i domovinu". Predsjednik skupštine prvo je zahvalio Vojsci na pažnji, a završio uzvikom: "Živjela Jugoslavenska narodna armija! Živio njezin vrhovni zapovjednik, maršal Tito!" Jugoslavenskom diktatoru poslan je telegram obveznog pozdrava, "u znak priznanja i zahvale za njegov neumorni rad za mir... za njegove napore za dobrobit naše Države, Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U oba nastojanja uvijek ćemo biti njegovi odani i lojalni suradnici."

Franjevački svećenik Ostojić, predsjednik skupštine, naglasio je da je najvažnije pitanje "suradnja s nacionalnim vlastima".

"Prilikom rješavanja ovog pitanja mnoge svećenike smeta činjenica da naše vlasti grade zemlju i društveni poredak na načelima socijalizma. Ali moramo se sjetiti da je ta vlast upravo naša, legitimna." Dužnost je podanika, posebno svećenstva, "promicati i braniti ugled naše Države". To se od nas posebno očekuje danas, kada se naša zemlja kritizira na najdrzniji i najpogubniji način. Napadaju nas prognanici, napadaju nas druge države zbog našeg "socijalističkog" ustroja. Nema sumnje da je naša dužnost, kao iskrenih domoljuba, uvijek se konstruktivno ponašati prema našim vlastima i čuvati ugled naših vođa...

Predstavnici vlade i Socijalističkog saveza radnog naroda, koji također uključuje svećeničke udruge, prisustvovali su ovoj skupštini.

U svom dugom govoru, vladin predstavnik naglasio je potrebu suradnje između svećenstva i vlasti, napominjući da je, zahvaljujući udruzi, "sve manje slučajeva da svećenici koriste svoj poziv za političke ciljeve na negativan način", budući da je "većina svećenika, kao razumni ljudi, razumjela i shvatila promjene koje su se dogodile u zemlji..." Zatim je ponovio svoj napad na nevezano svećenstvo i hrvatske prognanike, jedinu oporbu koja se mogla slobodno izraziti protiv komunističkog režima.

"Slično tome", rekao je vladin izaslanik u svom govoru, "moramo priznati da neki svećenici još uvijek ne razumiju naše napore i ne prihvaćaju ovu politiku." Oni se ne mogu pomiriti sa sadašnjim stanjem stvari u našem društvu. Vođeni svojim političkim konceptima, koji se sukobljavaju s interesima naroda i cijele zemlje, oni vjerskim pitanjima pridaju političko značenje i pokušavaju prikazati... situaciju kao da Crkva trpi progon i da je vjerski život nemoguć, s namjerom da iskoriste privrženost vjernika svojoj Crkvi za svoje političke ciljeve.

Svojim postupcima i ponašanjem nastoje potaknuti beskrupuloznu kampanju i razumljivo je i normalno da naša država ne želi niti može tolerirati bilo kakvo vanjsko miješanje u naše unutarnje stvari. Naša je želja da svi svećenici, osjećajući povijesnu veličinu napora koje su naši radni ljudi poduzeli kako bi postigli bolji život, pronađu svoje pravo mjesto u našem društvu.

Vladin predstavnik nije pokušao sakriti činjenicu da se većina svećenstva nije htjela pridružiti i da su mnogi svećenici potom zatvoreni. Skupštini je prisustvovao i delegat Saveza svećeničkih udruga Srpske pravoslavne crkve. U skladu sa srpskom koncepcijom jugoslavenskog jedinstva, naglasio je „bratske veze između Srbije i Bosne“, „budno čuvanje bratstva i jedinstva naših naroda“ i potrebu da „svećenstvo, svojim konstruktivnim radom i odanošću, ponovno potvrdi da je naša socijalistička Jugoslavija uistinu majka svih naših naroda i da jednoglasno podržavamo naše državne vođe i predsjednika Republike, druga Tita“. Dodao je da govori u ime 1700 svećenika. Pravoslavaca, članova federacije.

Izvješće tajnika ističe da svećeničko udruženje u Bosni i Hercegovini ima 233 člana.[35] Tijekom godine pet članova dalo je ostavke. Isto izvješće naglašava ekonomske prednosti održavanja kontakata s državnim vlastima. Nije nedostajalo pohvala režimu niti napada na izbjeglice, koje „su podijeljene, iako su njihove metode borbe protiv naše zemlje identične njihovim budućim željama“. Komunisti stoga tumače stranačke i ideološke razlike prognanika kao dokaz vlastite dekadencije, budući da sve žrtvuju poznatom „monolitnom jedinstvu“ stranke.

Ovi napadi franjevaca na prognanike, dobiveni iznudom, vrlo su pogodovali komunistima, koji posebno ciljaju na franjevačke prognanike iz Hercegovine u Sjedinjene Države. Ti franjevci su dobro organizirani i izvrsni pastiri katoličkih župa hrvatskih iseljenika, a imaju i novine u kojima sustavno i objektivno kritiziraju komunistički režim. Kao odgovor na ovu aktivnost, jugoslavenski diplomatski predstavnici u SAD-u nametnuli su za glavnog urednika glasila moćnog društva za uzajamnu pomoć Hrvatska bratska zajednica, podružnicu "profesionalnih svećeničkih udruženja" koja podržava kolaboracionističku liniju s komunističkim režimom.

Komunisti znaju da narod ne vjeruje službenoj propagandi protiv prognanika, pa stoga vrše pritisak na tajnika svećeničkog udruženja, također franjevca, da cenzurira aktivnosti svoje franjevačke braće u prognanstvu, identificirajući, kao što to čine komunisti, borbu prognanika protiv totalitarnog i antihrvatskog režima s "borbom protiv naše zemlje". Koja je "naša zemlja"? Hrvatska ili multinacionalni konglomerat Jugoslavije? Naravno, ove se točke ne može dotaknuti.

Da aktivnosti prognanika imaju pozitivan utjecaj na zemlju, zaključuje se iz ovog odlomka spomenutog izvješća koje je predstavio tajnik. "Ne iznosimo to kao činjenicu, ali moguće je da (aktivnosti prognanika) mogu zbuniti i uznemiriti neke od naših članova, što će ih navesti da pogrešno protumače i shvate određene stvari. Naravno, oni tada zauzimaju pogrešan stav u svojim postupcima."

Ako dužnosnici profesionalnog svećeničkog udruženja koje je nametnuo i potaknuo režim moraju priznati da među njegovim članovima vlada "zbunjenost i zbunjenost" - odnosno protivljenje režimu i lažnom bratstvu i jedinstvu - što bismo trebali reći o velikoj većini hrvatskih katoličkih svećenika koji nisu pridruženi, unatoč tolikom pritisku? Već smo spomenuli da u Hrvatskoj postoje biskupije bez ijednog člana ovog udruženja.

Odraz tih zbunjenosti i zbunjenosti, te želje da se ostane vjeran Crkvi i narodu, može se pronaći u izjavama franjevačkih fratara tijekom iste rasprave. Dobri Pastir primjećuje da je franjevac Domagoj Šimić, profesor teologije, pokušao definirati pojam "dobre volje" u odnosu na "odnos između vjerskih i nereligijskih snaga u našem društvu".

Iz njegove reference, djelomično objavljene, može se zaključiti da suživot mora biti utemeljen na slobodi i priznavanju ljudskih i građanskih prava ideološkog protivnika.

„To je ono što smatramo suživotom i spremni smo ga priznati svima. Naravno, želimo da se to prizna i nama. Potpunim i konkretnim priznanjem prava, stvarni suživot bio bi osiguran. Ali daleko smo od pomisli da bi to okončalo sukob mišljenja ili, ako želite, ideološku borbu.

Daleko smo od tog duhovnog jedinstva u kojem ne bi bilo sukoba mišljenja; takvo jedinstvo je teško zamisliti među čovječanstvom. Kad god govorimo o suradnji, mora se shvatiti da govorimo o potrebama i problemima praktičnog života, nikada o ideologiji, jer u toj areni nitko od nas ne namjerava surađivati, niti to itko od nas očekuje.“

Reakcija na tako jasne rezerve u vezi s ideološkom suradnjom bila je neizbježna. Jedan od dužnosnika udruge, s obzirom na prisutnost brojnih komunističkih predstavnika, smatrao je prikladnim naglasiti "lojalnost članova nacionalnim vlastima", dodajući:

"Mogli bismo dugo raspravljati o ideološkim razlikama, ali to nije primarni cilj udruge. Veći poticaj za rad i snažniji aktivizam proizaći će iz naglašavanja praktičnih rezultata suradnje, a ne iz detaljne analize ideoloških razlika, posebno na sastancima poput ovog, gdje bi praktičan pristup trebao prevladati nad seciranjem ideoloških razilaženja."

Koliko je težak život svećenstva u Bosni, može se zaključiti iz riječi Josipa Markušića, jednog od najstarijih i najuglednijih franjevaca, među prvima koji su surađivali s komunističkim vlastima. Kao takav, mogao je slobodnije govoriti u spomenutoj raspravi:

„Navest ću“, rekao je, „neke ozbiljnije primjere naših teškoća u praktičnom životu koje su upečatljive i uvelike ometaju dinamičan razvoj naših zadataka.“ Prvo se osvrnuo na teškoće koje se odnose na „položaj našeg svećenstva pred zakonom i ljudskom pravdom“. Zatim, primjećujući opći porast životnog standarda, naglasio je da taj porast "ne koristi svećenstvu"... "Usuđujem se reći da su naši samostani i župe siromašni, a štoviše, da ne mogu biti drugačiji, s obzirom na trenutne propise o prikupljanju (koji se odnose na kontrole i poreze)"...

"Ne može se reći da su se svećenici spustili na razinu prosjaka, što nije istina, ali je istina da nemaju što dijeliti i ne mogu se brinuti o svojim gostima i posjetiteljima. Praktički moraju prositi. Glavna stvar nije hrana, već ne mogu obnoviti svoje zgrade, platiti svoje pomoćnike, osigurati prijevozna sredstva ili nabaviti knjige bitne za njihove specifične studije i poduku. Mislim na ovo stanje stvari kada kažem da je svećenstvo siromašno, baš kao i samostani, župe i župnici. Ako je to pravedno i pristojno, neka se nastavi, ali ne vjerujem da je to ikome korisno na bilo koji način. Svećenicima se savjetuje da budu strpljivi, a to je nešto njihovo." "Poziv, i doista imaju mnogo strpljenja."

Stariji franjevac, "govoreći konkretno" - navodi se u izvješću - opisuje "tešku sudbinu i tešku situaciju franjevačkog samostana u Gučoj Gori kod Travnika... a zatim je naveo samostane i župne kuće, djelomično zauzete od strane stranaca i institucija." Težak život svećenstva predstavlja velike prepreke. "Bez smirenosti i pozitivnog stava nema normalnog rada... a to mora stvoriti bolno raspoloženje, bilo opravdano ili ne, budući da je teško opravdati tolike tjeskobe i tuge u srcu."

Također je istaknuo da su vrijedni kulturni i povijesni dokumenti, koje su franjevci čuvali stoljećima, oduzeti iz njih i preneseni u državne muzeje. Turističke brošure izostavljaju bilo kakvo spominjanje važnih franjevačkih samostana, za razliku od opsežnog izvještavanja o pravoslavnim i muslimanskim spomenicima. Žalio se da su, dok je bio franjevački provincijal, vlasti obustavile bilten provincije, što je, po njegovom mišljenju, bilo nezakonito. Zatim se - kako je rekao - "iz sentimentalnosti" osjećao primoranim spomenuti svećenike koji su još uvijek bili zatvoreni.

„Da se ne smatra pretencioznim“, izjavio je, „volio bih danas otići tamo i osloboditi ih. To bi se moglo činiti kao moja slabost: čak i da jest, opravdano je, razumljivo i slijedi dobru svrhu. Vrlo dobro znam i priznajem da od toga neće biti puno; ali istina je da možete vidjeti koliko me duboko moj idealizam muči u ovom i mnogim drugim aspektima.“

Zatim je pročitano izvješće o sudjelovanju franjevačkih novaka u „dobrovoljnim“ javnim radovima na autocesti Zagreb-Beograd. „Ova vrsta rada uspostavlja prijateljske veze između naših naroda“ i „konkretizira solidarnost mladeži Jugoslavenske Republike i predstavnika drugih naroda kroz međunarodne brigade“. Završna rezolucija naglašava „potrebu širenja bratstva i jedinstva među našim narodima“ te da su sudionici ovog sastanka „nepokolebljivo ujedinjeni u očuvanju integriteta naše zemlje“, odnosno protiv nacionalne neovisnosti Hrvatske.

Vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine organizirala je svečani prijem u čast sudionika skupštine svećeničkih udruga.

Kako jugoslavenski komunisti shvaćaju suradnju crkvenih i državnih vlasti otkriva mjesečna publikacija Nova Danica, koju već četiri godine izdaje strukovno svećeničko udruženje Socijalističke Republike Hrvatske. Ove novine namijenjene su masama, baš kao i popularni almanah Danica.[36]

Ove publikacije imaju financijska sredstva i moderne tiskare te se besplatno distribuiraju diljem zemlje i među brojnim imigrantima na svim kontinentima. Trebale bi dokazati da postoji sloboda katoličkog tiska i odanost crkvenih krugova komunističkim tlačiteljima. Njihov vjerski karakter je demonstrativno naglašen, ali se izostavlja svako pozivanje na kršćanski socijalni nauk, koji se protivi komunizmu, a ističu se informacije i članci o aktivnostima komunističke vlade, sve, naravno, u panegiričnom tonu. Tako se na istoj stranici objavljuju fotografije Svetog Oca i komunističkih vođa.

Vjernici, međutim, nisu prevareni, jer znaju da se radi o prikrivenim komunističkim publikacijama. Sa svoje strane, crkvene vlasti ne kriju činjenicu da se ne radi o katoličkom tisku. Tako je dvotjednik Glas Koncila (Glas Koncila), koji je izdavao zagrebački nadbiskup, u broju od 9. veljače 1964. objavio ulomak iz pisma generalnog vikara Zadarske nadbiskupije, nazivajući ga "našim jedinim vjerskim novinama", što drugim riječima znači da Nova Danica nije vjerski list, unatoč tome što ga izdaje Udruga katoličkih svećenika Socijalističke Republike Hrvatske.

Prema časopisu Novi Život,[37] neki su biskupi "smatrali potrebnim zabraniti svojim župljanima čitanje takvih stvari". Komunisti su, izvještava isti časopis, oduzimali i spaljivali katoličke publikacije, kao što se dogodilo s knjigom učenog franjevca O. J. Bakotina, koja se bavi položajem žena u kršćanskom društvu. U to vrijeme u Zagrebu je izlazio skromni vjerski tjednik Sursum corda. Zabranjen je zbog objavljivanja bez komentara ulomka iz govora ministra Krstulovića, koji je sadržavao antireligijski sadržaj. Njegov urednik, dr. Francisco Grundler, osuđen je na šest mjeseci zatvora i novčanu kaznu od 90.000 dinara.

DOKUMENT O KOMUNISTIČKOJ AROGANCIJI

U odjeljku Dokumenti ovog sveska objavljujemo pismo koje je prošle godine Moma Marković, član jugoslavenske vlade, uputio Predsjedništvu biskupskih konferencija. Pozivajući se na napore za normalizaciju odnosa između Crkve i države, komunistički ministar zahtijeva od katoličkih biskupa da spriječe antikomunističku aktivnost hrvatskog svećenstva u egzilu.

Riječ je o više od 200 svećenika koji su, nakon masakra u kojima je sudjelovalo nekoliko stotina njihove braće, spašeni odlaskom u egzil zajedno s desecima tisuća svojih vjernika. U egzilu su hrvatski svećenici obavljali pastoralni rad u skladu s Apostolskom konstitucijom Exul Familia. Većina njih, posebno u raznim američkim zemljama, pridružila se svojim biskupijama. Aktivni su kao pastiri i odgajatelji.

Hrvatski franjevci u Argentini i Sjedinjenim Državama imaju svoje "komisare". Među njima su i značajni pisci koji doprinose i stranim i hrvatskim publikacijama. Nadalje, čak i prije rata, značajan broj hrvatskih svećenika boravio je u raznim zemljama u pastoralne svrhe, brinući se za brojne Hrvate koji su emigrirali iz ekonomskih razloga. Održavaju nekoliko samostana, škola i župa u inozemstvu, a osim dobrotvornih organizacija za svoje sunarodnjake, objavljuju i vrlo hvaljene hrvatske publikacije.

Ne treba ni spominjati da hrvatsko svećenstvo u slobodnom svijetu ne može slaviti komunistički režim koji tlači njihovu domovinu i progoni Crkvu. Niti se prognano hrvatsko svećenstvo bavi stranačkom politikom, već se solidarizira s političkim imigrantima u njihovoj borbi za oslobođenje Hrvatske od srbijanskog i sovjetskog utjecaja te za ponovnu uspostavu neovisne i demokratske hrvatske države.

Međutim, komunistička diktatura zanemaruje kriterije koji prevladavaju u slobodnom svijetu o tome što je zakonito, a što nezakonito, domoljubno, a što nedomoljubno. Stoga, vlada u Beogradu, kako je navedeno u pismu, smatra da je "protivno najosnovnijim etičkim načelima" da prognani svećenici simpatiziraju napore za postizanje nacionalne i demokratske slobode Hrvatske. Za komuniste je to antidemokratska aktivnost, opasan ekstremizam i izdaja. Stoga pismo najistaknutije prognane svećenike, uključujući i urednike isključivo vjerskih publikacija, označava kao kriminalce.

M. Marković, ministar u Titovoj diktaturi i voditelj "Vjerske komisije", dobro je svjestan da je prognano svećenstvo izvan jurisdikcije biskupa, što spominje u svom pismu. Međutim, on zahtijeva da pokušaju nagovoriti crkvene vlasti u drugim zemljama da se osvete hrvatskim svećenicima u egzilu, jednostavno zato što se protive komunizmu i nacionalnom ugnjetavanju te podržavaju demokraciju i pravo Hrvatske na nacionalno samoodređenje.

Nadalje, ovaj glasnogovornik komunističke diktature poziva na pohvalu "jugoslavenskim prvacima mira" - mira, naravno, bez pravde i slobode - apelirajući na progresivne demokratske krugove, pa čak i na pozive na mir koje je uputio papa Ivan XXIII. Beogradska vlada ignorira Papin vlastiti apel u ime izbjeglica, koji u svojoj enciklici Pacem in Terris, između ostalog, navodi:

"...s dubokom tugom promatramo slučajeve političkih izbjeglica, čiji bezbrojni broj pokazuje da vladari nekih naroda pretjerano ograničavaju granice pravedne slobode, unutar koje je građanima moguće živjeti život dostojan čovjeka... Iz tog razloga, koristimo ovu priliku da javno odobrimo i pohvalimo sve inicijative ljudske solidarnosti ili kršćanske ljubavi usmjerene na ublažavanje patnje onih koji su prisiljeni emigrirati iz svojih zemalja."

Što se tiče navodnih kriminalnih aktivnosti koje komunisti pripisuju najistaknutijim i najzaslužnijim prognanim hrvatskim svećenicima - od kojih su neki imenovani u Markovićevoj bilješci - bilo bi prikladno ponoviti prosvjed katoličkog episkopata upućen Titu 25. rujna 1952., nakon zatvaranja, progona i osuda biskupa i svećenika optuženih za navodne zločine.

Episkopat je, sastajući se u Biskupskoj konferenciji u Zagrebu, tada otkrio da su tri biskupa i više od 200 svećenika zatvoreni. "Nije li doista iznenađujuće da svećenstvo, koje u svim civiliziranim zemljama ne dolazi u dodir s kaznenim zakonom, u našoj zemlji postaje tako nepopravljivo kriminalno?" [38].

Pismo jugoslavenske vlade u vezi sa svećenstvom u egzilu dovoljno ilustrira kako Beograd shvaća suradnju između crkvenih i državnih vlasti. Po njihovom mišljenju, Katolička crkva trebala bi biti stavljena u političku službu režima, protiv svojih vjernika. Malim ustupcima režima - režima koji otvoreno proglašava svoj krajnji cilj likvidacijom religije i usmjerava svoje napore prema tom cilju - Katolička crkva trebala bi postati suučesnikom u političkom i nacionalnom ugnjetavanju svojih vjernika. Na taj način komunisti bi željeli da biskupi postanu stranci u vlastitoj zemlji, neprijatelji svog naroda i svog stada.

DISKRIMINACIJA KATOLIČKE CRKVE

Još jedan vrlo ilustrativan dokument o stavovima jugoslavenske komunističke diktature o odnosima Crkve i države je kontroverzna knjiga R. Vidića *Situacija Crkve u Jugoslaviji*. Objavljena je u Beogradu kao neslužbena publikacija (bez naznačene godine u originalu) u propagandne svrhe, na nekoliko jezika, uključujući španjolski.[39] Jugoslavenske diplomatske misije, čak i u južnoameričkim republikama, distribuiraju i nameću ovu knjigu, vjerojatno kako bi ublažile negativan utjecaj katoličkih demonstracija tijekom posjeta diktatora Tita prošle godine.

Knjiga zaslužuje kratak komentar od nas, a možda i više od crkvenih vlasti u Latinskoj Americi, zbog svojih lažnih, uvredljivih i drskih tvrdnji u vezi s Katoličkom crkvom i njezine klevete protiv Svete Stolice.

Ovdje ćemo samo istaknuti, kako bismo bolje razumjeli odnos između komunističke Jugoslavije i Katoličke crkve, da knjiga baca povoljno svjetlo i hvali protivljenje Srpskoj pravoslavnoj crkvi ratifikaciji konkordata iz 1937. Taj otpor, izražen u obliku klevetničke i fanatične kampanje, pretvorio se u međunarodni skandal. Kulminirao je uličnim demonstracijama u Beogradu, koje su predvodili pravoslavni arhijereji, i izopćenjem pravoslavnih zastupnika u parlamentu koji su glasali za konkordat.

Vlada Milana Stojadinovića morala ga je opozvati i svečano obećati da konkordat neće biti ratificiran. Rezultat je bio da konkordat, potpisan u Rimu 25. srpnja 1935., koji je jamčio, barem formalno, jednakost pravoslavaca i katolika, nikada nije stupio na snagu.[40] Sada komunisti barataju argumentima i kriterijima srpskih šovinista, prema kojima je Jugoslavija zapravo proširena Srbija, a Pravoslavna crkva trebala bi uživati privilegirani položaj.

Napori Katoličke crkve za postizanje vjerske jednakosti u ovoj komunističkoj publikaciji također su označeni kao rimski klerikalizam, koji ugrožava srpske interese u zemlji u kojoj je sve bilo srpsko: dinastija, vojno vodstvo, diplomacija, glavni grad i najviši dužnosnici državne uprave tijekom autokratske monarhijske vlade koju su sami komunisti opisivali kao "fašističku vojnu diktaturu".

Modifikujući, kako im je to uobičajeno, povijesne činjenice kako bi odgovarale njihovoj trenutnoj agendi, komunisti sada pokušavaju tvrditi da su katoličke težnje bile pretjerane i da protivljenje katoličkih Hrvata lažnom i prisilnom jugoslavenskom nacionalnom jedinstvu nije ništa više od rezultata intriga sumnjivih stranih sila, a prije svega Vatikana u službi neprijatelja Jugoslavije.

Koliko je takvo tumačenje pogrešno, jasno je iz brojnih dokumenata koji se odnose na takozvanu Konkordatsku krizu.

Prvo, prikladno je opisati stav Srpske pravoslavne crkve, izražen u memorandumu Episkopskog sinoda: "Srpska pravoslavna crkva", navodi se u njemu, "mora zadržati svoj položaj državne crkve, kao što je slučaj u drugim susjednim pravoslavnim državama, Grčkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj."[41]

Tijekom konkordatske krize, neslužbene novine Le Temps (Pariz, 25. srpnja 1937.) prikladno su sažele situaciju ovim riječima: "Ovaj konkordat mora promijeniti mnoge stvari u Jugoslaviji koje su Katoličku crkvu stavljale u inferiorni položaj u usporedbi s drugim religijama."

Praške antiklerikalne novine Narodna Politika, koje su se uvijek zalagale za prijateljstvo sa Srbima, pisale su, tijekom konkordatske krize, o ponašanju Srpske pravoslavne crkve: "Ova Crkva zaboravlja da je konkordat s Rimom državna nužnost. Ako visoka hijerarhija Srpske crkve to ne može shvatiti, onda je jasno da ne želi ni jedinstvo Jugoslavije ni pomirenje s hrvatskim katolicima."

Komunistička odbojnost prema konkordatu, koji je trebao jamčiti prava Katoličke crkve, je razumljiva, ali je znakovito da se istovremeno smatra normalnim da Srpska pravoslavna crkva, odbacujući konkordat, uživa privilegije državne crkve. To dokazuje da u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo promjene u vjerskoj i nacionalnoj diskriminaciji katolika i Hrvata.

Naglašavamo da ne poričemo patnju Pravoslavne crkve pod komunističkim režimom, ali ipak, u komunističkoj Jugoslaviji, kako bi se sačuvala slika uvećane Srbije, pitanja odnosa Crkve i države prosuđuju se dvostrukim standardima.

To se događa iz nacionalnih razloga (povlašteni položaj Srbije na štetu Hrvatske) i zbog tradicionalnog srbijanskog shvaćanja prava političke moći da se miješa u život Crkve, koja bi trebala biti politički instrument nacije. Srpska pravoslavna crkva prihvaća ovaj koncept. Zato komunistički totalitaristi, uglavnom Srbi, više preziru katoličku nego pravoslavnu hijerarhiju.

Duboko ih uznemirava, baš kao i vladare monarhijske Jugoslavije, činjenica da vrhovni poglavar Katoličke crkve prebiva u inozemstvu i da su hrvatski katolici, preko Svete Stolice, povezani s cijelim Zapadom i mogu računati na solidarnost univerzalne Crkve.

Jugoslavenski komunistički vođe, poput svojih monarhističkih prethodnika, težnju Katoličke crkve da samostalno i suvereno upravlja bez uplitanja države tumače kao nešto skriveno i zlokobno.

Prethodno se u Beogradu govorilo da Vatikan služi talijanskom fašizmu (u gore navedenoj knjizi papa Pio XI. predstavljen je kao eksponent fašizma), a nakon rata, pod komunističkim režimom, tvrdi se da je Vatikan eksponent zapadnog imperijalizma i neodređene "međunarodne reakcije", koja se navodno urotila protiv velikog pacifista, maršala Tita, koji se održava pomoći u dolarima i koji je, kao što je poznato, došao na vlast prolijevajući rijeke krvi i provodeći masakre.

Vraćajući se na zahtjev jugoslavenske komunističke vlade da katolički episkopat djeluje kao instrument režima u zemljama slobodnog svijeta protiv prognanih hrvatskih katolika, bolje ćemo ga razumjeti ako imamo na umu da su Sovjetski Savez i Jugoslavija dobili određene usluge od predstavnika svojih pravoslavnih crkava u području međunarodne propagande i u vezi s kontrolom pravoslavnih iseljenika i prognanika koji borave u slobodnim zemljama.

Ruski slučaj je dobro poznat i izvan okvira naše studije. Stoga ćemo se ukratko osvrnuti na razvoj odnosa unutar Srpske narodne crkve u Sjedinjenim Državama. Do nedavno je tamo djelovala Sjevernoameričko-kanadska eparhija na čelu s biskupom Dionizijem. Sve je više surađivao sa srpskim političkim prognanicima, kritizirajući komunistički režim. U posljednje vrijeme, Beogradski crkveni sinod istražio je njegov slučaj, suspendirao ga i konačno smijenio s dužnosti. Njegova eparhija, koja je obuhvaćala SAD i Kanadu, bila je podijeljena na tri dijela, a trojica novoimenovanih biskupa uživaju veliku podršku jugoslavenskih državnih vlasti.

ZAKLJUČAK: TEŽAK PUT PREMA KONAČNOM "MODUSU VIVENDI"

Zaključno, vrijedi naglasiti da je sve rečeno blijed i nepotpun odraz tužne stvarnosti koja pogađa jugoslavenski konglomerat, gdje se ne sukobljavaju samo kršćanstvo i ateistički komunizam, već i različiti koncepti u vezi s odnosima Crkve i države. Jugoslavenski čelnici protive se Katoličkoj crkvi ne samo kao protivnicima svih religija koje moraju nestati, već i zato što je ona u Hrvatskoj simbol slobodnog i zapadnog svijeta, stranog i antagonističkog prema svijetu u kojem je komunizam, totalitarna, ruska varijanta marksizma, začet i usvojen.

Jugoslavenski komunisti prvo su pokušali slomiti opoziciju Crkve terorističkim metodama. Kada su shvatili da ih taj put neće dovesti do njihovog zacrtanog cilja i kada je zapadna ekonomska pomoć, posebno iz SAD-a, postala neophodna tijekom sukoba Moskve i Beograda, usvojili su novu taktiku pravnog licemjerja, pozivajući se na načela mirnog suživota.

Godinama Beograd najavljuje mogućnost modusa vivendija, iako ograničenog, sa Svetom Stolicom. Međutim, ono što je vlada Jánosa Kádára, suučesnika u nemilosrdnoj sovjetskoj represiji herojske Mađarske revolucije, postigla, diktator Tito nije mogao.

Ispostavilo se da je unutarnja struktura jugoslavenske države, multinacionalne i heterogene u kulturnom i vjerskom smislu, nepremostiva prepreka bilo kakvoj normalizaciji odnosa između Crkve i države, unatoč svim pompeznim izjavama koje Titov režim predstavljaju kao prvaka mirnog suživota. Zbog unutarnje strukture jugoslavenskog konglomerata, pokušaj postizanja sporazuma s Vatikanom pod mnogo povoljnijim predratnim okolnostima nije uspio. Vatikan to vrlo dobro zna i nikada neće dopustiti da katoličko svećenstvo postane instrument komunističke politike, koja je u suprotnosti s kršćanskim i domoljubnim osjećajima većine njegovih vjernika. Nedavno preminuli ljubljanski nadbiskup Vovk - kojeg su komunisti polili benzinom i zapalili - rekao je o tim promjenjivim komunističkim težnjama i taktikama:

"Prije su se vodili načelom: 'Udri pastira i ovce će se raspršiti', a sada se drže mota: 'Prigrli pastira i ovce će pobjeći od njega'."

Ono što jugoslavenski komunistički režim, u svojoj aroganciji i licemjerju, zaista zahtijeva od Katoličke crkve nije njezina stroga politička neutralnost, već upravo suprotno. Nastoji je politizirati svodeći je na samo još jedan element svoje totalitarne propagande, diskreditirajući je i moralno izolirajući. Nije teško zamisliti razmjere skandala i gorčine diljem Hrvatske u slučajevima poput onog katoličkog svećenika koji je navijao za jugoslavensku vojsku i njezina zapovjednika, koji su nametnuli vladavinu terora i pokrenuli masakre nad tisućama domoljuba nakon primirja, kao i u spomenutom slučaju stranačkih izjava istog svećenika protiv prognanika u slobodnom svijetu.

Osjećaj ogorčenja mogao se ublažiti samo ljudskim razumijevanjem vjernika, koji su, znajući tužnu istinu, shvatili da svećenikov stav nije bio iskren, već moralno prisiljen.

Cijeneći s mirom i dubokom zahvalnošću golemu moralnu podršku koju je Sveta Stolica pružila mučeničkoj Crkvi u Hrvatskoj i, istovremeno, pravednoj stvari hrvatskog naroda odajući počast, u najtužnijim okolnostima njezine tisućljetne povijesti, tada zatočenom i oklevetanom svecu i vrijednom pastiru, biskupu Stepincu, svetim purpurom, svi Hrvati - uz rijetke iznimke zbog pogrešnih tumačenja - uvjereni su da Vatikan razumije pravo značenje naše borbe za slobodu Crkve i Domovine; dvije konvergentne borbe.

Stoga hrvatski katolici kategorički odbacuju ideju da bi Sveta Stolica, tako pronicljiva i dalekovidna u svojim postupcima, mogla sklapati kompromise s otvorenim neprijateljima Božjim na štetu otpora potlačenog naroda u teškoj nuždi, onoj koja se neće zaboraviti stoljećima. A još manje u vrijeme kada jugoslavenski komunistički režim moli za sporazume, koje je nekoć arogantno odbacio unatoč tome što je nadbiskup Stepinac više puta ukazivao komunističkim progoniteljima Crkve na pregovore sa Svetom Stolicom.

Zaključak modusa vivendija, kako ga katolička hijerarhija shvaća, značio bi veliku moralnu pobjedu za progonjenu Crkvu, pobjedu duha nad silom. Primirje, ma koliko kratko bilo, omogućilo bi zacjeljivanje dubokih rana i djelomičan oporavak gubitaka pretrpljenih tijekom neprikrivenog progona Crkve. Umjesto toga, komunisti žele postići političke dobitke bez ustupaka.

Žele postići neki dogovor sa Svetom Stolicom kako bi mogli pokazati slobodnom svijetu da njihov režim poštuje temeljna ljudska prava i, na domaćem planu, uvjeriti svoje žrtve da je režim toliko jak da mu se čak i moćna svjetska organizacija Katoličke crkve poklonila. Nadalje, željeli bi Crkvu i svećenstvo u slobodnom svijetu učiniti instrumentom svoje politike ili barem ometati njihovo protivljenje.

Jugoslavenski komunisti neće uspjeti, jer je katolička hijerarhija dobro svjesna njihovih namjera i metoda. Ovdje leži srž problema i razlog uzastopnih odgađanja sporazuma najavljenog još 1960. Modus vivendi, ako se ikada dogovori, nikada neće biti instrument komunističkog ugnjetavanja.

Vjerujemo da bi bilo prikladno da se katoličke novine u slobodnom svijetu, barem, suzdrže od širenja optimističnih vijesti o navodnoj slobodi Crkve u komunističkoj Jugoslaviji, što bi omogućilo nadu u brz dogovor između Svete Stolice i komunističkog režima.[42] Takva procjena situacije je neistinita, zbunjuje i zapanjuje progonjene katolike te već olakšava određene propagandne dobitke komunističkom režimu, bez obzira na konačni ishod pregovora i provedbu bilo kakvih eventualnih odredbi.

Buenos Aires.

Anđeo Belić: Dr. Vladko Maček

Dana 15. svibnja 1964. u Washingtonu je preminuo dr. Vladko Maček u 85. godini života. Bio je predsjednik Hrvatske seljačke stranke, počasni predsjednik Međunarodne unije seljačkih stranaka i bivši potpredsjednik jugoslavenske vlade u vrijeme njemačke invazije na Jugoslaviju.

Teško je biti predani demokrat i pravi pacifist, te je Maček kao takav pokušavao provesti svoja demokratska načela u praksi u autokratskom i antidemokratskom okruženju. Od mladosti do progonstva u starosti, Maček je uvijek djelovao u kontekstu u kojem se, protiv tlačitelja, morao boriti za svoja demokratska uvjerenja i za pravo na slobodu hrvatskog naroda. Kao student iskusio je diktaturu bana (potkralja) grofa Khuen-Hedervaryja, a kao zreo čovjek proživio je diktaturu kralja Aleksandra u Jugoslaviji.

Maček je mogao surađivati sa svim autoritarnim režimima u Jugoslaviji da je to želio, jer bi mu suradnja bila dobrodošla, ali je to kategorički odbio. To načelo donijelo mu je teške posljedice, jer je gotovo neprestano bio progonjen i zatvaran, no sve je te teškoće podnosio s gandhijanskom rezignacijom, uvjeren da će na kraju njegova pravedna stvar pobijediti. Nacionalna i politička sloboda, socijalna pravda i demokratski poredak toliko su uzvišeni i plemeniti ideali da će samo kroz njihove etičke vrijednosti totalitarne ideologije trijumfirati.

Borba za postizanje tih ciljeva obilježena je u povijesti gotovo svih naroda revolucijama i dugotrajnim, krvavim sukobima. Zagovornici takvih ideja vjerovali su da se ne smije štedjeti nijedna žrtva, čak ni ako to zahtijeva ljudske živote, kako bi se postigli željeni ciljevi. Dr. Maček imao je drugačije mišljenje. I on je bio borac koji je nastojao ostvariti svoje ideale i u tu je svrhu radio i organizirao svoju stranku cijelog života. Ali bio je pacifist koji je prezirao revolucije i krvoproliće, nastojeći postići svoje ciljeve mirnim putem. Stoga je bitno procijeniti sve njegove odluke, čak i političke stavove koji na prvi pogled izazivaju spontanu kritiku, kroz ovu pacifističku prizmu.

Vladko Maček rođen je 1879. u Jastrebarskom u Hrvatskoj. Studirao je pravo u Zagrebu, a kasnije je radio kao sudac i odvjetnik. Od malih nogu zanimali su ga problemi seljaka koji su se, jedva trideset godina ranije, oslobodili feudalne vlasti i u to vrijeme živjeli u teškim ekonomskim okolnostima. Kao student, svim srcem je prihvatio seljački pokret koji je organizirao Esteban Radić, a koji će s vremenom postati najmoćnija politička stranka u Hrvatskoj.

Program stranke bio je usmjeren na ekonomski i kulturni napredak seljaštva. Politički je imao dva cilja: jedan u području unutarnje politike, što je značilo da će seljaci, koji su u to vrijeme predstavljali 80% hrvatskog stanovništva, imati proporcionalan broj predstavnika u parlamentu (Saboru), što tada nije bio slučaj, jer opće pravo glasa nije bilo na snazi; i drugi, u području vanjske politike, što je značilo da će se u odnosima Hrvatske s Austro-Ugarskom u potpunosti poštovati vjekovna ustavna prava Hrvatskog kraljevstva.

Po Radićevom mišljenju, to je značilo da se dvojna monarhija Austro-Ugarske treba preustrojiti u konfederaciju. Takva konfederacija podunavskih naroda nije se mogla ostvariti zbog srpskih metaka u Sarajevskom atentatu, neposrednom uzroku Prvog svjetskog rata, koji je završio raspadom Austro-Ugarske monarhije na njezine sastavne dijelove.

Godine 1918. u jugoistočnoj Europi nastale su nove države. Među njima su se, prvi put u svojoj povijesti, ujedinili Hrvati i Srbi, dva susjedna naroda s antagonističkim duhovnim tradicijama. Hrvatska republikanska seljačka stranka, svjesna da predstavlja ogromnu većinu hrvatskog naroda i tumačeći njegovu volju, protivila se ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Shvatila je da takvo ujedinjenje ne bi bilo zajednica dvaju ravnopravnih partnera, već srpska dominacija nad ostalim narodima koji čine novo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Slijedom toga, 1919. godine, Hrvatska republikanska seljačka stranka, koristeći svoj demokratski mandat primljen od naroda, obavijestila je Parišku mirovnu konferenciju da se hrvatski narod, putem pisanog referenduma, izjasnio protiv stvaranja zajedničke države sa Srbima i pozvao se na pravo na samoodređenje, koje bi bilo utjelovljeno u ustavu neutralne, seljačke, Hrvatske republike.

Mirovni ugovori još nisu bili sklopljeni, nove države formalno nisu postojale, a Pariška mirovna konferencija mogla je lako uzeti u obzir želje hrvatskog naroda. Glavni teret organiziranja plebiscita pao je na dr. Mačeka, budući da je srpska policija uhitila Radića, predsjednika stranke.

Tako je Maček prvi potpisao memorandum upućen Pariškoj mirovnoj konferenciji. Nekoliko dana kasnije, i on je uhićen, te je tako njegova politička karijera u Jugoslaviji započela kao politički zatvorenik. Maček nikada nije izbjegao progon i zatvor, što je karakteristika svih hrvatskih političara u Jugoslaviji: svaka deklaracija ili čin u korist temeljnih demokratskih sloboda uvijek je završavao zatvorom, ako ne i nasilnom smrću.

Od stvaranja Jugoslavije do 1928., desetljećem, Maček je sudjelovao kao potpredsjednik u organizaciji stranke, koju je do tada vodio Radić, sve dok Radić nije ustrijeljen u Beogradskoj skupštini. Srpski narodni poslanik koji je izvršio atentat na Estebana Radića nije bio isključivo odgovoran za ubojstvo, već za sve srpske nacionaliste, koje su predstavljali kralj Aleksandar i njegovi najbliži suradnici. Kako je tada pisao srpski političar Gavrilović u glavnim Beogradskim novinama, atentat na Estebana Radića trebao je pokazati da je jugoslavenska država jača od Radića.

Nakon Radićeve smrti, parlamentarni blok Hrvatske seljačke stranke izabrao je dr. Mačeka za predsjednika. Od tada do njegove nedavne smrti, Maček je bio vođa hrvatske demokracije.

Situacija u Jugoslaviji nakon Radićeve smrti bila je izuzetno napeta. S jedne strane, srpski vladajući krugovi osjećali su se posramljeno, svjesni veličine počinjenog zločina za koji su bili odgovorni; svjesni da atentat na hrvatskog vođu ima suprotan učinak, mislili su da će se s ubijenim pastirom stado raspršiti. Umjesto toga, hrvatski narod je izbrisao sve stranačke razlike i zbio redove unutar stranke ubijenog predsjednika.

Činilo se nemogućim da neće doći do hrvatsko-srpskog rata. A sada postoji psihološki paradoks koji traje od kolovoza 1928., odnosno od smrti Stefana Radića, do siječnja 1929., kada je kralj Aleksandar uspostavio svoju diktaturu. Ovo petomjesečno razdoblje odlučujuće je za kasniji opstanak Jugoslavije, odnosno za katastrofalnu situaciju hrvatskog naroda u sljedećem desetljeću.

Srpska vlada boji se da neće moći kontrolirati situaciju, jer uočava narodni bijes protiv terorizma koji se prakticira u nesrpskim dijelovima Jugoslavije. Srbi stalno očekuju ustanak Hrvata i drugih potlačenih naroda i manjina. Doista, takvo je bilo raspoloženje u svim sektorima hrvatskog naroda. Bila je potrebna samo iskra da se revolucija rasplamsa.

Naravno, ishod revolucije nikada se ne može predvidjeti. Dr. Maček, koji je preuzeo vodstvo stranke i, posljedično, cijelog hrvatskog naroda, također nije znao hoće li hrvatska revolucija biti uspješna ili će završiti besmislenim krvoprolićem za koje će biti odgovoran. Mačeka je rastrgao dubok moralni sukob. S jedne strane, osjećao je puls naroda, koji je imperativno zahtijevao slobodu i raspad jugoslavenske države, svog nacionalnog zatvora; s druge strane, bio je preplavljen ogromnom odgovornošću vođe koji je morao donijeti odluku takve važnosti.

Prevladala je tradicija njegovog mentora, Estebana Radića: da se borba nikada ne smije napustiti, već da se trebaju koristiti samo mirna sredstva. Maček se odlučio protiv revolucije. Citirajmo njegove riječi: "Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da spriječim revoluciju koja je trebala izbiti ne samo u Zagrebu, već i u cijeloj Hrvatskoj. Učinio sam to ne samo da bih poštovao Radićeve želje i vlastite pacifističke ideale, već i zato što bi bila potpuna ludost dopustiti da se politička borba prenese na teren gdje bismo nužno bili slabiji." Baš kao što su se Srbi bojali hrvatske revolucije, Maček se bojao srbijanskog militarizma i njegovih oružanih snaga.

Srbi su u potpunosti iskoristili situaciju. Vidjevši da hrvatska borba ne eskalira u oružanu pobunu - razdoblje od pet mjeseci bilo je dovoljno da ih u to uvjeri - kralj Aleksandar uspostavio je svoju osobnu diktaturu 6. siječnja 1929. Potisnuo je ne samo sve slobode, političke stranke i organizacije, već je zabranio i upotrebu hrvatske zastave i hrvatskog imena. Dogodilo se suprotno od onoga što su Maček i drugi oporbeni političari nadali. Umjesto završetka srpske hegemonije i smirivanja terora, dosegao je neopisive razmjere. Prema statistikama, u Hrvatskoj je u prosjeku počinjen jedan politički atentat tjedno, s ciljem demonstracije učinkovitosti državne vlasti kakvu su imali Srbi.

Ali Maček se nije dao lako slomiti. Na čelu hrvatske nacije, prkosio je diktatoru i tajno organizirao otpor srpskoj tiraniji. Više puta je uhićen, osuđen, a zatim pušten. U tom trenutku, Thomas Mann i Albert Einstein digli su glas u obranu slobode hrvatskog naroda. Aleksandrova diktatura trajala je do njegove nasilne smrti u Marseilleu od ruku makedonskih i hrvatskih nacionalista, dok je Maček bio zatvoren. Ali diktatura nije završila; prešla je iz Aleksandrovih ruku u ruke njegovih političkih nasljednika. Kako bi u inozemstvu ostavila dojam da se Jugoslavija razvija prema demokratskom sustavu, nova vlada, na čelu s Jeftićem, najbližim suradnikom pokojnog kralja, najavila je izbore za svibanj 1935. Demokracija i sloboda izražavanja nisu dolazile u obzir. Glasanje je bilo javno, a izbori su se održavali prema tradicijama Aleksandrove diktature, tako da je svatko tko je glasao protiv vlade riskirao progon, što je posebno pogodilo javne službenike.

Unatoč formalnoj pobjedi vladajuće stranke zahvaljujući srpskim glasovima, velika većina u Hrvatskoj glasala je protiv diktature. Na moralnoj razini, izbori su predstavljali pobjedu za Mačeka. Ipak, diktatura ne popušta u svom ugnjetavanju. Niti Maček, uvjeren sada više nego ikad da će njegova uporna i mirna borba uroditi plodom.

Živimo u godinama uspona sila Osovine. Jugoslavija, do tada saveznica Francuske i članica Male Antante, shvaća da se odnos snaga u Europi brzo mijenja i, bez ikakvih moralnih grižnji savjesti, prilagođava se novoj situaciji.

Novi čovjek je Milan Stojadinović koji, iako član društvene skupine srpskih političara blisko povezanih s Francuskom kada je bila svemoćna, lako prelazi na stranu Osovine. Sklapa blisko prijateljstvo s grofom Cianom i pokušava organizirati fašistički pokret. No, Stojadinović je također želio ostaviti dojam da ne djeluje kao diktator, kao uzurpator, već da vlast vrši voljom naroda. Stoga najavljuje parlamentarne izbore za prosinac 1938. Cijeli hrvatski narod čvrsto podržava dr. Mačeka, vjerujući da će ih on odvesti u slobodu.

Izborno natjecanje nosi obilježje borbe između novog srbijanskog fašističkog vođe Stojadinovića i iskusnog hrvatskog demokratskog vođe Vladka Mačeka. Glasovanje je javno, a atmosfera službene diktature i dalje prevladava. Vlada pobjeđuje, ali njezina je pobjeda tijesna i nitko ne sumnja da je prava pobjeda pripala oporbi, koja je u Hrvatskoj trijumfirala s 80% glasova.

U to vrijeme, zloslutni oblaci nadvili su se nad Europom i malo tko je vjerovao da se novi požar može izbjeći. Srbi, kao dominantni narod u Jugoslaviji, dobro su znali da će se država automatski raspasti u slučaju vanjskog napada; znali su da drugi narodi i nacionalne manjine neće braniti Jugoslaviju, koju nisu smatrali svojom domovinom, već svojim koncentracijskim logorom. Knez Pavao, regent i rođak ubijenog kralja Aleksandra, osobno je preuzeo vodstvo u naporima da se postigne dogovor i zadovolji barem dio hrvatskih političkih zahtjeva.

Dr. Maček je pregovarao u ime Hrvatske. Nakon nekoliko mjeseci mukotrpnih pregovora, u kolovozu 1939., samo nekoliko dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Hrvatska je postigla ograničenu autonomiju na fragmentiranom teritoriju. Bez obzira na razloge koji su naveli Srbe na priznanje, za dr. Mačeka je činjenica da se hrvatsko pitanje pomaknulo iz zastoja bila od najveće važnosti.

Bio je zadovoljan, jer je u tom činu vidio uspjeh svoje demokratske, humanitarne i pacifističke filozofije. Naravno, ta je filozofija bila u oštroj suprotnosti s nasilnim promjenama koje su se u to vrijeme događale u Europi, do te mjere da su mnogi njegovi pristaše pozivali na veći aktivizam. Ali Maček je bio nefleksibilan. Sve bi bilo u redu, sve dok se izbjegavalo krvoproliće.

Imajući na umu pacifizam koji je oduvijek karakterizirao dr. Mačeka, može se razumjeti njegov kasniji pristanak na pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Tijekom svog javnog života, u bezbroj je prilika dokazao da je pravi demokrat, a u vanjskoj politici i pristaša zapadnih demokracija. Međutim, geografske i političke situacije ne mogu se proizvoljno mijenjati, a odnos s Njemačkom u to vrijeme mogao se manifestirati samo na dva načina: održavanjem statusa neutralne zemlje ili neprijateljskim odnosom, završavajući poput Poljske ili Francuske. Ne zaboravimo da je u to vrijeme, u ožujku 1941., Njemačka bila na vrhuncu moći; cijela kontinentalna Europa je pod opsadom; na snazi je pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom, a Sjedinjene Države su još uvijek izvan sukoba.

A sada, kada je riječ o krvoproliću, dr. Maček smatra da je bolje praviti kompromise nego preuzimati odgovornost za događaje čiji je ishod neizvjestan. Žarko se nadao da će na taj način njegov narod biti pošteđen rata. Ali skupina srpskih časnika izvodi državni udar samo dva dana nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, svrgnuvši vladu i regentstvo kneza Pavla.

Do danas, u obilnoj i raznolikoj političkoj literaturi, prava svrha ovog "puča" ostaje nejasna. Svako tumačenje odražava koncepcije i interese njegovih autora. Na temelju utvrđenih činjenica, koje i Maček priznaje, mogu se izvući dvije teorije: prvo, vođe puča pripadale su skupini srpskih nacionalista koji su vjerovali da su vlada i knez Pavlo otišli predaleko dajući Hrvatima ograničenu autonomiju, koju su Hrvati, pak, smatrali nedovoljnom, te su stoga zahtijevali njihovo uklanjanje. Drugo tumačenje je da su se, u području vanjske politike, vođe puča protivile suradnji sa silama Osovine. Možda su tako razmišljali dok su bili u oporbi, ali od trenutka kada su došli na vlast, jasno su vidjeli da je jedno nešto htjeti, a drugo moći to učiniti.

Promatrali su potpuni nedostatak spremnosti jugoslavenske vojske i njezino neizbježno i brzo uništenje u slučaju rata s Njemačkom. Istovremeno, shvatili su da se s hrvatskim narodom više ne može postupati grubom silom, kao što je to učinio diktator Alexander. Sada su, dakle, učinili istu stvar zbog koje su svrgnuli prethodnu vladu: Ninčić, potpuno novi ministar vanjskih poslova, obavještava Berlin da njegova vlada bez ikakvih rezervi priznaje Trojni pakt, a vođe puča obavještavaju Mačeka da priznaju hrvatsku autonomiju.

Tražili su Mačekovu suradnju i molili ga da ponovno preuzme potpredsjedništvo vlade. Maček, iako duboko nezadovoljan "pučem", pristao je pridružiti se pučističkoj vladi s ciljem spašavanja mira i svog naroda od ratnih nesreća. Ali već je bilo prekasno. Iz dokumenata njemačkog kancelarskog ureda, koje je 1962. objavio State Department u Washingtonu, može se zaključiti da je Hitler shvatio Beogradski puč kao osobnu uvredu i želio osvetu.

Godinama se Hitler zalagao za njemačko-jugoslavensku suradnju i bio je zadovoljan jugoslavenskim vladama, koje su, istina, bile dio pobjedničkog bloka u Versaillesu, ali su zapravo intenzivno surađivale u trgovini s Trećim Reichom. Nije tajna da je Luftwaffe (njemačko ratno zrakoplovstvo) izgrađeno od jugoslavenskog aluminija. Zato Hitler nije nastojao uništiti Jugoslaviju, budući da je od nje dobio ono što je želio.

6. travnja 1941. Nijemci su bombardirali Beograd. Nije bilo organiziranog otpora. Kralj, vlada i generali pobjegli su na jug, nadajući se da će stići do Grčke, a odatle do Engleske. Maček nije pobjegao i vratio se iz bombardiranog Beograda u Zagreb. U tom povoljnom trenutku, hrvatski narod se pobunio, razoružao srpske vojne garnizone stacionirane diljem Hrvatske, a 10. travnja hrvatski revolucionari proglasili su neovisnost Hrvatske.

Maček, čvrsto uvjeren da će zapadne demokracije pobijediti, smatrao je ovu taktiku, koja se mogla protumačiti kao savez s Osovinskim silama, pogreškom i odbio je surađivati s novoosnovanom hrvatskom vladom. Ostao je u Hrvatskoj do kraja rata, uvijek u opoziciji prema vladi na čelu s dr. Antom Pavelićem. Nekoliko dana prije kraja rata, kada su komunističke trupe okupirale Zagreb i ponovno nametnule jugoslavensku zajednicu hrvatskom narodu pod srpskom supremacijom unutar komunističkog režima, Maček, koji je bio interniran, napustio je domovinu i zatražio azil u Sjedinjenim Državama.

Godine 1957. Maček je u New Yorku objavio svoju autobiografiju *U borbi za slobodu*. Ova knjiga je od najveće važnosti za one koji žele razumjeti hrvatsko-srpski sukob, jer je njezin autor osobno iskusio sve teškoće tragičnog jugoslavenskog suživota.[43]

Mačekov karakter može se sažeti na sljedeći način: Moralno, bio je čovjek apsolutnog integriteta, nepotkupljiv i spreman braniti svoja načela vlastitim životom. Njegove dugogodišnje zatvorske kazne to potvrđuju.

U društvenom i ekonomskom smislu, cijeli je svoj život posvetio poboljšanju uvjeta rada hrvatskog seljaštva. To se ne smije tumačiti kao klasna borba, budući da, prema ideologiji Hrvatske seljačke stranke, seljaci u Hrvatskoj nisu društvena klasa, već toliko velika većina da se mogu poistovjetiti s narodom. Stoga je rad za dobrobit seljaka jednak radu za cijelu naciju. Hrvatski seljak je i vlasnik i radnik zemlje na kojoj živi sa svojom obitelji.

U vjerskim pitanjima, Maček je bio kršćanin koji je javno ispovijedao svoju vjeru i vjerska uvjerenja.

U kulturnom smislu, Maček je bio entuzijastični promicatelj proučavanja i razvoja autohtone hrvatske kulture, koja se može pohvaliti prekrasnim djelima u narodnoj književnosti, narodnoj glazbi i dekorativnoj umjetnosti.

Politički, Maček je prije svega bio demokrat koji je duboko vjerovao u načelo da je samo narodna volja odlučujuća za ispravan pristup temeljnim političkim smjernicama. Iz tog razloga, Maček zaslužuje priznanje za potpisivanje i slanje Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine memoranduma u kojem se navodi da je Hrvatska republikanska seljačka stranka provela plebiscit u kojem se hrvatski narod u velikoj većini izjasnio protiv ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i zahtijevao vlastitu neovisnu i neutralnu seljačku republiku. Ipak, odlukom pobjedničkih sila stvorena je jugoslavenska država, a taj nedemokratski način njezina stvaranja njezin je izvorni grijeh, koji nikada nije iskupljen.

Volja hrvatskog naroda, izražena nakon stvaranja Jugoslavije, nikada nije posustala. Na svim sljedećim izborima, održanim pod raznim srbijanskim vladama, hrvatski narod je ostao jedinstven i jednoglasan u svom zahtjevu za primjenom načela samoodređenja.

Maček, kao političar koji je zaslužio povjerenje naroda da vodi njihovu politiku, točno je znao što njegov narod želi. Istovremeno, znao je da jugoslavenska državna vlast postoji, da unutar zemlje kontrolira policijski i vojni aparat, a u inozemstvu uživa podršku i diplomatsko priznanje velikih sila. Vođenje politike je umjetnost postizanja zacrtanog cilja raspoloživim sredstvima. Maček je vjerovao da su sredstva koja mu stoje na raspolaganju upornost i žilav otpor, čak i ako borba traje mnogo godina. Pristao je potpisati sporazum s regentom knezom Pavlom o djelomičnoj autonomiji za Hrvatsku. Ali to nisu bili njegovi konačni stavovi, već postupci diktirani potrebama vremena. Kritiziran je zbog nedostatka aktivizma i dinamike. Ali Maček nije vjerovao da se problemi mogu riješiti upotrebom sile. Izbor između revolucionarnog aktivizma i humanitarnog pacifizma je stvar savjesti, moralne i političke prosudbe.

Buenos Aires

Bogdan Radica: John F. Kennedy

Prvo, vijest o atentatu potresla je cijelu naciju do srži. Svugdje, u svakom kutku ove goleme zemlje (Sjedinjenih Američkih Država), muškarci, žene i djeca bili su paralizirani, lijući suze kao nikada prije; vjernici u Boga okupljali su se u najbližim crkvama, drugi su plakali u svakom kutku velikih i malih gradova; u učionicama su učenici i učitelji utonuli u duboku tišinu, radnici su prestajali s radom; automobili su se zaustavljali uz široke autoceste. Bijelci i crnci bili su shrvani tugom saznavši za atentat na jednog od svojih.

Zatim su stigle vijesti iz svih dijelova svijeta koje su izvještavale o sličnim osjećajima. Ne samo da je njegova nacija stala, već cijeli svijet; nije bilo zemlje, regije ili sela, ma koliko udaljenog bilo, gdje ljudi nisu bili toliko duboko dirnuti kao njihovi sugrađani. Svima se činilo da je sama zemlja stala. U jadikovkama koje su dolazile iz udaljenih područja, možda je bila dublja tuga od onih iz bližih. Odjednom su se predstavnici iz cijelog svijeta okupili u Washingtonu: bili su svih vrsta i svih političkih uvjerenja.

Dallas je nestao s mjesta događaja poput ružne, zlokobne slike; a Washington je, odjednom, stekao neobičan sjaj i veličanstvenost. Ali svijet je ostao zapanjen, iznenađen i skamenjen. Neizmjerna tuga te samoće obuzela je i njegovu suprugu, majku njegove djece. Bilo je srceparajuće vidjeti je, ponosnu i kažnjenu neumoljivom sudbinom, kako vodi svoje dvoje djece za ruku iza lijesa njihovog muža i oca.

Po prvi put otkako živim u ovoj zemlji, kamo me je dovela čudna sudbina, kao i mnoge druge, iskusio sam da čak i Amerikanci mogu osjetiti tragičan osjećaj života. Amerikanci ne vjeruju u smrt; odbacuju je, radije je skrivajući velom brzog zaborava. U svom stalnom nastojanju da sve racionaliziraju, racionalizirali su i smrt, tako brzo i lagano, kao da je ne žele vidjeti kako bi im se život uvijek činio lijepim i zanimljivim. Ovaj put, u iznenadnoj, nepromišljenoj i neočekivanoj smrti ovog mladića, a štoviše, i svog predsjednika, nisu mogli ni izbjeći ni pobjeći od tragičnog osjećaja života. Iako je taj osjećaj bio kratkotrajan, bio je toliko iskren i živ da nam je usadio novu nadu u napredak ove vječno mlade i nemirne nacije.

Predsjednik Kennedy bio je relativno mlad, svakako mlad kao predsjednik zemlje, gdje to mjesto obično zauzimaju muškarci starije dobi. Ta se činjenica objašnjava činjenicom da je u Uniji stiglo vrijeme smjene generacija. Kennedy je bio svjestan toga kada je jednom naglasio da je nova generacija zadužena za vođenje zemlje i davanje novog smjera. Doista, dao je novi smjer svojoj politici. Okružen mladim i novim ljudima, Kennedy je uveo ne samo novi jezik, novi ritam, novi stil, već i revolucionaran pristup razmatranju unutarnjih i vanjskih problema svoje nacije. Ono što ga je izdvajalo u Europi, Latinskoj Americi i diljem svijeta, više nego u vlastitoj zemlji, bio je upravo taj novi jezik i njegov osebujan, moglo bi se reći, intelektualni stil. Nije bio prosječan američki političar, koji se služi otrcanim, jeftinim i trivijalnim frazama iskreno zastarjele parlamentarne retorike. Iako nije potjecao iz američke više klase, i iako je bio sin veleposlanika te obrazovan na Harvardu, društveno nije pripadao bostonskoj eliti, jer je bio potomak siromašnih irskih imigranata, dirnut srećom u ovoj zemlji sreće i blagostanja.

Bio je gospodin u svom ponašanju i postupcima. Njegova obitelj nije izbjegla teške udarce sudbine: cijeli niz tragedija i nesreća, uključujući gubitak starijeg brata i sestre. Sve je to, poput njegove osobne tragedije u susretu sa smrću, ostavilo duboke tragove na njemu. Ipak, sve su te nesreće ojačale njegovu sklonost hrabrosti. Njegovo suočavanje sa životom bio je aspekt koji ga je najviše zanimao u životima nekih slavnih Amerikanaca. Kad bi se pojavio bez kaputa ili šešira, po kiši ili snijegu, bilo ga je divno vidjeti kao da se ne boji vremena. Njegovi susreti s novinarima na konferencijama za novinare uvijek su bili politički i intelektualni događaj, kao i njegovi svečani govori, koje je držao s takvim uvjerenjem i tako prepoznatljivim naglaskom da su djelovali tako spontano, kao da ih nitko osim njega nije napisao.

Za razliku od prosječnog Amerikanca, Kennedy je posjedovao veći osjećaj za povijest od bilo kojeg drugog predsjednika, osim Roosevelta. Uobičajena je pojava u američkoj politici da se čovjek, ma koliko običan bio, po ulasku u Bijelu kuću postupno i brzo uzdiže do izazova i važnosti predsjedništva. Moglo bi se reći da je Kennedy, s obzirom na svoje duboko razumijevanje značenja povijesti i uloge koju Amerika treba igrati u ovom povijesnom trenutku, znao što ga čeka, kako bi trebao djelovati i kako se ponašati u svom inauguracijskom govoru. I tako se dogodilo da je u tom govoru cijela zemlja, cijeli svijet, osjetio da je nakon dva desetljeća u Bijelu kuću stigao novi čovjek.

Njegov pristup globalnim i američkim problemima bio je revolucionaran. Na domaćem planu prvo se pozabavio rasnim pitanjem, čime je pokrenuo jednu od najdubljih revolucija od Građanskog rata. Dok su se prethodne administracije suočavale s ovim problemom bombastičnim izjavama, Kennedy ga je sveobuhvatno rješavao, nastojeći ga riješiti. Suočavanje s predrasudama je najteža stvar, posebno u demokratskim režimima gdje zakone nije uvijek lako tumačiti.

Pokušaj rješavanja problema gdje se državni suverenitet sukobljava s onim savezne vlade nije lak zadatak, posebno kada svijet gori od krvave revolucije. Taj je mladić pokazao veliku mudrost u situaciji koja je mogla zemlju, kao u Lincolnovo vrijeme, gurnuti u građanski rat, najgori od svih ratova. Mora se priznati da je imao podršku crnačkih vođa, koji su, preko njega, ponovno stekli vjeru u zakon evolucije američke demokracije. Zato je ta mala crnkinja na Jugu bila u pravu kada je uzviknula: "Kažu da je bio prijatelj nas crnaca; bio je prijatelj svih ljudi!" Međutim, mnogi mu to nisu oprostili, posebno južnjaci. Je li smrtonosni hitac bio posljedica toga? Teško je reći. U ovoj slobodnoj zemlji, gdje se zna svaki detalj, još uvijek je nemoguće reći zašto je navodni atentator ubio Johna F. Kennedyja. Jedan je američki pisac prikladno rekao: "Ovo su dani kada biti Amerikanac teško da je nešto na što se treba ponositi."

