STUDIA CROATICA

Godina III, Buenos Aires, 1962., br. 6

Nekažnjeni zločini 2

Demokracija i oslobođenje od komunizma 7

Križanić - Strossmayer – Mandić 16

Velika Britanija i Draža Mihailović 23

Fernando Konschak S.J. 32

Život i djelo Ivana Meštrovića 37

DOKUMENTI 41

Pisma uredniku 45

BIBLIOGRAFSKI PREGLED 46

Milovan Đilas: Zemlja bez pravde 46

Jovan Đorđević: Jugoslavija, socijalistička demokracija 48

Anton Knežević: Hrvati i njihovi ratovi 50

Walter Letsch: Moskva i politika cara u 17. stoljeću, I. dio, 1604.–1654. 51

Nekažnjeni zločini

Uredništvo

Suvremena društvena kriza kulminira upravo u trenutku kada je moderna znanost omogućila transformaciju svijeta i oslobođenje čovječanstva od ovisnosti o prirodnim silama kojima je bilo izloženo stoljećima. Ova kriza i opasnosti svojstvene našoj tehnološkoj civilizaciji izazvale su sumnju u zakon univerzalnog napretka u koji su prethodne generacije zapadnog svijeta tako čvrsto vjerovale.

Naši preci vjerovali su da zakon univerzalnog napretka upravlja svijetom i vodi čovječanstvo kroz neizbježne faze od primata do savršenstva. Nasuprot tome, suvremene generacije bile su prisiljene shvatiti koliko su krhke i nematerijalne barijere koje odvajaju civilizaciju od destruktivnih sila. Sada znamo da barbarstvo nije slikovit mit ili poluzaboravljeno sjećanje na primitivnu fazu povijesti, već zlokobna i temeljna stvarnost koja može eruptirati razornom snagom čim moralni autoritet civilizacije izgubi svoj stisak.

Dva svjetska rata, sa svojim najnovijim i najsavršenijim sredstvima masovnog ubijanja i uništenja u atomskom dobu, koja prijete istrebljenjem civilizacije i samog čovječanstva, odražavaju stvarnu opasnost oslobođenih sila malignih instinkta mržnje i okrutnosti. Manifestirajući se s neočekivanom žestinom u razdoblju krize između dva svjetska požara, kulminirali su tijekom posljednjeg rata.

Dok su se u Prvom svjetskom ratu, unatoč njegovim neviđenim razmjerima zbog znatnog rasta stanovništva, novačenja, poboljšanog naoružanja i masovne primjene moderne tehnologije u ratovanju, tradicionalni oblici ratovanja i norme međunarodnog prava i dalje poštovali, a ubijanje je bilo ograničeno na bojišta, u Drugom svjetskom ratu, daleko od zaštite civilnog stanovništva, takvi oblici borbe i međusobnog istrebljenja, koji predstavljaju kategoričku negaciju načela civilizacije i međunarodnih konvencija, službeno su prakticirani i propagirani, čak i od strane demokratskih zemalja.

Ideološki blokovi kategorički su poricali, ili barem razbijali, uspostavljeni poredak kulturnih vrijednosti i težili pobjedi pod svaku cijenu. U tu svrhu, sva sredstva su smatrana legitimnima, prije svega potpuno istrebljenje ideološkog protivnika. To se događalo ne samo u zemljama u kojima je poštovanje ljudskih prava i legalističkih tradicija Zapada bilo očito odsutno ili je imalo malo utjecaja, već i u starim europskim zemljama s njihovim drevnim tradicijama. Tamo su zaraćene frakcije često zamagljivale granice između legalnosti i ilegalnosti, patriotizma i izdaje, podređujući nacionalne interese stranačkim, tako da je solidarnost s političkim saveznicima u inozemstvu imala prednost nad solidarnošću s vlastitim sunarodnjacima.

Državnici i javno mnijenje u zapadnim demokracijama, vođeni kratkoročnim interesima, favorizirali su ovo stanje stvari. Osjećali su se toliko zaštićenima od takve erupcije barbarstva i toliko intenzivno žudjeli za potpunom pobjedom da su postali više nego što je bilo potrebno podržavajući svog sovjetskog saveznika, opasno sredstvo za destruktivne sile barbarstva.

Time su doprinijeli stvaranju prevladavajućih odnosa, ispunjenih još strašnijim sukobima. Umjesto da svoj savez sa Sovjetskim Savezom, uvjetovan beskrupuloznom politikom protivnika, smatraju manjim zlom u nemilosrdnom ratu u kojem se saveznici ne biraju već prihvaćaju, oni su Sovjete tretirali ne samo kao slučajne saveznike, već i kao potencijalne i poželjne partnere u budućoj organizaciji boljeg svijeta. Nisu uzeli u obzir da Sovjetskom Savezu nedostaju tradicije političke slobode te da je u službi ideološke skupine koja je sustavno provodila demontažu svih vrijednosti slobodnog svijeta.

Tako se dogodilo da su zapadne demokracije pružile i materijalnu i moralnu podršku ne samo svom sovjetskom savezniku, već i raznim komunističkim gerilskim skupinama čiji je program, unatoč tome što su usvojili terminologiju liberalne ljevice, bio preuzimanje vlasti, demontiranje slobodnih institucija, nacionalne neovisnosti, pa čak i teritorijalnog integriteta određenih zemalja poput Poljske, za čiju su obranu te iste zapadne demokracije ozbiljno riskirale brutalni rat s Trećim Reichom. Nosioci ovog novog ropstva predstavljeni su kao "osloboditelji" čak i dok su komunisti, u završnoj fazi rata i neposredno nakon toga, otvoreno likvidirali demokratske vođe nekoliko europskih zemalja.

Kada su ga u Donjem domu pitali o naoružavanju Titovih gerilaca, Winston Churchill je odgovorio braneći takvu politiku trenutnog učinka: "Osigurat ćemo pušku svakom banditu koji može ubiti Huna", odnosno njemačkog vojnika, iako se u to vrijeme znalo da će te iste puške pucati na britanske prijatelje. Fitzroy Maclean, šef britanske vojne misije u Titovom sjedištu, u svojoj knjizi "Istočni pristupi" prepričava da je, kada je Churchillu naglasio da su Tito i drugi vođe njegova pokreta bili ozloglašeni i otvoreni komunisti te da će sustav koji će uspostaviti neizbježno slijediti sovjetsku liniju i vrlo vjerojatno biti čvrsto orijentiran prema Sovjetskom Savezu, dobio sljedeći odgovor:

"Namjeravate li se naseliti u Jugoslaviji nakon rata?"

"Ne, gospodine", odgovorio sam.

"Ni ja", rekao je. "U tom slučaju, što se manje brinemo o obliku vlasti koji će uspostaviti, to bolje. To moraju odlučiti oni. Ono što nas zanima je tko će od njih nanijeti najviše štete Nijemcima."

Komunisti, iskorištavajući ovo prešutno priznanje prava na likvidaciju svojih ideoloških protivnika, a prije svega onih demokratskih uvjerenja, istrijebili su svoje protivnike ne samo u područjima srednje i istočne Europe, koja su već žrtvovana kao buduća zona sovjetskog interesa, već i u Italiji i Francuskoj, gdje su koristili gerilski rat kako bi otporu dali karakter nemilosrdnog građanskog rata i, pod izlikom patriotizma, provodili teror kako bi preuzeli vlast.

Ako nisu postigli svoj cilj i postupno su uklanjani s vladinih položaja kao neprijatelji demokracije, to se mora pripisati prvenstveno prisutnosti savezničkih vojnih snaga. U dijelu Europe koji su okupirale sovjetske trupe, pod krinkom samoubilačke teorije bezuvjetne predaje, komunisti su preuzeli vlast i nastavili istrebljenje antikomunističkih snaga bez razlike. Čak i u zemljama u kojima komunisti nisu uspjeli preuzeti kontrolu, stvorena je politička i psihološka atmosfera - posljedica pogrešnog stava prema komunizmu - u kojoj su zločini komunističkog terora prolazili nekažnjeno, smatrajući se razumljivim ekscesima borbe protiv okupatora. Zločini protiv čovječnosti pali su isključivo na poraženu stranu.

Komunisti, cinično iskorištavajući pogreške svojih protivnika i užas civiliziranog svijeta zbog šokantnih ekscesa nacizma u Njemačkoj – zemlji koja je univerzalno poštovana kao domovina velikih mislilaca – ne samo da su prikrivali svoje zločine, koji su ostali nekažnjeni, već su i sudjelovali kao suci u prvom međunarodnom sudu za procesuiranje zločina protiv čovječnosti. Trenutno smatrani najopasnijim neprijateljima slobode, komunisti, pozivajući se na svoj posredni savez sa Saveznicima tijekom rata, uspijevaju zbuniti i zapanjiti određene dijelove javnog mnijenja u demokratskim zemljama, optužujući pojedince, vlade, skupine ili cijele narode za navodne revanšističke težnje i povratak nacionalističkom totalitarizmu.

Dok su poraženi suđeni u Nürnbergu i drugim suđenjima održanim u Europi, njihovi komunistički oponašatelji, koji su ih daleko nadmašili, predmet su svečanosti i počasti u glavnim gradovima i dvorovima kršćanskog Zapada. Nakon što su imenovani sucima u suđenjima za zločine slične onima koje su sami počinili, komunisti si prisvajaju pravo da se u međunarodnim organizacijama ponašaju kao prvaci slobode afroazijskih naroda, čak i kršćanskih naroda Južne Amerike. Kritiziraju zapadne demokracije koje pak, gotovo spontano, vjerne idealima slobode i humanosti, provode politiku dekolonizacije, dok Sovjeti i njihovi jugoslavenski epigoni prakticiraju nemilosrdnu politiku ugnjetavanja nad raznim europskim i azijskim narodima, bez premca u ljudskoj povijesti, uskraćujući im čak i pravo da ih se smatra porobljenim i eksploatiranim zemljama.

Ono što je u svemu tome najzabrinjavajuće jest dezorijentacija tolikog broja zapadnih intelektualaca, lišenih u ovoj krizi moralne podrške, izgubivši vjeru u univerzalni napredak, izvor liberalnog optimizma prethodnih generacija. Za razliku od dijaloga, rasprave i sustavne sumnje zapadnog svijeta, koji cijeni i traži istinu kao intrinzičnu vrijednost, bez obzira na političke interese, komunisti djeluju slijepo, vođeni vjerom u oslobađajuću ulogu proletarijata, s kojim se identificiraju, i u dogme "znanstvenog socijalizma". Kao glasnogovornici doktrine koja navodno otkriva sve misterije povijesnog procesa, neizbježno vodeći prema besklasnom društvu, komunisti mogu imati snažan i sugestivan utjecaj na skeptične zapadnjake tijekom ovog kriznog vremena, kada su izgubili monopol na dostignuća naše tehnološke civilizacije i, posljedično, mogućnost globalne nadmoći.

Srećom, baština zapadne kulture utjelovljuje trajne vrijednosti i sve dok te vrijednosti traju, mora se braniti od unutarnjih i vanjskih barbara. Oporavak zapadne Europe, razorene i podijeljene ratom, dogodio se tako brzo i neočekivano da se smatra čudesnim. Ovaj europski oporavak često se cijeni zbog svojih ekonomskih rezultata. Zapravo, postignut je još veći napredak u uklanjanju uzroka suvremene društvene krize: nacionalnih i klasnih sukoba. Europa, na putu prema ekonomskoj i političkoj integraciji, prevladavajući nacionalne i klasne sukobe, dezorijentira stratege komunističke subverzije svijeta, budući da se ti fenomeni ne uklapaju u okvire marksističke dijalektike, začete u zaostaloj fazi industrijske revolucije i nacionalnih sukoba zapadne Europe.

Polako, ali sigurno, pojavljuje se mogućnost da će politički i društveno konsolidirani zapadni svijet, oslobođen tereta kolonijalizma, preuzeti ofenzivu i pozabaviti se pitanjem odgovornosti komunističkih vođa za toliko strašnih zločina protiv čovječanstva.

Doista, postoje znakovi da slobodni svijet s rastućim gađenjem gleda na anomaliju tirana i tlačitelja najgore vrste koji nastavljaju igrati ulogu prvaka slobode i ljudskih prava.

Moramo ukazati na dva slučaja koja otkrivaju reakciju onih koji su zabrinuti zbog prekršene pravde suočeni s takvom dvoličnosti. Iako su se ovi događaji dogodili u Zapadnoj Njemačkoj i tiču se stava koji su zauzele njemačke vlasti, oni su nam zanimljivi jer su povezani s onim što se događalo u Hrvatskoj tijekom i nakon rata, a posebno zato što u prvi plan stavljaju vrlo važno načelno pitanje: trebaju li zločini koje su počinili komunisti ostati nekažnjeni samo zato što su se borili u posljednjem ratu na strani Saveznika?

Prvi incident odnosi se na takozvani "incident Vračarić". Radi se o predstavniku jugoslavenske državne tvrtke koji je prošlog studenog poslovno putovao u Njemačku i uhićen je u Münchenu (Bavarska) prema njemačkoj vojnoj zapovijedi iz 1942. Optužen je za ubojstvo njemačkog vojnika kao civila, nakon što ga je iz zasjede napao u Zagrebu, tadašnjem glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske. Jugoslavenska vlada tvrdila je da je Vračarić doista bio civil i da mu se, prema međunarodnim konvencijama, može suditi u Njemačkoj, ali da je djelovao kao pripadnik jugoslavenskog (komunističkog) otpora na teritoriju koji sada čini dio Narodne Republike Jugoslavije. Stoga su jugoslavenski komunisti tvrdili da s krajem rata, njemačkim porazom i pobjedom komunističkog otpora, prethodne naredbe njemačkih vojnih vlasti više nisu pravno valjane.

Bonnska vlada, koja je prigodno priznala jugoslavensku vladu koja je proizašla iz redova komunističke gerile kako bi prekinula diplomatske odnose nakon što su potonji priznali Pankowov režim, zatražila je i dobila Vračarićevo puštanje na slobodu od bavarskih vlasti. Bonnska vlada istovremeno je primijetila da je to bio pretjerano revnostan čin lokalnih vlasti, koji savezna vlada nije priznala, izjavljujući "da se u Saveznoj Republici Njemačkoj ne može nastaviti kazneni progon protiv partizana i boraca otpora za djela počinjena tijekom rata i otpora u posljednjem svjetskom požaru" te da "ne postoje popisi počinitelja takvih djela".

Očito je da je Bonnov stav bio manje posljedica prosvjeda i argumenata koje je iznijela jugoslavenska komunistička vlada, a više nepovoljnih komentara objavljenih u europskom tisku. Pitanje je bilo ima li njemačka vlada pravo kažnjavati djela nasilja koja su nad njemačkim okupacijskim snagama počinili pripadnici otpora u dotičnim zemljama.

Osim pitanja jesu li određeni oblici komunističkog gerilskog ratovanja politički povoljni i dopušteni prema međunarodnom pravu, jasno je da bonnska vlada nije htjela opskrbljivati komunističku propagandu istrošenim argumentima, kako ne bi oslabila solidarnost među zapadnim silama - faktor od velikog interesa za Zapadnu Njemačku, posebno s obzirom na ujedinjenje Njemačke i status Berlina.

Samozvani maršal Tito, jugoslavenski komunistički diktator, iskoristio je ovu priliku kako bi pokušao suprotstaviti se nepovoljnom dojmu koji je na Zapadu stvorilo njegovo potpuno pridržavanje sovjetskih stavova tijekom Beogradske konferencije. Ovo slaganje s Moskvom u međunarodnoj politici navelo je Washington da preispita daljnju ekonomsku pomoć Titu. Iz tog razloga, opširno je raspravljao o "aferi Vračarić" u svom govoru održanom u Skoplju, glavnom gradu Makedonije, 13. studenog.

Vrijedi prepisati cijeli odlomak koji se odnosi na ovu temu, jer odražava u kojoj mjeri Tito, dok istovremeno teži voditi neutralni blok, simpatizira Sovjetski Savez u svim teškim međunarodnim problemima o kojima ovisi očuvanje svjetskog mira. Za njega je prava demokracija samo komunizam. Previđa činjenicu da su zapadni saveznici i sami Nijemci već osudili ratne zločine Hitlerove Njemačke. Ponaša se kao da su međunarodne konvencije vezane uz ratovanje obvezujuće samo za poražene.

„U Sjedinjenim Državama smo kritizirani“, rekao je Tito, „zbog toga što smo olakšali priznavanje Istočne Njemačke na Beogradskoj konferenciji. Međutim, to nije nov stav, već dobro poznat. Još jednom ponavljam da je sreća što Istočna Njemačka postoji, sreća što ne postoji samo jedna Njemačka poput Zapadne Njemačke, gdje su zatvoreni oni koji su se borili protiv odvratnih okupatora u našoj zemlji tijekom rata. Nedavno je jedan od naših ljudi tamo uhapšen zbog posla.“ Zatim preskače spomenutu načelnu deklaraciju bonnske vlade i odbija smatrati incident administrativnom pogreškom. "Ovo je nešto veće od pojedinačnog ili ograničenog grupnog postupka.

Sve je počelo u Bonnu, gdje su bili upoznati sa slučajem. Tada stvar dobiva na važnosti; postaje nešto što žele legalizirati kako bi se kolektivno osvetili onima koji su branili svoje zemlje svojom krvlju i životima. To je osveta! To je njihova politika. U tome leži srž problema, ono što oni na Zapadu koji naoružavaju tu istu Zapadnu Njemačku atomskim oružjem i drugom opremom odbijaju vidjeti, ne razmišljajući o tome što će se dogoditi sutra kada 'vrag bude pušten'."

Simptomi poput ovog ukazuju na to da se danas, i sve više, u Zapadnoj Njemačkoj pojavljuje duh koji je jednog dana sposoban ugroziti svjetski mir i izazvati katastrofu. Stoga, nakon slučaja koji sam spomenuo, oni se bave pravnim normama kako bi dokazali svoje pravo, tvrdeći da naš drug koji je pucao na njemačke vojnike nije bio u uniformi, već u civilnoj odjeći. Kakvu smo uniformu tada nosili? Mogli bi i mene progoniti, pod istim izgovorom." Jer, kao i mnogi naši drugovi, tada nisam bio u uniformi.

Izdata je i tjeralica za mnom, s cijenom od 100.000 zlatnih maraka. Da, glupost, ali temeljni problem je da su i oni u Bonnu i oni na Zapadu koji dijele njihove stavove prerano skinuli masku. To je samo glupost, ali nitko ne može poreći kakav duh tamo nastaje. Bojimo se takve Njemačke i ne ustručavamo se boriti protiv nje... Zato kažem da je sreća što postoji barem dio, nažalost mali, utemeljen na demokratskim načelima i bez revanšističkih tendencija...

Žele nas okriviti što smo se protiv njih borili u civilu, što nije u skladu s njihovim propisima... Zato vjerujem da naši saveznici iz prošlog rata čine čovječanstvu medvjeđu uslugu naoružavanjem i stvaranjem militarističke Njemačke, umjesto da ostanu dosljedni u konačnom i potpunom istrebljenju svih fašističkih ostataka koji su prouzročili toliko štete čovječanstvu i uništili toliko života. "ljudski."

Titovo izlaganje kulminira ovom izjavom: "Stoga i dalje vjerujemo da naš stav prema Njemačkoj ne može biti ništa drugo nego stav Sovjetskog Saveza. I ruski narod i narodi Sovjetskog Saveza bili su podvrgnuti golemim žrtvama, kao i naši narodi, narodi Poljske i drugi, i razumljivo je da su naši stavovi o problemu identični. To je naš stav u vezi s Njemačkom, i budući da se podudara sa stavom Sovjetskog Saveza, sada ćemo reći da ovaj problem vidimo kao Zapad." To ne možete očekivati od nas."

Iako citirani tekst izričito navodi Titovo shvaćanje neutralnosti, nas prvenstveno zanima njegovo inzistiranje na "definitivnom i potpunom istrebljenju fašističkih ostataka". To je argument kojim jugoslavenski režim opravdava sva svoja nedjela i iznude u domaćoj i vanjskoj politici. Svi protivnici komunizma mogu se, ako je potrebno, označiti kao "fašistički ostaci" i time ih staviti izvan zakona. Za Tita je uvreda kada se pripadnici poraženog Wehrmachta pozivaju na pravne norme.

Dok su njemačke vlasti "slučaj Vračarić" tretirale kao incident, koji je ipak potaknuo raspravu o važnim načelnim pitanjima, drugi spomenuti slučaj odnosi se na postupak koji su njemački sudovi pokrenuli protiv jugoslavenskog konzula u Münchenu i ne može se tretirati kao puki incident.

Jugoslavenski diplomat Predrag Grabovac bio je jedan od vođa komunističkih gerilaca tijekom rata i jedan od organizatora Titove vojske nakon rata. Krajem prošle godine imenovan je konzulom u Münchenu. Tom prilikom, jedne od novina brojnih hrvatskih prognanika smatrale su ga odgovornim za pogubljenje hrvatskih i Njemački ratni zarobljenici tijekom i nakon rata. Stvar je privukla interes njemačkih političkih i vojnih krugova koji su, iz razloga političkog oportunizma, održavali službene odnose s čelnicima u Beogradu, znajući da su oni odgovorni za protjerivanje i masakr nekoliko stotina Volksdeutschera (članova njemačkih kolektiva) u Narodnoj Republici Srbiji.

Na temelju prikupljenih informacija, dr. Paul Wüllner, zastupnik vladajuće stranke CSU... Kršćansko-socijalna unija (CSU) podnijela je 29. studenog 1961. prijedlog bavarskom parlamentu (Landtag) kojim traži od ministra pravosuđa da pokrene postupak protiv konzula Grabovca, kojeg su označili ubojicom. "Moramo se zapitati", primijetio je bavarski političar, "trebamo li smatrati prihvatljivim bilo koje sredstvo koje sprječava ubojice ove vrste da se nekažnjeno kreću među nama, pa čak i da budu visoko cijenjeni."

Zahtjev dr. Wüllnera je odobren, a bavarski ministar pravosuđa naredio je pokretanje sudske istrage protiv Grabovca, zbog sumnje na "ubojstvo nekoliko stotina njemačkih i hrvatskih vojnika nakon njemačkog poraza 1945. godine".

Ovaj put, umjesto da se opravdava, Bonn je odgovorio na prosvjede Beograda izjavom da je to stvar pravosuđa, koje je neovisno. Jugoslavenska vlada bila je prisiljena povući Grabovca, koji je napustio Njemačku 8. prosinca 1961., u pratnji njemačkih sigurnosnih agenata do granice na zahtjev jugoslavenskog generalnog konzula, jer je "novinarska kampanja pokrenuta protiv gospodina Grabovca onemogućila njegove konzularne aktivnosti i njegova osobna sigurnost više nije bila zajamčena".

Prije odlaska iz Njemačke, Grabovac je pokušao predstaviti svoj slučaj kao zavjeru hrvatskih prognanika, tvrdnja koja je malo koga uvjerila s obzirom na pozadinske informacije i podatke dostupne saveznoj vladi, brojne svjedoke i zato što njemački sudovi, nakon incidenta na Vračariću, ne mogu djelovati brzopleto. Također se ne može tvrditi da je slučaj Grabovac razvodnjena verzija slučaja Vračarić. Ovo nisu izolirani incidenti, već masovno ubijanje njemačkih i hrvatskih ratnih zarobljenika, uključujući i one koji su se predali nakon potpisivanja primirja.

To su flagrantna kršenja postojećih međunarodnih konvencija i masovna ubojstva s obilježjima genocida, što implicira odgovornost najviših vlasti jugoslavenskog komunističkog režima. Stoga je stav jugoslavenskog diktatora da se radilo samo o "razumljivoj akciji, konačnom i potpunom istrebljenju fašističkih ostataka" neodrživ. Niti jedan politički ili konzularni ured ne može osloboditi zločince krivnje. Štoviše, Tito smatra da se čak i režim u Zapadnoj Njemačkoj mora "demokratizirati", baš kao i onaj u Istočnoj Njemačkoj. Po njegovom mišljenju, nova njemačka vojska (Bundeswehr), sastavni dio obrambenih snaga NATO-a, spada u kategoriju "fašističkih ostataka". Njemački vojni krugovi su toga svjesni i zato su objavili govor dr. Wüllnera na naslovnici svojih novina, "Deutschen Soldaten Zeitung", nazivajući ga jednim od najvažnijih političkih govora protekle godine.

Njemački tisak i javno mnijenje aktivno su sudjelovali u raspravama o slučaju Grabovac. Ispitivane su komunističke prakse tijekom i nakon rata; izneseni su politički i moralni argumenti za i protiv suđenja Grabovcu. Raspravljalo se o pitanju nadležnosti suda u slučajevima prijestupa počinjenih na stranom tlu, a ponuđeni su uvjerljivi moralni i politički razlozi u prilog argumentu da zločini komunista ne mogu proći nekažnjeno i da sankcije za zločine protiv čovječnosti ne bi trebale biti ograničene samo na vođe i dužnosnike poraženog Trećeg Reicha, jednostavno zato što su komunisti bili na strani Saveznika tijekom druge faze rata, koju su pomogli rasplamsati (Pakt Ribbentrop-Molotov).

Nema sumnje da prisilni suživot s komunističkim režimima u podijeljenom svijetu predstavlja značajne političke i pravne poteškoće u pogledu teritorijalne nadležnosti. Ipak, suđenje Grabovcu, kao i razne političke i diplomatske mjere koje su poduzele demokratske vlade protiv Titovog režima, ukazuju na to da te političke poteškoće nisu nepremostive. Nadalje, postoji presedan koji eliminira svaku raspravu o teritorijalnoj nadležnosti. U posljednjim mjesecima rata i nakon završetka neprijateljstava, jugoslavenski komunisti počinili su brojne zločine na austrijskom i talijanskom teritoriju, ubijajući ratne zarobljenike i političke protivnike bez pravičnog postupka.

"Fojbe", masovne grobnice, oko Trsta, gdje su komunisti bacali svoje žrtve, zloglasne su. Manje je poznato masovno ubojstvo hrvatskih civila i vojnika u blizini Bleiburga, austrijskog grada koji graniči s Jugoslavijom. Tamo je započelo masovno ubojstvo Hrvata, čiji broj i zvjerstva nadmašuju one u Katynu. Dok se većina zločina dogodila na jugoslavenskom teritoriju, u Austriji ostaju brojni neobilježeni grobovi žrtava komunističkog masakra. Hrvatski prognanici podigli su skroman spomenik tim žrtvama. Hoće li suđenje za ove zločine započeti ovisi isključivo o političkoj klimi.

Stoga je istraga provedena u Bavarskoj protiv jugoslavenskog konzula od velike važnosti u vrijeme kada rastu pozivi za rješavanje komunističkih zločina protiv čovječnosti. Ovo pitanje izravno je povezano s oslobađanjem naroda podjarmljenih komunizmom. Dok uzvišene deklaracije ne ustupe mjesto djelovanju, moralni ugled zapadnih demokracija nastavit će opadati u zarobljenim narodima, u zemljama sklonim neutralnosti, a posebno u latinoameričkim zemljama, koje se s jedne strane potiču na borbu protiv komunističke infiltracije, a s druge strane na dopuštanje da komunistički zločini protiv cijelih populacija ostanu nekažnjeni.

Kao posljedica toga, antikomunističke sile nastavljaju pružati vojnu i ekonomsku pomoć komunističkoj vladi Jugoslavije, koja do danas prelazi dvije milijarde dolara - više nego dovoljno za rješavanje toliko gorućih problema na južnoameričkom kontinentu. Samo ako se ovaj problem nedvosmisleno riješi i uz jamstvo da će se s njim postupati u skladu s etičkim i pravnim načelima, može se vratiti moralni autoritet civilizacije u krizi. To je, štoviše, bitno ako želimo spriječiti da sile barbarstva prevladaju i da komunisti nametnu svoje stavove slobodnom svijetu, osvajajući ga bez pribjegavanja otvorenom ratovanju.

Nema sumnje da prisilni suživot s komunističkim režimima u podijeljenom svijetu predstavlja značajne političke i pravne poteškoće u pogledu teritorijalne nadležnosti. Ipak, suđenje Grabovcu, kao i razne političke i diplomatske mjere koje su demokratske vlade poduzele protiv Titovog režima, pokazuju da te političke poteškoće nisu nepremostive. Nadalje, postoji presedan koji eliminira svaku raspravu o teritorijalnoj nadležnosti. U posljednjim mjesecima rata i nakon završetka neprijateljstava, jugoslavenski komunisti počinili su brojne zločine na austrijskom i talijanskom teritoriju, ubijajući ratne zarobljenike i političke protivnike bez pravičnog postupka.

"Fojbe", masovne grobnice, oko Trsta, gdje su komunisti bacali svoje žrtve, zloglasne su. Manje je poznato masovno ubojstvo hrvatskih civila i vojnika u blizini Bleiburga, austrijskog grada koji graniči s Jugoslavijom. Tamo je započelo masovno ubojstvo Hrvata, čiji broj i zvjerstva nadmašuju one u Katynu. Dok se većina zločina dogodila na jugoslavenskom teritoriju, u Austriji ostaju brojni neobilježeni grobovi žrtava komunističkog masakra. Hrvatski prognanici podigli su skroman spomenik tim žrtvama. Hoće li suđenje za ove zločine započeti ovisi isključivo o političkoj klimi.

Stoga je istraga provedena u Bavarskoj protiv jugoslavenskog konzula od velike važnosti u vrijeme kada rastu pozivi za rješavanje komunističkih zločina protiv čovječnosti. Ovo pitanje izravno je povezano s oslobađanjem naroda podjarmljenih komunizmom. Dok uzvišene deklaracije ne ustupe mjesto djelovanju, moralni ugled zapadnih demokracija nastavit će opadati u zarobljenim narodima, u zemljama sklonim neutralnosti, a posebno u latinoameričkim zemljama, koje se s jedne strane potiču na borbu protiv komunističke infiltracije, a s druge strane na dopuštanje da komunistički zločini protiv cijelih populacija ostanu nekažnjeni.

Kao posljedica toga, antikomunističke sile nastavljaju pružati vojnu i ekonomsku pomoć komunističkoj vladi Jugoslavije, koja do danas prelazi dvije milijarde dolara - više nego dovoljno za rješavanje toliko gorućih problema na južnoameričkom kontinentu. Samo ako se ovaj problem nedvosmisleno riješi i uz jamstvo da će se s njim postupati u skladu s etičkim i pravnim načelima, može se vratiti moralni autoritet civilizacije u krizi. To je, štoviše, bitno ako želimo spriječiti da sile barbarstva prevladaju i da komunisti nametnu svoje stavove slobodnom svijetu, osvajajući ga bez pribjegavanja otvorenom ratovanju.

Imajući sve to na umu, iako su ova neslaganja na vrhu između dviju stranaka važna, u našem slučaju postavlja se pitanje: "A što nakon Kube?", odnosno: "Što učiniti s prognanicima nakon onoga što se dogodilo na Kubi?" Način na koji je CIA pripremila invaziju na Kubu, i politički i vojno, otkriva da je ova američka organizacija u osnovi zamislila invaziju ne kao nastavak društvene revolucije koja se pojavila na otoku nakon svrgavanja Batistine diktature, već kao povratak na status quo ante, koji je postojao prije Castrovog otpora i, prije svega, prije njegovog dolaska na vlast. Istina je da se problem suradnje s kubanskim prognanicima svakodnevno pogoršavao. U početku je kubanska emigrantska zajednica tijekom prvih mjeseci Castrove vlade bila brojčano mala i uglavnom se sastojala od Batistinih pristaša.

Ta skupina, nepopularna ni na Kubi ni u SAD-u, nije imala mogućnost poduzeti bilo kakvu akciju. Zatim, kako je Castrov režim otkrivao svoje prave namjere, posebno u drugoj polovici 1960., podjela među kubanskim izbjeglicama se pojačala, a kristalizirale su se različite društvene i političke tendencije. Kao i među prognanicima iz komunističkih zemalja, problem političke, društvene, ekonomske i nacionalne podjele ne samo da je pogoršao i zakomplicirao problem oslobođenja, već je i predstavljao ozbiljnu prepreku demokracijama koje bi trebale pomagati tim prognanicima i njihovom narodu.

U slučaju Kube i njezinih iseljenika, postojale su stotine skupina, frakcija, pokreta i hunti, sve sa svojim vođama i podvođama, svojim programima i ambicijama, vjerujući da su jedinstveni i sposobni voditi narod na oslobođenoj Kubi. Svi su djelovali po uzoru na Miami, Floridu, New York, karipske otoke ili mnoge zemlje latinoameričkog kontinenta. U takvoj situaciji, CIA-i, zaduženoj za organiziranje invazije i, ako je potrebno, uspostavljanje demokratskih vlasti, nije bilo lako snaći se. Svatko tko je imao priliku surađivati s američkim agencijama tijekom ili nakon rata zna da je njihova tendencija prilično konzervativna, ne baš ili nimalo revolucionarna, te da velika većina njihovih dužnosnika teži suradnji s desnicom, ako ne s centrom, ali nikada ili rijetko s antikomunističkom ljevicom.

U slučaju kubanskih prognanika, izbor je bio između suradnje s desnim krilom predbatističkog pokreta, koji nije bio fašistički, već je zagovarao politički i ekonomski konzervativizam, ili suradnje s centrom, uz zanemarivanje skupina koje su bile dio Castrovog pokreta ili koje su, kao u slučaju Sáncheza Aranga, imale program sličan Castrovom, ali se nisu pridružile njegovom pokretu jer nisu vjerovale u Castra ili one oko njega. Predviđali su mogućnost da Castro postane suradnik komunizma i poveže otok sa Sovjetskim Savezom i Maovom Kinom.

Autor ovih redaka razgovarao je s Arangom na Kubi u veljači 1960. i stekao nedvosmislen dojam da je on bio popularni vođa koji je, pod drugačijim okolnostima i s većom organizacijom među kubanskim političkim krugovima, na kraju mogao dati kubanskoj revoluciji konstruktivniji smjer. Arango je u to vrijeme vjerovao da se kubanska revolucija mora nastaviti, ali bez Castra i bez unutarnjih i stranih komunista. To je bilo moguće samo ako je američka vlada u svojim smjernicama prepoznala Castrovu politiku nacionalizacije i žrtvovala sve što je izgubila Castrovim dolaskom na vlast. Činjenica da se ova perspektiva nije svidjela američkim organizatorima invazije proizlazi iz odsutnosti Aranga i dinamičnog Manuela Raya, Castrovog bivšeg ministra javnih radova koji je vodio savršeno organizirani tajni pokret na Kubi, iz Kubanskog nacionalnog odbora.

"Demokratskom revolucionarnom frontom" (FRD) predsjedavao je dr. José Miró Cardona, bivši kubanski premijer tijekom prvih šest tjedana Castrovog režima, ali nedostajali su joj istaknuti suradnici. Oni koji su u početku bili razočarani politikom CIA-e, kako su rekli američkom tisku, osnovali su "Narodni revolucionarni pokret" (MRP), naglašavajući u svom manifestu: "Borba protiv frakcije 'Fidelizam-Komunizam' ne znači borbu protiv Revolucije za koju su tisuće Kubanaca žrtvovale svoje živote, već oslobađanje od onih koji su je izdali."

Desnica i veći dio centra pobunili su se protiv ovog stava, nazivajući njih i njihov pokret "Fidelizam bez Fidela". Ova duboka podjela bila je i uzrok neuspjeha, koji se, unatoč tome, ne bi dogodio da je američka vojska preuzela zadatak oslobođenja. S obzirom na trenutnu situaciju, čovjek se pita: što je trebalo učiniti? Odgovornost koju je preuzela washingtonska vlada u pokušaju invazije na Kubu podrazumijevala je takvu predanost da smo uvjereni da bi moralna odgovornost bila jednako velika da je ekspedicija provedena uz podršku američke vojske. Razlika je, međutim, u tome što bi sovjetska hijerarhija i svaka komunistička grana u svakoj komunističkoj zemlji morale modificirati svoje stavove o funkcioniranju američke političke i vojne strategije. I sovjetski vođe i komunisti općenito vrlo su osjetljivi na ulogu moći u odnosu na svjetske događaje. Od 1917. u Rusiji, preko Mađarskog ustanka 1956., pa sve do neuspjele invazije na Kubu 1961., svaki pokušaj uklanjanja ili rušenja komunističkog režima u bilo kojoj zemlji u kojoj je bio na vlasti propao je zbog:

1) Podjele unutarnjih društvenih i političkih snaga i

2) podjele među glavnim silama, prvenstveno demokratskima.

U svojoj novoj knjizi *Rusija i Zapad pod Lenjinom i Staljinom*, George F. Kennan, sadašnji američki veleposlanik u Beogradu i nesumnjivo jedan od najpronicljivijih stručnjaka za Sovjetski Savez i globalni komunizam, nudi oštru, gotovo potresnu analizu odnosa između Rusije i Zapada od Lenjina, preko Staljina, pa sve do Hruščova. Napisana zanimljivim i dobro dokumentiranim stilom, knjiga pokazuje ne samo dugu i pomnu studiju sovjetsko-komunističkog problema, već i bogato političko iskustvo, što Kennana čini jednim od najpronicljivijih američkih političkih pisaca. Dok se Kennan jedva dotiče kubanskog pitanja, on dokazuje da je širenje komunizma u svijetu bilo i nastavlja biti rezultat dubokih podjela unutar Zapada.

Njegova knjiga, pažljivo pročitana, prepričava toliko događaja kojima smo svjedočili da postaje jasno da Zapad nikada nije imao jasan stav o tome kako reagirati na komunističko preuzimanje vlasti, prvo u Rusiji, a zatim i u drugim dijelovima svijeta. Prvo, među zapadnim vođama vladalo je potpuno neznanje o marksizmu i komunizmu, nakon čega su uslijedila stalna neslaganja oko zajedničkih odluka usmjerenih na ograničavanje i na kraju uništavanje sovjetsko-komunističke ekspanzije.

Od Mirovne konferencije na kraju Prvog svjetskog rata do Teherana, Jalte i Potsdama tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, Zapad je bio u stanju trajne političke i ideološke podjele. Kennan pripisuje ovu podjelu prirodi demokracije, a posebno karakteru "koalicijske diplomacije". Pluralnosti u demokratskim sustavima, javno mnijenje infiltrirano od strane neprijatelja socijalne sigurnosti u demokraciji, suprotstavljene analize i zaključci, kao u slučaju Kube, o tome treba li pribjeći američkim oružanim snagama ili samo dobrovoljnim gerilskim skupinama prognanika (na primjer, Kennedyjeva administracija:

Adlai Stevenson protivio se američkoj vojnoj intervenciji, dok su se Adolf Berle i Allan Dulles zalagali za nju) - ništa od toga se ne događa niti ima mjesta u djelovanju komunističkih centralnih komiteta ili Politbiroa. U demokratskim zemljama takve se pojave ne samo događaju, već su i predmet javne rasprave i novinarskog izvještavanja, dok se u komunističkom sustavu takve akcije rigorozno prikrivaju, a glave padaju ako dođe do propusta ili čak curenja informacija.

Primjenjujući Kennanove kriterije na kubanski problem i američki stav o njemu - iako to izričito ne spominje u svojoj knjizi - velika sila poput Sjedinjenih Država trebala je predvidjeti da je Batistin pad neizbježan i da će promjena situacije, u odnosu na aktualne svjetske događaje, stvoriti vakuum koji bi morala popuniti neka politička sila. Međutim, čak su i određeni desničari na Kubi i u Sjedinjenim Državama podržali Castrov pokret 26. srpnja. Kako to da ni Havana ni Washington nisu uzeli u obzir komunističke elemente unutar Castrovog pokreta?

New York Times, koji je toliko pridonio Castrovoj popularnosti kao i Titovoj tijekom prethodnog rata, nije uspio predvidjeti mogućnost da Castro uvede komunistički režim na Kubi i, štoviše, uvuče Kubu u sovjetsku sferu utjecaja, što bi potpuno promijenilo ravnotežu snaga ne samo u Ujedinjenim narodima, već i promijenilo politički krajolik, dovodeći međunarodni komunizam na 90 milja od američkog teritorija. Nakon pažljivog i kritičkog čitanja Kennanove knjige, više se ne čudi što američki diplomati nisu uspjeli predvidjeti i pretpostaviti da će se elementi tipa Che Guevare infiltrirati u Castrovu revoluciju.

Ti pojedinci, slijedeći sovjetske i maoističke teorije, razvili su idealne platforme za latinoamerički kontinent, zreo za revoluciju, kroz koje se gerilski rat transformirao u rat za političko osvajanje moći. Maova teza, prema kojoj "politička moć proizlazi iz baruta puške", očito je postala polazište za sve gerilske akcije. Ratovi za oslobođenje, u komunističkom tumačenju, nisu ništa više od poluga za preuzimanje vlasti putem gerilskog ratovanja. Moralo je proći nekoliko godina prije nego što su demokratski vođe shvatili ovu stvarnost; Danas je očito ne samo predsjedniku Kennedyju već i velikoj većini zapadnih političkih i vojnih vođa da u komunističkom žargonu "rat za oslobođenje" znači jedno, a u zapadnoj političkoj misli drugo.

Raspravljajući se ovim problemom, suvremeni politički pisac mora se povući i osvrnuti na povijest takozvanog Nacionalnog otpora tijekom posljednjeg rata, kojem smo svjedočili. U ožujku prošle godine u Milanu je održan "Drugi međunarodni kongres o povijesti otpora", kojem je prisustvovalo oko stotinu povjesničara, svi Europljani osim jednog Amerikanca. Materijal s tog kongresa, sa svim doprinosima prisutnih delegata i povjesničara, od velike je važnosti za proučavanje Drugog svjetskog rata i uloge koju su u njemu imali ne samo gerilci već i njihov politički vođa, Nacionalni otpor.

Kao što je dobro poznato, Nacionalni otpor se u Italiji naziva La Resistenza, u Francuskoj La Résistance, a na engleskom The Resistance. Značajno je da su Kongresu prisustvovali uglavnom ljevičarski predstavnici Otpora i, naravno, službeni delegati iz komunističkih zemalja. Grčki predstavnik, na primjer, u svom je govoru naglasio stav EAM-a, ljevičarskog krila grčkog Otpora, kritizirajući nacionalističke monarhiste kao suradnike, prvo s Nijemcima, a zatim i s britanskim veleposlanstvom. Jugoslavenski delegat, izvjesni Dušan Plenca, predstavio je službeno i trenutno stajalište komunističke vlade u Beogradu u vezi s gerilom, ističući, što je važno, paralelni neodlučan stav Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika prema djelovanju komunističkih gerilaca i nacionalnog Otpora u Jugoslaviji.

Moramo to istaknuti jer je Titova komunistička propaganda do 1948., odnosno do sukoba Moskve i Beograda, nastojala umanjiti savezničku podršku Titu, dok je preuveličavala i naglašavala sovjetsku podršku komunističkim gerilcima. Jedva su poznata otkrića Moše Pijade, istaknutog komunističkog teoretičara iz Beograda, objavljena, a sovjetska pomoć "nacionalnom ustanku" odbačena je kao "fikcija" u Jugoslaviji, samo da bi brzo bila degradirana na očitu komunističku laž.

Prevladavajući narativ o partizanskom otporu u Jugoslaviji teži uspostavljanju ravnoteže, gotovo neutralne, s obzirom na podršku koju su pružali Sovjetski Savez s jedne strane, te Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države s druge strane, u skladu s Titovom trenutnom vanjskom politikom. Cilj je prikazati otpor kao akciju koju su poduzele isključivo široke narodne mase pod vodstvom Jugoslavenske komunističke partije.

I istočni i zapadni saveznici djeluju sporo, ostajući rezervirani i neodlučni, a njihov doprinos nije beznačajan. Međutim, znakovita je činjenica da i jugoslavenski pukovnik Plenca i sovjetski general Boltin u svojim izvješćima ne kriju da je primarni i najvažniji cilj otpora bio preuzimanje vlasti - shvaćeno kao "demokratsko i narodno" u komunističkom smislu.

Ipak, Deakin, profesor s Oxforda i engleski povjesničar, bio je taj koji je eksplicitno i jasno identificirao ključ problema gerilaca u njihovoj borbi za preuzimanje vlasti. Deakin je bio na čelu britanske vojne misije, padobranom spuštene na jugoslavenski teritorij u svibnju 1943. kako bi uspostavila kontakt s Titovim partizanima. Prema Deakinovom izvješću, britansko vođenje rata nije razmatralo problem korištenja "neispravnih" sredstava sve dok sukob nije uvukao Sovjetski Savez.

Ulaskom Sovjetskog Saveza u rat, gerilski rat ne samo da je dobio na značaju, već je koncept da gerilski rat podrazumijeva osvajanje vlasti u poslijeratnom razdoblju predstavljao novi element u prirodi samog rata. Vrijedi napomenuti da Deakin ističe činjenicu da se tijekom Prvog svjetskog rata i u Pustinjskom ratu (slučaj Lawrence) britanska vlada pridržavala "ortodoksnih vojnih koncepata", izbjegavajući mijenjanje društvenih, nacionalnih i političkih sustava osvojenih zemalja.

Nakon Francuske revolucije, Napoleonskih ratova, nakon Clausewitzovih i Lenjinovih teza o političkom vođenju rata, primijenjenih u Rusiji nakon Oktobarske revolucije, te nakon Španjolskog građanskog rata, u kojem je s jedne strane bio uključen sovjetsko-komunistički element, a s druge fašistički ideološki moment, koji ga je inspirirao i politički usmjeravao, britanski vojni krugovi nastojali su, na početku rata, ostati u okviru normalnih i uobičajenih vojnih praksi. Za Britance, rat se trebao voditi normalnim vojnim metodama, dok bi svako političko tumačenje, a kamoli revolucionarno, vođenja rata trebalo odgoditi ili jednostavno zanemariti.

Taj nedostatak mašte, kaže Deakin, nestao je čim je Churchill preuzeo vodstvo vlade i ratnih napora. Ne prije, budući da je od svibnja 1940. Churchill izdao potrebne upute za "koordinaciju svih akcija putem subverzije i sabotaže protiv neprijatelja preko La Manchea". Iz tih odluka nastala je posebna agencija, dobro poznata Izvršna uprava za specijalne operacije (SOE), koju je Churchill uključio u Ministarstvo ekonomskog rata, koje je vješto nazvao Ministarstvom nedžentlmenskog ratovanja. Njegov je cilj, prema njegovim vlastitim riječima, bio "zapaliti Europu".

Za nas je manje humorističan i daleko važniji aspekt onaj koji Deakin navodi kao prvu akciju ovog "nedžentlmenskog rata" "sudjelovanje u zbrkanim pripremama zavjere protiv jugoslavenske vlade, koja je krajem ožujka 1941. bila prisiljena potpisati Pakt Osovine". Ova akcija zaslužuje sljedeći Deakinov komentar: "Strogo govoreći, ovo je bio prvi politički eksperiment, doduše izoliran, nove organizacije" (SOE). Iz navedenog se može zaključiti da državni udar u Beogradu 27.3.1941. i rušenje vlade Cvetković-Maček nisu bili, kako komunisti tvrde čak i na ovom Kongresu, isključivo djelo širokih narodnih masa pod vodstvom Jugoslavenske komunističke partije, već i prva britanska akcija u vođenju političkog ratovanja.

Deakin zatim naglašava da se politički rat unutar vojnog rata zapravo podudarao s njemačkom agresijom na Sovjetski Savez. Vojna situacija diljem Europe tada se radikalno promijenila. „Rusi“, kaže Deakin, „imali su koherentan i dijametralno suprotan koncept“ vojnih i političkih operacija. Tada, a posebno nakon Staljinove prve poruke potlačenim narodima Europe, u kojoj je izričito naglasio da se „borba protiv Njemačke ne smije smatrati konvencionalnim ratom... niti ratom između dvije vojske“, rat je promijenio oblik i postao i tajni rat.

Mihajlović, vođa srpskih nacionalističkih četničkih gerilaca, uvjeren da će se Saveznici iskrcati na Balkanu, odbio je boriti se dok rat ne završi. Deakin kaže da je „za Mihajlovića politički element bio od veće važnosti, a ono što ga je zanimalo bila je politička ravnoteža u Jugoslaviji na kraju rata“. S obzirom na to, britansko zapovjedništvo u Kairu odlučilo je uspostaviti kontakt s Titovim komunističkim gerilcima, potez poduzet pod vodstvom Macleana i Deakina. „Odluka“, nastavlja Deakin, „da se ojačaju veze i pruži maksimalna podrška Titu bila je isključivo britanska i tek nakon dugih rasprava Amerikanci su slijedili taj primjer.“ Deakin nastoji opravdati podršku pruženu Titu, koja je, prema njegovom mišljenju, pridonijela brzom završetku rata. Sažimajući svoje spominjanje gerilaca u Jugoslaviji, Deakin nagađa:

„To je sporna točka, i ona bi izazvala veliku kontroverzu ako bi se kategorički iznijela, u vezi s učinkom na jugoslavenski teritorij britanskog suzdržavanja od uspostavljanja kontakta i pružanja pomoći jugoslavenskim snagama. Takva rasprava ne uklapa se u potpunosti u ovo izvješće, ali želim je predstaviti kao kontroverznu točku, potkrijepljenu nepobitnim povijesnim dokazima: da je britanska pomoć Titu, na potpuno nepredviđen i neočekivan način, odigrala odlučujuću ulogu u uvjeravanju Rusa da su Britanci namjerno orkestrirali cijelu ovu operaciju iz skrivenih političkih razloga, te u pobuđivanju sumnje među Rusima u potpunu odanost jugoslavenskog partizanskog pokreta cilju međunarodnog komunizma, te je tako dovela do prekida između Jugoslavije i Rusa 1948.“

Dok je engleski makijavelizam ponekad nemilosrdniji nego što je sam Machiavelli ikada mogao zamisliti, Deakinova tvrdnja čini se previše smjelom da bi se smatrala ozbiljnim predviđanjem budućih postupaka političara. Nije iznenađujuće da su Churchillovi "učenici", diplomanti Oxforda i Cambridgea, bili očarani Titovim "šarmom" u planinama Bosne i na dalmatinskoj obali, lišeni mašte i ideala, nesigurni što učiniti kod kuće, i predviđajući da su dani Britanskog Carstva odbrojani. Neodlučni kojim putem krenuti - prema reformističkom ili revolucionarnom marksizmu - zakleli su se na odanost Titu i njegovim komunistima u zemlji koja im je, između ostalog, bila strana i tajanstvena.

Ali ideja da su već mogli zamisliti da će prevariti čak i vođe svjetskog komunizma i samog Staljina, te da će uskoro posijati razdor između Tita i komunističkih agenata u njegovom balkanskom carstvu, čini nam se više kao poezija i fantazija nego kao procjena ozbiljnog povjesničara. Ne treba ni spominjati da Deakin, raspravljajući o Grčkoj i Italiji upletenim u gerilske ratove poput Jugoslavije, navodi da ni britanska vlada ni njezini agenti na Bliskom istoku nisu imali nikakve sumnje da se ista stvar koja se dogodila u Jugoslaviji - to jest, uspostavljanje komunističkih režima - ne smije dogoditi u tim zemljama. Posljedično, ono što je bilo dopušteno u Jugoslaviji nije moglo biti dopušteno u klasičnim mediteranskim zemljama gdje se vjerovalo da su britanski interesi u jasnom sukobu s komunističkom ekspanzijom i ruskim imperijalizmom.

IV

Koju su politiku, ili preciznije, koje su politike Sjedinjene Države provodile u vezi s gerilskim i nacionalnim pokretima otpora u Europi, uključujući Jugoslaviju, bilo je predmet povijesnog pregleda profesora Normana Kogana. "Svaka analiza američke politike", izjavio je Kogan, "u vezi s europskim pokretima otpora u Drugom svjetskom ratu zahtijeva prethodno ispitivanje određenih temeljnih povijesnih stajališta koja pružaju bitne pretpostavke tih politika." Tri temeljna stajališta bila su: 1) izolacionistička tradicija u američkoj diplomaciji; 2) Wilsonovo nasljeđe američkih vođa; i 3) kasni ulazak Sjedinjenih Država u Drugi svjetski rat, dvije godine i četiri mjeseca nakon nacističkog napada na Poljsku.

1) Izolacionistička tradicija američke diplomacije značila je da je imala malo ili nimalo iskustva sa složenim i zamršenim problemima europske politike. Prvo, američka diplomacija znala je malo ili ništa o složenim problemima srednje Europe, jugoistočne Europe, Balkana i Mediterana. Zbog toga je američka politika nastojala izbjeći uplitanje u složene probleme gerilskog ratovanja i pokreta otpora, odbijajući se obvezati na bilo kakvu akciju u vezi s političkim ili društvenim preustrojem poslijeratne Europe. U najgorem slučaju, radije je prepustila odlučujuću ulogu u rješavanju tih pitanja Britancima. "Glavna američka briga bila je dobiti rat u najkraćem mogućem roku i s najmanje žrtava. Čim je neki pokret otpora mogao doprinijeti postizanju tog cilja, mi smo ga podržali. Ta je podrška dana isključivo na temelju vojne procjene, bez ikakvih političkih kriterija."

2) I predsjednik Franklin Delano Roosevelt i državni tajnik Cordell Hull bili su pravi nasljednici Wilsonove tradicije. To se, po Koganovom mišljenju, sastojalo od: a) nepovjerenja prema bilo kakvoj politici ravnoteže snaga među velikim silama; b) pridržavanja načela samoodređenja naroda, također sadržanih u Atlantskoj povelji; i c) protivljenja imperijalizmu. Otuda Rooseveltovo nepovjerenje prema generalu de Gaulleu i svim postupcima izbjeglica koji su, čak i tijekom rata, htjeli izraditi planove za budućnost. Roosevelt i Hull nisu dopustili da se američko oružje koristi u takve svrhe. Snažno su se protivili pokretanju teritorijalnih pitanja tijekom rata. Ukratko, obojica su se zgražali nad pokretima gerilskih pokreta koji su bili obeshrabreni zbog straha da će takvi pokreti lišiti ljude, nakon rata, prava da izaberu vladu koja im najbolje odgovara. Službeno američko mišljenje bilo je da sve te probleme treba riješiti nakon završetka rata.

3) Nakon što su kasno ušle u rat, SAD su se prvenstveno bavile pripremom za vojnu akciju, zatim stavljanjem vojnih zaliha na raspolaganje svojim saveznicima, Velikoj Britaniji i Rusiji, te tek na kraju razmatranjem problema pomaganja pokretima otpora. Washington se, s druge strane, počeo zanimati za pokrete otpora tek nakon iskrcavanja u Italiji i kada su se Rusi približavali Poljskoj.

Analizirajući svaki od pokreta otpora u Europi, Kogan primjećuje da su se najozbiljniji problemi pojavili u Francuskoj, Italiji, Jugoslaviji i Grčkoj. U tim su zemljama postojali "pokreti otpora lojalni vladama u egzilu i drugima u sukobu s njima. Situacija u Poljskoj bila je još ozbiljnija, jer je uključivala dvije vlade u egzilu, jednu pod pokroviteljstvom Sovjetskog Saveza, a drugu Engleske i Sjedinjenih Država." Vrijedi istaknuti Koganovu tvrdnju da je "temeljna značajka američke politike prema Srednjoj Europi bila smatrati tu regiju izvan svoje sfere utjecaja.

Američki stav bio je da se ne bi trebala formulirati nikakva politika u vezi s problemima Istočne Europe te da bi bilo bolje prepustiti ta pitanja Britancima, osim problema koji bi mogli utjecati na osjećaje u Sjedinjenim Državama. Jedan od tih problema, kao što je dobro poznato, bila je poljska situacija." Prema nedavnim podacima, sada također razjašnjenim u službenom izvoru, sadržanim u dokumentima Teheranske konferencije, koje je objavio State Department, potvrđeno je široko rasprostranjeno mišljenje da je glavni argument koji je Roosevelt iznio u svojim razgovorima sa Staljinom o poljskom problemu bio da nije želio izgubiti glasove Poljaka koji žive u Sjevernoj Americi na budućim izborima.

Što se tiče Grčke i Jugoslavije, koje su se suočile sa sličnim situacijama, Kogan navodi da su Amerikanci uglavnom slijedili britansku politiku. Do srpnja 1943., napominje Kogan, Britanci su podržavali Mihajloviča, koji je surađivao s Nijemcima i Talijanima. U rujnu 1943. Churchill je poslao Macleana u Titov stožer kako bi odlučio o podršci njegovim partizanima. U prosincu 1943., tijekom Teheranske konferencije, Churchill je odlučio podržati Tita, temeljeći tu odluku na činjenici da je on bio jedini koji se borio protiv neprijatelja u Jugoslaviji.

Roosevelt je odobrio tu odluku i od tada su odnosi između Titovih partizana i zapadnih saveznika postajali sve bliži. Kogan, međutim, naglašava da su SAD uspostavile izravan kontakt s Titom tek u posljednjim danima rata, nakon Tršćanske krize i nakon što su Titove snage izvršile invaziju na Istru i okolna područja. Kogan ovdje prepričava niz sukoba koji su nastali između generala Alexandera i Titovih partizana, napominjući da su ovaj put Amerikanci inzistirali da cijelo sporno područje Istre, Trsta, pa čak i Rijeke okupiraju Saveznici i stave ga pod Savezničku vojnu vladu (AMG). "Od 28. travnja 1945., kada je Vrhovno savezničko zapovjedništvo naredilo generalu Alexanderu da okupira Veneziu Giulia, do 9. lipnja, kada je sklopljen formalni sporazum o sudjelovanju, konstanta u američkom stavu", navodi Kogan, "bila je suzdržavanje od upotrebe sile protiv jugoslavenskih komunističkih partizana."

U srži ove "konstante" američke politike, Kogan otkriva mnoge razloge koji upravljaju diplomatskim akcijama Washingtona. Primarni razlog bio je izbjegavanje nepotrebnog krvoprolića, posebno među onima koji su se borili protiv zajedničkog neprijatelja. Drugi razlog bio je taj što je Truman odbio boriti se protiv Titovih gerilaca, što bi vezalo mnoge američke kontingente na Balkanu i u Italiji, kontingente potrebne na pacifičkom frontu, gdje je rat s Japanom ostao neizvjestan. Treći razlog bio je politički: američko javno mnijenje ne bi razumjelo rat između saveznika i potrebu za održavanjem američkih trupa kao okupacijskih snaga u prijateljskim zemljama. Konačno, značajan razlog bilo je i zaoštravanje odnosa s Rusijom, budući da je američka vlada računala na rusku intervenciju protiv Japana.

Unatoč tome, 8. svibnja 1945. Truman je odlučio snažno se usprotiviti Titu po pitanju Trsta, a američka diplomacija snažno je reagirala protiv okupacije Pijemonta i Venezije Giulia od strane Francuske, odnosno Jugoslavije, naglašavajući da te mjere potkopavaju obnovu mira. Za razliku od američke politike, koja je oklijevala upotrijebiti silu protiv pokreta otpora, Britanci, pa i sam Churchill, nisu oklijevali pribjeći sili ako su se očekivali pozitivni rezultati. Analizirajući postupke američke diplomacije na ovaj način, Kogan zaključuje da je Washington pod svaku cijenu želio izbjeći oružane sukobe između saveznika, a istovremeno izbjegavati zauzimanje stava o stvaranju ili formuliranju budućeg mira prije završetka rata.

Bez izričitog navođenja, Kogan jasno pokazuje koliko je Britancima i Amerikancima bilo teško uspostaviti čvrste temelje za pravedan mir i demokratski svjetski poredak, dok su komunistički vođe, uzimajući u obzir i poštujući samo silu, uspjeli strukturirati svijet u kojem zauzimaju poziciju o kojoj nikada nisu sanjali. Da je to doista slučaj, potvrđuje i Kennanova nova knjiga, u kojoj su svi ti naivni, neutemeljeni, gotovo nestvarni stavovi i sentimentalne i moralne reakcije ispravno okarakterizirani i definirani, što Kennan s pravom naziva osobinom ne samo anglosaksonske diplomacije već i anglosaksonskog karaktera.

Ali prije nego što raspravimo o toj politici, pogledajmo kakvo je službeno stajalište sovjetske historiografije, kako ga je izrazio njezin delegat na spomenutom Kongresu, general E. Boltin. Na samom početku svog opsežnog pisanog izvješća – u stilu službene sovjetske historiografije, gdje je povijesna istina podređena političkim i ideološkim kontingentima i stoga se ne smatra istinitom – Boltin definira karakter suvremenog ratovanja sljedećim riječima:

„Sovjetski povjesničari vjeruju da se u svjetskoj povijesti mogu jasno razlikovati dvije vrste rata: aneksijski ratovi, odnosno nepravedni ratovi, i oslobodilački ratovi, odnosno pravedni ratovi. Ako se rat vodi radi osvajanja novih teritorija, radi ugnjetavanja i porobljavanja naroda, radi jačanja vanjskog jarma ili u ime dominacije eksploatatora, takav je rat nepravedan. S druge strane, ako se rat vodi u ime oslobođenja zemlje od neprijateljske invazije, u ime slobode i nacionalne neovisnosti, radi oslobađanja od jarma eksploatatora i kolonijalista, taj je rat pravedan. Takav je rat sposoban inspirirati mase.“ narodne pokrete koji se aktivno pridružuju oružanoj borbi pod zastavom oslobođenja. Pravedni ciljevi rata postaju neiscrpan izvor visokog morala njegovih sudionika, njihove postojanosti, njihove hrabrosti i njihovog herojstva.“

U skladu s tom tezom, Boltin tvrdi da je Drugi svjetski rat dobio karakter pravednog i logičnog rata kada se njemačka agresija proširila na Sovjetski Savez. „Drugi svjetski rat“, doslovno navodi, „koji je izbio iz sukoba dvaju imperijalističkih saveza, tek je počeo mijenjati svoj karakter na neprijateljskoj strani Njemačke kada su široke narodne mase pokrenule antifašističku borbu. Od tada je rat postupno dobivao svoj pravedni, oslobodilački i antifašistički karakter.

Taj se karakter kristalizirao i definirao nakon što je Sovjetski Savez ušao u rat kao rezultat Hitlerove agresije.“ Važno je naglasiti da je ovo stajalište bilo u potpunosti u skladu s tezom jugoslavenskih komunista, koji su prije njemačko-sovjetskog rata definirali rat kao sukob između dvaju kapitalizama, a nakon lipnja 1941. interpretirali ga kao sukob između demokracije i fašizma, počevši od organiziranja otpora i gerilskog ratovanja.

Govoreći o navodnoj podršci koju je Sovjetski Savez pružao pokretima otpora u Europi, u poglavlju o Jugoslaviji, Boltin naglašava da su jugoslavenski partizani bili među prvima koji su organizirali otpor i da su značajno doprinijeli izbijanju gerilskog ratovanja diljem Europe. Boltin ne spominje da je sovjetska diplomacija u početku priznala Mihajlovića, a tek kasnije počela sponzorirati Tita i njegove gerilce. Umjesto toga, pokušavajući, gdje je to moguće, potvrditi logiku i dosljednost sovjetskog narativa, on naglašava da je sovjetski faktor bio također odlučujući u "oslobađanju" Jugoslavije - odlučniji nego što to priznaje trenutna službena naracija Titove historiografije.

Stoga smatramo suvišnim navoditi propagandne poluistine u djelu koje teži biti sažeto i objektivno. Francuski povjesničar profesor Henri Michel u svom izvješću o "Saveznicima i otporu u Europi" primjećuje da je čak i u ožujku 1942. Sovjetski Savez odbio Titov zahtjev da napusti Mihajlovića i podrži njegove partizane. U svibnju 1942. Kremlj je prihvatio prijedlog jugoslavenske vlade u egzilu, čiji je ministar rata bio Mihajlovič, da se moskovsko legatsko poslanstvo uzdigne na rang veleposlanstva. U kolovozu 1942. Moskva je izrazila spremnost poslati misiju u Mihajlovičevo sjedište, što je vlada u egzilu u Londonu odbila. Čak ni tijekom jeseni 1942. Moskva nije odobrila Titove zahtjeve za pomoć, već mu je savjetovala da bude suzdržan i kritizirala ga zbog agresivne prirode gerilskog ratovanja.

Međutim, između stajališta Anglosaksonaca i Sovjeta pojavile su se takve temeljne razlike da su oni mogli pružiti prikladan odgovor na tezu o izgubljenom ratu. Prema sovjetskim kriterijima, svaki rat koji vode komunisti ili u kojem sudjeluje Sovjetski Savez opravdan je, logičan, pravedan i oslobađajući. Rat u kojem Sovjetski Savez ne sudjeluje i koji komunisti ne vode, ni sam ni u koaliciji s drugim snagama, nije samo nepotreban i povijesno negativan, već i nepravedan, osvajački i imperijalistički. Drugim riječima, pokušaj demokratskih prognanika da oslobode Kubu predstavlja nepravedan i imperijalistički rat, dok je oružano gušenje mađarske nacionalne revolucije sovjetskim tenkovima pravedan rat. Jugoslavenska politika također se slaže s ovom sovjetskom tezom. Suočen s izborom da vidi Mađarsku oslobođenu komunističkog režima, iako pod vodstvom Imre Nagyja, Jugoslaven odobrava sovjetsku oružanu intervenciju i osuđuje pokušaj mađarskog naroda da se oslobodi.