Sukobio se sa svijetom visokih financija ("velikog biznisa"), koji mu nikada ne bi oprostio što ga je optužio za nedostatak suosjećanja prema siromašnima. Bogatstvo obitelji Kennedy neusporedivo je, i po količini i po kvaliteti, s bogatstvom obitelji Rockefeller. Kad je mladi Kennedy, tijekom tih turbulentnih i fascinantnih godina u Sjedinjenim Državama, jednog dana primijetio da je ovaj svijet visokog biznisa nemilosrdan prema njegovom ocu, koji je stekao veliko bogatstvo vlastitim zaslugama, taj se veliki biznis uvrijedio.

Ali Kennedy je imao osjećaj za povijest; pripadao je novoj Sjevernoj Americi koja je konačno počela shvaćati da novac i bogatstvo ne bi trebali biti krajnji cilj, već samo sredstvo za postizanje uzvišenijeg i plemenitijeg cilja na zemlji: bratstva i jednakosti među ljudima, suzbijanja rasnih i klasnih razlika, posebno jaza između bogatstva i siromaštva, s ciljem uspostavljanja pravde koju su Sjedinjene Države same sebi nametnule, od svojih početaka, kao svoju glavnu misiju u povijesti.

Sve je to uključivalo smjele pokušaje, osujećene čak i u zemljama koje su krvarile iz revolucija. Ni europski socijalisti ni komunisti nisu ih postigli, niti postoje ozbiljni izgledi da bi to mogli. Put koji je Kennedy odabrao da ih postigne u okviru slobode bio je, naravno, najteži.

Da bi se postigao predloženi cilj, mir je bio nužan. Kennedy je u tom pogledu pretrpio nekoliko neuspjeha. Prvi je bio njegov sastanak s Hruščovom u Beču, iz kojeg nije izašao kao pobjednik, ali mu je poslužio da upozna svog glavnog suparnika. Zatim je uslijedio neuspjeli pokušaj oslobađanja Kube s kubanskim prognanicima. Tamo je pokazao mnogo neodlučnosti, oklijevanja i hamletovske dileme "biti ili ne biti", ne uspijevajući dovesti stvari do kraja. Između mišljenja realista i apstraktnih političkih mislilaca, odlučio se za ovo drugo.

Kasnije je savršeno ispravio obje pogreške: prvo, pokazao je Hruščovu kako se ponašati u situacijama u kojima nije bilo kompromisa. Tako je prisilio Hruščova da se povuče s Kube, uzrokujući mu veliki fijasko, a da pritom nije uvukao svoju zemlju ili svijet u rat. Ostaje pitanje: Zašto nije išao do kraja? Neki kažu da je namjeravao problem riješiti postupno, kasnije, uoči izbora ili nakon toga. Bilo kako bilo, time je otvoreno i novo poglavlje koje, iako samo djelomično dovršeno, pokazuje da je Kennedy uveo novu vanjsku politiku koja bi, u konačnici, svijetu dala jasniji smjer i možda čak uvela eru slobode diljem svijeta. Raspad unutarnjeg života u Rusiji i svim komunističkim zemljama jugoistočne Europe nagovijestio je takvu evoluciju. Kennedyjeva strategija, koja je davala prednost idejama i duhovnim vrijednostima nad silom suočena s komunizmom, počela se pokazivati učinkovitijom od one koju je do tada prakticirao Zapad. Čini se da je Kennedy uspio upozoriti, pa čak i podučiti Ruse kako bi trebali postupati u svojim odnosima sa Sjevernom Amerikom - odnosno, do koje mjere Amerika može činiti ustupke i kapitulirati pred globalnom komunističkom strategijom.

Po pitanju Kube i sovjetskog miješanja u latinoameričke poslove, pokazao je spremnost na rat i time je prisilio Sovjetski Savez na povlačenje. Ovaj stav i manevriranje donijeli su mu poštovanje i prijatelja i neprijatelja. Moskva je shvatila da u njemu ima ozbiljnog suparnika koji je znao racionalizirati situaciju i donositi relevantne odluke. Komunisti su prvi put osjetili da se sada moraju nositi ne s bilo kojim buržoaskim političarem, već s čovjekom koji je razumio značaj suvremene revolucije u svijetu.

Kennedy je posjedovao ne samo istančan osjećaj za povijest već i za ideologiju: dvije vrlo rijetke osobine kod anglosaksonskih, a posebno američkih političara. Snaga Sjedinjenih Država leži u njihovoj čvrstoj ekonomskoj stabilnosti, u organskoj materijalnoj moći koja ih je stvorila. Njihova snaga ležala je, do određene mjere, u njihovom neznanju i potpunom nezainteresiranju za ideologiju, što je pak bila njihova slabost. Kennedy i njegovi suradnici prepoznali su vrijednost ideologije i uložili velike napore da je razumiju i naoružaju se protiv nje. U tom pogledu naišli su na nerazumijevanje vlastitih pristaša i saveznika, ali na kraju bi pobijedili.

To je bilo tim više istinito s obzirom na duboku unutarnju krizu u Sovjetskom Savezu i komunističkim zemljama te činjenicu da Moskva više nije kontrolirala komunistički svijet. Teško je reći u kojoj su mjeri bili uvjereni u potrebu oslobađanja jugoistočne Europe od komunizma. Kennedyjeva administracija prestala je govoriti o oslobođenju od komunizma, ali da je koristila jezik prethodnih administracija, to bi se svelo na isto. U određenom smislu, bilo je bolje ne koristiti taj jezik kada je znala da nema druge mogućnosti nego djelovati u fazama. U svakom slučaju, Kennedyjeva zasluga ležala je u tome što je djelovao na način da je prisilio Rusiju da se povuče iz Europe.

U toj areni, najozbiljnije pitanje bio je Kennedyjev sukob s De Gaulleom, sukob toliko nepotreban za Washington i Zapadnu Europu da će se nastaviti produbljivati u vrijeme kada je europsko jedinstvo ključno za sve potlačene narode i kada se komunistički svijet bori sa svojom najgorom krizom. Može se samo nagađati da bi Kennedy možda izbjegao takvo odstupanje i takva neslaganja na Zapadu i među zapadnjacima.

Svi ovi događaji koji definiraju Kennedyjevu osobnost i čine ga tako izvanrednim u suvremenoj svjetskoj povijesti karakterizirali su samo početak njegove administracije. Nisu se mogli u potpunosti razviti ili dovršiti u tri godine, jer je trebalo osam godina da se njegova moć u potpunosti manifestira i da se Sjedinjene Države postave na nove temelje. Stoga ostaju fragmentirani i teško je predvidjeti hoće li itko biti sposoban uspješno dovršiti ono što je Kennedy započeo.

Potrebno je nadati se da će novi predsjednik, L. B. Johnson, pokušati dovršiti mnoge Kennedyjeve revolucionarne inovacije, iako je očito da neće nastaviti na isti način kao Kennedy.

Ono što je karakteriziralo ovog mladog čovjeka bio je njegov duboki i profinjeni osjećaj za kulturu i intelektualne težnje. Mnogi čak tvrde da su se u određenim institucijama i administrativnim tijelima intelektualci pokazali učinkovitijima od takozvanih poslovnih ljudi. Kennedy je uzdigao intelektualce, slikare, glumce, pisce - ukratko, umjetnike - na njihovo pravo mjesto, umjetnike koji su prije bili ne samo degradirani već i prezreni.

Pod Eisenhowerom, poslovni čovjek je vladao vrhovno; što je bio agresivniji i vulgarniji, to je postajao popularniji. U Kennedyjevo doba, smatralo se znakom odlikovanja imati profesore za svojim stolom, ne samo u Bijeloj kući već i u cijelom washingtonskom društvu. Sjeverna Amerika se oslobađala provincijske buržoaske afektacije, a poštovanje prema intelektualnim težnjama i kulturi nadmašilo je osrednjost malograđanskog života. Zato je Europa bolje razumjela ovaj stil, jer je to bio najcjenjeniji način i stil u Europi. Konačno, ojačalo se uvjerenje da čak i u demokratskim zemljama intelektualne elite moraju voditi politiku.

U svemu tome, Kennedy je evocirao sjećanje na Lorenza Veličanstvenog, za kojeg je Guicciardini rekao da se svim silama trudio osigurati mir za Firencu, učeći njezine neprijatelje kako bi se trebali ponašati kako bi jamčili njezin duhovni, kulturni i ekonomski napredak. Kennedy je upravo osjećao da su Sjedinjene Države na početku svoje materijalne i duhovne renesanse te da je mir nužan kako bi se njezin ogroman kvantitativni potencijal postupno transformirao u kvalitativni. Kennedy je shvatio da snaga civilizacije leži u njezinoj kvaliteti, a ne u kvantiteti; bio je na dobrom putu da postigne tu sintezu.

Zato je njegova odsutnost danas toliko bolna i ostavlja nas s osjećajem praznine. Kennedy je shvatio da industrijska civilizacija ne može živjeti i razvijati se bez istovremenog kovanja svog humanizma. Industrijsko društvo bez demokracije postupno postaje opresivni totalitarizam. Demokracija bez humanizma lišava industrijsku civilizaciju njezine same biti. Američka demokracija, koja se razvila kroz industrijsku revoluciju, bila je, pod Kennedyjem, na putu ostvarenja svog humanizma, sposobna ponuditi nove mogućnosti Zapadu.

Trgovački i tehnokratski svijet ne može voditi čovječanstvo u njegovoj potrazi za srećom isključivo kroz industriju i demokraciju. To mora učiniti kroz humanizam, obnovu i iznutra i izvana. Kennedy je bio na rubu ne samo da sve to nasluti, već i da svojim sunarodnjacima pokaže kako se uzdići na razinu nacije koja predvodi svijet. Ostaje pitanje hoće li biti onih koji će slijediti ovaj put i koji će, zapravo, otvoriti "novu granicu" koju je Kennedy najavio svojoj zemlji i čovječanstvu.

Ako se ovaj put ne slijedi, Kennedyjeva ostavština će nalikovati zvijezdi koja samo jednom zasja na nebu prije nego što nestane natrag u tami. Zato je toliko važno da njegova nacija to shvati, kako bi mogla nastaviti i uspješno dovršiti politike koje je pokrenuo, čime će otvoriti "novu granicu" koju je potlačeno čovječanstvo čekalo i za kojom je godinama čeznulo.

Ništa se nikada ne gubi u svjetskom procesu i razumno je vjerovati da će se Kennedyjeva ostavština također ostvariti. To bi trebala biti odgovornost nove generacije koju je uveo na povijesnu pozornicu i kojoj je utro tako dubok put. Sve ukazuje na to da je ova generacija shvatila njegovo nasljeđe i spremna je nastaviti djelo Johna F. Kennedyja - odnosno, dovršiti ga.

Sveučilište Farleigh Dickinson, New Jersey.

O tempora, o mores

In memoriam J. F. Kennedy

Willelmus Meinzl, Academiae Willelmi Raymond

Ac velut in somnis, oculos ubi languida pressit,

Nocte quies, nequiquam avidos extendere cursus,

Velle videmur et in mediis conatibus aegri,

Succidimus no lingua valet, no corpora notae,

Sufficiunt vires, nec vox aut verba sequuntur.

/Vergilius, Aen. XII/

Infelicem et miserum me esse teneo, occasione mortis, viri sapientissimi atque, exoptatissimi, ducis excellentissimi et doctissimi, praesidis prudentissimi Joannis Kennedy, magnum dolorem nostrum ac maximam maestitiam in hac die exprimere.

"Crudelis ubique luctus, ubique pavor,

et plurima mortis imago"

/Vergilius, Aen./

Quae est caqusa tristitiae nostrae?

"Unde iste fletus? Unde in has lacrimae genas?

Invictus olim voltus et numquam malis lacrimas

Suis praebere consuetus, iam flere didicit".

/Seneca, Hercules/

Gravissimae interim res acciderunt. Dux amantissimus, praeses Civitatum Feoderalium Americae Septemtrionalis, vir summo ingenio, imperatoriaque forma, civis vero optimus, qui prudentiam et audatiam, cum fide, integritate, temperantia et honestate iunxit, a. d. X. Kalen, Decembrr. a. D. 1963, in Dallas - Texas, interfectus est.

"O miserum et infelicem illum diem, quam cito ella omnia ex laetitia

et voluptate ad luctum et lacrimas reciderunt"

/Cicero, Pro Sula, 31/

Patria nostra pulcherima, fiorentissima, potentissima, optimun virum perdidit. Erat eloquentia copiosus et exuberans, poteratque quidquid vellet apertissime et lucidissime exprimere. Quadraquinta sex natus in optimo robore aetatis obiit. Clarissimo genere ortus, semper divitiis abundavit. Adulescens militari fortitudine atque audacia in bello multos superavit. In rebus gerendis proptissimus de futuris callidissime conjiciebat, de instantibus verissime iudicabat. Eum nemo anteiret virtutibus. Humanitate et doctrina praestaret omnes. Certam pacem magis quam speratam victoriam seu bellum malebat.

Neminem huic praefero magnitudine animi et in amore erga patriam. Omnia ad maius auxilium pauperorum, ad opem impotentium, ad salutem mercenariorum fecit. Utinam tales viri semper rei publicae praeficierentur.

Et quis interfector incliti praesidis fuit?

"Sed quo nefandum facinus admissum loco est,

Memorate: Aperto Marte an insidiis iacet".

/Seneca, Oedipus/

Insidiis. Praedomum manus necavit eum. "Torpor insedit per artus,

frigidus sanquis coit".

/Seneca, Oedipus/

Lee Oswald, homo violentus, insanus, demens, atrox, cujus corde fides cesserit, ore pudor, occidit eum. Oswald, homo obscuro loco natus, flagitiis atque facinoribus coopertus, moribus coruptus interfector fuit.

"Nec tibi longa manent sceleratae gaudia caedis...

Caedem expiari regiam exilio deus,

Non ante caelo lucidus curret dies,

Haustusque tutos aetheris puri dabit".

/Seneca, Oedipus/

O Dii immortales... O tempora... O mores; Ubinam gentium sumus? In qua urbe vivimus? Quam rem publicam habemus?

/Cicero, Orat. in Catal./

Quam securitatis urbanae curam habemus? Quenam ista regio est?

"Cui dabit partis scelus expiandi,

Jupiter? Tandem venias, praecamur,

nube candentis umeros amictus,

Augur Apollo.

/Horatius, Carm. Od. 2./

Quidnam loquar? Responsa dubia iacent. Quid vobis Ciceronis?

"Hic, hic sunt nostro in numero... qui de meo, nostrumque omnium

interitu, qui de huius urbis, antque adeo orbis terrarum exitio

cogitent" ... "Nos autem viri fortes, satisfacere rei publicae

videmur, si istorum furorem ac tela vitemus".

/Cicero, In Cat. I./

Deus per quem proficiunt universa, per quem cuncta firmantur - in hac chaotica historiae hora sit adiumentum nostrum.

Cum magna pompa, commitantibus omnibus optimis ex toto orbe terrarum in coementerio Arlington sepultus est.

"O triste plane, acerbumque funus".

/Plinius, Epist./

"... silet arduus aether, tum zephyri posuere. Premit placida aequora

pontus, accipite ergo animis atque haec mea figite dicta".

/Virgilius, Aen. X./

Quamobrem et gratiam tibi habemus et habituri sumus, quoad vivemus, maximam:

"Lucida dum current amnosi sidera mundi,

Oceanus clausum dum fluctibus ambient orbem,

Lunaque dimissos dum plena recolliget ignes,

Dum matutinos praedicet Lucifer ortus,

Altaque caeruleum dum Nerea nesciet Arctos..."

/Seneca, Oedipus/

"Quidquid ex eo amavimus, quidquid mirati sumus, manet mansurumque

est in animis hominum, in aeternitate temporum, fama rerum. Nam

multos velut inglorios et ignobilis oblivio obruet; ille posteritati

narratus et traditus superstes erit".

/Tacit. Annal. De v. Jul. Agr./

Sit tibi terra levis. Oremus, ut aeterna pace fruatur.

Vallis de Portola, California, a.d. V. Kalend. Decembr. a.D. 1963.

Hrvatska glagoljica: U povodu 1100. obljetnice djelovanja svetih Ćirila i Metoda (863.-1963.)

Marko Japundžić, Rim, Italija

Dana 11. svibnja 1963., na blagdan svetih Ćirila i Metoda (prema istočnom obredu), papa Ivan XXIII. svečano je potpisao, u prisutnosti predstavnika svih slavenskih naroda, svoje apostolsko pismo Magnificus Eventus, čime je započeo komemorativne proslave 1100. obljetnice djelovanja svetih Ćirila i Metoda.

Ova papinska poruka podsjeća na encikliku Grande Munus (Veliko djelo) velikog pape Lava XIII., objavljenu stoljeće ranije, koja je označila početak novog doba na području slavistike.

Kada je Lav XIII. objavio svoju encikliku, ona nije naišla na topao prijem kod latinskih i germanskih naroda, pa su je čak i odvojeni Slaveni smatrali pukom propagandom iz Rima.

S druge strane, poruka pape Ivana XXIII. imala je veliki odjek među Nijemcima, koji su između 12. i 16. lipnja 1963. organizirali veliki kongres slavista u Salzburgu. Ovaj kongres, osim što je raspravljao o znanstvenim problemima, predstavljao je značajan vjerski događaj. Bila je to svojevrsna kompenzacija za nedostatak takvih demonstracija, upravo u zemljama u kojima su živjeli i djelovali sveti Ćirilo i Metod, a gdje ih se danas može smatrati samo filozofima i prosvjetiteljima.

Sveci Ćirilo i Metod, grčkog podrijetla, rođeni su u Solunu u Makedoniji, gdje su mnogi Slaveni živjeli uz Grke. Prvo su bili visoki državni dužnosnici, zatim redovnici, misionari među Kazarima na Azovskom moru, a konačno ih je 863. godine bizantski car Mihael III. poslao u Moravsku na zahtjev moravskog kneza Rastislava. U Moravskoj su uveli slavensku liturgiju i osnovali slavensku crkvenu hijerarhiju. Sveti Ćirilo umro je u Rimu 869. godine, a sveti Metod u Moravskoj 885. godine. Nakon smrti svetog Metoda, učenici dvojice braće protjerani su iz Moravske, a njihovo djelo uništeno.

U posljednjih sto godina mnogo se pisalo o njihovom radu. Na temelju legendi i biografija svetaca Ćirila i Metoda, koje su u mnogim aspektima doista bile legendarne, smatralo se, između ostalog, da je sveti Ćirilo "izmislio" glagoljicu i uveo istočnu liturgiju u Moravsku. Glagoljica ostaje najraspravljanije pitanje. Nedavne studije, posebno one provedene nakon Drugog svjetskog rata, donijele su nove perspektive problemu glagoljice i liturgije.

Čini se da je većina hrvatskih pokrajina bila uključena u veću metropolu Metoda, te je stoga lako razumjeti zašto gotovo svi glagoljski misali i brevijari spominju blagdan Svete braće, dok neki sadrže i njihov oficij.

Ovaj rad, koji se bavi nedavnim studijama o problemima koji su do sada ostali nejasni, posvećujem uspomeni na svete Ćirila i Metoda, koji su širili istinu, te je stoga iskren trud u potrazi za najvišom povijesnom istinom čast koju im možemo odati.

Pojam "glagoljaši" trenutno obuhvaća tri stvari: glagoljicu, staroslavensku hrvatsku liturgiju i glagoljsku bibliografiju - odnosno sve spise napisane glagoljicom.

Izvorni pojam "glagolica" odnosi se samo na pismo koje je dobilo ime po četvrtom slovu staroslavenske abecede, "glagolju" (najraniji oblik je "glagoljo"), što znači "govorim". U tom smislu "glagolicu" poznajemo od 14. stoljeća. Kasnije, posebno u pučkoj upotrebi, "glagolica" je postala pojam za istoimene vjerske obrede, a na kraju je obuhvatila sve što je napisano glagoljicom.

Ovdje predlažemo dati kratak pregled podrijetla glagoljice, glagoljskih vjerskih obreda i na kraju sažetak glagoljske književnosti.

I. Hrvatska glagoljica

Osim etruščanskog pisma, latinice, grčkog alfabeta i gotskih runa, nalazimo još dva pisma koja su koristili slavenski narodi u Europi: ćirilicu, koja je u svom modernom obliku nacionalno pismo Rusa, Ukrajinaca, Bugara, Srba, Makedonaca i Crnogoraca - odnosno istočnih i južnih Slavena koji u svojoj liturgiji koriste bizantski obred - i glagoljicu, koja je, uz rijetke iznimke, pripadala i još uvijek pripada isključivo hrvatskom narodu.

Odakle Hrvatima glagoljica? To je pitanje koje je zanimalo, i nastavlja zanimati, slavističke znanstvenike. Iznesene su razne teorije o podrijetlu glagoljice, a nove se stalno pojavljuju. Navest ćemo najvažnije:

1. Teorija sv. Jeronima, u užem smislu te riječi, pripisuje podrijetlo glagoljice crkvenom naučitelju, sv. Jeronimu (umro oko 420.), rođenom u dalmatinskom gradu Stridoneu, odnosno na području naseljenom Hrvatima od 6. i 7. stoljeća. Ovu teoriju, izraženu s potpunom jasnoćom, nalazimo u reskriptu pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu 1248. godine. Po mišljenju profesora J. Hamma,[44] ova teorija ne datira ranije od 11. stoljeća, a izmislili su je glagoljaški svećenici kako bi se zaštitili od napada latinskih svećenika u Dalmaciji koji su, posebno u vrijeme clunijskih reformi,[45] s podozrenjem gledali na glagoljsku liturgiju.

Ugledni češki slavist J. Dobrovsky[46] otišao je još dalje, tvrdeći da glagoljica datira iz 14. stoljeća kao protuteža pravoslavnoj ćirilici. G. Dobner[47], ugledni češki povjesničar i slavist, opovrgnuo je Dobrovskyjevu tezu, pokazujući da su glagoljaški kodeksi mnogo stariji od 14. stoljeća. Sada znamo da neki datiraju iz 10. stoljeća. Čak kod Maura Hrabanusa, iz 8. stoljeća, nalazimo tvrdnju da je sveti Jeronim sastavio pismo[48]. Istina je da ne kaže što je glagoljica, a oblik pisma koji je tamo poznat potpuno je iskrivljen, pa nam ništa ne govori. Ali njegova tvrdnja vraća nas u 8. stoljeće, te je posljedično ta teorija, s pravom ili ne, bila utemeljena na tvrdnji staroj tisućama godina.

Danas je ta teorija odbačena, barem u opisanom obliku, i postoji u širem smislu, što znači da se podrijetlo glagoljice mora tražiti prije 9. stoljeća, dakle prije misionarskog rada svetih Ćirila i Metoda. 2. Teorija svetih Ćirila i Metoda. Kada se krajem 18. stoljeća počela razvijati slavistika, nova teorija, koja je i danas na snazi, oblikovala se i stekla velik broj pristaša. Slavisti su, odbacujući teoriju svetog Jeronima kao nemoguću, proglasili da je sveti Ćirilo izumitelj slavenskog pisma i da je kao njegovu osnovu koristio grčku minuskulu. Kao dokaz navode četiri dokumenta: a) Život svetog Ćirila, b) Hrvatsku kroniku, danas poznatu kao "Ljetopis popa Dukljanina", c) Traktat o podrijetlu slavenskog pisma redovnika Hrabara, d) Pismo pape Ivana VIII. iz 880. [49]. Prva tri dokumenta sačuvana su u transkripcijama iz 14. i 15. stoljeća, a prva dva, posebno, u legendarnom obliku opisuju kako je sveti Ćirilo, nakon vrlo dugog razdoblja posta i molitve, bio prosvijetljen i izumio slavensko pismo. Iako su neki nastojali odbaciti prva tri dokumenta kao nedostatnu povijesnu vrijednost, bilo zbog njihovog legendarnog sadržaja ili zato što su dostupni samo transkripcije iz 14. i 15. stoljeća, ostalo je pismo pape Ivana VIII. koje nedvojbeno potvrđuje: "Litteras denique Slavinicas a Constantino quondam philosoph reppertas, quibus Deo laudes debite, iure laudamus..." [50].

Budući da nijedan dokument izričito ne navodi koje je od dva slavenska pisma, glagoljica ili ćirilica, problem je riješio hrvatski slavist V. Jagić, više svojim ugledom nego argumentima koje je iznio.[51] Napomenuo je da, na temelju svog paleografskog izgleda, glagoljica prethodi ćirilici, zaključujući: pismo koje je izumio sveti Ćiril je glagoljica, a ne ćirilica koja nosi njegovo ime. Ali veliki slavist nije razmatrao mogućnost da ako su glagoljska slova starija od ćirilice, možda su starija i od samog svetog Ćirila. Kao što smo rekli, ova se teorija dugo smatrala jedinom valjanom i znanstvenom.

3. Gotska teorija. Ignorirajući druge teorije koje nisu ostavile značajnije tragove, spomenut ćemo gotsku teoriju koja se, bez većeg utjecaja, uporno održavala. Među Hrvatima, profesor K. Segvić[52] podržavao je ovu teoriju, temeljeći je prvenstveno na povijesnim činjenicama. Po njegovu mišljenju, Hrvati su se doselili u svoju današnju domovinu kao kršćani, pristaše arijanizma, te je stoga Biblija prevedena iz Ulfiline Biblije[53], a osnova glagoljice bile su gotičke rune. Profesor Hamm također je podržao ovu teoriju[54], ali iz drugačije perspektive.

Hamm je s paleografskog, odnosno grafičkog gledišta, pokazao sličnost između glagoljskih i gotskih runa. Njegov drugi dokaz bio je filološki. Pokušao je pokazati morfološku, sintaktičku i leksikografsku sličnost između Ulfilinog prijevoda i slavenskog prijevoda Svetog pisma. Profesor Hamm tada je svoju teoriju nazvao "hipotezom migracije", povezujući je s činjenicom da su područje današnje Hrvatske nekoć naseljavali Goti, koji su za sobom ostavili određene dokumente.

Stoga bi bilo potrebno dokazati da su postojale, ili su mogle postojati, veze između Hrvata i Gota. I ova je teorija napuštena. Arijanska sekta bila je lokalne prirode i mogla je doći u Hrvatsku raznim putovima, a ne izravno preko Gota. Filološke sličnosti nalazimo u svim drevnim prijevodima Svetog pisma: latinskom, armenskom, gotskom, koptskom, sirijskom itd., budući da su svi koristili izvorni grčki (osim Evanđelja po Mateju, napisanog na aramejskom). Međutim, ono što je važno su stvarne razlike, toliko izražene da slavensko Sveto pismo nije moglo biti prevedeno s gotskog jezika.

4. Novija mišljenja vraćaju se starijoj tezi: glagoljica prethodi svetom Ćirilu. Iako ovo mišljenje nikada nije u potpunosti napušteno, sada ga prihvaćaju novi argumenti, posebno strani stručnjaci, a posebno I. Ohienko, E. Georgiev, a posebno M. Hocij, koji je 1940. napisao opsežno djelo o podrijetlu glagoljice. Ova studija ostala je nezapažena zbog peripetija posljednjeg rata, da bi je 1953. opširno raspravljao W. Lettenbauer.[55]

Hocij izvodi glagoljicu iz predkarolinškog kurziva 7. i 8. stoljeća, posebno iz merovinškog i lombardijskog talijanskog kurziva. Samo u nekoliko slučajeva glagoljica potječu iz drugih pisama. Ovo se pismo razvilo jer su pisari nastojali pojednostaviti potez svakog slova, naginjući ga udesno bez vraćanja lijevo i desno, kao što je bio slučaj s latinskim slovima.

Na taj su način pisari olakšali svoj posao. Očito je da pismo nije izumio jedan čovjek, već se razvijalo postupno. Hocij smješta njegovo podrijetlo u 8. stoljeće, na područje Venecije i Istre. Ovo vremensko razdoblje podudara se s djelovanjem benediktinskih misionara u Hrvatskoj, a područje njegovog podrijetla doista odgovara jurisdikciji Akvilejskog patrijarhata. Hocij također nudi daljnje argumente u prilog latinskom podrijetlu glagoljice[56].

Petar Skok, na temelju filološke studije crkvenoslavenske terminologije, dolazi do sličnog zaključka. On navodi: „Vjerujem da ova analiza u cjelini opravdava zaključak da je misionarska aktivnost u hrvatskim krajevima tijekom 8. i 9. stoljeća nastala u Akvileji. Povijesno proučavanje dokumenata može samo potvrditi lingvistički zaključak. Stoga se naša glagoljica razvila na teritoriju evangeliziranom iz Akvileje“[57].

Prema ruskom arhimandritu Antoninu Kapustinu, koji je u prošlom stoljeću putovao na Svetu Goru i u Svetu zemlju, na goru Sinaj i u samostan svete Katarine, glagoljski misali čuvali su se u škrinjama uz latinske rukopise, a ne istočne, dok su se ćirilični rukopisi čuvali uz istočne. Očito je, dakle, da su se smatrali zapadnim rukopisima. Najstariji glagoljski tekstovi sadrže mnoge odlomke iz Vulgate i mnoge germanske elemente koji su se tamo mogli pojaviti jednostavno zato što su preneseni iz zapadnih, a ne istočnih tekstova.

Spomenuti redovnik Hrabar u svom traktatu navodi da su Slaveni prije prihvaćanja kršćanstva pisali grčkim i latinskim slovima, ali bez „deformacija“.

Ovdje treba dodati i teoriju svetog Jeronima, koja bi se povezala s kozmografijom Ethicusa, napisanom na grčkom, a kasnije skraćenom na latinskom od strane svetog Jeronima. Prema istraživanju K. Pertza, "Breviarium" svetog Jeronima napisan je između 396. i 400. godine.

Ovoj tvrdnji protivi se H. Löwe, koji djelo smješta nakon 768. godine. Prema njemu, Ethicus je pseudonim, a njegov latinski jezik otkriva znakove irske ortografije. Stoga Löwe zaključuje da je autor, zapravo, Irac Vergilije, salzburški biskup od 743. godine, oslanjajući se na autoritet sv. Jeronima. U svakom slučaju, bio je upoznat s glagoljicom, što znači da je već postojala, ako ne u vrijeme sv. Jeronima, barem za njegova života, odnosno u 8. stoljeću [58].

Dakle, najnovija istraživanja također dokazuju istinitost starije teze da je glagoljica hrvatsko pismo, kako po svom podrijetlu, tako i po svom porijeklu. Nastala je na hrvatskom tlu i više od tisućljeća ostala je hrvatsko pismo, korišteno u javnom, crkvenom i privatnom životu.

Prije više od stoljeća, glagoljicom su pisane župne matice u Hrvatskom primorju i Dalmaciji; hrvatski franjevci Trećeg reda koriste je za svoje samostanske zapise, propovijedi i razmišljanja; a u općinama javni bilježnici sastavljaju oporuke i kupoprodajne ugovore.

Trenutno je glagoljica iz praktičnih razloga nestala iz javnog i privatnog života, iako se još uvijek koristi u Crkvi (zapravo, zbog svoje neprekinute crkvene upotrebe, glagoljica je na neki način postala "sveto pismo", slično egipatskim hijeroglifima).

II. Hrvatska glagoljska liturgija

Tijekom prvog dijela Drugog vatikanskog sabora mnogi su saznali za hrvatsku glagoljsku liturgiju. Hrvati su jedini narod u Zapadnoj Crkvi koji više od tisućljeća slavi liturgiju na svom nacionalnom jeziku.

Odakle dolazi ta privilegija? I ovdje su se ponovno pojavile iste teorije koje su se pojavile u vezi s podrijetlom glagoljice, budući da pismo i liturgija idu ruku pod ruku. Liturgija na nacionalnom jeziku nužno je zahtijevala odgovarajuće pismo, budući da ni latinski ni grčki, sa samo 22 znaka, nisu mogli zadovoljiti fonetske potrebe drevnog slavenskog jezika, koji je imao mnogo više fonema.

Uz teoriju Ćirila i Metoda o podrijetlu pisma postoji paralelna teorija o podrijetlu slavenske liturgije. Ta je teorija prilično jednostavna. Godine 863. sveti Ćirilo i Metod stigli su u Moravsku, poslani od cara Mihaela i pozvani od kneza Rastislava, gdje su služili među Slavenima, uvodeći slavensku liturgiju i uspostavljajući vlastitu hijerarhiju.

Nakon Metodove smrti (885.) i smrti kneza Rastislava i njegova nasljednika Svetopuka, njemački su biskupi protjerali Metodove učenike, uzurpirajući crkvenu hijerarhiju. Ti protjerani učenici otišli su u druge slavenske krajeve, uvodeći tamo slavensku liturgiju.

Što je bila ta liturgija, koju su uvela sveta braća? Danas je teško reći. Ako se oslonimo na biografiju svetog Ćirila, čini se da je to bila bizantska liturgija. Njegova "legenda" navodi da je Ćirilo započeo prijevod Svetog pisma s Evanđeljima: "Iskoni be slovo i slovo be u Boga. In principio erat Verbum et Verbum erat apud Deum." Ovo Evanđelje se čita u bizantskoj liturgiji na Uskrs, čime se uvodi godišnji liturgijski ciklus u bizantskom obredu, dok u rimskoj liturgiji ovaj ciklus počinje Došašćem. Većina slavenskih znanstvenika bizantskog obreda vjeruje da su sveti Ćirilo i Metod uveli bizantski obred, budući da su mu i sami pripadali.

Ako se oslonimo na apokrifnu poslanicu Hadriana II. (867.-872.) i poslanicu Ivana VIII. (872.-882.), onda je to mogla biti samo rimska liturgija, budući da je te poslanice izričito spominju. Teško je zamisliti da je za vrijeme vladavine Focija (827.-898.) i njegovog raskola uvođenje bizantskog obreda na golemo područje jednostavno bilo dopušteno, što se u to vrijeme svodilo na stavljanje pod jurisdikciju Carigradskog patrijarhata.

Nedavno je J. Vasica pretpostavio da je liturgija koju su uveli sveti Ćirilo i Metod takozvana Liturgija svetog Petra.[59] U svom filološkom istraživanju, Vasica je primijetio da mnogi pojmovi u "Kijevskim listovima"[60], kao i u najstarijem sačuvanom hrvatskom glagoljskom misalu[61], imaju slična ili identična značenja kao i grčki tekst Liturgije svetog Petra. Iz toga je zaključeno da je prva liturgija koju su uveli slavenski apostoli bila upravo Liturgija svetog Petra.

Liturgija svetog Petra nastala je u Makedoniji, vjerojatno između 8. i 9. stoljeća. Makedonija se nalazila na granici između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva i, u političkom i administrativnom smislu, pripadala je Istočnom Carstvu i, posljedično, Carigradskom patrijarhatu i bizantskom obredu (barem tijekom dotičnog razdoblja). Ali, kao što je često slučaj u pograničnim regijama, narodi, jezici, kulture i religije su se i ovdje miješali.

Zapadni obred se lokalno proširio sve do Carigrada, dok se bizantski obred sporadično proširio na Panonsku nizinu. Na tom području, gdje su oba obreda imala znatan utjecaj, stvorena je nova liturgija, poznata kao Liturgija svetog Petra, budući da su je njezini zagovornici pripisivali svetom Petru, koji ju je navodno prvi uveo u Rimu, čineći je tako izvornom rimskom liturgijom. Ta je liturgija u svom prvom dijelu (misa katekumena) sadržavala sve karakteristike bizantske liturgije, dok je u drugom dijelu (misa vjernika) više nalikovala rimskoj liturgiji formom nego tekstom[62].

Takva liturgija doista je mogla biti prikladna da je sveti Ćirilo i Metod uvedu, barem privremeno, na teritorij koji je već pripadao rimskom obredu. Neosporno je da se nije mogla dugo održati na tom području, što dokazuju napadi latinskih njemačkih biskupa na slavensku liturgiju.

Bilo kako bilo, ovdje nas ne zanima koji je obred uveden u Moravsku, budući da se ne bavimo temom slavenske liturgije u Moravskoj, već u Hrvatskoj.

Stoga se postavlja pitanje: jesu li učenici svete braće zaista uveli slavensku liturgiju u Hrvatsku ili je ona postojala već prije, kako je hrvatsko svećenstvo prije vjerovalo? Zagovornicima ćirilometodovske teorije nedostaju izravni dokumenti i dokazi, oslanjajući se umjesto toga na pretpostavke i legendarne izvještaje iz "Ljetopisa popa Dukljanina". Povijesne činjenice i liturgijski tekstovi proturječe ovom mišljenju.

Hrvati su bili prvi slavenski narod koji je kršten, već u 7. stoljeću, ako već ranije nisu bili djelomično pokršteni. Krštenje je povezano s pripadnošću obredu i određenoj hijerarhiji. Budući da su se Hrvati naselili unutar teritorija Zapadnog patrijarhata, logično je da su pripadali zapadnom obredu i bili podložni zapadnoj hijerarhiji, iako se ne smije isključiti utjecaj grčkih misionara, a time i lokalno pridržavanje istočnog obreda, posebno u južnim regijama.

Pitanje je je li zapadna hijerarhija mogla ostati nepokolebljiva jer su, nakon dva ili tri stoljeća, latinski, a možda čak i rimski obred zamijenjeni nečim novim, bizantskim? S obzirom na to da se to dogodilo tijekom Focijevog raskola, vremena političkih napetosti između Rima i Bizanta zbog situacije u Italiji i stava bizantskih careva prema papama, te s obzirom na to da se duh reforme, koji će svoj najveći zamah dobiti u benediktinskom samostanu u Clunyju, već osjećao u Rimu, odgovor može biti samo jedan: uvođenje novog obreda, ili barem novog jezika, bilo je nemoguće.

Promatrajući problem iz povijesne perspektive, slavenska liturgija morala se razviti u Hrvatskoj mnogo prije djelovanja svetaca Ćirila i Metoda, odnosno oko vremena njihova krštenja, u 7. i 8. stoljeću. U tom razdoblju, redovnici iz Galije (današnje Francuske) služili su kao misionari u Hrvatskoj. Kao što ćemo uskoro vidjeti, sa sobom su donijeli svoj galikanski obred. Regija pod njegovom jurisdikcijom spada pod Akvilejsku patrijaršiju, Zadarsku i Splitsku nadbiskupiju te njihove sufraganske biskupije. Neki gradovi i većina otoka u Dalmaciji tvore takozvani bizantski Temat, gdje se misa slavi po bizantskom obredu.

Nalazimo se, dakle, u situaciji sličnoj onoj u Makedoniji, gdje se obredi isprepliću, a ovaj put bizantski obred prodire u rimsku crkvenu jurisdikciju. Tu moramo tražiti podrijetlo slavenske liturgije u Hrvatskoj. To je mišljenje prije nekog vremena izrazio krčki biskup Mahnic u službenom izvješću Rimskoj kuriji, u vrijeme kada je problem glagoljske liturgije bio prilično hitan.

Mahnic u svom službenom izvješću (na talijanskom) piše Svetoj Stolici: "...Smatram prikladnim dodati ovo mišljenju onih koji vjeruju da je staroslavenski jezik uveden umjesto latinskog (tj. da zamijeni latinski). Ovo mišljenje je povijesno neodrživo i nevjerojatno. Hrvati su kršteni od 7. do 9. stoljeća, u vrijeme kada latinski još nije bio službeno proglašen liturgijskim jezikom Zapadne Crkve...

Nadalje, treba spomenuti da su Hrvati, došavši sa sjeveroistoka, silom ili uz carev pristanak okupirali provincije koje su pripadale Istočnom Bizantskom Carstvu, gdje su se u liturgiji koristili i grčki i drugi nacionalni jezici. Neosporno je da grčki misionari koji su došli iz Carigrada propovijedati kršćanstvo Hrvatima nisu uveli latinski, baš kao što se ni misionari koji su došli iz Rima u druge istočne provincije nisu usudili tamo uvesti latinski...

Štoviše, u dalmatinskim gradovima s latinskim stanovništvom, poput Splita, Raba, Osora itd., grčki se koristio, barem djelomično, do 12. stoljeća, prema Armeliniju. (Prelezioni di Archelogia cristiana, str. 140). Isto vrijedi i za biskupije koje pripadaju Akvilejskom patrijarhatu, posebno one u Istri. Iz toga se može zaključiti (iako nije dokazano) da je staroslavenski jezik zamijenio grčki, a ni na koji način latinski" [63].

Da je glagoljska liturgija bila u upotrebi na hrvatskom teritoriju prije svetih Ćirila i Metoda, potvrđuju i liturgijski biblijski tekstovi.

Prvo, usput, ponovno spominjemo "kijevske stranice", o kojima se mnogo raspravljalo u vezi s njihovim podrijetlom, trajanjem i krajem. Sveti Kuljbakin navodi da su one prijevod latinske liturgije i stoga neovisne o djelovanju svetih Ćirila i Metoda.[64]

Glavni dio ovih stranica očito je napisan na češko-moravskom teritoriju, a početak je napisan na hrvatskom teritoriju. Stranice su napisane u 10. stoljeću, prepisane sa starijeg arhetipa ili prototipa. Sadrže 38 molitvi koje pripadaju 10 različitih misnih oblika. Terminologija je ona Zapadne Crkve. Oni koji podržavaju Ćirilo-Metodovu teoriju priznaju da je model napisan u 9. stoljeću, a ne ranije, budući da ga povezuju s djelom svetih Ćirila i Metoda.

K. Mohlberg, benediktinac i profesor na Papinskom arheološkom institutu u Rimu, pokazao je da se formulari za mise temelje na padovanskom sakramentu benediktinca svetog Grgura Velikog (590.-604.), rimskog pape. Ako imamo na umu da je rimska liturgija uvedena po nalogu cara Karla Velikog (742.-814.) diljem njegovog prostranog carstva, zamijenivši razne lokalne galikanske liturgije, možemo se razumno pitati zašto prevoditelj "Kijevskih spisa" nije koristio formular za misu svog vremena kao model, već njegov stariji oblik. Bez pronalaska logičnijeg odgovora, možemo zaključiti da je model preveden barem između 8. i 9. stoljeća, odnosno u vrijeme kada je njegov izvornik još bio u upotrebi.

Prije nekog vremena, u Njemačkoj je otkriven ulomak hrvatskog glagoljskog misala iz 15. stoljeća. Ovaj ulomak sadrži tri misna obrasca: za Cvjetnicu, Veliki ponedjeljak i Veliki utorak. Budući da ovi ulomci ne pripadaju ni rimskoj liturgiji ni bilo kojoj drugoj poznatoj liturgiji, konzultiran sam. Nakon pažljivog proučavanja možemo potvrditi da ovi obrasci pripadaju galikanskoj liturgiji svetog Martina Tourskog i nalaze se samo u toj liturgiji.

Ovdje bismo željeli spomenuti dvije stvari. Prvo: Sveti Martin rođen je u gradu Sabariji u Panoniji oko 315. godine; služio je kao misionar i biskup Galije, u gradu Toursu, gdje je osnovao vlastiti samostan i monaški red. Umro je u Toursu 397. godine i tamo je pokopan. Drugo: Galski redovnici služili su kao misionari u Panoniji i Hrvatskoj od 7. do 9. stoljeća. Ako je liturgija svetog Martina stigla u Hrvatsku, mogli su je donijeti samo redovnici iz regije Tours, i to samo u razdoblju u kojem se tamo koristila, dakle najkasnije do 7. ili 8. stoljeća, budući da nakon toga nestaje iz Toursa i njegove biskupije.

Upravo dok pišemo ovo djelo, pratimo trag novog i dosad nepoznatog misala, ili barem dijela jednog. To je palimpsest. Zaključujući iz dva lista koja su nam došla u posjed, misal, ili barem njegov izvorni model, mogao bi biti stoljeće stariji od Borgijevsko-ilirskog Misala 4, danas poznatog kao "najstariji glagoljski misal". Ovaj misal, sudeći po gradualu treće božićne mise, koji imamo pred sobom, bio bi galikanski misal. Suvremeno otkriće novih tekstova i istraživanje i starih i vrlo nedavnih tekstova sigurno će dati rezultate koje nitko nije mogao zamisliti u nedavnoj prošlosti.

Pišući recenziju glagoljskog brevijara iz 1465. prije nekoliko godina [65], primijetili smo, uspoređujući biblijski tekst s Vulgatom i grčkim tekstom, da se na određenim mjestima njegov sadržaj razlikuje od sadržaja Vulgate i grčkog teksta. Sličnu razliku pronašli smo u Svetom pismu u Ulfilinom gotičkom prijevodu [66]. U početku smo vjerovali da je hrvatski glagoljski tekst utemeljen na gotičkom prototipu, kao što su mnogi prije mislili.

Zatim smo odlučili detaljno proučiti hrvatski glagoljski tekstovi sadržani u najstarijem glagoljskom misalu. Nakon strpljivog i dugotrajnog rada, usporedili smo hrvatska glagoljska evanđelja s prijevodom sv. Ćirila i Metoda, s Vulgatom, s Italom, s Vetus Latinom (ranijim prijevodima prije sv. Jeronima) i sa starogrčkim tekstovima.

Do sada smo pronašli tisuću razlika, i većih i manjih. Iako još nismo završili ovaj rad i ne možemo ponuditi konačno mišljenje o tekstovima evanđelja, možemo reći da se većina razlika nalazi samo u Vetus Latini, prvenstveno u tekstovima napisanim u regiji Reims-Tours. Očito je da se te razlike u Vetus Latini nisu mogle uvući u hrvatske tekstove iz grčkog teksta, već samo iz ranih latinskih prijevoda, što još jednom potvrđuje da su glagoljski hrvatski biblijski tekstovi prevedeni prije prijevoda sv. Ćirila. Budući da se Vetus Latina koristio u Galiji u vrijeme Karla Velikog, moramo zaključiti da je prijevod biblijskih tekstova povezan s radom galskih misionara, i to najkasnije do 8. ili 9. stoljeća.

Iz navedenog proizlazi da su, budući da postoje dva slavenska pisma, ćirilica i glagoljica, postojale i dvije slavenske liturgije.

Novija liturgija povezana je s misionarskim radom svetih Ćirila i Metoda, s kojima je izravno ili neizravno povezan nastanak ćirilice. Ova se liturgija s vremenom proširila po golemom području Metodove metropole, koja se na sjeveru protezala od Moravske preko cijele Panonije i obuhvaćala istočne hrvatske pokrajine: Srijem, Slavoniju i dio Bosne; zatim se protezala kroz Srbiju, završavajući u Bugarskoj i Makedoniji na jugu.

Na istoku je dopirala do Male Poljske i ruskih zemalja (današnja Ukrajina). Metodovom smrću ova se prostrana metropola raspala, prvenstveno iz političkih razloga, baš kao što je i cjelokupno djelo Svete braće proizašlo iz političkih i nacionalnih razmatranja. Nestankom ove metropole slavenska je liturgija na tom području postupno izumrla, preživjevši samo u Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji, u bizantskom obredu, budući da su te regije bile pod izravnim bizantskim utjecajem i crkvenom jurisdikcijom Carigrada.

Druga slavenska liturgija, barem stoljeće starija, razvila se na području zapadnih hrvatskih pokrajina: Istre, Primorja, većeg dijela sjeverne Hrvatske do Samobora (blizu Zagreba), dijelova zapadne Bosne, Hercegovine, Dalmacije i vrlo vjerojatno današnje Crne Gore. Upravo su to regije u kojima se, uz vrlo malo iznimaka, zapadnoslavenska liturgija održala do danas. Podrijetlo glagoljice vezano je uz ovu liturgiju. Razvila se prirodnim procesom i toliko duboko ukorijenila u narodu da sve promjene, posebno one političkog podrijetla, koje su je pratile tisućljeće, a bilo ih je toliko mnogo, nisu mogle iskorijeniti tu hrvatsku liturgiju.

Iako su dvije liturgije slijedile odvojene putove, ne treba pretpostavljati da među njima nije bilo dodirnih točaka. Sveta braća, više nego sigurno, bila su upoznata s glagoljskom liturgijom. Štoviše, kao što je spomenuto, metropola svetog Metoda obuhvaćala je istočne hrvatske krajeve. Stoga je postojala velika prilika za stalni međusobni utjecaj. Samo imajući na umu te uvjete možemo razumjeti kako je glagoljska liturgija u jednom trenutku mogla dosegnuti čak do Makedonije i kako su, štoviše, mnogi bizantsko-grčki elementi mogli prodrijeti u zapadnoslavensku liturgiju, zajedno sa spomenutim bizantskim utjecajem u grčkoj temi (provinciji) Dalmaciji.

Međutim, hrvatska glagoljska liturgija nije ostala samo relikt stoljeća. Služila je svojoj svrsi i u prošlosti i u sadašnjosti.

Godine 1347. češki kralj Karlo IV. osnovao je samostan u blizini Praga za hrvatske benediktince, poznat kao Emaus, koji je postao središte slavenske liturgije, a kasnije i sjedište pokreta za ujedinjenje neistomišljenih Slavena s Katoličkom crkvom. Odatle su se glagoljaši proširili u Poljsku.

Matej Karaman (1700.-1771.), poznati hrvatski misionar u Rusiji i kasnije zadarski nadbiskup, u svojim brojnim izvješćima Kongregaciji za širenje vjere u Rimu, poticao je osnivanje barem jednog samostana hrvatskih glagoljaških benediktinaca i franjevačkih trećoredaca glagoljaša u Rusiji. Ovi bi samostani služili katolicima zapadnog obreda u Rusiji i istovremeno svjedočili pravoslavcima da Katolička Crkva priznaje i održava sve obrede i jezike ukorijenjene u Crkvi. (Vidi: Studia Croatica, br. 4, 1961., str. 324-26).

Nedavno su neke slavenske države, na temelju posebnog sporazuma sa Svetom Stolicom, dobile dopuštenje za uvođenje slavenske liturgije na svoj teritorij, u cijelosti ili djelomično. Tako je Crna Gora dobila dopuštenje 1886., bivša Kraljevina Srbija 1914., a Čehoslovačka 1920., ali samo za blagdan svojih glavnih svetaca zaštitnika. Godine 1935. Konkordat s bivšom Kraljevinom Jugoslavijom propisao je uvođenje slavenske liturgije u svim hrvatskim biskupijama na cijelom teritoriju te kraljevine, ali srpsko pravoslavno svećenstvo osujetilo je cijeli projekt.

Željeli bismo nešto reći o jeziku liturgijskih knjiga. Izrazi poput "drevni hrvatski jezik", "majka hrvatskog jezika" itd. često se čuju među Hrvatima. Hrvati nemaju pisanih dokumenata na svom jeziku prije 6. stoljeća (Bašćanski natpis, Grškovićev apostol i Bečke stranice, po mišljenju znanstvenika, pripadaju tom stoljeću). Ako usporedimo ove dokumente s drugim suvremenim liturgijskim spisima iz Panonije ili Makedonije, gramatičke i vokabularne razlike su minimalne, dok su fonetske razlike veće. Nazali se gube, poluglasnici se zamjenjuju punim samoglasnicima, a praslavenske skupine "tj, dj, sk" zamjenjuju se s "c, j, sc". Ovaj vokalni proces nastavlja se do 14. i 15. stoljeća, dok gramatika i vokabular doživljavaju vrlo malo modifikacija.

Nasuprot tome, ako usporedimo jezik svjetovnih dokumenata, na primjer, Vinodolski statut (1228.), nalazimo veliku jezičnu razliku između njih i liturgijskih spisa. Iz toga možemo zaključiti da:

1) Jezici slavenskih naroda, barem do 10. stoljeća, vrlo su se malo razlikovali jedan od drugoga.

2) Isto se dogodilo s jezikom liturgijskih knjiga kao i s arapskim, grčkim i latinskim.

Današnji književni arapski jezik je jezik Kur'ana, a ne govorni narodni jezik. Narodni jezik arapske regije ili nacije često je toliko različit da ga Arapi iz drugih regija jedva razumiju. Ono što danas ujedinjuje Arape je jezik Kur'ana, a ne njihovi narodni jezici.

Nešto slično dogodilo se s književnim grčkim jezikom, zapravo jezikom bizantskog dvora, koji se razlikuje od klasičnog grčkog, a još više od narodnog jezika koji se koristi u svakodnevnom životu.

Crkveni latinski također se znatno razlikuje od klasičnog jezika rimskih pisaca. Papa Grgur Veliki (590.-604.) uveo ga je u vjersku upotrebu, zamijenivši narodni ili vulgarni latinski jezik iz 6. stoljeća, koji je, prema papinom mišljenju, bio toliko iskrivljen da nije bio ni prikladan ni dostojan za liturgijske obrede. Razni kasniji talijanski dijalekti proizašli su iz vulgarnog latinskog jezika tog razdoblja.

Kao što smo spomenuli, ista se pojava dogodila i s jezikom slavenskih liturgijskih knjiga. U početku je to doista bio narodni jezik; kasnije se stabilizirao i postao "hijeratski" (sveti) jezik crkvenih knjiga. Neki autori, poput Vondráka, Leskiena i Hamma, s pravom ga nazivaju "staroslavenskim".

Jezik crkvenih knjiga iz 6. i 17. stoljeća (tiskanih u Senjskoj biskupiji) više nije ni staroslavenski ni hrvatski, iako ga neki misali nazivaju hrvatskim, na primjer. Kozičićev "Hrvatski misal" iz 1531. nije pravi jezik, već mješavina koja bi se točnije mogla opisati kao "slavensko-hrvatski", oponašajući tako naše srpske susjede, koji svoj jezik iz 18. stoljeća nazivaju "srpsko-slavenskim".

Iz gore navedenih razloga, jezik crkvenih knjiga može se nazvati samo, u najširem smislu, majkom hrvatskog jezika, iako bi ga bilo točnije nazvati starijom sestrom hrvatskog jezika.

III. Hrvatska glagoljska bibliografija

Budući da postoje debeli svesci o onome što su nam glagoljaši ostavili u nasljeđe tijekom stoljeća, ne možemo se udubljivati u detalje u sljedećem pregledu, pa ćemo se ograničiti na isticanje najznačajnijih aspekata.[67]

Iako se stroga bibliografija pojma odnosi na knjige i pergamente, ovdje ne možemo izostaviti tri starija glagoljska dokumenta uklesana u kamen, naime: Valunski i Plominski natpis iz 11. stoljeća iz Istre te Bašćanski nadgrobni spomenik koji se, kako je profesor Hamm nedavno pokazao, sastoji od tri natpisa, prva dva iz 1077. i trećeg iz 1089. godine.

Ovaj nadgrobni spomenik uklesan je u opatiji svete Lucije, blizu Baške, na otoku Krku, i sadrži donaciju hrvatskog kralja Zvonimira.[68] Sva tri dokumenta važna su s paleografsko-filološkog gledišta, jer pokazuju razvoj hrvatskog pisma i jezika. Nadalje, važni su s političko-nacionalnog gledišta, jer ukazuju na opseg hrvatskog jezika i nacionalnog teritorija od najranijih vremena. Nadgrobni spomenik u Baški nosi ime velikog hrvatskog kralja Zvonimira, saveznika pape Grgura VII., u njegovom nacionalnom obliku. Imena ostalih hrvatskih kraljeva i knezova tog doba znamo iz dokumenata napisanih na latinskom jeziku, budući da je latinski već bio službeni jezik obrazovane Europe. (Budući da raspravljamo o dokumentima uklesanim u kamen, treba spomenuti i krstionicu s glagoljskim natpisom iz 1541. u Sterni, mjestu koje se danas nalazi u Sloveniji. Sam natpis, kao i imena stanovnika, otkrivaju da se hrvatski nacionalni teritorij protezao na područje današnje Slovenije sve do 16. stoljeća. Ta je činjenica dobro poznata iz drugih povijesnih izvora.)

Kao što smo već naglasili, postoje brojni glagoljski dokumenti koji datiraju iz najranijih vremena i odnose se na sve aspekte javnog života. Budući da je glagoljica nastala upravo iz crkvene i liturgijske nužde, većina dokumenata odnosi se na liturgijske i crkvene potrebe, poput misala, brevijara, psaltira, lekcionarija, rituala, zakonika, teoloških priručnika, homilija itd.

Moram spomenuti neke od najveće važnosti: Najstariji sačuvani misal, koji se sada čuva u Vatikanskoj knjižnici (Borgiano-Illirico 4), napisan je sredinom 14. stoljeća u velikom formatu, u dva stupca. Slovo je prekrasno, ukrašeno živopisnim inicijalima i tipičnim ornamentima. Ovaj misal je od velike važnosti jer sadrži tragove najstarije slavenske liturgije, čak i više od njezinih biblijskih tekstova, o kojima smo već raspravljali. V. Jagić ga datira u sredinu 14. stoljeća u velikom formatu, u dva stupca.

Slova su prekrasna, ukrašena živopisnim inicijalima i tipičnim ornamentima. Ovaj misal je od velike važnosti jer sadrži tragove najstarije slavenske liturgije, čak i više od njezinih biblijskih tekstova, o kojima smo već raspravljali. V. Jagić ga smješta u sredinu 14. stoljeća, oko 1350. Vajs ga smješta na početak 14. stoljeća, između 1317. i 1323. Na temelju liturgijskih činjenica pokazujemo da je Jagićevo mišljenje točnije.[69] Što se tiče starina, primjećujemo da se u Bodleyjevoj knjižnici u Oxfordu nalazi misal (Cod. sign. M. S. Can. Lit. 172) čija je posljednja stranica označena godinom 1310. Vajs smatra to sumnjivim, s obzirom na to da pisanje ne odgovara takvoj starini. Na temelju liturgijskog sadržaja, Vajsovo mišljenje ne čini se točnim.

Osim ovih cjelovitih drevnih misala, postoje i neki fragmenti koji im prethode. To su spomenuti "kijevski listovi" iz 6. i 12. stoljeća, djelomično napisani na hrvatskom teritoriju; fragmenti Baške i Premude iz 12. stoljeća; te fragmenti Kukuljevićevog misala i Bribinjskog misala iz 13. stoljeća.

Misal kneza Novaka Krbavskog, koji se sada čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču (Cod. slav. 8), datira iz 1368. Knez Novak ga je sam napisao za spasenje svoje duše. Knjiga je ukrašena brojnim obojenim i zlatnim inicijalima, sadrži nekoliko minijatura i dvije velike ilustracije preko cijele stranice.

Misal Roke u Istri datira iz istog stoljeća. Njegovo je uredno pisanje slovima. Ukrašen je mnogim inicijalima i nekim minijaturama. Sadrži cijeli misal i dio rituala, reproducirajući obrede krštenja djece, vjenčanja i raznih blagoslova. Taj je sadržaj manje-više isti za sve glagoljske misale i očito je da su, u smislu obreda, bili utemeljeni na arhetipu.

Misal koji D. Parčić i I. Berčić datiraju u 14. stoljeće čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Ljubljani (Sign. C 162 a/2). Spominjemo ga zbog njegove važnosti za povijest umjetnosti zbog reprodukcija, te za paleografiju zbog zaobljenih oblika nekih slova. Pisalo je "pop Juri namestnik u Berme".

U župnom uredu u Vrbniku čuva se misal poznat kao "Il misal vrbanski". Njegova slova su lijepa i uglata. Do lista 57 nosi glagoljske inicijale, a od tada do kraja (L. 286) latinske inicijale. To je vrlo česta pojava u drugim glagoljskim misalima i brevijarima.

Ovdje nalazimo izniman slučaj. Dok su drugi prepisivači nastojali dati svakom glagoljskom tekstu odgovarajući inicijal, prepisivač je ovdje prepisao latinske inicijale bez ikakve veze s glagoljskim tekstovima. Tako, na primjer, treća božićna misa, koja u glagoljskim misalima počinje riječima "Otroce rodi se nam", u latinskim misalima počinje s "Puer natus est nobis". Očekivalo se da će glagoljski misal imati inicijal "O"; međutim, prepisivač je jednostavno reproducirao latinski inicijal "P".

Na kraju, spominjemo misal splitskog vojvode Hrvoja, koji datira iz 15. stoljeća. Napisao ga je Butko. Ovaj misal su budimski Turci odnijeli kao ratni plijen u Istanbul, odakle je poslan na proučavanje na Sveučilište u Beču, gdje je V. Jagić bio profesor. Po povratku u Carigrad, izgubljen je. Vrlo je vjerojatno da je završio u svojoj pravoj domovini. Misal je bio ilustriran prekrasnim inicijalima i reprodukcijama. Slike su alegorijske: na početku mjeseci; simbolične: četiri evanđelista; povijesne: razni sveci. Prema mišljenju stručnjaka, slikar je pripadao toskanskoj školi.

Od brojnih brevijara spomenuli bismo samo dvosvezni brevijar koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici (Borgiano-Illirico 5-6), a datira iz 1379. i 1387. godine. Ovaj brevijar ilustriran je vrlo slikovitim inicijalima u tipičnoj hrvatskoj ornamentici. Od posebne je važnosti za proučavanje hrvatskog kalendara svetaca. Uz psaltir i ostale obavezne dijelove brevijara nalazi se i ritualni dio. Ovaj kodeks na kraju sadrži Oficij svetih fratara.

Budući da se ovaj oficij ne pojavljuje u tzv. "propriju", već na kraju knjige, jasno je da je dodan kasnije. Ovaj kodeks je također karakterističan po tome što sadrži Oficij svetog Franje i njegovu legendu, koju je napisao sveti Bonaventura, tzv. "Veliku legendu", što jasno pokazuje da se radi o franjevačkom brevijaru. Treba dodati da većina glagoljskih misala i brevijara sadrži franjevački "proprij" svetaca, bez obzira na to jesu li ih izvorno napisali franjevci ili su prepisani iz franjevačkih misala i brevijara. Stvar je sasvim jasna. Većina seoskih svećenika nije mogla prevoditi liturgijske tekstove izravno s latinskog te su za svoje potrebe prepisivali tekstove koji su već bili prevedeni, uglavnom od strane redovnika.

Kada je izumljen tisak knjiga, prva glagoljska tiskarska preša osnovana je u Hrvatskoj vrlo brzo nakon toga, 1482. godine, u Kosinju u Lici. Osnovao ju je knez Anz VIII Frankopan Brinjski. Vjerojatno je naručio tiskarsko slovo u Veneciji, a kao model ili matricu koristio je misal pradjeda svoje supruge, kneza Novaka Krbavskog, koji je, kako smo već vidjeli, sam napisao misal 1368. godine. Bila je to prva tiskarska preša u jugoistočnoj slavenskoj Europi. Dovoljno je reći da je prva ruska knjiga tiskana tek 1611. Iz ove prve hrvatske tiskare izašao je prvi tiskani glagoljski misal 1483. godine, po uzoru na spomenuti misal kneza Novaka. Urednik misala bio je "Kum Plemenom Doljanin Kolunić, Kum Broš Zakan", što se može zaključiti iz vodenog žiga u misalu.[70]

Vrlo je vjerojatno da je najstariji brevijar, od kojeg je sačuvan samo jedan primjerak u Veneciji, u Knjižnici svetog Marka, tiskan u istoj tiskari. Nakon bitke kod Krbave (1493. godine), ovu su regiju opustošili i opljačkali Turci, a tiskara je, čini se, preseljena u Primorje. Uslijedio je niz tiskanih misala i brevijara, od kojih ćemo spomenuti sljedeće:

Godine 1494. u Senju je objavljeno drugo izdanje misala "s dopuštenjem i voljom Gospodina, don Blasa Baromića i don Silvestra Bedričića te đakona Gašpara Turčića". Kanonik Baromić bio je i korektor glagoljskog brevijara iz 1493., a Silvestre Bedričić, senjski arhiđakon, autor je knjige "Naručnik plebanušev" iz 1507.

Godine 1528. u Veneciji je objavljen novi glagoljski misal pod nadzorom "fratra Pavla Modrušanina, iz Serafskog reda svetog Franje Konventualca". Tiskari su bili Francesco Bidoni i Mafeo Pasyni.

Godine 1531. u Rijeci je tiskan "...hrvatski misal... ispravljen... od oca Simona Kozičića, zadarskog biskupa, tiskan u Rijeci u njegovoj rezidenciji...". Posljednja liturgijska knjiga tiskana prije Tridentskog sabora bio je takozvani Brozićev zakonik, koji sadrži brevijar, misal i ritual. Ovaj je zakonik tiskan u Veneciji, u radionici sinova G. Francesca Turesanija. Glagoljski kolofon glasi: "Svrsenie privieli hirvackihn stampani va Bnecihn... znovu učinineni po pre Mikuli Brozici plovani omiselskomn miseca marca 1531."