Ako suočimo ove dvije suprotstavljene teze, sovjetsko-komunističku i anglosaksonsku, analizirajući određene aspekte proteklog rata i nedavnog neuspjeha invazije na Kubu, dolazimo do zaključka da se oslobođenje naroda podvrgnutih komunističkom jarmu ne može postići ako ostanu na snazi klasične pretpostavke, nazovimo ih anglosaksonskim, prema kojima se politički i ideološki faktor mora odvojiti od vojnog faktora. Očito, u ovom osvrtu nismo namjeravali pružiti iscrpan prikaz svih činjenica i razloga koji su doprinijeli tome da je posljednji sukob bio katastrofalan poraz za toliko naroda Europe i Azije, posebno za jugoistočnu Europu, te da bi iz istih razloga mogao biti izgubljen i latinoamerički kontinent. Mnogo, čak i previše, napisano je o toj temi.

Ograničili smo se na isticanje određenih kriterija koje su izrazili anglosaksonski povjesničari na Kongresu održanom prošle godine. Mogli bismo se pozvati i na nedavno objavljene dokumente Teheranske konferencije, koji, na primjer, pokazuju koliko je olako i neodgovorno Roosevelt raspravljao o sudbini Istočne Europe sa Staljinom. Ta bezbrižnost, to neznanje o problemima i stvarnosti, također predstavlja središnju temu Kennanove knjige, koju preporučujemo čitatelju; jer će se tamo vidjeti s kakvim neznanjem o povijesnim činjenicama i s kakvim nerazumijevanjem aktualnih problema zapadni državnici rješavaju te probleme i diktiraju sudbinu drugih naroda.

Očito je da Zapad gubi bitku protiv svjetskog komunizma od 1917. godine, dakle od samih njegovih početaka, kada je rođen i preuzeo vlast u najvećoj europsko-azijskoj zemlji, nerazvijenoj ili manje razvijenoj. Od 1917. nadalje, komunisti su ostali na vlasti u gotovo svim zemljama koje su pokorili, a tome su pridonijeli ne samo unutarnji sukobi tih zarobljenih naroda, već i potpuna moralna i politička podjela unutar Zapada.

Međutim, bez obzira koliko duboko Kennan prodro i razotkrio slabosti Zapada suočene s komunizmom, nije bio u stanju uočiti ili reći cijelu istinu. Ismijavajući određene liberalne intelektualce u anglosaksonskim zemljama, Kennan je djelomično ukazao na inherentne nedostatke i opasnosti anglosaksonske vanjske politike. Ali nije imao hrabrosti uključiti sebe i svoje ranije analize u taj isti anglosaksonski liberalizam, uzrok ove zapadne slabosti u borbi protiv komunizma. Kada se proučava razvoj diplomatskih odnosa između zapadnih demokratskih vođa i azijskih despota Kremlja, uočava se da je Churchill, donekle, bio svjestan potencijalnih posljedica, ali Roosevelt nije. Kao početnik u svjetskoj politici, Roosevelt je možda dao više poticaja Staljinovim pretjeranim ambicijama nego bilo koji komunistički pokret u bilo kojoj zemlji.

Roosevelt je u Staljinu vidio vlastiti odraz projiciran na drugačiji teren: demokraciju anglosaksonskog tipa. Razočaran klasičnim kapitalizmom, sit konzervativizma i zgađen fašizmom, Roosevelt je svjetski komunizam promatrao kroz prizmu svog New Deala. Iskreno je vjerovao da je komunizam golemi pokret masa, nužno pravedan prema svakom autsajderu. U Churchillu je vidio imperijalizam, reakcionarni konzervativizam i raspad zastarjelog društva.

Takvi su stavovi neizbježno doveli do kobne podjele unutar zapadnog bloka, stvarajući taj politički i geografski vakuum toliko pogodan za napredak komunizma. Jedan od temeljnih nedostataka zapadnih vođa jest taj što, zbog nedostatka inteligencije i političke inicijative, njihovo stalno oklijevanje u odgađanju rješenja, odbacivanje inicijative i strah od korištenja sile koja im je na raspolaganju ohrabruju komunističke vođe, tjerajući ih na daljnje akcije. Dosad zabilježeni komunistički uspjesi nisu bili rezultat njihove superinteligencije ili povijesne neizbježnosti marksističke doktrine, već slabosti, rekao bih organske, zapadne vladajuće klase nesposobne za radikalna rješenja.

Kada svakodnevno čitamo da američka diplomacija, u načelu, izbjegava upotrebu sile, i kada znamo da je to doista američka politika, očito je da komunistički vođe mogu riješiti bilo koji problem bez pribjegavanja sili, ili bolje rečeno, koristeći je na svoj specifičan način. Priroda velike sile sastoji se od korištenja svih materijalnih i moralnih snaga koje joj stoje na raspolaganju. SAD danas posjeduje snage koje nijedna druga sila nikada nije imala. Da je Sovjetski Savez imao te snage, neosporno je da bi cijeli svijet postao sovjetski feud. Što onda nedostaje SAD-u? Odgovor na ovo pitanje je znati kako birati. Kada i u kojem trenutku iskoristiti dio svoje političke i materijalne moći?

Glavni razlog trenutne sovjetske nadmoći u svijetu leži u činjenici da su sovjetski vođe, u težim okolnostima i s manje materijalnih resursa, gotovo uvijek, uz vrlo malo iznimaka, znali kako napraviti pravi izbor u donošenju odluka i korištenju svoje političke i vojne sile. Iako SAD nisu onakva velika sila kakva su Španjolska, zatim Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, pa čak i Italija bile u prošlim stoljećima, danas predstavljaju silu koja bi se mogla koristiti za ograničavanje i na kraju eliminiranje sovjetsko-komunističkog imperijalističkog napredovanja diljem svijeta. Do 1948. godine SAD, znajući da je jedina zemlja koja posjeduje atomsku bombu, mogao je, odabirom pravog političkog trenutka, ponovno uspostaviti slobodni svjetski poredak bez rizika od rata. Staljin je zaustavio komunističku ekspanziju u Italiji samo zato što je izračunao da bi takva ekspanzija izazvala američku reakciju i na kraju zaprijetila svjetskom komunizmu potpunom likvidacijom.

I ovdje je bio glavni uzrok sukoba s Titom: Tito je djelovao protiv Staljinovih planova u Trstu i Grčkoj, izlažući ga otvorenom sukobu sa SAD-om, što Staljin u to vrijeme nije mogao prihvatiti. Što trenutno može spriječiti Hruščova da inzistira na svojim pretjeranim zahtjevima, ako se od rata ništa nije dogodilo što bi uvjerilo komuniste da su SAD uopće spremne pribjeći sili? Je li neuspjela akcija na Kubi mogla to postići? Koliko ljudi danas može uočiti suptilnu razliku između podrške pružene kubanskim prognanicima, njihovog iskrcavanja na otok američkim brodovima i konačne invazije američke vojne ekspedicije na Kubu? Iako je mađarski slučaj naštetio ugledu Sovjetskog Saveza, istina je i da je sovjetska odluka da spriječi oslobođenje Mađarske oružanom intervencijom ojačala uvjerenje u svjetskom mnijenju da je Moskva spremna silom braniti komunističke osvajanja - ili bolje rečeno, svoj imperijalistički program.

Postavlja se, dakle, temeljno pitanje: Može li demokracija pribjeći sili kako bi zaštitila ugroženu slobodu bilo gdje u svijetu? Znamo da je to srž trenutne kontroverze u slobodnom svijetu. Ona učinkovito razoružava demokraciju američkog tipa, koja svoja demokratska uvjerenja temelji na gotovo etičko-religijskim načelima. Od Wilsonovog doba do danas, američka vizija projicirala se prema boljem, plemenitijem, humanijem i pravednijem svijetu, koji se, zapravo, ostvaruje na sjevernoameričkom kontinentu i u određenim dijelovima zapadne Europe. Za ostvarenje tog svijeta, upotreba sile bila bi kontradiktorna.

Činjenica da se demokracija još nije odlučila upotrijebiti silu protiv komunizma, kao što je to učinila protiv nacifašizma, nije zbog nedostatka razloga, već zato što određeni liberalni krugovi u slobodnom svijetu i dalje vide komunizam kao budući društveni i ekonomski val. Komunisti to znaju i zato nikada ne prestaju zavaravati svijet svojim lažnim humanizmom. Teroriziranje prijetnjom rata jedno je od njihovih vještih oruđa, olakšavajući osvajanje novih pozicija koje obeshrabruju Zapad, koji izbjegava rat. Ideja je pobijediti sve bez rata; ovaj put, neprikladan za Zapad, koji živi u ekonomskoj euforiji i moralnom pretjeravanju, može donijeti više pozitivnih uspjeha za komuniste nego moralne i sentimentalne smicalice zapadnih krugova.

Zašto, na primjer, komunizam kao pokret predstavlja mnogo veću snagu u Italiji i Francuskoj nego u zemljama kojima vlada, dok životni standard u Francuskoj i Italiji stalno raste i viši je nego u bilo kojoj komunističkoj zemlji? Ovaj i mnogi drugi razlozi objašnjavaju zašto se neutralizam širi među liberalnim intelektualcima na Zapadu i zašto je javno mnijenje sve manje spremno za organizirano protivljenje komunizmu. Vođe zapadnih zemalja ne razmišljaju uvijek o preuzimanju inicijative ili reagiranju protiv komunističkog imperijalizma na isti način kao što to čine komunistički vođe. U slobodnom svijetu ne postoje političke stranke s komunističkom disciplinom, niti postoje organizirane antikomunističke snage u komunističkim zemljama. Slobodni svijet je učinio malo ili ništa da pomogne tim snagama, da im ubrizga poticaj i ohrabrenje koje komunistički vođe usađuju komunističkim strankama u slobodnom svijetu.

VII

U ovom trenutku naše rasprave postavlja se pitanje uloge prognanika u konačnom oslobađanju njihovih zemalja od komunističkog ropstva. Kubanski neuspjeh jasan je primjer kako ne treba postupati s prognanicima. Prije svega, prevladavajući stav u određenim vladinim uredima da svaka akcija emigranata mora biti podređena interesima velikih sila potpuno je pogrešan. Prognanici mogu uskladiti svoje akcije s interesima velikih sila i s njihovim diplomatskim i vojnim naporima, ali te sile i njihove organizacije nikada, ni pod kojim okolnostima, ne smiju učiniti prognanike i njihove pokrete svojim pukim instrumentima. Prognanici u svojoj borbi snose moralnu i ideološku odgovornost prema svojim narodima.

Ta se odgovornost ne podudara uvijek s ciljevima velikih sila. U slučaju Kube, društvene reforme i ekonomsko restrukturiranje društva ne podudaraju se s interesima određenog američkog kapitala, niti su zajednički program svih kubanskih političkih skupina. Kada određeni američki dužnosnici prihvate agendu nekih skupina protiv drugih, oni se sukobljavaju ne samo s emigrantima već i s interesima ljudi koje žele osloboditi. U trenutku kada predsjednik Kennedy najavljuje širok i progresivan ekonomski i socijalni program latinoameričkim zemljama – Savez za napredak, koji bi se mogao pokazati odlučnim u obuzdavanju komunizma – njegov aparat, bez njegovog znanja, kompromitiran je suradnjom s desničarskim i antisocijalnim elementima u oslobađanju Kube od komunizma, čime se ugrožava cijeli napor za oslobođenje.

Obraćajući se ovom problemu, a u interesu nepristranosti, želim pojasniti da se ne protivim tome da američke agencije zadužene za pomoć prognanicima također surađuju, da tako kažem, s najreakcionarnijim elementima. Međutim, moraju shvatiti da njihova odgovornost mora biti potpuna i deklarirana. Ciljevi moraju biti jasni i uporno ih se provoditi, čak i ako se taktike razlikuju.

Najtragičnija situacija u vezi s velikim silama nesumnjivo je ona prognanih skupina iz Jugoslavije. Osjećali su se obeshrabreno i suvišno suočeni s pogrešnim postupcima velikih sila kada je Titovo ideološko neslaganje s Moskvom pogrešno riješeno na Zapadu, a posebno u Sjedinjenim Državama. Umjesto da u tom točnom trenutku podrže napore prognanika, velike sile, prvenstveno Sjedinjene Države, učinile su sve što je u njihovoj moći da ih uklone s popisa antikomunističkih prognaničkih skupina, čak i s popisa "Zarobljenih naroda", s nevjerojatnim znanjem potonjih. Ova povijesna pogreška ujedno je i moralna.

Ona otkriva da Zapadu ne samo da nedostaje čvrsta antikomunistička politika, već je i spreman surađivati s određenim komunističkim pokretima ako bi se, kao posljedica Titovog zaraznog primjera, odvojili od moskovskog bloka. Ovaj takozvani prividni realizam donio je Zapadu više štete nego koristi. Primijenjeno na kubanski slučaj, postavlja se logično pitanje: ako je američki kapital uložen u Titov komunizam, zašto isti pristup nije zauzet na Kubi kako bi se sovjetski i kineski utjecaj distancirao od zapadne hemisfere i obeshrabrio unutarnji komunizam? Daleko je važnije da Sjedinjene Države imaju jasan stav na Karibima nego na Jadranu, gdje situacija nikada nije jasna ili sigurna sve dok su komunisti na vlasti.

S takvim stavom, američka politika učinkovito je uništila politički utjecaj jugoslavenskih prognanika. U stvarnosti, ne postoji jedinstvena skupina jugoslavenskih prognanika, već odvojene skupine ovisno o zemljama koje su činile Jugoslaviju. Političari koji su emigrirali tijekom i nakon rata i koji su imali zastarjele stavove već su mrtvi ili umiru. S njima je u zemlji umro i stari svijet koji se nikada neće vratiti. Ni prije ni sada u progonstvu ovi političari nisu nastojali riješiti temeljni problem Jugoslavije: nacionalno pitanje. Velike sile i dalje poštuju jugoslavenski legitimitet, pa čak se i Moskva, koja se miješa i rasplamsava sve nacionalne i međunarodne probleme u starim i mladim zemljama s multinacionalnim strukturama, do sada suzdržavala od iznošenja bilo kakvih nacionalnih problema u Jugoslaviji.

Velike zapadne sile strahuju od mogućnosti pojave novih nacionalnih problema, posebno u jugoistočnoj Europi, a posebno u Jugoslaviji. I službena politika i liberalno američko javno mnijenje smatraju Jugoslaviju Wilsonovom tvorevinom i stoga joj ostaju lojalni. Među prognanim skupinama iz Jugoslavije postoje, općenito govoreći, ove podjele: među Srbima, za razliku od njihovog položaja tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, prevladava mišljenje da je Jugoslavija sada potrebnija nego ikad srpskoj naciji.

Srbi podržavaju Jugoslaviju zbog svojih isključivih i trajnih interesa. O tome se slažu i srpski reakcionari i desnica i ljevica. U trenutku kada bi istinska federalizacija Jugoslavije bila zaista izvediva, s jednakošću svih konstitutivnih naroda i glavnim gradom koji nije Beograd, ali u nekom središnjem gradu zemlje, srpski političari bi se uglavnom podijelili i težili stvaranju Velike Srbije. Ovaj proračunati i fiktivni stav srpskih prognanika prema Jugoslaviji pogoršava položaj hrvatskih prognanika, a da ga ne čini nemogućim.

Hrvatske prognaničke skupine, iako razjedinjene pred budućim alternativama, jače su nego ikad prije. Hrvatski intelektualci u prognanstvu osjećaju se na svim kontinentima. Može se reći da su hrvatski prognanici jasno, nedvosmisleno i jednoglasno pokrenuli pitanje hrvatskog nacionalnog samoodređenja i hrvatske države. Iako među Hrvatima postoje unutarnje nesloge, kao i među drugim skupinama, one nisu nacionalne, već društveno-političke prirode. Težak test za hrvatske prognanike doći će kada se pokrene pitanje oslobođenja od komunizma. Kome će se obratiti ministarstva vanjskih poslova velikih sila? Iskustvo nas uči da će se okrenuti oportunističkim elementima koji će slijediti interese i naredbe velikih sila, često onih koji nisu upoznati s tim pitanjima. Upravo se to dogodilo tijekom posljednjeg rata, a događa se i sada s Kubom. Stoga nije potreban samo ujedinjeni blok prognanika - vrlo teško postići u mirnodopsko vrijeme - već i jake skupine unutar zemlje koje znaju što žele i sposobne su preuzeti uzde u kriznim vremenima.

VIII

Prvo fašizam, a zatim komunizam doprinijeli su uništenju starog svijeta, i dok je fašistički ciklus gotovo završen, komunistički ciklus tek treba biti dovršen. Od 1914. do danas, moja generacija je plovila prema slobodi koju možda nećemo postići. Naš ideal bio je da čovječanstvo može postojati i napredovati samo u slobodi i da svaki oblik vlasti koji ograničava slobodu mora, prije ili kasnije, biti srušen voljom i snagom čovječanstva.

Ako čovječanstvo u atomskom dobu ne izgubi samokontrolu i ne dođe do kraja svijeta, uvjeren sam da će načelo slobode biti glavni element koji će okončati komunizam. Sudbina svijeta, u jednom ili drugom smjeru, možda će biti zapečaćena u sljedećih 25 ili 50 godina. Dvije generacije slobodnih ljudi koje nas slijede imaju priliku riješiti temeljne probleme ne samo Zapada i Istoka, već cijelog čovječanstva. Nadam se da će se u tim generacijama u našoj zemlji pojaviti ljudi dostojni misije doprinosa oslobođenju hrvatskog naroda od komunizma i postavljanja temelja za bolji život.

Krizanic - Strossmayer – Mandic

Tri slavna apostola ponovnog ujedinjenja slavenskih disidentskih kršćana

Bonifacio Perović, Buenos Aires

Prije svega moramo istaknuti da se ovo djelo ne odnosi na unionističke pokušaje u hrvatskim zemljama, već na tri slavna "radnika u vinogradu jedinstva" - Križanića, Strossmayera i Mandića - koji su svojim genijem, aktivnošću i žarom obuhvatili sve odvojene slavenske Crkve. Nije prihvatljivo ni uvjetovati pomirenje, odnosno izrazito duhovni pothvat, vremenskom sudbinom tih naroda, naime političkim i nacionalnim razmatranjima te jedinstvom civilizacije. Nadalje, pokret slavenske solidarnosti u političkoj sferi danas se mora smatrati riješenim, budući da nije izdržao test vremena i znanstvene strogosti te nema korijena u osjećajima dotičnih naroda. Oni koji ga i dalje zagovaraju su politički oportunisti, dok ga je brutalni način na koji je nedavno proveden kao crveni panslavizam definitivno diskreditirao.

Naša tema stoga ima za cilj istaknuti tri najistaknutija preteče i apostole ujedinjenja odvojenih slavenskih Crkava, koji su, unatoč nekim pogrešnim procjenama, bili ljudi visokog duha, neumornog apostolskog žara, zapanjujućeg optimizma i široke vizije koja je nadilazila granice njihove domovine, obuhvaćajući sve Slavene u njihovim nastojanjima i žudeći da ih vide ponovno ujedinjene u "unum ovile" s "unus Pastor".

Dvojica od njih bili su istaknuti predstavnici slavenskog pokreta; Križanić se smatra pretečom panslavizma, dok je Strossmayer bio aktivan tijekom europskog romantizma kada je slavenski pokret solidarnosti bio na vrhuncu. Zbog toga se izvanredno djelo obojice trenutno mnogo raspravlja među Hrvatima, iako u njihovu korist možemo tvrditi da im je nedostajalo znanstvenog znanja i iskustva dostupnog novijim generacijama.

Nadalje, vrijedi napomenuti da su, za razliku od drugih slavenofila koji su u konačnici težili nacionalnim i političkim ciljevima, ciljevi trojice hrvatskih preteča bili nadahnuti intrinzično ekumenskim optimizmom, koji nikada nije prestao vjerovati u povratak svoje odvojene braće. Dok su prva dvojica vjerovala da taj povratak mogu osigurati i korištenjem slavenskog afiniteta - odnosno resursa vremenitog poretka - Sluga Božji, otac Leopold Mandić, vođen istim žarom i katoličkim optimizmom, krenuo je izravnim putem nadnaravne milosti bez drugih razmatranja.

Tema o kojoj se ovdje raspravlja postala je posebno aktualna u vrijeme kada je objava Drugog vatikanskog koncila izazvala živo zanimanje i širok pokret u potrazi za kršćanskim jedinstvom.

Naša tri prethodnika zaslužila su zanimanje koje im se danas pridaje, jer su među Slavenima održali živom baklju želje "ut omnes unum sint", djelujući u različitim stoljećima: Juraj Križanić u 17. stoljeću, Josip Juraj Strossmayer u 19. stoljeću i sluga Božji o. Leopoldo Mandić u 20. stoljeću.

Jorge Krizanic

Jorge Križanić, rođen u Ribniku, blizu Karlovca, u Hrvatskoj, 1618. godine, potječe iz stare obitelji vojnog plemstva. Studirao je u Beču, Bologni i Rimu, gdje je bio student na Kolegiju svetog Atanazija, povezanom sa Svetom kongregacijom za širenje vjere. Već kao student bio je oduševljen ujedinjenjem Crkava, pa se 1640. preselio iz Bologne u Rim kako bi se potpunije posvetio problemima svojstvenim uniji, koja je od tog trenutka postala ideal njegova života. Nakon diplome napisao je traktat pod naslovom "Bibliotheca Schismaticorum", koji se, prema H. Iswolskom, čuva u knjižnici Santa Maria sopra Minerva u Rimu, te pokazuje izvanrednu erudiciju mladog svećenika.

Križanić je problemu ujedinjenja pristupio ne samo iz misionarske perspektive, već i s jezične, političke, socioekonomske i, prije svega, kulturne.

Njegov rad u Rimu otkriva ga kao predanog proučavatelja hrvatskih lingvističkih problema, područja koje će kasnije proširiti i na slavensku filologiju. Prvi plod njegovih lingvističkih studija bila je hrvatska gramatika koju je poslao svom biskupu u Zagrebu, ali je kasnije izgubljena. Također je svom biskupu poslao pismo o ujedinjenju "Vlahija" (tj. "Vlaha", tadašnjeg hrvatskog izraza za pravoslavne kršćane). Međutim, živeći u Rimu uz ukrajinske pravoslavne kršćane, njegov misionarski žar na kraju se proširio na sve odvojene Slavene, a posebno na Ruse, s obzirom na njihov veći broj i moć.

Zaređen za svećenika po latinskom obredu, a ne po istočnom, kako je želio, vratio se u Zagreb, gdje je ostao samo kratko kao učitelj i župnik. Njegov um bio je zaokupljen, a srce vučeno prema Rusiji. Pročitao je sve što je mogao pronaći o Rusiji: izvještaje poznatih putnika, izvještaje, pisma i "quaestiones disputatae" o teološkim kontroverzama. U Beču i Rimu kontaktirao je sve izaslanike, putnike i posjetitelje, nastojeći saznati što više o Rusiji, kako bi postao svjestan svega što se događa u Moskvi, kako u pitanjima religije tako i u društvenom, političkom i gospodarskom životu.

Njegov izvorni pristup problemu ponovnog ujedinjenja temeljio se na uvjerenju da su Rusi, unatoč otuđenju, sačuvali svoju vjeru netaknutom, tako da evangelizacija nije bila potrebna, već ponovno ujedinjenje s univerzalnom Crkvom, s kojom su bili povezani mnogim zajedničkim vezama. Razdvajanje Ruske Crkve pripisao je povijesnim slučajnostima i nerazumijevanju prave prirode sukoba. Križanić je održavao važnost istočnog obreda i upotrebe slavenskog jezika u liturgiji, protiveći se svakom pokušaju latinizacije. Dva stoljeća kasnije, ruski filozof i apostol jedinstva, Vladimir Solovjov, branit će istu tezu.

U izvješću poslanom Svetoj kongregaciji za širenje vjere 1641. godine, mladi hrvatski svećenik razradio je svoje ideje i planove, tražeći dopuštenje za putovanje u Rusiju. U svom izvješću tvrdio je da Rusi nisu heretici, već samo odvojeni neznanjem, te da ih stoga treba prosvijetliti, obrazovati i upoznati sa zapadnoeuropskom kulturom kako bi poboljšali svoje društvene, ekonomske i političke uvjete. Kongregacija je pažljivo proučila Križanićevo izvješće, cijenila njegova znanstvena istraživanja, ali nije odgovorila na njegov zahtjev za putovanje u Moskvu.

Križanić je, u širokom, ali fantastičnom planu, zamislio mogućnost da Rusija ujedini sve slavenske narode i, nakon ponovnog ujedinjenja s univerzalnom Crkvom, identificira se sa zapadnim svijetom. U tome se otkrio kao preteča panslavizma, iako zapadnjačkog, puta kojim će ići do kraja života, unatoč mnogim razočaranjima, nesporazumima i kušnjama koje će doživjeti u Rusiji svojih snova. Bio je čovjek ogromnog enciklopedijskog znanja, hrabar, neumoran i vatrene naravi, a opet tvrdoglav, maštovit i nestrpljiv. Ponovio je svoj zahtjev, žaleći se na nedostatak razumijevanja, i inzistirao da mu se dopusti provođenje njegovih fantastičnih planova.

Vatreni kakav je bio, krenuo je na svoje prvo putovanje ne čekajući odgovarajuće dopuštenje. Po dolasku u Smolensk u Rusiji, uspostavio je kontakt s unijatima i s oduševljenjem počeo usavršavati svoje znanje ruskog jezika. Ubrzo nakon toga, nakon što se zaustavio u Poljskoj, vratio se u Beč kako bi poduzeo još jedno putovanje s austrijskim veleposlanstvom, prerušen u časnika, pridruženog misiji koja je putovala preko Carigrada. To mu je pružilo priliku da iz prve ruke sazna o organizaciji Grkokatoličke crkve.

Očito je njegov prvi posjet Rusiji dao vrlo malo rezultata. Imao je neke kontakte s kriptokatolicima i, čini se, s Fedorom Rtischevom, komornikom cara Alekseja, te s ruskim patrijarhom. Uz velike poteškoće i vrlo visoku cijenu nabavio je publikaciju Ruskog patrijarhata, namijenjenu borbi protiv protestantskih katoličkih utjecaja u Rusiji, što mu je uvelike pomoglo da shvati predrasude Ruske crkve prema katoličanstvu.

Godine 1652. ponovno ga nalazimo u Rimu, u Ilirskom kolegiju (Hrvatskom). Kongregacija ga je s nezadovoljstvom gledala, smatrajući njegovo putovanje u Rusiju činom neposluha. Ipak, njegova izvješća su pažljivo ispitana i nakon pet godina, toliko mučnih zbog njegove nestrpljivosti, službeno mu je dopušteno da se vrati u Rusiju, što je i učinio 1657. godine. Suočio se s ne malim brojem neuspjeha i razočaranja svih vrsta. Poslan je u Galiciju, pod vlašću strogog i krutog latinskog biskupa, koji mu nije dopustio da se posveti svom istraživanju. Njegovi prosvjedi završili su zatvaranjem.

Potražio je utočište u dvorcu unijatskog plemića i nakon dva mjeseca otišao je u Rusiju, prolazeći kroz Ukrajinu, koja se tada našla upletena u građanski rat između pristaša Rusije i Poljske. Križanić, odani rusofil, napisao je proglas u korist cara Alekseja. Stigavši u Moskvu u studenom 1659., predstavio se caru pod lažnim imenom Georgije Biliše, predstavljajući se kao sin trgovca iz Bihaća (Bosne), prikrivajući tako pravu svrhu svog putovanja. Ponudio je caru svoje jezično znanje, obvezujući se sastaviti rusku povijest, rječnik i gramatiku, kao i braniti rusku stvar od Poljaka svojim spisima.

Na taj je način Križanić dobio mjesto knjižničara na carskom dvoru. U to vrijeme, Raskol (šizma) je pustošio Rusiju. Kao i u sukobu s ukrajinskim Kozacima, Križanić je odlučno stao na stranu jedinstva. Njegov položaj knjižničara, iako skroman, oduševljavao ga je. Vjerovao je da je dosegao položaj u kojem može u potpunosti razviti svoj program. No nakon godinu dana, zbog "glupo slova" (neoprezne riječi), kako je sam rekao, koji ga je razotkrio kao prerušenog katoličkog svećenika, prognan je u Tobolsk u Sibiru. To je bila osuda nekoga kome je vjerovao.

U Tobolsk je stigao gotovo u isto vrijeme kad i Avakum, jedan od vodećih "raskolnika" (pogrdan izraz za ruske vođe), ali Avakum, vrlo sumnjičav i fanatičan, odbio je surađivati s Križanićem. Sa sobom je ponio svoju opsežnu knjižnicu, pa se mogao posvetiti intenzivnoj intelektualnoj aktivnosti. Tijekom petnaest godina svog sibirskog progonstva, Križanić je napisao svoja najbolja djela. Završio je gramatiku i rječnik, napisao traktat o Sibiru, stupio u dopisivanje sa zapadnim znanstvenicima i geografima, a prije svega, između 1663. i 1667. napisao je "Rasprave o vladi", obično nazvane "Politika", i "O Božjoj providnosti", djela u kojima sažima i pojašnjava svoje ideje o Rusiji. Oba traktata napisana su univerzalnim slavenskim jezikom koji je izmislio Krizanić, s povremenim latinskim interpolacijama. "Politika" se bavi idealnom vladom i reformama, ali s obzirom na stvarnu situaciju u Rusiji. U traktatu "O Božjoj providnosti" istražuje "uzroke pobjede i činjenicu da je prosperitetno i nesretno stanje republike stvar izbora".

U svom uzdizanju budućnosti i univerzalne misije Rusije, Krizanić se slaže s ruskim slavenofilima, ali s tom razlikom što se zalaže za postupno približavanje Zapadu, dok ruski tradicionalisti žele sačuvati "čistoću svoje pravoslavne vjere" od zapadne kontaminacije. Dao nam je iznenađujuću i točnu definiciju ruske psihe: "Naša velika nesreća je naš nedostatak umjerenosti u vršenju vlasti; nismo sposobni slijediti sredinu; nemamo osjećaja za mjeru. Idemo u krajnosti i lutamo rubom provalija."Križanić je poslao svoja dva glavna djela caru, ali nije dobio odgovor; bila su pohranjena. Jednog dana, kaže nam H. Iswolsky, mladi car Petar ih je otkrio "negdje na tavanu", kako kažu povjesničari. Je li car doista proučavao Križanićev veliki plan? Barem se čini da je u nekim svojim reformama slijedio put koji je naznačio hrvatski; ali u kojoj mjeri? Profesor Ključevski u vezi s tim piše: "Čitajući Križanićev program, spremno uzvikujemo: 'To je program Petra Velikog!' sa svim njegovim manama i proturječjima, s njegovom vjerom u stvaralačku moć ukaza i u mogućnost širenja obrazovanja uz pomoć knjiga prevedenih s njemačkog te zatvaranjem poduzeća i trgovaca koji su odbili učiti aritmetiku..."

Svi Križanićevi pokušaji, nakon što je obolio od teške bolesti, da ponovno stekne slobodu pokazali su se uzaludnima dok je na vlasti bio Aleksej Mihajlovič, Petrov otac. Obećao mu je pomilovanje ako se odrekne svoje katoličke vjere. Križanić je to ogorčeno odbio i, vjerujući da je blizu smrti, napisao je oporuku, ukazujući ruskom narodu jedini put do spasenja: ujedinjenje s Rimom i Zapadnom Europom. U međuvremenu, Aleksej je umro, a njegov nasljednik, Petrov polubrat, dao mu je amnestiju, ali mu nije dopustio povratak na Zapad. Imenovao ga je prevoditeljem u Ministarstvu vanjskih poslova.

Konačno, 1677. godine, uspio je napustiti Rusiju. Stigavši u Beč, stupio je u dominikanski red, ali ubrzo nakon toga pridružio se vojsci Jana Sobieskog, poljskog kralja, i vratio se u Beč 1683. godine s vojskom koja je pomogla u odbijanju i porazu osmanskih Turaka, oslobađajući opsjednuti grad. Križanić je poginuo 2. rujna u ovoj posljednjoj velikoj bitci između zapadnih kršćana i Turaka, čime je završio svoj putujući i patnički život, život potaknut velikim idealom kršćanskog jedinstva.

Široko raspravljano pitanje "Koje je mjesto Rusije u svijetu?" Križanić je obradio u cijelosti: kulturno, društveno, politički i vjerski. Njegov odgovor može se sažeti u tvrdnji da Rusija stoji između Europe i Azije i da bi trebala služiti kao veza između civilizacija. Dva stoljeća kasnije, isti koncept razvili su veliki ruski zapadni mislioci, posebno Petar Čaadajev i Vladimir Solovjov. Križanik je usko povezao ujedinjenje Crkava s razvojem ruskog naroda. Bio je prvi katolički znanstvenik koji je objasnio vjerske veze između dviju Crkava.

Ovaj čovjek velikog žara i široke kulture imao je vrlo smjele ideje u vrijeme kada gotovo nitko, ni s jedne strane, nije gajio nadu u ujedinjenje. "Njegova erudicija i opsežnost njegovog programa usadili su strah u srca neobrazovanih i skepticizam u umove učenih." Ipak, njegov pristup raskolu je točan. Njegova vizija političkog razvoja i vjerske sudbine, njegovo razumijevanje ruske duše, ostaju vrijedan i koristan izvor proučavanja. Preobrazba Rusije u moćno carstvo usvajanjem zapadne tehnologije dokaz je Križanićevih točnih tvrdnji i povijesne pronicljivosti. Stajao je na pragu nove ruske ere; Njegov zapadnjački panslavizam bio je san. Kulturni dualizam slavenskih naroda i dalje ih dijeli u dvije skupine koje pripadaju različitim svjetovima kulture i civilizacije.

Možda se ne slažemo s mnogim Križanićevim stavovima, idejama i planovima, ali ne možemo ne diviti se njegovom žaru, ljubavi i predanosti braći i sestrama u Kristu, što ga, u svjetlu trenutnih izgleda za pomirenje Crkava, otkriva kao briljantnog prvaka i preteču jedinstva.

Joseph George Strossmayer

Sasvim drugačiji od Križanića, u svom životu, položaju i radu, bio je diakovski biskup, Josip George Strossmayer (1815.-1905.), iako je dijelio iste ideale, projekte i predanost dovođenju pravoslavnih Slavena u zapadni svijet i njihovom ujedinjenju s univerzalnom Crkvom.

Strossmayer je rođen u Osieku, u hrvatskoj pokrajini Slavoniji. Studirao je u biskupijskom sjemeništu u diakovu i u Budimpešti. Diplomirao je filozofiju i teologiju, a za svećenika je zaređen 1838. Godine 1847. car Ferdinand imenovao ga je kapelanom bečkog dvora i ravnateljem Augustianum Collegea. Dvije godine kasnije, u dobi od 34 godine, car Franjo Josip imenovao ga je biskupom prostrane i bogate diakovske biskupije, gdje je ostao do svoje smrti.

Čovjek suptilne duhovitosti, velikog talenta i goleme humanističke kulture, briljantan govornik – divljen na Drugom vatikanskom koncilu – koji se izražavao na ciceronskom latinskom, pravi mecena umjetnosti i neumorni promicatelj brojnih kulturnih djela, Strossmayer je ostavio dubok trag u Hrvatskoj, iako neki od njegovih političkih stavova – desetljećima je bio inspiracija i praktički vođa Nacionalno-liberalne stranke – ostaju sporni. Ne može se poreći da je bio organizator modernog hrvatskog kulturnog života. Mnoge hrvatske kulturne institucije druge polovice prošlog stoljeća duguju svoje postojanje Strossmayeru: revitalizirano Sveučilište u Zagrebu, Akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna galerija likovnih umjetnosti, da spomenemo samo najvažnije. Bio je i glavni dobrotvor Hrvatskog kolegija sv. Jeronima u Rimu. Izgradio je sjemenište za aspirante iz Bosne, tada pod turskom vlašću, i monumentalnu neoromaničku katedralu u Đakovu, ukrašenu slikama poznatih suvremenih majstora Seitza, oca i sina, Overbecka itd.

Današnji Hrvati ne slažu se s velikim biskupom utoliko što je bio jedan od glavnih zagovornika iluzije kulturnog jedinstva među Južnim Slavenima, a prije svega među Hrvatima i Srbima. Krizanić je rješenje tražio u sjedinjenju Rusa sa zapadnim svijetom, a Strossmayer, sa svojim prijateljem povjesničarom Rakijem, u sjedinjenju tada relativno zaostalih pravoslavnih Srba s Hrvatima zapadne kulture i katoličke vjere. Kao pravi humanist, želio je Hrvatsku učiniti kulturnim težištem za sve Južne Slavene, koje je, po njegovom mišljenju, Providnost odredila kao posrednike između Istočne i Zapadne Europe.

Bilo je neizbježno da katolički prelat, nastojeći zbližiti katoličke Hrvate i pravoslavne Srbe, naiđe na temeljni problem: odvojenost Crkve i države. Nije se bojao srži problema; naprotiv, suočio se s njim svim srcem. Posvetio se promicanju, raspravljanju, pisanju i djelovanju kako bi postigao kršćansko pomirenje, a Strossmayer je pola stoljeća bio glavni nositelj standarda za ujedinjenje odvojenih Slavena.

U biskupovom umu, civilizacija je trebala poslužiti kao sredstvo za privlačenje neistomišljenika. Proučavanje kulture u to vrijeme nije bilo tako duboko kao danas. Zapadna kultura se lako poistovjećivala s kršćanstvom i, štoviše, često se zamišljala kao jedina prava civilizacija. Takve zabune danas se ne prihvaćaju:

Katolička crkva se ne poistovjećuje sa Zapadom i njegovom kulturom, iako je potonja inspirirana prvom. Ali u to vrijeme Zapad je bio na vrhuncu svoje moći i napretka. Progresivna vjera u ljudsku savršenstvo prožimala je umove cijelog suvremenog društva, mislilaca, političara i ekonomista. Stoga nemamo poteškoća u razumijevanju Strossmayera, produkta njegovog vremena, kada su on i njegov suradnik Rački osmislili plan prema kojem bi se svi Južni Slaveni, a posebno oni koji se bore za neovisnost od turske vlasti, trebali integrirati i sudjelovati u zapadnoj civilizaciji. Samim time što je unutar sfere zapadne kulture, suživotom s njom i doprinosom njoj, Hrvatska bi automatski trebala postati kulturno i vodeće središte za svoje slavenske susjede - središte kulture, s vremenom i vjersko središte, a ujedno i političko središte.

Ne treba zaboraviti da je Srbija, novopriznata kao kraljevstvo, tada efektivno bila pod zaštitom Austro-Ugarske; njezina dinastija Obrenović imala je prozapadne sklonosti, pa je čak bilo i pokušaja uključivanja u Austrijsko Carstvo. Strossmayerovi politički planovi, stoga, nisu bili bez temelja. Ali ostvarenje njegovih ciljeva zahtijevalo je temeljni uvjet: kulturno jedinstvo. U svom optimizmu, povezanom s iluzijama svoje generacije, napravio je kobnu pogrešku u procjeni. Jednostavno je pretpostavio da će kulturno jedinstvo Južnih Slavena automatski proizaći iz povijesne prekretnice: oslobođenja Balkana od turske vlasti, nacionalnog buđenja, slavenske solidarnosti i blagodati moderne civilizacije.

Nasuprot tome, stvarnost je ukazivala na suprotan put: pravoslavni Slaveni nisu se odlučili za Zapad, već su ostali ukorijenjeni u svojoj kulturnoj i političkoj tradiciji pod utjecajem Bizanta, ojačanoj u moderno doba utjecajem Ruskog Carstva, moćnog zaštitnika pravoslavnih Slavena. Činjenica da su Srbi pripadali Istočnoj crkvi bila je odlučujuća. Čimbenici povijesne sudbine slijedili su one religije. U konačnici, Strossmayerovo "slavenstvo", hrvatska i zapadno orijentirana ideologija, postalo je u našem stoljeću instrumentom srbijanskog i ruskog ekspanzionizma. Strossmayer također nije uspio u svojim naporima da zbliži Crkve.

Ipak, ideja crkvenog jedinstva vodila ga je u svim njegovim velikim pothvatima, u njegovim spisima, govorima i kontaktima s istaknutim osobama tog vremena. Bio je povezan s kardinalima Rampollom i Jacobinijem, britanskim premijerom Gladstoneom, lordom Actonom, češkim vođom Palackým i mnogim drugima. Sam Bismarck, u svom pokušaju da okonča Kulturkampf, pokušao je uspostaviti kontakt s biskupom Strossmayerom. Održavao je prijateljske veze s Vladimirom Solovjovom, velikim zagovornikom ujedinjenja Rusije s Rimom. Poticao je unionistički pokret u Bugarskoj i nadgledao prvo izdanje bugarskih narodnih pjesama braće Miladinov. Pomogao je pri novom izdanju liturgijskih knjiga na glagoljici (staroslavenskom na hrvatskom pismu). Novu katedralu u Diakovu posvetio je slozi Slavena i ujedinjenju Crkava.

Njegova briga za kršćansko jedinstvo bila je očita u njegovom oporbenom stavu na Drugom vatikanskom saboru. U svojoj izjavi u vezi s definicijom nepogrešivosti, rekao je: "...quod definitione hac de qua agimus, in effectum deducta, gregi meo, cui praesum multa pericula sunt crearda" (...ta definicija koju smo usvojili, in effectum deducta, moji gregi, čiji su propisi stvorili mnoge opasnosti).

No, unatoč svemu, sklon sam vjerovati da je Strossmayer, kako dokazuje spomenuti govor i druge okolnosti, bio antiinfalilist po uvjerenju. Međutim, oni koji su ga nastojali prikazati kao buntovnog i neposlušnog biskupa daleko su od istine. Strossmayer je iskoristio svoje biskupsko pravo da zadrži svoje mišljenje tijekom sabora, a nakon što je nepogrešivost definirana, on se pokorio, ostajući sinovski odan Papi tijekom cijelog života.

Najodlučnije pobijanje tih mistifikacija leži u činjenici da je pola stoljeća održavao bliske veze sa Svetom Stolicom. Bio je pouzdani savjetnik Lava XIII. i obavljao je važne misije u njegovo ime. Godine 1881. Strossmayer je doveo delegaciju raznih slavenskih naroda Lavu XIII. s ciljem privlačenja pozornosti na golemi, ali nepoznati slavenski svijet, podvig koji je Papa priznao ugravirajući Strossmayerov lik na komemorativnoj medalji i, enciklikom "Grande Munus" od 30. rujna 1880., proširivši na cijelu Crkvu kult slavenskih apostola svetih Ćirila i Metoda.

Svjedočanstvo Vladimira Solovjova

Drago nam je zaključiti ovo kratko poglavlje citirajući riječi poznatog Vladimira Solovjova o dubokom utjecaju Križanićevog i Strossmayerovog unionističkog rada na slavenske duše koje žude za jedinstvom u Kristovom stadu.

Dvije godine prije smrti, Solovjov je u Parizu objavio svoje hvaljeno djelo "Rusija i sveopća Crkva". Na kraju "Uvoda", u "Postskriptumu", ostavio nam je svojevrsni duhovni testament u kojem ispovijeda svoju vjeru prepoznajući "kao vrhovnog suca u vjerskim pitanjima onoga kojeg su priznavali sv. Irenej, sv. Dionizije Veliki, sv. Atanazije Veliki...". Nastavlja imenovati sve velike Oce i Naučitelje Istočne Crkve, a posebno apostola Petra, koji živi u svojim nasljednicima i koji nije uzalud slušao Gospodinove riječi: "Ti si Petar... Pasi ovce moje... jaganjce moje."

Nakon što je istaknuo da besmrtni duh blaženog apostola u upravljanju njegovom vidljivom Crkvom treba društveno tijelo, prvo u grčko-rimskom svijetu (Konstantinovo carstvo), a zatim u rimsko-germanskom svijetu (Karlo Veliki). „Zatim“, nastavlja Solovjov, „iz ove dvije vremenite inkarnacije očekuje se treća i posljednja inkarnacija. Cijeli svijet, pun snage i želja, ali bez jasne svijesti o svojoj sudbini, kuca na vrata univerzalne povijesti. Koja je vaša riječ, narodi riječi? Vaše mase još ne znaju, ali snažni glasovi koji se dižu među vama već su je otkrili. Prije dva stoljeća, hrvatski svećenik ju je proročki najavio, a u naše vrijeme, biskup iste nacije više je puta proglasio s divljenjem vrijednom rječitošću. Ono što su rekli predstavnici zapadnih Slavena, veliki Križanić i veliki Strossmayer, treba samo jednostavan amen od istočnih Slavena. Ovaj amen dolazim reći u ime sto milijuna ruskih kršćana, u čvrstom i potpunom uvjerenju da me se neće odreći.“ Nadajmo se da će ova dva „snažna glasa“ nastaviti izražavati, s većim učinkom nego u naše vrijeme, našoj braći koja se ne slažu, da smo svi „jedno u Kristu“.

Sluga Božji otac Leopold Mandić

Križanić i Strossmayer, kao što je spomenuto, u svojim su unionističkim planovima pomiješali elemente vremenskog plana s elementima milosti.

Njihov pokušaj iskorištavanja osjećaja solidarnosti među slavenskim narodima - privlačenja disidenata na Zapad i univerzalnu Crkvu - na kraju se pokazao kontraproduktivnim. Rusi i Srbi također su koristili panslavizam u suprotnom smjeru, prvo nastojeći izolirati katoličke Slavene od zapadnog svijeta, a zatim ih privući pravoslavlju i boljševizmu, rezultat dijametralno suprotan onome što su Križanić i Strossmayer, promicatelji zapadnog slavenstva, zamišljali. Stoga je razumljivo da su se Hrvati osjećali oprezno prema svim oblicima slavenstva, pa čak je i sama ideja kršćanskog jedinstva naišla na neuspjeh među njima. Sve što se u ovom stoljeću doživjelo kao posljedica slavenskog pokreta nije imalo drugi učinak osim međusobnog otuđenja između slavenskih naroda katoličke vjere s jedne strane i pravoslavne vjere s druge.

Ostavljajući po strani politički aspekt, treba naglasiti da se problem pomirenja Crkava mora rješavati isključivo na vjerskoj razini, djelovanjem božanske milosti: "Nisi Dominus aedificaverit domus..." Dok približavanje Grka Zapadu trenutno pogoduje djelu jedinstva, to možda nije slučaj u Rusiji. Na nadnaravnom planu, s problemom jedinstva suočio se treći hrvatski preteča, Sluga Božji, otac Leopold Mandić, kapucinski fratar koji je veći dio života proveo u Padovi.

Talijani ga zovu otac Leopoldo iz Castelnuova, jer je bio rodom iz Hercegnovia (Castelnuovo na talijanskom) u Dalmaciji, rođen 12. svibnja 1866. Godine 1884. položio je kapucinski franjevački habit u Udinama i, nakon godine novicijata, položio redovničke zavjete. Zaređen za svećenika 1890. godine, služio je u hrvatskim gradovima Zadru, Kopru i Rijeci prije nego što se 1906. nastanio u Padovi, gdje je ostao do svoje mirne smrti 30. srpnja 1942. Bio je poznat kao apostol ispovjedaonice i stekao je ugled svetosti zbog brojnih obraćenja i ozdravljenja koja se pripisuju njegovom zagovoru.

Četiri godine nakon njegove smrti započeo je redovni proces koji je završio 1962. godine, a 1968. godine izvršen je "positio ad introductionem Causae" te se sada očekuje njegova beatifikacija.

Tek nakon smrti oca Leopolda postalo je jasno da je neumorni služitelj sakramenta ispovijedi bio prije svega veliki apostol jedinstva i da su sve žrtve njegova života prinesene s tom namjerom.

U najjužnijem dijelu Dalmacije, gdje se nalazi rodno mjesto oca Leopolda na obalama veličanstvenog Bokokotorskog zaljeva, pravoslavni element odavno se spušta s balkanskih planina, stoljećima koegzistirajući s hrvatskim katolicima. Taj element, crkveno i nacionalno heterogen, sada čini polovicu stanovništva u tradicionalno katoličkoj regiji, toliko da su tadašnji jugoslavenski vladari odvojili ovu regiju od Hrvatske, pripojivši je Crnoj Gori.

U tom okruženju, zoni kulturnog uplitanja, rođen je i odrastao otac Leopold. Nježna i religiozna duša dječaka Bogdana (Diosdado, njegovo pravo ime) ubrzo je uočila razliku koja proizlazi iz odvojenosti Crkava i upravo je tamo osjetio prvi božanski poziv da se u potpunosti posveti jedinstvu svih svojih sunarodnjaka. Sličan slučaj kao i Križanić; obojica su bili u kontaktu s Vlahima od djetinjstva; obojica su, iz vjerskih razloga, počeli raditi na jedinstvu, postupno obuhvaćajući sve neistomišljene Slavene.

Bogdan Mandić, od malih nogu, želio je nešto učiniti u tom pogledu. Ali nije znao što bi trebao učiniti. Nakon što je zaređen za svećenika, njegovo je srce žudjelo posvetiti svoje napore apostolatu jedinstva. Ali za razliku od svojih prethodnika, nije imao svjetovni projekt. Njegova je duša gorjela žarom da što prije vidi svoju braću ujedinjenu u jednoj Crkvi, i to mu je bilo dovoljno. Konačno shvativši da se njegova želja neće ispuniti, pokorio se volji svojih poglavara, koja je bila Božja volja. Prinio je ovu žrtvu Bogu i zavjetovao se da će njegove molitve, mrtvljenja, djela, a prije svega, njegov rad u ispovjedaonici, biti posvećeni tom cilju jedinstva, te je sebe prinio kao holokaust.

Generalni postulator kapucinskog reda, otac Bernardino iz Siene, prošle je godine objavio traktat na latinskom jeziku s ciljem isticanja ovog manje poznatog, unionističkog aspekta apostolata oca Leopolda. Otac Bernardino skreće nam pozornost na detalj koji tek sada ponovno dobiva svoj puni značaj. Otac Mandić, unatoč tome što je gotovo cijeli život proveo u Padovi, odnosno u Italiji, apsolutno je odbio postati talijanski državljanin. Tijekom Prvog svjetskog rata, dok je Italija bila u ratu s Austro-Ugarskom, koja je u to vrijeme uključivala hrvatske pokrajine, čak i Dalmaciju, otac Leopold radije je bio zatvoren u Italiji nego da se odrekne svoje hrvatske nacionalnosti. "Ostao je u Italiji", kaže otac Bernardino, "ali se po krvi uvijek osjećao Hrvatom."

Želio je ostati ujedinjen sa svojom zemljom podrijetla čak i kroz te formalne veze, kako bi pokazao da se može pripadati hrvatskoj nacionalnoj obitelji, slavenskom govornom području, a istovremeno biti vjeran sin Rimokatoličke crkve. Njegovoj braći kapucinima u Italiji to se u to vrijeme činilo kao svojevrsna "pervicacia et obstinatio", kako isti autor navodi, i tek sada, kada pitanje ujedinjenja zauzima središte suvremenih zbivanja, upornost oca Leopolda da se ne odrekne svog nacionalnog identiteta čini se kao djelo Providnosti. Tako je jedan od njegovih potomaka, njegov brat, postao uzor i slava, predodređen da sutra, ako Bog da, postane zaštitnik vjerskog jedinstva među Slavenima. Hrvatski i slovenski episkopati izrazili su taj osjećaj u svojim "Litterae Postulatoriae" Vrhovnom papi, tražeći uvođenje njegove "Kauze".

U slučaju kapucinskog fratra Leopolda, koji se uvijek osjećao Hrvatom, povezan svojim materinskim jezikom s Istočnom Europom, nije se radilo o slavenizmu ili nacionalističkom ekskluzivizmu, niti o rasističkom odstupanju, već jednostavno o kršćanskoj vrlini "pietas", inspiriranoj nadnaravnim motivima, kako bi na neki način ostao ujedinjen s neistomišljenim Slavenima, govorio im srcem k srcu, prihvatio ih kao braću i tako ih lakše privukao sjedinjenju u Kristu. Nesumnjivo, njegov apostolat bi izgubio mnogo od svoje privlačne moći da se odrekao svoje nacionalnosti.

Duboka tuga ispunila je njegovu dušu zbog istočnog raskola, zbog rane u Mističnom Tijelu Kristovom. Nikada nije prestajao plakati, moliti se i stenjati, obnavljajući svoje zavjete i žrtve, kako bi se istočni narodi, koje je nazivao "moj narod, moj narod, moja braća", mogli vratiti u krilo Zajedničke Majke. U kratkoj molitvi Djevici, toliko voljenoj među istočnim kršćanima, napisao je: "Ja, brate Leopold, da bih ispunio tvoju misiju među istočnim narodima, obećavam... raditi na vječnom spasenju tog naroda. Vidiš uvjete mog života, tuge koje me tište: udostoj se, molim te, uzeti moju stvar u svoje ruke." Od mnogih sličnih bilješki, citiramo onu koju je napisao godinu dana prije smrti: "Cijela svrha moga života mora biti ovaj božanski čin: da mogu doprinijeti, na svoj način, kako bi se jednog dana, prema redu božanske Mudrosti koja sve uređuje, fortiter et suaviter, istočni disidenti mogli vratiti katoličkom jedinstvu."

Nije ga zanimala ekleziološka pitanja niti povijesne okolnosti koje su tisućljećem sprječavale rješenje problema jedinstva. Osjećao je da se približava trenutak milosti i da će se božanski planovi ispuniti u povijesti.

Njegov život, ispunjen boli koja je mučila njegovo krhko i malo tijelo, i njegov apostolat u ispovjedaonici dokazali su da je Bog prihvatio njegovu žrtvenu žrtvu. Samo svećenici znaju cijenu provedenih dvanaest, čak i petnaest sati dnevno u ispovjedaonici. I otac Mandić je podnio taj posao četrdeset godina, ne žaleći se na vrućinu ili hladnoću, unatoč velikim bolovima koji su ga mučili u želucu, bolovima koji su se pokazali kao posljedica raka. Ali njegova stalna žrtva bila je nemogućnost povratka u rodni grad i izravnog posveta svojoj životnoj misiji. Kad je jednom prilikom obaviješten da su ga nadređeni upravo premjestili u Rijeku, srce mu se obradovalo i odmah je otišao u crkvu zahvaliti Bogu. Ali njegova radost bila je kratkog vijeka. Na nagovor padovanskog biskupa, sada kardinala Dalle Coste, da mu dopusti ostanak u Padovi, gdje je već bio visoko cijenjen zbog svoje ispovjedne službe, njegovi su nadređeni poništili svoju odluku. Otac Leopold je izjavio: "...moja će služba biti moje svjetlo vodilja u međuvremenu", primijetio je 10. rujna 1935. Sredstva koja bi dovela do sjedinjenja Crkava vidio je u zagovoru Krista Velikog Svećenika, prvenstveno u žrtvi svete mise i u zagovoru Majke Božje. Također je želio da ovaj apostolat bude "po umu serafskog oca Franje... i prema načelima blaženog oca Ignacija Lojolskog", dok je ispovijedao posebnu pobožnost prema svetom Josafatu Kunceviču, mučeniku sjedinjenja Slavena.

Uz dvojicu hrvatskih preteča ujedinjenja, ljude široke kulture i poznate javne službe, te mnoge druge, stoji skromni kapucinski fratar koji je, za razliku od drugih preteča, povučena duša koja moli i pati u jedinstvu s Kristom, te stoga posjeduje transcendentalnu djelotvornost. Dok se njegovi prethodnici mogu kritizirati zbog svojih političkih postupaka, Sluga Božji, otac Leopold, iako potvrđuje svoje podrijetlo i svoju nacionalnu ljubav, potpuno je odvojen od svih vremenskih kontingenata. On se uzda i vjeruje da će se "veliko djelo" ujedinjenja postići nadnaravnim sredstvima i, kada se to postigne, mnogi uzroci trenja i neprijateljstva između Istočne i Zapadne Europe nestat će. Ono što nije uspjelo kroz panslavizam, Bog će ostvariti kroz mističnu zamjenu zasluga, kroz nadnaravnu solidarnost molitvi i žrtava.

Stoga je djelo koje su provela ova trojica Hrvata i njihovi sljedbenici veličanstveno. Tri čovjeka, vođena svojim genijem i inicijativom, krenula su istim idealnim putem, dalekim i mukotrpnim, kada nije ostalo mjesta za tračak ljudske nade. Poduzeli su to cijelom dušom, srcem i umom, s osobnom predanošću koju njihovi suvremenici nisu mogli ni postići ni zamisliti. Sva trojica bili su svećenici i svi su, u srcu, bili vođeni božanskom ljubavlju koja pokreće nebo i zemlju. Otac Leopold odabrao je najteži put, a stoga i najprikladniji i najispravniji, jer je to bio, prije svega, događaj takve transcendentnosti da ga nijedna kulturna, društvena ili politička aktivnost nije mogla ostvariti bez prisutnosti "digitus Dei" (Božje ruke).

Ako, ako Bog da, "Veliko djelo" počne ostvarivati, Križanić i Strossmayer ponovno će zauzeti svoje pravo mjesto, dok će otac Leopold Mandić, ako jednog dana bude kanoniziran, kako se s pouzdanjem nadamo, biti proglašen zaštitnikom Unije istočnih kršćana. Quod Deus faxit.

Velika Britanija i Draža Mihailović

Ante Smith Pavelić, Pariz

Nakon raspada i kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941., u okupiranoj Srbiji došlo je do sabotaža i pojave gerilskih skupina. U početku su to bili nacionalistički gerilci, četnici, pod zapovjedništvom pukovnika Draže Mihailovića. Kasnije, s izbijanjem sovjetsko-njemačkog rata, partizani, predvođeni Jugoslavenskom komunističkom partijom, pridružili su se borbi. Zbog tih sabotaža, Nijemci su u jesen te godine pokrenuli opsežne vojne operacije kako bi normalizirali situaciju i osigurali komunikacijske rute na Balkanu. U tim operacijama Nijemce su podržavale trupe srbijanske vlade, koje su imenovali okupatori, a na čelu s bivšim jugoslavenskim ministrom vojske, generalom Milanom Nedićem; kasnije četnici pod vođom Kostom Pećancem; i "dobrovoljci" Dimitrija Ljotića, predsjednika nacionalističkog pokreta Zbor (Skupština). Intenzivan pritisak koji su vršile ove savezničke snage, zajedno s lobiranjem jugoslavenske vlade u egzilu kod britanske i sovjetske vlade, potaknuo je vođe dvaju gerilskih pokreta - pukovnika Mihailovića i Tita, još uvijek nepoznatog javnosti - da se dva puta sastanu i razgovaraju o suradnji kako bi spriječili uništenje svojih snaga. Dogovor nije postignut, jer su dugoročni politički ciljevi dvaju pokreta bili dijametralno suprotni.

Obojica su, odvojeno, nastojali osvojiti položaje i stvoriti uvjete koji bi olakšali njihovo preuzimanje apsolutne vlasti u zemlji nakon završetka rata. Ti krajnji ciljevi bili su daleko važniji od neposrednih interesa, od suradnje u otporu neprijatelju. Posljedica neuspjelih pregovora između Mihailovića i Tita bila je da je 2. studenog 1941. izbio otvoreni sukob između četnika i partizana, koji je pogodovao Nijemcima. Do kraja te godine očistili su Srbiju od gerilaca i ponovno osvojili regije koje su pobunjenici kontrolirali mjesecima ranije. Kao rezultat toga, komunisti su se preselili u istočnu Bosnu, teritorij novoosnovane Nezavisne Države Hrvatske. U Srbiji su ostavili samo svoje pouzdane ljude. U međuvremenu, Draža Mihailović stigao je u Crnu Goru, tada okupiranu od strane Talijana, sa svojim stožerom i nekolicinom suputnika, te je tamo, neometan, počeo reorganizirati svoj pokret otpora. Njegovi gerilci koji su ostali u Srbiji raspršili su se, neki su se pridružili Nedićevim redovima, a drugi su proširili njihove redove.

Jugoslavenska vlada u egzilu tada je bila u Londonu. Iako su se događaji odvijali izvan njezine izravne kontrole, imala je prilično točnu sliku situacije u Srbiji. Iste jeseni uspostavljena je radio veza s Mihailovićevim stožerom. Njegova spontana akcija išla je u prilog vladi, koja se odmah odlučila za blisku suradnju s Mihailovićem i poslala u njegov stožer vojnu misiju, sastavljenu od britanskog kapetana i dva jugoslavenska bojnika. Oni su Mihailoviću dostavili prve službene poruke Saveznika. Koliko je poznato, britanske vojne vlasti zahtijevale su od pukovnika Mihailovića da pojača borbu protiv Osovinskih snaga i, s ciljem postizanja boljih rezultata, pozivale su na ujedinjenje, ili barem suradnju, između četnika i partizana. Jugoslavenski majori prenijeli su Mihailoviću naredbu Vrhovnog jugoslavenskog zapovjedništva sa sjedištem u Kairu. U slučaju bilo kakvog dogovora između raznih gerilskih skupina, njihovo zapovjedništvo trebalo je biti osigurano nad jedinstvenim pokretom otpora. Ubrzo nakon dolaska ove vojne misije, prva britanska pomoć padobranima je spuštena u četničko sjedište, ali veći dio je pao u njemačke ruke.

Iako je jugoslavenska vlada u egzilu sa sjedištem u Londonu znala da ne može odlučno utjecati na događaje u zemlji, a posebno na odnose između četnika i partizana, njezin predsjednik, general Dušan Simović, bio je odlučan postići neku vrstu suradnje između dvije frakcije, čime bi se spriječile unutarnje borbe koje su eskalirale u građanski rat. Jasno je razumio da buduća britanska pomoć Draži Mihailoviću ovisi o tome. Nadao se da će utjecati na partizane preko Moskve, uz podršku Britanaca, koji su, kao što će se vidjeti u nastavku, djelovali na taj način.

Srpski ministri, koji su imali većinu u vladi generala Simovića, nisu bili zadovoljni takvim postupkom. Po njihovom mišljenju, u Jugoslaviji se stvarala nova situacija koju je trebalo iskoristiti za ostvarenje srpskih nacionalnih i političkih ciljeva, naime, ponovno uspostavljanje dominantnog položaja Srbije u obnovljenoj Jugoslaviji i na Balkanu.

Svi srpski prognanici, uključujući i srpske članove vlade, smatrali su svojom misijom provođenje nacionalnog programa iskorištavanjem moralnog i političkog kapitala stečenog nakon teškog političkog i vojnog poraza 1941. godine djelovanjem Draže Mihailovića, glavnog simbola otpora u zemlji. Kao posljedica uočene izdaje Hrvata, žudjeli su dobiti, čak i tijekom rata, jamstva od Saveznika da će, nakon završetka neprijateljstava, političko vodstvo Balkana biti povjereno Srbima, s obzirom na njihov status odanih prijatelja i suboraca.

Iz tog razloga, pokušaji generala Simovića bili su u izravnoj suprotnosti sa stavovima srpskih ministara u njegovoj vladi, koji su tvrdili da sva moralna i materijalna podrška treba biti dana isključivo Mihailoviću. Simović je želio kompromis sa srbijanskim ljevičarskim, komunističkim i prokomunističkim snagama. Ova razlika u mišljenjima dovela je do krize kabineta, s Simovićem na čelu. Dana 12. siječnja 1942. kralj Petar II. imenovao je novu vladu pod predsjedanjem Slobodana Jovanovića, u kojoj je Draža Mihailović, prethodno promaknut u čin generala, preuzeo portfelj ministra vojske i mornarice.

Mihailovićevim imenovanjem istovremeno se težilo ostvarivanju nekoliko ciljeva. Bilo je potrebno saveznicima pokazati da se Jugoslavija, i politički i vojno, još uvijek bori protiv sila Osovine; zatim su htjeli četničkim gerilcima dati status jugoslavenske vojske, kako bi im, s jedne strane, olakšali položaj protiv neprijatelja u skladu s međunarodnim konvencijama, a s druge strane osigurali im nadmoć nad partizanskim gerilcima. Međutim, najvažniji aspekt ovog imenovanja bio je taj što je general Draža Mihailović, ministar u kraljevskoj vladi kojeg su priznali Saveznici, sada mogao, s punim državnim ovlastima, predstavljati kralja Petra i vladu u egzilu unutar zemlje, popunjavajući tako vakuum stvoren raspadom države i slomom svih njezinih institucija.