Godina 1631. označava početak novog razdoblja za hrvatsku glagoljsku knjigu. Nakon Tridentskog sabora, Kongregacija za širenje vjere u Rimu preuzela je brigu o tiskanju glagoljskih knjiga. Njezin prvi hrvatski glagoljski misal tiskan je 1631., a prvi glagoljski brevijar 1648. Obje knjige uredio je franjevački fratar Rafael Levaković, kasnije ohridski nadbiskup u Makedoniji.

Karakteristika Propagandnih izdanja jest da su, jezično, bila pod utjecajem ukrajinskih liturgijskih knjiga. Uzrok toj izmjeni bili su konzultanti i cenzori Propagande, ukrajinskog podrijetla, koji su jezik svojih liturgijskih knjiga smatrali točnijim i savršenijim. Ovim prvim dvama izdanjima treba dodati brevijar iz 1688., još više rusificiran u svom jeziku; 1706. Levakovićev misal ponovno je tiskan bez ikakvih izmjena. 1741. objavljeno je novo izdanje misala, koje je uredio Matej Karaman, kasnije zadarski nadbiskup, s izraženom rusifikacijom. S ovim misalom i izdanjem glagoljskog brevijara iz 1791., koji je uredio Gočinić, završilo je razdoblje ruske verzije hrvatskih glagoljskih liturgijskih knjiga.[71] Po nalogu pape Lava XIII., Antonio Dragutin Parčić, kanonik sv. Jeronima u Rimu, prvo je 1881. godine pripremio "Rubrike i red mise", a 1893. godine uredio je cjeloviti misal. U svojoj je kompilaciji Parčić koristio najstarije hrvatski glagoljske knjige, vraćajući se tako najstarijem jezičnom obliku. Drugo izdanje ovog misala objavljeno je 1905. godine, a 1927. godine J. Vajs ga je objavio na latinici. Vajs je u svoje izdanje unio niz čehizama i koristio netočnu transkripciju, stranu Hrvatima, čime je značajno iskrivio Parčićevo izdanje.

Uz crkvene i liturgijske dokumente, nalazimo i velik broj svjetovnih dokumenata; To uključuje: povijest, pravo (kanonsko i građansko), stihove, leksikone i gramatike, javne i privatne ugovore itd.

Spomena zaslužuje "Vinodolski statut" iz 1288., a zatim niz statuta i propisa koji reguliraju javni ili javno-crkveni život, a koji danas služe kao izvor informacija o pravnom životu starih Hrvata.

Budući da postoji mnogo ovih dokumenata, a naš je prostor ograničen, ne možemo se zasebno baviti svakim.

Hrvatski stihopisci dodavali su svjetovne pjesme svojim vjerskim stihovima.[72] Otac moderne hrvatske književnosti, Marko Marulić iz Splita, pronašao je uzor za svoju pjesmu Judita, prvu pjesmu napisanu na hrvatskom jeziku, izravno ili neizravno u glagoljskim tekstovima.[73]

Dakle, Hrvati, koji su od davnina rado studirali na poznatim europskim sveučilištima (osobito u Italiji i Parizu), obogaćujući se zapadnom kulturom, nisu napustili vlastitu kulturu, koja je nastala i razvijala se na njihovom rodnom tlu. Njihove napore nisu spriječili, kako svjedoče mnogi dokumenti, ni stoljetni ratovi protiv Turaka u stalnoj obrani Europe, ni njihovi brojniji i moćniji susjedi koji su ih često pokušavali politički i kulturno podjarmiti.

IV. Sveti Ćirilo i Metod i Hrvati

Prije zaključka, potrebno je postaviti pitanje: koji je konačni zaključak najnovijih studija o problemu glagoljice? Duguju li Hrvati išta svetim Ćirilu i Metodu?

Prvi sažet odgovor bio bi:

Što se tiče glagoljice, danas sa sigurnošću možemo tvrditi da je to hrvatsko nacionalno pismo, nastalo evolucijom latiničnog pisma na hrvatskom tlu. Paleografija dokazuje da je glagoljica zapadnog podrijetla, odnosno latiničnog, a ne grčkog, a još manje istočnog; Povijesni dokumenti svjedoče da je glagoljica bila poznata latinskim piscima barem do 8. stoljeća, odnosno prije vremena svetih Ćirila i Metoda. Liturgijski dokumenti pokazuju da su joj uzor bili latinski liturgijski priručnici iz 7. i 8. stoljeća.

Logičan zaključak može biti samo jedan: glagoljica prethodi svetom Ćirilu i, posljedično, on je nije mogao "izmisliti" (štoviše, nijedno pismo nije izmišljeno; već je nastala prirodnim procesom). S obzirom na to da je to slavensko pismo i da su glagoljski liturgijski dokumenti latinskog podrijetla, mogla se razviti samo na području kršćanskih Slavena zapadnog obreda, odnosno samo na području Hrvata. Stoga je moguć samo jedan zaključak: glagoljica se razvila u Hrvatskoj i, posljedično, autentično je hrvatsko pismo.

Ćirilo, ako se strogo držimo njegovog legendarnog života, mogao je izumiti samo ćirilicu, koja, usput rečeno, nije ništa drugo nego grčko kurijsko pismo iz 9. stoljeća. Trebalo je samo kombinirati nekoliko slova i prilagoditi ih staroslavenskim riječima, i ćirilica je izumljena.

Što se tiče glagoljske liturgije, stvar se čini mnogo jednostavnijom. Hrvati su kršteni (ili, kako neki inzistiraju, prešli u Katoličku crkvu, budući da su prethodno bili arijanci) u 7. stoljeću. Gotovo sigurno su pripadali zapadnom obredu. Ovaj obred, od svog početka, mogao se slaviti na latinskom ili na slavenskom jeziku. Ako se slavio na latinskom, nitko ga u 9. ili 10. stoljeću nije mogao modificirati, jer su to bila vremena fokijskog raskola, sukoba između istočne i zapadne crkve i doba reformi unutar zapadne crkve. Uvođenje bilo čega što je pripadalo istočnoj crkvi u to vrijeme bilo bi ravno priznavanju primata Istoka, nešto što ni Rim ni sami Hrvati ne bi prihvatili. Nadalje, tko je mogao uvesti nacionalni jezik? Protjerani učenici Svete braće, kako se općenito vjeruje?

Moravski učenici ostali su u svojoj domovini, o čemu svjedoči i samostan Sazava, gdje se slavenska liturgija još uvijek slavila u 11. i 12. stoljeću. Ako je i bilo protjerivanja, to su mogli biti samo Makedonci, koji nisu bili nipošto brojni, najviše nekoliko desetaka. Da je tako mala skupina mogla širiti slavensku liturgiju pod tim okolnostima, teško je zamisliti. I ovdje je moguć samo jedan zaključak: slavenska liturgija nastala je u Hrvatskoj i stoga je ostala samo u Hrvatskoj.

Postavlja se još jedno pitanje: što Hrvati duguju svetima Ćirilu i Metodu i mogu li ih smatrati i slavenskim apostolima i učiteljima?

Apostoli (glasnici vjere) bili su, u najstrožem smislu riječi, samo ili gotovo samo Moravcima. Ako se kasnije metropolitanska crkvena vlast proširila na sve slavenske zemlje, te ih stoga svi Slaveni smatraju slavenskim apostolima, ili trenutno, pod komunističkim režimom, Učiteljima i Prosvjetiteljima, i mi Hrvati ih možemo tako nazvati. Čak i više od drugih, jer im dugujemo više od drugih.

Kada su sveta braća odlučila poduzeti tešku misiju u Moravskoj, morali su unaprijed odrediti obred, jezik i pismo koje će koristiti. Budući da su Bizantinci, najprirodnije bi bilo da se odluče za bizantski obred i jezik regije u koju su išli, budući da nitko ne bi razumio grčki. Ali pismo?

Sveta braća... Braća su, poput visokih državnih dužnosnika, morala biti upoznata s hrvatskim regijama, barem onima integriranima u bizantsku temu Dalmacije (otoci, neki gradovi i zapadni dio istarske obale), budući da su bile visoko cijenjene na carskom dvoru, što se može zaključiti iz traktata cara Konstantina Porfirogeneta "De Administrando Imperio" (O upravljanju Carstvom). Konstantin je bio prilično upoznat s hrvatskom poviješću, navodeći imena hrvatskih regija, rijeka i otoka.

Čak nam je prenio i drevna hrvatska imena određenih otoka, koja su kasnije nestala pod rimskim i talijanskim utjecajem. Stoga su čak i sveti Ćirilo i Metod morali biti upoznati s crkvenim prilikama u Hrvatskoj, hrvatskom liturgijom i hrvatskim pismom. Nije nevjerojatno da su već poznavali glagoljicu u Solunu, gdje je bilo mnogo Slavena i gdje su naučili slavenski jezik.

Pod pretpostavkom da su ovi Slaveni posjedovali određenu razinu obrazovanja stečenu u prosvijećenom okruženju, glagoljica je lako mogla prodrijeti, izravno ili neizravno, u Makedoniju, koja je, poput dalmatinske teme, pripadala Bizantu. Posljedično, izbor glagoljice bio je samorazumljiv. Ako uzmemo u obzir i stalne napade latinskog svećenstva na bizantski obred, Ćirilo se vrlo rano morao odlučiti za latinski obred.

Gdje je trebao pronaći model za svoje liturgijske knjige? Također u Hrvatskoj. To potvrđuju "Kijevski listovi", napisani glagoljicom i koji sadrže mise zapadnog obreda, prevedene s arhetipa koji se manje-više koristio na području Akvilejskog patrijarhata. Dakle, očito je da je prvi izvorni prijevod mogao biti napravljen samo u Hrvatskoj, a ne u Moravskoj, gdje je kasnije, samo u transkripcijama, prilagođen lokalnom izgovoru. To jasno dokazuju "Kijevski listovi", koji su, zapravo, samo transkripcija drugog arhetipa.

Po Jagićevom mišljenju, koji je hrvatsku glagoljsku liturgiju usko povezao s djelom Svete braće, "kijevski listovi" napisani su u Moravskoj, a samo je prvi list napisan u Hrvatskoj. Tom se stavu oštro protivi češki znanstvenik W. Vondrak, koji tvrdi da "kijevski listovi" potječu s istog mjesta kao i takozvani "Frizijski listovi", naime iz regije Istra-Koruška.[74] Kuljbakin se također ne slaže s Jagićem, ne precizirajući gdje su ti listovi napisani, ali kategorički poriče da bi to mogla biti Moravska ili bilo koji drugi sjevernoslavenski narod.

Ukratko, sveti Ćirilo i Metod, u svom misionarskom radu među sjevernim Slavenima, koristili su hrvatsko nacionalno pismo i liturgiju. Štoviše, ovo nije prvi put da se naše nacionalno pismo i liturgija šire prema sjeveru. To će se ponoviti, kao što smo vidjeli, za vrijeme vladavine češkog kralja Karla IV. i treći put nakon Prvog svjetskog rata.

Hrvati stoga imaju puno pravo cijeniti svoju prošlost i dovoljno razloga zahvaljivati svetima Ćirilu i Metodu, koji su prvi put slavenskim narodima i drugima pokazali što Hrvati posjeduju i tko su.

Danas, kada i slavenski i neslavenski narodi obilježavaju i hvale djelo Svete braće, i Hrvati im moraju odati počast i izraziti svoju iskrenu zahvalnost. Stoga ih molimo, zajedno s velikim papom Lavom XIII.:

U nebeskom dvoru,

usliši našu molitvu:

budi štit Slavenima

da uvijek budu s Gospodinom.

Neka jedno stado Kristovo

okupi zalutale

i, slijedeći putove predaka,

cvjetaju u vjeri bez prestanka.

(Crkvena himna)

Spor između Pekinga i Moskve: Je li samo ideološki?

Stjepan Ratković, Bolzano, Italija

Studija koju objavljujemo u nastavku dostavljena nam je prije godinu dana, no nije izgubila ništa od svoje relevantnosti. Kontinuirani razvoj "ideološkog" rata između Rusa i Kineza definitivno potvrđuje tvrdnje autora, eminentnog hrvatskog geografa, da sporovi između dva diva unutar komunističke "crkve" slabo prikrivaju bitne i vitalne sukobe između dvije supersile: ruske i kineske nacije. Kinezi, najmnogoljudnija nacija na svijetu s visokom stopom rasta stanovništva, teže novim teritorijima izvan svojih granica radi daljnjeg razvoja, poput rijetko naseljenih azijskih dijelova Ruskog Carstva. Kinezi su svoje dugogodišnje teritorijalne zahtjeve isprepleli s ideološkim i dijalektičkim suptilnostima, čak su pokrenuli pitanje povrata ogromnih regija koje su im Rusi navodno oteli tijekom carske ere ekspanzije i kolonizacije u Aziji. Peking se također pobrinuo za oslobođenje Vanjske Mongolije. Nadalje, tijekom nedavne Konferencije afroazijskih naroda, Kinezi nisu oklijevali staviti veto na prisutnost sovjetskih predstavnika, tvrdeći da Rusi nisu azijski, već europski narod. Nema sumnje da takvi argumenti imaju znatnu težinu u eri dekolonizacije, čak i nakon završetka Hruščovljeve ere. (Uredništvo)

Razgovori koji su započeli 5. srpnja 1962. u Moskvi između Centralnih komiteta Sovjetske i Kineske komunističke partije, s ciljem izglađivanja ideoloških razlika, završili su bezuspješno nakon 15 dana. Ovaj ishod razočarao je "drugove", one fanatično vezane za Partiju koji poslušno, slijepo i nekritički slijede svoje vođe i vjeruju u njihovu nepogrešivost. Iznenadio je i "kritične" drugove i druge koji vjeruju da oni koji drže vlast u totalitarnoj državi mogu proizvoljno određivati svoje odnose s drugim narodima i državama, iako sudbina dvaju "vođa" našeg vremena dokazuje suprotno.

S druge strane, oni koji, slijedeći učenja švedskog znanstvenika političkih i državnih poslova, Kjelléna, narode i njihove političke organizacije vide kao živa bića, žive organizme kojima upravljaju zakoni života, uključujući specifične životne uvjete svakog naroda i njegove države, bili su u pravu.

Stvarne potrebe države i mogućnost njihova zadovoljavanja proizlaze iz recipročnog djelovanja svakog od svojstava državnog teritorija i dotičnog naroda, dva temeljna elementa koja određuju nacionalnu politiku. Kjellén je prvi uveo dvije nove discipline u antropološku geografiju proučavajući te utjecaje, nazvavši ih "geopolitikom" i "demopolitikom".

Razuman državnik nastoji iz geodemopolitičkih podataka svoje nacije izvući njezine stvarne potrebe i interese, resurse i mogućnosti za njihovo zadovoljavanje te posljedično voditi nacionalnu politiku, prvenstveno vanjsku politiku.

Analizirajući rusko-kineski sukob, možda najznačajnijeg političkog događaja od posljednjeg svjetskog rata, postavlja se nekoliko pitanja koja zahtijevaju odgovarajuće odgovore:

1) Općenito, koja je važnost ideološkog identiteta ili divergencije u životu naroda ili unutar države? Odnosno, koja je njegova važnost u međunarodnim i međudržavnim odnosima?

2) Priznajući da uzrok ovog sukoba leži u ideološkim razlikama, zašto je nastao upravo oko pitanja mirnog ili nasilnog širenja komunizma u svijetu?

3) Ako je ova teza neprihvatljiva kao jedini i primarni uzrok raspada dotad "monolitnog" komunističkog bloka, koji drugi antagonistički i stvarni interesi razdvajaju dvije najveće komunističke nacije i njihove države?

4) Kako i zašto je ovaj sukob vitalnih interesa - jer to je sve što može biti - postao javan tek sada, nakon 15 godina prividnog sklada?

5) Razumljivo je da u početku međusobne optužbe nisu bile izravno usmjerene na najviše čelnike obje strane, već neizravno, preko Tirane i Beograda. Zašto upravo te dvije zemlje? Za srž problema, ovaj aspekt je sporedni, iako i dalje zanimljiv i poučan. I komunistički i nekomunistički blok prate ovaj spor s velikim zanimanjem, jer će on odrediti hoće li dvije najmnogoljudnije komunističke zemlje koordinirati svoje politike, hoće li svaka slijediti svoj put ili - što bi bilo povoljnije za Zapad - hoće li se njihove politike sukobljavati.

Ako se radi samo o ideološkim razlikama, sukob se može riješiti prijateljski prije ili kasnije. Međutim, sasvim je drugo pitanje jesu li ta ideološka razilaženja simptom, ili nekoliko simptoma, zla koje nagriza i uništava komunistički monolitizam. Sve ukazuje na to da je to doista slučaj.

Ako pojam ideologije obuhvaća skup ideja, misli, uvjerenja, osjećaja i volja unutar određene sfere duhovnog života (religijskog, društvenog, političkog itd.), tada ideološko slaganje ili divergencija, kao važan čimbenik homogenizacije mase pojedinaca koji tvore duhovnu zajednicu, društvenu jedinicu višeg reda, može ojačati ili oslabiti njezinu unutarnju koheziju. Ideologija također može pozitivno ili negativno djelovati na međusobne odnose između naroda i država, ali ovdje kao sekundarni čimbenik, gdje konvergencija ili antagonizam drugih stvarnih interesa već postoji.

Čvrsta politička unija komunističkih zemalja mogla bi se koristiti kao protudokaz, što znači da ideološka konvergencija može djelovati kao glavna pokretačka snaga njihovih međusobnih odnosa, ali to bi vrijedilo samo ako bi dotični narodi slobodno pristali na tu ideologiju i međusobnu političku vezu. Slično tome, zapadne zemlje nisu se blisko ujedinile zbog svoje ideološke konvergencije, već prvenstveno zbog zajedničke obrane i drugih stvarnih interesa.

Ove činjenice opravdavaju sumnju u to jesu li same ideološke razlike dovele do tako napetih odnosa u glavnim komunističkim strankama i državama. Obje stranke temelje svoju doktrinu na Marxu, obje se pozivaju na Lenjina i obje se slažu oko krajnjeg cilja pokreta: širenja komunističkog društvenog sustava diljem svijeta. Razlikuju se samo u taktici, u putovima koje treba slijediti.

Moskva je uvjerena da će komunizam, zbog svojih intrinzičnih prednosti, na kraju prevladati i zamijeniti "trulo" kapitalističko društvo. Vjeruje da termonuklearni rat nije potreban i stoga se zalaže za mirnu koegzistenciju komunističkih i kapitalističkih zemalja. Peking, s druge strane, smatra ovaj stav odstupanjem od prave doktrine, revizionizmom, i ostaje vjeran primarnim učenjima, "dogmi" o širenju i svjetskoj dominaciji komunizma kroz revolucije i oružanu borbu, ne uzimajući u obzir opasnosti atomskog rata.

Iako je ova ideološka razlika znatna, ona se odnosi samo na metodu postizanja predloženog cilja i ne opravdava napete i gotovo neprijateljske odnose između dviju država. Stoga postoji barem opravdana sumnja da su ove mnogo raspravljane ideološke razlike samo krinka koju oba Centralna komiteta koriste kako bi prikrili postojanje dubokog sukoba stvarnih i vitalnih interesa između dva komunistička diva.

Koji bi to bili interesi nije bilo teško utvrditi komparativnom analizom geo- i demografskih čimbenika u objema državama.

I

I kakvu sliku stvara takva analitička usporedba? Sovjetski Savez, najveća država na svijetu, prostire se na površini od 22 milijuna km² u istočnoj Europi, sjevernoj Aziji i srednjoj Aziji. Na tom teritoriju danas živi više od 220 milijuna ljudi. Stanovništvo se sastoji od oko 150 etničkih skupina, od kojih je većina malih. Rusi su najbrojniji i čine apsolutnu većinu i odlučujući faktor u državi. Gustoća naseljenosti je 10 stanovnika po km². S trenutnim teritorijem, Sovjeti imaju dovoljno zemlje, za desetljeća, a možda i za stoljeća, za buduće generacije.

Sovjetski Savez sastoji se od dva dijela: zapadnog ili europskog dijela, koji se proteže zapadno od Uralskih planina i Kaspijskog jezera, te istočnoazijskog dijela. Prvi obuhvaća 5,5 milijuna km² i čini glavni dio države. Ima približno 150 milijuna stanovnika s gustoćom naseljenosti od 30 stanovnika na 100 000 stanovnika, što predstavlja otprilike polovicu ukupne gustoće naseljenosti Europe. To je prilično nisko u usporedbi s određenim zapadnoeuropskim zemljama (Nizozemska i Belgija imaju preko 300 na 100.000 stanovnika; Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka preko 200 na 100.000 stanovnika; a Italija 170 na 100.000 stanovnika).

U hipotetskom scenariju da Rusi, odnosno Sovjeti, posjeduju samo ovaj teritorij, imali bi dovoljno prostora za svoje buduće generacije desetljećima. Ne samo prostora, već i potencijala za ispunjen život. Prevladavaju nizinske ravnice; povoljna klima omogućuje uzgoj svih biljaka, dok središnja i južna područja obuhvaćaju neke od najplodnijih regija za proizvodnju žitarica u Europi. Volga, najveća rijeka u Europi, teče kroz ovaj teritorij, a druge veće rijeke europskog kontinenta dodiruju ga ili prolaze kroz njega. Rijeke su plovne i povezuju, mrežom kanala, tri mora, od kojih su dva zatvorena, a treće, Ledenjačko more, otvoreno, koje predstavlja jedinu slabu točku u geopolitičkoj situaciji Sovjetskog Saveza. Velike rezerve energije postoje u vodama, nafti i plinu Kavkaza te u bogatim naftnim poljima. Minerali su također obilni, i raznoliki i količinski.

Proizvodnja sirovina, rezerve energije, kvalificirana radna snaga i veliki broj potrošača pružaju čvrstu osnovu za snažnu i raznoliku industriju. Sovjetski Savez je intenzivno razvijao ovu industriju i danas se ubraja među najveće industrijske nacije svijeta. Ipak, industrijski i gospodarski razvoj nije u potpunosti ostvario svoj potencijal. Prema ovoj geopolitičkoj i demografskoj situaciji, Sovjetski Savez, čak i ako se svede na svoj zapadni dio, svojom bi veličinom i brojem stanovnika bio najveća zemlja u Europi, s uvjetima da se rangira kao prva ekonomska i vojna sila. Štoviše, zapadnoeuropski dio Sovjetskog Saveza predstavlja samo četvrtinu površine države. Preostale tri četvrtine, odnosno 16,5 milijuna km², protežu se istočno od Uralskih planina i Kaspijskog jezera. To je Sibir, koji se proteže od Urala do Tihog oceana (12,5 milijuna km²), i Aralokaspijska nizina (4 milijuna km²).

Zapadni Sibir je ogromna ravnica, središnji Sibir je planinski, a istočni Sibir je šumovit. Klima je tipična za Sibir, s dugim, oštrim zimama i kratkim, vrućim ljetima. Ima i vrlo vrućih dana. Vlažnost je obilna, pa biljke rastu gotovo posvuda. Polovica teritorija prekrivena je prostranim sibirskim šumama. Žitarice i druge biljke uzgajaju se u crnom humusu. Postoje velike mogućnosti za uzgoj stoke; brojne, brze rijeke vrve ribom. Sibirsko podzemlje vrlo je bogato mineralima. Stoga su svi uvjeti zreli za industriju, koju Sovjeti u posljednje vrijeme intenzivno i ubrzano potiču. Administrativno, Sibir je dio Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike, najveće od 15 saveznih republika.

Ima malo gradova; najveći je Novosibirsk, s gotovo milijun stanovnika. Aralokaspijska nizina, politički poznata kao Ruska ili Zapadni Turkestan, proteže se preko južnog zapadnog Sibira. Njena unutrašnjost je nizinska ravnica koja se proteže do depresija, dok su istočne i južne regije šumovite. U njoj vlada suha kontinentalna klima Srednje Azije. Granične planine primaju obilne kiše, koje se zatim slijevaju u rijeke i jezera ili se gube u pijesku. Unutrašnjost je stepa, dijelom pustinjska stepa.

Brane osiguravaju navodnjavanje. Umjesto pšeničnih polja, sada se uzgaja visokokvalitetni pamuk. Prostrane stepe pogodne su za ispašu stoke. Rudno bogatstvo je također znatno. I ovdje Rusi potiču industriju. Stanovnici su uglavnom turkijski i muslimanski narodi, a politički je Turkestan podijeljen na 5 od 15 sovjetskih republika.

Ovo prostrano područje ruske Azije dom je otprilike 50 milijuna ljudi. Gustoća naseljenosti je vrlo niska, a većinu stanovništva čine ruski imigranti. Postoje prostrana područja s samo jednim stanovnikom po četvornom kilometru. Rijetko naseljeni europski dio Rusije ne može dalje naseljavati svoje istočne regije. Stoga su Rusi narod s puno nenaseljenog prostora. Za Rusiju i Ruse, Sibir i Turkestan (Turan) predstavljaju, na neodređeno vrijeme, rezervu životnog prostora i proračun za održavanje njihove ekonomske i političke moći u svijetu.

Ali ovaj ruski posjed u Aziji, uz svoje prednosti, ima i određene negativne aspekte. Rusi, europski narod, prešli su svoju prirodnu istočnu granicu krajem 16. stoljeća i vrlo brzo, za manje od 70 godina, uspostavili se na obalama Tihog oceana. To je bilo doba u kojem su neke europske zemlje osnovale svoja velika kolonijalna carstva u Novom svijetu i Južnoj Aziji, silom osvajajući teritorije drugih naroda i namećući svoju vlast. Rusi su učinili isto u Aziji, pa su osvojeni teritoriji zapravo ruske kolonije, iako nisu morem odvojeni od svoje "domovine".

Zašto su se Rusi upustili u osvajanje novih teritorija kada su imali tako malo ljudi, kao što je to slučaj danas u Europi? Sila koja ih je pokretala proizlazi iz nesvjesne, instinktivne želje za širenjem, svojstvene svim organizmima. Taj je instinkt urođen svim narodima, iako latentan, a aktivan postaje u povoljnim okolnostima. Primjeri europskih kolonijalnih osvajanja vjerojatno su potaknuli ruske autokrate.

Ovo instinktivno širenje Rusije potaknuto je željom za osiguranjem pristupa otvorenom, toplom moru, cilju koji je Rusima uvijek bio prisutan, a koji još nisu ostvarili. Ovaj status bez izlaza na more zapravo je jedini negativni geopolitički aspekt te goleme zemlje. Želja za dosezanjem toplog mora vodila je Ruse kroz Mandžuriju do južnog rta Liaodong, gdje su izgradili pomorsku bazu Port Arthur i trgovačku luku Dalnji (danas Dairen). Prkosni Japan protjerao je Ruse iz Mandžurije 1905. godine, a 1932. godine osnovao je državu Mandžukuo. Pred kraj Drugog svjetskog rata, Moskva je opozvala pakt o nenapadanju potpisan s Japanom i napala Mandžuriju, nadajući se da će se ponovno uspostaviti na toplom, otvorenom moru.

Osim Sibira, Rusi su u 19. stoljeću okupirali i Turkestan. Njihov ekspanzionistički instinkt dodatno je potaknula želja da dođu do otvorenog, toplog mora, Indijskog oceana, preko Afganistana, kroz Kabulske prijevoje do Indske ravnice, rute koju je Velika Britanija još jednom osujetila. Bez obzira postoje li drugi razlozi za širenje Rusije u Aziji, njezini ogromni posjedi tamo nose izrazito kolonijalni otisak, što zauzvrat doprinosi njezinoj slabosti. Zbog univerzalne težnje čovječanstva da stalno poboljšava ono što postoji, vodeće ideje u političkom životu također se mijenjaju s vremenom. Tako je doba otkrića novih zemalja istovremeno označavalo i doba kolonijalizma. Države su nastojale zauzeti veći broj kolonija, koje su istovremeno predstavljale bogatstvo, moć i prestiž. Što se događa danas? Nakon Drugog svjetskog rata, velika kolonijalna carstva su nestala u Južnoj Aziji, dok je u Africi ostalo malo kolonija koje su stekle neovisnost. Posjedovanje kolonija više ne podrazumijeva čast, već sramotu. Dominantni politički princip ovih novih vremena je antikolonijalizam.

Politički razvoj ponekad dovodi do paradoksalnih situacija, jer je u kolonijalnom oslobodilačkom pokretu najrječitiji zagovornik bio upravo Sovjetski Savez, koji, unatoč tome, žestoko čuva svoje ogromno kolonijalno carstvo u Aziji. Dokle će to trajati? Dok se sami pogođeni narodi ne počnu buniti ili ne pronađu moćnog zaštitnika koji ih oslobađa na obostranu korist. Taj zaštitnik mogao bi biti samo veliki i moćni susjed.

Još jedna slabost ruskih kolonijalnih posjeda je njihova depopulacija. Gustoća naseljenosti u Turkestanu iznosi 5 stanovnika po km², a u Sibiru nešto više od dva; posljedično, to je gotovo nenaseljeno područje. Ali horor vacui odnosi se i na geografska područja ako su pogodna za naseljavanje i život ljudi.

Na granicama se sukobljavaju instinktivne želje za širenjem susjednih naroda. Susjedi su, dakle, potencijalni prirodni protivnici, često i neprijatelji. Rijetko naseljeno ili prazno susjedno područje jedan je od mnogih čimbenika koji potiču i suodređuju smjer širenja susjeda.

Na granicama ruskih azijskih posjeda nalaze se Sjeverna Koreja, Afganistan i Iran - bezopasni susjedi. No duž preostalih granica, koje se protežu preko 1000 kilometara, leži druga komunistička sila, Kina, njezin ideološki suparnik. Upravo je to najslabija i najopasnija točka u geopolitičkom i demokratskom položaju ovog azijskog dijela Rusije.

II

Ispitajmo sada geopolitičke i demokratske uvjete Kine i politike koje joj nameću.

Kina zauzima površinu od gotovo 10 milijuna km², veliku poput Europe. S klimatskog stajališta, najvrjedniji dio je istočna regija, od Velikog Hingana do Tihog oceana (Mandžurija, sjeverna Kina i južna Kina. Posljednje dvije su sama Kina). Preostala Kina (vanjske provincije) uzdiže se u ogromnim terasama u unutrašnjost Srednje Azije. Sve to tvori visoku visoravan; visoke, duge planine, uključujući Himalaju, okružuju visoravan i doline te blokiraju put vlažnim vjetrovima (monsunima).

Manji istočni dio ima netropsku monsunsku klimu, a budući da sjeverna Kina obiluje plodnim zemljištem, upravo se ovdje nalaze najveća obradiva područja. Unutrašnjost zemlje je suha, a zbog nedostatka vode nema dovoljno navodnjavanja; tamo prevladavaju stepe, pogodne za nomadsko stočarstvo. Ove stepe postaju pustinje (pustinja Gobi) i prave pustinje. Većina Tibeta, najviše i najveće visoravni na svijetu, hladna je pustinja. Tri najveće rijeke teku kroz istočni dio zemlje i ulijevaju se u Tihi ocean. Velike rijeke koje izviru u istočnom ili južnom Tibetu teku kroz duboke, neprohodne doline prema Indijskom potkontinentu.

Prema procjenama, Kina je 1. srpnja 1961. imala 700 milijuna stanovnika, više od bilo koje druge zemlje. Gotovo 95% su Kinezi, najmoćniji narod na Zemlji. Ostatak čine drugi azijski narodi. Uzimajući u obzir cijeli kineski teritorij, gustoća naseljenosti iznosi 70 stanovnika po km², sedam puta veća od prosječne gustoće Sovjetskog Saveza (10) i više nego dvostruko veća od gustoće europskog dijela (30). Kad bi priroda dopuštala manje-više jednaku raspodjelu stanovništva, ta gustoća ne bi bila pretjerana. Međutim, gotovo 95% stanovništva koncentrirano je u manjem istočnom dijelu, gdje gustoća naseljenosti doseže brojke zabilježene na malo gdje drugom mjestu u svijetu, dok su ogromna unutarnja područja "nenaseljena i nenastanjiva", kako je to rekao jedan geograf.

Kina je, dakle, prenapučena i, za razliku od Sovjetskog Saveza, nacija bez prostora, poput pregrijanog parnog kotla koji se ekspanzivno komprimira u svim smjerovima i traži bijeg. U prošlosti su Kinezi mirno migrirali iz svoje prenaseljene domovine, današnje same Kine, i naseljavali se u susjednim područjima. Također su emigrirali u druge zemlje, posebno u kontinentalnu Indiju i prekomorske teritorije. U nekim zemljama činili su znatne manjine (u maloj državi Singapur, prema popisu stanovništva iz 1960., od ukupnog broja stanovnika od 1.600.000, 1.200.000 bili su Kinezi).

Takva situacija nije bila u najboljem interesu novonastalih susjednih zemalja, niti je stalna emigracija najsposobnijih mladih ljudi u druge zemlje bila ugodna dinamičnim i strateškim politikama nove Kine. Projekti poboljšanja nisu mogli osigurati puno zemlje u suhoj, vodom oskudnoj unutrašnjosti, dok su pojednostavljeno gospodarstvo i prisilna industrijalizacija mogli donijeti samo trenutno olakšanje.

Unutarnji pritisak nije se smanjio, već se povećao, jačajući prirodni nagon za širenjem. Na jugu, u prenaseljenoj Indiji, bilo je vrlo malo prostora. Nešto više prostora moglo bi se naći u obalnoj Indiji, u riječnim dolinama koje čine glavna svjetska područja uzgoja riže, ali ona su već bila vrlo gusto naseljena. Rat protiv gusto naseljenih, šumovitih otoka također ne bi osigurao mnogo novog teritorija, čak i ako bi imao dobre izglede da se vodi protiv Japana.

Ali zašto bi Kina usmjeravala svoje prirodno širenje u neproduktivnim smjerovima kada se iza njezinih sjevernih i zapadnih granica nalaze ogromna, nastanjiva i gotovo nenaseljena područja? Instinktivno širenje slijedi ovaj put i sasvim je sigurno da kinesko vodstvo ozbiljno razmatra ovo pitanje. Samo ovdje se mogu pronaći novi teritorij i nove životne prilike za desetke i stotine milijuna Kineza. Štoviše, Kina bi ispunila "časnu" misiju eliminirajući preostale tragove kolonijalizma u Aziji i "oslobađajući" svoje "bratske" narode od podređenosti strancu, bijelom čovjeku. Kina može tvrditi da se Rusija mora pomiriti s tim, budući da su tijekom kampanje dekolonizacije Rusi uzvikivali slogan "Afrika za Afrikance" i zahtijevali da "Azija mora pripadati azijskim narodima".

Ta želja za primatom ne izražava samo taštinu i ispunjenje opravdanih ambicija, već ima i veliko političko značenje. Komunističke zemlje ne provode neovisnu politiku bez da je podrede onoj Moskve, koja, čak i u nekomunističkim zemljama, održava subverzivne agente i kadrove slijepo odanih sljedbenika unutar javnih i tajnih komunističkih stranaka. Ako komunisti čvrsto vjeruju da je njihova pobjeda osigurana, tada će Moskva i Peking diktirati svjetsku politiku. Što će takva uloga značiti za dotičnu zemlju? Svjedočimo grozničavoj agitaciji kineskih komunista da privuku komuniste u svim zemljama.

III.

Sadašnja usporedba geopolitičkih i demopolitičkih čimbenika, u kombinaciji s etnobiološkim i etnopsihološkim karakteristikama nacionalnih identiteta i njihovih država, jasno pokazuje da iluzorna idila, mirna blizina bez težnji i pretenzija jednog suparnika na ono što drugi posjeduje, ne može trajati između Moskve i Pekinga. U skladu sa zakonima prirode, izbio je neizbježni antagonizam, za sada maskiran plaštom ideoloških razlika.

Ispitajmo sada drugi aspekt problema i analizirajmo razloge zašto ovaj ideološki sukob leži u mirnoj toleranciji jedne strane i ratobornoj agresiji druge. Oba argumenta imaju svoja uvjerljiva objašnjenja. Sve dok vlada mir, Kina ne može ni sanjati o ostvarenju svojih planova u azijskoj Rusiji i komunističkom svijetu. Mora strpljivo čekati, jačati svoje gospodarstvo, obučavati kadrove i promicati industriju, posebno industriju oružja, kako bi opskrbila modernim oružjem svoju vojsku od preko sto milijuna ljudi. Kinezi su strpljiv narod, ali unutarnji pritisak raste kako stanovništvo raste za 20 milijuna godišnje (stopa rasta stanovništva Sovjetskog Saveza iznosi 4-5 milijuna godišnje). Ali razdoblje čekanja moglo bi isteći izbijanjem termonuklearnog rata. Koje bi bile njegove vjerojatne posljedice? U Sjedinjenim Državama i zapadnoeuropskim zemljama gradovi i industrije bili bi uništeni, a deseci, možda stotine milijuna ljudi bili bi mrtvi ili podlegli atomskom otrovu. Preživjeli bi započeli novi život na ruševinama. Slični destruktivni učinci zadesili bi i Sovjetski Savez i njegove satelite, ali postavlja se pitanje bi li ovi potonji održali nametnuti poredak i ne bi li, unutar samog Sovjetskog Saveza, baltički, karelijski, ukrajinski, armenski i drugi narodi pokušali vratiti svoju nacionalnu slobodu. Vrlo je vjerojatno da bi uništenje uzrokovano ratom bilo popraćeno raspadom sovjetske države.

U takvoj situaciji, bi li Rusija mogla braniti svoje azijske posjede ako bi se ti narodi, pokoreni vlastitom inicijativom ili na poticaj drugih, pobunili i vojske njezina moćnog susjeda priskočile im u pomoć da ih "oslobode" i podvrgnu svom jarmu? Kina, bez učinkovitog atomskog oružja, možda ne bi ni otvoreno sudjelovala u ratu protiv Zapada.

Ukratko: nuklearni rat bi za Rusiju, između ostalog, značio rizik od raspada države i gubitka njezinih azijskih posjeda, dok bi za Kinu to, uz zanemariv rizik, značilo mogućnost oduzimanja ruskih azijskih posjeda i jedinu priliku da osigura novi teritorij i riješi svoj vitalni problem.

Razumljivo je, dakle, da se Rusi iskreno zalažu protiv termonuklearnog rata, a Kinezi su ratoborni. Nakon što su s velikom nadom pratili razvoj Hladnog rata, bili su duboko razočarani nedavnom promjenom ruske politike i ogorčeni kada je Hruščov, tijekom Kubanske raketne krize, pretrpio težak udarac svom ugledu i autoritetu kako bi izbjegao termonuklearni rat.

Postavlja se pitanje: zašto su Rusi tek sada shvatili da je njihov moćni susjed prirodni protivnik i rival u ujedinjenom komunističkom pokretu? Prikladan odgovor mogu dati odgovorni ruski vođe, ali vjerojatni razlozi nisu toliko skriveni. Tijekom prodora u Sibir, Rusi su došli u kontakt s Kinom, drevnom, ali slabom državom, koju su podjarmili Mandžurija i njezini monarsi. Ova slaba Kina učinila je ustupke Rusima u Mandžuriji, nesposobna suprotstaviti se ambicijama drugih europskih zemalja. Novi Japan porazio je Kinu i zauzeo Koreju i Formozu. Europske sile stekle su baze. Posljedica ove kronične slabosti u Kini bilo je suzbijanje Carstva i proglašenje republike 1912. godine, što također nije uspjelo konsolidirati zemlju. Japan, vođen svojim ambicijama za hegemonijom, napao je Kinu.

Protiv Japanaca nisu se borile samo civilne trupe Kuomintanga, već i odredi Crvene armije, organizirani, opremljeni i isprva predvođeni od strane Rusa. U međuvremenu je izbio Drugi svjetski rat, a na njegovom kraju Crvena armija je preuzela kontrolu nad cijelom kontinentalnom Kinom.

Rusi su možda vjerovali da će i Kina slijediti put carske i republikanske Kine, koju će organizirati i upravljati prema ekonomskim i političkim interesima Moskve. Ali očito su se prevarili. Rusi su poslali mnoge tehničare i stručnjake u Kinu i posudili Pekingu ogromne svote novca. Kinezi su se pokazali vrlo sposobnima u svakom pogledu, što je zasigurno pridonijelo poticanju njihove samosvijesti i nacionalnog ponosa. Rusi možda u početku nisu ni primijetili ovu promjenu, posebno za vrijeme Staljinove ere.

Ali s vremenom su informacije o kineskim sposobnostima morale stići do Moskve, o čemu svjedoče mnogi kineski studenti na sovjetskim sveučilištima. Sve to, uz pogled na geografsku kartu i razumijevanje kineske demografije, dovoljno je iskusnom analitičaru da zaključi da su interesi ova dva naroda i države nespojivi.

Stoga je ubrzo nakon Hruščovljevog prvog posjeta Pekingu 1958. godine došlo do naglog zaokreta. Rusija je počela odgađati svoju pomoć u razvoju Kine i jačanju njezine ekonomske i vojne moći, da bi je na kraju potpuno obustavila. Godine 1960. tisuće i tisuće ruskih tehničara povučene su, dok je Kina već bila opterećena dugoročnim otplatama duga.

U međuvremenu, Rusija je krenula jedinim održivim putem za sebe: putem mira i mirnog suživota sa Zapadom, dodatno razočaravši i obeshrabrujući Kineze. Raskol, koji je bio neizbježan zbog dijametralno suprotnih temeljnih interesa, i dalje je zaklonjen velom ideoloških razlika. Značajno je da su oba protivnika namjerno pogoršala ovaj sukob objavljivanjem dugih otvorenih pisama od 15. lipnja i 15. srpnja 1963., odnosno u vrijeme kada su se delegati oba Centralna komiteta sastajali u Moskvi radi rješavanja nastalog spora.

Na kraju, spomenut ćemo naizgled beznačajnu, ali poučnu činjenicu: Moskva i Peking ne sudjeluju u izravnoj borbi. To čine neizravno, udarajući na Beograd i Tiranu. Jesu li ove dvije male zemlje slučajno odabrane kao mete udaraca usmjerenih prema većim? Albanci, mali narod koji danas broji oko 2,5 milijuna, živjeli su gotovo 450 godina u Osmanskom Carstvu. Na kraju Prvog balkanskog rata (1913.) ostvarili su svoju državnost, ali Kosovo i Metohija, naseljeni gotovo u potpunosti Albancima, pripojeni su Kraljevini Srbiji, a danas su, kao autonomni teritorij nazvan "Kosmet", dio Socijalističke Republike Srbije (unutar Jugoslavije). Nije teško shvatiti zašto mala Albanija (1.600.000 stanovnika) teži ponovnom osvajanju Kosmeta i uključivanju svojih 800.000 albanskih sunarodnjaka. Dok god traje mir, ta je težnja zlatni san, ali mogla bi se ostvariti ako izbije rat, u koji bi bila uključena i Jugoslavija.

To je ista stvar koju Peking želi. Jugoslavija, međutim, iz tog i iz drugih unutarnjih demokratskih i političkih razloga, mora biti odlučno protiv rata, iz istih razloga kao i Rusija, budući da bi u ratu riskirala ne samo poraz, već i raspad, kao što se dogodilo monarhijskoj Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu. Jugoslavija ide još dalje i izjavljuje da ne želi sudjelovati u ratu, čak i ako bi Sovjetski Savez sudjelovao. Beograd prakticira politiku relativne neovisnosti od antagonističkih blokova. Primjeri ove dvije male države vrlo su ilustrativni, jer otkrivaju koji stvarni čimbenici određuju vanjsku politiku tih zemalja.

Albanija u komunističkim kontroverzama

Pedro Vukota, Buenos Aires

I. Uvod

Važna uloga koju Albanija igra u latentnom kinesko-sovjetskom sukobu donekle je nerazumljiva, pa čak i nesrazmjerna. Transformacija Albanije u kinesko koplje nije sasvim jasna: prvo, zato što Albaniji nedostaje moć da opravda stav koji je zauzela; i drugo, zbog doktrinarnog aspekta kojim se spor čini da se manifestira. Čak ni sami Kinezi, čija je komunistička obuka "iz druge ruke", ne bi bili u poziciji da tvrde da su pravi tumači i ortodoksni čuvari komunističke doktrine, a još manje su to na brzinu okupljeni albanski komunisti.

Albanski vođe ne samo da su podržavali Kineze, već su i zauzeli stav ekstremnog nasilja, dopuštajući si da govore i djeluju na načine koji su bili neprihvatljivi čak i samim Kinezima, unatoč činjenici da je albanski komunizam bio nedavni i na brzinu stvoren sustav, nametnut izvana silom, s malim brojem vođa - mladih intelektualaca, uglavnom iseljenika, tijekom desetljeća od 1935. do 1945.

Ti su vođe bili indoktrinirani u inozemstvu, budući da mnogi od njih nisu bili ni komunisti, a čak se i danas neki koji su na vlasti ne smatraju, u biti, komunistima. Međutim, na kraju Hruščovljeve ere, Rusi su, kako bi pokazali svoje pomirljive tendencije, na kraju bili prisiljeni izdati umjerenu pohvalu albanskom komunizmu.

Komunizam u Albaniji pojavio se tek tijekom gerilskog ratovanja Drugog svjetskog rata, zahvaljujući izravnoj intervenciji srbijanskog komunizma, sada u svom jugoslavenskom obliku. Djelujući kao klasični ruski agent na Balkanu i u skladu sa srbijanskim ambicijama, Jugoslavija je Albaniju smatrala sastavnim dijelom svojih političkih planova. Titovim "raskolom" Rusija je preuzela kontrolu nad komunističkom Albanijom, da bi je kasnije zamijenili Kinezi.

Ponavljano miješanje komunističkih sila i odgovarajući albanski utjecaj na međunarodnoj sceni, posebno unutar komunističkog svijeta, navode nas da shvatimo da se suočavamo s jedinstvenim fenomenom, onim koji proizlazi iz složenog političkog krajolika Balkana, a čije pravo podrijetlo leži u samim nacionalnim pitanjima regije.

Nacionalno formiranje balkanskih naroda, rođeno iz Istočnog pitanja - gotovo prepuštenog povijesti - s izraženim individualizmom i nacionalizmom tih naroda, posebno Albanaca, neprestano je podložno utjecaju prirodnih i povijesnih konstanti koje su utisnule osebujnu osobnost svakoj od ovih novih nacija, s tako izraženim kontrastima da čak i unutar iste etničke skupine često uzrokuju transcendentalne razlike.[75] Politička evolucija jugoistočne Europe, koju je žar znanstvenog pozitivizma u njemačkom romantizmu tek nedavno svrstao pod zajednički nazivnik, Balkan - klasifikacija koja je svakako pogrešna, kako nas uči Filozofija povijesti, i s geopolitičkog i s geofizičkog gledišta - uglavnom je slijedila potpuno drugačiji put od onog u Zapadnoj Europi.

Ova se pogreška posebno snažno osjetila nakon propadanja i kasnijeg turskog povlačenja te pojave novih nacionalnih država, kada su se pokušavali usaditi oblici i utisnuti ideje i vrijednosti iz normalne europske evolucije, bez prethodnog razmatranja identifikacije većine tih naroda s bizantskom kulturnom tradicijom i nasljeđem osmanske vladavine.

Rezultat je bio žalosan jer je upravo u toj regiji ravnoteža Europskog koncerta, uspostavljenog na kongresima u Beču, Parizu i Berlinu, materijalno narušena. Balkan je također svjedočio početku Prvog svjetskog rata, čija je izravna posljedica bio Drugi svjetski rat, gotovo univerzalnog opsega, na čijem je kraju komunistička dominacija - odnosno sovjetski imperijalizam - nad tom regijom bila neosporna. Samo je Grčka bila pošteđena, ali tek nakon gorke kušnje nacionalnog krvoprolića, pravog građanskog rata.

Sovjetski komunizam, u svojoj ulozi nastavka klasičnog ruskog ekspanzionizma, također nije uspio cijeniti, pa čak i odbaciti spomenute konstante koje su, pretpostavlja se, trebale biti vrlo jasne Rusima. Rezultat je bio takav da se prvi prekid u "monolitnoj" globalnoj komunističkoj strukturi njezinih satelita dogodio na Balkanu s Titovom "šizmom". Nakon toga uslijedio je proces nemjerljivih razmjera, s albanskom odlukom da odbaci ruski "primat" i stane na stranu Kineza.

Kako bismo shvatili važnost čimbenika koji djeluju na tlu Balkana i koji se uglavnom izražavaju u nasilnim nacionalističkim reakcijama i pod prikladnim ideološkim oblicima unatoč doista malim teritorijalnim razmjerima, prisjetit ćemo se slučaja Crne Gore, malene kraljevine koja je u vrijeme Prvog svjetskog rata počela igrati tako važnu ulogu, u čijem su tužnom i pustom planinskom selu Cetinje, koje je služilo kao njezin glavni grad, bile isprepletene mnoge niti velike europske politike tog vremena[76].

Fenomen Albanije, s teritorijem od 28.739 km² i promjenjivom populacijom od milijun i pol stanovnika, podijeljenih između tri religije (muslimanske, pravoslavne i katoličke) i stoga kulture, plus manjinom od oko 800.000 ljudi koji žive u Autonomnoj Regiji Kosmet u Socijalističkoj Republici Srbiji unutar komunističke Jugoslavije, još je značajniji zbog dosega kinesko-sovjetskog sukoba, koji bi mogao promijeniti sam tijek povijesti.

Ovu situaciju ilustrira i psihološki razumljiv emocionalni aspekt koji se tiče Rusa, još uvijek opterećenih kompleksom inferiornosti zbog svog geografskog položaja okruženog hladnim, neprobojnim morima i upornom željom da dosegnu tople obale mediteranskog bazena, kolijevke civilizacije.

Nakon nekoliko godina, ta vječna želja ispunjena je ruskom okupacijom vitalne albanske obale, bez prolijevanja ijedne kapi krvi. Nakon što su uskladili svoje snage sa srcem Zapada, simbolično personificiranim Rimom, i s pramcima brodova moćne Šeste flote NATO-a, bili su prisiljeni, bez pompe i slave, brzopleto napustiti svoje položaje, popuštajući, prvi put u povijesti, dužnosnicima "bratske" kineske vlade na europskoj mediteranskoj obali.

II. Formiranje Albanije

Političko formiranje i određenje Albanije među posljednjima su se razvili među balkanskim narodima. Sudbina ovog naroda, toliko različitog od ostalih balkanskih i europskih naroda, gdje su iste kulturne i političke komponente oblikovale poseban karakter albanske nacionalnosti, bila je drugačija od sudbine njegovih susjeda. Geografska odvojenost, etničke karakteristike i povijesni razvoj Albanije uvjetovali su vrlo zanimljivu povijest.

Dok su druge nacionalnosti, donekle, uspjele stvoriti i razviti neovisnost unutar granica svojih država, albanska politička strast i individualizam nisu uspjeli ujediniti nacionalne snage kako bi postigli krajnji cilj etničke zajednice s jasnom nacionalnom sviješću. Kroz povijest, pokretačka snaga političke aktivnosti na albanskom tlu bile su strane sile privučene ovoj zemlji, čija definirajuća karakteristika leži u kontrastima vidljivim u svakom aspektu njezina života. To ne znači da albanskom narodu nedostaje dovoljno kapaciteta, što ga svodi na pasivnu ulogu u povijesnom razvoju, ali činjenica ostaje da je, u konačnici, njihovu političku definiciju oblikovalo europsko tržište.

Naprotiv, pretjerana i pojačana svijest o pripadnosti hrabrom narodu toliko je pojačala individualističke snage plemena da su, u nedostatku institucije ili figure potrebne ujedinjujuće i kolosalne moći, vanjske sile morale pružiti potreban okvir za ujedinjenje interesa svih plemena unutar granica nacionalne države.

Albanski kompleks nije nastao nakon problema oko Istočnog pitanja; međutim, njegova manifestacija i utjecaj na europsku politiku u potpunosti su obrađeni tek u relativno kasnijem razdoblju.

Možda se, objašnjavajući elemente iz kojih je nastala današnja Albanija, čini da ponavljamo stvari o kojima se tako često raspravlja u odnosu na druge nacije i političke sustave koji su nastali na balkanskom tlu. Ali iako su slični ili čak identični u mnogim aspektima, imaju drugačiju prirodu i drugačiji materijal na koji djeluju u procesu stvaranja albanske države.

U regiji omeđenoj visokim planinskim lancima koji se protežu u unutrašnjost Pirenejskog poluotoka, Albanija se pojavila kao geografski zasebna cjelina, igrajući ulogu prostranog jadranskog Gibraltara. Zahvaljujući tim uvjetima, to je jedino mjesto gdje su ostaci Ilira sačuvani gotovo netaknuti etnički. Međutim, geografske značajke i karakteristike, zajedno s jedinstvenim značajkama svake doline smještene između planina, dovele su do podjele albanskog naroda na 65 plemena, od kojih je svako do danas zadržalo svoj zaseban identitet, a sudbinu je odredila njegova vlastita.

Albanski narod svoje ime dobiva od središnjeg ilirskog plemena Albana, koje je živjelo u današnjoj Albaniji, točnije u planinskoj regiji Kroya. Sredinom 2. stoljeća nove ere, grčki geograf Ptolomej (Geografija, III, 12-20) spominje ih, a Konstantin Porfirogenet ih naziva Albanima. Danas su, prema latinskom nazivu, poznati kao Albanci ili Arnauti, dok sebe nazivaju Shquipëtar, Shquipëtare i Albania Shquiperia.

Ostaci Ilira koncentrirali su se na otprilike četverokutnom teritoriju (Valonija-Ohrid-Prizren-Antivari), s malim odstupanjima prema sjeveru, koji je domovina albanskog naroda. Iako indoeuropskog podrijetla, ostaju jedini pripadnici svoje etničke i jezične obitelji među svim europskim narodima i rasama.

Politička povijest Albanije bila je vrlo burna. Rana podjela Rimskog Carstva uključivala ju je unutar Bizanta, a administrativno je pripadala temi Drač. Slavenska invazija značajno je zatvorila i podijelila albanski teritorij na sjeveru. Kroz cijeli srednji vijek, sve do turske invazije, razne sile borile su se međusobno za kontrolu nad albanskim tlom. Bizant, Normani, kraljevi Anžuvinske dinastije, Srbi i Mlečani, svi su se borili za kontrolu nad Albanijom.

Normanski vojvoda Robert Guiscard iskrcao se na plaži u Draču 1081. godine, osvojivši grad 1084. godine. Venecija je, tijekom Četvrtog križarskog rata, osvojila Drač 1205. godine, a unutrašnjost je priznala njegovu vlast. Mletačku vlast zamijenila je Epirska, a zatim je prešla u posjed Manfreda, kralja Sicilije, a 1266. godine Karlo I. Anžuvinski naslijedio je te zemlje.

Godine 1275. ujedinio je Albaniju pod nazivom Kraljevina Albanija i vlašću generalnog kapetana, koji je uspostavio svoju rezidenciju u Draču. Novo kraljevstvo privuklo je pozornost svih balkanskih država, ali opadajući utjecaj Anžuvinaca nije mogao spriječiti srbijanskog kralja Stjepana Uroša II. da 1309. godine okupira Albaniju i zatraži titulu "kralja Albanije". Godine 1341. Stjepan Dušan doveo je cijelu zemlju pod srpsku carsku krunu.

Raspad Srpskog Srednjovjekovskog Carstva bio je iznenadan, a kada je Stjepan Dušan umro, Albanija se raspala na nekoliko malih kneževina pod vlašću lokalnih knezova. S opadanjem moći Anžuvinaca i porazom srpske vojske u poznatoj bitci na Marici 1371. godine, turska prijetnja Albaniji postala je izravna. Lokalni knezovi obratili su se Veneciji za pomoć i zaštitu, budući da je Venecija imala snažan interes za Albaniju.[77]

Razdoblje invazija i potpune okupacije njezina teritorija od strane Osmanlija 1417. (Valonija) bilo je vrijeme kada je albanski narod posvetio svu svoju snagu oslobađanju od turskog jarma. Bez ikakvog pretjerivanja, sudjelovanje Albanaca u borbi za obranu kršćanske civilizacije slavno je predstavljao jedan od njihovih najistaknutijih herojskih ličnosti, George Kastriota Skenderbeg. Skenderbeg je nastojao ujediniti sva plemena svog naroda kako bi se suprotstavio islamskim osvajačima.

Turska vlast u Albaniji nikada nije postigla potpunu kontrolu nad cijelom zemljom. Stanovništvo koje je živjelo u ravnici najviše je stradalo pod turskom vlašću, ali stanovnici dolina i nepreglednih visokih planina, potpomognuti albanskim otporom, nisu bili u potpunosti pokoreni Osmanlijama. U turbulentnom 14. i 15. stoljeću, zajednička nesigurnost dovela je do organiziranja i oživljavanja starog plemenskog sustava.

Polunomadski stočari i nemirne mase seljaka koji su bježali pred turskim terorom udružili su se u plemenske vojne organizacije radi bolje borbe. Kastriotina vojska crpila je snagu iz ove organizacije ljudi koji su živjeli u izolaciji, izolirani od ostatka svijeta, oslanjajući se na elementarne snage koje je život pružao u planinama.

Vojna karijera Georgea Kastriote Scanderbega započela je 1443. na prilično neobičan način. Kroz zamršen proces, Scanderbeg je uspio prisiliti sultanovog čuvara pečata da mu dostavi dekret kojim ga imenuje guvernerom Kroye. Kastriotina organizacija počela je djelovati nakon što mu je dodijeljena citadela Kroye prevarivši guvernera Sabel-pašu krivotvorenim dokumentom. Iste noći, svi muslimani koji su odbili krštenje su ubijeni. Nekoliko dana kasnije, još jedan Albanac, Moses Golemi, koji je, kao vazal sultana, vladao većim dijelom regije Dibrano, udružio se sa Scanderbegom, koji je već kontrolirao glavne utvrde i zapovijedao planinskim prijevojima, zajedno s drugim albanskim despotima.

Ova albanska pobuna, koja je ujedinila sve albanske poglavice i gospodare, formalizirana je u proljeće 1444. u Aleksiju, gdje je proglašena "Ligom albanskih naroda". Ova Liga, u prisutnosti mletačkog guvernera i crnogorskog kneza Stjepana Kronovića, izabrala je Kastriotu Skenderbega za svog vođu i vojnog zapovjednika.

Pohod protiv Turaka privremeno je obustavljen primirjem između kršćanskog vođe i osvajača Mehmeda II., primirjem koje je trajalo samo godinu dana. Kršćanski vladari Europe, pa čak i papa Pio II., željeli su u potpunosti iskoristiti snage koje su se hrabro borile, ali smrću Pija II., a zatim, 1467. godine, i Skenderbegovom smrću, Albanska Liga je doživjela kraj svog postojanja i pobjeda.[78]

Fenomen "Lige albanskih naroda" bio je politički entitet čiji se cilj jasno izražavao u borbi protiv Turaka. Liga je imala isključivo vojni karakter, s Georgeom Kastriotom Skenderbegom kao vrhovnim vođom. Liga je obuhvaćala cijeli albanski teritorij, ali su knezovi i plemenski poglavari zadržali vlast unutar svojih zajednica. Glavni grad Lige za njezine sastanke bio je Aleksi, koji je u to vrijeme pripadao mletačkoj domeni. Knezovi i plemenski poglavari, u skladu s albanskim duhom, ostali su apsolutni vladari, ali i vazali sultana. Samo je protiv Turaka Kastriota vršio vrhovnu vlast u vojnim pitanjima.

Kretanje turskih trupa uvijek je izazivalo otpor u Albaniji. Godine 1592., kada su Turci napali Austriju, Papa je pozvao kršćanski svijet na križarski rat, što je izazvalo veliko oduševljenje u Albaniji. Središte ustanka nije postiglo potpuni uspjeh, ali Bečki ugovor iz 1615. jamčio je austrijsku intervenciju u ime albanskih katolika, a Austrija se proglasila njihovim zaštitnikom.

Podjela naroda na neovisna plemena i velika muslimanska manjina predstavljali su najbolje tursko oružje za podjarmljivanje Albanaca. Međutim, albanski muslimani zauzeli su privilegiran položaj; Vidimo ih kao ministre, generale, vezire, dvorjane i namjesnike osmanskog dvora, dok je narod plaćao danak kako mu je drago i davao vojnike sultanu prema njegovoj volji. Svaki autoritarni čin teške prirode bio je dovoljan da izazove ustanak.

19. stoljeće nije bilo ništa manje turbulentno za Albaniju nego za bilo koji drugi balkanski narod. Nakon neuspjeha Ali-paše iz Jamnije, koji je, pod turskim suverenitetom, uspio stvoriti neovisnu državu, bilo je i drugih ustanaka 1835. i 1844. godine. Žar za neovisnošću plemena ili gradova potaknuo je duboku mržnju, borbe i osvetničke činove.

Pokreti za neovisnost i slobodu pokorenih slavenskih naroda na Balkanu, pod pokroviteljstvom snažne ruske zaštite, imali su nepovoljan utjecaj na Albaniju, prvenstveno zbog njezinog pretežno muslimanskog stanovništva neslavenskog podrijetla. Žestoki nacionalizmi također su skrenuli pozornost Crne Gore, Srbije i Grčke na albansko tlo, jer su te zemlje polagale pravo na relevantne dijelove Albanije kao svoj "povijesni" teritorij.

Priroda ljudi, složeni vjerski i kulturni krajolik, interesi susjednih zemalja i ponašanje plemena i njihovih vođa pridonijeli su tome da se nacionalno buđenje Albanije nije dogodilo istovremeno s buđenjem drugih balkanskih naroda, što je dodatno zakompliciralo položaj zemlje.

Odluke Berlinskog ugovora izazvale su široku pobunu diljem Albanije. Albanska liga osnovana je kako bi prosvjedovala protiv odvajanja i teritorijalnog pripajanja albanskog teritorija Crnoj Gori, Srbiji i Grčkoj. U znak podrške prosvjedu, Liga je proglasila da će se oružjem oduprijeti okupaciji svojih teritorija, a kada su se turske trupe povukle iz regija, zamijenile su ih dobrovoljačke snage Lige.

To je potaknulo europske sile na reakciju, pozivajući na tursku intervenciju. Turska vojska od 30.000 ljudi, predvođena britanskom pomorskom demonstracijom, pod zapovjedništvom Derviš-paše, ušla je u Albaniju, porazivši Ligu, čiji su vođe pogubljeni ili prognani, dok je mladi princ plemena Mirditi, Prenk Bib Doda, uzet kao talac.

Talijansko-austrijski antagonizam dao je međunarodni značaj albanskoj anarhiji. Austrija se miješala u albanske poslove, koristeći svoje pravo skrbništva od 1615. Pomoć koju je pružilo katoličko svećenstvo u Albaniji i dobrotvorne i obrazovne zaklade dala je Austro-Ugarskom Carstvu određeni ugled među albanskim narodom.

Poraz talijanske kolonijalne politike, koji je kulminirao katastrofom etiopskog pothvata 1896., doveo je do potrage za kompenzacijom na Balkanu. Ideja "mare nostrum" bivših mletačkih posjeda, u kombinaciji s talijanskim protuaustrijskim programom, činila je osnovu talijanskih zahtjeva za dominacijom nad albanskom obalom. Uočena austrijska "prijetnja" izazvala je veliki interes među svim talijanskim krugovima i strankama za osiguranje kontrole nad Albanijom.

Unutarnja i vanjska situacija Austrije prisilila ju je da se pozabavi albanskim pitanjem zajedno s Italijom. U međuvremenu, Talijani su nastojali probuditi albansku nacionalnu svijest stvaranjem Albanskog odbora u Italiji, koji je, pod sloganom "Albanija Albancima", pozivao na nacionalnu neovisnost. Austrija, pritisnuta situacijom, pristala je, na talijansko-austrijskoj konvenciji 1897. i 1901., na autonomiju Albanije, obećavajući da će u svim akcijama koje se tiču Albanije surađivati s Italijom.

Centralizam Mladoturske revolucije i, kasnije, Balkanski ratovi bili su uzrok Albanskog ustanka. 28. studenog 1912. u Valoniji je održana svečana sjednica Nacionalne skupštine na kojoj je proglašena neovisnost Albanije. Međutim, tri susjedne zemlje napale su Albaniju, okupirajući pogođena područja. Albanska kriza izazvala je veliki interes diljem Europe, te je, pod intervencijom Italije i Austrije, u prosincu iste godine u Londonu održana konferencija veleposlanika velikih sila.

Konferencija je dobila široke ovlasti za uspostavljanje i jamčenje neovisnosti albanske države. Pod vodstvom istog međunarodnog foruma, u Firenci je djelovala komisija ovlaštena za razgraničenje granica nove države. Tijekom pregovora, u Albaniji je djelovala privremena vlada pod predsjedanjem Ismaila Queme Vlore, zajedno s lokalnim vlastima. Velike sile i Osmansko Carstvo konačno su postigli sporazum o konačnom uspostavljanju neovisnosti Albanije, koji je potpisan Londonskim ugovorom 30. svibnja 1913. [79].

10. travnja 1914. Khemal Vlora prepustio je svoje ovlasti delegaciji Konferencije veleposlanika, koja je odobrila Statut Albanije. Albanija je proglašena kneževinom pod zaštitom velikih sila. Princ Wilhelm von Wied priznat je kao suveren nove kneževine.

Stvaranjem nove države i imenovanjem suverenog kneza, pod utjecajem Esad-paše Topalija, revolucija je izbila diljem Albanije. U južnom dijelu koji graniči s Grčkom uspostavljena je autonomna vlada pod predsjedanjem Zografa, bivšeg grčkog ministra vanjskih poslova.

Princ je uspio formirati vladu i stabilizirati zemlju usmjeravajući albansku žandarmeriju, pod zapovjedništvom nizozemskih časnika, protiv Grka. Konačno, princ, zaboravljen od Austrije, morao je pobjeći 3. rujna, ostavljajući Albaniju u burnoj situaciji. Svjetski rat doveo je do okupacije pograničnih područja od strane susjednih zemalja, dok su Talijani okupirali Valoniju 28. prosinca 1914. Albanski senat stavio je vlast u ruke Esad-paše, ali vojna okupacija od strane raznih vojski značila je da ta vlada praktički nije postojala.

Iskoristivši svoj položaj saveznika pobjedničkih sila, Italija je 1917. nastojala stvoriti albansku državu pod zaštitom savojske krune. Talijanski general Giacinto Ferrero, vrhovni zapovjednik talijanskih okupacijskih snaga u Albaniji, izdao je proglas poznat kao "Il proclama di Arcirocastro" (Arcirocastrova proglas), u kojem je, po nalogu talijanske vlade, proglašeno jedinstvo i neovisnost cijele Albanije pod talijanskom zaštitom.

Austrijska kapitulacija otvorila je Italiji vrata za daljnje interese. U prosincu 1918., uz dopuštenje Italije, formirana je vlada, ali prošlo je manje od godinu dana prije nego što su se Albanci pobunili protiv Talijana, čija je okupacija smanjena na samo nekoliko gradova. Godine 1920., Tiranskim ugovorom, Talijani su priznali potpunu neovisnost Albanije, rezervirajući za sebe mali, strateški važan otok Sasseno, na ulazu u Valonski zaljev. Konferencija veleposlanika velikih sila priznala je teritorijalni integritet Albanije, a iste godine Albanija je primljena u Ligu naroda [80].

Brza politička karijera Ahmeda Zogua najbolji je izraz brze evolucije albanske politike, čije varijacije i promjene u državnim oblicima očituju utjecaje svih elemenata akumuliranih kroz povijest. Ahmed Zogu, potomak drevne obitelji vladara plemena Mati, zapovijedao je dobrovoljcima iz svog plemena tijekom Drugog svjetskog rata, surađujući s Austrijancima.

Godine 1920. još je uvijek bio član Parlamenta; 1922. postao je ministar vanjskih poslova, a zatim diktator. Katolički biskup Fan Noli svrgnuo ga je u revoluciji 1924., ali se Zogu ubrzo vratio, a u siječnju 1925. Albanija je proglašena republikom, a Ahmed Zogu izabran je za predsjednika. Tijekom 1926. i 1927. uspostavio je bliže veze s Italijom i sklopio ugovore koji su rezultirali određenim stupnjem talijanske zaštite. 1. rujna 1930., uz talijanski ustupak, Albanija je uzdignuta na kraljevstvo, čiji se monarh nazivao Zogu I., kraljem Albanaca.[81]

Vladavina nije dugo trajala jer su, kada je Zogu odbio pridružiti se Italiji posebnim ugovorom, talijanske demonstracije i iskrcavanje talijanskih trupa u travnju 1939. u glavnim albanskim lukama doveli do okupacije cijelog teritorija u roku od nekoliko dana. Ustavotvorna skupština svrgnula je Zogua i prisilno prihvatila personalnu uniju s Italijom, koja je proglašena 16. travnja 1939.

III. Komunistička Albanija

Kraj Drugog svjetskog rata zatekao je Albaniju pod komunističkom vlašću, koja se, slično slučajevima Hrvatske i Slovenije, dogodila bez prethodne sovjetske vojne okupacije (sličan fenomen u Čehoslovačkoj ima i druge nijanse koje, zbog svog podrijetla, zaslužuju posebnu studiju).

Ulogu sovjetske vojske odigrao je jugoslavenski komunizam, točnije srpski komunizam, koji se osjetio nakon sovjetske okupacije sjevernih dijelova Jugoslavije, omeđenih na jugu rijekom Dunav, uključujući i srbijanski glavni grad Beograd, gdje je Titova skupina postavljena na vlast. Kasnije, zahvaljujući učinkovitoj zapadnoj pomoći, ova je skupina uspjela okupirati istočnu jadransku obalu, od Trsta do Valonije, u komunističke svrhe 1945. godine.

Albanska komunizacija u početku se manifestirala kao satelit Titovog komunizma, tada najistaknutijeg satelita SSSR-a. Taj je status ostao na snazi do 1948. godine, kada je, izbijanjem sukoba između Tita i Staljina, Albanija postala izravni satelit Rusije. Naknadna albanska reakcija protiv Hruščovljeve politike bila je praktički izraz nacionalnog straha, straha da približavanje Moskve i Beograda predstavlja ponovno pojavljivanje starih opasnosti s nepodnošljivim posljedicama za albanski nacionalni ponos i interese, kao i za sam opstanak vladajuće skupine.

Kako bismo stekli potpunije razumijevanje trenutne političke situacije u Albaniji, potrebno je još jednom ukratko ponovno proučiti niz događaja koji su se odvijali tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća, a čije je poznavanje ključno za razumijevanje onoga što se događa u Albaniji.

Kao snažan pothvat Rusije, koja se, s bivšom osmanskom kontrolom nad tjesnacima Bospor i Dardaneli, osjećala ograničenom na Crno more, nastojala je, preko Srbije, barem dosegnuti obale Jadrana. To je bilo moguće jer zapadne sile Europskog koncerta nisu dovoljno cijenile pravu ulogu Srbije kao upornog zagovornika ruskog prodora u jugoistočnu Europu, unatoč činjenici da je niz očitih događaja, poput brutalne likvidacije prozapadne dinastije Obrenović, jasno pokazao ulogu koju je odigrala Srbija.[82]

Ova mala, izrazito kontinentalna balkanska zemlja, uz podršku svog velikog zaštitnika, Carskog Carstva, uspjela je uvjeriti zapadne kancelarije u svoje navodno pravo pristupa moru kroz luke i teritorije drugih nacija koje bi bile uključene u Srbiju. Provedba raznih, u biti apsurdnih, projekata uključivala je aneksiju regija naseljenih nesrpskim etničkim skupinama, čiji je broj, štoviše, premašivao stanovništvo same Srbije.

Pristup Srbije moru preko Soluna praktički bi se ostvario aneksijom većeg dijela Makedonije i dijela istočne Grčke. Pristup jugoistočnoj jadranskoj obali zahtijevao bi aneksiju Makedonije, Crne Gore i Albanije. Treća alternativa bila je okupacija središnje obale istočnog Jadrana, što bi značilo osvajanje Makedonije, Crne Gore i gotovo cijele Hrvatske - teritorija dvostruko većeg od same Srbije, već neopravdano proširenog balkanskim ratovima.

Međutim, Srbija je u konačnici uspjela ostvariti svoje ambicije na kraju Prvog svjetskog rata, koji je u biti potaknut Sarajevskim atentatom (1914.), koji je orkestrirala Srbija, štićenik Rusije. Željeni pristup moru postignut je virtualnom aneksijom Hrvatske, Crne Gore i Slovenije (plus drugih teritorija), uz odobrenje pobjedničkih sila, unatoč nacionalnim načelima i pravu na samoodređenje koji su opravdavali raspad Austro-Ugarske.

To je postignuto izrazito bizantskom lukavstvom prikrivenim kao navodno oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, u kojem slučaju je Srbija preuzela ulogu analognu Pijemontu.[83] Uključivanjem ovih teritorija učetverostručeno je srpsko nacionalno područje, a te su zemlje također bile politički nekompatibilne sa Srbijom zbog svoje kulturne formacije. Tada je došlo do neobjašnjivog podvrgavanja cijelih naroda sa zapadnim tradicijama, superiornijih u svom kulturnom i ekonomskom razvoju, zaostaloj državi, reprodukciji Dušanovog srednjovjekovnog Srpskog Carstva ukorijenjenog u autokratskoj rusko-bizantskoj tradiciji.

Posebno je važno napomenuti, u vezi s našom temom, da Nikolaj Pašić, odlučni srpski političar tijekom prve četvrtine ovog stoljeća, nije bio za ovaj put Srpskog ekspanzionizma. Umjesto Južnoslavenske države, koja je bila nacionalno, kulturno i vjerski heterogena i prijetnja srpskoj dominaciji zbog zapadne formacije Hrvata i Slovenaca, on je preferirao Veliku Srbiju.

To bi i dalje uključivalo velik broj stranih teritorija i etničkih skupina, a umjesto izlaza na more kroz Hrvatsku – potencijalno ravnopravnog Srbiji – tražio bi pristup kroz mnogo slabiju Albaniju. Nadalje, ovo rješenje bi imalo značajne međunarodne implikacije jer bi albanska obala omogućila kontrolu nad važnim Otrantskim tjesnacem, Gibraltarom Jadrana.

Pašić je bio potpuno svjestan važnosti ključnog položaja Albanije. Stoga je tijekom Prvog svjetskog rata, kada je Srbija još uvijek prvenstveno igrala ulogu ruskog imperijalističkog glasnogovornika, želio pod svaku cijenu osigurati ostvarenje svojih planova, ali je naletio na Italiju, koja nije bila manje zainteresirana. Kada je talijanska odlučnost postala jasna, pokušano je, barem, postići dogovor o podjeli Albanije između Italije i Srbije.

Srpsko opravdanje počivalo je na uključivanju regije Kosovo i Metohija (sada autonomna regija Kosmet u Socijalističkoj Republici Srbiji unutar komunističke Jugoslavije) u Balkanske ratove (1912.-1913.). Talijanski veleposlanik, grof Sforza, u srpskoj vladi u egzilu na otoku Krfu, detaljno se osvrnuo na te razgovore u svojim memoarima, čak je naveo da je njegov veliki prijatelj Pasich duboko volio svoju seljačku zemlju Srbiju i pokazivao pretjeranu želju za osvajanjem Albanije.[84]

Srpske ambicije osujetila je talijanska vlada, koja nije bila dirnuta njezinim zahtjevima za zadržavanjem isključive kontrole nad Albanijom. Na mirovnim konferencijama na kraju je prevladao talijanski stav, stav prema kojem su Sonino, Nitti i ostali talijanski političari tog vremena ostali nepopustljivi.

Tajni Londonski pakt iz 1915., kojim su sile Antante osigurale sudjelovanje Italije na svojoj strani, došao je po cijenu ne samo ustupanja Trsta, Istre, kopnenog dijela Dalmacije i većine njezinih otoka Italiji, već i kontrole nad Albanijom, uključujući luku i grad Valoniju.

Naknadno stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je kralj Aleksandar II. službeno nazvao Jugoslavijom 1929. godine, a koja je uživala određeni stupanj francuske zaštite jer se smatrala južnim dijelom "sanitarnog kordona" uspostavljenog u Versaillesu, osujetilo je želju da se Jadran pretvori u talijansko jezero. Ustrajnost predsjednika Wilsona da odbije priznati tajne paktove, tvrdeći da su u suprotnosti s načelom nacionalnog samoodređenja, također je odigrala značajnu ulogu u ovom pitanju.

Kao rezultat toga, razdoblje između dva rata obilježile su stalne napetosti na Jadranu između Rima i Beograda, a pitanje kontrole nad Albanijom postalo je glavna točka sporenja. U početku su se pokušavali postići sporazum o međusobnom priznavanju neovisne Albanije, ali talijanski stav je postupno prevladavao, što je kulminiralo - kao što je već navedeno - podređivanjem Albanije njezinoj isključivoj vlasti na Uskrs 1939.

Naknadni događaji stvorili su uvjete koji su, s izbijanjem rata, pogodovali samo komunistima. Kapitulacija Jugoslavije 1941. i Italije 1943. otvorila je vrata intervenciji srpskih komunista u Albaniji, gdje su se vješto proglasili protivnicima tradicionalnog srbijanskog ekspanzionizma i pristašama oslobođenja i jednakosti svih balkanskih naroda.[85]

Odnosi između komunista obje zemlje započeli su 1939., a kulminirali su 1941. osnivanjem Komunističke partije Albanije. Prvi nisu samo pomagali svojim albanskim drugovima u organiziranju stranke, već su i aktivno sudjelovali u grupiranju njezinih članova i obuci kadrova.

Kada je prvi izaslanik jugoslavenskog komunizma, Srbin Miladin Popović, zarobljen u Albaniji u rujnu 1941., Tito je potom poslao Dušana Moguša, regionalnog tajnika Jugoslavenske komunističke partije za Kosovo i Metohiju, također Srbina. Pod Moguševim vodstvom, prva Konferencija održana je u Tirani 20. studenog 1941., gdje je osnovana Komunistička partija Albanije izborom svog izvršnog odbora, a Enver Hodža izabran je za njezinog prvog privremenog tajnika.[86]

U studenom 1942. Komitet Jugoslavenske komunističke partije poslao je poznatog crnogorskog komunista srpske orijentacije, Blaša Jovanovića, kao svog delegata u Albaniju. Tada je vrhovni zapovjednik komunističkih gerilaca u hrvatskim pokrajinama Bosni i Hercegovini, Srbin Svetozar Vukmanović-Tempo, dva puta putovao u Albaniju kako bi dao direktive albanskim komunistima. Treba napomenuti da je za albanske komuniste, od 1942. godine, Tito bio najviši komunistički vođa na Balkanu i, kao takav, eksponent politike Kremlja.[87] To pokazuje značajna činjenica da je odmah nakon rata Komunistička partija Albanije slijedila stranačku liniju prema uputama primljenim iz Jugoslavije, što je pak bilo u skladu s moskovskom partijskom doktrinom. U to vrijeme Albancima je nedostajao izravan kontakt s Moskvom.

Albanci su u svemu oponašali Tita. Slijedeći primjer koji je postavio u Jajcu, Enver Hodghan sazvao je kongres u Pernetu.[88] Na tom kongresu zabranjen je povratak kralja Zogua I., riješeno je stvaranje proleterskih brigada, Enver Hodgja imenovan je "general-pukovnikom", a Albanska oslobodilačka vojska stavljena je pod njegovo zapovjedništvo.

Uzurpacija vlasti provedena je na "jugoslavenski način", pa su čak i takozvani izbori 2. prosinca 1945. ponovili fenomen jugoslavenskih izbora od 29. studenog iste godine. Ovi izbori rezultirali su improviziranom, ili bolje rečeno, krivotvorenom, komunističkom većinom, što je zauzvrat dalo pravni oblik uzurpaciji vlasti od strane komunističke partije.

Takozvani parlament rođen na tim izborima glasao je za novi ustav koji je bio imitacija jugoslavenskog, a time i sovjetskog.[89] Jugoslavija je 28. travnja 1945. bila prva zemlja koja je priznala albansku vladu. Prethodne godine, u kolovozu 1944., Glavni stožer "Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije" poslao je vojnu misiju u Albaniju na čelu sa srpskim komunistom Veljom Stonićem, koji je nakon diplomatskog priznanja postao Titov opunomoćenik premijera u Tirani.

Prema srpskom komunističkom piscu Dedijeru, Jugoslavija je bila prva zemlja koja je priskočila u pomoć Albaniji s hranom, zalihama, kreditima i stručnjacima poput liječnika, agronoma i vojnog osoblja, kao i pružanjem kulturne podrške vojnoj i civilnoj organizaciji nove komunističke države.[90]

Hodžino blisko prijateljstvo s Jugoslavijom posebno se očitovalo u vojnoj suradnji. U završnoj fazi rata, kao nagradu, albanski komunisti poslali su nekoliko partizanskih brigada u Jugoslaviju kako bi pomogli jugoslavenskim partizanima u oslobađanju regije Kosovo.[91] U lipnju 1948., albanska vlada zatražila je od Titove vlade da pošalje dvije divizije u južnu Albaniju radi zaštite granica s Grčkom.[92]

Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći između Albanije i Jugoslavije potpisan je 10. lipnja 1946., a zatim i Ugovor o gospodarskoj suradnji, potpisan 1. srpnja 1946. Ovaj je ugovor predviđao koordinaciju gospodarskih planova, carinsku uniju i monetarnu uniju. Ugovorom od 13. lipnja 1947., Jugoslavija je Albaniji odobrila zajam od 2 milijarde dinara sa strogim uvjetima za njegovo korištenje. Vrijedi napomenuti da je taj zajam tada predstavljao 56,7% albanskog nacionalnog proračuna.[93]

Nadalje, osnovano je zajedničko albansko-jugoslavensko poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte, s jednakim sudjelovanjem u istraživanju i upravljanju. Albanija je imala pravo na 50% kapitala kao pravo eksploatacije, a preostalih 50% raspoređeno je prema proporcionalnom udjelu kapitalnih doprinosa i ulaganja. Početni kapital iznosio je 50 milijuna dinara. Prema Konvenciji, Albanija je trebala zadržati 75% dobiti, dok bi Jugoslavija dobila preostalih 25%.

Međutim, 1947. godine Jugoslavija je izvršila nova ulaganja, a raspodjela dobiti značajno se promijenila, smanjujući udio Jugoslavije na samo 12%, dok je Albanija zadržala 88% dobiti.[94]

Jugoslavija je također započela izgradnju željezničke pruge Durazzo-Pech, pružajući albanske materijale i tehničku pomoć.[95] Tijekom tog razdoblja, odnosi između dviju zemalja bili su vrlo srdačni, prema Hughu Seatonu Watsonu,[96] a kulturni odnosi bili su jednako vrijedni pažnje. To pokazuje značajna činjenica s budućim implikacijama: srpski jezik, koristeći ćirilicu, bio je obavezan u svim albanskim školama.

Do 1947. godine, zbog akumulacije svih tih intervencija, bilo je jasno da je Albanija postala satelitska država Jugoslavije. Albanska ovisnost ponovno je bila očita jer je prvi albanski gospodarski plan bio u potpunosti podređen odgovarajućem jugoslavenskom planu.

To se pripisuje izjavama Staljina i Ždanova u to vrijeme, prema kojima je sjedište Komunističke partije u Moskvi smatralo podređenost Albanije Jugoslaviji takvom da je njezina prisutnost kao neovisne stranke u stvaranju Informbiroa 1947. godine smatrana nepotrebnom.[97] Staljinova kasnija promjena mišljenja proizašla je iz opasnosti koju je percipirao od pretjeranog širenja svog jugoslavenskog satelita, koji je također nastojao staviti cijeli Balkan pod svoju političku kontrolu, čime bi se ograničila dominacija Rusije. Staljinove nepopustljive ambicije i ruski interesi učinili su komunistički plan Beograda neučinkovitim.

Dedijer navodi da je Staljin, čak i početkom 1948., još uvijek davao uvjeravanja Đilasu da "... Vlada SSSR-a nema nikakvih zahtjeva u vezi s Albanijom. Jugoslavija je slobodna progutati Albaniju kad god poželi" [98].

Albanski komunisti su isprva prihvatili ovu intervenciju, pomirivši se sa stavom jugoslavenskih izdajnika kako bi preuzeli vlast. Međutim, kako su konsolidirali svoju moć, neizravno su poticali i albanski otpor protiv ovog novog oblika srbijanskog ekspanzionizma.

To se pokazalo relativno lakim za njih, s obzirom na već urođenu albansku averziju prema Srbiji, posebno nakon što je postalo jasno da Srbi nemaju namjeru vratiti regiju Kosovo i Metohija (Kosmet) Albaniji. Prema službenim jugoslavenskim statistikama, ovu regiju naseljava pretežno albanska manjina od 800.000 ljudi. (Albanci tvrde da u Jugoslaviji živi 1,5 milijuna njihovih sunarodnjaka.)

Albanska reakcija, dok je iza Jugoslavije stajao moćni Sovjetski Savez, koji je u svojoj općoj politici također oživio staru panslavensku agitaciju prema kojoj su Albanci, koji nisu pripadali slavenskoj jezičnoj skupini, oduvijek bili neskloni, ostala je praktički u pozadini sve dok Titov "raskol" nije postao očit 1948. Sukob između Staljina i Tita u Albaniji je primljen s istinskim slavljem. Brojne jugoslavenske komisije odmah su protjerane, a nasilnim uklanjanjem njihovog uplitanja, albanski komunisti zadržali su vlast.

Od tada se aspekt sovjetizacije Albanije modificirao utoliko što se Albanija podvrgnula izravnoj ruskoj kontroli.[99] Ali važan faktor geografskog kontinuiteta sa svijetom kojim je upravljala Moskva već je nestao. Čistke su se nastavile, a Enver Hodghan se riješio utjecajnog Kochija Hodghana i njegovih suradnika, koji su bili optuženi za zavjeru sa Srbinom Vukmanovićem-Tempom kako bi Albaniju pretvorili u sedmu narodnu republiku navodne jugoslavenske federacije.

Smrtne presude i naknadna pogubljenja "projugoslavenske" skupine formalno su okončala razdoblje utjecaja Beograda, iako nije izmišljotina da je sam vođa albanskog komunizma bio jednako umiješan kao i oni koji su pogubljeni. On je samo koristio ovo sredstvo kako bi se riješio suparnika i "očistio" svoju prošlost, jer je svoju moć dugovao Titovoj podršci.

Istovremena jugoslavenska reakcija imala je nekoliko aspekata, uključujući i međunarodne, ali ovdje vrijedi istaknuti uznemiravanje albanske manjine u Jugoslaviji. Njihova uporna želja za ujedinjenjem s domovinom poslužila je Beogradskim dužnosnicima kao izgovor za organiziranje niza "špijunskih" suđenja u obranu "nacionalne integracije" Jugoslavije.

Izravni ruski utjecaj trajao je od 1948. do 1956., s malo primjetnih promjena nakon Staljinove smrti. Albanija je, u svjetlu ovih novih događaja, postala članica Lige uzajamne ekonomske pomoći i, s pravom, pridružila se Varšavskom paktu.

Međutim, kada je Hruščovljeva politika destaljinizacije bila popraćena obnovljenim zbližavanjem Moskve i Beograda, dočekana je s krajnjim oprezom i strahom od potencijalnog kompromisa između dviju slavenskih zemalja. Te su izjave izazvale burnu sovjetsku reakciju i osudu albanskog vodstva, što je dovelo do odvajanja Albanije od sovjetskog bloka.

Albanski strahovi nisu bili neutemeljeni, budući da su imali pristup mnogim elementima jugoslavenskih aktivnosti, posebno na diplomatskoj sceni, koja se protezala čak i na zapadne sile, kao što se vidjelo tijekom Titova posjeta Velikoj Britaniji 1951. godine, kada je ideja o podjeli Albanije odbačena. „Titov plan bio je 'iskorijeniti albanski čir', odnosno eliminirati prosovjetski režim Envera Hodghana i pretvoriti Albaniju u svoj satelit s režimom određenog 'nacionalnog komunizma' ili, u ekstremnom slučaju, podijeliti je s Grčkom... Što se tiče njegovih albanskih avantura, Tito je bio prisiljen poslušati savjet da zauzme umjeren stav o ovom pitanju. Kada dođe vrijeme za eliminaciju Hodghanove diktature... to se može i mora učiniti isključivo u interesu albanske slobode i neovisnosti.

Štoviše, svojim trenutnim pokušajem samostalnog miješanja, Tito bi, umjesto da juri za zecom, mogao naletjeti na vuka: ni Sovjeti ni Italija ne bi jednostavno dopustili Titu, samom ili u pratnji Grčke, da zauzme Albaniju. Jasno je da se Tito, bez zapadnog ohrabrenja i jamstava, neće usuditi zagristi albanski orah...“ [100].

„Sociolog D. Tomašić, profesor na Sveučilištu Indiana, a prije posljednjeg rata i u Zagrebu, posvećuje cijelo poglavlje fenomenu Albanije u svojoj dobro dokumentiranoj studiji „Borba za vlast u kinesko-sovjetskoj orbiti i problem jedinstva komunističkog svijeta“ [101].

Još jednom, promatrač ne može a da ne primijeti ključnu ulogu plemenskog antagonizma u albanskom političkom životu, koji se trenutno očituje u sukobu između Gega, tradicionalnog izvora političke moći, i Toska, koji su nametnuli svoj dijalekt kao službeni jezik. Komunistički vođe, u svojoj antijugoslavenskoj kampanji, nastojali su ugušiti te razlike naglašavajući vanjsku prijetnju koju je personificirao Balkanski pakt (Jugoslavija, Turska i Grčka).

To im je omogućilo da se predstave kao prvaci albanskog nacionalizma, čime su ojačali svoju diktaturu nad narodom.

U tim okolnostima, sovjetska podmornička baza u Albaniji promatrana je s priličnom samozadovoljnošću. Nadalje, Albanci su u sovjetsko-jugoslavenskom sukobu (1948.-1955.) vidjeli tračak nade za konačni...“ uključivanje Kosmeta u Albaniju. A na ideološkom planu, Albanija je postala jedan od najdosljednijih i najglasnijih zagovornika kinesko-sovjetskog bloka, koncentrirajući svoje napade protiv titoizma i "jugoslavenskog revizionizma" [102].

Treća faza albanskog komunističkog života odvijala se unutar sukoba Moskve i Pekinga. Na Kongresu (1961.) Komunističke partije SSSR-a, kinesko-sovjetski spor javno je manifestiran, upravo zbog Albanije.

Istom brzinom kojom je nestao jugoslavenski utjecaj, slijedio je i ruski utjecaj. Kina je odlučno okupirala sovjetski prostor, dajući izvana do znanja svoju prisutnost početnim zajmom od 123 milijuna američkih dolara. Peking, putem svojih procijenjenih tri tisuće šutljivih i diskretnih dužnosnika, učinkovito usmjerava albansku politiku, uključujući i njezine odnose sa zapadnim zemljama (na primjer, približavanje Francuskoj).

Nadalje, zahvaljujući svojim snažnim radiodifuznim mrežama, Kinezi, djelujući s albanskog teritorija, nastoje širiti svoju ideologiju u zapadnim zemljama, posebno kako bi ojačali svoju podršku unutar komunističkih stranaka izvan sovjetske sfere utjecaja. Također održavaju prisutnost u takozvanim socijalističkim zemljama u svojim propagandnim naporima.

Kako bismo razumjeli ideološki stav Albanaca u novoj situaciji pod kineskom kontrolom, ne smijemo zaboraviti sličnost između albanskih i kineskih vođa u njihovom fanatizmu za vlašću, kao što smo istaknuli na početku, i u njihovom donekle kasnom, ali ne manje žestokom, formiranju komunističke doktrine. "Obojica su bili prožeti nacionalizmom tijekom studija i oboje su težili ortodoksnim lenjinistima u smislu da su vjerovali da napetost, revolucionarne aktivnosti i svjetski rat omogućuju postizanje njihovih ciljeva" [103].

Kada se ponovno uspostavilo zbližavanje između Moskve i Beograda, nacionalni opstanak, kao i moć, pa čak i osobna egzistencija vođa, dovedeni su u pitanje za Albance. Tada se komunistička Kina pojavila kao najprikladniji branitelj, zahvaljujući svojoj moći unutar komunističkog tabora. Kinezi su spremno i odmah prihvatili ovo neočekivano tutorstvo i ojačali antihruščovljevski, odnosno antititovski stav Albanaca.

Rusi su, međutim, vjerovali da je njihov utjecaj dovoljan, pa su se stoga oslanjali na pojedince od povjerenja, ali i oni su pretrpjeli sudbinu "čišćenja" onih koji su bili optuženi za pro-titanizam. Jedino što je ostalo nepromijenjeno bili su ključni igrači: neosporni Enver Hodgkin i njegovi ljudi, koji se sada smatraju pro-pekinškom frakcijom.

Tijekom cijelog procesa, Kinezi su snažno podržavali Albance, koji su bili optuženi za "dogmatizam" ili "sektaštvo", braneći načelo potpune jednakosti u odnosima između komunističkih stranaka. Kraj Hruščovljeve ere i stavovi suprotstavljenih strana još nisu donijeli nikakve značajne promjene. Albansko vodstvo ostaje nepokolebljivo, a Kinezi su napravili samo površne ustupke u nastojanju da uspostave kontakte, bez kompromisa u vlastitim idejama i stavovima.

IV. Zaključak

Teritorijalni diskontinuitet između zemalja sovjetske sfere utjecaja i Albanije olakšao je albanski otpor Hruščovljevoj politici i pomogao kineskim komunistima, koji čak i u ovom pitanju pokušavaju nametnuti svoj stav i ravnopravno surađivati s Rusima. Neki promatrači, nudeći zamršena opravdanja, čak se usuđuju pripisati izbijanje ove nove i značajne krize u komunističkom svijetu Titu, tvrdeći da je njegov stav tome pridonio.

Ova je teza potpuno proizvoljna, jer potječe od onih koji nastoje obraniti bezuvjetnu zapadnu podršku Titu. Povijesni razvoj i analizirane činjenice, čak i kada se promatraju iz perspektive hladnog, znanstveno pozitivističkog pristupa toliko modernog u određenim moćnim krugovima, ali bez povijesne perspektive, opovrgavaju ove tvrdnje. Titov jedini doprinos, i to s komunističkog gledišta, bio je u tome kako je znao iskoristiti tijekom rata nezadovoljstvo albanskog naroda protiv stranih dominacija (talijanske, a zatim njemačke) i grčkih težnji s jedinim ciljem stvaranja i jačanja komunističkog režima u Albaniji.

Geografska izoliranost Albanije od sovjetskog bloka i činjenica da su dvije susjedne članice NATO-a (Grčka i Italija) mogle potaknuti zapadne demokracije da razmotre mogućnost uklanjanja tako nepopularnog komunističkog režima, održavanog terorom koji mase jedva mogu podnijeti.

Dobro proračunat korak ove vrste zasigurno bi bio velika pobjeda za ideal slobode i, zauzvrat, poticaj procesu oslobađanja drugih porobljenih naroda. Ako potrebne mjere još nisu poduzete, to je uglavnom zbog nedostatka inicijative demokratskih sila te njihovog manjkavog razumijevanja i određene dezorijentacije u vezi sa složenim pitanjima jugoistočne Europe.

Rusija i Srbija su u prošlosti uvijek iskorištavale nepoznavanje političkog krajolika Balkana od strane zapadnih sila i, unatoč tome što nisu imale stvarno pravo na to, uspjele su staviti narode jadransko-podunavske regije pod svoj utjecaj ili kontrolu. Također treba napomenuti da su pogrešne politike nekih susjednih zapadnih zemalja neizravno doprinijele onome što je kasnije postalo komunističko ropstvo. U slučaju Albanije, konkretno, neprimjerena intervencija Italije odigrala je značajnu ulogu.

Kako bi spriječila svoje protivnike i potencijalne neprijatelje da kontroliraju Otrantska vrata, Italija je pribjegla dominaciji nad Albanijom umjesto da postigne isti cilj uz poštovanje albanskog nacionalnog identiteta i osjećaja, čime je stvorila prijateljstvo s tim hrabrim narodom. Grčka nije postupila ništa bolje u njegovanju prijateljstva između dvije susjedne balkanske i mediteranske nacije. Držeći se starih metoda korištenih za postizanje grčke neovisnosti u prošlom stoljeću, ona održava zastarjele težnje zastarjelih graničnih sporova, jedne od mnogih otvorenih rana na Balkanu, gdje populacije različitog etničkog podrijetla koegzistiraju unutar malih regija.

Sve to doprinosi činjenici da je, u trenutnim uvjetima, teško potaknuti albanski narod na pobunu protiv komunističkog režima kako bi stekao slobodu, jer bez određenog stupnja angažmana s vladama Italije i Grčke, izgledi za uspjeh bili bi neizvjesni. Ljudski faktor također igra značajnu ulogu u ovom procesu. Svaka odluka albanskih antikomunističkih domoljuba da sudjeluju u inicijativi koju favoriziraju iz inozemstva lako bi se, zbog klime koju je stvorio komunizam, mogla protumačiti kao aktivnost agenata koji služe stranim interesima. Komunistička propaganda bila je donekle uspješna jer su uspjeli zatražiti privilegiju, koju zapravo ne zaslužuju, da su oslobodili Albaniju od strane ugnjetavanja.

Fenomen komunizirane Albanije jasan je primjer komunističkog iskorištavanja nacionalnih sukoba i, pak, posljedica pogrešaka zapadnih sila. Moralno, nije važno je li Albanija pod kontrolom jugoslavenskih, ruskih ili kineskih komunista, od kojih su ovi potonji, prvi put u povijesti, "pred vratima" Zapada.

Albanski slučaj stvara stalne napetosti međunarodnog značaja i s vremenom bi mogao neočekivano izazvati lančanu reakciju lokalnih sukoba, što bi logično dovelo do raspada mnogo raspravljanog jugoslavenskog konglomerata. Ova zemlja, kao austrougarska nasljednica na Balkanu, pati od svih nedostataka, a da nije naslijedila vrline Habsburškog carstva (to su bile Masarykove riječi, tvorca Čehoslovačke, kada je analizirao pogrešnu politiku svoje zemlje između dva svjetska rata. Slučaj Jugoslavije je daleko akutniji).

Zapad si više ne može priuštiti da ponovno izgubi tlo pod nogama u tako ključnoj regiji, koja je trenutno pogođena i potencijalnom "žutom opasnošću". Došlo je vrijeme da netko bez odlaganja kaže: Coeterum censeo... i definira obveze. Što se tiče prava, ona pripadaju pokorenim narodima. Ovim slučajem Europska unija još se jednom pokazuje kao stvarno i jedinstveno rješenje koje osigurava da se, unutar raznolike tapiserije europskih naroda, zajamče prirodna prava svake nacije.

Hrvatska i totalna kriza Jugoslavije

Jure Petričević, Brugg, Švicarska

Vitalni problemi hrvatskog naroda rijetko su se u njegovoj burnoj prošlosti pojavljivali u tako teškom obliku kao danas. Uskraćivanje i kršenje temeljnih ljudskih prava, nacionalno ugnjetavanje i ponižavanje, bijedni životni uvjeti i socijalne nepravde, uz masovni egzodus na kraju Drugog svjetskog rata i Bleiburšku tragediju u svibnju 1945., te uzastopni i nedavni valovi izbjeglica, takve su prirode da se, bez pretjerivanja, može reći da hrvatska situacija nikada nije bila tako teška kao sada. Činjenica da postoje deseci tisuća hrvatskih prognanika svjedoči o tome koliko su ova vremena teška za njihovu domovinu, baš kao što su i za druge potlačene narode, neovisno o njihovim specifičnim okolnostima.

I. Politička kriza

Hrvatska lišena temeljnih ljudskih i nacionalnih prava

Ono što prije svega karakterizira situaciju Hrvata u Jugoslaviji jest uskraćivanje i kršenje temeljnih ljudskih prava. Jugoslavija se, kao članica Ujedinjenih naroda, obvezala poštivati Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju je Opća skupština UN-a usvojila 1. prosinca 1948., a na koju su se potom više puta pozivali zarobljeni narodi i potlačene klase u raznim državama. Njeno proglašenje uvelike je olakšalo oslobođenje afroazijskih naroda. Uz ovu Opću deklaraciju, petnaest europskih demokratskih nacija potpisalo je 28. studenog 1950. Konvenciju o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, s posebnim protokolom, preuzimajući formalnu obvezu braniti i štititi ta prava i slobode, za razliku od ostalih država članica Ujedinjenih naroda. Komunistička Jugoslavija, u svojoj propagandi u ime kolonijalnih naroda, stalno naglašava temeljna ljudska prava kao standard za državnu i društvenu organizaciju, no unutar svojih granica sustavno i brutalno gazi ta ista prava. Dakle, u Hrvatskoj ne postoji sloboda mišljenja, okupljanja, tiska ili udruživanja. Slobodne političke, sindikalne ili profesionalne organizacije nisu dopuštene. Hrvati se ne mogu zalagati za svoju stvar u vlastitoj domovini. Pravo na nacionalno samoodređenje hrvatskog naroda i drugih naroda brutalno se guši. Sićušna manjina terorizira ogromnu većinu naroda.

Izvjesno olakšanje od pritiska i terora koji provodi tajna policija (UDBA), zbog uspostavljanja bližih ekonomskih veza sa Zapadom tijekom posljednjih deset godina, nije promijenilo bitni karakter policijskog i diktatorskog režima komunističke Jugoslavije. Situacija hrvatskog naroda kao nacije je tragična, a situacija svakog pojedinog Hrvata izuzetno je nesigurna. Hrvatska je 1945., baš kao i 1918., prisilno uključena u Jugoslaviju. Narod ne može slobodno odlučivati o sudbini svoje zemlje niti određivati okvir države u kojoj želi živjeti. Ne može slobodno birati svoje predstavnike i upravljati svojom zemljom, niti je može predstavljati u inozemstvu. Pod sloganima bratstva i jedinstva, hrvatski narod je dva puta bio podjarmljen od strane Srbije. Beograd odlučuje o svim vitalnim pitanjima hrvatskog naroda. Sam prijedlog samoodređenja ili kritika predratne Jugoslavije proglašena je zločinom.

Danas, kao i prije, Jugoslaviju vladajuća skupina smatra proširenom Srbijom, nameće srbizaciju drugih naroda, imenuje nesrazmjeran broj Srba na ključne pozicije u državnom i gospodarskom aparatu te naseljava hrvatske i druge regije Srbima.

Ekonomsko iskorištavanje nesrpskih teritorija posebno je vidljivo u zanemarivanju i marginalizaciji hrvatske industrije, hrvatske jadranske obale, važnih hrvatskih luka, željeznica i cesta, a istovremeno se forsira izgradnja crnogorske luke Bar, željezničke pruge Beograd-Bar i tako dalje. Sve to pogoršava nezadovoljstvo u Hrvatskoj, stvarajući nesigurnu situaciju punu potencijala za tragediju. Tome se dodaje masovno naseljavanje Srba, posebno u hrvatskom priobalnom području, što predstavlja izravnu provokaciju prema Hrvatima.

Beograd postupno primjenjuje identične metode u Sloveniji, gdje raste narodno nezadovoljstvo protiv Srbije, a ideja slobodne slovenačke države i slovensko-hrvatskog prijateljstva dobiva sve veću podršku. Ako svemu tome dodamo činjenicu da su Srbi anektirali Srijem i Vojvodinu, oduzeli Boku Kotorsku od Hrvatske, te da u Bosni i Hercegovini srpska manjina, suočena s većinom muslimanskih i katoličkih Hrvata, jača svoj položaj s ciljem stavljanja pod srpsku kontrolu, onda možemo razumjeti zašto hrvatsko nezadovoljstvo protiv Velike Srbije i Jugoslavije brzo raste.

Komunistička politika bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije ulazi u novu kritičnu fazu. To sada otvoreno priznaju čak i komunistički vođe koji su do nedavno tvrdili da je nacionalno pitanje Jugoslavije riješeno i definitivno skinuto s dnevnog reda. No, od 1962. godine, pod pritiskom unutarnjih napetosti i rastućih kontrasta između Srba i ostalih naroda, komunistički vođe bili su prisiljeni sustavno i javno raspravljati o neriješenom nacionalnom pitanju unutar multinacionalnog konglomerata Jugoslavije.

S obzirom na osjetljivost i veličinu ovog problema, Tito ga je gotovo uvijek preduhitrivao definiranjem službenog stava. Početkom 1964. godine, dr. Vladimir Bakarić, vodeća komunistička figura u takozvanoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, prvi je put javno dao izjave o krizi u nacionalnim odnosima. Bakarićeva izjava izazvala je dvostruku senzaciju: 1) Tijekom posljednjeg rata, Bakarić je naslijedio Hebranga kao najistaknutija figura u Komunističkoj partiji Hrvatske i prihvatio rješenje hrvatskog problema temeljeno na velikosrpskoj koncepciji u okviru Jugoslavije. Danas Bakarić priznaje neuspjeh te političke linije. 2) Bakarić ne vidi izlaz iz trenutne slijepe ulice. On svakako nastavlja zagovarati rješenje po jugoslavenskom uzoru, ali istovremeno priznaje neuspjeh takve koncepcije. Rijetko je da komunisti priznaju svoju nemoć u javnim raspravama, budući da teoretski vjeruju da mogu riješiti sva pitanja.

Tu nemoć i neuspjeh komunističke politike u rješavanju nacionalnog pitanja zabilježio je i komentirao svjetski tisak. Kao tipičan primjer navodim švicarski tjednik Die Weltwoche, koji je u svom izdanju od 26. ožujka 1964. objavio članak svog dopisnika iz Beograda, Karla Raua, pod naslovom "Je li Titovo glavno djelo ugroženo?", s podnaslovom "Duboke pukotine u jugoslavenskoj federaciji".

Oslanjajući se na Bakarićevu izjavu, Rau komentira da je Bakarić gotovo otvoreno priznao neuspjeh nacionalne politike u multinacionalnoj južnoslavenskoj državi, koja je, navodno, bila jedina sposobna prevladati vjekovne antagonizme dijalektičkom sintezom komunizma.

Autor primjećuje krizu države i navodi oštru osudu "lokalnih patriota", koju je Tito izrazio krajem veljače 1964., kada je izjavio da ti lokalni patrioti traže za svoje republike "vlastitu vojsku, vlastitu valutu, pa čak i vlastitu vanjsku politiku".

Prije nego što se upustimo u analizu Bakarićeve deklaracije, vrijedi se podsjetiti na glavne izjave izrečene posljednjih godina u vezi s neriješenim nacionalnim pitanjem i državnom krizom. Počnimo s Titovim značajnim govorom, održanim u Splitu 6. svibnja 1962., u kojem je priznao postojanje dubokih razlika između dva naroda i republika, ne samo u ekonomskoj sferi već i u političkoj i kulturnoj.[104]

Tito je primijetio da se u gospodarstvu stvaraju lokalna i zatvorena tržišta, da jedna republika nije voljna trgovati s drugom, što uzrokuje tržišne barijere, stvara političko nezadovoljstvo i takozvani nacionalni šovinizam. Tito je prijetio da će te pojave iskorijeniti u korijenu.

Njegova zapažanja i prijetnje otkrivaju duboku krizu države i zabrinutost komunističkog vodstva u vezi s nacionalnim pitanjem. Tito je razotkrio surovu stvarnost i u biti priznao da je politika bratstva i jedinstva naroda u suprotnosti sa stvarnošću. Priznao je da su mnogi komunisti ogrezli u šovinizmu, da buržoaski krugovi kvare mladež, da se bave svojom nacionalnom poviješću i prijete državi svojim šovinizmom.

U drugom govoru, održanom u tvornici motora "Ivo Lola Ribar" u Železniku, blizu Beograda, 29. prosinca 1962., Tito se osvrnuo na isto pitanje i s velikom zabrinutošću rekao da "nacionalističke tendencije", koje su imale za cilj uništenje socijalističke zajednice, postaju sve očitije u gospodarskom životu. Tom prilikom Tito je obnovio svoje prijetnje, izjavivši da će energično suzbiti te tendencije.

Tito je svoj govor na Sedmom kongresu Narodne omladine Jugoslavije, održan 24. siječnja 1963., prvenstveno posvetio neriješenom nacionalnom pitanju i krizi države.

Očito je da komunistički vođe u Jugoslaviji smatraju najozbiljnijim trenutnim unutarnjopolitičkim problemom nacionalne podjele i boje se da će to dovesti do raspada jugoslavenske države.

Bakarić o razlici u "koncepcijama i programima" između hrvatskih i srpskih komunista

Nedjeljne Informativne Novice (NIN) objavile su spomenuti intervju s dr. Vladimirom Bakarićem[105], koji se prvenstveno usredotočio na nacionalno pitanje i podizanje životnog standarda, u svom prvom broju iz ožujka 1964. Taj broj NIN-a bio je posvećen pregledu prevladavajuće situacije u Hrvatskoj. Kada je u travnju 1963. donesen novi ustav, Bakarić je prestao biti predsjednik Hrvatskog sabora, ali kao tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i kao tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije smatra se najistaknutijom osobom komunističkog režima u Hrvatskoj.

Pitanja koja je postavio srbijanski novinar Golubović već ističu postojeće razlike između Srba i Hrvata. Stoga njegovo prvo pitanje citiramo u cijelosti.

Pitanje: "Kada predstavljamo Hrvatsku, izuzetno nas zanima vaše mišljenje, posebno zato što ne želimo smatrati Hrvatsku zatvorenom republikom - da tako kažem - s vlastitim lokalnim problemima, već unutar šire jugoslavenske zajednice. Naravno, jako nas zanima politički, ekonomski i društveni profil suvremene Hrvatske kao eksplicitno nacionalne republike."

„Međutim, kada je riječ o politici, na primjer, mislim da nam nije teško postići dogovor i pronaći zajednički jezik, iako bismo možda mogli govoriti o političkom jugoslavenstvu. Ali kada je riječ o kulturnoj integraciji, rekao bih da je to više želja nego stvarnost, i u tom pogledu se ne poznajemo dovoljno dobro. Ne možemo govoriti o jugoslavenstvu bez kulturne recipročnosti.

A budući da ova tema završava sve rasprave, željeli bismo s njom započeti. Želimo vas precizno pitati što, po vašem mišljenju, sprječava naše zbližavanje?

Kada taj srpski novinar kaže da se „ne poznajemo dovoljno dobro“ i pita što sprječava naše zbližavanje, on misli na Srbe i Hrvate, što znači da postoji (nametnuti) jugoslavenski državni okvir, ali ne postoji kulturna, odnosno nacionalna integracija. Isključivo iz razloga službene politike o ovom se problemu ne može otvoreno raspravljati.

„Da bismo bolje razumjeli prevladavajuću „nacionalnu“ atmosferu u Jugoslaviji, korisno je prepisati Bakarićev puni odgovor na prvo pitanje.“

Odgovor: „Ne bih u potpunosti slijedio vašu liniju razmišljanja; čak vjerujem da se neke od mojih procjena razlikuju od vaše.

Ako pratimo nit vaše argumentacije, ako sam vas dobro razumio, onda bih se prvo želio osvrnuti na opći aspekt, nazovimo ga socio-ekonomskim.“

„Mislim da je vaš pristup ovdje ispravan jer ne smatrate Hrvatsku izoliranom republikom. Mislim da je to točno. Čak vjerujem da u osvrtima koji se obično daju o Hrvatskoj, ovaj aspekt nije pravilno predstavljen. Hrvatska, i ne samo Hrvatska, toliko je prisutna u Jugoslaviji da se, inače, ili izolirano, ovo pitanje ne može i ne bi trebalo rješavati. A u prezentacijama koje se obično predstavljaju kao izolacionističke tendencije, ova točka nije dobro obrađena. Ne može se i ne bi se trebala tako rješavati. Hrvatska je toliko integrirana da bi svaka druga slika bila pogrešna.

„Ne kažem da specifične stvari ne postoje, ali ono što je specifično za Hrvatsku podudara se s onim što je specifično za Jugoslaviju.“ Stoga, sfere djelovanja, da tako kažem, svih materijalnih, proizvodnih i društvenih snaga nisu ograničene samo na Hrvatsku, već se osjećaju izravno ili neizravno posvuda.

Mislim da je proces ovdje ne samo vrlo snažan, već i vrlo napredan, pa ne bih mogao reći da nas išta razdvaja na tom području. Ponekad nas na tom području razdvajaju kriteriji, programi i koncepcije." Materijalni aspekt našeg problema mnogo je integriraniji od ideološkog. I ako smijem tako reći, često su se činjenice same pokazale - i tada je napravljen korak naprijed! Ako smijem ovako reći, u Jugoslaviji je najmanje razvijen koncept federacije, ukoliko označava cjelinu, zbroj jedinica, već u svom nedjeljivom aspektu, element kohezije zasebnih jedinica.

To je vrlo nerazvijeno i na toj razini se mora marljivije raditi. A budući da nije razvijeno, a rad na toj razini je vrlo spor, često dolazi do sukoba različitih mišljenja, koji tada poprimaju gotovo nacionalni karakter.

Bakarić se stoga zalaže za jugoslavensko rješenje hrvatskog problema, tvrdeći da se hrvatsko pitanje ne može rješavati izolirano, izvan okvira Jugoslavije. Međutim, on spremno priznaje "da smo razdvojeni različitim kriterijima, programima i koncepcijama", iako je praktična integracija dobro napredovala. To bi stoga predstavljalo prekid veze između teorije i prakse, budući da mnoge stvari ne idu dobro u ovoj jugoslavenskoj integraciji.

Za komunističku politiku, njegovo zapažanje da je koncept federacije slabo razvijen - to jest da ne postoji osjećaj ili svijest o jedinstvu države - katastrofalno je, s obzirom na to da su prije preuzimanja vlasti komunisti tvrdili da su jedini sposobni riješiti problem kontrasta i sukoba među narodima Jugoslavije. Sada, međutim, otvoreno priznaju da im nedostaje osnovna koncepcija zajedničke države različitih nacionalnosti u Jugoslaviji.

Drugo pitanje i njegov odgovor ne nude ništa novo, ali su zanimljivi jer nastoje ublažiti dojam kontrasta spomenutih na početku intervjua.

Pitanje: "Je li to možda razlog zašto sam, kada sam pitao što nas sprječava da se zbližimo, izostavio vrlo važnu riječ, naime: još se više zbližiti, konkretno, da bismo se bolje upoznali?"

Odgovor: "Da, još bliže. Približavanje je uvijek višestupanjski proces i mislim da u tom smislu možemo crtati liniju, cik-cak liniju, istina je, ali ne bih mogao reći, uzimajući sve u obzir, da se dijelimo. Rekao bih da se približavamo, iako postoje područja gdje se možda razdvajamo i gdje prevladavaju trendovi koji sprječavaju veću konvergenciju.

To nalazimo u općim stvarima, u gospodarstvu i kulturi. Ali, uzimajući u obzir cjelinu, ne bih rekao da se distanciramo, da se proces približavanja nastavlja. Trenutna situacija je možda takva da izaziva više rasprava nego što se čini potrebnim, ali bih opet rekao da su one ograničene na prilično mali krug, dok se među općom populacijom, među radnim ljudima, ne događaju."

"Najistaknutiji hrvatski komunistički pisac i neuspjeh jugoslavenskog koncepta

U trećem pitanju spominje se hrvatski pisac Miroslav Krleža u vezi s jugoslavenstvom i nacionalnim pitanjem, što je vrlo zanimljivo. Krleža je najistaknutiji komunistički pisac.

Između dva svjetska rata Krleža je oštro kritizirao hrvatsko društvo, ali je podržavao nacionalne zahtjeve Hrvatske. Njegov stav tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije i pod komunističkim režimom, pokazao je da je bio veliki oportunist i da njegovo ponašanje nije bilo u skladu s njegovim radikalnim pisanjem i njegovom navodnom borbom za pravdu i jednakost, s obzirom na njegovu šutnju suočenu s komunističkim ugnjetavanjem i marginalizacijom Hrvatske.

Krleža nije sudjelovao u komunističkom otporu; ostao je u Zagrebu, uživajući blagodati Pavelićeva ustaškog režima, zahvaljujući intervenciji hrvatskog romanopisca Mile Budaka, tadašnjeg ministra obrazovanja, kojeg su komunisti kasnije osudili na smrt i objesili. Krleža je, od trenutka dolaska komunista na vlast, pripadao Titovom najužem krugu, lojalno služeći komunističkoj diktaturi bez ikakvog znaka protivljenja ili reakcije, iako se trudi izbjeći da ga u Hrvatskoj označe kao izdajnika. No sada ga urednik Nedjeljnih Informativnih Novina u intervjuu s Bakarićem spominje na jedinstven način i doslovno kaže:

Pitanje: "Prije nekoliko dana bio sam s Krležom i zamolio ga da nam napiše nešto o jugoslavenstvu. Kaže da nema vremena, jer smatra da bi o toj temi trebalo napisati najmanje 700 stranica, a onda bi se to moralo definitivno zatvoriti, naravno, pod uvjetom da je lišeno političkog oportunizma. Je li taj politički oportunizam, koji se pojavljuje na različitim razinama i u različitim sferama, ono što sprječava naše približavanje i napredak? Je li to element koji se mora uzeti u obzir?"

Čudno je i iznenađujuće da Krleža nema vremena komentirati gorući i temeljni politički problem Jugoslavije; Krleža, pisac koji je prije rata pisao stranice i stranice o istom pitanju, nema vremena ni da se time pozabavi. Zanimljivo je i njegovo obrazloženje. Nema vremena jer bi o toj temi trebalo napisati 700 stranica. Svi Hrvati, uključujući i Krležu, vrlo dobro znaju da je spomenuti problem jednostavan i da se može politički obraditi u članku, razgovoru ili čak samo nekoliko rečenica. Karakterističan je i njegov argument da nakon tih 700 stranica o jugoslavenstvu stvar treba definitivno zatvoriti, pod uvjetom da je "lišen političkog oportunizma".

A što je Krležin odgovor nego čisti oportunizam? On namjerno odbija zauzeti stav o hrvatskom nacionalnom pitanju i pokušava ga izbjeći neuvjerljivim argumentima. Da vjeruje u postojanje i trajanje jugoslavenske države, nedvosmisleno bi se izjasnio u njezinu korist. Njegov mnogo kritizirani oportunizam tijekom posljednjih 20 godina svjedoči da ne bi oklijevao dati takvu izjavu. Ali očito je da Krleža ne vjeruje u jugoslavensku zajednicu i svojim izbjegavajućim odgovorom zapravo se distancira od jugoslavenstva.

Od tako istaknutog komunističkog pisca i intelektualca mogao bi se očekivati jasan i odlučan stav. Stoga je njegov odgovor vrlo znakovit i, u konačnici, ide u prilog hrvatskoj nacionalističkoj misli. Krleža se povlači i napušta jugoslavensku liniju. Možda će imati vremena i prilike krenuti naprijed, otvoreno stati na stranu svog naroda i ustati protiv strane dominacije.

Na ovo pitanje, koje je također impliciralo srbijanski novinarski prijekor zbog Krležine rezerviranosti i izbjegavanja odgovora, Bakarić je odgovorio:

"Politički oportunizam, kao što znate, vrlo je ružna stvar. Politički oportunizam često ometa normalan tijek događaja. Ako moramo biti ozbiljni, onda moramo biti takvi. Operacija se ne provodi zahrđalim nožem, već oštrim, ako se mora. Jer se oportunizmom odgađa rješavanje otvorenih problema. A problemi u takvom procesu moraju postojati, moraju se pokretati i moraju se rješavati. Oni se gomilaju dok ne sazriju za rješavanje, kao i svi drugi problemi. Posljedično, prolaze kroz lakše ili ozbiljnije faze, ali se moraju riješiti."

„Što se tiče daljnjeg političkog razvoja naše zemlje, doista postoje mnogi problemi ideološke i političke prirode. To ne poričem; samo poričem da su ti problemi takvi da bi nas mogli dodatno podijeliti, iako takve tendencije postoje.“

„U problemima jugoslavenstva ima više praktičnih nesporazuma nego temeljnih shvaćanja.“

Ovdje nas posebno zanima posljednji dio Bakarićevog odgovora na pitanje o jugoslavenstvu. Bakarić navodi da „mi“ (misleći na Hrvate i Srbe) „imamo više praktičnih nesporazuma nego temeljnih shvaćanja u problemima jugoslavenstva“. Njegovo zapažanje o nedostatku temeljnih shvaćanja poklapa se s njegovim ranijim zapažanjem o nedostatku koncepta federacije.

Međutim, njegova tvrdnja da postoje „više praktičnih nesporazuma“ proturječi njegovom prvom odgovoru, gdje doslovno navodi „da je materijalni aspekt problema mnogo integriraniji od njegovog ideološkog aspekta“. Ovaj kontradiktorni stav vodećeg hrvatskog komunista svjedoči o važnosti i delikatnosti problema, ali i o teškoj situaciji u koju su komunisti doveli hrvatski narod. To dokazuje da su hrvatski komunisti uhvaćeni između čekića i nakovnja: s jedne strane, narod ih otvoreno kritizira, a s druge strane, velikosrpski pritisak se pojačava. Otuda proturječnost u Bakarićevim izjavama.

Srpski komunisti slijede diktatorsku liniju kralja Aleksandra.

Na ovaj neuvjerljiv odgovor, srpski novinar pita:

- Molim vas, objasnite.

Bakarić odgovara:

„Na primjer, pod jugoslavenstvom mnogi shvaćaju da se vratilo doba, recimo, 'jugoslavenstva' Pere Živkovića[106] i kralja Aleksandra. Drugi smatraju, s obzirom na to da je Jugoslavija višenacionalna država i da su mnogi narodi tek nedavno stekli slobodu razvoja, da ovo drugo ima prednost nad prvim. I na temelju toga, na temelju tako različitih, tako divergentnih mišljenja, često se javljaju drugi problemi.

Međutim, ako odbacimo Peru Živkovića kao način razmišljanja - u teoriji smo ga svi odbacili, ali ne i u praksi - onda je drugi problem lakše riješiti. Prirodno je da se narodi koji nikada nisu imali slobodu osjećaju ushićeno. Međutim, oni su svoju slobodu stekli unutar zajednice naroda Jugoslavije, i stoga ovdje postoji element kohezije, na prvi pogled, a priori, koji se ne može drugačije razmatrati. Tek ako se razumiju svi problemi, bit će lako pronaći prikladno rješenje.

U praksi, dakle, to se očituje u tome da se problem, problem starog pristupa stvarima u Hrvatskoj, na primjer, očituje. na niz načina. Mnogi nas ovdje prekoruju govoreći: nikada ne naglašavate hrvatski identitet, ne bavite se problemima izgradnje hrvatske nacije, a sve kako biste stvorili novo stanje vrlo slično onome Pere Žižkovića. Nije nam bilo teško opovrgnuti te prijekore, budući da je bavljenje hrvatskom poviješću u trenutku kada stvaramo povijest pohvalno, ali ne i od vitalne važnosti. Moramo pogledati gdje leže perspektive, gdje je budućnost, koji elementi doprinose razvoju jedne nacije i našeg vlastitog. Za nas je to bila i ostala jedina mogućnost: sačuvati ovu zajednicu, koja se apsolutno nametnula u ratu, a ta zajednica, upravo zato što je multinacionalna, razumije odnose među drugim narodima i stvara čvrste temelje za suradnju na mnogo širim razmjerima, ne samo u Europi, već i u svijetu. Stoga smo po tom pitanju bili vrlo odlučni.

„S druge strane, tendencija da mi ovdje, konkretno u Zagrebu, ne sudjelujemo u rješavanju određenih problema pokazala se negativnom. Kaže se, na primjer, da je vanjska politika federalna stvar. Naravno, mi to prihvaćamo. Iznad svega, diplomatski aspekt te politike je apsolutni 'monopol' federacije. Ali vanjska politika je stvar naroda Jugoslavije. Slijedom toga, svaki Jugoslaven mora biti uključen u središte vanjske politike, i u svemu što se radi na ovom području, mi smo aktivni suradnici kao i bilo tko drugi u ovoj zemlji. Razumijevanje je ovdje bitno. Moramo težiti tome, tim više što je, recimo, formuliranje vanjske politike povezano s međunarodnom podjelom rada, u kojoj Hrvatska igra važnu ulogu. To postavlja cijeli niz pitanja, na primjer, ekonomske odnose između zemalja s različitim sustavima, odnos između Jugoslavije i Indije, na primjer.“

„Sve dok se ograničavamo na trgovinu, nema glomaznih problema. Trgovina ima svoje oblike. To jest: to je ili kliring, plaćanje gotovinom ili kredit itd. Ali ako se tamo izgradi tvornica i roba se redovito izvozi, onda se mora pružiti usluga. Od tog trenutka nadalje, stvari se mijenjaju. Govorimo o jugoslavenskim uslugama u Indiji, recimo, za tvrtku poput 'Rade Končara' ili 'Ingra'. Biste li ih pružili Indijcu ili indijskom kapitalistu ili biste organizirali svoje? Ako organizirate vlastite usluge, kakav bi to bio sustav?

„Postavlja se, dakle, cijeli niz problema: kako dalje, kakav stav zauzeti u pogledu unutarnjeg razvoja Indije, a da se ne miješate u njezine unutarnje stvari. Svi koji tamo rade moraju surađivati. Stoga se stvar - da tako kažem - ne ograničava na 'federalni' aparat, već zahtijeva široku suradnju velikog broja ljudi.

„Slijedom toga, svi ovi federalni problemi su i naši, i zato ih tako uokvirujemo i smatramo ih nužnim elementom kohezije u vladi Jugoslavije. Vidim to kao još jedan razlog za zbližavanje, upravo zato što na taj način uključujemo širok krug ljudi u takve probleme.

Zatim se javljaju problemi ekonomske izgradnje. Upravo o toj točki se najviše raspravlja. Snažno se protivimo republikanizmu u gospodarstvu, iako nas - sudeći po svemu - optužuju da smo glasnogovornici te linije s tezom o decentralizaciji i sličnim stvarima. Protivimo se tome jer tražimo putove do pravog terena ekonomske integracije unutar i izvan zemlje. Mora se reći da se većina kritika temelji na nerazumijevanju stvari, na polazištu birokratskog centralizma koji ne razumije, koji nosi svoje zelene ili crvene naočale i sposoban je vidjeti određene 'boje' upravo zato što ima pogrešnu boju naočala.“ Vjerujem da smo u tom pogledu do sada poduzeli prve korake prema stvaranju boljeg i zdravijeg radnog sustava te da bi u ovom trenutku bilo teško izvući značajne pouke.

„Početna iskustva su pozitivna, iako premalena da bi se na njima gradilo nešto značajno. Teškoće su ogromne, veće u glavama ljudi nego u njihovom materijalnom aspektu. Na primjer, bilo je mnogo rasprava o tome kako olakšati širenje tržišta, kako koordinirati zajedničke akcije, što je često propadalo iz trivijalnih razloga. Međutim, vjerujem da ćemo uspjeti ako energično krenemo naprijed po svim tim pitanjima.“

Bitna točka Bakarićevog odgovora jest njegovo priznanje da su komunisti u teoriji, ali ne i u praksi, odbacili jugoslavenstvo Pere Živkovića i kralja Aleksandra. To je glavni ton cijelog intervjua, sada izrečen jasno i otvoreno.