Većina onih koji su služili u vladi, dodijelivši ovu ulogu generalu Mihailoviću, potajno se nadala da će, dajući mu ministarsku ovlast, on, kada dođe pobjeda, moći legitimno preuzeti vlast u ime vlade u egzilu, koja je uživala diplomatsko priznanje Saveznika. To bi eliminiralo i neutraliziralo pobunjeničke snage koje su se pojavile nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941., snage koje su favorizirale novi poredak. Istodobno, preuzimanje vlasti od strane generala Mihailovića osiguralo bi kontinuitet prethodnog poretka i režima. Ukratko, srpski prognanici željeli su ponovno preuzeti kontrolu nad poslijeratnom Jugoslavijom putem Mihailovića i njegovog pokreta otpora.

Uloga dodijeljena generalu Mihailoviću mogla se ispuniti samo ako je njegov ugled među Saveznicima bio besprijekoran i besprijekoran. Stoga su srpski krugovi učinili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi spriječili da savezničko javno mnijenje sazna za prave i vrlo složene odnose koji su vladali u zemlji. Posljedično, službena propaganda vlade u egzilu rutinski je nijekala bilo kakve izvještaje o suradnji između Mihailovićevih četnika i Nedićevih pristaša ili s talijanskim okupacijskim trupama.

Kad to više nisu mogli skrivati, tvrdili su da Nedić nije pravi izdajnik, već neka vrsta srpske peterice, koja je svojom tehničkom stručnošću i suradnjom s osvajačima štitila srpski narod od njemačkih odmazdi. Nadalje, tvrdili su da postoji razlika između suradnje s Talijanima, koja se može tolerirati, i suradnje s Nijemcima, koja je za osudu.

Tijekom 1942. godine glavni zadatak generala Mihailovića bio je regrutirati i organizirati svoje snage za borbu u vrijeme savezničkog iskrcavanja na Balkanu, bilo u Solunu ili na hrvatskoj obali Jadrana. Ova taktika, koju je savjetovala vlada u egzilu u Londonu, zahtijevala je izbjegavanje sukoba s Nijemcima i Talijanima kako bi se njegove trupe sačuvale za odlučujući trenutak.

Za razliku od ove taktike čekanja četnika, partizani su poslušali upute iz Moskve, prema kojima se nepopustljiva borba protiv Nijemaca treba voditi u najširim mogućim sektorima, bez obzira na žrtve i odmazde koje bi to podrazumijevalo za borce i civilno stanovništvo. Sovjetska vlada je stoga, u interesu vlastitih vojnih operacija, željela stvoriti svojevrsnu drugu frontu iza njemačke fronte koja bi ometala njemačke vojne akcije u Rusiji.

Ovo neslaganje u tumačenju uloge gerile i taktike podzemne borbe dodatno je produbilo kontraste između četnika i partizana, pokrećući političke probleme koji su dominirali jugoslavenskom scenom tijekom rata.

Istodobno s reorganizacijom četničkog pokreta, napuštena je primarna svrha gerilskog ratovanja - borba protiv sila Osovine. Mihailović, svjestan svoje prave uloge, posvetio se borbi protiv unutarnjih protivnika: partizana i Nezavisne Države Hrvatske, ozbiljnih pretendenata za vlast nakon završetka rata.

Ovaj usmjereni program i širenje sukoba doveli su do zbližavanja među srpskim nacionalističkim snagama, što je tijekom rata rezultiralo manje-više otvorenom suradnjom između snaga Draže Mihailovića - ministra u savezničkoj vladi - i drugih srpskih nacionalističkih skupina koje su se borile protiv komunista u Srbiji pod zapovjedništvom i zaštitom okupatora.

Do jeseni 1941. nekoliko je srpskih skupina već otvoreno surađivalo. Ne samo s Nijemcima u Srbiji, već i s Talijanima u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji, četnici Draže Mihailovića i jedinice Milana Nedića surađivali su tijekom zime 1941.-1942. Nema dokaza da je Mihailović odobravao takvu suradnju, ali važno je napomenuti da je nije mogao spriječiti. Kao ministar i službeni predstavnik Kraljevske vlade, nije spriječio razne četničke vođe u Crnoj Gori i Hrvatskoj, koji su nominalno priznavali njegov autoritet, da otvoreno surađuju s neprijateljem (talijanskim trupama), budući da je bio politički i moralno odgovoran Saveznicima za njihove kolaboracionističke postupke.

Zbog konsolidacije i sve snažnijeg komunističkog karaktera partizana (Titovih gerilaca), koncentracija srpskih nacionalističkih snaga također je postajala sve izraženija. Ova je situacija morala izazvati sumnju među Saveznicima u pogledu integriteta generala Mihailovića. Službeni krugovi i savezničko javno mnijenje nisu mogli shvatiti oportunističke kombinacije, potaknute okolnostima, nacionalnim i ideološkim sukobima, a posebno postupcima generala Mihailovića, koji su se temeljili na propagandnim fikcijama koje su sprječavale objektivnu procjenu onoga što se zapravo događalo na dotičnom teritoriju i njegovih temeljnih uzroka.

U to vrijeme, savezničko javno mnijenje bilo je svjesno samo dva fronta: savezničkog i neprijateljskog, pokazujući malo razumijevanja komunističke prijetnje ili lokalnih detalja. Stoga se nije moglo očekivati da će se uloga Draže Mihailovića promatrati kroz prizmu složenog i višestrukog rata, u kojem će problem otpora silama Osovine biti od sporednog značaja u usporedbi s borbom za vlast nakon rata. Zapadni saveznici nisu razumjeli niti mogli prihvatiti balkanske argumente, gdje taktike često zasjenjuju principe, a argumenti imaju drugačije značenje i primjenu nego na Zapadu. U toj drugačijoj koncepciji onoga što je dopušteno, a što nije, možemo tražiti tragediju Draže Mihailovića.

***

Sovjeti, posebno zainteresirani za postizanje određenog olakšanja na svojoj fronti putem balkanskih gerilaca tijekom ranih faza rata, bili su nezadovoljni pasivnim stavom Draže Mihailovića. Tijekom 1942. godine više su puta zahtijevali radikalnu promjenu ponašanja četnika. Kada su se ti prosvjedi pokazali neučinkovitima, sovjetska vlada počela je objavljivati dokumente o suradnji određenih Mihailovićevih skupina s njemačkim i talijanskim trupama, na kraju iznijevši otvorenu optužbu protiv samog Mihailovića, pripisujući mu suradnju s Nijemcima.

Britanci su poslali vojnu misiju u stožer generala Mihailovića još u jesen 1941. i stoga su bili dobro upoznati sa situacijom u Jugoslaviji. Njihove su simpatije bile na strani četnika. Uspješno su iskorištavali Mihailovićev pobunjenički pokret u propagandne svrhe i u početku se nisu protivili njegovoj taktici odugovlačenja. Sovjetski stav, međutim, naveo je Ministarstvo vanjskih poslova da od ljeta 1942. nadalje počne kritizirati postupke Draže Mihailovića, ne želeći dodatno zaoštravati već ionako neugodne odnose s Kremljom zbog ovog manje važnog pitanja. Zbog dubokih promjena koje su se događale u zemlji, nezadovoljna postupcima jugoslavenske vlade u egzilu, a prije svega, željna da ne poremeti međusavezničke odnose, Vlada Njezinog Veličanstva krajem 1942. počela je mijenjati svoj povoljan stav prema generalu Draži Mihailoviću.

Prvo upozorenje u tom smislu preneseno je jugoslavenskim dužnosnicima u Londonu 22. prosinca, tijekom posjeta podtajnika Ministarstva vanjskih poslova jugoslavenske vlade u egzilu njegovom britanskom kolegi, Sir Ormeu Sargentu. Rekao mu je: "...da su komunisti puno aktivniji od Draže Mihailovića i da su jedini koji se bore u Jugoslaviji; da je Mihailović prestao s borbama prošlog listopada, što otežava suprotstavljanje sovjetskoj propagandi protiv generala Mihailovića."

Budući da je to bio prvi put da je visoki britanski dužnosnik kritizirao generala Mihailovića, srbijanski službeni krugovi bili su neugodno iznenađeni. Njihovo nezadovoljstvo je poraslo kada su saznali za razgovor održan 29. prosinca 1942. između bojnika Živana Kneževića, šefa vojnog kabineta jugoslavenskog predsjednika, i bojnika Petera Bougheya, britanskog stručnjaka za vojna pitanja u Jugoslaviji. Bojnik Boughey je Kneževiću, između ostalog, izjavio: "da je Draža, Mihailović, bio izdajnik baš kao i Nedić, budući da je Nedić surađivao s Nijemcima, a Mihailović s Talijanima... Odredi generala Mihailovića sada se ne bore, a nama Britancima je važno da borbe počnu sada, a ne za dva ili četiri mjeseca. Kada se savezničke trupe iskrcaju na Balkanu, bit će nam vrlo malo važno hoće li nam se pridružiti Nedić, Antonescu ili general Mihailović. Do tada će sve biti prekasno..."

Takvi javni iskazi promijenjenog britanskog stava prema generalu Mihailoviću poljuljali su samopouzdanje jugoslavenske vlade u egzilu. Njezina većina, od 1942. nadalje, temeljila je svoju politiku isključivo na četničkom pokretu i generalu Mihailoviću. Takva politika izazvala je sukobe unutar kabineta i među prognanicima, prisiljavajući premijera S. Jovanovića da u siječnju 1943. rekonstruira svoju vladu kako bi je pripremio za predstojeće zadatke. Međutim, nije želio nastaviti s rekonstrukcijom dok se ne riješi spor s generalom Mihailovićem i dok se ne razbiju sumnje oko njegovog ponašanja, jer je o tome ovisio njegov daljnji mandat ministra rata. Stoga je premijer Jovanović, preko Georgea Rendella, britanskog veleposlanika na jugoslavenskom dvoru, odlučio razjasniti situaciju Draže Mihailovića i utvrditi stav Ministarstva vanjskih poslova u vezi s njim.

Prema službenom zapisu profesora Jovanovića, sastao se s veleposlanikom Rendellom 31. prosinca 1942. Tom prilikom osvrnuo se na dobro poznate izjave Sargenta i Bougheya te ga obavijestio o svojoj namjeri da rekonstruira kabinet. Rendell je odgovorio da bi trebao dalje istražiti, budući da ne određuje stav Ministarstva vanjskih poslova. Dogovorili su sastanak za sljedeći dan, koji se doista i održao. Tom prilikom Rendell je naglasio da se "stav Ministarstva vanjskih poslova prema generalu Mihailoviću nije ni najmanje promijenio. Britanska vlada će nastaviti podržavati Mihailovića, a pukovnik S. W. Bailey nedavno je poslan na jugoslavenski teritorij upravo kako bi dodatno ojačao veze između Britanaca i generala Mihailovića."

Istodobno s tim naporom, predsjednik Jovanović je također istražio stajalište Washingtona o istom pitanju. Odgovor Bijele kuće bio je povoljan. Jovanović je stoga rekonstruirao svoju vladu 2. siječnja 1943., postavši predsjednik nove administracije. Broj ministarstava je smanjen, jer su, uz dvije iznimke, svi njegovi članovi bili čelnici prognanih političkih stranaka, s izuzetkom dvaju Hrvata: dr. Jurja Krnjevića, potpredsjednika vlade, i Jure Šuteja, ministra financija, koji su smatrani hrvatskim predstavnicima u vladi.

Druga iznimka bio je Draža Mihailović, koji je nominalno zadržao resore vojske i mornarice. Slobodan Jovanović imao je gotovo svu vlast, budući da je uz svoje prethodne uloge premijera, ministra unutarnjih poslova i vršitelja dužnosti ministra vojske i mornarice preuzeo i resor vanjskih poslova.

***

Britanska vlada pomno je pratila sva događanja među jugoslavenskim emigrantima i nadala se da će se, nakon rekonstituiranja kabineta, odnosi normalizirati, što će vladi omogućiti da se pozabavi budućim odnosima između naroda Jugoslavije i njezinog demokratskog poretka. Ta su pitanja postajala sve hitnija i od najveće važnosti za budućnost svih zemalja srednje i istočne Europe.

Ipak, ubrzo je postalo jasno da se drugi kabinet Slobodana Jovanovića nije razlikovao od prvog u smislu političkih koncepcija i postupaka. Nadalje, s obzirom na vojne planove, britanska vlada nije mogla čekati normalizaciju odnosa među jugoslavenskim emigrantima te je odlučila intervenirati kako bi razjasnila ulogu Draže Mihailovića i njegove veze s partizanima koje je podržavao Sovjetski Savez. Cilj je bio utjecati na pomirenje članova prognane jugoslavenske vlade i učiniti je korisnim instrumentom za planirane savezničke operacije na Balkanu.

Istodobno, britanska vlada nastojala je utvrditi namjere i stav Sovjetskog Saveza te, ako je moguće, posredovanjem Moskve natjerati partizane da priznaju autoritet jugoslavenske vlade u egzilu, koju su pak priznali Sovjeti, a time i njezin predstavnik na terenu, general Draža Mihailović. Smjer tih napora može se zaključiti iz memoranduma Vlade Njezinog Veličanstva od 9. ožujka 1943., upućenog sovjetskoj vladi. Ovaj dokument sastoji se od 11 točaka. Nakon što je razjasnila da sukobi između dviju skupina otpora postaju sve očitiji,

Vlada Njezinog Veličanstva smatrala je potrebnim koordinirati te akcije i u tu svrhu "željela je uskladiti svoju politiku prema Jugoslaviji s politikom Sovjetskog Saveza". Zatim je napomenula da je još u studenom 1941. Sir Stafford Cripps istaknuo koliko je štetna ova podjela i koliko je nužno da se komunistički elementi "stave u vojnim poslovima na raspolaganje generalu Mihailoviću kao nacionalnom vođi". Isto pitanje raspravljalo se i sa sovjetskim veleposlanikom u Londonu, Majskim, ali bez ikakvog rezultata. Moskva je potom zamoljena da u svojim radijskim emisijama utječe na Titove partizane kako bi ih potaknula na suradnju s Mihailovićem. Majski je negativno odgovorio u srpnju 1942., tvrdeći da je general Mihailović povezan s Nedićem i da mu se stoga ne može vjerovati.

Britanska vlada je u svojoj noti od 28. svibnja 1942. obavijestila Majskog da je, prema informacijama koje su joj dostupne, general Mihailović doista obavijestio svoju vladu da održava veze s Nedićem, navodeći da su mu mnogi od potonjih časnika odani. Po mišljenju Vlade Njezinog Veličanstva, nema dokaza za nepovjerenje prema Mihailoviću, te stoga sovjetska vlada može i treba uložiti usklađene napore kako bi osigurala da se četnici i partizani zajedno bore protiv neprijatelja. Majski nikada nije odgovorio na ovu notu.

Memorandum zatim naglašava da se situacija nedavno znatno pogoršala i da je "ukupni rezultat Mihailovićeva ograničena aktivnost posljednjih mjeseci, jer se čini da želi učvrstiti svoj položaj kako bi mogao uspostaviti uređenu vladu, barem u Srbiji, nakon što se plima Osovine povuče." Vlada Njezinog Veličanstva podržava Mihailovića, vjerujući da bi njegova organizacija mogla spriječiti anarhiju u zemlji nakon rata, a budući da je ministar u jugoslavenskoj vladi, Britanci ga podržavaju koliko god mogu. Situacija je ozbiljna i zato što jednu skupinu gerilaca podržavaju Britanci, a suparničku skupinu Sovjeti.

Kada su mu Britanci savjetovali da prestane s borbom protiv partizana, Mihailović je jednostavno odgovorio da je on napadnut. U međuvremenu, Vlada Njezinog Veličanstva sa zabrinutošću je primijetila da sovjetski tisak i radio napadaju Mihailovića te je stoga apelirala na sovjetsku vladu da traži pomirenje svojih stavova o jugoslavenskom pitanju, posebno dok se rat nadvijao nad Balkanom. U tu svrhu, javni napadi trebali bi prestati, a ako bi sovjetska vlada bila voljna ponuditi svoje dobre usluge partizanima, Vlada Njezinog Veličanstva bi tada zatražila od jugoslavenske vlade da "ide na pola puta u susret partizanima". Britanska vlada bila je spremna pomoći svim elementima, bez obzira na nacionalnost ili ideologiju, kako bi ujedinili svoje ratne napore. Međutim, s obzirom na tehničke poteškoće u uspostavljanju kontakta s partizanima, zatražila je od sovjetske vlade da olakša takve kontakte, obavijesti partizane da će im Britanci pomoći i pošalje vojno izaslanstvo. Britanska vlada pružila bi tehničku pomoć, čak i za slanje sovjetskih agenata partizanima, ako bi sovjetska vlada to željela.

Sovjetska vlada nije odgovorila na ovaj britanski memorandum. I. Zemski komentira ovo u citiranom broju časopisa International Affairs: "Sovjetska vlada nije se složila s britanskim prijedlozima, smatrajući da je nemoguće nametnuti takav oblik suradnje maršalu Titu, te je ostala pri opravdanom stajalištu da se Mihailović i njegovi četnici ne mogu smatrati snagama otpora."

Shvativši da Sovjeti namjeravaju iskoristiti Mihailovićev stav i unutarnje sukobe unutar Jugoslavije, Britanci su odlučili odlučno intervenirati. Povod za britansku intervenciju dao je sam Mihailović. Na sastanku svojih pristaša u Srbiji 28. veljače 1943., Mihailović je održao govor u kojem je napao Vladu Njezinog Veličanstva, u prisutnosti pukovnika Baileyja, šefa britanske misije u njegovom sjedištu, zbog toga što nije pružila dovoljnu podršku četničkom pokretu. Pukovnik Bailey izvijestio je o tome svoje nadređene, a 29. ožujka 1943. Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je Notu br. R 2538/2G predsjedniku jugoslavenske vlade Slobodanu Jovanoviću. Notu je potpisao premijer Churchill, u svojstvu ministra vanjskih poslova, budući da se Anthony Eden u to vrijeme nalazio u Washingtonu.

Bilješka je prepisana u nastavku. U engleskoj verziji:

„Imam čast skrenuti Vam pozornost da je Vlada Njegova Veličanstva ozbiljno uznemirena nedavnim tijekom jugoslavenskih poslova i sve više zabrinuta za budućnost ukoliko se ne poduzmu koraci za postizanje većeg jedinstva ne samo među raznim elementima otpora unutar zemlje i među Srbima, Hrvatima i Slovencima, već i unutar jugoslavenskih krugova u inozemstvu. Potpuno sam svjestan koliko je sada, u sadašnjim okolnostima, teško postići trajno rješenje za razne probleme koji čine srpsko-hrvatsko-slovenski problem. Također mi nije želja baviti se ovim posebnim aspektom jugoslavenskih poslova u ovoj noti, osim što ću, s dužnom pažnjom, reći da se, koliko mogu prosuditi, razlika u stavovima i mišljenjima produbljuje i da se čini da to Vladi Njegove Ekselencije otežava rješavanje čak i manjih pitanja.

Međutim, u ovoj noti želim raspravljati o situaciji unutar Jugoslavije.“ Bilješka. Izvješća koja je Vlada Njezinog Veličanstva primila od svog časnika za vezu s generalom Mihailovićem i iz drugih izvora ne ostavljaju nikakve sumnje da ne postoji nikakvo jedinstvo između različitih elemenata otpora te da bjesni pravi građanski rat između snaga generala Mihailovića i četnika s jedne strane i drugih jedinica otpora s druge strane, te da se u toj borbi sam general Mihailović izravno ili neizravno povezao s talijanskom okupacijskom vojskom. Ta izvješća, od kojih neka Vlada Njezinog Veličanstva dotad nije htjela vjerovati, potvrdio je general Mihailović u svom govoru održanom na lokalnom sastanku 28. veljače, o kojem je izvijestio pukovnik Bailey, koji je bio prisutan.

U tom govoru, general Mihailović rekao je da su Srbi sada ostali bez ikakvih prijatelja i da ih Britanci, imajući na umu vlastite strateške interese, guraju u operacije bez ikakve namjere da im pomognu sada ili u budućnosti, te da se Britanci sada bore u Jugoslaviji do gorkog kraja. Srpski. Nastavio je rekavši da Britanci nastoje kupiti srpsku krv po cijeni bijednih zaliha oružja, ali da nikada neće biti partner u tako sramotnoj trgovini, toliko karakterističnoj za tradicionalnu britansku perfidnost. Daleko od toga da su gosti, kralj i vlada Jugoslavije zapravo su zarobljenici Britanaca.

Vlada Njezinog Veličanstva ih je zaboravila i ograničila, besramno povrijedivši jugoslavenski suverenitet kada je izravno pregovarala sa sovjetskom vladom o unutarnjim jugoslavenskim problemima. BBS je, s uzbudljivim cinizmom, prestao podržavati svetost srbijanske stvari. Saveznička želja za obmanom zadovoljena je preranim, licemjernim i antijugoslavenskim djelovanjem partizana, ali Saveznici moraju znati da, što god učinili i unatoč svim njihovim prijetnjama, neće moći odvratiti Srbe od njihove svečane i svete dužnosti istrijebljenja partizana. Dok Talijani... Ako su mu glavni i dovoljan izvor koristi i opće pomoći, Saveznici neće moći promijeniti njegov stav prema njima. Njegovi neprijatelji su partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati. Nakon što s njima obračuna, okrenut će se protiv Talijana i Nijemaca. Na kraju je rekao da više nema potrebe održavati kontakt sa zapadnim demokracijama, čiji je jedini cilj bio dobiti rat na štetu drugih.

„Znate da je politika Vlade Njezinog Veličanstva oduvijek bila pružiti generalu Mihailoviću punu podršku u borbi protiv Osovine i poslati mu svu moguću materijalnu pomoć. Dvije godine provodili smo tu politiku u najvećoj mogućoj mjeri naših mogućnosti i zato smo još više razočarani reakcijom generala Mihailovića. Vjerujem da riječi izgovorene u stanju emocija možda ne predstavljaju uravnoteženo mišljenje i da general Mihailović može biti privremeno razočaran ograničenom pomoći koju mu je Vlada Njezinog Veličanstva nedavno mogla poslati, nažalost iz razloga koji su izvan njezine kontrole.“

Razumjet ćete da Vlada Njezinog Veličanstva ne može previdjeti ovaj incident, niti može prihvatiti, bez objašnjenja i prethodnog prosvjeda, politiku koja je potpuno suprotna njezinoj vlastitoj. Nikada ne bi mogla opravdati pred britanskom javnošću ili svojim saveznicima svoju dodatnu podršku pokretu čiji vođa ne oklijeva javno izjaviti da su njegovi neprijatelji njegovi saveznici - bilo privremeni ili trajni, nije važno - i da njegovi neprijatelji nisu Nijemci i Talijani, osvajači njegove zemlje, već njegovi sugrađani jugoslavenski građani." I, prije svega, ljudi koji se trenutno bore i žrtvuju svoje živote kako bi oslobodili svoju zemlju od stranog ugnjetavanja.

"Ne vjerujem da ova politika, koju podržava jugoslavenska vlada, na bilo koji način odražava njezine stavove. Međutim, budući da je general Mihailović ministar u Vladi Njegove Ekselencije, smatram svojom dužnošću skrenuti mu pozornost na stavove koje sam nedavno izrazio i predložiti jugoslavenskoj vladi da odmah poduzme potrebne korake kako bi generala Mihailovića u potpunosti i točno obavijestila o svojim stavovima o tim pitanjima." Bit će mu poslane upute da slijedi smjer djelovanja koji je više u skladu sa stavovima jugoslavenske vlade i vlade Njegova Veličanstva."

Siguran sam da ćete razumjeti da ako general Mihailović nije voljan promijeniti svoju politiku prema Talijanima i svojim sunarodnjacima Jugoslavenima, vlada Njezinog Veličanstva neizbježno će morati preispitati svoju trenutnu politiku podrške generalu Mihailoviću, isključujući druge odgovorne pokrete u Jugoslaviji.

Sir George Rendel, britanski veleposlanik u jugoslavenskoj vladi, uručio je spomenutu notu premijeru Jovanoviću 30. travnja 1943., koji je potom sažeo razgovor u službenom memorandumu. Iz ovog memoranduma može se zaključiti da je, suočen s Churchillovim čvrstim stavom, Jovanović pokušao umanjiti značaj Mihailovićevih postupaka, tvrdeći da je to bio "obični gaf u govoru", te je izrazio sumnju da se, pod izlikom osude generala Mihailovića, pokušava "zadati udarac vladi prikupljanjem svega što joj se može pripisati".

Pokušao je skrenuti raspravu sa specifičnih, ali sporednih problema pokušavajući neutralizirati britanske prigovore žaleći se na vlastito ponašanje. Tvrdio je da su Britanci pozvali u London određene časnike koje su favorizirali, a koji su se početkom 1942. pobunili protiv zamjene viših časnika nakon formiranja Jovanovićeve druge vlade. Ti pobunjeni časnici, zajedno s generalom Simovićem, visjeli su poput Damoklovog mača nad Jovanovićevom vladom, predstavljajući potencijalnu britansku alternativu upravljanju Jugoslavijom. Rendell je inzistirao na tome da je Churchilla iznenadio neprijateljski ton koji je general Mihailović koristio protiv Velike Britanije, dok je istovremeno Talijane opisivao kao svoje jedine saveznike.

Manevar premijera Jovanovića bio je neučinkovit, a slučaj Draže Mihailovića ostao je na vrhu britansko-jugoslavenskog dnevnog reda.

Sir George Rendell je 30. travnja predsjedniku Jovanoviću predao notu, koju smo upravo saželi, dogovarajući novi sastanak za sljedeći dan. Na tom sastanku Jovanović je obavijestio britanskog veleposlanika o nacrtima odgovora na Churchillovu notu i telegramu koji će se poslati Mihailoviću o tom pitanju. Zapisnik s ovog sastanka pokazuje da je Rendell općenito bio zadovoljan nacrtom note, ali je prigovorio na tekst telegrama.

Sljedećeg dana, nota SPDVK 33 dostavljena je Rendellu, zajedno s nacrtom telegrama Mihailoviću, u kojem se tražilo da britanska vlada što prije iznese svoja zapažanja. Tom prilikom Rendell je izjavio da je Jovanović u Ministarstvu vanjskih poslova obaviješten da će se daljnja pomoć generalu Mihailoviću pružiti samo pod uvjetom da prestane surađivati s Talijanima i napadati vlastite sunarodnjake.

Nakon tih rasprava, Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je jugoslavenskom premijeru notu Y.P. 63, od 3. travnja, u kojoj predlaže neke izmjene telegrama generalu Mihailoviću i zahtijeva da se naglasi "da Vlada Njezinog Veličanstva ne može razumjeti kako ste mogli reći da su Talijani vaš jedini izvor pomoći" te da je "izuzetno zabrinuto zbog vaše izjave da partizane, ustaše, Muslimane i Hrvate smatrate svojim glavnim neprijateljima i da ćete se okrenuti protiv Nijemaca i Talijana nakon što se obračunate s prvima". Ministarstvo vanjskih poslova predložilo je da se Mihailoviću jasno da do znanja da bi Vlada Njezinog Veličanstva mogla preispitati svoju politiku prema njemu i podržati drugi suprotstavljeni pokret. Prvi ministar Jovanović prihvatio je britanske prijedloge i poslao Mihailoviću telegram D.V.K. Br. 40, cuyos párrafos especiales traducimos del englés:

"Britansko Ministarstvo vanjskih poslova posjeduje tekst govora koji ste održali na lokalnom skupu 28. veljače ove godine. U tom govoru postoji cijeli odlomak ispunjen napadima na britansku vladu, što je privuklo njezinu posebnu pozornost, posebno dio u kojem ste rekli da su Talijani vaš jedini izvor pomoći. Britanska vlada shvatila je ovu izjavu ozbiljno i uložila je svoj najoštriji prosvjed. Nadalje, britanska vlada je vrlo zabrinuta što partizane, ustaše, muslimane i Hrvate smatrate svojim glavnim neprijateljima i da ćete se okrenuti protiv Talijana i Nijemaca tek nakon što se obračunate s prvima. Britanska vlada ne može podržati stav da su glavni neprijatelji Jugoslavije, čak i više od Nijemaca i Talijana, njezina vlastita djeca, a među njima posebno oni koji se bore protiv Nijemaca i Talijana..."

"Razumijemo da je bilo trenutaka kada niste mogli izbjeći susrete s partizanima, ali to ne može opravdati vašu suradnju s Talijanima protiv njih. Koliko god talijanska pomoć bila korisna u U trenutnim okolnostima, to bi se isplatilo..." "vrlo visokom cijenom ako bi to ugrozilo mnogo važniju i korisniju pomoć koju nam Velika Britanija pruža..."

"Skrećući Vam pozornost na gore navedeno, pišem Vam u svojstvu predsjednika jugoslavenske vlade kako biste, u skladu s britanskim časnicima pridruženim Vašem stožeru, zauzeli stav prema Talijanima i partizanima koji ih neće učiniti predmetom prijekora ni od strane Britanaca ni od strane jugoslavenske vlade."

Nakon što su pregovori s Ministarstvom vanjskih poslova završeni i generalu Mihailoviću poslan telegram, predsjednik Jovanović odgovorio je na notu premijera Churchilla svojom, SPVK 67, od 6. travnja 1943. Preslika teksta telegrama upućenog generalu Mihailoviću priložena je ovoj noti. Jovanović je dijelio Churchillovo mišljenje da su Nijemci i Talijani glavni neprijatelji i da bi bilo korisno ujediniti sve skupine otpora. Priznao je unutarnje sukobe unutar jugoslavenske vlade, ali je naglasio jednoglasan dogovor o nužnosti nastavka borbe protiv sila Osovine.

Time je incident okončan, iako je stvorio nelagodu i doveo do napete i zategnute atmosfere u kasnijim odnosima između Britanaca i generala Mihailovića, što je, pak, neizbježno utjecalo na odnose između britanske i jugoslavenske vlade.

U međuvremenu, u proljeće 1943. Britanci su se pripremali za moguću invaziju na Balkan, očito razmatrajući nekoliko opcija. Jedna operacija planirana je duž istočne jadranske obale, odnosno kroz Hrvatsku, a druga kroz Solun, kao u Prvom svjetskom ratu. Treća alternativa kombinirala je obje operacije istovremeno na spomenutim teritorijima.

U vezi s tim pripremama, britanska vlada je 7. svibnja 1943. poslala notu jugoslavenskoj vladi u kojoj ih obavještava da je "britansko vojno zapovjedništvo prvenstveno zainteresirano za doprinos koji pokreti otpora u okupiranim zemljama mogu, u okviru svojih mogućnosti, dati vođenju rata". Ako Mihailović ispuni određene političke uvjete, bit će mu poslana značajna podrška za operaciju "u najužoj i najkontinuiranijoj suradnji" s britanskim ratnim zapovjedništvom. Među traženim političkim uvjetima bio je "da svaka suradnja s Talijanima i generalom Nedićem mora prestati sada i zauvijek... Moraju se uložiti izvanredni napori za suradnju protiv Osovine s drugim gerilskim skupinama u Hrvatskoj i Sloveniji, i ni pod kojim uvjetima ne smiju se poduzimati nikakve akcije protiv Hrvata i Slovenaca osim ako otvoreno ne surađuju s Osovinom..."

Na temelju ove note, predsjednik Jovanović sastavio je telegram za generala Mihailovića, koji je prethodno poslao ministru vanjskih poslova Anthonyju Edenu kao notu SPVK 99, od 11. svibnja 1943. Manje izmjene teksta Jovanovićevog nacrta prihvatilo je Ministarstvo vanjskih poslova. Telegramom br. 1597 od 11. lipnja 1943. general Mihailović odgovorio je predsjedniku Jovanoviću da je njegov telegram br. 306, od 12. svibnja, primio tek 28. svibnja 1943. Ponovio je da se bori protiv komunista samo kada ga napadnu. Spreman je surađivati s britanskim zapovjedništvom na Bliskom istoku, ali je od Britanaca, preko pukovnika Baileyja, primio naredbe koje ne može prihvatiti kao osnovu za bilo kakvu raspravu. Telegramom br. 1958. Mihailović je istog dana obavijestio jugoslavensku vladu u Londonu o sadržaju tih naredbi. U nastavku prevodimo bitne dijelove s engleskog:

"Ono što slijedi predstavlja detaljnu operativnu odluku. Potrebna je njezina hitna provedba. Ova je odluka donesena nakon temeljitog pregleda svih dostupnih izvješća i općih uputa načelnika Glavnog stožera britanskih oružanih snaga. Njezino je izvršenje izuzetno hitno. Odlučujući čimbenici su sljedeći: S obzirom na moguću savezničku ofenzivu, Mihailović mora odmah reorganizirati svoje snage.