Hrvatski komunisti priznaju da, u pogledu "rješenja" hrvatskog nacionalnog pitanja, ostaju na istoj točki kao i katastrofalna diktatura Pere Živkovića i kralja Aleksandra, uspostavljena početkom 1929. nakon nasilne smrti Estebana Radića, s ciljem slamanja nacionalnog otpora radikalnijim sredstvima. Velika većina hrvatskog naroda znala je, čak i prije Drugog svjetskog rata, a posebno tijekom rata, da komunisti ne mogu riješiti nacionalno pitanje jer su se hrvatski komunisti predali srpskim komunistima i prihvatili velikosrpsku koncepciju Jugoslavije. Nakon rijeka krvoprolića i drugih nesreća, hrvatski komunisti sada prepoznaju svoj neuspjeh.

To priznanje predstavlja značajnu prekretnicu u poslijeratnom političkom procesu u Hrvatskoj. Hrvatski komunisti mogli bi ublažiti nevolje naroda ako iz Bakarićevih tvrdnji izvuku logične zaključke. Međutim, njegov poziv na očuvanje "zajednice koja se apsolutno nametnula u ratu", nakon njegovih negativnih sudova, nema odjeka i previše podsjeća na slogan "Spasimo Jugoslaviju", koji je navodno izgovorio kralj Aleksandar na samrtnoj postelji. Budućnost će pokazati je li to doista očajnički pokušaj spašavanja propale ideje i nastavka ovog pogrešnog puta ili nova i iskrena orijentacija dijela hrvatskih komunista u korist svog naroda.

Značaj nacionalnog pitanja u Jugoslaviji

Izjave Tita i Bakarića o golemim razmjerima nacionalnih podjela u Jugoslaviji predstavljaju priznanje nemoći komunista pred voljom potlačenih naroda i nacionalnog pitanja kao povijesnog faktora koji nadilazi okvire komunističke doktrine i ne može se riješiti sredstvima i metodama komunističke politike. Komunistička politika "bratstva i jedinstva" pretrpjela je ubjedljiv neuspjeh.

Nacionalno pitanje je, stoga, od najveće važnosti u Jugoslaviji. To prepoznaju i komunistički vođe. Narod i strani promatrači znaju da srž nacionalnog pitanja leži u Hrvatskoj i njezinom odnosu sa Srbijom, s obzirom na to da su Hrvati najbrojniji nesrpski narod u Jugoslaviji, a naravno, i hrvatski problem bio je neizlječiva boljka predratne Jugoslavije.

Nacionalno pitanje Jugoslavije dobiva još veći značaj kada se uzme u obzir da, osim Hrvata, ni Makedonci ni Albanci smatraju svoje nacionalno pitanje riješenim. To potiče nezadovoljstvo u Sloveniji velikosrpskom politikom, a u Crnoj Gori se pojavljuju potisnute nacionalne tendencije. U poslijeratnoj napetosti između Jugoslavije i Albanije, nacionalni zahtjevi Albanije igraju daleko značajniju ulogu od ideoloških pitanja, a u toj areni Jugoslavija se suočava s većom opasnošću nego u ideološkoj borbi. Također se mora uzeti u obzir velika mađarska manjina (preko pola milijuna). Nakon uključivanja Vojvodine u Srbiju, oni su uglavnom podložni srpskoj vlasti, ali u trenutku krize i sloma države, okrenuli bi se protiv velikosrpske politike, s obzirom na svoje tradicije i trenutne okolnosti.

Sama Srbija čini četvrtinu ukupnog stanovništva Jugoslavije. Čak i kada se uključe Srbi koji žive u drugim republikama, oni ostaju manjina u usporedbi s ostalim narodima Jugoslavije. Ako se uzme u obzir da se visok postotak Srba izvan Srbije ne slaže s velikosrpskom politikom i da bi se lako sporazumio s Hrvatima i Mađarima (iz Vojvodine), tada položaj Srbije postaje još slabiji.

Ova brojčana razlika i geografski položaj nesrpskih naroda ne smiju se zanemariti prilikom razmatranja nacionalnih pitanja u Jugoslaviji. U slučaju političkih previranja u Jugoslaviji i jugoistočnoj Europi, svi nesrpski narodi okrenuli bi se protiv Beograda i Srbije, osim ako srpski predstavnici ne prepoznaju ovu opasnost i potrebu za postizanjem dogovora o mirnom odvajanju Srbije, Hrvatske i ostalih nesrpskih naroda.

Ranković osigurava Titovo nasljedstvo

Još potpunija slika nezadovoljstva Hrvata pojavljuje se prilikom pregleda trenutne vladajuće ekipe u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Godine 1963. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i njezine republike sastavnice "glasale" su za novi ustav. Tom prilikom, Aleksandar Ranković, Srbin i šef UDBA-e (političke policije) i svih tajnih policijskih službi od vremena gerilskog rata do danas, određen je za Titovog nasljednika u Komunističkoj partiji (sada Savez komunista Jugoslavije) i za šefa države.

Rankovića ne samo oporba, već i hrvatski komunisti smatraju velikosrpskim šovinistom i deklariranim neprijateljem Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Albanaca. Ranković učvršćuje velikosrpske pozicije i popunjava ključna mjesta u stranačkim i državnim institucijama svojim pajdašima.

Paralelno s ustavnom reformom u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, I. Krajačić imenovan je za predsjednika Sabora, zamijenivši Bakarića, čime je preuzeo najvišu poziciju među komunistima. On je lokalni šef Udbe i poslušan izvršitelj naredbi izdanih iz Beograda. Dok je Bakarić, nakon raspuštanja Hebranga, prihvatio velikosrpsku politiku obnove Jugoslavije pod srpskim vodstvom i stoga je imenovan šefom komunista u Hrvatskoj, sada, nakon 20 godina, smijenjen je s te pozicije i zamijenjen zloglasnim teroristom i šefom policije Krajačićem.

Iako je Bakarić prihvatio velikosrpski koncept, nije u potpunosti zadovoljio velikosrpsku vladajuću klasu. Njegova izjava, o kojoj je gore bilo riječi, ukazuje na moguće nezadovoljstvo među srpskim komunistima njegovim stavom i otkriva postojeće sukobe između srpskih i hrvatskih komunista. Budući razvoj događaja pokazat će je li ovo doista dublja kriza među komunistima, potaknuta nacionalnim pitanjem. Jedno je, međutim, sigurno: Krajačićevo imenovanje za predsjednika parlamenta u Hrvatskoj označava ponovno oživljavanje velikosrpskog kursa i jačanje Rankovićeve politike u "Socijalistčkoj Republici Hrvatskoj". To povećava napetosti u odnosima između Srba i Hrvata i, posljedično, produbljuje krizu države.

II. Ekonomska kriza i društvene poteškoće

Jugoslaviju, osim što pati od neriješenog nacionalnog pitanja, pogađa i progresivno pogoršavajuća kriza države. Njena neizlječiva boljka uključuje i ogromne poteškoće u ekonomskoj i društvenoj sferi.

Jugoslavenski gospodarski sustav ostaje isti, unatoč prilagodbama uvedenim nakon sukoba s Moskvom 1948.; to jest, tipično je komunistički. Sredstva za proizvodnju (osim glavnog poljoprivrednog sektora i malih obrtnika), kao i cijelo gospodarstvo, socijalizirani su: pripadaju izravno državi ili kolektivima, koji su ovisni o državi za svoje odluke. Centralno i birokratsko planiranje, apsolutna moć države i komunističke partije bez kontrole ili odgovornosti prema narodu, još je jedna karakteristika gospodarskog života u Jugoslaviji.

Prisilna industrijalizacija trebala je u kratkom vremenu uzdići Jugoslaviju na status visoko industrijaliziranih zemalja. U početku je režim otvoreno pribjegao prisilnom radu. Danas, omladinske brigade, posebno u izgradnji cesta i željeznica, predstavljaju oblik prisilnog rada, budući da mladi ljudi mogu tražiti zaposlenje tek nakon što sudjeluju u tim brigadama.

Titoizam je pokušao prokrčiti vlastiti put u postizanju socijalizma, odstupajući od određenih sovjetskih metoda. Glavna korekcija prethodnog sovjetskog gospodarskog sustava uključivala je određeni stupanj decentralizacije poduzeća i veću autonomiju; kolektivne farme (kolhozi) su prisilno raspuštene, a seljacima je dopušteno slobodno upravljanje svojim farmama. Zatim je, putem radničkih vijeća, uvedeno takozvano radničko samoupravljanje, a vanjska trgovina je djelomično "liberalizirana", povećavajući veze sa zapadnim demokracijama. Sve su se te mjere podudarale s masovnom američkom pomoći, koja je, zapravo, olakšala razne eksperimente Titovog režima. Međutim, unatoč svim tim mjerama, temeljna načela jugoslavenskog gospodarskog sustava ostala su nepromijenjena.

Ekonomski ishod titoizma bio je negativan, a eksperiment "liberalizacije" gospodarstva nije uspio. Kao što je i sam Tito priznao u svom govoru u Splitu 6. svibnja 1962., ovaj se eksperiment može opisati kao fijasko.

Unatoč značajnom američkom doprinosu u novcu i hrani, koji neki procjenjuju na tri milijarde dolara; Unatoč pomoći koju su pružile nekoliko zapadnoeuropskih zemalja i Međunarodni monetarni fond, s ciljem stabilizacije jugoslavenske valute i usklađivanja tečaja s njezinom stvarnom vrijednošću, kako je proglasio Tito, nastao je trgovinski deficit od 800 milijuna dolara, deficit koji i dalje raste. Cijelo jugoslavensko gospodarstvo nalazi se u katastrofalnom stanju. Situacija se pogoršala 1963. i 1964. godine. Nade komunističkih vođa da će brzo razviti vlastitu industriju i povećati izvoz proizvedene robe nestale su: uvoz premašuje izvoz, otuda i rastući deficit platne bilance.

Pogrešna ulaganja u industriju, raširena korupcija, neorganiziranost u trgovini, kronična inflacija i nesrazmjerno povećanje cijena robe široke potrošnje u odnosu na plaće radnika i zaposlenika, pritisak na seljake, nedovoljna proizvodnja hrane i ovisnost o stranoj pomoći - sve to, zajedno s raskošnim načinom života "nove klase" i dubokom društvenom krizom, predstavlja nasljeđe titoizma i komunizma u Hrvatskoj. Uzroci ovog katastrofalnog stanja leže u samom sustavu, a ne u navodnim sekundarnim mjerama ekonomske i državne politike. Danas su radnici u Jugoslaviji lišeni svojih temeljnih prava, potlačeni, iskorištavani i uvučeni u krajnje siromaštvo. Praktički žive u ropstvu.

Od 1961. godine jugoslavensko gospodarstvo karakterizira povratak centralizmu, službeno nazvanom "ekonomska integracija". Taj trend svakodnevno raste i ima političku podlogu i na domaćem i na međunarodnom planu.

Pogoršanje opće ekonomske situacije i pad životnog standarda potrošačkih masa predstavljaju se kao unutarnji razlog za forsiranje "integracije" ili ekonomskog centralizma, jer komunistički vladari nadaju se postići veći ekonomski utjecaj boljom koordinacijom. Drugi važan unutarnji razlog za ovaj povećani centralizam je nacionalna podjela ili ekonomski šovinizam, kako je to Tito rekao, koji ometa suradnju između republika i tvrtki i vodi do raspada.

Ove "separatističke nacionalističke tendencije" u gospodarstvu osjećaju se posebno u Hrvatskoj i Sloveniji, jer se nacionalno pitanje pretežno manifestira u ekonomskoj sferi. U tom smislu, vrlo je karakterističan incident koji se dogodio početkom 1964. u važnom zagrebačkom industrijskom pogonu "Rade Končar".

Tamo je održan sastanak na kojem se raspravljalo o povećanju plaća radnika i zaposlenika te povećanju cijena proizvedene robe. Konačno, nakon duge rasprave, komunistički delegati jasno su i nedvosmisleno dali do znanja da tvornica proizvodi dovoljno kvalitetne robe, da se cijene mogu sniziti, a plaće povećati, ali da većina profita mora ići u saveznu blagajnu u Beogradu. Nakon ove izjave komunističkog delegata izbili su glasni prosvjedi.

Financijski učinak ekonomskog "oslobođenja" nakon prekida s Moskvom, a posebno uvođenje novih mjera 1952.-53., pokazao se negativnim. Do 1961.-62., unatoč kontinuiranoj pomoći u hrani iz Washingtona, dosegao je katastrofalne razmjere zbog rastućeg deficita platne bilance u vanjskoj trgovini, koji se nije mogao riješiti na isti način.

Jugoslavenska ekonomska politika i cijeli gospodarski sustav suočili su se s neumoljivim izborom: 1) napustiti centralno planirano komunističko gospodarstvo i dopustiti veću slobodu u organizaciji poduzeća i tržišta; osloboditi seljake porezne diskriminacije i opterećujućih poreza; te dopustiti slobodnu konkurenciju između socijalističkog i privatnog sektora u svim ekonomskim disciplinama; ili 2) povratak na stanje prije 1952. i prije 1948., odnosno povratak krutom centralizmu, planiranju i birokraciji; ukratko, usvojiti sovjetski ekonomski sustav i ponovno uspostaviti bliže veze sa sovjetskim blokom.

Godine 1962. Titov režim odlučio se za drugo rješenje. Političko zbližavanje s Moskvom na međunarodnoj sceni i koordinacija između jugoslavenskih i sovjetskih komunističkih partija olakšali su i, zapravo, diktirali ovu odluku. Budući da Tito nije želio napustiti komunizam, ovaj je put bio logičan.

Ali ekonomske posljedice bile su neizbježne: njihov najvidljiviji rezultat su rastuće teškoće i pad već vrlo niskog životnog standarda golemih potrošačkih masa. Ova nova orijentacija određena je političkim motivima i označava neuspjeh titoizma kao posebne varijante komunizma u ekonomiji i politici, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.[107]

Pri procjeni trenutne ekonomske i društvene situacije u Jugoslaviji, dva su čimbenika od najveće važnosti: 1) seljački problem u gospodarstvu i 2) problem životnog standarda i, posljedično, radnički problem.

To su sektori u kojima su ekonomske politike Titovog režima najočitije, a o tim se problemima stalno raspravlja, traže se nova rješenja i najavljuju se novi planovi i lijekovi. Godina 1964. obilježena je raspravama o životnom standardu; u posljednje vrijeme poljoprivreda i poljoprivredna politika igrale su vrlo važnu ulogu i stoga je važno da se pozabavimo tim pitanjima.

Neuspjeh komunističke poljoprivredne politike

Godine 1953. kolektivne farme (kolhozi) su raspuštene, dijelom zbog katastrofalnog pada proizvodnje hrane, a dijelom zbog novih mjera koje je Titov režim proveo kao odgovor na sukob s Informbiroom. Čak i prije raspuštanja kolhoza, privatni poljoprivredni sektor, koji je pokrivao većinu površine zemljišta, povećao se na 88%.

Preostalih 12% činila je državna imovina, ostaci seljačkih radnih zadruga (kolhoza), imovina poljoprivrednih zadruga i drugih državnih subjekata. Sve to čini ono što se naziva socijalističkim sektorom poljoprivrede, kojemu treba dodati relativno malu površinu privatnog zemljišta koju obrađuju zadruge u partnerstvu s vlasnikom, prema potpisanom ugovoru.

Ovaj dio, otprilike jedna desetina obradivog zemljišta, trebao bi, prema službenoj politici, proizvoditi dovoljne količine hrane i sirovina za tržište, a sva sredstva dodijeljena u državnom proračunu za poljoprivredu namijenjena su ovom sektoru; ovaj sektor također ima pristup značajnim poljoprivrednim kreditima za nabavu alata i strojeva. Nadalje, poljoprivredni stručnjaci prvenstveno se usredotočuju na ovaj mali poljoprivredni sektor.

Ukratko, sve pozitivne mjere poljoprivredne tehnologije koncentrirane su u tom malom socijalističkom sektoru, koji je daleko od toga da može zadovoljiti potrebe zemlje za poljoprivrednim proizvodima. Naprotiv, privatna seljačka gospodarstva podliježu teškim porezima i diskriminaciji.

Seljačko gospodarstvo je, u teoriji, slobodno, ali mora plaćati tako visoke poreze da ne ostvaruje profit niti može napredovati. Seljak ne može pristupiti kreditima pod određenim uvjetima, odnosno ako pristane na zajedničko sudjelovanje sa "zadrugom", što u većini slučajeva odbija, jer na taj način postaje ovisan o njoj i preuzima velike obveze, bez obzira na ekonomske rezultate gospodarstva. Ništa se ne poduzima na promicanju i modernizaciji privatnog sektora; umjesto toga, vrši se pritisak na seljaka da napusti svoju zemlju, što se zapravo i događa. Situacija na selu je toliko loša da i mladi i iskusni poljoprivrednici napuštaju selo i odlaze u grad u potrazi za poslom i novim zanimanjem.

Zbog tih mjera, poljoprivreda u Jugoslaviji stagnira, a klimatski čimbenici, u prosjeku, igraju vrlo malu ulogu. Žalosna je činjenica da je bezuvjetna američka pomoć u hrani pružena Titu omogućila intenziviranje mjera i pritisaka na seljaštvo te doprinijela protjerivanju seljaka s njihovih predačkih ognjišta i napuštanju sela, što je u određenim regijama doseglo alarmantne razmjere.

Govoreći u Splitu 1962. godine, Tito je najavio svoju namjeru da brzo promovira i podrži socijalistički sektor poljoprivrede na štetu privatnog seljačkog sektora. U posljednje vrijeme taj se trend doista pojačao i sve se više odražava u kupnji i zakupu seljačkog zemljišta od strane poljoprivrednih zadruga. S obzirom na pritisak koji se vrši na seljake da napuste svoje domove, ovaj prijenos zemljišta je znatno olakšan.

Ipak, opskrba hranom je nedovoljna i pogoršava se. Posljedica je nagli porast cijena hrane i povećanje troškova života. Opskrba kruhom uvelike ovisi o uvozu, odnosno o američkoj pomoći. Posljednjih godina uvoz je gotovo jednak količini pšenice proizvedene u Jugoslaviji. To znači da je opskrba tržišta pšenicom i opskrba poljoprivrednog sektora u Jugoslaviji pokrivena gotovo 50% domaćom proizvodnjom, a 50% uvozom i američkom pomoći. Zanimljivo je da se ta ovisnost o stranoj pomoći ne smanjuje, već naprotiv povećava.

Dakle, unatoč najboljoj žetvi pšenice 1963. godine, uvoz pšenice povećao se u usporedbi s 1962. godinom (uvezena pšenica i pšenično brašno iznosili su 800.000 metričkih tona godišnje 1961. i 1962. godine, a 1963. godine, prema privremenim podacima, premašili su milijun tona). Proizvodnja mesa je potpuno nezadovoljavajuća, a kao rezultat toga, tržište je slabo opskrbljeno ili lišeno mesa, što uzrokuje dramatičan porast cijena. Sudjelovanje socijalističkog sektora vrlo je malo zbog složenosti i troškova stočarske proizvodnje. Kronična nestašica mesa i srodnih proizvoda trajna je pojava u svim komunističkim zemljama, a Titova Jugoslavija, zahvaljujući svojoj novoj poljoprivrednoj politici, među njima je.

Nizak životni standard i nezadovoljstvo radnika

Stalni porast cijena i niske plaće, nedostatak mesa i stanovanja, rastuća nezaposlenost i veliki priljev nekvalificirane seljačke radne snage stvorili su izuzetno ozbiljnu situaciju posljednjih godina. Radnici su nezadovoljni - bilo je slučajeva da su odbijali omotnice s plaćama, što se smatralo štrajkom, ali vlasti nisu uzvratile - a komunistički vođe do sada nisu uspjeli riješiti te probleme. Bilo je i slučajeva pokušaja štrajkova. Situacija se pogoršava, prisiljavajući komuniste da javno raspravljaju o problemu životnog standarda. Od početka 1964. ovo pitanje dominira stranačkim političkim sastancima, sindikatima, poduzećima i tiskom.

Kako bi se raspravilo o ovom problemu, 30. siječnja 1964. sazvan je izvanredni sastanak Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, na kojem je doneseno nekoliko zaključaka. Dr. Bakarić opširno se osvrnuo na ovo goruće pitanje u nekoliko intervjua. Na sastanku Saveza sindikata Hrvatske, održanom 28. ožujka 1964. o životnom standardu, svoja izvješća podnijeli su S. Vukmanović i M. Baltić.

Ova je tema dominirala i dnevnim redom Kongresa sindikata Jugoslavije. Izvješćima i raspravama o životnom standardu dan je prioritet u programu Osmog kongresa Komunističke partije Jugoslavije, koji će se održati u Beogradu u studenom ove godine. Moglo bi se reći da je ove godine jugoslavensko pitanje obilježeno nacionalnim pitanjima i životnim standardom.

Prema izjavama komunističkih vođa, izvanrednim sastancima partijskih organizacija, izvješćima u tisku, statistikama i drugim izvorima, životni standard bio je sljedeći:

Radnik normalno ne može živjeti samo od svog rada. Uz stalni posao, moraju pronaći još jedan posao ili "changu" (u Jugoslaviji nazvan "plaćeni posao"), ili se u velikim obiteljima problem spajanja kraja s krajem rješava zajedničkim radom i životom nekoliko članova. Drugi posao više brine radnika i zaposlenika od stalnog posla, pa mu se ne posvećuju s potrebnom predanošću. Stoga službene brojke o radnom vremenu - na primjer, 45 i 42 sata tjedno - daju varljivu sliku, budući da radnik i zaposlenik zapravo rade mnogo više sati.

Životni standard radnika trebao bi biti pokazatelj uspjeha komunizma, koji navodno teži dobrobiti radničke klase i njezine vlade. Upravo je u tom pogledu Titov komunistički režim razočarao.

Danas čak i komunistički vođe moraju priznati da ne mogu kompenzirati radnike za njihov rad na način koji im omogućuje dostojanstven život i zadovoljavanje svih njihovih temeljnih ekonomskih i kulturnih potreba. Prisiljavaju radnike da traže dodatni posao ili se bave ilegalnim aktivnostima, dok u slobodnom i demokratskom svijetu radnička plaća osigurava dostojanstven život njihove obitelji. Zbog pada životnog standarda, radnici postaju apatični i politički nezadovoljni.

Nezadovoljstvo radnika je razumljivo s obzirom na to da su plaće visokopozicioniranih dužnosnika 20 puta veće od plaća radnika u istom poduzeću. Što se tiče raspodjele dobiti, postoje slučajevi u kojima radnik prima 2000 dinara, dok menadžeri primaju 80 000, kako je Tito primijetio u svom govoru u Splitu (1962.). Ali što je Tito rekao o zahtjevima radnika za štrajkom? Cinično je odgovorio da će štrajkati protiv sebe samih i da se to ne smije dopustiti. Ipak, vijesti o prosvjedima radnika i pokušajima štrajka vrlo su česte, ali komunistički režim, naravno, potiskuje sve takve pokušaje i izvješća u tisku.

Kao posljedica nedovoljnih plaća, u tvornicama se događaju krađe i prijevare. Treba spomenuti i nepravilnosti od strane tvorničkih menadžera. Budući da ne postoji narodna i demokratska kontrola nad vođama, koji su gotovo uvijek komunisti, pronevjere, putni troškovi i kupnja raznih predmeta za osobnu upotrebu i na trošak tvrtke su uobičajene. Ovi "gospodarski zločini", oštro kritizirani u tisku, a ponekad i kažnjavani na sudovima, sastavni su dio komunističkog sustava.

Umjesto poboljšanja položaja radnika i zaposlenika, kako su godinama obećavali Tito i drugi vođe, on se posljednjih godina pogoršao. Cijene osnovnih dobara rastu brže od plaća. Kupovna moć plaća stalno opada. Na spomenutom sastanku Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske priznato je da troškovi života rastu brže od plaća, da su glavni uzroci rasta troškova života porast cijena i najamnina; da postoji nestašica hrane, posebno mesa; te da prosječni dohodak radnika ne može pokriti najamninu za standardne jugoslavenske stanove.[108]

Komunisti ne predlažu nikakve nove mjere za rješavanje krize. Međutim, predlažu jačanje socijalističkog sektora u poljoprivredi s ciljem snižavanja troškova života - odnosno mjere koje se godinama isprobavaju i daju negativne rezultate.

Stambena kriza

Komunistički vođe predložili su brzu i učinkovitu industrijsku izgradnju kao rješenje stambene krize. Ova se mjera provodila godinama, ali bez postizanja željenih ciljeva.

Što se tiče stanovanja, pojavila su se dva velika problema: 1) Potražnja se nije mogla zadovoljiti zbog stalnog nedostatka stanova. Prekomjerna industrijalizacija zemlje od samog je početka degradirala stambenu izgradnju. Proleterizacija sela i seljaštva dovela je do migracije radne snage u gradove koji je nisu mogli apsorbirati ni u smislu zaposlenja ni u smislu stanovanja. 2) Najamnina je bila nesrazmjerno visoka u odnosu na plaće, a taj se omjer mijenjao, sve više na štetu radnika. Stanovi koje je gradila vlada bili su preskupi, a država nije mogla radnicima i zaposlenicima osigurati stanovanje koje bi odgovaralo njihovim prihodima (Bakarićeva izjava, vidi Vjesnik, 1. veljače 1964.). Komunističke vlasti su nemoćne i, osim grandioznih obećanja, ne nude konkretna rješenja.

Nezaposlenost i izvori rada

U Jugoslaviji ima mnogo nezaposlenih, a nezaposlenost raste, ali vlasti, iz razloga prestiža, to ne priznaju. Kako bi se dobila deviza i ublažila nezaposlenost, određenom broju radnika dopušteno je tražiti zaposlenje u slobodnim zemljama Europe. To su uglavnom nekvalificirani radnici. Iz pitanja koja je novinar Nedjeljnih Informativnih Novina postavio Bakariću u spomenutom intervjuu,[109] može se zaključiti da je početkom 1964. godine u inozemstvu, uz dopuštenje jugoslavenske vlade, bilo zaposleno oko 150 000 radnika.

Od tih radnika, gotovo polovica, 70 000, dolazi iz Socijalističke Republike Hrvatske. Zanimljivo je da je većina tih radnika zaposlena u Zapadnoj Njemačkoj, iako su odnosi između Bonna i Beograda vrlo napeti, gotovo neprijateljski. Teška ekonomska kriza prisilila je Titovu vladu da dopusti radnicima da traže zaposlenje u "neprijateljskoj" zemlji.

Komunisti su često pokušavali objasniti nizak životni standard navodeći velika ulaganja, posebno u industriju. Međutim, ovo objašnjenje nije uspjelo objasniti duboku ekonomsku krizu.

Totalna kriza - Radničko samoupravljanje

Primarni uzrok teškog položaja velikih narodnih sektora ležao je u komunističkom političkom i socioekonomskom sustavu. Posljedično, veliki udio poduzeća bio je iracionalan i neproduktivan. Druge zemlje, također teško oštećene tijekom rata, poput Zapadne Njemačke i Francuske, brzo su se obnovile i sada svojim građanima nude visok životni standard. Jugoslavija je, unatoč značajnoj američkoj pomoći, ostala na vrlo niskoj razini razvoja i još uvijek se borila s osnovnim poteškoćama opskrbe tržišta i poboljšanja životnih uvjeta širokih masa.

Poljoprivredna politika titoističkog režima rezultirala je stalnom nestašicom prehrambenih proizvoda, što je povećalo cijene i opteretilo potrošače. Novonajavljene poljoprivredne mjere neće poboljšati situaciju; naprotiv, nestašica mesa, mlijeka i drugih proizvoda nastavit će se, ostavljajući Jugoslaviju ovisnom o američkoj pomoći unatoč velikom potencijalu njezine domaće proizvodnje.

Prethodnih godina komunisti su naglašavali radničko samoupravljanje kao važno i povijesno postignuće titoizma. Od samog početka bilo je očito da je moć radničkih kolektiva i vijeća uglavnom nominalna te da su glavne odluke o ulaganjima, plaćama i raspodjeli profita donosili komunistička partija i direktori poduzeća, dok je radničko samoupravljanje služilo kao fasada iza koje su se skrivali korumpirani i eksploatatorski komunistički vođe. U posljednje vrijeme o radničkom samoupravljanju se ne raspravlja toliko, a u raspravama o tome kako podići životni standard, radnička vijeća se jedva spominju. Propagandni stroj je također izgubio svoju učinkovitost u ovom području suočen s okrutnom stvarnošću.

Iz navedenog u vezi sa životnim standardom i problemom radnika proizlazi da: radnici i zaposlenici u Jugoslaviji ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe svojim normalnim plaćama; komunisti, tijekom svojih 19 godina na vlasti, nisu uspjeli riješiti temeljni društveni problem; životni standard radnika opada; a mase su eksploatirane gore nego u početnoj fazi kapitalizma. Gorući društveni problem najbolji je dokaz potpunog neuspjeha komunističke politike. Za radikalno poboljšanje životnih uvjeta i omogućavanje progresivnog porasta životnog standarda radnih masa, komunistički sustav mora se promijeniti i uvesti demokratski sustav, uz ostvarenje prava na samoodređenje potlačenih naroda.

III. Međunarodna situacija i nacionalni problem Jugoslavije

Tijekom posljednjih godina, međunarodni odnosi Jugoslavije politički su se promijenili i ona se gotovo u potpunosti integrirala u sovjetski blok. Posebno nakon konferencije neobvezujućih i neutralnih zemalja održane u Beogradu krajem 1961. i Titova putovanja u Sovjetski Savez 1962., Titov režim je, općenito gledano, slijedio liniju sovjetske politike, a prethodne razlike i nesuglasice su nestale.

Po pitanju naoružanja i atomskih testova, po pitanju Njemačke i Berlina, po pitanju kolonijalne politike, po pitanju napetosti koje nastaju u Istočnoj Aziji i u vezi s Europskom ekonomskom zajednicom, stav Beograda bio je identičan stavu Moskve. Napetost i nedavni prekid između Sovjetskog Saveza i Crvene Kine još su više zbližili Tita s Moskvom.

Za Hrvate i druge zapadne narode, integracija Jugoslavije u CEVON i njezino protivljenje europskim integracijama i Europskoj ekonomskoj zajednici kao putu ujedinjenja političkih i ekonomskih snaga slobodnih europskih naroda od velikog su interesa. Komunistički režim u Beogradu time šteti ekonomskim interesima Hrvatske i Slovenije, koje su zbog svog geografskog položaja, ekonomskih veza i tradicije orijentirane prema Zapadu.

Kako se Jugoslavija pomicala prema Moskvi, nastala je ozbiljna kriza u njezinoj neutralističkoj politici, koja je težila voditi blok neobvezujućih zemalja, posebno onih u Africi i Aziji, pa čak i Latinskoj Americi i drugim kontinentima. Budući da se Tito više ne smatra heretikom u pogledu ideologije i provedbe komunističkog programa, Jugoslavija gubi atribute neutralne zemlje, što je bio glavni argument washingtonskoj vladi da Titu pruži značajnu pomoć tijekom proteklih 15 godina. Stoga se titoizam, kao svojevrsna varijanta komunizma, likvidira ne samo lokalno već i međunarodno, posebno s obzirom na rastuće protivljenje sovjetskoj dominaciji u komunističkim zemljama, što pokazuje slučaj Rumunjske.

Titoizam je nastao iz kontrasta i poteškoća unutar komunističkog bloka, te iz istih razloga gubi na relevantnosti. Ta činjenica dobiva međunarodni značaj, s obzirom na to da se područja interesa sovjetskog bloka i Zapada sukobljavaju i sijeku unutar teritorija Jugoslavije, što ga čini zanimljivim ne samo narodima Jugoslavije već i velikim silama da vide kojoj će se strani Jugoslavija ili njezini sastavni dijelovi prikloniti ako se ovaj multinacionalni konglomerat raspadne.

Približavanjem Titova režima Moskvi, promijenio se odnos Jugoslavije sa zapadnoeuropskim silama. Međutim, taj je odnos poprimio nove dimenzije nakon produbljivanja kinesko-sovjetskog sukoba i približavanja Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.

Budući da službena politika Washingtona nije bila slabljenje međunarodnog položaja Sovjetskog Saveza - i nastavak pregovora i, nakon sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa, istraživanje novih mogućnosti za trajni mir, te zbog sukoba između Sovjetskog Saveza i komunističke Kine - Tito je, kao bliski prijatelj Moskve, nastavio imati koristi od američke politike u novom međunarodnom okruženju.

Sukob unutar komunističkog bloka ubrzao je prijelaz iz "Hladnog rata" u "bitni suživot" između zapadnog bloka, predvođenog Sjedinjenim Državama, i sovjetskog bloka. U tom sukobu, Washington se protivio Kini i nastojao je izbjeći svaku akciju koja bi mogla oslabiti položaj Moskve. Doista, bez tog sukoba, trenutna američka politika ne bi bila puno drugačija, budući da službeni američki krugovi, pokušavajući izbjeći nuklearni rat po cijenu velikih žrtava, ne žele intervenirati u unutarnje stvari europskih komunističkih zemalja; nadaju se da će se u tim zemljama dogoditi postupne promjene koje bi omekšale diktaturu i postupno oslobodile zarobljeno stanovništvo, čime bi se smanjile napetosti i globalna komunistička prijetnja. Kinesko-sovjetski sukob samo je naglasio ovaj američki stav, olakšavajući ga opravdati pred javnim mnijenjem, koje je uglavnom ne odobravalo ogromnu pomoć pruženu Jugoslaviji, posebno otkako se Tito vratio na liniju Moskve.

De Gaulle i narodi Istočne Europe

Dok se prije nekoliko godina moglo govoriti o jedinstvenoj zapadnoj politici prema sovjetskom bloku i komunističkim zemljama, to više nije slučaj. S jenjavanjem prijetnje ratom, unutar zapadnog bloka pojavila se veća diferencijacija. Otkad je de Gaulle došao na vlast, Francuska se sve više distancira od zajedničke politike sa Sjedinjenim Američkim Državama. Novi politički kurs Francuske nedvosmisleno se očitovao u pitanjima europskih integracija, gdje Francuska nastoji preuzeti vodstvo i smanjiti utjecaj Londona i Washingtona.

Što se tiče istočne Europe, Francuska ne slijedi u potpunosti američku liniju. Dok se glavne zapadne nacije slažu oko načelnih pitanja koja se tiču komunizma i obrane zajedničkih interesa, u političkim taktikama pojavljuju se sve veća razilaženja. Francuska odbija slijediti američki put i želi izravno pregovarati s Moskvom i rješavati sva važna pitanja. Time de Gaulle želi pokazati da je Francuska prvorazredna svjetska sila.

Kakva će u konačnici biti francuska politika prema Sovjetskom Savezu i narodima istočne Europe, još nije jasno. Međutim, interes Francuske za događaje u istočnoj i jugoistočnoj Europi svakako je značajan i vjerojatno je da će se francuska politika razlikovati i od američke politike u tom području. Za razliku od politike Washingtona, danas su relevantni krugovi u Parizu zainteresirani ne samo za odnose s komunističkim režimima već i za potlačene narode i za budući poredak tog dijela Europe, čiji narodi trenutno ne mogu slobodno izraziti svoju volju. Iako definirana koncepcija francuske politike u tom dijelu Europe još nije očita, moguće je da će doći do rivalstva i većih razilaženja s američkim stavom.

Washingtonska politika je mnogo jasnija: zasad ne nastoji promijeniti status quo. Posljedično, nije zainteresiran za političke promjene u Jugoslaviji. Međutim, ako dođe do većih kriza i ljudi pokušaju osloboditi se vlastitim naporima, Washington bi vjerojatno promijenio svoj stav prema narodima Jugoslavije. Ako oporbene snage postanu politička snaga, doći će do značajnih promjena ne samo unutar Jugoslavije već i u cijeloj podunavsko-jadransko-balkanskoj regiji, a odgovorni u Washingtonu morat će zauzeti stav preispitivanjem svoje vanjske politike. S obzirom na američku tradiciju podržavanja slobode svih naroda, potlačeni narodi svakako mogu računati na podršku američkog javnog mnijenja. Bitna stvar za američku politiku je da te promjene ne izazovu atomski rat, što nitko ne želi.

U tom smislu, vrijedi napomenuti da je trenutni smjer američke politike nepopularan i ponekad izaziva snažnu reakciju zarobljenih naroda. Dugoročni ciljevi Washingtona i potlačenih naroda su identični: sloboda, demokratski poredak i ujedinjenje cijelog svijeta u njegovom duhu. Ali trenutna američka politika toleriranja statusa quo u Istočnoj Europi i njezina prividna nezainteresiranost za neriješene nacionalne probleme i nezadovoljstvo ogromnih narodnih masa u europskom komunističkom bloku kritizirana je u tim zemljama.

Sjedinjene Države sada se suočavaju s opasnošću da će se, unatoč zajedničkim dugoročnim ciljevima, među tim narodima pojaviti antiamerički osjećaj, sličan onome koji se pojavio nakon rata u mnogim zemljama, posebno bivšim kolonijalnim silama i, donekle, u samoj Zapadnoj Europi.

Opasnost od sukoba između Jugoslavije i Albanije

Otvoreno neprijateljstvo između Sovjetskog Saveza i komunističke Kine utječe na međunarodni položaj Jugoslavije, zbog čega hrvatsko nacionalno pitanje i drugi neriješeni nacionalni problemi u Jugoslaviji dobivaju na važnosti kao međunarodni čimbenici. Odnosi između Jugoslavije i Albanije nedavno su postali vrlo jasni.

Albanija i Jugoslavija zauzimaju suprotne krajeve komunističkog spektra. Iza Jugoslavije stoji Moskva, a iza Albanije Peking. Dok "ideološka" pitanja igraju značajnu ulogu u jugoslavensko-albanskom sukobu, albanski nacionalni program usmjeren na ujedinjenje svih Albanaca u jednoj državi ima daleko veću težinu.

Albanska nacionalna manjina živi u kompaktnim zajednicama unutar susjednog teritorija Albanije i, prema jugoslavenskim podacima, broji 800.000 ljudi, što je otprilike polovica ukupnog stanovništva Albanije od približno 1.600.000. Od osnutka albanske države 1912. godine, albanska "nacionalna manjina" u Jugoslaviji težila je pridruživanju Albaniji, ali Srbija im nije dopustila da ostvare svoje nacionalne težnje.

Autonomni teritorij Kosovo Metohija (Kosmet) unutar Socijalističke Republike Srbije ne rješava albanski problem, koji ostaje neriješen. Posljedično, napetost između Albanije i Jugoslavije više proizlazi iz teritorijalnih zahtjeva Albanaca nego iz ideoloških sporova. Vraćajući se sovjetskom bloku, Jugoslavija ima podršku Moskve u svojoj borbi s Albanijom. U međuvremenu, Albanija, uz podršku Pekinga, optužuje Jugoslaviju za ugnjetavanje Albanaca na Kosovu Metohiji.

Početkom 1964. godine, albanski tisak je u svojim čestim napadima otvoreno pokrenuo pitanje nacionalnog oslobođenja Albanaca pripojenih Jugoslaviji. Žestoke reakcije službenih jugoslavenskih krugova i partijskog organa Borbe ukazivale su na to da je kriza između Jugoslavije i Albanije ušla u fazu otvorenog spora oko granica, što bi moglo imati vrlo ozbiljne posljedice.

Stalnim pozivanjem na nacionalno pitanje albanske manjine u Jugoslaviji, diktatorski režim Envera Hodže pronašao je snažnu podršku naroda, unatoč svom ekstremističkom komunističkom stavu. Hodža se riješio ruske prisutnosti i ruskih vojnih baza u Albaniji, dok su njegovi novi kineski zaštitnici bili daleko. U očima Albanaca, to je predstavljalo izvanredan uspjeh Hodžinog režima u obrani nacionalnih interesa Albanije, unatoč nepopularnosti komunističke diktature.

Što se tiče rastuće napetosti između Jugoslavije i Albanije i potencijalnih međunarodnih komplikacija koje bi mogle proizaći iz ovog sukoba, treba istaknuti sljedeće činjenice. Ni Jugoslavija ni Albanija nisu članice Varšavskog pakta, odnosno vojnog saveza komunističkih država. Stoga su obje zemlje izvan NATO-a i Varšavskog pakta.

U slučaju otvorenog sukoba između Beograda i Tirane radi rješavanja graničnog spora, ni države članice Varšavskog pakta ni one iz Sjevernoatlantskog saveza ne mogu automatski intervenirati oružanim snagama. Svaki granični sukob mogao bi se obuzdati bez rizika od svjetskog rata. Naravno, mali lokalni sukobi imaju tendenciju eskalacije. Ali trenutno se Sovjetski Savez teško bi odlučio na vojnu intervenciju, jer bi bio označen kao agresor, ne od strane "kapitalističkog" Zapada, već od strane određenih komunističkih zemalja. Nadalje, Zapad, a posebno Sjeverna Amerika, ne bi vojno intervenirali, ali bi se protivili svakoj sovjetskoj intervenciji.

Ukratko, postoji mogućnost lokalnog sukoba bez značajne opasnosti od eskalacije u svjetski rat. Unutarnja nestabilnost u Jugoslaviji i takav sukob mogli bi poljuljati temelje jugoslavenskog režima i države. Nadalje, komunistički režim u Albaniji također bi bio u opasnosti.

Ovo je potencijalni razvoj događaja u bliskoj budućnosti. Snage su u pokretu i dinamično će se razvijati i ne mogu se zaustaviti bez radikalne intervencije. U svakom slučaju, jugoslavensko-albanski sukob trenutno predstavlja najslabiju točku komunističkog sustava jugoistočne Europe i izravno utječe ne samo na Albance već i na sve narode Jugoslavije, posebno na Hrvate, Makedonce i Slovence, koji će pokušati iskoristiti ovaj sukob za svoje nacionalno oslobođenje i uspostaviti demokratski režim unutar svojih granica.

Makedonija, kamen spoticanja između Jugoslavije i Bugarske

Makedonski problem također otvara jedinstvene izglede za razvoj. To je vitalni problem za Makedonce, koji teže svom potpunom oslobođenju i ujedinjenju, ali na međunarodnoj sceni sukobljavaju se srpski, bugarski i grčki interesi. Među velikim silama, Sovjetski Savez je prvenstveno zainteresiran.

Nakon rata, velikosrpske vlasti morale su učiniti ustupke Makedoncima, priznajući makedonsko ime i jezik te dopuštajući organizaciju makedonske administrativne jedinice kao jedne od "republika" unutar jugoslavenske federacije. Makedonska pravoslavna crkva je naknadno priznata, iako je metropolit Makedonije i dalje podređen srpskom patrijarhu.

Makedonci su trenutno na pola puta do svoje potpune emancipacije. Vrhovni nacionalni cilj Makedonaca je njihovo potpuno oslobođenje od srbijanske vlasti i ujedinjenje Makedonaca Jugoslavije, Bugarske i Grčke unutar njihovog etničkog teritorija, uz podršku Aromuna, etničke manjine srodne Rumunjima.

Dok je Tito bio u opoziciji prema Moskvi, Bugarska je često pokretala makedonsko pitanje i napadala Titovu politiku, budući da su bugarski vladari smatrali Makedonce ogrankom bugarskog naroda, a Vardarsku Makedoniju, sada dio Jugoslavije i Grčke, sastavnim dijelom bugarskog nacionalnog teritorija. Međutim, Titovim približavanjem Moskvi, bugarske kritike prema njemu su se stišale, jer je sada u istom bloku s Bugarskom, a Moskva, barem zasad, ne dopušta sukobe između Beograda i Sofije.

Kako se unutarnja kriza u Jugoslaviji produbljivala i odnosi s Albanijom postajali sve zategnutiji, makedonski problem dobivao je na važnosti. Ako se ugrozi jugoslavenska granica s Albanijom, neizbježno će se pojaviti pitanje Makedonije. Makedonci će težiti dovršetku svog nacionalnog oslobođenja, a tinjajući srpsko-bugarski sukob će se intenzivirati.

U slučaju pobune Slovenije, Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Kosmeta, Moskva bi morala zauzeti stav o srpsko-bugarskom sukobu. Tada bi se u prvi plan automatski pojavio ne samo status jugoslavenskog dijela Makedonije, već i status Pirinske Makedonije u Bugarskoj i Egejske Makedonije u Grčkoj. Makedonski problem postao bi glavno pitanje u međunarodnim odnosima. Međutim, glavne dinamičke snage vjerojatno bi se pomaknule nakon što bi kulminirala kriza s Albanijom, što bi, s obzirom na prevladavajuću situaciju na Balkanu, moglo biti početak rješenja niza velikih političkih problema.

IV. Izgledi za hrvatsko nacionalno oslobođenje

Kriza države, zajedno s ekonomskom krizom i poteškoćama s kojima se Jugoslavija suočava na međunarodnoj razini i unutar Komunističke partije Jugoslavije, ugrožava ne samo postojeći režim već i samu državu. Ekonomska kriza i nezadovoljstvo radnika proizlaze iz komunističkog sustava i njegovih specifičnih ekonomskih mjera, dok je politička i državna kriza posljedica velikosrpskog karaktera Jugoslavije i datira od samih početaka države uspostavljene 1918. godine.

Titova politika navodnog bratstva i jedinstva ne razlikuje se bitno od predratne politike koju je prakticirala monarhistička Jugoslavija, iako, barem u teoriji, priznaje višenacionalni sastav države i formalno, kroz isključivo administrativne mjere, pokušava prevariti nesrpske narode i svjetsko javno mnijenje da povjeruju da je nacionalno pitanje definitivno riješeno. Sada težina ovog problema potresa ne samo režim već i samu državu.

Na međunarodnoj sceni Jugoslavija je trenutno ranjiva, prvenstveno u odnosima s Albanijom. Ta ranjivost postaje sve očitija jer je Sovjetski Savez, trenutni zaštitnik Jugoslavije, prisiljen prijeći iz ofenzive u defenzivu prvi put od Drugog svjetskog rata zbog sukoba unutar komunističkog bloka i pod prijetnjom termonuklearnog rata. Čak i napori rumunjskih komunista za većom neovisnošću slabe položaj Jugoslavije i titoističkog režima usred trenutnih previranja.

Unutar Jugoslavije, antagonističke sile i struje sukobljavaju se u raznim sferama. Prošlog ožujka, Miha Marinko, slovenski komunistički vođa, priznao je da su se u Jugoslaviji dogodili radnički štrajkovi. Česti štrajkovi u Jugoslaviji dobivaju sve veću pozornost u stranom tisku (vidi članak "Problem jugoslavenske ekonomske politike", objavljen u prestižnim švicarskim novinama Neue Zürcher Zeitung 30. travnja 1964.).

U komunističkim redovima raširene su agitacije i unutarnje borbe, koje režim ne može spriječiti, u vezi s unutarnjim ekonomskim, političkim i ideološkim pitanjima. Doista, postoji nekoliko frakcija, uključujući velikosrpsku frakciju, koja igra dominantnu ulogu i nastoji sačuvati srpsku hegemoniju za budućnost. S Rankovićevim imenovanjem za Titovog nasljednika i njegovim postupnim učvršćivanjem vlasti, ova skupina brutalno pokazuje svoju trenutnu dominaciju.

Sada sami hrvatski komunisti vrše pritisak na svoje vođe da stanu na stranu njihovog naroda i bore se za nacionalne interese Hrvatske umjesto da nastave igrati bijedno ulogu suučesnika u ugnjetavanju svog naroda. Bakarićeve izjave o gorućem hrvatskom nacionalnom pitanju i kritike vođa zbog njihove neučinkovitosti u obrani nacionalnih interesa Hrvatske prvi su značajan znak određenog stupnja opozicije i neovisnosti mišljenja, čak i među hrvatskim komunističkim vođama.

Međutim, važnije su oporbene snage u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije, izvan komunističkih redova. Među antikomunističkim snagama jugoslavenskih naroda nema značajnih razlika u pogledu komunističkog režima. Činjenica je da su demokratske snage odlika opozicije. Veće razlike postoje u vezi s nacionalnim pitanjem, a i dalje postoji opasnost da će se velikosrpske koncepcije sukobiti s nacionalnim težnjama Hrvata i drugih nacionalnih naroda i manjina.

Budući da je Srbija mala manjina u usporedbi s drugim narodima, njezin je položaj slabiji, a u slučaju otvorenog sukoba, Srbija bi bila u ozbiljnoj opasnosti. Stoga je u interesu samih Srba priznati pravo drugih na samoodređenje i stvaranje nacionalnih država kako bi udruženim snagama mogli srušiti komunizam. Na taj način Srbija ima veće šanse osloboditi se komunističkog jarma.

No, s obzirom na prošla iskustva, potlačeni narodi Jugoslavije moraju biti spremni na nekoliko prilika: s jedne strane, pružiti pomirljivu ruku Srbiji u antikomunističkoj borbi i u korist demokracije, a s druge strane, ostati budni zbog mogućeg sukoba i otvorenog sukoba s velikosrbima ako im uskrate njihova temeljna ljudska i nacionalna prava.

Najkritičnija faza u razvoju krize jugoslavenske države i režima dogodit će se kada Tito siđe s vlasti ili u slučaju njegove iznenadne smrti.

Ukupna kriza jugoslavenskog konglomerata prelazi granice Jugoslavije, utječući na nekoliko susjednih naroda i temeljne interese slobodnog svijeta, kao i interese komunističkog bloka. Hrvatska, svojom tradicijom i trenutnom orijentacijom, stoji na strani Zapada i demokratskog svijeta. Prema pouzdanim informacijama, narod Hrvatske ne očekuje oslobođenje od zapadne vojske ili svjetskog rata, što nitko razuman ne želi, kao ni odgovorne sile koje posjeduju atomsko oružje.

S druge strane, iskustvo posljednjih godina pokazuje da se ustanci, lokalni i regionalni ratovi, državni udari itd. mogu dogoditi bez službene i izravne intervencije velikih sila, te da su se mnogi mali narodi oslobodili svojim naporima i borbama bez izbijanja strašnog Trećeg svjetskog rata. Vjerojatno će se promjene dogoditi u bliskoj budućnosti bez izazivanja općeg sukoba.

Hrvati zahtijevaju ostvarenje jednog od najbitnijih ljudskih prava: prava na samoodređenje naroda. Logična posljedica tog prava je država Hrvatska, pa je temeljna težnja hrvatskog naroda da živi u slobodi u potpunosti u skladu s ovim univerzalno priznatim prirodnim pravom.

Država Hrvatska ne može biti sama sebi cilj.

Primarni cilj hrvatske nacionalne borbe jest uspostava države Hrvatske na cijelom nacionalnom teritoriju.

Ova bi država igrala ključnu ulogu: uspostavljanje i jamčenje temeljnih prava svih svojih građana, uključujući i prava manjina, te olakšavanje normalnog razvoja hrvatskog naroda.

Politički, ekonomski i tehnološki proces vodi integraciji europskog kontinenta i cijelog svijeta. Taj se proces odvija i ništa ga ne može zaustaviti. Dani samodostatnosti pojedinih država ili skupina država su prošli. Nacionalne države dobivaju novo značenje u eri kontinentalne i univerzalne integracije. Međutim, one i dalje postoje i služe kao osnovne jedinice za formiranje širih zajednica. Trenutna međunarodna suradnja u smjeru kontinentalne i univerzalne integracije ne provodi se izravno, već putem država. To je jedno od temeljnih načela međunarodne suradnje u našem vremenu. Države se, međusobnim dogovorom, odriču dijela svog suvereniteta u korist šire zajednice.

To je put kojim buduća država Hrvatska mora ići, doprinoseći europskoj i univerzalnoj integraciji i promičući međunarodnu suradnju. Ali prvo, glavni uvjet mora biti ispunjen: hrvatski narod mora ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje. To načelo ne odnosi se samo na Hrvate već na sve narode Jugoslavije, prije svega na slovenski i makedonski narod te značajnu albansku nacionalnu manjinu. Raspadom Jugoslavije ponovno će se pojaviti crnogorski problem. I drugi narodi istočne Europe suočavaju se sa sličnim problemima.

Budući da je Hrvatska svojim duhom, politikom i gospodarstvom orijentirana prema zapadnoj Europi, neosporno je da Hrvatska, jednom slobodna, mora biti među slobodnim europskim narodima. Neke male europske države koje sudjeluju ili žele sudjelovati u europskim integracijama uključuju Island, Luksemburg, Republiku Irsku, Norvešku, Finsku, Dansku, Belgiju, Nizozemsku, Švicarsku, Austriju i Švedsku. Hrvatska je, zbog veličine svog teritorija i broja stanovnika, među najpovlaštenijima u ovoj skupini.

Nije, dakle, teško objasniti prirodni tok kojim nekoliko naroda koji danas čine Jugoslaviju žele ići. Jugoslavenski konglomerat je kompromitiran u očima svojih članova. Sile koje teže njegovom raspadu su znatne, a trendovi procesa su jasni.

Sudeći prema trenutnoj situaciji, iz teritorija Jugoslavije će nastati nekoliko autonomnih država. Ako se poslužimo zastarjelim kriterijima, onda bi nam stvaranje novih država moglo izgledati opasno, a određenim zapadnim krugovima, neupućenim u dinamične težnje potlačenih naroda, čak i korak unatrag. S druge strane, u eri pune europske integracije, sve te države mogu se bez poteškoća pridružiti Europskoj ekonomskoj zajednici i projiciranim političkim okvirima. Stoga je takvo rješenje prirodno i prihvatljivo i za slobodne zemlje zapadne Europe i za narode koji su trenutno pokoreni u jugoistočnoj Europi. Ako se, na primjer, Luksemburg može pridružiti Europskoj ekonomskoj zajednici kao neovisna članica, zašto Slovenija, Hrvatska, Srbija, Makedonija i Albanija ne bi imale isto pravo?

Danas, iz ruševina kolonijalnih carstava u Aziji i Africi, nastaju pretežno male države, iako je nacionalna svijest tamo daleko manje razvijena nego u europskim zemljama. Te nove države ulaze u međunarodne organizacije kao ravnopravni članovi.

S druge strane, narodi jugoistočne Europe, unutar različitih političkih okvira, bili su povezani duga razdoblja u političkom, vojnom, ekonomskom i kulturnom smislu, a neke od tih veza još uvijek postoje. Primjerice, Hrvati i Mađari koegzistirali su kao dvije povezane države u jednoj zajednici 400 godina (1102. – 1526.). A zajedno s Austrijom živjeli su u istoj zajednici pod habsburškom vlašću još 400 godina (1527. – 1918.). Dio Hrvatske i njezini istočni susjedi, Srbi, bili su pod osmanskom vlašću 400 do 500 godina.

Jugoslavija kao država stvorena je prije otprilike četiri desetljeća i stoga je vrlo nedavna politička tvorevina i, zapravo, bolan eksperiment koji svojim sastavnim dijelovima nije donio slobodu i skupo ih je koštao u krvi i golemoj materijalnoj šteti. Povijesni proces pokazuje da je brz prijelaz iz jedne regionalne zajednice u drugu i danas moguć. Nadalje, ako je potrebno, novostvorene države mogu riješiti svoje specifične odnose među sobom i sa susjedima te uspostaviti političku i gospodarsku suradnju.

Unatoč prošlim negativnim iskustvima, mi Hrvati moramo pružiti ruku za takvu suradnju, ali pod uvjetom da se ti novi odnosi uvijek uspostavljaju na razini suverenih država i slobodnih naroda, a ne da ih odlučuje nekolicina u ime naroda ili da se rješavaju silom, kao što se dogodilo u hrvatskom slučaju 1918. i 1945. godine. Sve jugoslavenske i austrougarske koncepcije su zastarjele i ne mogu poslužiti kao osnova za nova rješenja.

Svaki pokušaj nametanja zastarjelih i prevaziđenih rješenja protiv volje naroda naići će na otvoreni otpor Hrvata. U slobodnoj suradnji s drugim narodima i državama jugoistočne Europe, hrvatska država, zbog svog položaja u podunavsko-balkansko-jadranskoj regiji, bit će važan čimbenik u održavanju mira. Međutim, u tom dijelu Europe neće biti mira dok se ne pronađe sveobuhvatno i demokratsko rješenje nacionalnog pitanja Hrvatske i ostalih povijesno-nacionalnih cjelina.

Aktualna kriza u Jugoslaviji i mogućnost njezina raspada privlače pozornost zapadnih političkih krugova koji se bave konkretnim pitanjima uređenja odnosa između novih država koje će nastati iz raspadnute Jugoslavije.

Do sada su svi pokušaji formiranja ili konsolidacije širih državnih zajednica na podunavsko-jadransko-balkanskom području propali. Nedavni europski događaji također ukazuju na to da se trajna rješenja velikih problema ne mogu postići suradnjom malih naroda na usko regionalnoj osnovi. Niti bi stvaranje balkanske federacije riješilo nacionalne ili zajedničke probleme te regije. S obzirom na nepovjerenje nesrpskih naroda prema Srbiji, takva se federacija u sadašnjoj situaciji mogla postići samo silom.

Regionalne međudržavne zajednice u Europi, čak i one tipa Benelux, nisu uspjele riješiti značajne političke, ekonomske i vojne probleme. One su predstavljale prijelaznu fazu prema široj europskoj državnoj zajednici ili su propale. Unija europskih naroda izvediva je samo unutar europskog okvira. Takav je trend trenutnog procesa.

Mesijanizam i rusko-sovjetska misija u svijetu

Anton Knežević, Münster, Vestfalija

I. Mesijanizam europskih i azijskih naroda

U nekoliko zemalja nalazimo mesijanske ideologije, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Pojam mesijanizam skovao je poljski filozof i matematičar Hoene-Wronski (1778.-1853.), koji se smatra znanstvenim osnivačem ove ideologije, budući da je prvi objasnio i definirao taj koncept u svojoj knjizi Prodrom mesijanizma ili apstraktna filozofija.

1. Što je mesijanizam?

Mesijanizam je, prema poljskom misliocu, kulturni fenomen koji stalno prati tijek povijesnih događaja u obnovljenim oblicima. Mesijanizam je, strogo govoreći, nedostižna čežnja čovječanstva za duhovnim preporodom, promjenom ili preoblikovanjem - bilo pojedinca, naroda ili religije - što će dovesti do te reforme. Mesijanizam, dakle, označava uzdizanje ukupne svijesti, što može biti rezultat velikog uspjeha ili reakcije na vanjski kolaps. U svojoj srži, svjedoči da pokoreni narod ne može propasti, budući da ga je Bog predodredio za misiju, uzvišeni poziv.

Posljedično, mesijanizam je vjera u novo doba - predviđeno od Boga - za čije ispunjenje je sam Bog odabrao izvršitelja.

Od svojih početaka, čovječanstvo čeka dva važna događaja: Božansku objavu i njezino ostvarenje; drugim riječima, pojavu apsolutne istine i njezinu materijalizaciju kao opće blagostanje u društvenim odnosima.

Mesijanizam se može izvesti iz postojanja ljudske prirode, iz njezinih mesijanskih čežnji i težnji. Nekoliko religija sadrži sjeme mesijanizma; čak i radikalni racionalizam u sebi krije elemente mesijanizma. I religija i racionalizam ne odnose se samo na metafizičko postojanje čovječanstva, već utječu i na druge sfere zemaljskog života: ekonomsku, političku, znanstvenu i tako dalje. Bilo bi netočno shvatiti mesijanizam kao izljev religioznosti, budući da je ideja poetske simbolizacije naroda koji se žrtvuju ili pate za ideal vidljiva, na primjer, u poljskoj i francuskoj književnosti 19. stoljeća.

Saint-Simonov pokret pruža bogatu temu za mesijanska razmišljanja u Francuskoj. U prošlom stoljeću francuski narod bio je štovan kao Krist među narodima. U časopisu Glob (29. siječnja 1832., br. 113.) čitamo: "Francuska je bila Krist naroda. Francuska je ispila revolucionarni kalež... Francuska se popela na križ." Francuska je bila Krist naroda...

Victor Hugo proglasio je slične ideje u svojoj pjesmi L'univers à moi (1832.):

Izađite, djeco, prvi odabrani,

Koji slijedite mog novog Krista,

Krista naroda...

Čak je i racionalizam, koji u biti teži univerzalnoj vladavini intelekta, iznjedrio cijeli niz mesijanskih ideologija. Francuska revolucija, sa svojim reformističkim impulsom, ima korijene u racionalizmu. Od racionalizma put vodi do prepoznavanja stvarnosti intelekta, a odatle do kritike i, u konačnici, do metafizike.

Općenito se razlikuje individualni, religijski, nacionalni i rasni ili klasni mesijanizam. Dovoljno je definirati nacionalni mesijanizam: ako se misija izabranog naroda sastoji od uspostavljanja Božje vladavine, onda je to nacionalni mesijanizam, koji nalazimo u antici kod Perzijanaca i Židova, u srednjem vijeku kod Arapa i konačno u Francuskoj 19. stoljeća.

Ako umjesto božanske Providnosti u njegovu materijalističku koncepciju stavimo povijesnu nužnost, postaje očito da je marksizam, odnosno boljševizam, utemeljen na mesijanskoj ideologiji.

Čežnja i krajnji cilj mesijanskih struja prilično su raznoliki.

Hebrejski mesijanizam, čiji se najsavršeniji oblik u potpunosti očituje u Starom zavjetu, čezne za dolaskom Mesije koji će uspostaviti idealan moralni poredak u svijetu. Kršćanski mesijanizam, izveden iz hebrejskog mesijanizma, čezne za Božjom vladavinom, čija se početna faza odvija u vremenu, a čije savršenstvo leži u vječnosti.

Mesijanska ideologija također uključuje hilijazam raznih drevnih sekti, što znači vjerovanje u dolazak tisućljetnog Boga na zemlju i vladavinu mira u ovom svijetu, koja završava konačnim sudom; zatim mesijanizam protestantskih sekti i, u konačnici, mesijanski stav raznih filozofskih doktrina 18. i 19. stoljeća.

2. Fichte i Hegel o misiji Nijemaca

Ovdje moramo istaknuti njemački mesijanizam filozofa Fichtea. Po mišljenju ovog njemačkog mislioca, njemački narod, usred općeg moralnog propadanja, predodređen je, snagom svojih duhovnih darova, da modificira prevladavajući svjetski poredak i zamijeni ga novim moralnim poretkom. U svojoj knjizi *Reden an die deutsche Nation* (Otkupljenje njemačke nacije), Fichte je razradio plan za obrazovanje njemačkog naroda s ciljem ove moralne reforme svijeta.

Moralna obnova čovječanstva, tvrdi Fichte, doći će od njemačkog naroda, jer samo u njemu leži sjeme ljudskog savršenstva. To je danas jedina zemlja sa živim jezikom koji je, zapravo, nadmašio sve ostale narode u svojim poetskim kreacijama i liberalnim umjetnostima. Uzrok ove razlike između njemačkosti i stranosti je žarka vjera u podrijetlo čovječanstva, u slobodu te u stalni napredak i usavršavanje povijesnog procesa.

Drugi njemački mislilac - Hegel - pripisuje posebnu misiju ne samo germanskim narodima već i latinskim narodima, a da Slavene uopće ne spominje. Za Hegela, među germanskim narodima, Nijemci su predodređeni da ispune svoj povijesni poziv. Povijest, definira je ovaj mislilac, jest postojanje stanja intelekta, a sila koja pokreće taj proces je univerzalni duh, čiji je instrument duh svakog naroda i njegova velika osobnost. Narodi su samo izrazi univerzalnog duha za određeno razdoblje. Kada narod ispuni svoju misiju, odriče se svih svojih prava, povlači se s povijesne pozornice i, prema Hegelu, prepušta vodstvo drugom narodu. Narod može biti tvorac povijesne ere samo jednom, a zatim nestati sa svjetske pozornice, budući da je, ispunivši svoju misiju, izložen raspadu, nakon što je prethodno uživao kao sudionik u duhu svjetske povijesti.

Teorija francuskog mislioca Charlesa Gobineaua o pristupanju germanskih naroda, kao krajnje i superiorne rase, svjetskoj pozornici posebno je zanimljiva. Njegove ideje utjecale su na Richarda Wagnera, njegovog zeta Henryja St. Chamberlaina, Friedricha Nietzschea, rasističkog teoretičara Heinricha F. Gunthera i, u konačnici, na nacionalsocijalizam.

3. Englezi i njihova misija

Osim francuskog nacionalno-revolucionarnog mesijanizma i njemačkog mesijanizma, vrijedi spomenuti engleski mesijanizam, kojem je prethodila Puritanska revolucija. Tijekom puritanskog doba, Englezi su vjerovali da su Božji izabrani narod. Prvi glasnik mesijanske ideologije bio je, zapravo, John Milton. Stoljećima kasnije, Lord Salisbury će podržati mesijansku koncepciju u Engleskoj.

Vjerovao je da je tijek događaja djelo Providnosti, koja je odabrala Englesku da promiče moralni napredak svijeta. Lord Gladstone izrazio je slične osjećaje u vezi s mesijanskom ulogom Engleske, naglašavajući da je Božja Providnost povjerila Englezima veliku misiju. Lord Curzon posvetio je svoju knjigu *Problemi Dalekog istoka* onima koji vjeruju da je britansko svjetsko carstvo, do danas najmoćnije u univerzalnoj povijesti, u stvarnosti Božji instrument, zadužen za promicanje ideje dobra prema božanskoj volji.

4. Mesijanizam i azijski narodi

Mesijanizam prihvaćaju čak i azijski narodi, a treba istaknuti perzijsku, islamsku i budističku mesijansku tradiciju.

a) Perzijski zoroastrijski mesijanizam i njegova eshatologija, koja uključuje Mesiju, Saošianta i Posljednji sud, teže pobjedi nad zlom i ponovnom rođenju cijelog čovječanstva.

b) Islamski mesijanizam, koji čeka dolazak novog proroka i obnovu čovječanstva, sadrži i snažnu vjeru u moralnu misiju islama i u ujedinjenje svih naroda.

Popularno islamsko vjerovanje, čak i danas, prožeto je vjerom u dolazak Mehdija, božanskog glasnogovornika univerzalne revolucije koja će okončati trenutne povijesne događaje svijeta. Doista, Islamsko bratstvo čvrsto vjeruje u misiju islama, pozvanog da čovječanstvu donese novi poredak, onaj koji još nisu postigli ni najveći mislioci i reformatori.

Islam posjeduje – kako tvrde islamski mesijanisti – istinsko bratstvo koje ne priznaje nikakve privilegije bilo koje vrste, jer njegova misija nije usmjerena prema bilo kojoj određenoj klasi, narodu ili rasi, već prema cijelom čovječanstvu. Islam je univerzalna religija; njegov vođa je nasljednik ili predstavnik onoga koji je primio konačnu objavu božanskog univerzalnog zakona. Ideološki, islam je pokret koji podrazumijeva jedinstveni društveni i kulturni sustav.

Da bi se postigli ciljevi islamske ideologije, svi njegovi sljedbenici moraju sudjelovati u "svetom ratu", koji je instrument revolucionarne borbe protiv preostalih manjkavih društvenih sustava. Prema Kur'anu, ti se sustavi temelje na zakonima koje su stvorili ljudi i stoga su uzrok nereda i zla u svijetu. Da bi se postigao taj cilj, "sveti rat" zahtijeva najveći napor svih. Nadalje, dužnost je svakog muslimana sudjelovati u ovoj borbi za pravednu istinu unutar društvenog i političkog poretka zajednice.

Islam je jedina religija koja svojim sljedbenicima nalaže da u cijelosti provedu novi poredak društvene stvarnosti. Politički ideal islamizma može se postići samo organizacijom svjetskog carstva. Islam je već u 11. stoljeću i prije europskog liberalizma - naglašavaju njegovi tumači - uveo demokraciju. Europske ideologije - liberalizam, socijalizam, komunizam - nude samo djelomična rješenja; marksizam i kapitalizam su, u biti, dvije strane iste medalje materijalizma.

Postoji oštar kontrast između Sjedinjenih Država i Rusije s jedne strane i islamizma s druge. Komunizam je djelomično, a ne potpuno rješenje ovih problema. Zapad ne uspijeva shvatiti da je bez cjeline istina pogreška. Zapadu koji propada, islamski teoretičari nude društvenu svijest svojstvenu pozivu modernog islama.

Ideja o društvenoj misiji islamizma, kako je oblikovana na njegovim osnovnim načelima u racionalističkom modernizmu Indije i Egipta, i danas tamo igra značajnu ulogu.

c) Mesijansko očekivanje na Javi. - Nigdje na islamskom istoku Azije nisu u novije vrijeme bile popularne mesijanske hilijastičke ideje od tako velike važnosti kao u Indoneziji. Proturječnosti između empirijske, političke i društvene stvarnosti i njezinih ideala psihološki su prevladane mesijanskim očekivanjem. Javanska revolucija 1950., koja je provela indonezijski nacionalistički program neovisnosti, otkriva u psihološkim dubinama masa očekivanje Ratu Adele, kralja, spasitelja.

Čak i prije, kada su društveni uvjeti pod nizozemskom vlašću bili teški, indonezijske mase pronalazile su utjehu u očekivanju ovog Ratu Adele, čija će vladavina označiti početak zlatnog doba.

Krajem prošlog stoljeća, prije nego što se moderni nacionalizam oblikovao u Indoneziji, mesijanski elementi već su bili prisutni u javanskom društvenom pokretu koji je širio Samin. Njegova doktrina - poznata kao Agame Adam - duboko se ukorijenila među Javancima. Agame Adam - prema Saminu - prethodi kršćanstvu i islamu, sadrži sjeme komunizma, što odgovara popularnoj seljačkoj kulturi Indonezije. Nizozemska vlada u to je vrijeme pokušala eliminirati ovaj urođeni komunizam jer je ometao modernizaciju i napredak indonezijskog nacionalnog gospodarstva.

Kasnije je Samat, Saminov rođak, strukturirao sličan program u kojem su mesijanske ideje imale veću težinu od saminizma, tog preteče indonezijskog nacionalnog pokreta. Prema Samatovim učenjima (koji je umro 1920.), dolazak mesijanskog kralja sa Zapada i Istoka trebao bi se poklopiti s povratkom zemlje javanskim seljacima, zemlje koju su Nizozemci zaplijenili.

d) Budizam i mesijanizam. - Hinduistički mesijanizam čeka mesijansku inkarnaciju Višnua i

novo doba na Zemlji, dolazak Mitreje, glasnika konačnih istina Bude, i njegovu 60 000-godišnju mesijansku vladavinu. Posljedično, ovo mračno doba završit će povratkom Višnua u njegovoj inkarnaciji.

Višnuovo obećanje da će njegov mesijanski povratak imati za cilj osvetu čovječanstva i obnovu zemaljskog raja tumači se kao zavjet oslobođenja Indije.

Gandhi, koji je u određenim poljoprivrednim regijama Indije bio štovan kao utjelovljenje Višnua, dolaskom Ramuraja zamislio je ostvarenje božanskog carstva hiliastičkog tipa, u kojem bi se izbrisale kastinske razlike i razlike između hindusa i muslimana, a nedodirljivi bi definitivno nestali.

Gandhi je poistovjetio mehaničku civilizaciju koja danas prevladava na Zapadu s hinduističkim Kali Yugeom, čiji je kraj shvatio kao hiliastično ostvarenje.

Indija je predodređena, propovijedaju budistički mislioci, da vodi svijet, pa koju bi drugu svrhu hinduizam imao - kako naglašava hinduistički Aurobino Ghose - nego da pokuša ponovno uspostaviti raj bogova na zemlji?

Drugi hinduistički mislilac, Mukerjee, koji ima slične stavove, ističe da indijska društvena organizacija upravo podrazumijeva rješenje društvenih problema koje Zapad postavlja, ali ne rješava.

Takve mesijanske figure gotovo su u potpunosti lišene vrijednosti u današnjoj indijskoj političkoj ideologiji.

Podrijetlo burmanskog patriotizma nesumnjivo se mora tražiti u mesijanskoj ideologiji. Ideja kraja carstva, koje se u Burmi pojavljuje kao univerzalno spasenje svih živih bića, također je relevantna.

e) Mesijansko očekivanje u lamaizmu. - Ideal zamišljen o budućnosti još uvijek sadrži, čak i danas u lamaističkom svijetu, rašireno očekivanje mesijanskog dolaska sa sjevera od posljednjeg vladara Šambale. Pobjedom njegovih trupa, budizam će se proširiti svijetom, ispunjavajući tako svoju svrhu, jer će utopija vladati svijetom - krajnji cilj Mitrejinog hilijastičkog očekivanja.

Lamaistički hilijazm prije Ruske revolucije dijelio je određene ideološke sličnosti s ruskim mesijanizmom. Doista, mesijanske figure koje su proizašle iz lamaizma igrale su značajnu političku ulogu u mongolskom boljševizmu.

Mesijanskim ideologijama moramo dodati struje unutar mističnih krugova, medija i slobodnog zidarstva, te konačno, razne sociološke doktrine koje su vršile i nastavljaju vršiti snažan utjecaj na modernu Europu.

I komunizam i fašizam, zajedno sa srodnim totalitarnim pokretima, nastoje svijetu dati novi poredak i novu strukturu. Dakle, klasni mesijanizam pronalazi svoj izraz u naglasku na misiji proletarijata.

II. Mesijanizam i Slaveni

Tim mesijanskim čežnjama i tendencijama dodaje se, konačno, mesijanizam određenih slavenskih naroda, prvenstveno Čeha, Slovaka, Poljaka i Rusa.

Mesijanska misao među Slavenima najpotpunije je sazrela u Rusiji i Poljskoj, dva glavna predstavnika Slavena. Rusija, osim tatarske dominacije, gotovo je uvijek bila neovisna, a Poljska je više puta gubila svoju nacionalnu slobodu. U stvarnosti postoji velika razlika između ruskog i poljskog mesijanizma. Poljaci žele spasiti čovječanstvo uz pomoć Francuske, kojoj dodjeljuju vodeću ulogu. Rusi se, s druge strane, osjećaju dovoljno snažno da izvrše taj zadatak, dok Slovaci i Česi - smatrajući se preslabima da izvrše univerzalnu misiju - zamišljaju moć slavenskih naroda koja vodi čovječanstvo prema novom i boljem poretku.

Prema ideologiji čeških i slovačkih mesijanista, Slaveni bi trebali izgraditi zajedničku slavensku kulturu, jer im je suđeno preuzeti kulturno vodstvo germanskih i latinskih naroda, koji se već raspadaju. Jan Kollar je svoju slavensku ideju zamislio kao program, lišen političkog sadržaja; Svesrdno je prihvatio Herderov ideal čovječanstva, sanjajući o bratstvu svih naroda pod slavenskim kulturnim vodstvom, politički ujedinjenih u državi bez granica.

1. Češki mesijanizam

Čini se da se češki mesijanizam - u biti hilijazam - razvio do 15. stoljeća pod Janom Husom. Ima religijski i nacionalni karakter i kasnije će dovesti do ozbiljnih i katastrofalnih sukoba s papinskim Rimom.

Husistički pokret, ili češka reformacija, proširio se među češkim narodom, koji se svjesno pozivao na biblijsku, proročansku ideju izabranog naroda. Česi su se identificirali sa cijelim čovječanstvom, koje, kao cjelina, predstavlja Božji narod. Događaji tog vremena bili su odlučujući, jer su, nakon smrti svog mučenika Jana Husa na lomači, Česi prihvatili njegova učenja i smatrali se prvacima i braniteljima autentične doktrine Svetog pisma.

2. Mesijanizam Poljaka

Ideja poziva, raširena posebno u 18. i 19. stoljeću među obrazovanim Poljacima, podrazumijeva načelo da je poljski narod poput Krista među drugim narodima; podlegli su nadmoćnim silama, ali će se ponovno dići iz političke grobnice kada svane pobjednički dan slobode i bratstva. Izvor poljskog mesijanizma, kao i kod drugih slavenskih mesijanskih struja, bilo je djelo Hegela i Schlegela, posebno Herderove ideje o Slavenima. Njemačka metafizika, romantizam i idealistička filozofija značajno su utjecali na filozofski razrađeni mesijanizam.

To doba, međutim, pokazalo se vrlo pogodnim za uspon mesijanizma u Poljskoj, budući da su nakon Francuske revolucije i uspona Napoleona svi u Europi, a posebno u Francuskoj, očekivali značajne događaje. Štoviše, bilo je rašireno mišljenje da se bliži kraj svijeta. Ta duhovna struja prožimala je kultivirane europske krugove, a Poljaci su je, crpeći inspiraciju iz Saint-Simonovog pokreta i Lamennaisove doktrine, povezali sa svojim snovima o budućnosti, savršeno je usklađujući s mesijanskom ideologijom.

Poljski pjesnik Adam Mickiewicz odgovara na Fichteove "Rasprave njemačkom narodu" vlastitom političkom koncepcijom, predlažući da je poljska misija logična posljedica poljske povijesti, budući da su, dok su drugi europski narodi štovali materijalna dobra, Poljaci ostali vjerni Bogu i svojoj vjeri. Njihov oblik vladavine temelji se na ideji slobode i federacije naroda. Poljaci predstavljaju uzoran model za budućnost svjetskog poretka. Oni će, poput hodočasnika, biti apostoli nove etičko-religijske vizije svijeta. Religijski karakter njihovih djela bit će naglašen analogijom između Kristove smrti i njegovog uskrsnuća. Poljska je bila - kaže Mickiewicz - bedem kršćanske civilizacije, stup ravnoteže i vječnog mira u Europi, te će biti duhovni vodič Slavena koji mora pripremiti put univerzalnoj federaciji.

3. Rusija i njezina misija

Mesijanske struje u Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj nisu imale utjecaja na evoluciju i formiranje svijesti ruske misije. Ruska misija da čovječanstvu, prije svega Europi i Slavenima, donese obnovu kulturnog, vjerskog, ekonomskog, društvenog i političkog života, fenomen je koji prati rusku prošlost stoljećima. To je djelomično razumljivo ako uzmemo u obzir odvojenost ruskog naroda od ostatka svijeta, njegov karakter i, konačno, odnos Zapada s Rusijom. Dok se podrijetlo ruskog političkog i društvenog mesijanizma može pronaći u zapadnim kulturnim utjecajima, vjerski mesijanizam više je posljedica ruskog prihvaćanja istočnog kršćanstva.

Ekskluzivne i mesijanske ideje prvi put su se pojavile u crkvenim krugovima. Od najveće važnosti za formiranje ruskog mesijanizma općenito bila je činjenica da su Rusi primili kršćanstvo iz Bizanta bugarskim posredovanjem. Od tog trenutka, a kasnije i zbog crkvenog raskola, ozbiljno se počeo razvijati osjećaj ekskluzivnosti i otuđenja od Zapada. U početku su Rusi bili politički povezani sa Zapadom putem Velike ruske kneževine Kijev, koju su osnovali Vikinzi. Tatarska invazija uzrokovala je da vjerski i crkveni razvoj u Rusiji krene drugačijim tokom, što je dovelo do potpunog odvajanja ruskog naroda od Europe, ne samo crkveno već i kulturno. Tatarska vladavina, koja je trajala više od 250 godina, ostavila je dubok trag na svim aspektima ruskog života. To se prije svega odrazilo u formiranju nacionalnog karaktera, jezika i običaja, ali Rusi su od Tatara usvojili i mnoge druge elemente vezane uz zakonodavstvo, društveni poredak i vojnu organizaciju.

a) Ekskluzivnost ruskog pravoslavlja

Svakako najvažniji čimbenik u razvoju crkvenog života. U interesu istine, mora se naglasiti da su Tatari bili vrlo tolerantni prema religiji svojih podanika i da je Ruska crkva uživala punu zaštitu tatarskih kanova. Dostojanstvenici Pravoslavne crkve bili su jednako poštovani na dvoru tatarskih vladara kao i predstavnici drugih religija: budizma, samanizma i islama. Upravo je ta tatarska tolerancija prema Ruskoj crkvi odlučno utjecala na stav koji će pravoslavlje kasnije zauzeti prema drugim kršćanskim denominacijama. Ruski pravoslavni svećenici, koji su bili jedini kršćanski predstavnici u tatarskom svijetu, razvili su uvjerenje da su jedini i pravi predstavnici zapadnog kršćanstva.

Tatarska tolerancija zasigurno je olakšala kasniji razvoj Ruske pravoslavne crkve, ali nije mogla spriječiti posljedice, niti ublažiti njezinu izolaciju od Zapada, niti spriječiti rastuću kulturnu udaljenost ruskog naroda od ostatka svijeta.

Pomicanje svih aspekata života s juga na sjever - od Kijeva do Moskve - dovelo je tijekom stoljeća do formiranja dvaju naroda: ruskog i ukrajinskog. Naravno, u to vrijeme nacionalna svijest nije bila tako jasno definirana kao danas među istočnim Slavenima, budući da je proizvod stoljeća povijesnog razvoja.

Izolacija Ruske crkve još se više produbila nakon pada Carigrada (1453.), jer je nestala posljednja, prilično slaba, veza između svećenstva i ruskog naroda te Vaseljenskog patrijarhata. Tada je nastupio povoljan trenutak da se Ruska crkva, unutar crkvenog poretka, smatra nasljednicom Vaseljenskog patrijarhata, dok je istovremeno ruski car tražio nasljedstvo Istočnog Rimskog (Bizantskog) Carstva. Doista, 1480. godine Ivan Grozni okrunio je sve ruske zemlje i simbolično ugradio bizantskog dvoglavog orla u ruski državni grb, smatrajući se, kroz brak s princezom Sofijom, legitimnim nasljednikom Istočnog Rimskog Carstva. Moskva se tada proglasila "Trećim Rimom" i istakla svoje pravo na primat nad ostalim kršćanima.

Ovo stajalište jasno je i nedvosmisleno izrazio redovnik Filofej u svom pismu caru Ivanu Groznom, kojeg je smatrao jedinim legitimnim suverenom kršćana i poglavarom Apostolske crkve, čije sjedište više nije bio Rim ili Carigrad, već Moskva.

U tim riječima ostarjelog Filofej izražen je vjerski i politički poziv Rusije, a Ivan Grozni, osnivač Rusije kao euroazijskog carstva, proveo je svoje osvajačke planove u Sibiru pod znakom križa.

Pokušaj protestantizma da se ukorijeni u Rusiji nije uspio, jer se Ivan Grozni pozicionirao na čelu branitelja pravoslavlja. Njegovi teološki sporovi s Rokitom, propovjednikom Češke braće, jasno pokazuju da je bio uvjeren u ispravnost pravoslavlja, dok su katoličanstvo i protestantizam za njega bili hereze. Napori reformacije da utječe na vjerski život Rusije bili su bezuspješni, a unionistički pokušaji Rimske kurije doživjeli su istu sudbinu.

Veliki knez Vasilije Slijepi svrgnuo je mitropolita Izidora moskovskog, koji je prihvatio uniju. Moskva je spriječila svako približavanje Europi, ma koliko minimalno, budući da su rusko svećenstvo i vladari Moskve bili uvjereni da je pravoslavlje prava religija i, štoviše, vjerovali su da je zapadni utjecaj štetan za ruski narod.

Ekskluzivnost ruskog pravoslavlja nastavila se naglašavati i kasnije, posebno za vrijeme vladavine Petra Velikog, a protestantska religija označena je kao žarište hereze. Tijekom tog razdoblja, stranac je Rusiji prvi put dodijelio političku, kulturnu i vjersku misiju. Njemački filozof G. W. Leibniz, kojeg je car Petar Veliki imenovao svojim tajnim pravnim savjetnikom, tvrdio je da Rusija treba igrati posredničku ulogu između Europe i Azije te da je pokrštavanje nevjernika u Rusiji primarni zadatak u tom procesu. Tako je formulirana teorija ruske političke misije u Aziji, koja će se od tada nadalje provoditi sustavno i dosljedno.

Hrvat Georg Krizanić već je ruskom caru pripisao posebnu misiju među Slavenima. Ovaj katolički svećenik bio je u Rusiji 17. stoljeća, gdje je caru Alekseju Mihajloviču predložio da se svi Slaveni politički ujedine pod vlašću Romanovih. Križanić, sa svojom panslavenskom ideologijom, intelektualni je pokretač panslavenskog pokreta, koji će kulminirati tek u 19. stoljeću. (O J. Križaniću: Studia Croatica, Godina 1962., br. 1, str. 31-42).

b) Slaveni i političko vodstvo Europe

Njemački filozof J. G. Herder u svom djelu Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva poziva Slavene da ostvare humanistički ideal. U svojim idealima on se poziva na istočne Slavene. Herder teoretski utvrđuje sve preduvjete koji će utrti put ruskom narodu da preuzme svoju mesijansku ulogu. Slaveni općenito, tvrdi Herder, sada moraju nastaviti duhovni život čovječanstva; Oni imaju posredničku ulogu između novog i starog svijeta koji propada.

Zapad, dakle, ovim riječima, glasom filozofa, govori Slavenima, govoreći im da se sam Zapad raspada i da su samo oni sposobni spasiti i obnoviti svijet. Herder je, istina, tu spasonosnu ulogu dodijelio Ukrajincima, ali Rusi su njegovu teoriju u potpunosti prihvatili, prisvojili i razradili.

Konačno, ne treba zaboraviti da su događaji u Europi odgovarali tezi ruske misije, budući da su Rusi oslobodili europski kontinent od Napoleona, a car Aleksandar I. slavljen je kao spasitelj i osloboditelj Europe. Početkom prošlog stoljeća Rusija je bila na rubu preuzimanja vodstva u Europi. U to vrijeme vodila se zajednička borba protiv Napoleona i prvi put došlo je do određenog zbližavanja Rusije i Zapada.

c) Slavenofili o vjerskoj i kulturnoj misiji Rusije.

Tridesetih godina 20. stoljeća duhovni život Rusije bio je u punom jeku. Pojavile su se dvije frakcije, čija se glavna tema vrtjela oko zapadne kulture i njezina odnosa s Rusijom. Slavenofili su snažno branili rusko pravoslavlje i narodne tradicije, istovremeno zagovarajući odvajanje od Zapada. Otvoreno su prihvatili mesijanske ideale i nedvosmisleno izjavili da je uloga Rusije voditi Europu.

Rusi su od Rousseaua, Herdera, Voltairea i drugih mislilaca naučili da je civilizacija, identificirana sa Zapadom, u opadanju; Rusija nije civilizirana, što je bila njezina prednost, zaključili su ruski mislioci; Rusi su stoga bili taj željeni narod, svjež i neiskvaren, sposoban nastaviti kulturni rad s neiscrpnom snagom. Ključni problem za Ruse bio je: Što učiniti s trulim Zapadom? Zdrobiti ga ili spasiti? Mi ćemo ih spasiti, rekli su Rusi; mi smo pravi kršćani, čak volimo i svoje neprijatelje.

Ruski mesijanisti nastavili su razmišljati: Ako su Nijemci - prema Hegelu - reformacijom osnaženi da preuzmu kulturno vodstvo, onda su Rusi još više predodređeni, s obzirom na to da posjeduju čisto, netaknuto kršćanstvo. Rusija je porazila Napoleona i "dekadentne" Francuze, demonstrirajući svoju snagu. Rusija je poštovana u cijelom svijetu i uživa univerzalni ugled. Sam Napoleon prorekao je da će Europa, za pedeset godina, biti kozačka, a Rousseau je u ruskom seljaku, sviraču, vidio dugo očekivanog Mesiju.

I. Kirezevski, duhovni vođa slavenofila, prihvatio je herderijanske ideje o pozivu Slavena. Želio je da Rusija nastavi učiti od Europe kako bi, opremljena znanjem, mogla preuzeti vodstvo čovječanstva. U svojoj knjizi O karakteru europske civilizacije i njezinom odnosu prema civilizaciji Rusije (1852.), Kirezevski je zadržao mišljenje da će rusko pravoslavlje spasiti Europu.

Ovaj ruski mislilac bio je i dalje skroman i tolerantan, utoliko što je to spasenje zamišljao kao svojevrsnu antitezu između ruske i zapadne kulture, u kojoj bi spasitelj mnogo toga naučio od kulture spašenih. Kirezevski nije zamišljao slavenofiliju unutar ekskluzivno-nacionalističkog okvira poput svojih kasnijih sljedbenika. Svoju mesijansku tvrdnju pokušava argumentirati isključivo prednostima pravoslavlja.

"Zašto su Rusi, u danom trenutku, predodređeni preuzeti odgovornost za spasenje čovječanstva?" pita Kirejevski. I odgovara: „Svi europski narodi ispunili su svoju misiju. Europa predstavlja kulturnu cjelinu, i tijekom tog procesa europskog kulturnog ujedinjenja, neovisnost određenih etničkih skupina se učvrstila. Upravo iz tog razloga, da bi Europa opstala, potrebno joj je novo središte - srce - novog svijeta, kao što su to redom bile Italija, Španjolska, Njemačka, Engleska i Francuska.“ Kirejevskij, naravno, također vidi Sjedinjene Američke Države, svježu i mladu zemlju, ali previše udaljenu od Europe i s još uvijek vrlo jednostranim obrazovanjem. „Rusija je usvojila temelje svoje civilizacije od svih naroda, i zato je paneuropska, i zbog svog geografskog položaja, predodređena je utjecati na Europu.“

U vezi s ruskim pozivom u vjerskoj sferi, A. Homjakov (Komjakov) naglasio je ulogu vjerskog pravoslavlja, koje je, kako je izjavio, izraz autentičnog kršćanstva. Pravoslavlje, zajedno s duhom stare ruske narodne kulture, utjelovljuje najzdraviju bit Istoka, i samo privrženost ovom istinskom kršćanstvu, kakvo opstaje u ruskom narodu i odjekuje u Ruskoj crkvi, olakšat će spasenje i opću vjersku i duhovnu obnovu.

Ruska carska vlada usvojila je slavenofilsku ideologiju, videći u pravoslavlju, ruskoj narodnoj kulturi i autokraciji temelje svog postojanja. Europske ideje, navodno štetne za temelje carstva, stoga su bile nedostupne ruskom narodu, što je nužno dovelo do izolacije Rusije. Carska vlada usvojila je ovaj izolacionistički stav na izrazit način sredinom 19. stoljeća, kada se Zapad u Krimskom ratu borio na strani Turske i protiv Rusije. Ovaj zapadni stav ne samo da je razočarao Ruse, već ga je Europa smatrala izdajom ruskog naroda.

d) Ruski "zapadnjaci" i dilema

Protiv vlade i slavenofila stajali su zapadnjaci - skupina koja je u početku odbacivala mesijansku ideju, smatrajući ruski narod previše nezrelim za takvu misiju. Zapadnjaci su se zalagali za kulturno tumačenje Rusije unutar Europe i podržavali univerzalnu kulturnu zajednicu. Slavenofili su se u početku protivili svakoj političkoj akciji; njihov program bila je moralna i vjerska reforma, dok su zapadnjaci zahtijevali transformaciju vanjske politike i vjerovali da spas Rusije i Europe leži u takozvanoj "reformnoj revoluciji".

S vremenom su zapadnjaci postupno prešli s opozicije na radikalnu i revolucionarnu akciju. Prepoznali su jedinstvenu misiju Rusije, ali nisu vjerovali u raspad Zapadne Europe. Naprotiv, imaju nepokolebljivu vjeru u Europu i kritiziraju vlastitu zemlju. U tom se pogledu slažu s njemačkim filozofom Schellingom, koji je svakoj naciji dodijelio određenu misiju. Dakle, ruski Polevoj priznaje da njegova zemlja mora ispuniti posebnu misiju u povijesti, ali nacije ne izumiru; naprotiv, tek su počele ispunjavati svoje zadatke.

A. Hercen, samotnjak, živio je u inozemstvu i odatle prosuđivao rusku situaciju. Bio je uvjeren da se stari svijet - koji predstavlja vodeću ideju filozofije povijesti - ne može spasiti. Kršćanstvo, koje je obnovilo Rimsko Carstvo, propada iznutra. Reformacija i Francuska revolucija predstavljaju hitnu vanjsku pomoć, trenutnu pomoć. Hercen je suprotstavio staru Europu, koja je umirala, Rusiji, koja je novi svijet koji će donijeti spasenje. Revolucionarna Europa, zaključio je Hercen, prirodno će se i organski pripojiti Rusiji. Čovjek budućnosti je glazbenik - seljak - baš kao i radnik u Francuskoj. Carizam će nestati baš kao i ruska inteligencija, jer su ispunili svoj zadatak: posredovati između ruskog naroda i revolucionarne Europe.

Povijesna uloga koju Hercen, propovjednik ruskog mesijanizma, dodjeljuje Europi mora obuhvatiti sve Slavene. Slavenska federacija neće zamijeniti njihovu socijalnu republiku, već će joj utrti put.

Ruski filozof Čaadajev, a da nije bio pristaša ni slavenofila ni zapadnjaka, žestoko se protivio misiji ruskog naroda. Istina je da je u početku bio prilično uvjeren da su Rusi pozvani sazrijeti ideje izvedene iz starog društvenog poretka i odgovoriti na krajnje probleme s kojima se čovječanstvo suočava. Kasnije je promijenio mišljenje. Za Čaadajeva, narodi su i moralna bića i povijesni entiteti. Dok pojedincima trebaju godine da se obrazuju, narodima su potrebna stoljeća. Mi Rusi, zaključio je Čaadajev, u tom smo pogledu donekle iznimka.

Pripadamo skupini naroda koji nisu uključeni u inventar čovječanstva; štoviše: postojimo da bismo svijetu prenijeli važnu lekciju. Lekcija koju smo pozvani dati neće biti uzaludna, ali nemoguće je predvidjeti ili prorokovati koliko će bijede i nesreće zadesiti svijet prije nego što se ruska misija ispuni, s obzirom na to da je Rusija - koja nema prošlost i kulturu - primjer i upozorenje drugim narodima, pokazujući kamo vode ugnjetavanje i kulturna izolacija. Čaadajev je prorekao jedinstven povijesni put za Rusiju, za koji je upravo odgovorno rusko pravoslavlje, jer je spriječilo povezivanje Rusije s kulturnom Europom. S jednakom kritikom napadao je ruski državni koncept koji odvraća razvoj Rusije. Čaadajev je naglasio da Rusija ni na koji način ne može spasiti Europu; naprotiv, spas ruskog naroda leži u njihovoj povezanosti sa Zapadom.

Carska vlada proglasila je Čaadajeva izopćenikom zbog ovog položaja i naredila mu da ostatak života provede na svom imanju u unutrašnjosti Rusije.

e) Panslavizam i panrusizam

Dio ruske inteligencije prihvatio je mesijansku ideju, a njezin najistaknutiji predstavnik bio je I. J. Danilevski. U svojoj knjizi Rusija i Zapadna Europa (1871.), Danilevski je proglasio da je već započela era slavenske kulture, koja će zamijeniti latinsku i germansku kulturu, koje je smatrao u opadanju. U povijesnom procesu razlikovao je deset povijesno-kulturnih i rasnih tipova.

Novi slavenski kulturni tip zamijenio bi latinsko-germanski tip - u stvarnosti, europski tip. Potpuna sinteza postigla bi se, nakon daljnje razrade, iz preostalih povijesno-kulturnih tipova, čiji su sastavni elementi samo djelomično razvijeni. Kulturni tipovi, do sada, bili su strukturirani jednostrano: religija (Izrael), kultura (Grčka) i državna organizacija (stari Rim).

Germanski i latinski narodi ispunili su svoje političke i kulturne misije, ali njihove kulture bile su nepotpune, te su stoga njihove države pokazivale opresivni karakter. Posljedica te pristranosti je anarhija u Europi; u religijskoj sferi, taj se anarhizam manifestira u protestantizmu, u filozofiji u materijalizmu, a u društveno-političkoj sferi u borbi između političke demokracije i ekonomskog feudalizma. Tek bi Rusi organski ujedinili ova četiri elementa: religiju, kulturu, politiku i društveno-političke organizacije. Originalnost uspješnog rješenja društveno-ekonomskog problema u Rusiji ogledala bi se u organizaciji novog poretka.

Danilevski je, paralelno s tim, u svom djelu predstavio panslavensku koncepciju koja je zamišljala sve slavenske narode u federaciji država pod vodstvom Rusije. Čudno je da se granice ovog slavenskog carstva gotovo općenito podudaraju s granicama sadašnjeg Sovjetskog Carstva. Zanimljivo je i da je Danilevski u svoje zamišljeno carstvo uključio i neslavenske narode - mađarske, rumunjske i grčke.

Danilevski je svojom tezom o kulturnim tipovima postavio temelje ne samo panslavizmu već i ruskom duhovnom, kulturnom i političkom ekspanzionizmu. On je najkarakterističniji predstavnik panslavenskog mesijanizma u drugoj polovici 19. stoljeća, koji utjelovljuje ideju misije svetog ruskog pravoslavlja.

Danilevski je posebno naglašavao razliku i odvojenost Rusije od Europe, zahtijevajući njegovanje ruske narodne kulture i kategorički odbacujući europske reforme, posebno njihovu duhovnost i liberalne koncepcije. Taj cilj, tvrdio je, bit će postignut neizbježnom borbom protiv Zapada, koja, osim što je nužna, poslužit će i kao lijek.

F. M. Dostojevski dijelio je mesijanske ideje i ideologiju Kirjevskog, Danilevskog i drugih panslavista. Stoga se protagonisti njegovih romana više puta pozivaju na globalnu misiju Rusije i naglašavaju ideju da spas ruske kulture ne leži u "dekadentnom Zapadu", već u izvornom duhu ruskog naroda. Dostojevski posebno naglašava vjeru u rusko pravoslavlje i njegovu ekumensku misiju.

Za njega je ruski narod jedini nositelji Boga na Zemlji i stoga je, naravno, pozvan obnoviti ili spasiti svijet u budućnosti u ime "novog Boga". Ruskom narodu, naglašava Dostojevski, dani su ključevi života i novog Logosa. Misija Rusa, jedinih čuvara istinske vjere u Boga, je Europa i cijelo čovječanstvo. Ruski narod je predstavnik, vodič i spasitelj siromašnog čovječanstva i, naravno, njegov gospodar, budući da Europa ne smije zaboraviti da Rusija zauzima jednu šestinu svjetske karte.

U svojoj mesijanskoj viziji, Dostojevski je jasno definirao panrusizam i ekskluzivnost svetog ruskog pravoslavlja.

K. Leontjev u svojim djelima također govori o mesijanskoj ulozi Rusije. U početku je vjerovao da će Rusija preuzeti vodstvo i donijeti novu kulturu svijetu.

Za Leontjeva - kao i za slavenofile Homjakova i Kirjevskog - istočno kršćanstvo predstavlja temelj nove kulture. Bezuvjetna i nepokolebljiva vjernost tradicijama i idealima iskonske ruske kulture sačuvat će ruski narod od procesa raspadanja i izravnavanja u kojem se nalaze europski narodi. Cilj ruske politike mora biti vjersko i kulturno odvajanje od Zapada. Leontjev, slično kao i Danilevski, zalagao se za ujedinjenje svih Slavena, kojemu bi trebalo dodati Grke, Rumunje, pa čak i Turke i Perzijance. Svi ti narodi formirali bi svojevrsnu istočnu konfederaciju, naravno pod ruskom hegemonijom.

Svojim planom, Leontjev je nadmašio sve ostale panruse, budući da je njegovo carstvo obuhvaćalo cijelu jugoistočnu Europu, uključujući Jadran, Istanbul i Bliski istok. Granice ovog ogromnog carstva dosezale su prema zapadu u Srednju Europu. Leontjevljeva vjera u Rusiju bila je kolebljiva, što dokazuje pitanje koje je postavio: Hoće li se Rusija pridružiti Europi ili će ustrajati u otuđenju? Hoće li razviti svoju jedinstvenu kulturu i spasiti Europu, što je još uvijek bilo moguće? Kamo bi vodio put Rusije, u propast ili u uzdizanje? Pod Solovjovljevim utjecajem, Leontjev je zaključio da Rusija nema posebnu kulturnu misiju koju treba ispuniti, već samo vjersku: postizanje crkvenog jedinstva.

Leontjev se bojao da će se Rusija, odnosno ruske tendencije, stopiti sa suvremenim europskim duhom, što će dovesti do kobnog recipročnog utjecaja. Rusija potpuno izjednačena i u duhovnom i u materijalnom smislu, vjerovao je Leontjev, vodila bi subverzivni, univerzalni međunarodni pokret koji bi neizbježno težio zbuniti sve i, u konačnici, uništiti čovječanstvo, čime bi se okončao svjetski povijesni proces. To će, izjavio je Leontijev, biti svojevrsna misija: povijesna misija od izvanredne važnosti.

f) Spas Rusije leži u njezinoj vjerskoj i kulturnoj povezanosti s Europom

V. S. Solovjov, najistaknutiji ruski teološki mislilac i moralni filozof, protivio se pravoslavlju, ruskom mesijanizmu i panrusizmu. Spas Rusije, Slavena i ostatka svijeta vidio je isključivo u pomirenju Ruske pravoslavne crkve s Rimom. Žestoko se borio protiv slavenofila i njihovog mesijanizma, naglašavajući da su, iako su Rusiji dodijelili veliku misiju, previdjeli činjenicu da ruski narod nije dovoljno moralno opremljen da je ispuni. Solovjov postavlja pitanje: kako spasenje može doći od ruskog seljaka kojem nedostaje prošlost i duhovna kultura?

N. Berdjajev, posljednji veliki ruski mislilac novijeg doba, bio je uvjeren da je Rusija sposobna ispuniti svoju vjersku misiju samo u duhovnom zajedništvu sa Zapadom i njegovim kršćanstvom. Berdjajev sa žaljenjem primjećuje da je sudbina Rusije jedinstvena i razlikuje se od sudbine drugih naroda. „Proturječnosti ruskog karaktera su neshvatljive zapadnjaku. Nismo iskusili humanizam kao Zapadni Europljani“, naglašava Berdjajev. „Ali krize humanizma doživljavamo intenzivnije od Zapada. U našoj prošlosti ne pokazujemo toliko aktivnosti kao Zapadnjaci, ali je religijski problem u našoj zemlji mnogo suptilniji.“

Cijela ruska književnost 19. stoljeća prožeta je čežnjom za religijskom preobrazbom života. To dokazuju sudbine Gogolja, Dostojevskog, Tolstoja i drugih. Religijska misao dominirala je životima slavenofila, kao i Čadajeva, Solovjeva, Leontjeva i Fjodorova. Ova se tema pojavljuje u gotovo svim novijim religijsko-filozofskim strujama. Sve ruske mislioce obuzimalo je nezadovoljstvo vrijednošću kulture; svi su žudjeli za preobrazbom Crkve i postizanjem višeg ja.

Duh ruskog naroda nije prihvaćao sekulariziranu kulturu i uvijek se vraćao problemu religijskog stvaranja. Ruska ideja je ideja teonomske kulture; U svom pozitivnom aspektu, ruski duh usmjeren je prema Apokalipsi - kraju svijeta. Negativni aspekt ove teonomije nosi opasnost od nihilističke tendencije: odbacivanja svih vrijednosti, svakog smisla u životu.

Upravo zbog toga, antikršćansko iskušenje kod Rusa da stvore sliku i priliku božanskog carstva, odnosno ateističkog carstva u ovom svijetu, dobiva maksimalnu snagu i ekstremnu napetost. Posljedično, ruski narod je, u vrlo visokoj mjeri, apokaliptični narod. Religijska antropologija može biti samo eshatološka ili apokaliptična.

Problem čovječanstva može pronaći svoje autentično religijsko rješenje samo u obraćenju parusijanskom Spasitelju. Novo stvaralačko razdoblje kršćanstva započet će u Rusiji u duhovnom području pravoslavlja, koje još nije u potpunosti ostvareno ili izraženo, i koje još nije dostiglo savršenstvo. Berdjajev zaključuje da će samo religijsko-duhovna zajednica sa Zapadom i zapadnim kršćanstvom omogućiti Rusiji da ispuni svoju religijsku misiju.

Filozof Karsavin, Berdjajevljev suvremenik, govori o Rusu kao o jedinstveno sposobnom biću, brzom upijanju novih ideja i sposobnom prilagođavanju i preoblikovanju unutar drugih kultura. Ta izvanredna sposobnost asimilacije kulturnih vrijednosti psihološki je i povijesno povezana sa spremnošću da se žrtvuje za dobrobit čovječanstva i Europe. Duboko ukorijenjena u ruskom karakteru, naglašava ovaj filozof, jest sklonost samoodricanju i samožrtvovanju. Za zapadnu psihologiju, s izraženim instinktom za samoodržanjem, "nesebičnost" ruske politike, na primjer, je neshvatljiva. Oružana intervencija cara Nikole II. ili spremnost ruskih boljševika da svoju zemlju pretvore "u eksperimentalno područje za dobrobit čovječanstva" bila je nezamisliva Zapadu, obrazlaže Karsavin.

[Tekst naglo prelazi na naizgled nepovezanu temu:]

4. Boljševizam i mesijansko očekivanje azijskih naroda

Tijekom 19. stoljeća ruska inteligencija istovremeno se prebacivala između nekoliko kvazireligija: prvo su prihvatili materijalizam i darvinizam, a na kraju socijalizam. Iz svake teorije, Rusi - entuzijastični, proročki i fanatični - razvili su novu dogmu, čineći je svojim apsolutnim idealom i podređujući joj sve aspekte života.

Religijski i crkveni elementi također su prisutni u komunizmu, a oni snažno privlače azijske i afričke narode. Sovjeti su, između ostalog, vješto iskoristili očekivanje Spasitelja svojstveno mentalnom okviru islamskih, budističkih i lamaističkih masa. Društveni čimbenici islama i budizma pružili su sovjetskim stručnjacima vrlo povoljnu polaznu točku za primjenu mesijanskih ideja, što ih je navelo na zaključak da je osnivač islama zaštitnik bespomoćnih i potlačenih te da će se jednog dana pojaviti kao osloboditelj.

Ovdje vrijedi napomenuti da se ruska duhovna tradicija, poput tradicije azijskih zemalja, razlikuje od modernog Zapada, karakteriziranog ideološkim okvirom prisutnim u svim njegovim različitim fazama. Kao i u Rusiji, tako i u povijesti islamskih i hinduističkih državnih formacija, zamagljivanje njihove proto-metafizičke ili kozmičke slike i rezultirajući prezir povezani su s mesijanskim očekivanjima, a njihovo ispunjenje potiče nadu u novi idealni sklad između te proto-slike i državne formacije, vođen društveno-revolucionarnim tendencijama.

Ovo očekivanje dolaska velikih ličnosti, čija će pojava donijeti blagoslov na zemlju, karakteristično je za narodne mase na Istoku. Boljševizam ostvaruje svoju moć privlačnosti u Aziji i djelujući na nacionalistički način, nastavljajući mesijanske tradicije Istoka u vezi sa svjetskim carstvom. Doista, utjecaj komunizma je najjači tamo gdje je namjerno povezan s usmenim tradicijama Azije i Afrike.

Zanimljivo je prisjetiti se da je odmah nakon Boljševičke revolucije upućen apel narodima Azije, u kojem su izneseni teorijski temelji za moguću suradnju između Sovjetskog Saveza i nacionalnih pokreta Istoka. Tako su se Sovjeti 1920-ih obratili Kemalu Atatürku, Rizi Šahu, Sun Yat-senu, Chiang Kai-sheku, a u novije vrijeme i arapskim i indijskim političarima. Ovaj vješto formuliran poziv odjeknuo je na Istoku u to vrijeme, snažno utjecavši na ideologiju spasenja. U tom smislu, važno je spomenuti Kemal-pašinog prijatelja, T. Rustija, koji je 1920. objavio da islam sadrži osnovne ideje socijalizma, a ujedno je nazirao i određene komunističke komponente unutar islamske religije.

Budući da su državni i politički ciljevi svijeta identični misiji proletarijata i u konačnici pravu naroda na samoodređenje, te budući da je stanovništvo Istoka - a posebno muslimansko stanovništvo - proleterske prirode, komunistička propaganda nije se suočila sa značajnim poteškoćama.

a) Islam i komunizam

Popularno islamsko vjerovanje i dalje čeka Mahdija, nositelja univerzalne revolucije, odobrene i vođene od Boga, koja će okončati trenutni svjetski poredak. Ova revolucija će postojeći ateistički i nepravedni poredak utopiti u moru krvi, a zatim osvojiti cijeli svijet za islam, koji će u konačnici donijeti pravdu svima.

Ovo gledište, prema islamskom misliocu Iqbalu, također pronalazi točke konvergencije između islamizma i komunizma. Za njega je Kuran vjesnik smrti kapitalizma i zaštitnik bespomoćnih seljačkih masa u Aziji. Sovjetski Savez, stoga - naglašava Iqbal - nesvjesno ispunjava Božje djelo. Sovjeti su zaplijenili stranicu Kurana i trenutno ga provode.

Moderni tumači Indije, Pakistana i Indonezije često suprotstavljaju kapitalizam islamu i socijalizmu. Kapitalizam i islamizam se smatraju dvama suprotstavljenim polovima. Komunizam je, štoviše - po mišljenju nekih islamskih mislilaca - stekao nacionalni karakter i time izgubio svoje izvorne značajke.

Samo islam u svjetskoj povijesti odražava pravu sliku ideološke države, jer ne poznaje ni rasu ni geografske granice. Islamski mislioci priznaju proturječnosti u metodama i interesima između Sovjetskog Saveza i Sjeverne Amerike, ali ne poriču da postoji određena principijelna divergencija u svjetonazoru između američkog (pragmatičnog) materijalizma i sovjetskog dijalektičkog materijalizma.

Takve ideje odigrale su odlučujuću ulogu u povijesnom razvoju islamskog modernizma na Javi, kao što su to učinile u Indiji i Pakistanu. Indonezijski nacionalistički savez 1920-ih prihvatio je marksizam, a tijekom nizozemske vladavine propagirao se slogan o pogubnom kapitalizmu - misleći, naravno, samo na nizozemski kapital - i bio je učinkovito povezan s islamizmom.

b) Lenjin i Muhamed

U određenim islamskim krugovima Lenjin se smatrao prorokom Muhamedom, a Moskva Mekkom, dok se u sovjetskoj revoluciji pokušavalo pronaći paralelu u božanskim izjavama. Zamišljanje Lenjina kao utjelovljenja Alija - očekivanje Mesije - zapravo odgovara slici koju su imale ogromne narodne klase u Perziji. Spomenuti pjesnik Iqbal, ujedno i glavni propovjednik i reformator pakistanske nacionalne ideologije, vrlo povoljno govori o Lenjinu. U svojoj trilogiji "Lenjin, anđeoska pjesma i Božja zapovijed", Lenjin, ateist u životu, nalazi se u Božjoj prisutnosti i osuđuje nepravdu koja prevladava u Božjem svijetu.

Navodno se među muslimanskim stanovništvom Sovjetskog Saveza pojavio epski spjev o Lenjinu. Sovjetski izvor iz 1920. sugerira da ovaj spjev govori o Lenjinu - ugodnom Bogu - kao Božjem odabraniku, kojemu je sam Allah povjerio uspostavljanje novog poretka na zemlji. Legenda koja okružuje Lenjina, raširena u Srednjoj Aziji, kaže da je Allah tražio svog slugu kako bi sreća vladala na zemlji. Ova legenda govori o mudracu koji je savjetovao Allahu da se približi Lenjinu, obdarivši ga magičnom moći.

Komunistička revolucija predstavljena je kao vjerski rat unutar ovog navodnog popularnog islamskog praznovjerja. Vjerojatno je da se radi o vjeloj taktici komunističke propagande, s isključivo političkim ciljem, s obzirom na to da je komunistička propaganda vješto iskorištavala ovu legendu u islamskim zemljama, posebno zato što su se pokušavali Lenjina ruskim seljacima predstaviti kao da je svetac.

c) Lamaizam, budizam i komunistička propaganda

Sovjeti su čak povezivali lik Bude s Lenjinom. Tako se 1920-ih, unutar modernističkog lamaizma sovjetskih Burjata, proširilo da je Buda bio Lenjinov preteča.

Sa sigurnošću se može priznati da su mesijanske ideje, sadržane u komunističkoj ideologiji, prodrle u lamaizam, imajući veliki utjecaj na ishod Kineske revolucije.

Postoje i budistička tumačenja koja su vrlo povoljna za komunizam. Komunistička ideologija, koja pronalazi plodno tlo u Aziji, tumači se kao početak novog povijesnog doba. Tako, na primjer, budističko monaško bratstvo Sanga pokazuje snažne komunističke tendencije. Trenutna kriza tumači se kao preludij u razdoblje Cakkavati, nakon čega slijedi dolazak Mitreye.

Ljevičarski intelektualni krugovi u Burmi vjeruju da je budizam znanstvena religija svijeta, ali da su njegovi principi komunistički. O toj temi, marksist U Ba Swe kaže: "Sada vjerujem da za svakoga tko se intenzivno bavio budizmom i ispravno shvatio njegovu doktrinu, nema zapreke da postane marksist." Burmanski novinar Poyazar vjeruje da je Karl Marx bio izravno ili neizravno pod utjecajem Bude. Sljedbenici Bude tvrde da je on otišao dalje od Marxa, jer je težio ne samo izjednačavanju društvenih klasa već i transcendenciji postojanja općenito.

Zanimljivo je da su i islam i lamaizam ostali netaknuti tijekom vjerskih progona koji su započeli u Rusiji 1920-ih, budući da su te religije predstavljale vrlo važne veze s azijskim dijelovima Rusije. Komunistički slogan u to vrijeme već je proglašavao: Sovjetski Savez donosi svjetlo i slobodu u tamnu noć potlačenih naroda.

d) Moskva na rubu ostvarenja svojih ambicija?

Teoretičari ruske globalne misije uživali su znatne simpatije i popularnost među određenom građanskom klasom u carskoj Rusiji, čija je vlada bila uvjerena u političku ulogu carstva. Vođeno željom za postizanjem panruskog cilja - u stvarnosti, za ispunjenjem svoje političke misije u Europi - Rusko Carstvo ušlo je u Prvi svjetski rat, što je jasno vidljivo iz izjava Izvoljskog, tadašnjeg ruskog ministra vanjskih poslova. On je zamišljao - kako je hrvatski kipar Ivan Meštrović obavijestio autora ovog djela - stvaranje ogromnog slavenskog carstva, misleći, naravno, na Rusiju, u koju bi se uvukli i ujedinili svi slavenski narodi.

Rusi nisu postigli političko i teritorijalno širenje nakon Prvog svjetskog rata, jer je zemlja bila u vrtlogu boljševičkih porođajnih muka. Postizanje panruskih ciljeva dogodilo se nakon Drugog svjetskog rata, no Moskva nije imala sreće steći dominaciju u Istanbulu i Trstu.

Uz političke i vjerske aspekte ruske misije, ideja društvenih reformi u Europi i diljem svijeta pojavila se, posebno nakon rata, kroz marksističku društveno-političku doktrinu koju su usvojili ruski vođe kako bi ispunili svoju globalnu misiju. Uvjerenje Rusa da su predodređeni donijeti čovječanstvu novi društveni poredak kroz marksističku doktrinu izazvalo je protivljenje diljem slobodnog svijeta. A narodi koji danas žive pod komunističkim jarmom (Poljaci, Mađari, Bugari itd.) odbacuju komunizam i teže političkoj, ekonomskoj i vjersko-kulturnoj slobodi.

Sukobljuju se dva neprijateljska bloka: komunistički Istok, koji danas predstavljaju Moskva i Peking, i demokratski Zapad, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama. Zapad suprotstavlja komunizmu, njegovoj tiraniji i diktaturi ideju slobode i demokracije te poštivanja ljudskih prava u svim zemljama svijeta.

Uzdani Pegaz: Kontrasti i nade u književnostima Jugoslavije

Gojko Borić, Köln, Zapadna Njemačka

Sudbina književnosti malih naroda ostat će malo poznata. Književni stvaratelji iz takvih naroda često se kasno pojavljuju na tržištu književne "produkcije". Štoviše, među slavenskim književnostima malo se interesa posvećuje književnosti južnoslavenskih naroda. Samo slučajan i spektakularan događaj poput dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću privukao je pozornost izdavača i čitatelja u određenim zemljama koje do sada nisu bile zainteresirane za modernu književnost naroda Jugoslavije, bogatu tematskom raznolikošću i složenu u pristupu umjetničkim i ljudskim problemima u kompliciranim i kontrastnim uvjetima.

Stoga je važno istaknuti nekoliko temeljnih istina o političkom, kulturnom i nacionalnom mozaiku koji se iz raznih razloga i na površan način obično naziva "slavenskim jugoistokom".

Bez ulaska u nacionalističke kontroverze koje i dalje tinjaju pod naizgled mirnim plaštom Titove diktature, ne mogu se zanemariti značajne razlike među narodima koji čine multinacionalni konglomerat Jugoslavije. Unutar tog kompleksa razlika, činjenica da granica između dvije različite europske kulture - zapadne i istočne (bizantsko-ruske) - razdvaja dvije glavne populacije Jugoslavije, Hrvate i Srbe, od najveće je važnosti. Tome treba dodati razlike u povijesnim procesima, tradicijama, stupnju i vrsti njihovih civilizacija, kao i prošlim sukobima, opravdanim ili ne, i tako dalje. Iz tih razloga, hrvatska i srpska književnost mogu se raspravljati odvojeno (unatoč jezičnoj sličnosti), činjenica koju stranci često ne uzimaju u obzir. Doista, službeni jugoslavenski predstavnici pokušavaju izbrisati i sakriti te razlike od vanjskog svijeta iz političkih razloga. Isti stav u posljednje vrijeme postaje sve očitiji u domaćoj kulturnoj politici, o čemu ćemo kasnije govoriti. Retrospektivni pogled sa i bez ljutnje

Na sastanku jugoslavenskih pisaca, Miroslav Krleža[110], vođa hrvatskih marksističkih pisaca, ukorio je svoje mlade, buntovne kolege ovim riječima:

„Uloga Komunističke partije u protekla tri desetljeća, s cijelim nizom predviđanja, pokazala se jedinom stvarnom. Predviđajući s apsolutnom jasnoćom da će neizbježno doći do sloma buržoaske nadgradnje, Komunistička partija stvorila je preduvjete da, u izuzetno teškim okolnostima, bude u stanju voditi borbu koja je u konačnici dovela do svršene činjenice u kojoj smo svi ovdje, na ovoj plenarnoj sjednici, sjedimo i raspravljamo. Bez te politike Komunističke partije i bez te političke konzumacije danas, ne bismo bili ovdje, niti bi se ova plenarna sjednica održala.“

U ovom prijetećem upozorenju ima mnogo surove istine. Dolazak komunista na vlast značio je, u mnogim slučajevima, potpuni prekid s prošlošću, iako njihova dominacija nije bila isključivo posljedica vojne pobjede, već je bila pripremljena između dva rata.

Međutim, nije bilo moguće odjednom eliminirati "zastarjele kriterije" većine hrvatskih intelektualaca bez pribjegavanja brutalnoj represiji. Staljinističko razdoblje od 1945. do 1948. obiluje primjerima najvulgarnijeg istrebljenja, kako kulturnih institucija, tako i nekomunističkih pojedinaca.

Uz poplavu "pobjedničkih" komunističkih gerilaca, iz šuma su se vratili i oni rijetki "kulturni radnici" i "popularni umjetnici" koji su se pridružili Titovim snagama. Po povratku su zauzeli vodeće pozicije u kulturnom životu. Prestižna hrvatska književna publikacija Hrvatska Revija (br. 4, 1955., Buenos Aires) u svom jubilarnom izdanju detaljno opisuje nekoliko desetaka književnika, umjetnika i znanosti iz Hrvatske koji su svojim životima platili za svoj antikomunizam. Neki suosjećajni intelektualci čekali su u krilima, ali većina je drhtala pred zabranom rada, progonom i nasilnom smrću.

Spomenut ćemo najistaknutije: profesor Kerubin Segvić, pisac i povjesničar; dr. Albert Haller, književni kritičar; dr. Mile Budak, poznati romanopisac; Dr. Ivo Guberina, povjesničar; dr. Julio Makanec, profesor filozofije; Gabriel Cvitan, mladi pjesnik; Andrija Radoslav Bauerov-Glavaš, mladi književni kritičar; Marijan Matijašević, pjesnik; monsinjor dr. Janko Simrak, povjesničar i teolog; Branko Klarić, pjesnik; Vinko Kos, pjesnik; Zlatko Milković, romanopisac; Milivoj Magdić, publicist; Daniel Uvanović, novinar i znanstvenik; Tijas Mortigjija, publicist i sveučilišni profesor; Vilim Peroš, novinar; Vjekoslav Blaškov, sindikalist; Ilija Jakovljević, književnik; i mnogi drugi, manje poznati, ali vrijedni i nezamjenjivi za kulturni život hrvatskog naroda.

Procjenjuje se da je u sumornoj Bleiburškoj tragediji, kada je Tito, uz britansku pomoć, zarobio gotovo 300 000 Hrvata - nenaoružanih vojnika i civila koji su bježali od komunista - stradalo između 5000 i 8000 intelektualaca. Za naciju od oko 6 milijuna stanovnika, ovo predstavlja tragediju ogromnih razmjera, nepopravljivu desetljećima.

U tim nepovoljnim godinama, oni koji su prije nosili mitraljeze uzdigli su se u prvi plan "kulturnog života"; oni koji se nisu mogli istaknuti u poštenoj konkurenciji zbog nedostatka talenta i kvalifikacija. Sada su postali diktatorski, u sferi gdje diktatura nema mjesta. Koliko je ta situacija bila abnormalna ilustrira činjenica da je čak i Krleža, najistaknutiji marksistički pisac na cijelom komunističkom Istoku, po mišljenju Eliasa Ehrenburga, u to vrijeme morao šutjeti.

Odlučujuća godina 1948.

Izbacivanjem Jugoslavije iz Informbiroa 1948. godine, situacija u kulturnoj sferi zemlje polako se mijenja. Prekid sa ždanovizmom[111] dao je energiju manje poznatim i politički nedefiniranim komunističkim piscima. Prije toga, istaknuti marksisti iz Beogradske grupe (Oto Bihalji-Merin, Oskar Davičo, Marko Ristić, Dušan Matić, Aleksandar Vučo, Milovan Đilas), koji su prethodno svoju oskudnu umjetničku inspiraciju crpili iz francuskih modernističkih pokreta, nakon što su odali privremeni počast "socijalističkom realizmu", otvoreno su se u svojim djelima i polemikama zalagali za individualniji kreativni pothvat. Tako je, na primjer, istaknuti srpski pisac Oskar Davičo[112] u svom romanu "Pesma" pokušao prikazati revolucionara kao čovjeka od krvi i mesa. U pjesmi "Čovekov Čovek", Davičo - potaknut Đilasovim člancima - nastojao je razotkriti tragediju čovjeka unutar totalitarnog sustava. Naravno, knjiga je zabranjena.

Situacija u Zagrebu bila je nešto drugačija. Hrvatski kulturni život uvelike je pogođen čistkom nemarksističkih pisaca i publicista, dok su njihovi marksistički protivnici - s izuzetkom Krleže - ostali zaglibljeni u osrednjosti.

Brojni predratni pisci ostali su politički neangažirani nakon rata. Najistaknutiji hrvatski pjesnik, Tin Ujević,[113] nekoć napadan kao "nacionalist" i "dekadentan", redovito je pisao zahvaljujući podršci mlađih pisaca. Stanislav Simić, izvrstan književni kritičar,[114] bio je godinama prisiljen šutjeti. Ivan Raos,[115] dramatičar originalnog stila, morao je objavljivati svoje drame u takozvanom socijalističkom društvu o vlastitom trošku, a o postavljanju na scenu nije bilo ni govora.

Glavna razlika između književne klime u Zagrebu i Beogradu su nesrazmjerne mogućnosti za prosvjed, ili, konkretnije rečeno: nesrazmjer između polusloboda u zapadnoj i istočnoj Jugoslaviji. Mogli bismo pisati knjige o toj diskriminaciji, koja je štetna za Hrvatsku, zapadnjačku i katoličku zemlju, pa ćemo se ograničiti na navođenje nekoliko činjenica kao ilustraciju krhkosti gotovo slobodnog sustava, čiji se nedostaci u potpunosti odražavaju u njegovoj nemogućnosti rješavanja heterogenih problema prošlosti.

Kritike prošlosti u uvjetima nove "slobode"

Nakon besmislenog veličanja neljudske borbe komunističkih gerilaca, koju su čak i sami pisci smatrali zvjerskom i ponižavajućom za "čovjeka u čovjeku", objektivnije procjene komunističkog gerilskog pokreta pojavile su se nakon previranja 1948. godine.

Branko Ćopić[116], bosanski Srbin, objavio je 1958. roman Gluvi barut ("Tihi barut"), koji je također privukao pozornost u zapadnoj Europi. Ovaj roman impresionira poput užasne noćne more. Po prvi put se dogodilo nešto što je prije bilo nezamislivo: skinut je pseudoherojski veo zločinačke komunističke gerile, koja se borila isključivo za preuzimanje vlasti.

Mnogi su se pitali kako je moguće objaviti takav roman u zemlji u kojoj je svako novo izdanje podložno strogoj cenzuri. Navedeni razlozi bili su: 1) Formalno, knjiga predstavlja pozitivnu sliku komunista. Oni se ne gnušaju zlostavljanja i zločina počinjenih "u interesu revolucije". 2) Kraj romana osuđuje pogreške "krvoločnog komesara", protiv kojeg se diže "pravi komunist". 3) Čopić predstavlja te zločine kao izolirane incidente, dok "stranka" ostaje netaknuta.

Unatoč tim neuvjerljivim rezervama, Čopić je vrijedan dokument, kojem nedostaje velika umjetnička vrijednost, ali ne i moralna, te se može shvatiti kao znak krize "nove klase", uljuljkane požudom i užitkom.

Usput, ovo suočavanje s vlastitom prošlošću prvi put se, okvirno, pojavilo u djelima mladih hrvatskih pisaca, potaknuto romanom Novaka Simika Druga obala. Odlika ovog romana je njegov humaniji pristup bivšim nacionalističkim protivnicima koji su se borili uz Nijemce protiv komunista u posljednjem svjetskom ratu. Odjednom se otkrilo da su i oni ljudska bića.

Mladi hrvatski pisac Slobodan Novak,[117] koji se istaknuo svojom dugom pripovijetkom Izgubljeni zavičaj (Izgubljena domovina), ističe se i umjetnički i po svojoj mučnoj moralnoj potrazi za krivcem i teretom krivnje. Vjeruje da zločini komunističkih gerilaca nisu bili dobri, već da se nikada nisu smjeli dogoditi. To je korak naprijed od stava Branka Ćopića. Njegova pripovijetka "Izgubljeni zavičaj" simbolizira apsurdnost rata i težnju za pobjedom bez obzira na ljudske žrtve. Zločini se ne mogu opravdati, tvrdi Slobodan Novak, čak ni pobjedom "revolucije", jer što ta pobjeda znači suočen sa smrću pravednika? Sav Novakov književni rad prožet je pesimizmom pod teretom takvih moralnih zaključaka, koji su se do sada smatrali atributom "buržoaskih" pisaca.

Na prvi pogled, razlika između književnih djela Beograda i Zagreba unutar ovog, rekao bih, moralističkog trenda je uočljiva. Beogradski pisci mogu biti puno slobodniji i otvoreniji, dok oni iz Zagreba djeluju s većim umjetničkim pretenzijama, ali uvijek moraju postupati s oprezom i pažnjom.