"General Mihailović ne zapovijeda značajnom borbenom snagom zapadno od Kopaonika (planine u Srbiji). Njegove jedinice u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni ili su uništene ili blisko surađuju s Osovinom; Teško je tvrditi da njegove jedinice postoje u Hrvatskoj, Sloveniji i Slavoniji. Naređeno mu je da koncentrira svoje snage u Srbiji, gdje će dobiti obilnu podršku. Odvojeno se raspravlja o postupcima Mihailovićevih zapovjednika na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Vrhovno zapovjedništvo zahtijevalo je da se britanski radio koristi za osudu svih izdajnika koji se bore uz Talijane, uključujući bojnika Stanišića, generala Đukanovića i gospodina Jevđevića, operativnih zapovjednika pokreta generala Mihailovića, kao izdajnika.

Obavještavajući predsjednika Jovanovića o tim naredbama, general Mihailović izrazio je svoje mišljenje o tom pitanju: „Sadržaj prethodnih naredbi potpuno proturječi informacijama britanske vlade, koje su mi proslijeđene preko predsjednika jugoslavenske vlade pod brojem 306 od 12. svibnja 1943. Štoviše, ove naredbe britanskog Vrhovnog zapovjedništva na Bliskom istoku nisu u skladu s Ustavom Kraljevine Jugoslavije i s jugoslavenskim vojnim propisima. Stoga osobno ne mogu odgovoriti britanskom Vrhovnom zapovjedništvu na Bliskom istoku, jer smatram da nisam ovlašten za to.“ Iz navedenih razloga, ove naredbe dostavljam Kraljevskoj jugoslavenskoj vladi s molbom da Vlada i Vrhovni zapovjednik, Njegovo Veličanstvo Kralj, odluče o tom pitanju.“

Mihailović zatim osuđuje kao nepodnošljive uvrede tvrdnje da njegova vojska praktički ne postoji izvan Srbije. Žali se na njih Kraljevskoj jugoslavenskoj vladi. Odbacuje naredbu o „povlačenju u progonstvo“ svojih jedinica u Srbiji, koje bi, prema toj naredbi, „trebale predati preostali teritorij komunistima pod zapovjedništvom zločinca Josipa Broza, poznatog kao Tito.“ „Samo Kraljevska jugoslavenska vlada može odlučiti tko je izdajnik, a koga treba napasti radiom.“ U takvim stvarima stranci se ne bi smjeli miješati u unutarnje stvari svog saveznika Jugoslavije, jedine koja je u ovom ratu žrtvovala milijun života za slobodu.

***

Nezadovoljstvo britanske vlade ponašanjem generala Mihailovića i Churchillov zahtjev da jugoslavenska vlada promijeni svoju politiku prisilili su predsjednika Jovanovića i ostale srpske ministre da poduzmu korake koji bi zadovoljili Britance, a istovremeno spasili nesiguran položaj četničkog vođe, budući da je cijela politika srpskih prognanika počivala na njegovom prestižu. Ministri su znali da Mihailovića mogu spasiti samo ostankom na svojim ministarskim mjestima; a kako bi zadržali svoje pozicije, morali su barem djelomično zadovoljiti britanske zahtjeve u vezi s korekcijom kursa. Suočeni s izborom između Mihailovića i revizije političke linije, srpski političari odlučili su napustiti svoj hegemonistički program, zamijenivši ga programom temeljenim na jednakosti Srba, Hrvata i Slovenaca.

Odlučivši se za ovaj taktički kompromis, premijer Jovanović predstavio je vladi u lipnju 1943. nacrt političke deklaracije, napisan u duhu politike jednakosti. U početku odobren od strane vlade, ipak je propao jer je dr. Juraj Krnjević, istaknuti hrvatski član, izrazio sumnju u sposobnost predsjednika Jovanovića da provede predloženi program. To je označilo kulminaciju krize "političkih" vlada. Učinjen je još jedan pokušaj formiranja "političke" vlade pod predsjedanjem Miše Trifunovića, predstavnika Srpske radikalne stranke, ali je propao nakon samo nekoliko tjedana.

Postalo je jasno da su nesuglasice između srpske hegemonističke skupine i drugih ministara s federalističkim sklonostima nepremostive, do te mjere da vlada u egzilu nije bila u stanju razviti program rada za oporavak zemlje nakon rata.

Nakon toga, formirana je "tehnička" vlada, na čelu s dr. Božidarom Purićem, u kojoj je general Mihailović zadržao svoju nominalnu dužnost ministra vojske i mornarice. Ova je vlada formulirala svoj program u skladu s političkim kursom inauguriranim 6. siječnja 1929., kada je kralj Aleksandar ukinuo Ustav i proglasio teoriju o navodnom nacionalnom jedinstvu Hrvata, Srba i Slovenaca. Purićev kabinet također nije uspio učvrstiti svoj položaj kod Britanaca, jer se isključivo oslanjao na Mihailovićev pokret otpora. Povoljan tijek rata u Sredozemlju, s mogućnošću invazije na Balkan preko hrvatske jadranske obale, i činjenica da bi komunistički "nacionalnooslobodilački pokret" mogao poslužiti kao koristan saveznik, pridonijeli su tome da britanska vlada shvati neugodnu istinu da će događaji na jugoslavenskom teritoriju krenuti suprotnim putem od njezinih želja i planova.

Naknadni stav Britanije prema generalu Draži Mihailoviću i njegovom pokretu jasno se zaključuje iz memoara premijera Winstona Churchilla. U svojoj knjizi "Omča je zategnuta", Churchill piše da je britanski Glavni stožer na Bliskom istoku, "koji je podržavao sustav agenata i časnika za vezu s Mihailovićevim pristašama", smatrajući ga "službenim predstavnikom otpora protiv Nijemaca i jugoslavenske vlade", u svibnju 1943. "zauzeo novi kurs", "odlučivši poslati (u Jugoslaviju) male skupine britanskih časnika i predstavnika bez punih ovlasti radi uspostavljanja veza s jugoslavenskim partizanima, unatoč njihovom smrtnom neprijateljstvu s četnicima i činjenici da se Tito, kao komunist, nije borio samo protiv njemačkih trupa već i protiv srpske monarhije i Mihailovića".

Promjena britanske politike prema Mihailoviću bila je odlučujuća i za njega i za cijelu Jugoslaviju, jer su od tog trenutka partizani primali savezničku pomoć za borbu protiv sila Osovine, a pošiljke četnicima su obustavljene. Unatoč jasnom i definiranom novom političkom kursu Britanije, Mihailović nije promijenio svoje ponašanje, kao ni jugoslavenska vlada, koja je sada imala sjedište u Kairu. Srpski ministri, koji su imali većinu, tvrdoglavo su se držali svoje politike hegemonije, čime su produbljivali jaz između Britanaca s jedne strane i generala Mihailovića i jugoslavenske vlade s druge, što je prije ili kasnije moralo imati katastrofalne posljedice.

Mihailovićeva sudbina zapečaćena je na teheranskom sastanku između Roosevelta, Staljina i Churchilla, održanom 1. prosinca 1943. Pod pritiskom opće ratne situacije i sukoba u Jugoslaviji, dogovoreno je da će se od sada, u interesu međusavezničkih odnosa i nastavka rata, pomoć pružati isključivo Titovim partizanima. Premijer Winston Churchill imao je nezavidan zadatak prenijeti Teheranski sporazum jugoslavenskim političkim predstavnicima u egzilu. Tijekom svog boravka u Kairu, sastao se s kraljem Petrom i dr. Božidarom Purićem, tadašnjim jugoslavenskim premijerom, zahtijevajući hitnu smjenu generala Mihailovića, budući da je, kako je primijetio u svojim memoarima, "jedina kraljeva nada za povratak u zemlju bila je osigurati, uz naše (britansko) posredovanje i bez odgode, neki privremeni sporazum s Titom, i to prije nego što partizani dodatno učvrste svoju vlast u zemlji."

Kralj Petar i predsjednik Purić, dosljedni svojoj velikosrpskoj koncepciji jugoslavenske politike, odbili su napustiti Mihailovića i njegov pokret, ignorirajući Churchillove savjete. Nekoliko mjeseci kasnije izbila je kriza vlade, a pod britanskim pritiskom mandat za formiranje nove vlade povjeren je bivšem hrvatskom banu, dr. Ivanu Subašiću. Nadajući se da će pronaći kompromis između prognane jugoslavenske vlade i "nacionalnooslobodilačkog pokreta", pregovarao je o sporazumu s Titom.

Teheranskim sporazumom, Titovi partizani su priznati kao de facto saveznička vojska, dok su general Mihailović i njegov pokret definitivno napušteni. Stoga je njihova konačna tragedija bila samo pitanje vremena. Činjenica da je, na kraju neprijateljstava na njihovim teritorijima, postojala samo jedna vojska koju su Saveznici priznali, takozvana Oslobodilačka vojska, koju su kontrolirali i vodili komunisti, pokazala se odlučujućom za poslijeratnu sudbinu naroda Jugoslavije.

Fernando Konschak, S.J.

Missionary and Explorer in Baja California

George Prpic, John Carroll University, Cleveland

Prvi hrvatski misionar u Novom svijetu bio je Ivan Ratkaj, SJ, rođen 22. svibnja 1647. u dvorcu Veliki Tabor. U Mexico City stigao je 25. rujna 1680., a odredište mu je bila Tarahumara, regija naseljena nekim od najprimitivnijih i najdivljih indijanskih plemena. Nakon napornog i opasnog desetodnevnog putovanja stigao je na mjesto misije, gdje je brzo naučio autohtoni jezik, a u prvom mjesecu boravka već je krstio 40 domorodaca. Naporan rad uzeo je danak njegovom već krhkom zdravlju. Prebačen je na drugu misijsku postaju u istoj regiji, gdje je prerano umro. Otrovao ga je Indijanac jer se protivio nemoralnim noćnim plesovima, orgijama i neobuzdanim običajima. Umro je mučenički za svoj nesebični poziv u Carichicu, Tarahumara, 26. prosinca 1683. Njegov dnevnik i brojna pisma predstavljaju vrijedan izvor povijesnih informacija o onome što je danas regija Chihuahua u Novom Meksiku.

Iako su se Ratkajeve misionarske aktivnosti odvijale na području današnjeg Meksika, američki povjesničari Bolton i Dunne smatraju njegov rad važnim za kasniji razvoj američkog jugozapada. Ove misije u Tarahumari činile su važnu kariku u lancu misija koje su se protezale preko Sonore i Baja Kalifornije do Pacifika. Bolton posvećuje još više pažnje povijesti isusovačkih misija nego istaknuti povjesničar Bancroft, iako potonji pripisuje značajnu ulogu katoličkim misijama u razvoju američkog jugozapada i Zapada. I Bolton i Dunn ističu da bi bez isusovačkih misija u Tarahumari, Piuri, Sonori i Baja Kaliforniji razvoj današnje Kalifornije i okolnih država bio znatno odgođen. Stoga, aktivnosti Ratkaja i drugih europskih i meksičkih misionara zaslužuju pažnju i ispravno je tretirati njihov rad kao dio povijesti američke civilizacije.

Iako sudbina nije dovela oca Ratkaja u Kaliforniju, njegov sunarodnjak, Fernando Konschak, član isusovačkog reda, jest, i tamo je postao ugledni misionar. Fernando Konschak rođen je 3. prosinca 1703. u Varaždinu, nekoliko kilometara od Ratkajevog rodnog mjesta, obojica podrijetlom iz hrvatskog Zagorja. Zanimljivo je primijetiti da su se trojica velikih hrvatskih misionara koji su služili u Novom svijetu rodila u blizini Zagreba, a treći je bio otac Josip Kundek. Njegovo rodno Zagorje, gusto naseljeno, regija je valovitih zelenih brežuljaka, vinograda i malih farmi, ukrašenih dvorcima drevnih plemićkih obitelji, ruševnim starim gradovima te crkvama i kapelama smještenim na gotovo svakom vrhu brda.

Konschakov otac, vojni časnik, potjecao je iz malog plemstva. Nakon osnovne škole, Fernando se upisao u isusovački kolegij u Varaždinu. Sa 16 godina, u listopadu 1719., primljen je kao novak u Družbu Isusovu u Trenčinu u Slovačkoj. Do 1720. bio je retoričar, a 1723. zaređen je za svećenika u Grazu u Austriji. Prvo je 1726. godine bio raspoređen kao učitelj u isusovačkom kolegiju u Zagrebu, a kasnije je premješten u Budimpeštu. Predavajući klasične predmete – humanističke znanosti – objavio je 1726. godine knjigu pjesama Nagadia versibus latinis. U toj fazi života odlučio je postati misionar među američkim Indijancima. Čekao je cijelu godinu u Cádizu na putovanje i 1730. godine krenuo je na brod za Ameriku.

Od 1730. do 1732. živio je u Veracruzu, odakle je poslao važno pismo svom provincijalnom poglavaru u Beč. Godine 1697. otac Juan María Salvatierra osnovao je prvo stalno španjolsko naselje i isusovačku misiju u Kaliforniji u Loretu. Međutim, ključna osoba u osnivanju lanca isusovačkih misija u Baja California bio je otac Francisco Kino. Bio je s Ratkajevom skupinom kada je više od 20 isusovačkih misionara doživjelo brodolom u luci Cádiz i stiglo je u Meksiko osam mjeseci nakon Ratkaja. Osnovao je nekoliko misija u sjevernom Meksiku, Arizoni i Baja California. Poput mnogih svojih sljedbenika, nije bio samo misionar, već i istraživač, astronom, kartograf, graditelj misija, rančer i branitelj granice. U to vrijeme, svi španjolski geografi čvrsto su vjerovali da je Baja California otok. Godine 1702. Kino je istražio teritorij prema sjeveru i potvrdio njegov status poluotoka.

U svojim vizionarskim planovima za osvajanje Kalifornije, namjeravao je osigurati Baja California rutu oko Meksičkog zaljeva kako bi povezao misije i naselja u Sonori i drugdje s onima u Kaliforniji. Dokazivanje da je Kalifornija poluotok bilo je od najveće važnosti za daljnje širenje u Baju i Alta Kaliforniju. Otac Kino umro je 1711. Nakon njegove smrti, pogrešno shvaćanje da je Kalifornija otok i dalje je postojalo, pa je otac Juan de Ugarte poduzeo novo istraživanje i 1721. još jednom potvrdio da Kalifornija nije otok, već poluotok.

U prvim desetljećima 18. stoljeća vladao je veliki nedostatak misionara. Zatim je došlo do vjerskog buđenja. Skupina njemačkih, čeških i španjolskih dobrovoljnih misionara došla je popuniti tu prazninu. Došli su unatoč činjenici da su neke od njihovih prethodnika ubili domoroci. Svaki od mučenika zamijenjen je novim, entuzijastičnim misionarima. Početkom 1733. godine, otac Sistiaga, Ugarteov nasljednik, vratio se na svoju misiju s novim misionarom, nedavno pristiglim iz Europe, velečasnim Konschakom. Stare misije Kino su obnovljene, a osnovane su nove. Čak ni novi ustanak domorodačkog stanovništva 1734. godine, koji je rezultirao ubojstvom još dvojice isusovaca, nije mogao zaustaviti ovaj proces.

Kako bi se izbjegla nepotrebna zbrka u vezi s Konschakovim prezimenom, vrijedi podsjetiti da su, prema prevladavajućem običaju u španjolskim kolonijama u Americi, prezimena europskih misionara prilagođena fonetskim i morfološkim oblicima kastiljskog jezika. Zbog te prakse ponekad je teško odrediti nacionalnost ovih arhitekata civilizacije i napretka. J. Bryan Clinch tvrdi da je Kinovo pravo prezime bilo Kühn. Isto se dogodilo i s Konscakovim hrvatskim prezimenom (radi očuvanja fonetske ekvivalencije, u ovom djelu pišemo ga Konschak), koje je prošlo kroz nekoliko modifikacija. Možda nijedno strano prezime nije pisano s toliko varijacija kao njegovo. Autori Krmpotic, Dunne, Bancroft i Decorme bavili su se time kako bi se prezime Konschak trebalo ispravno pisati.

Krmpotic spominje varijacije poput Consago, Konsak, Conssag i Konshak. Bankcroft dodaje Konsag i Konschak, pri čemu je prvo španjolska izvedenica, a drugo germanska. Dunne navodi prezimena Konscak (kao u izvornom hrvatskom), Konsag, Consago i Consag. U Decormeovom meksičkom djelu pojavljuju se Konzag, Conzag i Konschak. U "Noticia de la California", o kojoj ćemo kasnije raspravljati, ime hrvatskog misionara napisano je kao Consag i Gonsag, a u nekim djelima pojavljuje se kao Gonzago. Consag je oblik koji koristi većina autora, i to s dobrim razlogom: sam misionar se tako potpisivao, što se može vidjeti u Knjizi vjenčanja i smrti Santa Rosalíe Mulege. Međutim, oblik González, kako neki hrvatski i američki autori pogrešno tvrde u svojim člancima o Konschaku, ne pojavljuje se ni u jednom od spisa.

Kada je započeo svoj misionarski rad, ispostava San Ignacio bila je najsjevernija misija. Godinama je Konschak živio kao tipičan misionar i kolonist. Osim duhovnog rada obrazovanja autohtonog stanovništva, vođenja katekumena i podučavanja raznim zanatima, Konschak je morao ispunjavati brojne administrativne zadatke za svoje misionarsko naselje.

Posvetio se i znanstvenim aktivnostima, posebno geografskim istraživanjima, i to prilično uspješno. U tom smislu, godina 1746. vrlo je važna u njegovom životu i ima povijesno značenje za Kaliforniju. Otac Kino već je potvrdio da Baja California nije otok, kako se prije vjerovalo, već poluotok. Međutim, službeno španjolsko mišljenje o otočnoj prirodi Kalifornije i dalje je prevladavalo. Kako bi pružio konačan dokaz za to i uspostavio kopneni put do kopna, otac Cristoval de Escobar, na zahtjev kraljevskog ministarstva, poslao je Konschaka na istraživačko putovanje kako bi ponovno ispitao Meksički zaljev, stigao na sjever do rijeke Colorado i pružio nepobitan dokaz o poluotočnom formiranju Kalifornije.

U pratnji vojnika i Indijanaca iz isusovačkih misija, Konchak je napustio Loreto 9. lipnja 1746. Njegovo mukotrpno putovanje uz obalu Meksičkog zaljeva do rijeke Colorado trajalo je do 25. srpnja. Kartografirao je ušće rijeke Colorado u Meksičkom zaljevu, čime je dokazao da je Kalifornija povezana s kopnom, a ne odvojena oceanom, kako se tvrdoglavo tvrdilo.

Po povratku u misijsku postaju San Ignacio, Fernando Konchak sažeo je svoj podvig u pismu ocu Visitor Baltasaru (datirano San Ignacio, 31. listopada 1746.). Nacrtao je dobru kartu koja je odražavala poluotočni karakter Kalifornije i naslovio je: "Šloo Kalifornije i njezina istočna obala novootkriveni i zabilježeni od rta Virgenes do njegovog kraja, koji je rijeka Colorado, 1747. godine od strane oca Ferdinanda Cansaga iz Družbe Isusove, misionara u Kaliforniji."

Isusovačke vlasti poslale su njegov dnevnik i kartu u Madrid, gdje su kraljevski savjetnici pokušali to opovrgnuti. Juan de Ulloa upotrijebio je svu svoju maštu kako bi poricao valjanost Konschakovog izvješća, ali na kraju nije uspio. Konschak je, dakle, zadao konačni udarac teoriji da je Kalifornija otok. Kasnije je kraljevskim dekretom službeno potvrđena nova geografska činjenica da Kalifornija "nije otok već kopno", koje graniči s Novim Meksikom na sjeveru.

H. H. Bancroft opisuje Konschakovu istragu 1746. kao najznačajniji događaj tog razdoblja, dok drugi znanstvenik tog doba naglašava da je uvjerljiv dokaz koji je Konschak pružio u vezi s poluotočnom prirodom Kalifornije pridonio razvoju važnih kopnenih putova i, posljedično, osvajanju cijelog tog važnog teritorija. Jacobo Sedelmayr, suvremenik hrvatskog misionara koji je radio u regiji Primeria, napisao je 1747. pismo svom rektoru Joséu de Echeverríji, iz kojeg prepisujemo sljedeći odlomak:

„Otac Fernando (Konschak) pružio nam je željene informacije da je Kalifornija poluotok. Iako je otac Eusebio Francisco Kino to vidio i stalno potvrđivao istu stvar, jer mu je otac Agustín de Campos proturječio, stvar je ostala u nedoumici, što je sada riješeno.“

Karta koju je otac Konschak pripremio i predao vlastima poslužila je kao osnova za sve ostale karte i karte obala Kalifornijskog zaljeva sve do 20. stoljeća. Primjerak ove karte čuva se u Britanskom muzeju, a drugi u Španjolskom arhivu. Konschakov dnevnik iz 1746. prvi je put objavljen u Teatro Americano u Mexico Cityju. Ponovno je tiskan u skraćenom obliku u poznatoj publikaciji Apostólicos Afanes, koja je anonimno objavljena u Barceloni 1754. godine. Zatim se 1887. pojavio u meksičkom izdanju Historia de Nayarit, Sonora, Sinaloa, y ambas Californias, čiji je autor bio otac José Ortega. U uvodu novog meksičkog izdanja iz 1944. godine, Juan B. Iguinis dokazao je da je od tri Afanesove knjige samo prvu napisao Ortega. Sljedeća dva sveska, koja se bave istraživanjima Kina, Kellera, Sedelmayra i Konschaka, napisao je isusovački vizitator i provincijal Juan Antonio Baltasar. Francisco Zevallos je, nakon Konschakove smrti, u svom djelu *Vida del P. Fernando Konschak* tvrdio da je Konschak napisao *Apostólicos Afanes*, tvrdnju koju je Bancroft, koji je pročitao Zevallosov rukopis u Mexico Cityju, opovrgnuo.

U prvom i najvažnijem djelu o Kaliforniji, *Noticia de California*, koje je sastavio Miguel Venegas, učeni isusovački misionar koji je radio u Meksiku i Kaliforniji, Konschakov dnevnik i karta objavljeni su 1767. godine s njihovim opširnim naslovima.

U zanimljivoj bilješci koju je napisao urednik, otac Venegas, dodanoj na kraj Konschakovog dnevnika, ističe se povijesna važnost njegovog istraživanja, definitivno dokazujući činjenicu "da je Kalifornija poluotok, spojen s američkim kontinentom".

Dvije godine nakon svog slavnog istraživanja, 1748., otac Konschak imenovan je vizitatorom svih misijskih postaja u Kaliforniji. Povijest tog razdoblja govori nam da je tada u Kaliforniji bilo 10 do 15 isusovačkih misija. Konschak, nadređeni tih misija, pun energije i novih ambicija, posvetio se istraživanju regije, nadajući se da će pronaći prikladne lokacije za nova misijska naselja. Prema ocu Dunnu, u jednom od svojih pohvalnih izvješća, Konschak je bio vrlo aktivan od dolaska u San Ignacio i da mu "njegova hrvatska energija ne bi dopustila da se odmori ili čak radi manje brzo".

U samo nekoliko godina krstio je 548 Cochimija. Tijekom 1740. proširio je "još širi prsten prema sjeveru", istražio teren, ispitao prevladavajuće uvjete i otkrio vitalne izvore vode bez kojih se nijedna misija ne bi mogla osnovati u kalifornijskoj pustinji. Do 1751. podučio je još 448 Indijanaca s kojima se nadao osnovati novu misiju. Drugi kalifornijski povjesničar, čak i prije Bancrofta, Boltona i Dunnea, odao je počast hrvatskom svećeniku, hvaleći njegovo inteligentno provođenje planova vezanih uz daljnju kolonizaciju i osvajanje Baja California. Misionar, sada posjetitelj svih isusovačkih misija u Kaliforniji, marljivo je prikupljao sve informacije o geografiji, orografskim značajkama, rasama i plemenima.

Godine 1748. otac Konschak napisao je dokument pod naslovom "Život i djela oca Antonija Tempisa". To je, zapravo, dugo pismo, datirano u San Ignaciju, 1. listopada 1748., upućeno njegovim nadređenima u redu u Meksiku. Slijedeći tadašnji običaj pisanja izvješća o životu i djelima preminulih misionara, Konschak je napisao izvješće o životu i djelima oca Tempisa, češkog rodom iz Olmutza, koji je umro u Santiagu u Kaliforniji 6. srpnja 1746. Ovo izvješće napisao je nakon Konschakove smrti njegov provincijal, otac Francisco Zevallos.

S ciljem pronalaska prikladnih lokacija za nove misijske postaje, otac Konschak poduzeo je još jednu dugu ekspediciju 1751. godine. Napustio je San Ignacio 22. svibnja, u pratnji kapetana Fernanda Rivere, nekoliko vojnika i oko stotinu autohtonih početnika. Putovali su kroz Sierra Nevadu i sušne doline pacifičke obale dok nisu stigli do točke na 30. stupnju geografske širine. Konschak se sprijateljio s mnogim Indijancima i krstio neku umiruću djecu, ali nije pronašao prikladno mjesto u tim suhim regijama za osnivanje nove misije. Ekspedicija se vratila 8. srpnja na rančeriju Piedad u blizini San Ignacija. Po Dunneovom mišljenju, trajna misterija koja okružuje Kaliforniju potaknula je ovo drugo veliko isusovačko istraživanje.

Godine 1752. Konschak je započeo izgradnju nove misije, smještene 47 kilometara od San Ignacija na 28° 3' sjeverne geografske širine i 113° 5' zapadne geografske dužine. Nazvana je Santa Gertrudis. Kad je njemački isusovac, otac Jorge Retz, preuzeo vodstvo, otac Konschak je podučio i krstio više od 600 početnika.

Prema Northu, ova je misija započela već 1751. godine, a Decorme potvrđuje ovu procjenu navodeći prvi zapis o krštenju od 16. srpnja 1751. Razmišljajući o budućnosti misija i vjerujući da će jednog dana cijela Kalifornija biti krštena, uključujući sva plemena s kojima se susreo na svojoj posljednjoj ekspediciji, Konschak je ipak bio uznemiren nekim ozbiljnim problemima za koje se nadao pronaći rješenje.

„Šteta je što osvajanje ovog vrlo siromašnog i potrebitog poluotoka mora biti prekinuto zbog nedostatka namirnica potrebnih za uzdržavanje evangeličkih svećenika. Sredstva koja je osigurala pobožnost gospode i dama, željnih spasiti toliko duša, u potpunosti su utrošena u misije koje su već uspostavljene i održavaju se do danas. Neka Gospa Loretska, zaštitnica Kalifornije, gane srca pobožnih kako bi svojim bogatstvom mogli opskrbiti namirnicama koje im je uskraćeno ovim neplodnim i surovim područjem.“

Uspjeh i prosperitet Santa Gertrudisa potaknuli su oca Konschaka da potraži druge lokacije za uspostavljanje lanca misija prema San Diegu. Godine 1753. poduzeo je novo istraživanje zapadne obale poluotoka sve do 31° geografske širine na jugu. Domorodci su ga dobro primili i doveo je brojne Indijance u Santa Gertrudis.

On i otac Retz više su puta odlazili duboko u divljinu, istražujući u svim smjerovima vodu i obradivo zemljište. Na tim čestim putovanjima od 300 ili 480 kilometara, često je bio u opasnosti da umre od žeđi. Konschak i Retz prelazili su beskrajne pješčane i planinske pojaseve s vrlo malo uspjeha. Godine 1753. pronašli su alkalni izvor 300 kilometara od Santa Gertrudisa, ali bilo je predaleko za uspostavljanje misijske postaje bez međupostaje. Prošlo je pet godina prije nego što je otkriven još jedan izvor vode 145 kilometara od Santa Gertrudisa, na mjestu koje su domorodci nazivali Adac. Koliko god Konschak bio neumoran, želio je tamo osnovati misiju pod imenom Sveti Franjo Borgia, a potrebnu zadužbinu osigurala je Maria de Borja, kasnije vojvotkinja od Gandije. Međutim, Konschak nije uspio dovršiti svoj posljednji pothvat jer je umro 10. rujna 1759. Ovu je misiju tri godine kasnije osnovao otac Retz.

Veliko je djelo koje je u Kaliforniji obavio ovaj ugledni i nesebični misionar. Iako je imao 55 godina kada je umro, Konschak je bio veteran mnogih godina u misijama. Proveo je 39 godina u Družbi Isusovoj, od kojih 29 kao misionar u Americi. U San Ignaciju, koji je još uvijek sačuvan u svoj svojoj ljepoti kao relikt onih slavnih vremena kada su svećenici kolonizirali poluotok, proveo je 22 godine. Osim osnivanja novih misija, surađivao je u osnivanju rudarskog grada San Antonio Real 1748. godine. Izvanredno je, primjećuje jedan autor, da su Konschak i drugi misionari mogli izdržati rutinu pustinjskog života toliko godina. Takav način života nesumnjivo je ubrzao njegovu preranu smrt u dobi od 56 godina.

Drugi autor naziva ga "neumornim Consagom", naglašavajući njegove "uzorne vrline i apostolski rad", zbog čega "Consagovo ime zaslužuje biti uvršteno među najslavnije u Kaliforniji".

Bancroft je bio prvi među poznatim neameričkim povjesničarima koji je prepoznao Konschakov višestruki rad i odao mu dužnu počast, nazivajući ga velikim misionarom, istraživačem i kolonizatorom. Bolton ga časti kao jednog od europskih misionara koji su odigrali istaknutu ulogu u "presađivanju kršćanske kulture na američki Zapad". U meksičkom djelu G. Decormea, S.J., Konschak je opisan kao veliki misionar, "veliki apostol", "najistaknutija figura" u posljednjem razdoblju isusovačkih misionarskih aktivnosti u Kaliforniji.

Otac P. M. Dunne, S.J., u svom djelu Crne halje u Donjoj Kaliforniji, odaje veliku počast "slavnom Consagu" Kalifornije. Naglašava, kao što čini i u drugim djelima, da je Konschak bio Hrvat i da ga treba smatrati jednim od najvećih istraživača Kalifornije.

Nedavno francusko djelo ističe Konschaka - njegovo ime se navodi u tri oblika: Konsag, Consag i Gonzago - kao nasljednika velikog Eusebija Kina u istraživanju Kalifornije. Doista, prema toj procjeni, Konschak je bio prvi koji je sustavno istražio Kaliforniju, a njegova karta bila je prva znanstvena karta Kalifornije.

Osim aktivnosti o kojima smo raspravljali u prethodnim odlomcima, Konschak je bio lingvist. Poznavao je nekoliko autohtonih dijalekata, što mu je olakšavalo kontakt s domorocima koje je toliko volio. Njegov materinji jezik bio je hrvatski, ali kao svećenik i intelektualac iz 18. stoljeća, imao je temeljito znanje latinskog. Nadalje, govorio je i pisao njemački, španjolski i francuski. Kao veliki stručnjak za matematiku, bio je podjednako upućen u geografiju i geologiju, a posjedovao je i opsežno znanje o izgradnji rudnika, cesta i brana. Prije svega, naravno, bio je misionar, a možemo potvrditi da je krstio - prema zapisima - najmanje 996 Indijanaca. Kao što Dunne spominje, u sjevernom dijelu Kalifornijskog zaljeva postoje stijene - Consag Rocks - koje još uvijek nose ime istraživača.

Njegov sunarodnjak, biskup Martin Davorin Krmpotić, objavio je prvu i jedinu englesku verziju Konschakovog života, koji je napisao provincijal, otac Francisco Zevallos, nakon smrti hrvatskog istraživača. Zevallos (u nekim meksičkim izvorima piše se Ceballos) hvali misionara. Navodi da je "Otac Fernando bio Hrvat po rođenju. Rođen je u gradu Varaždinu u Hrvatskoj." Zatim, nakon detaljnog biografskog pregleda, naglašava da je Konschak govorio autohtoni jezik kao i domorodački. "S izvanrednom redovitošću, kombinirao je divljenja vrijedno štovanje i odanost prinoseći svakodnevno tu ogromnu žrtvu (svetu misu) Bogu.

Unatoč njihovoj neosjetljivosti, Indijanci su bili dirnuti Konsagovim slavljenjem mise. Neprestano je želio katehizirati i krstiti, 'i ako je moguće, preobratiti cijelu Kaliforniju'. Nastavio je na izvrstan način privlačiti Indijance i pridobiti ih za Kristovu vjeru. S odlučnošću je poduzimao djela koja su se činila nemogućima za izvršiti. Putovao je punim opasnosti. Ništa ga nije moglo obeshrabriti; 'procjenjujući da će ono što je poduzeo biti na veću slavu Božju, činio je to neustrašivo.' Njegova smrt duboko je dojmila Indijance, koji su izdaleka dolazili, jecajući i plačući naglas, kako bi vidjeli svog voljenog oca. Dugo nakon njegove smrti, Indijanci bi dolazili na njegov grob u San Ignaciju i molili se.