Kao primjer, razmotrimo roman crnogorskog pisca Mladena Oljače, *Molitva za moju braću*. Oljača je prvi hrabro izjavio: "Ne volim pisca koji ne govori hrabro do ludila. Socijalistički pisac ne bi trebao uvijek razmišljati kao Politbiro." Tema Oljačina romana vrti se oko sudbine mladića, prevarenog komunističkom propagandom, koja ga dovodi do potpune podložnosti Komunističkoj partiji. On i njegovi drugovi, prije nego što su iskusili kobne posljedice svojih djela, sanjali su o uspostavljanju "zemaljskog raja" nakon rata. Unakaženi ratnim zločinima, neki nikada nisu pronašli mir. Od ove generacije se, navodno u interesu "vrhovnih ideala", tražilo da čini zvjerstva i barbarstvo. Prihvatili su ih, iako su se u sebi bunili. Kraj rata tim ljudima nije donio mir. Dio njihove savjesti, neokaljan ratnim strahotama, bunio se danju i noću, uzrokujući nemir, remeteći san i ogorčujući čak i najsretnije trenutke zaborava. Po prvi put u srpskoj književnosti opisuje se tragedija bivših gerilaca koji niti znaju niti mogu pronaći svoje mjesto u takozvanom novom socijalističkom društvu, a odbačeni od njega umiru pod teretom kajanja.

U ovom obračunu s prošlošću ima čak i mazohističkih crta. Milivoje Perović, manje poznati pisac, opisao je, poput stručnjaka za psihopatologiju, duhovne grčeve bivšeg gerilca koji se boji prošlosti i ne može pronaći utjehu u sadašnjosti. Iako njegov roman Planina Vlaina nije dosegao umjerenu umjetničku vrijednost Čopića, nitko nije bolje od Perovića uhvatio tu neobičnu odsutnost iz stvarnog života, toliko karakterističnu za shizofreničare. Na kraju, Perović ne nudi "recept za spas"; njegov pesimizam je dublji od pesimizma Slobodana Novaka.

Nacionalni problemi i književnost

Bilo bi previše komplicirano i odvuklo bi nas od teme kada bismo opširno raspravljali o nacionalnim kontrastima unutar "druge" Jugoslavije, problemu koji neizbježno utječe na književnost. Politički problemi, kao dio života, zanimaju i nemarksističke pisce u Jugoslaviji. Oni postaju posebno istaknuti kada su na stolu poslovični sukobi između Srba i Hrvata, sukobi koje čak ni komunisti nisu uspjeli neutralizirati. Pogledajmo kako se te brige odražavaju u književnosti.

Dok se o stranim piscima, politički "reakcionarnim", ali s umjetničkim vrijednostima, raspravlja s dvostrukim standardima (politički stavovi F. M. Dostojevskog, Knuta Hamsuna, Ezre Pounda), hrvatski "desničarski" pisci se jednostavno ignoriraju ili podcjenjuju. A tamo gdje bi ih trebalo priznati, odsutni su kao da nikada nisu ni postojali. Usporedba sa sličnim praksama nacionalsocijalizma ovdje je neizbježna; objavili su pjesme Heinricha Heinea bez da su ga naveli zbog njegovog židovskog podrijetla.

"Književna republika" Beograd uživa daleko veću slobodu u tom pogledu. Srbi su odavno rehabilitirali svoje "reakcionarne" pisce, i umjetnički i ljudski. Kada je riječ o prognanim piscima koji su svojim djelovanjem protiv vladajućeg režima završili na "crnoj listi" - poput dva značajna srpska pisca, Miloša Crnjanskog i Raštka Petrovića - uvijek se pronalazio način da se uključe u srpsku književnost.

Zavjesa potpune tišine pala je nad najboljeg hrvatskog romanopisca, Mile Budaka, koji je, usput rečeno, igrao ulogu nacionalističkog političara. (Čak je i književni kritičar Hans E. Braun opisao Budaka "kao pisca istinskog talenta u svojoj zemlji" u austrijskom socijalističkom tjedniku Heute, 25. studenog 1961.) Sva književna djela političkih prognanika, među kojima se ističu profinjeni lirski pjesnik Viktor Vida[118] i romanopisac i pjesnik Anton Bonifačić[119], inspirirana francuskom kulturom, potpuno su ignorirana, iako su njihova djela na razini najboljih književnih dostignuća u zemlji.

Od posebne su važnosti povremeni primjeri nacionalnih sukoba između kulturnih predstavnika Hrvatske i Srbije, izraženi u književnim polemikama, pa čak i u službenim intervencijama. Spomenut ćemo nekoliko karakterističnih slučajeva: Sada ugašeni časopis mladih hrvatskih pisaca, Krugovi, objavio je 1957. godine istraživanje o kulturnim rubrikama jugoslavenskog tiska, što je poslužilo kao novi povod za ukazivanje na sve nedostatke kulturnog života.

U toj anketi mnogi su dali oduška svom nezadovoljstvu diletantizmom i rigidnim politikanstvom "kulturnih glasnogovornika". Josip Gostić, proslavljeni pjevač, odgovorio je na pitanje što misli o kulturnom životu u Jugoslaviji: "...previše politikanstva, previše stvari koje nisu povezane s kulturom." Iskusni hrvatski skladatelj Jakov Gotovac pozivao je na "...mnogo više slobode za sve." Drugi su se izrazili sličnim ili čak snažnijim riječima. Borba, glasilo Komunističke partije, bila je ogorčena. Ne toliko samim odgovorima, koliko određenim marginalnim bilješkama u spomenutom časopisu, koje su optuživale odgovorne za neslaganje u obilježavanju kulturnih obljetnica hrvatske prošlosti, dok su se obljetnice drugih južnoslavenskih naroda u samoj Hrvatskoj slavile s velikom pompom.

Članak Borbe o Krugovićevom ulasku u "šovinističke vode" natjerao je urednike potonjeg da objave samopriznanje pokajanja u broju 2-3 iz 1957. pod naslovom "Ispit savjesti". To nije bilo dovoljno vladajućim krugovima: časopis Krugovi morao je promijeniti uredništvo, ali je izgubio interes i relevantnost, a skupina pisaca okupljenih oko tog časopisa postupno se raspršila, te je nakon nekoliko godina časopis prestao izlaziti.

Mali slovenski narod, kulturno najbliži Zapadu, također se suočava s poteškoćama s centralizmom Beograda, do te mjere da su se slovenski komunisti na stranicama časopisa Naše Sodobnosti oglasili protiv "uravnilničkih" zahtjeva srbijanskog književnika Dobriše Ćosića.

Pomalo komičan, pomalo ozbiljan incident dogodio se prošle godine u Beogradu povodom otvaranja izložbe srbijanskog "modernističkog" slikara. Ne samo zbog tema svojih slika - pompoznog veličanja srpske povijesti - već i zbog svog programa, objavljenog u katalogu, u kojem je zahtijevao da svi južnoslavenski narodi, kao početnu fazu u borbi protiv "utjecaja zapadnoeuropske kulture", obvezno usvoje ćirilično pismo umjesto latiničnog pisma koje se koristi u Hrvatskoj i Sloveniji, ovaj je slikar signalizirao nove simptome probuđene nacionalne netolerancije u ovom etničkom loncu za taljenje kakav je Jugoslavija. Iako su mnogi, u svojoj naivnosti, mislili da takvi sukobi već pripadaju prošlosti, ideju koju je Titova propaganda s određenim uspjehom širila na Zapadu, prikazujući ih kao da su internalizirali te probleme.

Međutim, te manifestacije ne treba pretjerivati. Svakako ih se ne može otkriti u svoj njihovoj žestini, budući da "komunistički čuvari savjesti" budno paze kako bi spriječili pojavu bilo kakvih pukotina nezadovoljstva u strukturi bez čvrstih temelja.

Neprijateljstvo knjiga

Knjige su u Jugoslaviji danas luksuzna roba. Karikaturisti novina Komunističke partije, Borbe, prikazali su ljubitelja knjiga (vlasnika knjižnice od samo dvadeset svezaka!) kao potencijalnog pronevjeritelja "nacionalnih sredstava". Trenutno si knjige u Jugoslaviji mogu priuštiti samo bogati - to jest, pripadnici vladajuće klase. Šezdeset izdavačkih kuća, i velikih i malih, objavljuje knjige i časopise u Jugoslaviji na nepovezan i kaotičan način, bez ikakvog plana ili programa, i s "kapitalističkim kriterijima". Zanimljivo je da su same državne vlasti morale intervenirati putem Skupštine (parlamenta) kako bi koordinirale izdavačku djelatnost.

Kako bi poboljšale svoju financijsku situaciju, mnoge izdavačke kuće počele su objavljivati senzacionalističku i tabloidnu literaturu. Čak ih ni to ne spašava. Procjenjuje se da se u raznim skladištima diljem Jugoslavije čuvaju knjige vrijedne preko osam milijardi dinara, što je ekvivalentno oko deset milijuna dolara.

To ozbiljno šteti časopisima i periodičnim publikacijama. Bilo je godina kada je u Zagrebu - gdje su prije rata čak i srednjoškolci imali vlastite časopise - izlazio samo jedan književni časopis. Kasnije se taj broj povećao, ali to je bio kvantitativni, a ne kvalitativni napredak.

„Časopisi su pokretačka snaga književnosti“, rekao je Stanislav Šimić, istaknuti hrvatski književni kritičar. Tu ulogu nisu ispunili hrvatski poslijeratni časopisi. Književni publicist Ivo Hergešić izrazio je nemoć i nepopularnost zagrebačkih časopisa sljedećim riječima: "To je bolan problem. U to doba (misleći na razdoblje dvaju svjetskih rata) postojali su književni časopisi, i moglo bi se reći da su bili i previše brojni i premalobrojni. Danas ih ima relativno mnogo, ali mislim da ne ispunjavaju svoju svrhu. Zašto? Zato što izlaze neredovito, zato što ne prate sustavno naše kulturne i političke aktivnosti, zato što im nedostaje definiran identitet, odnosno čvrst i dosljedan stav. Konačno, naši časopisi previše ovise o redovitom financiranju i nisu baš orijentirani na čitateljsku publiku, koja bi im trebala biti glavni oslonac" (Narodni list, 3. srpnja 1958.).

Neko vrijeme časopisi mladih pisaca Krugovi i Međutim bili su iznimke. Krugovi su doista bili dašak zapadnog utjecaja usred stagnacije i konformizma kulturnog života Jugoslavije. Ovaj časopis osnovalo je nekoliko skupina mladih hrvatskih pisaca, i marksističkih i antimarksističkih, nakon povlačenja anemične "kulturne" mafije, zaštićene službenom ideologijom koja, iako nije mrtva, intelektualno je pokopana. Krugovi su neko vrijeme bili autentičan književni proizvod u okruženju koje nije moglo tolerirati takvu autentičnost. Kasnije, zbog slijetanja u "šovinističke vode", lišeni su glavnih urednika i, konačno, kako smo napomenuli, prestali su izlaziti. Časopis studentskih pisaca Međutim doživio je istu sudbinu.

Ali upravo na stranicama tih publikacija formirala se poslijeratna generacija hrvatskih pisaca, generacija koja u mnogim aspektima otkriva neuspjeh komunističkog prekida s prošlošću. Prve klice "nove književnosti", oslobođene komunističkog utjecaja, pojavile su se u djelima tih pisaca. U tome leži povijesna vrijednost ovih "književnih motora", prerano ugušenih.

"Nova književnost" i njezini prvi pokušaji

Da bismo cijenili hrvatsku poslijeratnu književnost, moramo prepoznati jaz između "starih" i "mladih" pisaca. Te razlike ne proizlaze samo iz uobičajenih generacijskih kontrasta ili vanjskih promjena, već prvenstveno iz nove ideje koju su imali mladi pisci: definitivni kraj prošlih pogrešaka. Siti političkih obveza prema vladajućim režimima te estetske sigurnosti i tradicionalnog obožavanja stranih utjecaja, ovi mladi pisci odlučili su se za neovisan put.

Njihova je odluka najučinkovitije potvrđena kada je uredništvo i upravljanje zagrebačkim časopisom Književnik (Pisac) prešlo u ruke ove neovisne skupine mladih pisaca. Ova se skupina proglasila zatvorenim entitetom, dijeleći određene kriterije u pogledu kulture i književnosti. Radi dokumentacije, u nastavku ćemo citirati neke važne odlomke iz njegove Deklaracije objavljene u broju 29, studenog 1961., Književnika.

„Vjerujemo da naša suvremena književnost treba održati kontinuitet s tradicijom i autentičnim vrijednostima prošlosti, a istovremeno se razvijati u skladu s trendovima i dostignućima suvremene svjetske književnosti. Kako bismo bili moderni na svoj način... Protivimo se onima koji nam na pisanje lijepe ideologije poput etiketa, onima koji iza pompeznih riječi, posuđenih misli, spomenika i relikvija skrivaju svoju nesposobnost, nedostatak ideja i kreativne mašte u književnosti...“

„Protivimo se tehnokratskoj civilizaciji, protiv štetnog i masovno proizvedenog širenja masovne kulture koja zahtijeva pojednostavljenu umjetnost, 'dostupnu svima', umjesto da traži putove postupnog angažmana sa suvremenom umjetnošću...“

„Protivimo se lažnom modernizmu koji se prevodi u umjetne i zbunjujuće konstrukcije, u apsurdne i zakašnjelo imitirane formalističke eksperimente, protiv iracionalnih i dehumaniziranih apstrakcija.“ „Istovremeno, protivimo se voštanim, shematskim sociorealističkim junacima, 'inženjerima ljudskih duša', protiv smo režirane književnosti općenito...“

„Zalažemo se za rigorozno razlikovanje između društvene i privatne osobe pisca i njegovog književnog djela. Želimo da se o književnosti raspravlja odvojeno, da se vrijednost pisca procjenjuje prema njegovom djelu, a ne prema njegovom položaju u društvu...“

„Odlučivanje o sudbini književnosti isključivo je odgovornost javnosti i ne želimo da se o njoj sudi u hodnicima i iza zatvorenih vrata...“

Antun Soljan, glavni urednik spomenutog časopisa, svjestan je poteškoća s kojima se pisac mora suočiti unutar sustava koji zahtijeva apsolutnu podređenost svojim ciljevima:

„Sva književnost kroz povijest se hvatala u koštac s nekom vrstom čekića i nakovnja, ali čekići i nakovnji našeg vremena kovani su od boljeg čelika, a njihovi kovači su moćniji (jer su bolje organizirani) nego ikad prije. Izmjenjuju se u rukovanju tim alatom, kuju i sami su znanstveno potkovani, ali kovači više ne kuju željezo bez razloga,“ nego 'u ime' nečega i nekoga."

Ne može li se iz ovih neizravnih i opreznih riječi zaključiti jadikovanje zbog ideološkog pritiska na umjetnost, koji je u Jugoslaviji prilično "neizravan", a opet uvijek prisutan?

Suradnik dotičnog časopisa, Duško Car, opravdava poseban interes koji mladi pisci pokazuju za takozvane antijunake našeg vremena. Nezadovoljni okruženjem u kojem moraju živjeti, ovi "buntovnici" distanciraju se od društva, nastojeći tako sačuvati svoju individualnost i istovremeno prosvjedujući protiv eksperimenata na ljudima koje komunisti provode posljednjih 16 godina u Jugoslaviji. Duško Car kaže:

„U određenom trenutku, zasićeni uzaludnom potragom za nepostojećim junacima, o kojima se toliko teoretiziralo tijekom razdoblja režirane književnosti, i uronjeni u atmosferu novih traganja, autori ove proze tražili su individualniji put kako bi pronašli junake i antijunake naše trenutne stvarnosti.

Ne hvale se svojom 'pravednošću', ne žele biti autsajderi unutar svoje književnosti, unutar društva koje opisuju... Misle idejama pobunjenika, izražavaju se svojim jezikom, žive živote umornih pobunjenika i zato njihova osuda, ili bolje rečeno, njihova procjena situacije, impresionira izravnije i uvjerljivije: ne pretpostavljaju da će ponuditi nepogrešivo tumačenje, moral ili pouku, već se njihovi spisi doživljavaju kao osobni poraz i tragedija.“

Ova identifikacija s protagonistima („antijunacima“) njihovih romana i kratkih priča savršeno ilustrira odnos ovih mladih pisaca s prevladavajućom ideologijom.

Nešto se mora reći i o urednicima ovog uistinu hrabrog časopisa. Antun Šoljan, glavni urednik, čak i prije pojave "Mladih pisaca", bio je jedan od najproduktivnijih i najoriginalnijih hrvatskih pisaca. Likovi u njegovim proznim djelima su izolirani pojedinci u okruženju koje ih ne razumije. Šoljan je čovjeka smjestio izvan "konkretnog vremena", čime je došao u izravnu suprotnost s marksističkim načelima o odlučujućem utjecaju vanjskih čimbenika na ljudski razvoj. Šoljan ima temeljito znanje anglosaksonske književnosti i, u suradnji s prijateljem Slamnigom, stvorio je izvrsne prijevode.

Vlado Gotovac, oštar polemičar, enfant terrible je hrvatske književnosti; pjesnik i kritičar, ističe se lucidnim formulacijama i književnim sudovima, ali ponekad ga zavode duhovite i narcisoidne teme. Slobodan Novak bio je prvi među mladim piscima koji se nametnuo svojom ekspresivnom zrelošću. On je jedan od onih koji nastoje opravdati zločine koje su počinili komunistički gerilci. Ivan Kušan, istaknuti pisac dječje književnosti, etablirao se romanom Razapet između. Uspijeva opisati atmosferu i psihološka stanja izoliranih intelektualaca. Ivan Slamnig, "dvojnik Šoljana", jedan je od najizrazitijih mladih hrvatskih pisaca. Ironičan, razočaran, zaokupljen trivijalnostima života, koje zajedno odražavaju "filozofiju života" većine poslijeratne generacije, on je uronjen u probleme "asfaltnog čovjeka".

Pjesnikinja Vesna Krmpotić pokušava izraziti profinjene vibracije svojih emocija i meditacija u uzvišenom stihu. Dva kritičara, Duško Car i Tomislav Ladan, još uvijek relativno nepoznati, briljirali su u svojim područjima: Ladan u umjetničkoj sferi, Car u političkoj.

Najtrajniji rezultat rada mladih pisaca je njihovo otkriće "drugog života", neovisnog o svim službenim tumačenjima i naporima transformacije. Ispod tankog sloja vanjskih okolnosti vibrira autentičan, topao, ljudski složen, "neslužbeni" život, sa svim obilježjima "društva u tranziciji" i pojedinačnih ljudi unutar njega koji se ne uklapaju u masovno proizvedene slike komunističkih propagandista. Ova pulsirajuća ideja o podjeli života pronalazi svoj odjek u svim djelima mladih pisaca.

U tom smislu, zanimljiva je scena političkih demonstracija u romanu Krste Špoljara Mirno Podneblje (120). Dok uznemirena rulja, predvođena komunističkim palikućama, napada knjižnicu i američki konzulat, dva glavna lika pokušavaju provaliti u konzulat s namjerom krađe. Uopće ih ne zanima politička šarada ostalih demonstranata. Potpuna nezainteresiranost Špoljarovih likova za vanjske službene događaje zemlje u kojoj žive postignuta je poznatim trikom ubacivanja naslova i slogana iz službene propagande koji su jednako zadivljujući kao snijeg iz prošlosti.

Roman Antuna Šoljana *Izdajice* (Izdajice) reprezentativno je djelo o "antijunacima" komunističke Jugoslavije. U predgovoru romana autor pokušava opravdati svoj interes za te disidente pred imaginarnim inženjerom, hladnim i pragmatičnim graditeljem takozvane bolje budućnosti. Cijeli roman odiše toplom pažnjom, ljubavlju prema onima izoliranima u okruženju lišenom poštovanja prema pojedincu, čineći maglovitog inženjera - simbol "partije" i moći - ne samo praznim i neljudskim već i nestvarnim.

Interesi nove generacije pisaca u mnogim se aspektima razlikuju od interesa starijih pisaca. Po prvi put u hrvatskoj književnosti grad i njegovi stanovnici su u središtu pozornosti; odnosi između muškaraca i žena, posebno seks, privlače znatnu pozornost; želja za individualnim životom glavna je pokretačka snaga njegovih romana; prezir prema tradicionalnim, zastarjelim normama karakterizira ponašanje likova; Odbojnost prema grandilokventnim gestama i lažnom patosu, ciničan stav prema pretjeranim emocijama i hladna, gotovo rezignirana, izdržljivost prema vanjskom životu obilježavaju njegovu putanju.

Formalno, nova književnost crpi inspiraciju iz inovacija zapadnih pisaca. Dok je njemačka književnost prije utjecala na stil i ukus pisaca, sada je najveći utjecaj prvenstveno američka, a donekle i francuska književnost. Posebno se njeguju kratke priče i poezija. Dugi romani se više ne pišu. Lirska poezija cvjeta kao nikada prije.

Ali pogledajmo što se dogodilo s časopisom Književnik. Postojala je nada da će iz te sirovine doći dobro vino ako se "veće sile" (čitaj: Komunistička partija) ne umiješaju. Vrlo brzo počeli su prvi službeni protunapadi. Vjekoslav Kaleb, pisac koji je slijedio "liniju" i dužnosnik u Savezu pisaca, "anatemizirao" je uredništvo Književnika.

Nakon drugog broja, koji je bio visoke kvalitete po sadržaju, ali umjerenijeg polemičkog pristupa, jugoslavenski komunisti ušutkali su publikaciju koristeći svoje karakteristično izdajničke metode: obustavili su esencijalne subvencije bez kojih nijedan časopis ne može opstati u Jugoslaviji. Osnivači i urednici časopisa bili su uznemiravani, a neki su otpušteni s posla u javnom sektoru. Nada za neovisni književni časopis uništena je u povojima.

Titove bliže veze sa sovjetskim blokom i sinkronizirani napadi na intelektualce te vizualne i književne umjetnike najavljuju novi ždanovistički kurs. Tito se, kao i Hitler prije njega, javno i drsko miješao ne samo u ideološke aspekte umjetničkog stvaranja već i u formalna i strukturna pitanja. I baš kao što je pretenciozni slikar iz Braunaua[121] primitivno napadao nefigurativno slikarstvo, cinično primjećujući da "apstraktnim slikarima" nedostaje dobar vid, tako je i jugoslavenski diktator bjesnio protiv apstraktne umjetnosti, koja je, po svom sadržaju i značenju, izmicala njegovom shvaćanju i razumijevanju.

Sve što je do danas učinjeno na umjetničkom polju u Jugoslaviji posljedica je određenih polusloboda koje su dane kada je "partija", nakon prekida s Moskvom, bila odlučna učvrstiti svoj položaj među intelektualcima. Danas su razlike između moskovskog i beogradskog komunizma minimalne. Jugoslavenski komunisti vraćaju se toplini sovjetskog komunizma. To ima posljedice u umjetnosti i znanosti. Pitanje je može li se kotač napretka vratiti unatrag bez većeg sudara i bez loma osovine.

DOKUMENTI:

Nota jugoslavenske komunističke vlade katoličkom episkopatu u vezi s prognanim svećenicima

Moma Marković, član Saveznog izvršnog vijeća Narodne Republike Jugoslavije (središnje vlade), uputio je notu br. 01-264/1 iz Beograda 30. ožujka 1963. Predsjedništvu Katoličkih biskupskih konferencija sa sjedištem u Zagrebu, koja glasi:

Sa željom da Vam skrenem pozornost na ozbiljan problem od posebnog značaja, po ovlaštenju Saveznog izvršnog vijeća, upućujem ovu notu episkopatu Katoličke crkve u Narodnoj Republici Jugoslaviji.

U borbi za očuvanje svjetskog mira, čovječanstvo ulaže ogromne napore kako putem Ujedinjenih naroda, tako i kroz cijeli niz kolektivnih i pojedinačnih akcija država i najuglednijih osoba. Upornim i dosljednim zalaganjem za mir, suživot i pravedne odnose u svijetu, naša je zemlja stekla poseban ugled u očima međunarodne zajednice.

Ti nesebični napori za očuvanje mira i ogromne žrtve koje su naši narodi podnijeli u izgradnji svoje zemlje doprinijeli su učvršćivanju slobode i neovisnosti Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U skladu s ovom pacifističkom politikom i rezultirajućim unutarnjim demokratskim razvojem Jugoslavije, Savezna narodna skupština (parlament) Jugoslavije proglasila je u ožujku 1962. Zakon o amnestiji, prožet humanitarnim načelima i brigom za sve svoje građane spremne poštivati društvene i ljudske vrijednosti. Zakon se primjenjuje na sve iseljenike koji su pokazali da će konstruktivno koristiti svoje sposobnosti i poziv, bez obzira na zemlju prebivališta.

Međutim, ovaj čin jugoslavenske vlade proturječi interesima izrazito reakcionarnih krugova diljem svijeta, koji smišljaju razne načine kako bi spriječili iseljenike da reguliraju svoj status i odnose sa svojom zemljom.

Upravo zato što je ova plemenita gesta naišla na povoljan odjek među tolikim brojnim prognanicima koji su željeli normalizirati svoje odnose sa svojom domovinom, a istovremeno ostati dobri građani svoje usvojene zemlje, ustaše, četnici i drugi neprijateljski elementi u inozemstvu počeli su oslobađati svoj bijes protiv emigranata, protiv naših građana i protiv predstavnika Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

U tom smislu, ističe se aktivnost koju su protiv Jugoslavije i interesa njezinih građana provodili ustaški teroristi i drugi subverzivni elementi u inozemstvu, pribjegavajući čak i najbrutalnijim metodama, poput terorističkih napada, atentata i slično.[122]

Sa žaljenjem moramo primijetiti da znatan broj katoličkih svećenika prognanih iz Jugoslavije sudjeluje u tim neprijateljskim akcijama protiv naše zemlje, pa čak se pojavljuje i kao njihovi organizatori.

Nedavni napad u Bad Godesbergu, gradu poznatom po nasilju, u kojem je Momčilo Popović, domar zgrade jugoslavenskog veleposlanstva, djelo Rafaela Medića, jugoslavenskog svećenika koji je do uhićenja služio kao prognani svećenik u Dortmundu. Ovaj zločin duboko je dirnuo i ogorčio naše građane, podsjećajući ih na tragična i bolna iskustva koja je naš narod proživio tijekom Drugog svjetskog rata. Sasvim je prirodno da je ovaj zločin naišao na oštru osudu svjetske javnosti.

Nažalost, napad u Bad Godesbergu nije izolirani incident, jer su nakon njega uslijedili teroristički pokušaji napada na naša veleposlanstva i konzulate u stranim zemljama (u Chicagu, Beču i Bruxellesu), što dodatno brine, uznemiruje i razbjesnjuje ljude i kod kuće i u inozemstvu. Zato je logično da se na raznim skupovima i u tisku, kada se žestoko raspravlja o zločinima ustaša, spominju i imena katoličkih svećenika, među ostalima.[123]

Smatramo nepotrebnim ponavljati razloge zašto su neki katolički svećenici odlučili napustiti našu zemlju zajedno s unutarnjim izdajnicima i okupatorima, kako su dobro poznati. U inozemstvu im je, uz pomoć Katoličke crkve i njezinih organizacija, pružena prilika da reguliraju svoj status i normalno obavljaju svoje svećeničke dužnosti.

Međutim, politička pristranost ratnog doba navela je neke svećenike da usvoje ideje koje su ih potaknule na takve aktivnosti, što ih je neizbježno dovelo u sukob ne samo s općepriznatim normama morala i etike te sa svećeničkim dužnostima i obvezama, već i sa zakonima zemalja koje su im pružile gostoprimstvo. Njihovi zločini u inozemstvu doveli su do situacije u kojoj su ih nadležne vlasti koje su im odobrile azil morale lišiti slobode, protjerati ili im savjetovati da napuste svoje župe.

Koliko su određeni katolički svećenici otporni u takvim subverzivnim aktivnostima ilustriraju sljedeći primjeri: Dok zapadnonjemački pravosudni sustav istražuje slučaj oca Medića i skupine ustaša zbog zločina počinjenog u Bad Godesbergu, a dok zapadnonjemačke vlasti zabranjuju i raspuštaju antijugoslavensku organizaciju koja se maskirala kao katoličko udruženje, iseljenički katolički svećenici iz Jugoslavije prikupljaju za njih financijsku i materijalnu pomoć.

Među glasnogovornicima ove akcije su Francisco Lodeta i Domingo Susnjara iz Zapadne Njemačke, Guillermo Cecelja iz Austrije, Serafino Vistica iz Sjedinjenih Država, Dragutin Kamber iz Kanade, kao i drugi svećenici.

Odavno je poznato da su određeni svećenici, članovi organizacija u egzilu, podredili određene katoličke novine svojim antijugoslavenskim aktivnostima i u njima izražavaju solidarnost sa svim akcijama neprijateljskim prema Jugoslaviji, uključujući i zločin u Bad Godesbergu. Tako zloupotrebljavaju katoličke novine: "Glasnogovornik Srca Isusova i Marijina", koje u Beču uređuje otac Guillermo Cecelja, "Danica", "Naša Nada" i nekoliko drugih.

Poznato je i da neki svećenici u inozemstvu pripadaju, pa čak i vode ekstremističke ustaške organizacije, djeluju kao glasnogovornici antijugoslavenskih demonstracija, potpisuju razne deklaracije protiv Jugoslavije i služe u nekoliko odbora i komisija čija je svrha borba protiv Jugoslavije. Među njima su poznati svećenici Esteban Kukolja, predsjednik ustaških prognanika u Zapadnoj Njemačkoj, a slijede ga Krunoslav Draganović, Esteban Lačković, Vasilj Vendelin, José Bujanović, Krešimir Zorić, Milan Simćić i mnogi drugi.

Istodobno, moramo priznati da i u našoj zemlji postoje katolički svećenici koji su s neprijateljskim namjerama povezani s ovim i drugim prognanicima. S njima su obavljali razne financijske transakcije i krijumčarske operacije, primaju materijalne usluge i pomoć u raznim oblicima te tako sudjeluju u nedozvoljenim i kažnjivim djelima.

Ukazujući na ovu subverzivnu i antijugoslavensku aktivnost, uvjereni smo da ćete podijeliti naše mišljenje da je ta aktivnost u jasnoj suprotnosti s temeljnim etičkim načelima i protivna interesima naroda Jugoslavije. Stoga je sasvim razumno vjerovati da ni Katolička Crkva ne može ostati ravnodušna prema onome što je navedeno, a posebno prema neprijateljskoj aktivnosti prognanih katoličkih svećenika, budući da takva aktivnost očito ne može koristiti naporima i naknadnim mjerama usmjerenim na reguliranje i normalizaciju odnosa između Crkve i države Jugoslavije.

Iz navedenih razloga, a na temelju više puta izraženog mišljenja da su napori za reguliranje odnosa između Crkve i države u obostranom interesu, bilo je logično očekivati da će jugoslavenski episkopat razmotriti ovaj problem i poduzeti odgovarajuće mjere protiv ovih svećenika, primjenjujući crkvene propise. To je bilo tim više istinito s obzirom na to da su sve vlade i progresivni krugovi diljem svijeta odbacili spomenutu terorističku i subverzivnu aktivnost.

Tvrdnja da su takve osobe u inozemstvu izvan jurisdikcije svojih biskupija ne bi bila uvjerljiva, budući da u tom slučaju ništa ne bi moglo spriječiti biskupe i nadbiskupe da poduzmu potrebne korake i izvrše utjecaj kako bi spriječili takvu neprijateljsku aktivnost katoličkih svećenika prognanih iz Jugoslavije. Po našem mišljenju, to bi također bilo u skladu sa stavovima izraženim na Drugom vatikanskom saboru, kako kroz riječi i poruke pape Ivana XXIII. u korist mira i bratstva među narodima svijeta, tako i s općim trendovima prilagodbe Rimokatoličke crkve trenutnim uvjetima i vremenima.

Savezno izvršno vijeće koristi ovu priliku da izrazi svoje poštovanje prema Predsjedništvu Biskupskih konferencija Katoličke crkve u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.

Moma Marković, zastupnik

Član Saveznog izvršnog vijeća

RECENZIJA KNJIGE

Savezno ministarstvo za prognanike, izbjeglice i žrtve rata: Sudbina Nijemaca u Jugoslaviji

F. Nevistić, Buenos Aires

"Sudbina Nijemaca u Jugoslaviji," Düsseldorf, 1962., str. 633).

Mnogi znaju da Friedrich Engels nije bio Nijemac u strogom smislu. Ali rođen je u Njemačkoj, tamo je proveo dobar dio svog života, dobro je poznavao njemačku okolinu i pisao je na njemačkom kao da mu je to materinji jezik. "Dobro je poznato", kaže on sam, "da mi Nijemci imamo strašnu i tešku Gründlichkeit, radikalnu dubinu ili duboki radikalizam, kako god to želite nazvati."

Knjiga koju recenziramo daljnji je dokaz te njemačke radikalne dubine. Sastoji se od 633 stranice i zainteresiranim čitateljima nudi možda najcjelovitiju sliku nesretne sudbine koja je zadesila njemačku nacionalnu skupinu u komunističkoj Jugoslaviji.

Statistike o njemačkoj etničkoj manjini u Jugoslaviji prije i poslije Drugog svjetskog rata, povijest njezina razvoja, njezini ekonomski kapaciteti, njezin profesionalni život, njezina religija, kao i zakonodavni sažetak njezina statusa tijekom rata, sve je to iscrpno predstavljeno u ovoj opsežnoj publikaciji. Ali njezin je glavni cilj informirati svjetsko javno mnijenje o istrebljenju i raspršivanju njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji tijekom rata i neposredno nakon njegova završetka.

Teritorij naseljen Nijemcima u Jugoslaviji bio je tijekom rata podijeljen na tri regije, svaka sa svojim pravnim statusom. To su bili Nijemci koji su živjeli u Hrvatskoj; oni u Banatu, sa sjedištem u okupiranom Beogradu; i oni u Bačkoj, pripojenoj Mađarskoj, sa sjedištem u Budimpešti. Pravni i politički status Nijemaca u Hrvatskoj, iako manji, bio je gotovo privilegiran.

Nakon završetka rata započelo je pravo mučeništvo ove etničke manjine. Budući da su neki od njezinih članova sudjelovali u ratu protiv jugoslavenskih komunista i zbog njihove djelomične odanosti hrvatskim vlastima, nove jugoslavenske komunističke vlasti poduzele su mjere protiv cijele skupine, koja se nedavno ponovno ujedinila - mjere koje se s pravom mogu smatrati pravim istrebljenjem.

Eksproprijacija, zatvaranje, mučenje, pogubljenja i protjerivanje iz zemlje bile su mjere koje su smanjile broj Nijemaca s preko 500.000 prije rata na samo 56.000. Jure Kastelan, aktivni Titov pristaša tijekom rata i partizanski pjesnik, ponosno naziva ovo istrebljenje trijumfom "oslobođenja".

Brojna svjedočanstva izbjeglica različitih profesija i dobi upotpunjuju potresnu dramu koju je proživjela njemačka etnička manjina nakon nekoliko stoljeća naseljavanja u toj regiji, doprinoseći svojom marljivošću, znanjem, marljivošću i disciplinom razvoju tog područja, koje nije uvijek nudilo iste prednosti. Ne želimo niti možemo išta dodati dokumentaciji knjige.

Međutim, želimo iznijeti nekoliko marginalnih zapažanja. Knjiga, kada se referira na Hrvatsku, uvijek koristi navodnike kada navodi njezin tadašnji službeni naziv: Nezavisna Država Hrvatska. Navodnici bi se mogli protumačiti kao određeni sud, određeno podcjenjivanje hrvatskog slučaja.

Ali njemačka etnička skupina, barem oni koji žive u Hrvatskoj, trebali bi znati, i dobro znaju, da je hrvatski narod jednoglasno bio za neovisnost i nacionalni suverenitet. Ako, unatoč svemu, ni sama stvarnost ni ta dva atributa nisu postigli svoj prirodni i željeni sjaj, znatan dio krivnje pada i na njihove njemačke saveznike.

Drugo zapažanje je sljedeće: Beogradski režim, unatoč istrebljenju njemačke skupine i potpunoj konfiskaciji njezine imovine, koja je bila vrlo visoke vrijednosti, sada od savezne vlade u Bonnu traži isplatu nekoliko stotina milijuna dolara odštete. Smatramo da je ovaj zahtjev Beograda neutemeljen i nepravedan. Većinu razaranja na jugoslavenskom teritoriju tijekom rata uzrokovali su Titovi komunisti. Stoga je protivno elementarnim načelima prava tražiti od drugih plaćanje štete koju su prouzročili komunisti koji sada traže odštetu.

Nadalje, regije Srijem, Banat, Baranja i Bačka nikada nisu bile dio Srbije, ni povijesno ni etnički. Zahvaljujući ratnim "odštetama" od 1914. do 1918., Beograd ih je anektirao i nakon Drugog svjetskog rata potvrdio svoje "pravo", koje je očito pravo najjačeg. Statistike iz Beograda nepobitno svjedoče da su Srbi bili i jesu manjina u onim regijama u koje su došli tražeći utočište nakon neuspjelih ustanaka protiv Turaka.

Čak i ako se broj Hrvata na tom području doda Srbima, "Jugoslaveni" bi i dalje bili u manjini. Ali Hrvati nikada nisu slobodno prihvatili uniju kojom Srbi tvrde da su stekli politički naziv "jugoslavenske nacije". Konačno, što daje Srbima pravo da istrijebe Nijemce koji žive na hrvatskom nacionalnom tlu? Stoljetni suživot ove skupine s Hrvatima pokazao se plodonosnim u svakom pogledu. Istaknute hrvatske ličnosti poput Ritter-Vitezovića, Strossmayera, Stadlera, Bauera, Zimmermanna i mnogih drugih svjedoče o toj simbiozi.

Srbi sada ponovno traže to pravo kroz nasilje rata, koje je za njih trijumfiralo. Konačno, smatramo prikladnim podsjetiti te "jugoslavenske naslove" da je Napoleon rekao - doduše prekasno - da ga sila i zakon impresioniraju više od svega na svijetu, ali da na kraju zakon pobjeđuje silu.

RECENZIJA KNJIGE

Tiskara vlade Sjedinjenih Američkih Država: Dokumenti o njemačkoj vanjskoj politici 1918.-1945.

Ángel Belic, Buenos Aires

(Washington, 1962., svezak XII, Ratne godine, 1. veljače - 22. lipnja 1941., str. 1109).

Ovaj svezak njemačkih diplomatskih dokumenata pokriva razdoblje kada je Njemačka dostigla vrhunac moći. Osam mjeseci prošlo je od potpisivanja primirja s višijevskom Francuskom, a odnosi s Rusijom odvijali su se u okviru Pakta o nenapadanju i vrlo intenzivne ekonomske razmjene. Sjedinjene Države još su bile daleko od rata. Osim 50 divizija stacioniranih u Francuskoj, Njemačka je u to vrijeme imala na raspolaganju 200 divizija (Hitler je to izjavio mađarskom ministru Sztojayu 28. ožujka 1941., str. 371).

U ovom svesku, predstavljenom kronološkim redom, nalaze se doslovni prijevodi telegrama njemačkog Ministarstva vanjskih poslova njegovim predstavnicima u inozemstvu i obrnuto, nakon čega slijede detaljni zapisnici razgovora između Hitlera, Ribbentropa i drugih visokih njemačkih dužnosnika sa stranim političkim predstavnicima; te zapisnici Hitlerovih sastanaka o pripremama i vođenju rata. Knjiga uključuje analitički popis dokumenata, kategoriziranih po uključenim zemljama, što ih čini lakim za konzultaciju i proučavanje.

Sve to predstavlja autentičan materijal za kroničarenje vanjske politike Trećeg Reicha, a također i za povijest drugih država koje su tada bile u kontaktu s Njemačkom. Određeni odgovorni političari predstavili su te veze drugačije nego što su prikazane u dokumentima objavljenim u ovom svesku.

Ovo razdoblje obuhvaća i kritične njemačko-jugoslavenske odnose, koji su bili vrlo prijateljski u veljači i ožujku 1941., ojačani opsežnom trgovinom i suradnjom, a kulminirali su pristupanjem Jugoslavije Trojnom paktu 25. ožujka 1941. Dva dana kasnije, odnosi su dramatično zaokrenuli nakon Beogradskog puča. Odnosi su postali neprijateljski, a blitzkrieg protiv Jugoslavije, pokrenut 6. travnja, završio je za nekoliko dana raspadom zemlje. Hrvati su se digli i proglasili svoju nacionalnu neovisnost od Srbije, koju su okupirali Nijemci, kao poražena nacija.

Činjenica da se hrvatski nacionalni ustanak podudarao s tim događajima ne umanjuje vrijednost njihove duge borbe za nacionalno samoodređenje. Srbi su, međutim, iskoristili tu posrednu činjenicu, nastojeći uvjeriti sve da nije hrvatski narod taj koji želi svoju nacionalnu neovisnost, već samo Sile Osovine.

Dotični dokumenti jasno dokazuju suprotno. Prije puča u Beogradu 27. ožujka 1941., Hitler nije imao namjeru uništiti Jugoslaviju. Doista, svi dokumenti pokazuju da je žarko želio da Jugoslavija ostane jedinstvena država. Zapisnik Hitlerovog sastanka u Berghofu 14. veljače 1941. s D. Cvetkovićem, jugoslavenskim premijerom, sadrži ove Hitlerove riječi (str. 90): "Njemačka politika prema Jugoslaviji, čak i politika njegovih prethodnika, uvijek je bila ista, jer nije bilo nikakvih političkih razlika između dvije zemlje.

Njemačka je Jugoslaviju smatrala trgovinskim partnerom koji je pružao tržište za njemački izvoz. Njemačka je izvozila svoju industrijsku robu u Jugoslaviju; istovremeno je uvozila jugoslavensku robu, hranu i sirovine, a u budućnosti će pružati sve veće tržište za Jugoslaviju. To je od odlučujuće važnosti."

U Ribbentropovom telegramu od 7. ožujka 1941. njemačkom poslanstvu u Beogradu (str. 231), u vezi s tajnim sastankom između kneza Pavla i Hitlera, nalazi se ovaj odlomak: "Führer je naglasio interes Jugoslavije za pridržavanje Trojnog pakta, jer bi imala Njemačku za partnera, jamčeći i sadašnji i budući teritorij. Nadalje, od Jugoslavije ne očekujemo ništa osim pridržavanja Trojnog pakta; posebno ne očekujemo njezino sudjelovanje u ratu. Osigurat ćemo da Solun, nakon što rat završi, pripadne Jugoslaviji."

U memorijalu koji bilježi Hitlerov razgovor s Cvetkovićem nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu 25. ožujka 1941., zapisano je sljedeće (str. 355): "Führer je tijekom razgovora naglasio da je uvijek bio iskren i častan prijatelj Jugoslavije. Uvjeravao je Cvetkovića da će, ako se Jugoslavija nađe u nesigurnoj situaciji ili bude smatrala da ima razloga za pritužbu, u Führeru uvijek pronaći prijatelja, posrednika te poštenog i odanog zagovornika."

Ove izjave dane su prije rata s Jugoslavijom. Tijekom rata, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelić, hrvatski državni poglavar, sastao se s Hitlerom u Berghofu 7. lipnja 1941. Tom prilikom Hitler, ne trepnuvši okom, ponavlja svoju tezu o Jugoslaviji (str. 977): "Nedavni događaji (odnoseći se na rat s Jugoslavijom u travnju 1941.) učinili su ga (Hitlera) nenamjernim instrumentom oslobođenja Hrvatske, budući da nije imao nikakvu namjeru poduzeti akciju protiv Jugoslavije."

Iz citiranih izjava očito je da obnova hrvatske države nije bila dio planova njemačkog Trećeg Reicha, kako to pokušavaju prikazati protivnici hrvatske neovisnosti kako bi umanjili plebiscitarnu prirodu hrvatskog nacionalnog ustanka. Istina je da je ovaj revolucionarni ustanak bio istinski izraz nacionalne težnje za samoodređenjem, koju je hrvatski narod manifestirao tijekom 23 godine postojanja monarhijske Jugoslavije na svakim izborima i drugim masovnim demonstracijama.

RECENZIJA KNJIGE

J. B. Hoptner: Jugoslavija u krizi - 1934.-1941.

Milan Blažeković, Buenos Aires

(New York, Columbia University Press, 1962., str. XV, 328).

Knjiga J. B. Hoptnera "Jugoslavija u krizi 1934.-1941." možda je prvi pokušaj stranog povjesničara da, na temelju unutarnjih i vanjskih političkih stvarnosti Jugoslavije u tom razdoblju, ospori Churchillovu procjenu da je državnim udarom u Beogradu 27. ožujka 1941. Jugoslavija "pronašla svoju dušu", kao i Churchillovo tadašnje mišljenje da je puč bio posljedica narodnog gnjeva "zbog izdaje zemlje zbog slabosti njezinih vladara". Po Hoptnerovom mišljenju, ova Churchillova procjena odražava se u svim kasnijim tumačenjima vanjske politike predratne Jugoslavije.

Stoga je glavni cilj autora ispitati pokušaje male države da prilagodi svoj položaj nadmoćnoj snazi svoja dva susjeda (Njemačke i Italije), u vrijeme kada njezina dva saveznika (Francuska i Engleska) prvo nisu bila voljna, a zatim ni u stanju pružiti konkretniju pomoć od savjeta. Nadalje, i u vezi sa svime time, autor je imao za cilj razotkriti napore višenacionalne države, podložne manipulacijama i pritiscima sa svih strana, da održi unutarnji mir. Autor je tako ocrtao strukturu djela i otkrio svoj osnovni stav o glavnim političkim akterima (Stojadinović, Cvetković, knez Pavle i general Simović), naime, njihovu političku rehabilitaciju u svjetlu iskustva da "mala sila mora neprestano prilagođavati svoja jedra suprotnim vjetrovima koje podižu velike sile", te da u kriznim vremenima mala država ne smije ostati po strani, odnosno da "velike sile u ratu ne daju maloj državi luksuz neutralnosti ili neovisnog mišljenja". (str. 299)

U poglavljima "Korijeni u krizi" (12-21), "Jugoslavija u europskom poretku, 1934.-1937." (22-60), "Sporazumi o neutralnosti" (94-108) i "Anschluss i poslije" (109-135), autor prikazuje vanjsku politiku Jugoslavije od njezina stvaranja do pada Stojadinovića, koji se dogodio početkom veljače 1939., na temelju dosad neobjavljene jugoslavenske diplomatske korespondencije i službenih publikacija francuskih, engleskih, talijanskih i američkih dokumenata te brojnih drugih memorijala. Nakon kratke početne analize srpsko-hrvatskih odnosa i njihovih različitih stavova o unutarnjem poretku Jugoslavije, autor se upušta u detaljan opis vanjske politike velikih sila i njezina utjecaja na jugoslavensku vanjsku politiku, koja je dosegla vrhunac početkom 1937. U to vrijeme, Stojadinović je sklopio petogodišnji politički sporazum s Italijom, kojim je, između ostalog, jamčio nepovredivost jugoslavenskih granica i zabranjivao djelovanje hrvatske revolucionarne organizacije, ustaša.

Ovim sporazumom, Stojadinović je ispunio dugogodišnju želju Francuske i Engleske, koje su godinama nastojale pridobiti Italiju kao saveznika protiv Njemačke, zahtijevajući time prijateljske odnose između Italije i Jugoslavije. Međutim, dok su Francuska i Engleska, kao i druge demokracije, zanemarivale ekonomski faktor u međunarodnoj politici, Jugoslavija je postajala sve ovisnijom o njemačkom tržištu za svoj izvoz.

Do 1938. trgovina s Njemačkom postala je sastavni dio jugoslavenskog gospodarstva. Međutim, Münchenski pakt označio je kraj jedne ere u međunarodnoj povijesti, a nakon Anschlussa, Jugoslavija je dala prioritet svojoj sigurnosti nad odanošću naizgled nepromjenjivom savezničkom sustavu. Neutralnost je postala temelj jugoslavenske vanjske politike od Stojadinovića, preko Cvetkovića, do Simovića, politike koju Hoptner smatra logičnom i pozitivnom jer je doprinosila održavanju jugoslavenske države i njezinih saveznika unutar francuskog sigurnosnog sustava.

U domaćoj politici, međutim, Stojadinović nije mogao postići isti uspjeh. „Očito pod utjecajem svojih trijumfa kao ministra vanjskih poslova, on je - čini se - želio umanjiti, čak i izbjeći, unutarnji problem, hrvatski problem“, kaže Hoptner. Ishod izbora 1938., Stojadinovićeve „autoritarne ambicije“ i, u većoj mjeri, njegovo odbijanje da prizna potrebu zadovoljenja Hrvata u novoj situaciji, doveli su do njegovog pada i formiranja nove vlade na čelu s Dragišom Cvetkovićem.

U poglavljima "Na žici" (136-169), "Kraj neutralnosti" (170-201), "Putovanje u Beč" (202-243), "Intermezzo" (244-246) i "Jugoslavija ulazi u rat" (247-292), Hoptner živopisno i dramatično opisuje pregovore s dr. Vladkom Mačekom, hrvatskim vođom, potpisivanje sporazuma između Mačeka i jugoslavenske vlade, stvaranje Banovine Hrvatske (Hrvatskog Banata), pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, državni udar u Beogradu 27. ožujka 1941. te kasniji poraz i raspad Jugoslavije.

U ovom dijelu knjige, više nego u onima već pregledanim, autor, uz već spomenute izvore, koristi podatke i informacije koje su usmeno ili pismeno dali glavni akteri opisanih događaja.

U tim poglavljima, više nego u ranijim, ističe se međuovisnost unutarnjih političkih problema i vanjskih utjecaja i interesa. Autor vrlo prikladno ističe da "hrvatski san o neovisnosti" nije bio isključiva domena hrvatskih "ultranacionalista" - ustaša - već da su hrvatski zastupnici, na svom sastanku u Zagrebu 15. siječnja 1939., donijeli rezoluciju kojom upozoravaju zapadne sile na nemogućnost jugoslavenske koncepcije zajedničke države između Hrvata i Srba te proglašavaju sve akte vlade u Beogradu ništavnima, posebno paktove sa stranim silama.

Hoptner također ističe Göringovo odbijanje sastanka s Mačekovim predstavnicima, upućujući ih umjesto toga na Italiju, jer je "Jugoslavija pripadala talijanskoj sferi utjecaja", te primjećuje njegove upute njemačkim diplomatskim misijama da izbjegavaju kontakt s hrvatskim organizacijama.

Iako Hoptner ne spominje izjavu koju je dr. Maček dao dopisniku Associated Pressa 21. ožujka 1939. („Hrvatsko pitanje mora se brzo riješiti i treba shvatiti da bi za Hrvate bilo malo važno hoće li to narediti Roosevelt ili Hitler.“ - Revue Politique et Parlementaire, Pariz, rujan/listopad 1930., str. 73), njegov prikaz pregovora Maček-Cvetković, kao i Cvetkovićeve politike općenito, popis je dosad malo poznatih političkih detalja, primjer jasnoće izlaganja i svjedočanstva o povijesnoj objektivnosti koju može postići strani povjesničar izložen svim vrstama osobnih dojmova i prosudbi, stečenih tijekom razmjene mišljenja s raznim političkim čimbenicima tog vremena.

S velikim uvidom i poznavanjem teme, autor prepričava Cvetkovićeve poteškoće u stvaranju aktivne koalicije svih srpskih političkih stranaka, a s druge strane, negativan stav Churchilla, Roosevelta, Hitlera, Mussolinija, pa čak i Sovjetskog Saveza prema neutralnosti Jugoslavije. Dok su sile Osovine inzistirale na pridržavanju Trojnog pakta, obećavajući Solun kao odštetu i druga jamstva, britanska tajna služba, SOE, pod vodstvom Hugha Daltona, pripremala je teren u Beogradu za takvu mogućnost. Zlatne rezerve prebačene su u Veliku Britaniju u svibnju 1939. Sjedinjene Države izvršile su pritisak na kneza Pavla i vladu da ne idu dalje od pakta o nenapadanju. Iako je misija američkog pukovnika Williama Donovana propala, imala je psihološki učinak: mnogi u Beogradu vjerovali su da je Donovan obećao pomoć čim Jugoslavija napadne Talijane u Grčkoj.

Unatoč sporazumu Maček-Cvetković, zemlja i javno mnijenje ostali su podijeljeni u pogledu vladine unutarnje i vanjske politike. Dok su određeni srpski krugovi, poput patrijarha Pravoslavne crkve, vođa srpskih oporbenih stranaka i nekih srpskih vojnih skupina, glasno zahtijevali rat protiv sila Osovine unatoč potpunom nedostatku vojne spremnosti, duboka šutnja Hrvata i Slovenaca signalizirala je njihovo potpuno neslaganje sa svakom politikom koja bi mogla otvoriti put osvajanju vojski Osovine u Hrvatsku i Sloveniju. Nakon što su dobili jamstva za teritorijalni integritet i obećanja za izlaz Jugoslavije na Egejsko more, te prevladali krizu vlade zamjenom dva srpska ministra s dvojicom drugih, 25. ožujka 1941. Cvetković i Cincar-Marković potpisali su u Beču Trojni pakt.

Državni udar od 27. ožujka 1941., koji je orkestrirala skupina srpskih vojnih časnika uz podršku Srpskog kulturnog kluba, predvođenog profesorom Slobodanom Jovanovićem, odmah je izgubio svaki međunarodni utjecaj. Simović, naš premijer, poput Cvetkovića, odbio je priskočiti u pomoć Britancima u Grčkoj. I on je želio zadržati prethodnu politiku neutralnosti i pridržavanja Trojnog pakta. Gomile su izašle na ulice Beograda kako bi pozdravile novu vladu, vjerujući da će se odreći Pakta. Hitler je vjerovao u isto; on, koji nikada nije ozbiljno namjeravao napasti Jugoslaviju, sada je morao improvizirati nove strateške planove, zaključuje autor, navodeći nekoliko izvora o tom pitanju.

Jugoslavenska politika neutralnosti bila je uspješna sve dok je na Balkanu postojala ravnoteža snaga. Neuspjeli talijanski napad na Grčku izazvao je intervenciju Engleske i Njemačke na strani Italije, prisiljavajući Jugoslaviju da postupno napusti svoju strogu politiku neutralnosti. Prema autoru, Saveznici nisu pokazali Jugoslaviji isto strpljenje i diplomatsku diskreciju kao u slučaju Švedske, koja je, pod sličnim okolnostima, potpisala sporazum s Njemačkom kojim je njemačkim vojnim transportima dopušten tranzit preko njezina teritorija.

Sažimajući rezultate svog istraživanja, autor zaključuje posljednje poglavlje svoje knjige - "U retrospektivi" - tvrdnjom da je puč od 27. ožujka pokrenuo političku sudbinu Jugoslavije, započevši proces koji će se riješiti godinama kasnije, s malo obzira na politički sud zapadnih demokracija i malo brige za mir njihove političke savjesti.

Iako autor piše o Jugoslaviji i njezinim vladarima sa simpatijama, zavoljevši svoju temu kroz desetljeće dugo proučavanje do te mjere da nije osjećao alternativu, čitatelj upućen u materiju mora priznati autorovu apsolutnu znanstvenu objektivnost u razotkrivanju političkih problema koji su iznutra razdirali Jugoslaviju. Međutim, ovi problemi, kako su predstavljeni, prisiljavaju nas da preispitamo samu svrhu višenacionalne državne zajednice koja u svom prvom ozbiljnom testu na međunarodnoj sceni nije mogla opstati - to jest, nije se mogla ni suočiti s krizom uz jednoglasnu podršku svojih sastavnih dijelova.

Spomenuti primjer Švedske, zemlje homogene u svom nacionalnom identitetu, više je nego rječit. Država koja pokušava riješiti svoj nacionalni problem međudržavnim aranžmanima (Italo-jugoslavenski politički ugovor od 25. ožujka 1937.) ili traži održivo rješenje tek kada međunarodna kriza prijeti da eskalira u neizbježan rat (Dogovor Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939.), nema demokratski temelj. Glavni politički akteri i protagonisti krize bili su Srbi, čiji su se nacionalni interesi podudarali s interesima jugoslavenske države, toliko usko isprepleteni da strani promatrač ne bi uočio srpsku nacionalnu motivaciju.

Hrvatski nacionalni interes, koji se u Jugoslaviji mogao manifestirati samo kao opozicija, svjetska javnost općenito doživljava kao nesimpatičan separatizam, unatoč utemeljenom pravu na nacionalno samoodređenje. Budući da je srpski nacionalni interes bio sukladan i predstavljen interesom Jugoslavije, netočno je koristiti izraz "Jugoslaveni" umjesto "Srbi", jer su oni uvijek imali apsolutnu kontrolu nad vojskom i vanjskom politikom zemlje.

Međutim, treba priznati da takvo razlikovanje pojmova predstavlja određenu poteškoću za svakog povjesničara koji se bavi određenim povijesnim razdobljem iz državne, a ne nacionalne perspektive, pri čemu ta dva pojma imaju posebno značenje u višenacionalnoj državi. Međutim, ova poteškoća nije opravdanje u pogledu specifičnog razdoblja pripreme i izvršenja državnog udara od 27. ožujka 1941., budući da su ga proveli isključivo i isključivo Srbi u vlastitom interesu, bilo nacionalnom ili osobnom.

Nadalje, izjednačavanje pučističa s Cvetkovićem i knezom Pavlom u pogledu odgovornosti ili neodgovornosti za konačnu sudbinu Jugoslavije, pripisujući je isključivo velikim silama, ne čini se ni pravednim ni povijesno održivim. Stavljajući obje političke skupine na istu razinu u pogledu njihove odgovornosti, autor više nema osnova kriviti velike sile, koje, bez puča, ne bi mogle uvući Jugoslaviju u rat.

Osvrćući se na situaciju u poslijeratnoj Jugoslaviji, Hoptner u uvodu navodi da se narod trenutno prilagođava stranom društvenom i ekonomskom sustavu, koji ovaj put nije nametnut izvana, već od samih ljudi u Jugoslaviji. Za očekivati je da će autor - koji, prema riječima izdavača, priprema drugi svezak, koji će se baviti aktivnostima jugoslavenske vlade u egzilu - zaključiti da su iste sile i interesi koji su pokretali pučisti ovaj put podržavali komuniste, koji bez takve podrške nikada ne bi mogli preuzeti vlast.

Autorova tvrdnja na 7. stranici da su Stjepan Radić i još četiri hrvatska zastupnika ubijeni u Beogradskom parlamentu od strane zastupnika Radikalne stranke Crne Gore, "kojeg je Radić teško uvrijedio", povijesno je neodrživa. Ako je, kako je tvrdila obrana atentatora, prekršaj bio pravi motiv, onda je navodni počinitelj bio zastupnik Pernar, a ne Radić. Prema svim dokazima u slučaju, Radićevo ubojstvo nije bila puka slučajnost.

Kao događaj koji je potaknuo promjenu ustavnog poretka zemlje, zahtijeva temeljitiju analizu razloga Radićeve nasilne smrti. Istina je da su memoari Ivana Meštrovića, koji pružaju prikaz te stvari, objavljeni prekasno da bi poslužili kao referenca autoru, dok Svetozar Pribićević i njegovo djelo "La dictadure du roi Alexandre" autoru ne čine se pouzdanim izvorom, jer nisu navedeni ni u indeksu osoba ni u bibliografiji Hoptnerovih djela.

Tvrdnja na stranici 26 da je smrt kralja Aleksandra imala jasan ujedinjujući učinak, s obzirom na to da su se ljudi zbili protiv vanjske prijetnje, također je pretjerana. U stvarnosti, javno izlijevanje tuge u nesrpskim regijama orkestrirano je od strane Ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu. Vanjska prijetnja 1934. bila je daleko manje značajna nego 1941., jer nije uspjela ujediniti sve Srbe, a kamoli ostale nacionalnosti unutar zemlje.

Unatoč ovim i drugim općim i specifičnim zapažanjima koja su se mogla navesti u ovoj recenziji - naime, autorovom neuspjehu da potkrijepi određene osobne reference na različite osobe uključene u događaje drugim izvorima - Hoptnerova knjiga ostaje jedno od najinformativnijih djela o posljednjem razdoblju monarhijske Jugoslavije.

PRIKAZ KNJIGE

Dr Milan Stojadinović: Ni rat ni pakt

Ivo Bogdan, Buenos Aires

(na srpskom; Izd. "El Economista", Buenos Aires, 1963, str. 764)

Autor ove opsežne memoarske knjige, Ni rat ni pakt – čiji podnaslov glasi "Jugoslavija između dva rata" – bio je istaknuti srbijanski političar u tom razdoblju: vodeći član Srpske radikalne stranke, ministar financija 1920-ih za vrijeme vlade Nikole Pašića i premijer od 1935. do 1939., zadržavši portfelj ministarstva vanjskih poslova. Zanimljivo je ovdje primijetiti da je podtajnik tog ministarstva bio romanopisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Ivo Andrić.

Stojadinović je svrgnut 1939. zbog svojih Führerovih ambicija, a 1941., uoči njemačke invazije na Balkan, vlada Cvetković-Maček predala ga je britanskim vojnim vlastima u Solunu. Odatle je prebačen na otok Mauricijus, gdje je ostao u zatočeništvu do 1946. Zatim se nastanio u Buenos Airesu, koristeći svoje talijanske veze kao bivši štovatelj i prijatelj Ciana i Mussolinija. Osnovao je tjedne novine "El Economista". Umro je u Buenos Airesu 1961. godine. Njegovi memoari "Ni rat ni pakt" sastoje se od 87 poglavlja, indeksa imena i kratkog predgovora urednika, koji je očito izmijenio izvorni tekst.

Stojadinović prvo detaljno opisuje svoje studije, administrativnu karijeru i ulazak u politički život, a zatim i svoju javnu službu, što predstavlja zanimljiv portret srbijanskog društva. Cijela njegova pripovijest isprepletena je referencama na prevladavajuće situacije i osobe. No, u većini slučajeva odražava subjektivni stav ambicioznog i duboko ogorčenog političara koji je, neočekivano, srušen upravo u trenutku kada se osjećao svemoćnim i pripremao se uspostaviti kao jugoslavenski Führer.

U svom bijesu često prelazi granicu dobrog ukusa. Stoga je čitanje ove knjige neugodno zbog autorovog egoizma, osim što je napisana glomaznim stilom i s lažnim pretenzijama briljantnosti. Ipak, predstavljeni materijal vrlo je prikladan za proučavanje osobitosti tipičnog srbijanskog političara između dva svjetska rata i društva u kojem je djelovao i došao na vlast. Unatoč vrlo osrednjoj književnoj vrijednosti ove knjige, napisane s pristranošću i prožete šovinističkim velikosrpskim duhom, ona barem olakšava razumijevanje srpsko-hrvatskog sukoba. Također je donekle zanimljiva jer autorovi suvremenici nisu pisali svoje političke memoare.

Stojadinović, s maštovite visine i s drskom pretpostavkom, osvrće se na svoje suvremenike, ponekad graničeći s razinom skandaloznih tračeva. On se s određenom dozom objektivnosti odnosi samo prema Nikoli Pašiću, srpskom državniku koji je mladog i ambicioznog financijskog stručnjaka uveo u političku arenu. Stojadinović se blisko povezao s Pašićem, uvjeren da će lakše ostvariti svoje političke ambicije pod okriljem svemoćnog vođe Radikalne stranke. Doista, Pašić, kao eksponent, ili bolje rečeno agent, carske Rusije, postao je moćnik u Srbiji nakon strašnog atentata na Obrenoviće (1903.), austrijske štićenike, kada je kralj Petar I. Karađorđević, ruski štićenik, ustoličen. Petar I., slab vladar, tolerirao je svemoć svog premijera, što se vanjskom svijetu činilo kao srpska parlamentarna demokracija prije Prvog svjetskog rata.

Ta se situacija promijenila kada je kralj Petar imenovao svog najmlađeg sina Aleksandra za regenta. (Njegov najstariji sin, Đorđe, proglašen je mentalno ludim, a zatim smješten u azil, iz kojeg su ga oslobodile njemačke okupacijske snage, a kasnije su ga komunisti iskorištavali u propagandne svrhe.) Aleksandar, obrazovan u carskoj Rusiji i vjeran autokratskim ruskim i srpskim tradicijama bizantskog podrijetla, od samog je početka pokušavao eliminirati utjecaj srpskih političkih stranaka, pa čak i skupine zavjerenih časnika koji su svrgnuli Obrenoviće i postavili Karađorđeviće. Godine 1914., točno prije 50 godina, organizirali su atentat na Sarajevo uz Aleksandrovo znanje. Bilo je potrebno eliminirati Franza Ferdinanda, nasljednika Austro-Ugarskog Carstva, koji se smatrao opasnim protivnikom Srbije.

Vjerovalo se da je planirao dati Hrvatima i Srbima jednak status s Mađarima (trijalizam), čime bi se uklonili uzroci nacionalističke agitacije srpskih zavjerenika koji su težili demontiranju Podunavske monarhije. Intrigama, a posebno insceniranim Solunskim procesom i pogubljenjem vođe zavjere, Apisa Dimitrijevića, Aleksandar je uspio učiniti srpsku vojsku svojim poslušnim instrumentom. Zatim je postupno ograničavao Pašićevu moć do njegove potpune eliminacije, zamjenjujući ga poslušnim i lako manipuliranim političarima.

Čini se da se Stojadinović nije uspio na vrijeme distancirati od Pašića, te je Pašićevim padom ostao po strani sve do smrti kralja Aleksandra 1934. godine. Stojadinović opširno prepričava događaje koji su doveli do Pašićevog pada. Kritizira i Pašićeve protivnike i svoje, uključujući i samog kralja Aleksandra. Stojadinović će kasnije smatrati najvećom preprekom svojim ambicijama i težnjama borbu Hrvata protiv srpske hegemonije, za nacionalnu ravnopravnost i demokratske slobode.

To objašnjava njegovu ekstremnu pristranost i uobraženost kada je raspravljao o hrvatskoj politici i političarima općenito. Ovoj osobnoj pristranosti ne trebamo dodavati njegov stav velikosrpskog šovinista. Kao takav, smatrao je normalnim, zanemarujući pravo na nacionalno samoodređenje, da Hrvatska bude uključena u podređeni položaj unutar države u kojoj je Srbija vršila hegemoniju, unatoč tome što je predstavljala samo četvrtinu ukupnog teritorija i stanovništva Jugoslavije.

Štoviše, Srbija je bila relativno zaostala u usporedbi s pripojenim teritorijima koji su prethodno bili dio Austro-Ugarske, a koji su bili daleko napredniji administrativno, ekonomski, društveno i kulturno općenito. Stojadinović nije bio simpatičan prema Hrvatima, jer iako su bili u podređenom položaju, uvijek su imali dovoljno moći da uznemiravaju Pašića, a kasnije i Stojadinovića.

Aleksandar je, sa svoje strane, umjesto da djeluje kao arbitar, iskoristio napetost koja je proizašla iz hrvatske oporbe kako bi svrgnuo Pašića, postavio svoje ljude na vlast, a zatim orkestrirao napad na hrvatske zastupnike u parlamentu. Žrtva napada bio je Esteban Radić, neosporni vođa hrvatske oporbe, "nekrunjeni kralj Hrvatske".

Stojadinović pripovijeda sve te događaje iz osobne perspektive. On također kritizira kralja-diktatora, ali ili ne razumije ili odbija priznati da je politička evolucija koja je kulminirala osobnom diktaturom monarha bila u skladu sa srpskom političkom tradicijom. Unatoč vješto održavanoj legendi o srpskoj demokraciji pod Petrom I. Karađorđevićem, izmišljenoj za konzumaciju Hrvata i zapadnih zaštitnika Srbije, Aleksandar je u svojoj borbi za apsolutnu vlast slijedio srpsku tradiciju autokratske vlade istočnog tipa. Kralj je bio na vlasti čak i prije uspostave diktature 1929. godine, dok je pseudodemokratski sustav uređen ustavom iz 1921. ostao na snazi. Čak ni pod tim sustavom nijedna vlada nije svrgnuta u parlamentu. Vlade su se mijenjale na zahtjev kraljevskog dvora. Da bi se postigla parlamentarna većina, bilo je dovoljno da srpski političar dobije mandat za formiranje izabrane vlade, jer su takve vlade uvijek osvajale većinu. Djelomično je to bilo zato što Srbija, iz načela, glasa za službene kandidate, a dijelom zato što su brojne nacionalne manjine - makedonska, albanska, turska, mađarska, njemačka i rumunjska - riskirale progon. Kao rezultat toga, službeni kandidati ponekad su proglašavani izabranima bez formalnog čina glasovanja. Samo su Hrvati pružili učinkovitu opoziciju.

Stojadinović nije mogao javno odobriti atentat na Radića u zgradi parlamenta i činjenicu da je Aleksandar iskoristio taj zločin kao izgovor za uspostavljanje svoje diktature umjesto da pruži dužnu odštetu Hrvatima za nasilnu smrt njihovog vođe. Niti je mogao aktivno sudjelovati u uspostavljenom diktatorskom režimu zbog svoje predanosti Pašiću. Ipak, gajio je ogorčenost prema Radiću do samog kraja, smatrajući ga jednim od odgovornih za Pašićevo svrgavanje. Puniša Račić, zastupnik u parlamentu Srpske radikalne stranke i Radićev atentator, "izabran" je zajedno sa Stojadinovićem na istoj listi u Crnoj Gori. Stojadinović tvrdi da je kada se atentat dogodio bio u Parizu, sudjelujući na sastancima Parlamentarne unije, na kojima je trebao sudjelovati i Radić, čemu se protivio. Time Stojadinović neizravno potvrđuje optužbe nekoliko autora koji ga impliciraju u pripreme napada i da se protivio Radićevom preseljenju u Pariz u tu svrhu. Postoje dokazi da je Stojadinović, kasnije kao premijer, pružio financijsku podršku Radićevom atentatoru. Naravno, o toj točki u svojoj knjizi potpuno šuti.

Stojadinović, kao i ostali velikosrpski političari, nije uspio shvatiti ozbiljnost događaja koji su kulminirali atentatom na Radića i uspostavom diktature kralja Aleksandra. U ime državnog i nacionalnog jedinstva, Aleksandar je negirao ne samo zaseban državni identitet Hrvatske - stvarnost koja je postojala više od tisućljeća do 1918. - već je i dekretom proglasio nepostojanje hrvatskog naroda kao etničkog entiteta. Srpski kralj, uz podršku vojske, srpske nacionalne crkve i korumpiranih srpskih političkih stranaka, dekretom je uklonio naziv "hrvatski" iz naziva države (do tada se Jugoslavija zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) te zabranio hrvatsku zastavu i nacionalne simbole. Srbi su, međutim, zadržali svoju nacionalnu crkvu i zastavu, kao i svoje vojne i državne tradicije, jer je Kraljevina Jugoslavija bila ekvivalent Velike Srbije.

Stojadinović, kao velikosrpski šovinist, ili nije mogao ili nije htio pravilno cijeniti hrvatsku opoziciju diktatorskom režimu, budući da je ta opozicija težila ostvarenju prava na nacionalno samoodređenje i obnovi hrvatske države, neovisne o Srbiji. Tijekom tih godina, čak je i šačica Hrvata koji su gajili iluzije o mogućnosti razumijevanja između Hrvatske i Srbije, temeljenog na demokratskim načelima i jednakosti svih naroda Jugoslavije, odbacila jugoslavensku ideju.

Stojadinović je došao na vlast tek drugi put nakon smrti diktatora kralja Aleksandra. Stoga je iskoristio pokušaj atentata u Marseilleu 1934., koji su počinili makedonski i hrvatski nacionalisti, te njegove neposredne i temeljne uzroke kako bi kritizirao političare unutar vlastite stranke. Međutim, nije ih krivio za politiku tiranije i ugnjetavanja koja je dovela do pokušaja atentata na kralja, već za neuspjeh u pravilnoj zaštiti diktatora.

Kao premijer, Stojadinović se oglušio na legitimne zahtjeve Hrvatske seljačke stranke za priznavanje hrvatskog suvereniteta, barem s opsegom i atributima koje je uživao pod Podunavskom monarhijom. Naprotiv, Stojadinović je nastavio metode kraljevske diktature, a u svojim memoarima inzistira na fikciji navodnog jugoslavenskog nacionalnog jedinstva u etničkom smislu. Sva hrvatska upozorenja da bi takvo ujedinjenje diktatorskim dekretom dovelo do rata između Srba i Hrvata te da bi napeti odnosi između Srbije i Hrvatske pogodovali i ambicijama sila Osovine i subverzivnim aktivnostima komunista, pokazala su se bezuspješnima.

Kao premijer, dao je prioritet održavanju srpske hegemonije nad političkim i individualnim slobodama. Slijedom toga, nije oklijevao krenuti političkim putem usmjerenim protiv sustava saveza koji je uspostavila Francuska, zaštitnica Srbije nakon carske Rusije. Želeći izolirati hrvatske revolucionare, koji su nužno tražili podršku revizionističkih sila - nažalost, jedinih koje su pokazivale ikakav interes za hrvatsko pravo na samoodređenje - Stojadinović se otvoreno priklonio Silama Osovine. Smatrao je da je ovo napuštanje od strane srbijanskih saveznika i dobročinitelja vrlo pametan potez protiv hrvatske oporbe.

Važno je bilo očuvanje srbijanske hegemonije i - naravno - njegove osobne moći kao spasitelja uvećane Srbije. Kako bi održao srpske dobitke na štetu potlačenih naroda, koji čine većinu u Jugoslaviji, i zadovoljio svoju žudnju za moći, Stojadinović je bio spreman uvesti diktaturu fašističkog tipa. Danas to poriče kako bi naglasio svoje napore da spasi jugoslavensku monarhiju. Cijela njegova knjiga prije svega teži pokazati da je politika napuštanja zapadnih demokracija bila jedini mogući način zaštite jugoslavenske monarhije pod srpskom hegemonijom.

Za Stojadinovića, glavni krivac za pad srpske monarhije bio je knez Pavle Karađorđević, koji je, kao jedan od tri regenta, efektivno vršio kraljevsku vlast od Aleksandrove smrti do 27. ožujka 1941., kada je mlađi Petar II. Karađorđević ustoličen u državnom udaru.

U svojim oštroumnim kritikama protiv kneza Pavla, Stojadinović se ne ustručava osobnih napada. Čak dovodi u pitanje podrijetlo bivšeg regenta, optužujući ga da je namjeravao oteti krunu od svog mladog rođaka i svrgnuti Stojadinovića, kojeg je držao na vlasti četiri godine, jer se potonji protivio navodnim ambicijama regenta. Stojadinović je dijelio svoju mržnju prema knezu Pavlu sa svojim protivnicima u tadašnjoj srpskoj oporbi, koji nisu mogli oprostiti regentu što je Stojadinovića držao na vlasti četiri godine, do 1939., i što im je nije predao nakon Stojadinovićevog izbornog poraza, već pristašama brzog pomirenja s Hrvatima i Slovencima.

Stojadinović je, u stvarnosti, pao jer nije uspio u svom pokušaju da slomi hrvatsku oporbu. Na izborima održanim krajem 1938. osvojio je većinu samo u Srbiji, što nije bilo teško s obzirom na to da je glasanje bilo javno. U Hrvatskoj je, unatoč progonima i javnoj prirodi glasanja, velika većina glasova išla u korist Hrvatske seljačke stranke.

Slovenska stranka i Muslimanska organizacija (u Bosni), unatoč svojim vezama sa Stojadinovićem, napustile su ga jer su se protivile centralizmu. Čak ni većina osvojena silom u Srbiji, Makedoniji, Kosovu i Metohiji i Vojvodini nije bila dovoljna Stojadinoviću da ostvari većinsku pobjedu. Također se mora uzeti u obzir utjecaj Londona i Pariza na kneza Pavla, kojeg je ljutila Stojadinovićeva pronacistička politika, kako domaća tako i vanjska.

Nekoliko dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1939., potpisan je zakašnjeli i manjkavi sporazum između Hrvatske seljačke stranke i kraljevske vlade u Beogradu. Prema ovom sporazumu, Hrvatska je dobila ograničenu i privremenu autonomiju nad pripojenim teritorijem, podložnu ratifikaciji od strane jugoslavenskog parlamenta nakon stupanja na prijestolje kralja Petra II., tada maloljetnog.

Regent je prihvatio ovaj sporazum pod pritiskom međunarodne situacije, nadajući se da će taj čin omogućiti Jugoslaviji da se na kraju odupre silama Osovine. Bilo je jasno da ni Hrvati ni drugi potlačeni narodi neće u slučaju rata braniti državu koju su s pravom smatrali svojim nacionalnim zatvorom. Stoga su Hrvatima učinjeni određeni ustupci.

Ovo hibridno rješenje, naravno, nije zadovoljilo Hrvate, ali manje je razumljivo da nije zadovoljilo ni takozvanu srpsku demokratsku oporbu. Stare srpske stranke, u osnovi šovinističke, nisu odobravale čak ni te minimalne ustupke Hrvatima.

Proglasile su da je kompromis pretjeran i štetan za Srbiju. Njihova agitacija odjeknula je među generalima, svim Srbima i u redovima srpske nacionalne crkve. U skladu s bizantskom tradicijom državnih udara, predvođenih vojnim i crkvenim vođama, uskoro se očekivala nasilna promjena vlasti. Nezadovoljni su šutjeli do 1941., znajući da London i Pariz inzistiraju na hrvatskom sudjelovanju u vladi. Inače, svako protivljenje jugoslavenske vojske silama Osovine bilo bi neučinkovito, s obzirom na to da većina vojnika nije bila srpska, iako su svi generali i velika većina časnika bili. U početku su čak i Sovjeti favorizirali novu vladu jer je uspostavila diplomatske odnose s Moskvom kako bi dobila određenu podršku protiv pritiska Berlina.

Međutim, ta ovisnost o Londonu, a kasnije i o Moskvi, ubrzo je postala njezina Ahilova peta kada su vojni događaji brzo i odlučno krenuli u korist sila Osovine. Nakon poraza Francuske i uoči Hitlerove Istočne kampanje, vlada formirana srpsko-hrvatskim sporazumom, na zahtjev Pariza i Londona, morala je sklopiti kompromis s Trećim Reichom, željnim osigurati svoj desni bok. Tako je, protiv želja vlade i regenta, potpisan pristup Jugoslavije Trojnom paktu. Ovaj korak poduzet je tek nakon što je srpsko vojno vodstvo izvijestilo da jugoslavenska vojska ne može pružiti ozbiljan otpor njemačkom ratnom stroju. Obećanje da vojska neće zahtijevati slobodan prolaz kroz jugoslavenski teritorij i da Jugoslavija može ostati neutralna, poput Švedske, pokazalo se odlučujućim.

Stojadinović priznaje da je državni udar u Beogradu, nakon potpisivanja Trojnog pakta, prvenstveno bio motiviran domaćom politikom. Doista, pridržavanje Trojnog pakta bio je samo izgovor. Pučisti su željeli eliminirati hrvatski utjecaj i stoga su očajnički nastojali postići dogovor s Rimom i Berlinom.

Stojadinovićeva teza, izražena u naslovu knjige koja se razmatra, jest da ni pakt ni rat nisu bili potrebni. Samo je on bio sposoban spasiti Jugoslaviju. Da nije bio svrgnut i ostao na vlasti, njegov utjecaj u Rimu i Berlinu bio bi toliko velik, tvrdi Stojadinović, da pridržavanje Trojnog pakta ne bi bilo potrebno. Jugoslavija bi ostala izvan oružanog sukoba i bila bi spašena od raspada, srpsko-hrvatskog rata i, u konačnici, komunističke dominacije.

Ovaj argument zaključuje Stojadinovićevu knjigu, koja je zamišljena kako bi potkrijepila ovu tezu. Autor tako pokušava u očima srpske javnosti očistiti se od optužbi da je izdao stare zapadne saveznike Jugoslavije i da je slijedio stope Hitlera i Mussolinija, vođen osobnim ambicijama.

Stojadinovićevoj glavnoj tezi nedostaje čvrst temelj. Njegovu pronacističku politiku diktirali su manje vanjskopolitički a više domaći razlozi. Poput državnog udara od 27. ožujka 1941., koji je organizirala skupina časnika uz podršku srpskih crkvenih i političkih dostojanstvenika, njegova je politika bila inspirirana protuhrvatskim osjećajima. U oba slučaja cilj je bio spriječiti hrvatsko sudjelovanje u državnim poslovima, odnosno izbjeći napuštanje unitarističke politike srpskih hegemona.

Svakako, Rim i Berlin pozdravili su prebjeg Jugoslavije iz sigurnosnog sustava pod Stojadinovićevom vladom. Ta je usluga lako uzvraćena ograničavanjem slobode hrvatskih političkih prognanika, dobro znajući da su vođe polulegalne hrvatske oporbe bili čvrsti demokrati.

Hitler je bio vrlo zahvalan Stojadinoviću na njegovoj podršci aneksiji Austrije Trećem Reichu i napuštanju Čehoslovačke tijekom sudetske krize. U vrijeme kada dominacija sila Osovine još nije bila čvrsto uspostavljena, Hitler je bio spreman uzvratiti tu podršku malim ustupcima na štetu drugih, u ovom slučaju, hrvatskog otpora. Treći Reich pozivao se na pravo na samoodređenje samo kada im je to koristilo i uvijek ga je lišavao demokratskog sadržaja. Zato je Berlin spremno pristao na politiku bezuvjetnog održavanja multinacionalne države zvane Jugoslavija pod srpskom hegemonijom, posebno zato što se nije suočila sa stvarnim rizikom. Stojadinović je tada navodno mogao djelovati kao partner s jednakim pravima. No, s promjenom situacije i osiguranjem njemačke vojne dominacije 1940.-1941., ravnoteža snaga u Europi bila je drugačija, kao i Hitlerovi zahtjevi. U tom novom kontekstu,

Hitler više nije bio zadovoljan praznim obećanjima vladara jugoistočne Europe. Zahtijevao je prolaz njemačkih trupa preko njihovog teritorija i pridržavanje Trojnog pakta. Da je Stojadinović, promaknut u Führera u zemlji tako nacionalno, kulturno i politički heterogenoj kao što je Jugoslavija, iskoristio svoju moć uoči Hitlerove kampanje protiv Sovjetskog Saveza, gotovo je sigurno da bi od vlade kojoj se nasilno protivilo zahtijevao aktivnije, možda i opipljivije sudjelovanje nego što se od vlade svrgnute pučem 27. ožujka 1941. zahtijevalo puko pridržavanje Trojnog pakta.

Stojadinović, koji se pridržavao ideologije Osovine, ne bi izbjegao ni "pakt ni rat" kao simpatizer Osovine. Čak ni pod Stojadinovićevom vlašću, jugoslavenska monarhija nije mogla izbjeći svoju sudbinu, budući da je umjetni politički entitet, stvoren protiv volje svojih konstitutivnih naroda, jučer održavan silom od strane srpske nacionalističke diktature, a danas pod komunističkom diktaturom. Svaki opći sukob nužno mora dovesti do akutne krize u takvoj državi.

Ispada da je Stojadinovićeva knjiga potpuno podbacila u svojoj glavnoj tezi. Međutim, doprinosi boljem razumijevanju velikosrpske politike, koja je bila štetna ne samo za potlačene narode Jugoslavije već i za samu Srbiju. Nadalje, Stojadinović, ogorčen i ogorčen zbog osujećenih ambicija patološkog egocentrika, balkanskog političara lišenog moralnih skrupula, objavljuje podatke i sudove koji bacaju znatno svjetlo na velikosrpsku politiku.

Ne skriva ulogu službene Srbije u sarajevskom atentatu, koji identificira kao neposredni uzrok Prvog svjetskog rata. Nesvjesno, pruža dokaze o nepodnošljivom položaju Hrvata u jugoslavenskoj monarhiji, što je povezano s naknadnim događajima koji su kulminirali komunističkom vlašću. Stojadinovićevi memoari otkrivaju koliko su slabi bili temelji toliko hvaljenog srpsko-francuskog prijateljstva, prijateljstva koje su Srbi smatrali neadekvatnom zamjenom za rusko tutorsko povjerenje.

Braneći se od optužbi da je sklopio prijateljstvo s fašističkom Italijom, umiješanom u bombaški napad u Marseilleu, Stojadinović pojašnjava ovo pitanje, o kojem se u demokratskim zemljama još uvijek raspravlja sa zbunjenošću i senzacionalizmom, bez ikakvog cilja utvrđivanja povijesne istine. Stojadinović tvrdi da fašistička Italija nije željela napad. Doista, Mussolini nije želio daljnje komplikacije s Francuskom u vrijeme kada se pripremao za osvajanje Etiopije; radije je nastojao osigurati francusku podršku.

Iz osobnog ogorčenja, Stojadinović prepričava skandaloznu povijest srpske vladajuće klase između dva svjetska rata. To prikazuje oštru sliku srpskih vladara koji su donijeli veliku nesreću potlačenim narodima Jugoslavije i samoj Srbiji.

Nenamjerno, Stojadinović je napisao svjedočanstvo protiv Jugoslavije, države uspostavljene 1918. i ponovno uspostavljene 1945. u abnormalnim okolnostima, kršenjem demokratskih prava na samoodređenje i nacionalnog principa. Takav konglomerat bio je i ostao izazov osjećaju međunarodne pravde i, kao takav, ne može biti pozitivan faktor za mir.

PRIKAZ KNJIGE

Ludvig Vrtačić: Einführung in den Jugoslawischen Marxismus Lenjinismus

F. Nevistić, Buenos Aires

("Uvod u jugoslavenski marksizam-lenjinizam," Ed. D. Reidel Publishing Company, Dordrecht, Nizozemska, 1963., str. 288.)

Ova knjiga je, u stvarnosti, samo "pripremni rad" za monografiju koju autor planira napisati o toj temi. Nadalje, dio je serije istraživanja marksizma-lenjinizma u komunističkim zemljama izvan Sovjetskog Saveza. Ova serija objavljuje se pod općim naslovom "Sovjetski", a sponzorira je Rockefellerova zaklada. Rad koji je predmet recenzije naručio je Institut za Istočnu Europu Sveučilišta u Freiburgu. Sudeći po ovoj publikaciji, razumno je pretpostaviti da će autor u potpunosti postići svoj cilj.

Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja: organizacija, gdje autor opisuje političku i nacionalnu strukturu Jugoslavije, njezine znanstvene institucije, akademije, sveučilišta, filozofska društva, časopise, bibliografiju, izdavačke kuće itd.; pregled filozofske literature, podijeljen u tri skupine: prijevodi, sustavna jugoslavenska književnost i jugoslavenska književnost posvećena povijesti filozofije; uvod u bibliografiju; i sama bibliografija.

Ovim uvodom autor je prebrodio najteži dio, što mu je omogućilo da kasnije napiše knjigu koja bi obuhvatila sve bitne karakteristike marksizma-lenjinizma unutar dobro definiranog etničkog i geografskog konteksta.

Ludvig Vrtačić nam je potpuno nepoznat, zbog čega ga ne možemo a priori optužiti za bilo kakvu pristranost. Naravno, u nekim elementima svog rada autor je u potpunosti ovisan o onome što pruža beogradski establišment, kao što je to slučaj u statistici stanovništva, gdje se pokušava napuhati srpsko stanovništvo i umanjiti hrvatsko.

Tako je, na primjer, prema podacima iz Statističkog godišnjaka iz 1959., službene jugoslavenske godišnje publikacije, u Hrvatskoj je u to vrijeme živjelo 3.975.550 stanovnika, a u Srbiji 4.458.400, ali ukupan broj Srba u Socijalističkoj Republici Jugoslaviji u isto vrijeme bio je 7.065.923, dok je broj Hrvata bio samo 3.975.550.

Ova značajna razlika u korist Srba otkriva se kao umjetna, posebno ako broju Hrvata dodamo 998.698 muslimana iz Bosne i Hercegovine, koji su sastavni dio hrvatskog naroda. Za njih je, pod velikosrpskim režimom s dugogodišnjim ciljem pretvaranja Bosne i Hercegovine u srpske pokrajine, vrlo opasno deklarirati se kao Hrvati, a ne žele se definirati kao Srbi jer to nisu.

Iz tog razloga, Jugoslaveni su se deklarirali kao nacionalno nedefinirani. Naš autor objašnjava ovaj fenomen, sasvim pogrešno, tvrdeći da on otkriva želju za prevladavanjem "multinacionalnog karaktera zemlje", iako je Jugoslavija, u tom pogledu, bila najsloženija od svih komunističkih zemalja nakon Sovjetske Rusije. Ono što se radi iz straha očito nije vrlina.

Kako bi izbjegli najveće zlo, hrvatski muslimani usvajaju taktiku koju smatraju korisnom protiv privremenog zla, i to je sve. Istina je da Vrtačić u svojoj fusnoti br. U 4. poglavlju 1 kaže se da središnja vlada pokušava prevladati i eliminirati etničke skupine (Volksgruppen) kako bi stvorila "jedinstvenu jugoslavensku kulturu", ali priznaje da je sve to samo "vanjski izgled" (Schein). (Neshvatljivo nam je kako autor odjednom govori o Volksgruppen ako, pretpostavljamo, prihvaća postojanje nacionalnosti.)

Zatim objašnjava svoju točnu tvrdnju: "U stvarnosti, mogućnosti razvoja svake od nacionalnosti u ovom, kao i u drugim područjima, podložne su financijskoj politici vlade i ovise o središnjim organima koje zauzimaju Srbi. Ovdje se nalazimo u situaciji prilično sličnoj onoj Sovjetskog Saveza, a što se tiče fenomena višenacionalne strukture i njezinih problema, jugoslavenski slučaj ipak nadmašuje sovjetski."

Autor također pogrešno tvrdi da je Jugoslavenska akademija znanosti i likovnih umjetnosti u Zagrebu bila "praktički raspuštena" kada je 1941. preimenovana u "Hrvatsku akademiju znanosti i likovnih umjetnosti". Ovdje autor citira djelo M. Markerta *Jugoslawien (Ost-Europa-Handbuch)* (Köln-Graz, 1954.), što nam onemogućuje da razaznamo Markertovo ili autorovo mišljenje o ovom pitanju, iako nam se čini da Markert brani stav da se radilo samo o promjeni imena.

Vrtačić naglašava iluziju kulturnog jedinstva među nacionalnostima jugoslavenskog konglomerata, čak i danas. Promjena imena iz Jugoslavenske akademije u Hrvatsku bila je prirodan izraz, u pravnom obliku, onoga što se snažno osjećalo kao kulturna i politička stvarnost, s obzirom na ogroman kontrast u kulturi i interesima između Hrvata i Srba, što predstavlja središnji problem te višenacionalne države, koju je održavala totalitarna policijska država. Vjerujemo da ovakve pogreške neće utjecati na budući rad L. Vrtačića, niti umanjiti njegovu vrijednost u specifičnom području kojem je posvećen.

RECENZIJA KNJIGE

Hrvatska akademija Amerike: Journal of Croatian Studiesku (sv. II)

Milan Blažeković, Buenos Aires

(1961. Godišnji pregled Hrvatske akademije Amerike, Inc. New York, NY, str. 196.)

Drugim sveskom časopisa Journal of Croatian Studies, Hrvatska akademija Amerike nastavlja ispunjavati svoj utvrđeni program. Dok prvi svezak (vidi Studia Croatica, br. 2-3, 1961.) sadrži prvenstveno povijesna djela, ovaj svezak obrađuje goruća pitanja s kojima se suočava hrvatski narod u kulturnim, ekonomskim i pravnim pitanjima. Suradnici koriste metode i pristupe tipične za znanstvene krugove u sjevernoameričkom okruženju u kojem žive i rade.

Profesor Krsto Spalatin objavio je studiju o zajedničkom pravopisu Hrvata, Srba i Crnogoraca, u kojoj prvi put prati evoluciju pravopisa koja je započela 1960. godine, na temelju rezolucija komisije sastavljene od šest srpskih i pet hrvatskih lingvista. Ova je komisija razvila zajednički pravopis za Hrvate i Srbe, pridržavajući se službene dogme jugoslavenskog komunističkog režima o "bratstvu i jedinstvu" naroda koji čine današnju Jugoslaviju. Autor ističe složenost problema, s obzirom na temeljne razlike između književnih jezika hrvatskog i srpske, dva različita pisma - latinicu u Hrvatskoj i ćirilicu u Srbiji - te niz drugih razlika, posebno leksikografskih.

Problem tehničke i znanstvene terminologije posebno je izazovan. Iz svih tih razloga, autori jezične reforme zauzeli su stav da Srbi i Hrvati moraju zadržati svoja različita pisma i dijalekte (Srbi koriste "ekavski", a Hrvati "ijekavski"). Profesor Spalatin kritizira zbunjenost s kojom se studenti suočavaju kada prate službeni pravopis s njegovim isprepletenim srpskim i hrvatskim varijantama, od kojih se neke možda još uvijek koriste. Naglašava da ne postoji zajednička hrvatsko-srpska književnost, niti postoji jugoslavenski jezik, baš kao što ne postoji ni švicarski jezik.

Po autorovom mišljenju, prilično je neobično da su preporuke lingvističke komisije ispravno provedene bez nametanja stranih oblika Hrvatima, jer bi to samo povećalo postojeći antagonizam između jezičnih i nacionalnih osjećaja Hrvata i Srba. U svakom slučaju, to bi stvorilo zbrku u jezičnom procesu, potkopavajući disciplinu koju obično nameću standardni pravopisi, gramatike i rječnici. Doista, teško je povjerovati da se jezično jedinstvo može provesti tamo gdje je političko i nacionalno ujedinjenje propalo, cilj kojem komunisti teže već dvadeset godina, postižući suprotne rezultate svojim metodama sile.

Hrvatski pjesnik i pisac Ante Nizeteo obrađuje istu temu i u istom duhu u svom članku "O hrvatskom jeziku i književnosti", napisanom u vezi s objavljivanjem dviju knjiga profesora Ante Kadića: "Hrvatska čitanka s vokabularom" (vidi Studia Croatica, 1961., str. 229.) i "Suvremena hrvatska književnost".

U opsežnom članku od 42 stranice pod naslovom "Deficit platne bilance u Jugoslaviji, 1944.-1957. - Analiza njegovog nastanka i učinaka na jugoslavensko gospodarstvo", Josip T. Bombelles s 8 dijagrama i 23 tablice pojašnjava razloge jugoslavenskog deficita koji je u naznačenom razdoblju, prema Statističkom godišnjaku Ujedinjenih naroda iz 1958., dosegao 1.517,9 milijuna dolara. S profesionalnog znanstvenog stajališta, ova studija je besprijekorna.

Međutim, ovakva publikacija trebala bi predstaviti sudjelovanje Hrvatske u gospodarstvu višenacionalne jugoslavenske države i pokazati da središnja vlada u Beogradu koristi proporcionalno veći hrvatski doprinos na štetu hrvatskog gospodarstva. *Suvremena Hrvatska u jugoslavenskoj federaciji: njezin ustavni status i socioekonomski položaj* Branka Pešelja pomno je istražena studija. Na temelju službenih izvora, autor zaključuje da Hrvatska posjeduje određene atribute suvereniteta unutar jugoslavenske federacije, budući da ustav jamči Hrvatskoj, kao i ostalim "republikama", pravo na samoodređenje i odcjepljenje. Također pokušava opovrgnuti službeno prihvaćenu "teoriju konzumacije".

To jest, komunistički teoretičari tvrde da je pravo na nacionalno samoodređenje prirodno pravo svakog naroda; međutim, jednom kada se ostvari u "ispravnom" smislu, ono se gasi i ne može se oživjeti.

Stoga, prema ovom službenom tumačenju, pravo Hrvatske na nacionalno samoodređenje ima samo povijesno značenje. Pešelj se protivi ovoj tezi, tvrdeći da je ostvarivanje prava stvar činjenice, a ne prava, budući da hrvatski narod, suprotno onome što komunisti tvrde, nikada nije imao priliku ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje, te stoga nikada nije mogao slobodno izraziti želi li se pridružiti jugoslavenskoj federaciji, a ako da, pod kojim uvjetima. Komunisti su prisilili hrvatski narod da prihvati svršen čin, što podrazumijeva problem činjenice, a ne prava. "Nije pitanje", kaže autor, "ima li hrvatski narod pravo na nacionalno samoodređenje, već samo kada, kako i na koji način to pravo može ostvariti u svojoj najvećoj koristi i najboljem interesu."

Analizirajući specifične karakteristike jugoslavenske federacije, autor zaključuje da, bez obzira na njezinu formalno-pravnu strukturu, vrhovna vlast ne leži u rukama savezne vlade, niti u rukama vlada pojedinih republika, već u rukama Centralnog komiteta Komunističke partije. „U konačnici, to znači da su savezna vlada i vlade republika samo instrumenti Komunističke partije, putem kojih stranka provodi svoje rezolucije i svoj program.“ Međutim, Srbi i Crnogorci predstavljaju 66% svih članova stranke, držeći više od 50% mjesta i u Središnjem komitetu i u Izvršnom odboru.

S obzirom na ovu ideološku i političku situaciju, smatramo da je rasprava o ustavnom statusu tih republika, na temelju formalno-pravne strukture jugoslavenske federacije i zaključaka izvedenih korištenjem pravnih koncepata nekomunističkih zemalja, od male praktične vrijednosti.

Nadalje, Pešelj je djelomično prihvatio komunističke teorije o situaciji koja je nastala nakon raspada Jugoslavije 1941. godine, ostavljajući tako problem pravnog statusa Hrvatske tijekom rata nezadovoljavajuće objašnjenim. Kao što neki traktati o međunarodnom pravu već pokazuju, s vremenom će pravna literatura ponuditi točnija tumačenja događaja u jugoistočnoj Europi tijekom posljednjeg rata od onih koja su pružili jugoslavenski pravni znanstvenici. Žalosno je stoga što je autor ove studije, iako polazeći od drugačijih pretpostavki, podijelio pravne teorije sadašnjih komunističkih vladara. To je žalosno jer će spomenuto djelo sigurno poslužiti kao referenca autorima koji govore engleski jezik.

Ukratko, Journal of Croatian Studies vrlo je vrijedan i koristan proizvod hrvatskog znanstvenog novinarstva, napisan na engleskom jeziku, a tim je pohvalniji jer je rezultat predanosti i patriotizma hrvatskih iseljenika.

---

[1] Vidi: "Pregovori o modusu vivendi između Jugoslavije i Svete Stolice", Studia Croatica, godina II, svezak I, str. 87-91; "Neuspjeh pregovora o postizanju modusa vivendi između Beograda i Svete Stolice", Studia Croatica, godina II, svezak 2-3, str. 216-217.

[2] François Bernard: "Novi odnosi između Svete Stolice i Jugoslavije", La Croix, 6. ožujka 1964.

[3] Vidi tekst memoranduma u Studia Croatica, godina II, br. 1, str. 81-86.

[4] La Croix, 29. veljače 1964., Pariz. [5] Vidi tekst Biskupskog memoranduma maršalu Titu od 25. rujna 1952., u knjizi vlč. Théodore Dragoun: Le dossier du cardinal Stepinac, Pariz 1958., str. 224-233.

[6] Ya, španjolski katolički dnevnik, prepričavajući brutalne oblike progona Crkve, koji još uvijek prevladavaju u zemljama iza Željezne zavjese, navodi: „Tehnika Titovih komunista je, kako kažemo, profinjenija. Manje okrutna, ali jednako perverzna, tvrde jugoslavenski komunisti, mora imati prihode, a ako ima prihode i rashode, to je komercijalno poduzeće. Pogledajmo kako ide likvidacija ovog nacionalnog poduzeća; radi se samo o izbjegavanju utaje poreza. Ako sjemenište ne može platiti svoje dugove državi, onda nema druge mogućnosti nego konfiskirati zgradu kako bi se namirili dugovi nastali za poreze.“ „Razni sustavi vjerskog progona u komunističkim zemljama“, Ya, 19. travnja 1964., Madrid.

[7] U tom smislu, vrlo je ilustrativan izvještaj u časopisu Dobri Pastir (Sarajevo 1958., godina IX, svesci I-IV, str. 261-266) o sudjelovanju klera iz franjevačkih provincija Bosne i Hercegovine u javnim radovima u redovima "omladinskih radnih brigada" tijekom posljednjeg desetljeća. Iako ova publikacija, bez dopuštenja biskupa i Svete Stolice, propagira suradnju klera s komunističkim režimom, iz ovog izvještaja može se zaključiti da su bogoslovi "dobrovoljno" sudjelovali u tim zadacima, zajedno sa svojim nadređenima, kako bi ih zaštitili i pomogli u tim prijestupima.

[8] L'Osservatore Romano, 3. travnja 1964.

[6] L'Osservatore Romano, 3. travnja 1964. [9] Paul Yankovitch: "Odnosi između Katoličke crkve i jugoslavenske vlade su se poboljšali", Le Monde, 25. veljače 1964., Pariz.

[10] Le Figaro, 3. travnja 1964., Pariz.

[11] La Croix, 6. ožujka 1964., Pariz. - U intervjuu, Njegova Preuzvišenost kardinal Koenig, bečki nadbiskup, naglasio je da Vatikan izravno surađuje s komunističkim vladama kako bi poboljšao položaj katolika. Poteškoće su brojne zbog službene doktrine koja se protivi svim oblicima religije. "Ali moramo razlikovati teoriju i praksu. One bi općenito trebale držati korak, ali dobro je poznato da, na primjer, u Jugoslaviji postoji komunistička doktrina, a naprotiv, u praksi postoji modus vivendi koji Crkvi dopušta određenu slobodu: biskupi mogu napustiti zemlju; mogu objavljivati stvari. S druge strane, istina je da nema nastave u školama itd." (La Documentation Catholique, Pariz, br. 1428, kol. 908)

[12] Monsignor Cardinale, šef protokola Vatikanskog državnog tajništva u L'Osservatore Romano, 7.3.1964.

[13] Izvornik objavljen u časopisu El Catolicismo, São Paulo. Citirano prema španjolskoj verziji u Cruzada, Buenos Aires, prosinac 1963.

[14] "Istrebljenje i protjerivanje njemačke etničke manjine iz Jugoslavije", Studia Croatica, godina IV, br. 14, str. 186-191.

[15] Dinko A. Tomašić: "Nova klasa i nacionalizam", Studia Croatica, godina I, br. 1, str. 61-67.

[16] Albert Mousset: Bonaparte Marksist: Tito, Le Monde, 4. studenog 1952., Pariz.

[17] "Tragedija Bleiburga", posebno izdanje Studia Croatica, 1963.

[18] Arnold J. Toynbee: Studija povijesti, Buenos Aires, EMECE, sv. II, str. 193.

[19] Josip Broz Tito: Politička teorija CK KPJ, Beograd, 1948., str. 73-74.

[20] Vidi opsežnu dokumentaciju u djelima Cavallija, Patteeja i Dragouna. Verzija 23.

[21] Pastirsko pismo potpisala su dva nadbiskupa i tri biskupa. Prvi ga je potpisao nadbiskup Alojzije Stepinac, čije su patnje dobro poznate; drugi, metropolit Ivan Evangelista Šarić iz Bosne, koji je umro u egzilu (vidi Studia Croatica, godina II, br. 1, str. 91-94); treći, biskup José Garic, O.F.M., iz Banjaluke, koji je, bolestan, tražio azil u Austriji, gdje je ubrzo umro; peti, grkokatolički biskup Janko Simrak, vučen je iz jednog zatvora u drugi i umro je u bolnici od pretrpljene torture.

[22] Cijeli tekst u Studia Croatica, godina IV, br. 1-4, str. 210-213.

[22] Cijeli tekst u Studia Croatica, godina IV, br. 1-4, str. 210-213.] [23] Vidi puni tekst u Studia Croatica, godina I, br. 1, str. 40-43; Cavalli Fiorello, S.J.: Il processo dell'Arcivescovo de Zagabria, Rim 1947.; Richard Pattee: Slučaj kardinala Alojzija Stepinca, Milwaukee, 1953.; Théodore Dragoun: Dosje kardinala Stepinca, Pariz, 1959.

[24] Vidi cjeloviti tekst memoranduma u Studia Croatica, godina II, sv. I, str. 81–86.

[25] Vidi Studia Croatica, godina IV, sv. 1–4.

[26] A. Smith Pavelić: Velika Britanija i Draža Mihailović; `Studia Croatica', Godina III, sv. 1, str. 43-57 (prikaz, ostalo).

[27] Svetozar Pribićević: Diktatura Kralja Aleksandra, Beograd, 1952, str. 251-256, 260 (prikaz, stručni).

[28] Studia Croatica, Godina I, br. 1, str. 44.

[29] "Le communisme et la Eglise catholique", vidi poglavlje "Les associations ecclésiastiques", Editions Fleurus, str. 409, Pariz.

[30] Vidi cijeli tekst u: Théodore Dragoun, op. cit., str. 248-264 (prikaz, ostalo).

[31] Vidjeti tekst memoranduma u Studia Croatica, godina II, Nş 1, str. 81-86 (prikaz, ostalo).

[32] Vidi bilješku 21.

[33] Vidi bilješku 23.

[34] Dobri Pastir, Sarajevo, 1955., Godina IX, sv. 1-4, str. 229-271.

[35] Godine 1943. u tri biskupije Crkvene provincije Bosne i Hercegovine bilo je 540 svećenika; vidi Krunoslav Draganović: Le diocesi croate ur. "Croazia Sacra", Rim, 1943., str. 181-234.

[36] Ime Danica (Jutarnja zvijezda) populariziralo je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, koje je prije više od stoljeća osnovao kardinal Haulik radi širenja popularne kulture putem prikladnih knjiga. Prije dolaska komunista na vlast, ova je izdavačka kuća distribuirala milijune knjiga narodu, uglavnom zahvaljujući naporima svećenstva. Njezina najpopularnija publikacija bio je almanah Danica. Ovo cijenjeno društvo, koje je imalo vlastite zgrade, izdavačku kuću i brojne zaklade, komunisti su zabranili. Sada postoje planovi za osnivanje izdavačke kuće sa sličnim ciljem, ali ovaj put ne u ime sv. Jeronima, jednog od otaca Zapadne Crkve, koji je rođen u Hrvatskoj, već u ime sv. Ćirila i sv. Metoda, kako bi se naglasila veza Hrvatske s Istokom. Nadalje, hrvatski franjevci u Chicagu (SAD) objavljuju tjedni časopis s istim nazivom.

[37] Ur. Centro pastorale per l'emigrazione croata, Grottaferrata (Rim), br. 3-4, 1964.

[38] Cijeli tekst pisma: Théodore Dragoun, op. cit., str. 224-233.

[39] Raško Vidić, Stanje Crkve u Jugoslaviji, ur. Publicistički izdavački zavod “Jugoslavija”, Beograd 1962.

[40] Katolici u Jugoslaviji čine 38% stanovništva, gotovo isključivo Hrvati i Slovenci; pravoslavci čine 42%, uglavnom Srbi, ali i Makedonci i Crnogorci uključeni u Srpsku nacionalnu Crkvu, naravno protiv svoje volje.

[41] Službeni Vjesnik Srpske Pravoslavne Crkve (Službeni glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve), Beograd 19. 7. 1935. Vrijedi napomenuti da u Jugoslaviji Srbi čine jedva trećinu stanovništva, dok su Bugarska i Grčka gotovo vjerski homogene zemlje. Ustav Kraljevine Rumunjske priznavao je kao religiju naroda ne samo pravoslavlje, koje je bilo religija većine, već i rimokatolicizam, koji su tada uglavnom prakticirali grkokatolici iz Transilvanije.

[42] Nadbiskup Montreala, kardinal Léger, prigodom inauguracije nove hrvatske katoličke župe, u svojoj je propovijedi rekao da je dobar prijatelj metropolitanskog nadbiskupa Hrvatske, monsinjora F. Sepera, koji mu je tijekom Drugog vatikanskog koncila, kada se raspravljalo o vjerskoj slobodi u Jugoslaviji, rekao sljedeće: „Nažalost, naša sloboda ne proteže se dalje od božanskog oltara.“ (Usp. Danica, katolički tjednik, Chicago, 22. ožujka 1964.).

[43] Studia Croatica, godina II, br. 2-3, str. 224-6. [44] J. Hamm: Gramatika starocrkvenoslavenskog jezika, Zagreb, 1947., str. 15.

[45] Vojvoda Vilim Akvitanski i opat Bernone od Baumea osnovali su 910. godine poznati benediktinski samostan u Clunyju, čija je svrha bila sloboda i reforma unutar vjerskih redova i Crkve. Samostan je bio izravno ovisan o Rimu, izuzet od biskupske jurisdikcije.

[46] J. Dobrovsky (1753. – 1829.), autor brojnih djela o slavistici. Pokrenuo je znanstveno proučavanje filologije, književnosti i povijesti slavenskih naroda. Imao je negativan stav prema hrvatskoj glagoljici. Usp.: Masarikov slovnik naucny, 2, 307.

[47] G. Dobner (1719. – 1790.), češki svećenik niarist i povjesničar. Autor brojnih povijesnih djela. Poučavao je mnogo čemu, što je znanost kasnije potvrdila, uključujući i to da je glagoljica mnogo starija od ćirilice (Usp.: Masaríkov slovnik, 2, 304).

[48] Magnecije Hrabanus Maurus, rođen 784. u Mainzu, otuda i njegovo prezime Magnetius; Maurus mu je redovničko ime, a Hrabanus njegovo pravo ime. Vrlo plodan crkveni pisac, njegova djela su sabrana u Migne Patristica Latina. Prvo je bio đakon, zatim opat u Fuldi, a na kraju nadbiskup u Mainzu, gdje je umro 856. godine. O podrijetlu pisanja raspravlja u djelu De inventione linguarum, Migne P. L. 112, 1579-1584.

[49] Dikljaninov Ljetopis, izvorno napisan na latinskom, a kasnije preveden na hrvatski. Postoji nekoliko tiskanih izdanja: Presbyteri Diocletiani, De Regno Slavorum, objavio J. Lucius (Lucic) u svom djelu: De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam, 1666, 287-302; F. Sisic: Ljetopis Popa Dukljanina, Beograd - Zagreb 1928; V. Mosin: Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950.

[50] A. Theiner: Monumenta Germaniae histor., Epistolae VII, 222. Vidi ovu poslanicu i većinu dokumenata koji se odnose na slavensku liturgiju u I. Prodan: Borba za glagolicu - I sio Povijest glagolice i njeni izvori. Dodatak B. str. 1-127 (prikaz, ostalo).

[51] Vatroslav Jagin, br. Rođen u Varaždinu, Hrvatska, 6. srpnja 1838., a umro u Beču, 5. svibnja 1923. Bio je sveučilišni profesor u Odesi, Rusija, a kasnije u Berlinu (od 1874.), gdje je osnovao svoj glasoviti Arhiv za slavensku filologiju; Nakon toga bio je profesor u Petrogradu u Rusiji (od 1880.) i u Beču (od 1886.). Posljednjih pedeset godina svog života bio je središnja figura slavistike. Uređivao je drevne tekstove, uključujući Zografsko evanđelje 1879., Marijino evanđelje 1883., Bolonjski psaltir 1907. i mnoge druge. Napisao je dugi niz djela o podrijetlu glagoljice, staroslavenskim jezicima i književnosti, a posvetio se i arheološkim, povijesnim i književnim istraživanjima hrvatskih, ruskih i drugih slavenskih naroda. Ovdje nas prvenstveno zanima njegov rad o glagoljici (napisanoj na ruskom jeziku): Glagoliceskoje pismo, Sankt Peterburg, 1911.

[52] Usp.: K. Šegvić: Hrvatski jezik u katoličkom bogoslovlju. U povodu 1300. obljetnice krštenja Hrvata, Zagreb, 1941.

[53] Ulfila (gotski: Wulfila), rodom iz Kapadocije u Maloj Aziji, rođen oko 311., umro oko 338. Euzebije iz Nikomedije posvetio ga je za biskupa kada je imao gotovo 30 godina. Neko je vrijeme služio kao vizigotski apostol u Podunavlju. Preveo je Novi zavjet na gotski jezik. Njegov prijevod poznat je kao Codex Argenteus i čuva se u Uppsali (Enciclop. Italiana. IV, 629).

[54] J. Hamm: "Postanak glagoljskog pisma u svijetlu paleografije", Nastavni Vjesnik 46 (1939) 36-61, Zagreb.

[55] W. Lettenbauer: Zur Entstehung des glagolitischen Alphabets, Slovo 3 (1953), 35-50. Zagreb. Otras obras sobre el mismo tema: K. A. Pertz: De Cosmographia Ethici, libri tres, Berolini 1853; M. Hocij: Die westliche Grundlagen des glagolitischen Alphabets, Südostdeutsche Forschungen IV 1940), 509-600, München.

[56] Prema legendi, biskupiju Akvileju osnovao je sveti Marko Evanđelist, a naslijedio ga je sveti Hermagora Mučenik. Međutim, na Arlskom saboru 314. godine nalazimo biskupa Akvileje. Godine 568. biskup Paulin proglasio se patrijarhom i preselio se u Grado. Do 605. godine postojala su dva patrijarha: jedan za bizantsko područje, sa sjedištem u Gradu, i drugi za lombardsko područje, sa sjedištem u Akvileji. Godine 802. Karlo Veliki dao je patrijarhu Paulinu cijelu Furlaniju (Furlaniju), Istru i Reciju (današnju Švicarsku i dio Austrije). Patrijarh Poppo (1019. – 1045.), Nijemac, bio je ovlašten kovati vlastiti novac i uspostaviti zasebnu političku organizaciju. Na taj je način patrijarhat pretvoren u veliku i moćnu feudalnu kneževinu. Nestao je u 16. stoljeću kao rezultat političkih borbi između Venecije i Austrije. Akvilejski patrijarsi od 8. i 9. stoljeća do propasti patrijarhata bili su germansko-galskog ili isključivo germanskog podrijetla. Patrijarhat je odigrao važnu ulogu u širenju kršćanstva u toj prostranoj regiji i izvan njezinih granica (usp. Enciklop. Kat. I, 1722.-1727.).

[57] Petar Skok: Uslovi života glagolice, Slovo Staroslavenskog Instituta 3 (1953), 60.

[58] Löwe H.: Ein literarischer Widersacher des Bonifatius, Virgil von Salzburg und die Kosmographie des Aeticus Ister, Mainz, 1952. (Akademie der Wissenschaften und der Literatur. Abh. der Geistes-und Sozialwissenschaften. Lase Jg. 1951. Nr. 11)

[59] J. Vasica: Slovenska liturgija sv. Petra, Byzantinoslavica VIII. (1946) 1-54.

[60] Leaves of kyiv, ulomak mise iz 10. stoljeća, prepisano s modela iz 9. stoljeća. Ovu temu obrađuju: Mohlberg C., Il Messale Glagolitico di kyiv (sec. IX), ed il suo prototipo Romano del sec. VI-VII. Memorie della Pont. Rimska akademija arheologije, sv. II. Rim, 1928. Vajs J., Kánon charvatsko-hlaholskégo vatikánského misali III. 4. Prostejsek hlaholskyh listu Kievskych. Casopis pro moderní filologie XXV (1939) 113-134 i Mesni rád charvátsko-hlaholského misalu III.4 a jeho pomer k moravsko-panonskému sakramentari stol. IX. Acta Academiae Valehradensis XV. (1939), 2, 89-141. J. Vasica: Slovanska liturgija nove osvetlena Kijevskymi listy. Slovo a slovesnot VI (1940) 65-77.

[61] Ovaj misal se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici - Fondo Borgiano-illirico br. 4. Napisan je sredinom 14. stoljeća.

[62] Postoji nekoliko teorija o podrijetlu ove liturgije. Neki smatraju da je riječ o zapadnoj liturgiji. Usp.: Hanssens J. M.: "Rimsko-bizantska liturgija Svetog Petra" - Orientalia Christiana Periodica IV, Rim (1938) 234-258 i V. (1939) 103-150; Cizevskij D.: "K pitanju o liturgiji Sv. Petra." - Slovo staroslavenskog Instituta 2, Zagreb (1953), 36-40.

[63] Vidi djelo M. Polonija: "Prvi uzmak glagoljice u krckoj biskupiji", Radovi stsl. institut, 2, Zagreb (1955), str. 199.

[64] Sv. M. Kuljbakin: Staroslovenska gramatika, Beograd, 1930, str. 7

[65] M. Japundžić: Glagolski brevijar iz g. 1465. Radovi stsl. institut, Zagreb, 2 (1955), 155-191.

[66] Vidi bilješku 10.

[67] Neki cjelovitiji pregledi glagoljske bibliografije: R. Strohal: Hrvatska glagolska knjiga, Zagreb, 1915.; I. Kukuljevic-Sakcinski: Bibliografija hrvatska, Zagreb, 1860.; I. Milcetic: "Hrvatska glagolska bibliografija", Zagreb, Starine 33 (1911), xv - 505; Vj. Stefanic: "Glagoljski rukopisi otoka Krka", Zagreb, 1960, Djela J. A. knj. 51; O glagoljskim misalima opširno piše J. Vajs u svom djelu: Najstariji hrvatskoglagoljski misal, Zagreb, 1948., a o glagoljskim brevijarima u: Najstarsi breviár chrvatskohlaholsky, Prag, 1910.

[68] O Bašćanskom nadgrobnom spomeniku, od njegovog pronalaska do danas, objavljeno je više radova; Navodimo samo najnovije studije: Vj. Štefanić: "Opatija sv. Lucije u Baškom i drugi benediktinski samostani na Krku", Croacia Sacra, 1936.; J. Hamm: Datiranje glagoljskih tekstova", Radovi stsl. Instituta, Zagreb, 1 (1952) 22-37; B. Fucic: „Bascanska ploca kao arheoloski predmet", Slovo stsl. Instituta 6 (1957), 247-262, Zagreb.

[69] M. Japundžić op. cit. str. 190.

[70] Z. Kulundžić: Problem najstarije štamparije na slavenskom jugu (Kosinj 1482-1493), Zagreb, Narodna Knjižnica 1 (1959), 21-28.

[71] O rusificiranju glagoljskih knjiga, a posebno misala iz 1741., vidi: M. Japundzik: Matteo Karaman, (1700.-1771.), Arcivescovo di Zara, Rim, 1961.

[72] Zacinjavac je najstariji naziv za pjesnika koji je bio kantator-versifikator. Usp. F. Fancev: "Građa za pjesnički leksikon hrvatskoga jezika" - Gradja za povijest književnosti hrvatske, XV. (1940), 182-200, Zagreb; P. Skok: "Sitni prilozi proučavanju pjesničkog jezika naše srednje. književnosti i najstariji izraz pjesnika." - Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. Knj. 18, sv. 1-2 (1938), 209-301, Beograd.

[73] Marko Marulić (1450.-1526.), Splićanin, studirao je jezike, klasičnu književnost, filozofiju, poeziju i retoriku u Padovi. Bavio se i slikarstvom i kiparstvom. Po povratku u domovinu vodio je asketski i kontemplativan život, podvrgavajući svoje tijelo dugim postovima i bdijenjima. Među njegovim brojnim književnim djelima, najpoznatija na hrvatskom jeziku je Judita, ili u svom cjelovitom obliku, Priča o svetoj udovici Juditi u hrvatskom stihu, sastavljena (1501.) i na latinskom: De institutione bene beateque vivendi juxta exempla sanctorum. Ovo djelo ubrzo je prevedeno na talijanski, francuski, portugalski, češki, njemački i hrvatski jezik, a u istom stoljeću doživjelo je 19 izdanja. Poznato je da je sveti Franjo Ksaverski na svojim dugim putovanjima po Istoku, osim brevijara, nosio i Marulićevu knjigu De Institutione. Što se tiče Judite, njezin je uspjeh bio izvanredan i u svoje vrijeme i kasnije. U roku od dvije godine od objavljivanja doživjela je tri ponovna tiska. Iako Marulić nije bio prvi hrvatski pjesnik, njegov značaj ga stavlja na prvo mjesto. Usp. F. Trogrančić: Storia della letteratura croata, Rim (1953.), str. 44 i dalje; M. Kombol: Provijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, 2. izdanje, Zagreb, 1961., str. 81 i dalje; P. P. Barnola S.J.: Anepifanía americana de un insigne humanista croata, Studia Croatica, br. 1, godina 1, str. 58-60; Ante Kadić: Hrvatska renesansna književnost, Isto, broj 9, 1962., str. 287-308.

[74] CF. W. Vondrak: Altkirchenslavische Grammatik, Berlin, 1912., str. 30; isti autor: O purodu Kijevskych listu a prazskych zlomku, Prag, 1904. S. M. Kuljbakin: Izvestija otdelenija russkago jazyka i slovesnosti 10 (1905), 320-338; isti autor: "Du Classement des textes vieux slaves". - Revue des études slaves 2 (1922), 106-201.

[75] Pedro Vukota: Državni oblici na Balkanu, ur. Društvo za međunarodne i kolonijalne studije, Madrid, 1951.

[76] Walter Goetz: Univerzalna povijest, Madrid, 1933., svezak VIII, str. 379.

[77] Brojni politički i ekonomski interesi su se križali na jadranskoj obali. Kontroliranje, zahvaljujući svom prirodnom položaju, prolaza iz Jadranskog u Jonsko more, odnosno Otrantskih vrata, značilo je biti temeljni element u ravnoteži tih interesa. Iako je najmanja od balkanskih država, Albanija, koja uživa takav geografski položaj, značajno je utjecala na tijek događaja na Balkanu u prošlosti (Albanija - A cura dell' Ufficio Studi dell' I.S.P.I., Milano, 1940.).

[78] Vicenzo Talarico: Vita di Scanderbeg, Firenze, 1943.

[79] Amadeo Giannini: L'Albania dell'Independenza all'Unione con Italia, Milano, 1939. Trattati ed accordi per l'Europa Danubiana e Balcanica, Rim, 1934.

[80] Justin Godart: L'Albanie, Pariz, 1922

[81] Italo Zingarelli: I Paesi Danubiani e Balcanici, Milano 1938.

[82] Luis André: Les Etats chretiens des Balkans depuis 1815, Pariz, 1918.

[83] Ferdo Šišić: Dokumenti o postanku kraljevine SHS, Zagreb, 1920.

[84] Carlo Sforza: Costruttori i distruttori, Rim, 1945.; Jugoslavija, Rim, 1948.

[85] Drago Zalar: Jugoslavenski komunizam - Kritička studija, Tiskara američke vlade, Washington, 1961.

[86] Julian Amery: Sinovi orla - Studija o gerilskom ratu, London, Macmillan, 1948.

[87] Vladimir Dedijer: Jugoslavensko-albanski odnosi, 1938.-48., Zagreb (Borba) 1949.

[88] Wolff Robert Lee: Balkan u naše vrijeme, Cambridge Mass., Harward University Press, 1956., str. 232.

[89] Hugh Seaton Watson: Istočnoeuropska revolucija, London, 1952., str. 226.

[90] Vladimir Dedijer: Op. c. str. 158-60.

[91] Mehmed Shebu: Albanija i navečerijeto na osvobozhedenito; bitgata za Tiranu, Sofija, 1935., str. 35.

[92] Wolff: Op. c. str. 320-21.

[93] Dedijer, op. c. 171-172 str.

[94] Hugh Seaton-Watson, op. c. str. 253.

[95] Wolff, op. c. str. 276.

[96] Hugh Seaton-Watson, op. c. str. 253

[97] Vladimir Dedijer: Tito, New York, str. 311.

[98] Dedijer: Isto. str. 480.

[99] Dedijer: Isto.

[100] Poruka, London, 1. V. 1953, str. 9.

[101] "Studije o komunizmu", Santiago, Čile, srpanj-rujan 1962.

[102] D. A. Tomašić. ibid.

[103] D. A. Tomašić. ibid.

[104] Jure Petričević: "Kriza titoizma i Jugoslavije", Studia Croatica, godina III, svezak 2-3, str. 178-193.

[105] Citirano iz zagrebačkih novina Vjesnik od 8. ožujka 1964., koje su reproducirale intervju s manjim izmjenama.

[106] General Pera Živković bio je jedan od srpskih časnika koji su 1903. brutalno ubili posljednjeg Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin te na prijestolje postavili obitelj Karađorđević. Zatim je služio kao zapovjednik kraljevske garde i kao pouzdani savjetnik kralja Aleksandra, koji ga je 1929. imenovao šefom vlade u svom osobnom režimu. Ovaj režim je proglasio službenu dogmu nacionalnog jedinstva Srba i Hrvata, provodeći antihrvatsku politiku koja je doprinijela krizi i raspadu Jugoslavije 1941. Komunisti su progonjeni pod ovim režimom, koji su opisali kao "militarističko-fašističku kraljevsku diktaturu". U posljednjem ratu Živković je surađivao s vladom u progonstvu kralja Petra II. Karakteristično je za nacionalne odnose u komunističkoj Jugoslaviji da se ovaj general mogao vratiti u Beograd, gdje je živio do smrti i primao mirovinu od komunističke vlade, dok su hrvatski generali koji su se borili protiv komunizma, zajedno s mnogim demokratskim političarima, ubijeni. Ono što Bakarić kaže o "mnogima" koji su jugoslavenstvo shvaćali na isti način kao Živković i kralj Aleksandar odnosi se i na srpske komuniste.

[107] Od 17. rujna 1964. godine, jugoslavenska delegacija navedena je kao "pridruženi promatrač" pri COMECOM-u.

[108] Vjesnik, Zagreb, 31. siječnja i 6. veljače 1964.

[109] Vjesnik, 8. ožujka 1964.

[110] Miroslav Krleža, rođen 1893., dramatičar, romanopisac, pjesnik, esejist i likovni kritičar, marksističke orijentacije, oštar kritičar društva i književnih pojava. Trenutno direktor "Jugoslavenske enciklopedije" i predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

[111] Ždanovizam, komunistička vizija života i svijeta, nazvana po Ždanovu, Staljinovom suradniku u kulturnoj sferi.

[112] Oskar Davičo, srbijanski komunist, romanopisac i pjesnik. Podržava modernističke tendencije u srpskoj književnosti.

[113] Tin Ujević, najveći hrvatski pjesnik, hermetičan i dubok mislilac. Učenik velikih francuskih pjesnika s kraja 19. stoljeća, kasnije se osamostalio, postigavši neospornu izvornu veličinu. Nakon rata, neko vrijeme je bio zatvoren od strane komunista.

[114] Stanislav Šimić, hrvatski kritičar i pjesnik. Pod utjecajem njemačke književnosti (Karl Kraus), pisao je oštre kritike i satire protiv društvenih poroka i mana.

[115] Ivan Raos, dramatičar i pisac kratkih priča. U svojim dramama obrađuje moralne probleme, a odlikuje se lapidarnim stilom i smislom za kazališne pristupe.

[116] Branko Ćopić, srpski komunistički pisac. Iako odan "partiji", suočio se s izopačenošću i beogradskom hijerarhijom "nove klase". Vidi "Studia Croatica", godina IV, br. 1-4, str. 39 i 200-209.

[117] Slobodan Novak, bivši gerilski borac, kasnije je usavršio svoje književne vještine. Pokazuje kritički stav prema prošlosti Titovih gerilaca.

[118] Viktor Vida, hrvatski lirski pjesnik, tragično je preminuo u egzilu u Buenos Airesu 1961. Unatoč udaljenosti od svojih jezičnih izvora, pisao je pjesme antologijske vrijednosti.

[119] Ante Bonifačić, hrvatski pjesnik, romanopisac i esejist, pod utjecajem Valéryja. U egzilu od 1945. godine, pisao je romane koji, u fragmentima, predstavljaju vrhunac hrvatske proze u egzilu.

[120] Krsto Špoljar, hrvatski pisac, bavi se problemima gradskog stanovnika.

[121] Rodno mjesto Adolfa Hitlera.

[122] Vidi članak: Farsa političke amnestije u Jugoslaviji, Studia Croatica, godina III, sv. 2-3, str. 235-39.

[123] Vidi članke: Bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije umjesto prava na samoodređenje i Prognanici traže pravo na samoodređenje za Hrvatsku, Studia Croatica, godina III, sv. 4, str. 251-71, 349-55.