Adamic, u svojoj knjizi Nacija naroda, str. 235, navodi da je pogrešno tvrditi da su Španjolci promijenili ime Konschak u González; on se ne pojavljuje kao González ni u jednom dokumentu. Roucek u svojoj knjizi *Naše rasne i nacionalne manjine* (str. 246) piše da je Konschak bio poznat kao González, što proturječi istini. Nadalje, njegova tvrdnja da je Konschak izradio prvu poznatu geografsku kartu Baja California je očito nijekanje povijesnih činjenica, budući da je Kino bio prvi koji je mapirao Baja California. Bonifacio Soric bio je jedini koji je objavio Konschakovu originalnu kartu u svojoj *Stogodišnjici*, kako je sačuvana u fotostatičkoj reprodukciji u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu.

Godine 1959., dvjestota obljetnica oca Konschakova smrt je obilježena. Autor ovog skromnog djela o životu i misionarskom radu ovog izvanrednog čovjeka želi mu odati počast koju zaslužuje. Istovremeno, treba naglasiti da je rad oca Konschaka dio doprinosa koji su hrvatski iseljenici dali kolonizaciji i napretku Amerike. Konschak je, donekle, nastavio Ratkajev rad, iako nije poznato je li bio upoznat sa životom i misionarskim radom svog sunarodnjaka.

Sažimajući život i misionarski rad oca Konschaka, bilo bi suvišno ponavljati da je on taj koji je isplanirao ono što će kasnije postati Camino Real, budući da bez njegove sjajne organizacije i karata, otac Serra y Portolá ne bi mogao tako brzo poduzeti svoje veliko djelo. Početak države Kalifornije bio bi odgođen.

Life and Work of Ivan Mestrovic

Branko Kadic

Dana 16. siječnja 1962., u dobi od 79 godina i usred svog kreativnog žara, Ivan Meštrović, proslavljeni hrvatski vizualni umjetnik, umro je od srčanog udara u South Bendu u New Yorku. Auguste Rodin opisao ga je kao "najveći fenomen među kiparima", a The New York Times ga je u svojoj osmrtnici nazvao "jednim od velikana kiparske umjetnosti". Sveučilište Notre Dame, gdje je nedavno obnašao katedru za likovne umjetnosti, kao i američki i europski umjetnički svijet, odali su tople počasti ovoj izvanrednoj figuri u kiparstvu 20. stoljeća. Na njegovu izričitu želju, njegovi su posmrtni ostaci pokopani u mauzoleju koji je Meštrović projektirao i podigao prije rata u svom rodnom gradu Otavicama u Hrvatskoj. Umro je kao hrvatski politički prognanik i želio je provesti posljednje dane u domovini.

Sljedeće, bez pokušaja da pružimo potpun i iscrpni pregled, ocrtat ćemo Meštrovićevu biografsku skicu, ističući najvažnije činjenice iz njegova života i plodnog rada.

Ivan Meštrović, rođen u hrvatskoj seljačkoj obitelji, rođen je 16. kolovoza 1883. u Vrpolju, u sjevernoj Hrvatskoj. Te godine, kao i prethodnih godina, njegovi su roditelji putovali na sjever zemlje u potrazi za sezonskim poslom. Djetinjstvo i adolescenciju proveo je u obiteljskom domu u Otavicama, malom selu u dalmatinskoj zaleđini, smještenom u Dinarskim Alpama. Cijela regija je kamenita i neplodna. Njegova obitelj bila je velika i siromašna, s patrijarhalnim običajima i duboko ukorijenjenim katoličkim tradicijama. Meštrovićeva majka, pobožna i odana, pokazivala je jedinstvenu nježnost prema svom šutljivom i povučenom sinu.

Stoljećima je cijela ova regija bila poprište krvavih bitaka protiv osmanskih osvajača, što je dovelo do povijesnih balada, epskih pjesama i posebnog shvaćanja herojstva. Odrastajući u ovom okruženju uporne borbe protiv neplodnog tla i prožet herojskim pričama, Meštrović je, poput Giotta, kao dijete čuvao malobrojne ovce i koze svojih roditelja. Pokazao je ranu sklonost kiparstvu, rezbarenju i graviranju kamena i drveta dok je čuvao stado. U dobi od 15 godina, uz pomoć župnika, poslan je u Split kao šegrt u mramornu radionicu Pavla Bilinića.

Split, prekrasan grad na Jadranu, nekoć rezidencija rimskog cara Dioklecijana, koji je tamo sagradio veličanstvenu palaču i mauzolej - danas katedralu - otkrio je svoje bogatstvo klasičnih, romaničkih i renesansnih spomenika pred željnim očima mladog genija. Ostao je tamo godinu dana, učeći čitati i pisati te zadivljujući sve mramorne radnike svojom maštom, vještinom i majstorstvom u modeliranju i reprodukciji raznih figura. Njegov prerano razvijeni i izvanredni talent privukao je pozornost bečkog industrijalca, koji mu je financirao putovanje u carski grad kako bi mogao nastaviti studij. Promjena je bila prilično nagla i dramatična. Mladi pastir, ne znajući ni riječi njemačkog, jedva znajući čitati i pisati, iznenada se našao u raskošnom okruženju carskog Beča, s njegovim brojnim muzejima i skulpturama iz antike.

Bez diplome ili svjedodžbe o završenoj srednjoj školi, bez crteža, primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti kada je njezin ravnatelj vidio njegove rane radove, uglavnom kopije djela starih majstora pohranjenih u Hofmuseumu. Umjetnička razina Akademije nije bila visoka, a rad profesora bio je prilično stereotipan, s prevladavajućim konvencionalnim neobaroknim stilom. Otto Wagner bio je najistaknutija kreativna figura na Bečkoj akademiji, pionir nove arhitekture i dekorativne umjetnosti u Austriji. Wagner je također bio glavni organizator i inspirator Bečke secesije.

Meštrovićev interes i vještina u arhitektonskom dizajnu, te njegova vještina u skladnoj integraciji skulpturalnih i arhitektonskih cjelina, mogu se pripisati njegovom utjecaju. Prevladavajući stil u europskoj skulpturi prije secesije i ekspresionističkog pokreta karakterizirale su monumentalne figure s religijskim, povijesnim i mitološkim temama, često koristeći klasičnu ili suvremenu simboliku i često noseći moralne i patriotske implikacije. Jedina iznimka bio je Anton Rodin, čije su mučne i inspirativne skulpture oštro kontrastirale s golemim nizom nacionalnih spomenika koji su krasili trgove i šetališta europskih gradova. U tom kulturnom i umjetničkom okruženju Meštrović je studirao u Beču od 1900. do 1904. godine.

Tijekom tog razdoblja izveo je nekoliko skulptura, više od 25 velikih djela, uključujući portrete, svece, religiozne teme, gole figure i originalne kompozicije. Najveće djelo izloženo na Secesijskom salonu 1904. bio je gipsani model pod nazivom Na izvoru života, koji prikazuje nekoliko isprepletenih, golih simboličnih figura: Ljubav, Mladost i Starost, sve žedne vode života.

Zagrebačka općina nabavila je ovu kompoziciju 1910. i postavila je na trg ispred Narodnog kazališta. Za Carla Wittgensteina, Meštrović je izveo drugu verziju: Na izvoru života, s univerzalnom simbolikom, i sa zarađenim novcem, putovao je u Italiju, a zatim u Francusku. Iz istog razdoblja datiraju i nekoliko kompozicija smjelog i originalnog sadržaja: Timor Dei, skulptura ogromnog bosog stopala s napetim mišićima i grčevitim prstima; reljef koji simbolizira staru legendu oko zgrade Skadar, sa ženom koju je sudbina nabila na gradske zidine; spomenik hrvatskom romantičnom pjesniku Luki Botiću, podignut u Splitu.

Sljedeće desetljeće, ili drugo razdoblje Meštrovićeve umjetnosti (1904.-1914.), inspirirano nacionalnim i epskim motivima Južnih Slavena, karakterizira se svojom veličinom, patetičnim, energičnim i strastvenim oblicima. Ovaj ciklus se često naziva i Kosovskim ciklusom, čije je ostvarenje bio Meštrovićev mladenački san, rođen iz narodne poezije. Njegov plan bio je podići "hram", mauzolej, u spomen na Kosovsku bitku (1389.), u kojoj su mnogi kršćanski borci poginuli protiv osmanskih osvajača. Legende i narodna poezija koje je slušao kao dijete inspirirale su epski stil, lišen religijskog sadržaja. To se također poklopilo s Balkanskim ratovima, preludijem Prvog svjetskog rata.

Meštrovićev projekt podizanja nacionalnog svetišta imao je nekoliko prethodnika, od antike i rimskog Panteona do neoklasičnog Panteona u Parizu i Vaihalle blizu Regensburga u Njemačkoj. Sam Rodin bavio se domoljubnim temama, kao što je to slučaj u Građanima Calaisa. Štoviše, ovaj prvi Meštrovićev arhitektonski i skulpturalni ansambl bio je osuđen na propast, kao i njegov mladenački san o ujedinjenju južnoslavenskih naroda, toliko različitih i antagonističkih s političkog, kulturnog, povijesnog i vjerskog stajališta. Osim što mu je nedostajalo jedinstva i sklada, izgradnju panteona tvrdoglavo su nailazili bizantski orijentirani Srbi, koji su odbacivali i prezirali kiparstvo u crkvama općenito, a štoviše, mnoge klasične, gotičke i renesansne elemente sadržane u projektu, a da ne spominjemo sam koncept koji im je bio stran, ukorijenjen u katoličanstvu i zapadnim tradicijama.

Meštrović je izlagao u Parizu 1905. u Salonu d'Automne, a njegova su djela izazvala poseban interes kod starijeg Rodina. Od tada ih je ujedinilo blisko prijateljstvo i međusobno divljenje. Njegova prva velika izložba održana je u Bečkoj secesiji, a obuhvatila je više od pedeset skulptura različitih veličina, uglavnom povezanih s njegovim projektom za kosovski hram. Likovni kritičari i povjesničari poput Arthura Roesslera i Josepha Strzygowskog pohvalili su snagu, originalnost i tehničko majstorstvo figura i materijala, posebno ističući umjetničku i simboličku vrijednost Udovica, Sjećanja i Udovice s djetetom.

Ista izložba održana je godinu dana kasnije u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. Portreti njegovih roditelja, potpuni izraz autentičnog seljačkog tipa - običnog, jednostavnog, patničkog i ljubaznog - također datiraju iz tog razdoblja. Sljedeće godine Meštrović je izložio istu skupinu na Međunarodnoj izložbi u Rimu, koja mu je donijela svjetsku slavu i dodijelila mu prvu nagradu. Ovo razdoblje Meštrovićeve umjetnosti karakterizira snažan izraz, veličanstvenost, monumentalnost i herojske patriotske teme crpene iz povijesti i epova Hrvatske i drugih južnoslavenskih naroda.

Tijekom Prvog svjetskog rata živio je u egzilu u Italiji, Francuskoj i Engleskoj, izmjenjujući svoj kiparski rad s političkom aktivnošću. Poduzimao je manje ambiciozne projekte, uključujući nekoliko religijskih tema: raspela, Pietàs, svetog Ivana Krstitelja te poprsja Leonarda Bistolfija i ostarjelog Rodina. Godine 1915. izlagao je u Muzeju Albert u Londonu i u nekoliko drugih gradova u Ujedinjenom Kraljevstvu. Britanski kritičari istaknuli su snažan elan, dinamične oblike i arhitektonsku prilagodljivost njegovih skulptura.

Uz brojne portrete i biste nastale tijekom rata, Meštrović se sve više usredotočuje na religijske teme, prelazeći s nacionalnih i lokalnih motiva na univerzalne teme, izražavajući suštinski ljudske ideale slobode, pravde, milosrđa i ljubaznosti. Uz svoj izvrstan reljef, Strijelci Domagoja (srednjovjekovnog hrvatskog kneza), izrezbario je izduženi drveni raspelo i stvorio prvu ploču svog ciklusa Života i Muke Kristove, koji će dovršiti nakon Drugog svjetskog rata. Razaranja, tragedije i patnje uzrokovane ratom nalaze svoj duboki izraz u Pietama i Djevicama s djetetom.

Njegovo kiparstvo nacionalnog karaktera ide paralelno s biblijskim i evanđeoskim motivima i figurama: Proroci i razni Mojsije, simboli moralnog autoriteta zakona. Njegov stil ulazi u novu fazu, prožimajući njegove pokrete izduženim oblicima i dizajnom koji podsjećaju na arhaičnu bizantsku umjetnost. Srceparajuća bol i iskrivljenost lica i figura daju njegovim novim kreacijama duhovni i sublimirani izraz nepoznat u njegovim ranijim, realističnijim i naturalističkim djelima. Završetkom Prvog svjetskog rata započinje Meštrovićevo kreativno sazrijevanje.

S grozničavim žarom posvećuje se ostvarenju svojih projekata. Nastaju spomenici i kipovi junaka i slavnih ličnosti iz hrvatske povijesti. Prije svega, ističe se monumentalna zavjetna kapela Gospe od Ružarija. Gospa od Anđela - mauzolej obitelji Račić - izgrađena je na malom poluotoku, smještena među čempresima s pogledom na Jadransko more. Ova crkva, koju je projektirao i izgradio Meštrović, sadrži nekoliko njegovih skulptura i bareljefa, u novom stilu koji karakteriziraju veća pročišćenost i duhovnost. Godine 1919. održao je veliku izložbu u Petit Palaisu u Parizu.

Zatim je, 1924.–1925., organizirao izložbe u New Yorku (Muzej Brooklyn), Chicagu (Art Institute), Detroitu, Buffalu i drugim sjevernoameričkim gradovima. Tom prilikom, grad Chicago naručio mu je izradu dvaju konjičkih kipova Indijanaca za Grand Park. Sljedeće godine izradio je spomenik Grguru, srednjovjekovnom hrvatskom biskupu Ninu, koji je darovao gradu Splitu. Istovremeno, Meštrović je vodio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, unoseći novu energiju u instituciju i podižući njezin ugled. Pod njegovim vodstvom i usmjeravanjem, nekoliko talentiranih mladih umjetnika razvijalo je svoje vještine.

Godine 1930., osim snažno ekspresivnog konjičkog kipa Simóna Bolívara, projektirao je i izgradio svoju veličanstvenu rezidenciju u Splitu, kombinaciju različitih stilova koji se usklađuju s očaravajućim primorskim krajolikom i oštrim planinama u pozadini. Svoju vilu opremio je brojnim skulpturama i slikama, koje je kasnije, zajedno sa svojom zagrebačkom galerijom, donirao hrvatskom narodu. Njegova slava i ugled dosegli su vrhunac. Kipar je svoje kompozicije prožeo većom sintezom i suzdržanošću, što je u potpunosti ostvareno u impresivnoj mramornoj skulpturi Hrvatska povijest.

Godine 1933. francuska vlada organizirala je samostalnu izložbu Meštrovićevih djela u Jeu de Paume. Ista izložba potom je predstavljena u Pragu, Berlinu, Münchenu, Beču i Grazu. U sljedećim godinama projektirao je i izveo Spomenik Neznanom junaku, podignut na brdu Avala, nedaleko od Beograda. U Otavicama je, u čast sjećanja na svoje roditelje, sagradio Kapelu Svetog Otkupitelja, ukrašavajući je izvrsnim kipovima i vrhunskim reljefima i bareljefima.

Sudjelovao je u obnovi stare crkve Svetog Marka, koja se nalazi u starom dijelu Zagreba. Za glavni oltar izradio je veliko, izduženo i stilizirano raspelo, a za bočne oltare, Djevicu s djetetom i Pietu, sve brončane kipove. U kamenu je isklesao lik Svetog Marka, zaštitnika crkve, "Otkupitelja na grobu", "Kolodu" i triptih s prikazom Navještenja, Rođenja i Prikazanja Djeteta Isusa u Hramu.

Otprilike u isto vrijeme kada je nastao ovaj rad, Meštrović je projektirao spomen-crkvu posvećenu Gospi u Biskupiji, skromnom selu u blizini svog rodnog mjesta. Crkva je izgrađena u spomen na srednjovjekovnog hrvatskog kralja Zvonimira i vrlo blizu mjesta katoličke crkve iz jedanaestog stoljeća izgrađene u hrvatskom srednjovjekovnom stilu. Ova mala crkva podsjeća na stil starih hrvatskih bazilika.

Meštrović je ukrasio crkvu s nekoliko kipova, uključujući mramornu Djevicu s djetetom (Djevica odjevena kao seljanka iz regije) i lik Krista Kralja postavljen iznad portala. Crkva je oskrnavljena i oštećena, a skulpture uništene tijekom posljednjeg rata od strane srpskih nacionalističkih gerilaca pod Dražom Mihailovićem, koji, u svojoj mržnji i antikatoličkom i antihrvatskom prozelitizmu, nisu oklijevali uništiti djela kipara, koji je veličao i popularizirao toliko izvanrednih ličnosti i epizoda u srpskoj nacionalnoj povijesti.

Tijekom tog razdoblja, Meštrović je, između ostalih narudžbi, projektirao i izradio spomenik rumunjskom državniku Ionu Bratianuu, podignut u Bukureštu. Za isti grad izradio je dva velika konjička kipa u bronci, jedan kralja Karla I. i drugi kralja Ferdinanda I. Kada su Rusi okupirali Bukurešt 1944. godine, demontirali su oba kipa. Dvije godine prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Meštrović je odlučio vratiti se u Split i dovršiti ciklus bareljefa s evanđeoskim temama, započet tijekom Prvog svjetskog rata.

Kako bi osigurao prikladan prostor i okruženje za ova djela, Meštrović je obnovio kapelu u drevnom, primitivnom stilu na malom rtu, zajedno s klaustrom, koristeći kamenje koje je tamo pronašao iz djelomično srušene kapele i klaustra iz 12. stoljeća. Nakon što je arhitektonska građevina bila dovršena, Meštrović je dovršene drvene bareljefe postavio u kapelu, dodajući kipove Krista, Djevice Marije, evanđelista i središnju figuru svetog Ivana Apokalipse. Osim ovih, Meštrović je projektirao nekoliko drugih arhitektonskih građevina, uključujući Paviljon likovnih umjetnosti u Zagrebu i Zavjetnu crkvu Krista Kralja, izgrađenu u spomen na tisućljeće osnutka Hrvatskog kraljevstva.

Godine 1942. dobio je dostojanstveno predstavljanje u Paviljonu Nezavisne Države Hrvatske na Venecijanskom bijenalu. Zatim se preselio u Rim, gdje je izradio bistu pape Pija XII., nekoliko djela za Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, veliku Pietu i ekspresivni i monumentalni reljef Stigmate sv. Franje za crkvu Santa Maria Mediatrice. Ubrzo nakon toga preselio se u Švicarsku, gdje je živio tri godine, dijelom u Lausannei, a dijelom u Ženevi. Nakon rata, unatoč depresivnoj nostalgiji i Titovim laskavim pozivima da se vrati u svoju zemlju i nastavi svoj rad, odbio se vratiti u domovinu, porobljen, lišen nacionalne slobode i ljudskih prava.

Neopisiva patnja i tragedije koje je izazvao Drugi svjetski rat, a koje je i sam iskusio, predstavljale su polazište novog stila, nove vizije i pristupa u Meštrovićevom radu, što se u potpunosti odrazilo na samostalnoj izložbi njegovih skulptura održanoj 1947. u Metropolitanskom muzeju umjetnosti u New Yorku. Bio je to prvi put u analima Metropolitanskog muzeja da je kipar počašćen živom izložbom. Lik Joba, iskrivljenog i rastrganog boli, više nije bio poetski izraz kipara, već svjedočanstvo mnogih tragedija i strahota rata.

Religiozni karakter njegove umjetnosti postajao je sve izraženiji, duhovniji; više lišen anegdotskog i epizodnog; postao je čisti simbol, utjelovljena poruka ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Iz tog razdoblja značajne su nekoliko studija evanđelista, kip svetog Franje, žalosna Pieta i, prije svega, Žene podnožja križa.

Godine 1947. Meštrović je imenovan profesorom likovnih umjetnosti na Sveučilištu Syracuse u New Yorku, a od 1955. do smrti obnašao je istu profesuru na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu.

Jedna od prepoznatljivih značajki Meštrovićevih portreta je naglasak na ekspresivnom karakteru. Otuda njegov interes za istaknute ličnosti, i biblijske i povijesne, nacionalne i univerzalne; otud i njegove brojne studije svetog Jeronima, njegovog sunarodnjaka i patrijarha Crkve; lik pape Siksta V., reformatora i graditelja, koji je dovršio Baziliku svetog Petra u Rimu, hrvatskog podrijetla i zaštitnika hrvatskog hospicija u Rimu; te nekoliko portreta njegovog bliskog prijatelja, velikog i pravednog kardinala Luja Stepinca.

Prethodna mišićna napetost ustupa mjesto duhovnoj ekstazi (Marija Magdalena podno Križa). Umjesto iskrivljenih oblika njegovih primitivnih Udovica iz ciklusa s Kosova, nalazimo izvrstan pokret u Psihi i Perzefoni Moliteljici. Klasični lik Venere poprima manje pogansko i senzualno tumačenje.

Popis djela koja je Meštrović stvorio u Sjedinjenim Državama je impresivan. Uključuje projekt ogromnog spomenika posvećenog Židovima, žrtvama rasnog progona; brojne kipove za američke crkve, institute i škole; kao i nekoliko portreta, poprsja i gigantsku i veličanstvenu Pietu. Također je izradio spomenike Mili Gojsalić, Andriji Kačiću Miošiću, svetom Ivanu Krstitelju, svetom Antunu i drugima koje je darovao hrvatskom narodu. Također je stvorio spomenik crnogorskom pjesniku Petru Njegošu i ocu Lópezu de Mendozi, koji je 1565. godine služio prvu misu u onome što su danas Sjedinjene Države. Ovi spomenici, djelo i dar ovog velikog sina Hrvatske, ostat će stoljećima kao svjedočanstvo i inspiracija za duh slobode koji dremlje i bdije iza željezne zavjese šutnje koju su nametnuli komunisti.

Nakon mnogih neizvjesnih puteva kojima je eksperimentalna umjetnost krenula u našem stoljeću i nakon nedavnog posvećenja apstraktne umjetnosti, snažna Meštrovićeva figura stoji poput lisnatog, drevnog stabla, bogatog plodovima i čvrsto ukorijenjenog. Iako ga mnogi smatraju preživjelim "svijeta sanjanog na klasičan način", nitko tko cijeni kiparske vrijednosti neće poreći njegovu povijesnu važnost i veličinu. Meštrović se nikada nije pokušao distancirati od prošlosti samo radi moderne suvremene koncepcije. Postoji jasna povezanost između predklasične i klasične skulpture u Meštrovićevom opsežnom umjetničkom repertoaru i "mitologiji". Međutim, ako se prošlost oživljava u sadašnjosti kroz njegovo opsežno kiparstvo, prisutni su i mnogi elementi budućnosti, do te mjere da su njegova rana djela imala avangardni karakter.

Meštrovićeva remek-djela, posebno njegove religiozne teme, posjeduju bezvremensku kvalitetu i ne ovise ni o jednom stilu ili umjetničkom izrazu. Više od umjetnosti klasičnih razdoblja, privukla ga je arhaična umjetnost Asiraca, Egipćana, Krećana i Mikenjaca, rana helenska umjetnost prije Perikla te romanička i gotička umjetnost srednjeg vijeka, zbog njihovog univerzalnog karaktera i njihovih religijskih, etičkih i viših društvenih sila, s impulsom koji uzdiže čovječanstvo prema Bogu. Kako se njihov svjetonazor širi, individualne težnje i patnje izražavaju se epskim terminima, postaju vječne i monumentalne, lišene svih usputnih i književnih elemenata. U najnovijem ciklusu ovog velikana, rame uz rame s Michelangelom i Rodinom, profinjeni izraz, produhovljena materija i lirska uzvišenost manifestiraju se u najvišoj mjeri.

Osim što je bio "najveći kiparski fenomen stoljeća", Meštrović je bio i pronicljiv pisac i osebujan stilist. U predratnom razdoblju objavio je nekoliko djela u časopisu Nova Europa (Zagreb). Godine 1945. njegov Dijalog na Badnjak, napisan na hrvatskom jeziku, objavljen je u Zürichu na njemačkom jeziku pod naslovom Dennoch Will Ich Hoffen (Nadat ću se). Bio je redoviti suradnik Croatian Reviewa, koji izlazi u Buenos Airesu već jedanaest godina. Krajem prošle godine izdavač časopisa objavio je njegove opsežne memoare: Sjećanja ljudi i političkih događaja. Njegovi pronicljivi Dijalozi s Michelangelom, koji otkrivaju njegove umjetničke, filozofske i etičke koncepte, objavljeni su na njemačkom jeziku u časopisu Kunst ins Volk, svesci VIII, IX, Beč, 1957.-59. Ostavio je neobjavljenu knjigu kratkih priča inspiriranih hrvatskim folklorom i dramu s političkom tematikom.

Meštrović je nosio brojna međunarodna odlikovanja i priznanja: Veliki časnik Legije časti Francuske; počasni i dopisni član nekoliko akademija, sveučilišta i instituta likovnih umjetnosti u Europi i SAD-u; nagrađivan i odlikovan od strane kulturnih i umjetničkih institucija i subjekata u Europi i Sjevernoj Americi. U Hrvatskoj se smatra genijem i nacionalnim blagom.

Meštrovićeve skulpture, slike, crteži, ploče i bareljefi izloženi su u galerijama, muzejima, privatnim zbirkama, institucijama i crkvama u Europi, Sjevernoj Americi i Buenos Airesu.

Bibliografija: Postoji opsežna literatura o Meštroviću, njegovom opsežnom opusu i njegovoj važnosti kao kipara tijekom ovog stoljeća. Tisuće bilješki, članaka, komentara, eseja, referenci i studija o Meštrovićevoj umjetnosti postoje na svim europskim jezicima. U nastavku su neka od najznačajnijih djela i komentara: Milan Ćurčin: Ivan Meštrović, monografija, London 1919.; Josef Strzygowski: Jedna grobnica Ivana Meštrovića, Darmastadt 1923.; Josef Strzygowski, Ivan Meštrović, Zavjetna kapela obitelji Rezčić, Zagreb 1937.; najvažniji katalozi: Izložba Meštrović (Brooklyn 1924.) autora Christiana Brintona; Ivan Meštrović (izložba u Parizu 1933.), autora Andréa Dezarroisa i R. Warniera; Katalog Galerije Ivan Meštrović u Splitu, 1957.; Sveučilište Syracuse, SAD, objavilo je 1948. izvrsnu monografiju s brojnim pločama i iscrpnom analizom, Skulptura Ivana Meštrovića; Laurence Schmeckbier Ivan Meštrović, kipar i domoljub, ur. Syracuse University Press, 1969. (sadrži opsežne informacije o životu i djelu umjetnika i 200 reprodukcija na sjajnom papiru s relevantnim podacima). Isti izdavač tiskao je, kao zasebno izdanje, deset veličanstvenih reprodukcija drvenih ploča iz ciklusa Kristov život.

DOKUMENTI

Slučaj istrebljenja muslimanskog stanovništva u Jugoslaviji

U članku "O nacionalnosti muslimana Bosne i Hercegovine" u broju 3-4, II. godine našeg časopisa, profesor Dinko A. Tomašić osvrće se (str. 178-9) na slučaj stravičnog istrebljenja muslimanskog stanovništva Pavinog Polja i Šehovića od strane pravoslavnih fanatika, koji je opisao crnogorski političar i pisac Milovan Đilas u svojoj knjizi "Zemlja bez pravde" (Editorial Sudamericana, Buenos Aires, 1959.). U dokumentarne svrhe prepisujemo nekoliko stranica iz ove knjige.

Na str. 91-93, Đilas se osvrće na zločine počinjene u regijama s muslimanskim stanovništvom, gdje je vlast, nakon poraza Austro-Ugarske 1918. godine, pala u ruke Crnogoraca.

"Kao da je golema bijes, veliki požar, iznenada zahvatio cijelu regiju. Svi su se digli - mladi i stari, žene, pa čak i djeca - da opljačkaju muslimane u Sandžaku. Čak su i muškarci koji se nisu lako dali skrenuti s puta, koji su vodili život pun pravednosti i strogosti, izgubili glavu. Mnogi nisu osjećali želju za stjecanjem, već samo strah da zaostanu, da ne dopuste nekome drugome da zadrži nešto što bi i sami mogli zgrabiti. Svi su znali da je ovakva krađa grijeh, ali svi su ustrajali kao da se boje izgubiti nešto veliko i kobno. Bilo je to poput masovne migracije ili vjerskog ludila.

Čak su i oni koji su se protivili pljački i pokušavali uvjeriti druge da ne popuste, i sami popustili, jer se ništa nije moglo učiniti da se događaji zaustave ili usmjere. Muškarci su dolazili iz drugih krajeva, iz cijele Crne Gore, vođeni, činilo se, nekim neodoljivim instinktom, uzbudljivim mirisom." „Čak se ni moja majka nije suzdržala, iako je uvijek govorila da je ukradena roba prokleta i da nitko nikada nije pronašao sreću u pljački. U stvari, nikada nije sudjelovala u otvorenoj krađi. Njezina je oko bilo usmjereno na pšenicu. Gerilci su distribuirali robu iz austrijskog skladišta u Bijelom Polju, a naša kuća, koja je uvijek bila gostoljubiva prema gerilcima, primila je dobru količinu, uz muslimanskog vozača. Ali vozač je otet iz ruku moje majke i ubijen.“

Sve je ovo samo prepričavanje onoga što se dogodilo tijekom prošlog stoljeća, kada su Crnogorci osvojili grad Kolašin, koji je bio pod turskom kontrolom. Na to se odnose str. 37-39 i 144-45.

„Braća moga oca, koja su već bila oženjena, sagradila su kuće od blata na novoj zemlji, bivšem imanju bega, i započela novi život. Ali u samom selu nije bilo dovoljno zemlje za moga oca. Seoska zemlja već je bila podijeljena među novim doseljenicima koji su se nakon rata 1875.-77. spustili s planina prema muslimanskim posjedima poput gladnih vukova na stado ovaca.“

„Gotovo sva zemlja u Kolašinu oduzeta je muslimanima, koje su Crnogorci ubili ili protjerali nakon svoje pobjede. Čak su i njihova groblja sravnjena i preorana: Krvavo neprijateljstvo između dvije vjere bilo je toliko veliko da su se i sami muslimani povukli, napuštajući svoje domove i farme...“

„Muslimanske kuće i džamije već su bile srušene, a njihova groblja sravnjena sa zemljom kao da nikada nisu živjeli ili vladali tamo. Niti jedan musliman nije ostao u gradu ili cijelom kraju.“ Godine 1942. žrtve su bila sela Pavino Polje i Šekovići. Događaj koji je izazvao masakr Muslimana bila je zasjeda i ubojstvo Crnogorca Boška Boškovića od strane njegovih sunarodnjaka Crnogoraca. Ali, kako Đilas (str. 190-95) ističe, ubojstvo se dogodilo u Sandžaku, s druge strane rijeke Tare, koja je dugo bila krvava granica između dvije vjere. Posljedično, nije bilo teško potaknuti mase na kazneni masakr Muslimana.

„Neki su političari željeli oslabiti snagu i jedinstvo muslimana, koji su se ujedinili nakon neuspjeha tijekom rata. I potaknuli su ustaško stanovništvo da organizira križarski rat protiv muslimana.“

„Odmah nakon Boškova pokopa, bez ikakvih posebnih konzultacija, braća Poljani i drugi s njima uzeli su svoje skrivene puške i krenuli protiv muslimana. Polovica njih bila je nenaoružana, ali oružje nije bilo potrebno. Muslimansko stanovništvo protiv kojeg su marširali također je bilo nenaoružano, a većina njih nisu bili ratnici, osim onih koji su živjeli uz izvornu granicu, Taru; većina kojih se preselila u unutrašnjost 1912. (ili 1918.). Crnogorci nisu bili osobito organizirani. Spontano su se stavili pod zapovjedništvo bivših časnika, sada umirovljenih, s kojima su marširali i koje su uključili u napad.“

„Nikada nije bilo ovakve kampanje, niti je moguće zamisliti da takvo što latentno postoji u onome što se naziva nacionalnom dušom. Pljačka iz 1918. bila je dječja igra u usporedbi s ovim: Većina križara se poslije sramila onoga što se dogodilo i što su učinili. Ali... učinili su to. Moj otac je intervenirao, iako nije bio osobito sklon okrutnosti, ništa više od bilo kojeg drugog Crnogorac. Nikada nije htio o tome govoriti...“

„Policajci u malom gradu s one strane Tare, kao i civilne vlasti u zajednicama, bili su gotovo svi Crnogorci i bili su u rukama pobunjenih rulja. U Šahovićima su vlasti obavijestile žandare da se skupina Muslimana, u pritvoru pod izlikom da su im životi u opasnosti, prebacuje u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na pogodnom mjestu i ubili ih u blizini groblja u Šahovićima. Ubijeno je pedesetak istaknutih Muslimana. Sličan pokušaj učinjen je protiv Muslimana Bijelog Polja, radničkog i mirnog grada. I oni su odvedeni u Šahoviće.“ s sigurnim prolazom. Ali u zadnji čas, časnik srpske vojske spriječio je izdaju i ubojstvo.

„Uništavanje muslimanskih naselja i ubijanje muslimana dosegli su takve razmjere da je vojska poslana da intervenira; policijske vlasti ostale su pasivne i nesigurne. Incident se pretvorio u manji vjerski rat, ali onaj u kojem su ljudi ginuli na obje strane. Ako je istina, kako se kasnije tvrdilo, da je Beograd želio izvršiti pritisak na muslimansku stranu, što je vrlo vjerojatno, afera se pokazala mnogo većom nego što se očekivalo. Ni Beograd ni vođe rulje nisu je mogli kontrolirati.“

„Unatoč svemu tome, neki nisu izgubili živote. Slijedeći tradiciju svojih predaka, rulja je ubijala samo muškarce starije od deset, petnaest ili osamnaest godina, ovisno o milosti ubojica. Usred pljačke i otimačine, bilo je i silovanja, nečuvenih među starim Crnogorcima.“ „Čim se vojska pojavila, gomila je shvatila da je situacija ozbiljna i odmah se povukla. Nakon toga, muslimanska sela su polako propadala; Muslimani tog kraja počeli su emigrirati u Tursku, prodajući svoju zemlju gotovo za bescjenje. Šahovski okrug i dio Bijelog Polja bili su ispražnjeni, dijelom kao posljedica masakra, a dijelom iz straha. Muslimane su zamijenili Crnogorci."

"Afera je izazvala opći užas, čak i među onima koji su je osmislili. Moj stariji brat i ja osjećali smo istinski strah. Okrivili smo oca da je bio jedan od vođa pobune. On sam je kasnije govorio da je to bila sreća. Osim toga, bilo je mnogo neriješenih računa iz prošlih dana. Pažljivo odabrani ubojice čekali su Boška šest dana i šest noći na istom mjestu... Ali vođe koje su organizirale zločin nisu ni prstom mrdnule da spriječe pokolj Muslimana. Shvatili su da je zločin Boškova ubojstva bio samo izgovor i potajno su se radovali što su Boško i Muslimani eliminirani u istom zamahu."

„Sekula, onaj koji je prerezao tetive muslimanima, mrzio je Turke više iz urođene mržnje nego iz kriminalnih sklonosti. I on je bio nezadovoljan političkom situacijom i prezirao je postojeće snage, žandare. Osjećao je da njegove žrtve i podvizi tijekom rata nisu nagrađeni. Prethodno je potajno pljačkao i ubijao muslimane. Nije bio sam u tome; ni on ni drugi nisu osjećali ni najmanje kajanje. Međutim, isticao se svojom hladnom mržnjom, na koju je bio ponosan. Uživao je u njoj... Ipak, nema razloga pretpostaviti da je želio okaljati svoju srpsku vjeru i svoje crnogorsko ime. Jednostavno je smatrao muslimane, koje je nazivao Turcima, prirodno odgovornima za sve zlo i osjećao je svojom neizbježnom dužnošću osvetiti se ovom stranom vjerovanju i iskorijeniti ga. Smatrao je svakoga tko je propustio priliku da to učini izdajnikom.“

„Ono što je Đilas opisao ima malo veze s religijom, a još manje s duhom križarskih ratova, koji je bio potpuno stran neistomišljenim istočnim kršćanima. Sam Đilas tvrdi da njegovi Crnogorci „jedva poznaju Bibliju; Njegoševa pjesma služila im je kao sveta knjiga" (str. 129). On se poziva na pjesmu Gorski vijenac ("Vijenac s planine"), kneza-vladika Petra II. Njegoša, apoteozu istrebljenja islamiziranih Crnogoraca na Badnjak 1708. "Bio je to", kaže Đilas, "knez-vladika... koji se igrao mnogim glavama svojih žrtava kao da su jabuke" (str. 27).

Đilas je u pravu kada osuđuje fanatizam, uzrok genocida i mržnje koja ne štedi ni mrtve, ali treba napomenuti da su događaji iz 1918. i 1924., koje opisuje Đilas, sto puta nadmašeni kada su, na kraju Drugog svjetskog rata, komunisti masakrirali stotine tisuća svojih protivnika. Komunistički fanatici, kada je rat već završio i kada je komunistička vlada bila univerzalno priznata kao uspostavljena sila - Đilas je tada bio drugi najmoćniji jugoslavenski komunist, Titov najmoćniji... istaknuti suradnik - ubili su preko sto tisuća nenaoružanih Hrvata. Nisu štedjeli ni žene ni mrtve. U Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, 1945. godine, vlasti, a ne neodgovorni, sravnile su sa zemljom groblja Hrvatske vojske. Crnogorski komunisti, Đilasovi učenici, odigrali su posebno istaknutu ulogu u represiji (vidi studiju D. A. Tomašića, "Nova klasa i nacionalizam", Studia Croatica, godina I, br. 1, str. 68-69).

Neki srpski prognanici pokušali su poreći istinitost Đilasovog svjedočanstva, tvrdeći da je bio jedan od stupova komunističkog režima i da se stoga njegovim izjavama ne može vjerovati. Ovaj manevar doveo je do objavljivanja biltena Bosanske perspektive. (Bosanski pogledi, br. 15, rujan 1960. London), kako bi se objavio tekst memoranduma koji su muslimanski preživjeli spomenutog masakra uputili kralju Aleksandru I. Navedeni tekst, koji prenosimo u nastavku, u potpunosti se podudara s Đilasovim izvještajem:

"Gnusni masakri počinjeni posljednjih dana" protiv muslimana općina Pavino Polje i Šahovići, u nadležnosti okruga Bjelo Polje, prisiljavaju nas da se obratimo Vašem Veličanstvu i objasnimo nepravde koje nas tlače i koje više ne možemo podnijeti, jer čak i daleko manje nepravde i zvjerstva nadilaze ljudske snage.

"Dana 7. studenog 1924. godine, Boško Bošković, bivši načelnik Kolašina, ubijen je u selu Cer, koje pripada općini Majkovac, gdje nema muslimana."

„Nakon što je ubojstvo počinjeno, prva dužnost vlasti bila je istražiti zločin, identificirati počinitelje i privesti ih pravdi kako bi im se sudilo po zakonu. Umjesto toga, dogodilo se nešto užasno, nezamislivo i potpuno nedostojno države s uspostavljenim pravnim poretkom. Nadležne vlasti, nakon što su na vrijeme upozorene da se pravoslavci, pod izlikom osvete za Boškovićevu smrt, spremaju istrijebiti muslimane, dopustile su da se otprilike 2000 mještana Kolašina i Polja u Crnoj Gori, u dosluhu s pravoslavnim stanovništvom i Crnogorcima koji tamo žive, naoruža, organizira i krene na udaljena muslimanska sela kako bi proveli 'krvnu osvetu' (vendettu).“

„Prije nego što se pozabavimo meritumom slučaja, dopustite nam da istaknemo jednu okolnost, jednako važnu i značajnu koliko i žalosnu. Pokojnik Boško Bošković pokopan je 9. studenog u Polju, u tadašnjoj Crnoj Gori.“ Tijekom sprovoda, kojem su, među ostalim dužnosnicima Vašeg Veličanstva, prisustvovali i čelnici okruga Bijelo Polje: Nikodem Cenović, Lazo Bogićević i Milan Terić, održani su govori kojima se huškala masa protiv prisutnih. Milan Terić, čiji je otac, dok je upravljao okrugom Bijelo Polje, bio odgovoran za mnoge zločine počinjene 1920. godine, održao je nasilan govor protiv muslimana i otvoreno poticao masakr. Odmah nakon sprovoda, u noći s 9. na 10. studenog, okupilo se oko 2000 naoružanih mještana iz Kolašina, Polja i drugih područja i istovremeno napalo muslimanska sela duž 19 kilometara.

Dva dana ranije, vlasti su oduzele svo oružje u tim selima i podijelile ga pravoslavnim kršćanima u susjednim područjima. Dok su se naoružani napadači pripremali za napad na muslimane, državne vlasti - možda kako bi olakšale akcije napadača i osujetile svaki potencijalni otpor muslimana - uzele su glave obitelji i najjače muškarce iz muslimanskih sela za taoce i odvele ih u vladinu kuću u Šahovićima. Tamo im je rečeno da ih je pozvao gradonačelnik, ali su potom predani napadačima pod izlikom da će ih otpratiti u Bijelo Polje.

Ovi su kriminalci preuzeli odgovornost za taoce u lisicama, ali nije poznato jesu li dobili naredbu da ih ubiju. Znamo samo da su ovi kriminalni pratitelji, na udaljenosti od 250 metara od sjedišta okruga, ubili 58 talaca; troje je spašeno plaćanjem otkupnine. Čovjek po imenu Novak Hasanin iz Šahovića spasio je 13-godišnjeg dječaka i zbog svog plemenitog čina, on i njegova obitelj jedva su izbjegli istu sudbinu kao i ubijeni taoci. Nakon što su ubili taoce, zločinci su pokrenuli napad duž fronte od 19 kilometara, istovremeno paleći kuće i ubijajući starije osobe, mlade, žene i djecu. Nije poznato koliko ih je umrlo od uboda nožem i pucnjava, niti koliko ih je živo spaljeno u svojim domovima.

Broj žrtava mjeri se stotinama, dok materijalna šteta od požara i pljačke još nije procijenjena. Dok su se ovi zločini odvijali, lokalne vlasti nisu poduzele nikakve mjere da ih spriječe; umjesto toga, svojim pasivnim stavom su odobravale ove strašne zločine. Samo je načelnik Plevaljskog okruga - odnosno drugog okruga - priskočio u pomoć napadnutima, i zahvaljujući intervenciji ovog dužnosnika, prezimenom Krečković, preživjeli su spašeni.

„Žalimo vam se, uvjereni da nemamo nikoga drugog kome se možemo žaliti. Prema ustavu, mi muslimani trebamo uživati jednaku državnu zaštitu, slobodu i druga građanska prava. Ustav i zakoni nam ne uskraćuju ta prava, čak i ako je netko od naših kriv za ubojstvo Boška Boškovića. Nadležni sud u tom slučaju treba donijeti presudu i kazniti ubojicu i njegove suučesnike. Nažalost, vlasti okruga Bijelo Polje dopustile su da njihovu dužnost obavljaju naoružane rulje, potaknute od samih državnih organa, koje su ostale ravnodušne pred pljačkom naše imovine i klanjem naše djece i žena.

Ovo je odvratan čin koji bi diskreditirao bilo koju državu. Nemoguće je detaljno opisati ogromnu štetu ili izraziti našu patnju i stalni strah za naše živote i imovinu; mi smo žrtve zvjerstava počinjenih ne tijekom oružanog sukoba, već u mirnodopsko vrijeme, protiv stanovništva koje nije krivo ni za što osim...“ da ispovijeda islamsku vjeru. Nakon što smo Vaše Veličanstvo sve ovo upozorili, želimo Vas upozoriti na ove strašne događaje i zatražiti Vašu zaštitu, jer ne vjerujemo nikome drugome. Ne možemo vjerovati da se službene pozicije raspoređuju ne na temelju sposobnosti i integriteta zaposlenika, već na temelju njihove političke pripadnosti. Jasno je da se u takvim okolnostima krše zakoni i da nevini pate, čime se potkopava autoritet države i Vašeg Veličanstva.

„Velika je nesreća i nesreća koja je zadesila nas i one koji su, srećom, izbjegli sigurnu smrt. Ostali smo bez ičega i nikoga, bez imovine i bez zaštite. Ne očekujemo zaštitu od redovnih sudova. Znamo da su u sličnim slučajevima slate posebne komisije, ali nismo upoznati s ishodom njihovih istraga.“ Ne očekujemo ništa od ovih istraga, koje su u dobro upravljanim zemljama nepotrebne i nezamislive, već izražavamo samo jednu nadu: da će Vaše Veličanstvo razumjeti našu tragičnu situaciju i narediti da se pretrpljena šteta procijeni i nadoknadi, jer smo ostali bez ičega, a hitna pomoć bi ublažila našu nesreću.

Što se tiče naše budućnosti, ponizno molimo Vaše Veličanstvo da izda dekret kojim će nam se dopustiti da napustimo svoj pradjedovski dom i nastanimo se u drugom kraju našeg kraljevstva, gdje bismo mogli živjeti u miru i spokoju i napredovati pod Vašom zaštitom. Molimo za dopuštenje preseljenja, uvjereni da će se, ostajući u našim domovima, genocid i teror ponoviti.

Nesretni podanici Vašeg Veličanstva: Općinski delegati Šahovića i Pavina Polja (potpisi slijede).

Dano u Beogradu, 21. studenog 1924.

Pisma uredniku

Nakon članka "Mađarsko-hrvatski odnosi nakon 1918." autora Eleméra Homonnaya, objavljenog u Studia Croatica, br. 2-3, 1961., str. 132-141, dr. Branko Peselj napisao je komentar u novinama Croatia Voice od 29. studenog 1961., objavljenim u Winnipegu, Kanada, u kojem je opovrgnuo ono što autor citira u vezi s pregovorima dr. Vladka Maceka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, s mađarskim predstavnicima. Na naš zahtjev, dr. V. Macek nam je poslao sljedeće pismo, datirano 16. ožujka 1962., u Washingtonu, gdje trenutno boravi kao politički prognanik, koje doslovno prepisujemo na španjolski:

Urednicima Studia Croatica - Buenos Aires:

"Kao odgovor na Vaše pismo od 22. veljače ove godine, upućeno meni u vezi s člankom dr. Peselja objavljenim u Croatian Voiceu 29. studenog 1961., moram odgovoriti sljedeće: Ne sjećam se da sam ikada razgovarao s gospodinom Gabrielom Aporom, ali sa sigurnošću mogu reći da nikada nisam postigao nikakav dogovor, čak ni načelni, s njim ili bilo kim drugim u vezi budućih hrvatsko-mađarskih granica. Koliko je apsurdna tvrdnja gospodina Apora, vidljivo je i iz činjenice da sam navodno predložio personalnu uniju između Hrvatske i Mađarske u vrijeme kada ni Hrvatska ni Mađarska nisu imale kralja. Također snažno odbacujem tvrdnju da sam se ikako obvezao prema onome tko će uvjeriti Bunjevce (koje sam uvijek smatrao Hrvatima otkad sam počeo politički razmišljati) da su se odlučili za..." Mađarska.

„Ovime bilježim gore navedeno u interesu povijesne istine i bio bih vam zahvalan ako biste ovo pismo objavili u vašem cijenjenom časopisu.“

S poštovanjem, Vladko Macek

RECENZIJA KNJIGE

Milovan Đilas: Zemlja bez pravde

Autor: Pedro Vukota (Editorial Sudamericana, Buenos Aires, 1959., str. 318.)

Milovan Đilas, pomalo romantični ideolog jugoslavenskog komunizma, ali vrlo ortodoksan u svojim interpretacijama marksističke filozofije, odrastao je u okruženju koje je zapadnjaku bilo teško razumjeti. Otkrivši nove horizonte koje mu je nudio slobodni svijet tijekom svog mandata predstavnika jugoslavenske komunističke vlade pri UN-u, našao se u svijetu različitom od njegove vlastite Crne Gore i Titove Jugoslavije. Zauzvrat, ovom zapadnom svijetu otkrio je postojanje nove klase sastavljene od vođa komunističkog društva, klase koja se formirala na ruševinama nedovoljno razvijene društvene strukture balkanskog dijela monarhijske Jugoslavije.

U stvarnosti, nije Đilas prvi primijetio fenomen ove nove klase komunističkih vođa. Dr. Ante Ciliga, bivši član Politbiroa Jugoslavenske komunističke partije i dugogodišnji stanovnik Rusije, objavio je knjigu "Au Pays du Grand Mensonge" (U zemlji velike laži) u Parizu, čak i prije Drugog svjetskog rata, u kojoj je upozorio na sličan proces koji se odvijao u SSSR-u.

Ni Đilas ni komentatori nisu svjesni da politička i društvena evolucija u određenim dijelovima Jugoslavije ima karakteristike drugačije od onih zapadnog svijeta, a slične onima ruskog svijeta. To je vrlo jasno vidljivo u knjizi "Zemlja bez pravde", koja nadopunjuje djelo "Nova klasa" koje je autoru donijelo slavu. Zasluga ovog novog djela leži u njegovom izrazito živopisnom opisu okruženja iz kojeg je došla velika većina vođa jugoslavenskog komunizma i gdje su se formirali.

Prof. D. A. Tomašić sa Sveučilišta Indiana, u svojoj studiji pod naslovom "Nova klasa i nacionalizam" (Studia Croatica, 1. godina, br. 1), zaključio je da su "...svi komunistički režimi u multinacionalnim zemljama (kao što su Jugoslavija, SSSR i Čehoslovačka) do sada pokazali snažnu tendenciju prema monopolističkoj koncentraciji političke, ekonomske i društvene moći u rukama relativno male skupine ljudi koji pripadaju dominantnoj (etničkoj) skupini ili koji su u potpunosti asimilirani od strane te skupine." Tomašić pokazuje da se u Jugoslaviji ta dominantna skupina podudara sa srpskom nacionalnošću i, u velikoj mjeri, s Crnogorcima. Stoga smatra Đilasovu novu knjigu ("Zemlja bez pravde") "važnim doprinosom" našem razumijevanju mentaliteta, pozadine i podrijetla pripadnika nove klase u komunističkoj Jugoslaviji.

"Zemlja bez pravde" sadrži sjećanja na Đilasovo djetinjstvo i mladost u Crnoj Gori, njegovoj zemlji podrijetla. To je ujedno i burna povijest Đilasovog klana posebno i suvremene Crne Gore općenito, koja je u složenom modernom političkom krajoliku Balkana igrala jedinstvenu i značajnu ulogu unatoč svojoj maloj veličini, dodatno umanjenoj negostoljubivim, mračnim planinama, presijecanim riječnim brzacima i nepremostivim provalijama.

Đilas nam predstavlja regiju kojoj još uvijek nedostaje definitivan nacionalni identitet i s jakom sklonošću prema srpskom nacionalnom osjećaju; potpuno primitivnu društvenu strukturu, podijeljenu na obitelji, klanove, bratstva i plemena, neka gotovo neovisna; i političku organizaciju koja je u početku bila teokratska, a kasnije su njome vladali svjetovni knezovi, izrazito patrijarhalni i ništa manje apsolutistički. Povijesna istina skrivena je pod velom mita, koji služi kao sredstvo izražavanja narodne mašte tih grubih pastira i ratnika, ne uvijek nezainteresiranih za tuđu imovinu.

Mit o herojstvu (riječ "heroj" ponavlja se stotinama puta na stranicama ove knjige koju Đilas ponavlja) služi impulsima koji su, prije, izraz primitivne i neobuzdane sile koja, zauzvrat, ne prepoznaje i ne tolerira nikakvu drugu silu osim one najjačeg. Osveta u ovoj "zemlji bez pravde" postala je prava institucija - i ljudi je cijene kao čin herojstva i muževnosti. Ali u ovom primitivnom okruženju, takozvano herojstvo ne uključuje one vrijednosti viteštva i gospodstva koje su toliko cijenjene na Zapadu u prošlosti, već predstavlja hrabrost suočavanja s događajima primitivnim sredstvima. Zakon osvete ne pretpostavlja otvorenu borbu pod jednakim uvjetima, već prikradanje, zasjede i napade: iznenada; brza i prolazna, ubojstva s leđa.

Đilas, na početku svog djela, opisuje Crnu Goru kao zemlju u kojoj su "...ljudi nekoliko generacija ginuli od ruku Crnogoraca, ljudi iste vjere i istog imena. Djed moga oca; oba moja djeda, moj otac i moj ujak ubijeni su, kao da ih je zadesila strašna kletva. Moj otac, njegov brat i moja braća ubijani su... generacija za generacijom, a lanac krvi nije prekinut... Strah i mržnja naslijeđeni od suparničkih klanova bili su jači od straha i mržnje prema neprijatelju, Turcima. Vjerujem da sam rođen s krvlju u očima: Moj prvi pogled bio je od krvi. Moje prve riječi bile su od krvi..." Ovom bezakonitom zemljom, s klanovima "naviklim na sve vrste zločina i nezakonitosti", vladao je raskolnički knez-biskup koji je "gorio od mržnje prema Turcima" i uživao u ubijanju, a zatim "čupanju srca bodežom". U borbama nije štedio ni dojenčad ni djecu u kolijevkama. Masakri, pljačke i otimačine od strane muslimana smatrane su posebnom zaslugom.

U nekoliko navrata, Crnogorci su "silazili s planina u muslimanske posjede poput gladnih vukova na stado ovaca... Gotovo sva kolašinska zemlja bila je oduzeta od Muslimana, koje su Crnogorci ubili ili protjerali nakon što su ih porazili. Čak su i njihova groblja bila poravnata i preorana... iako su bili istog jezika i krvi kao i Crnogorci."

Sve to, ispričano s nemilosrdnim realizmom i naglašavajući djela najdivljeg barbarstva, nudi jezivu sliku evolucije čiji su proizvod i izravno nasljeđe oni hvaljeni gerilci iz posljednjeg svjetskog rata i visoki Titovi dužnosnici.

Sa sociološkog gledišta, opis početnog urbanog razvoja gradova i stanovnika Crne Gore, regije kojoj nedostaju gradovi i diferencirana društvena struktura, zaslužuje posebnu pozornost. Tamo se pastir, napola ratnik, napola razbojnik, spušta u doline i škrte ravnice, otima tuđu zemlju, uglavnom onu istrijebljenih i protjeranih muslimana, te se pretvara u poljoprivrednika, koji uglavnom prezire svaki sustavni rad osim stočarstva, dok je teški rad, u zemlji gdje se muškarci hvale "herojstvom", domena žena.

Sada ovaj Crnogorac, napola seljak, napola nepismeni državni službenik, šalje svoju djecu u improvizirane škole koje organiziraju "stranci" - to jest, oni koji nisu Crnogorci, žrtve raširene ksenofobije. Većinom su učitelji bili Hrvati, praktički prognani u Crnu Goru od strane srpskih vladara Kraljevine Jugoslavije kako bi ih spriječili da obavljaju svoju profesiju u domovini. U tim poluseoskim školama, dječaci, još uvijek odjeveni u svoju regionalnu odjeću, izgledali su siromašno i rustikalno, živeći u potpunoj bijedi i potpunoj nejednakosti. Sanjali su o Rusiji, nekoć zaštitnici pravoslavnih Slavena Balkana, a posebno Crnogoraca.

Nakon sloma crnogorske države, većina gradskog stanovništva živjela je od mirovina i subvencija, što je bio težak teret koji su srpski vladari nametnuli Hrvatima i Slovencima. Mlada crnogorska generacija, svjesna nemogućnosti preživljavanja s nedovoljnim resursima iz oskudnih i sušnih zemalja svoje planinske zemlje, nastojala je osigurati svoju budućnost u improviziranim školama, iz kojih su izlazili društveno ogorčeni i bez izgleda za pronalazak posla. Raspadom Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, te su subvencije također prestale. Tada su se i gorštaci i gradsko stanovništvo, zajedno s pripadnicima crnogorskog intelektualnog proletarijata, upustili u gerilsku avanturu, krećući se u prosperitetnije regije kako bi ih pljačkali pod izlikom borbe protiv osvajača.

Ovi "osloboditelji", kako su se sami nazivali, isprva su djelovali u skladu sa svojom navodnom odanošću Karađorđevićevoj monarhiji, ali pod snažnim pritiskom mlađe generacije, lako su se odlučili prijaviti u redove komunističke gerile, koja je organizirana nakon izbijanja rusko-njemačkih neprijateljstava. U zemlji bez istinske kulturne tradicije, mlada crnogorska inteligencija uglavnom je smatrala privrženost sovjetskom marksizmu i Rusiji prirodnim putem naprijed, što je pak značilo ujedinjenje tradicija s revolucionarnim djelovanjem. Tijekom rata, crnogorski komunisti proglasili su Crnu Goru sastavnim dijelom SSSR-a.

Unatoč kritičkom stavu prema "novoj klasi", Đilas pokazuje niz činjenica koje upućuju na to da još uvijek pripada tom krugu vođa. To je vidljivo, prije svega, u njegovom stavu o nacionalnom pitanju multinacionalnog konglomerata jugoslavenske države. Ova država, rezultat improvizacije uvjetovane iznimnim okolnostima koje su prevladavale na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine, donijela je neočekivani trijumf srpskom nacionalističkom ekspanzionizmu, glavnom pokretaču tog rata.

Đilas ne vidi, ili možda smatra to pozitivnom činjenicom, da su nezdravi uvjeti koji su proizašli iz pritiska prisilnog ujedinjenja, pod vodstvom male balkanske Srbije - nesposobne igrati vodeću ulogu u zemlji s pretežno jadransko-podunavskim karakterom - stvorili uvjete za tragičan sukob između Srbije s jedne strane i Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i brojnih manjina (albanske, mađarske i njemačke) s druge strane. U tom smislu, Đilas zauzima potpuno nepravedan stav, čak i prema svojim sunarodnjacima, pristašama crnogorske neovisnosti, i tvrdi da je pristaša jugoslavenskog unitarizma, unatoč tome što ta koncepcija nema nikakvu materijalnu ili moralnu osnovu.

Ne treba se zavaravati izgledom kada se na nekim stranicama ove knjige pokazuje simpatija za oporbu koja se borila protiv vlada tiranske monarhije u razdoblju između dva svjetska rata. To je samo čisto komunistička taktika, u skladu s ponašanjem Jugoslavenske komunističke partije, koja je, vjerna Staljinovim uputama, iskorištavala nezadovoljstvo potlačenih naroda i manjina bez nuđenja ikakvih stvarnih rješenja.

Ta je činjenica postala očita slomom Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, kada su se Srbi, izgubivši svoj privilegirani položaj, našli svedeni na područje kojim upravlja okupacijska vojna sila, dok su druga područja, uglavnom hrvatske pokrajine, imala nešto podnošljiviju situaciju. Upravo tada, nakon što je Njemačka napala Rusiju, jugoslavenski komunisti, u čijim su redovima prevladavali srpski elementi, postali su nositelji srpske sklonosti osveti i obnovi uništenog Srpskog carstva. Barem se tako komunistička gerila predstavljala srpskim masama, dok su komunistički vođe iskorištavali poznatu borbenost planinskog stanovništva, naviknutog tijekom stoljeća turske vladavine na život haikuda, te dodatno obrazovanog u kultu pobune i političkog terorizma.

Atentat na hrvatskog vođu Estebana Radića u Beogradskom parlamentu 1928. bio je, prema Đilasu i njegovim suvremenicima u istoj političkoj skupini, monumentalan događaj. Ubojica, Puniša Račić, zastupnik Srpske radikalne stranke (vladajuće stranke), bio je Crnogorac, iz plemena Vasojevići, a Đilas ga je imao priliku upoznati. Smatrao ga je političkim ubojicom. Đilasu je nedostajalo poštovanja prema vlastitoj zemlji i kao takvom nije mogao ponuditi pravednu procjenu hrvatskog nacionalnog otpora.

Jednostavno je umanjivao značaj nacionalnih sukoba u Jugoslaviji i, prema marksističko-lenjinističkim koncepcijama, smatrao ih je borbom za vlast između srpske i hrvatske buržoazije. Nadalje, Đilas, koji je dolazio s Balkana, nije prepoznao da je tradicionalni oblik vladavine u Srbiji bio autokratski i, kao takav, nalikovao Rusiji. Upravo iz tog razloga proces transformacije iz autokratske monarhije u komunizam bio je moguć.

Đilasova aluzija na "preuranjenu slobodu" poklapa se s argumentima onih koji opravdavaju kronične diktature, a u slučaju Jugoslavije, to je jedini oblik pod kojim takva država može postojati. Iz ove perspektive, opravdati politiku Aleksandra ili Tita nije teško, ali sa stajališta prirodnog i moralnog zakona, opravdanje postojanja takve države, stvorene i održavane na ovaj način, vrlo je upitno.

Da bi se dodatno zakomplicirao Đilasov "progresivni" stav o nacionalnom pitanju u ovoj knjizi, autor dugog i jednako pristranog uvoda u englesko izdanje, H. W. Jovanović, srpski podrijetlom, doprinio je svojim primjedbama. Nažalost, u svom uglađenom izdanju, Editorial Sudamericana prevodi djelo u cijelosti, zanemarujući činjenicu da je ovdje u Argentini, zahvaljujući prestižnim publikacijama poput "La Revista Croata" i "Studia Croatica", bilo lako dobiti doprinose renomiranih stručnjaka za politička i kulturna pitanja Balkana, što je omogućilo da se djelo prikladno predstavi publici koja govori španjolski, u skladu sa standardima znanstvene točnosti.

Spomenuti uvod pokušava ublažiti utjecaj koji bi ovi okrutni događaji mogli imati na čitatelja obrazovanog na Zapadu. Nadalje, s potpunim zanemarivanjem povijesne istine, autor je imao pogrešnu ideju da se osvrne na mistificirajuća tumačenja službene srbijanske propagande, i nacionalističke i komunističke, kada se osvrće na različite događaje.

Što se tiče aktualnih događaja, on nedvosmisleno tvrdi da postoji navodna jugoslavenska nacionalnost, iako je Jugoslavija multinacionalna država; štoviše, smatra da je predstavljanje Đilasa kao jugoslavenskog marksista bez nacionalnih osjećaja korisno. Netočne i besmislene tvrdnje također se gomilaju u objašnjenjima. Na stranici 213. spominje hrvatsku oporbu u srpskoj skupštini. To je jugoslavenska skupština. Hrvati su opisani kao "separatisti" i zagovornici autonomije unutar jugoslavenske države.

Prema ovoj posebnoj stilizaciji, čini se da je kralj Aleksandar proglasio diktaturu jer su se Hrvati povukli iz skupštine, čime je tiranski kralj postao branitelj Sabora od hrvatske oporbe.

Čitatelji Đilasove knjige steći će šire razumijevanje nove klase jugoslavenskog komunizma ispitujući još jedan aspekt njegove osobnosti. Također će shvatiti prijevarnu prirodu ratne propagande koja je toliko veličala Titove "osloboditelje". Nadalje, očajnički napori Hrvatske, nacije vjerno odane svojim zapadnim i humanističkim tradicijama - ništa manje plemenite u svojoj muslimanskoj pokrajini Bosni - protiv "oslobodilaca", među kojima je Đilas smatran jednim od najokrutnijih, postat će lako očiti. Ova tvrdnja, ne umanjujući dokumentarnu vrijednost oba Đilasova djela, smješta čitatelja u relevantni kontekst i olakšava njegovo razumijevanje.

Jovan Đorđević: Jugoslavija, socijalistička demokracija

Autor: B. Latković (Edition Fondo de Cultura Económica, Meksiko, 1961., str. 272. Prevedeno s francuskog.)

Otkad se Jugoslavija donekle oslobodila sovjetskog tutorstva 1948. godine, mnogo se o njoj pisalo i govorilo na Zapadu. Dobro je poznato koliko se nada polagalo u navodni procjep koji se otvorio u monolitnom komunističkom bloku. Jugoslavija je, s druge strane, dosljedno inzistirala na tome da su načela njezine društvene i političke organizacije temelj neovisnog puta koji je poduzela unutar obitelji komunističkih naroda.

Knjiga Jovana Đorđevića, profesora na Pravnom fakultetu u Beogradu, nesumnjivo je značajan doprinos širenju jugoslavenske teze o ispravnoj primjeni marksizma-lenjinizma i korisna je za one koji su zainteresirani za razumijevanje društvene, ekonomske i političke organizacije komunističke Jugoslavije, kako je to odraženo u njezinom Ustavu i važećim zakonima. Međutim, rezultati pažljivih i objektivnih analiza dosadašnjih postignuća uvelike se razlikuju od slike koju bi se moglo stvoriti na temelju sustava opisanog u knjizi. Stoga, i unatoč autoritetu autora, ovu knjigu treba čitati s oprezom ako se ne želi zatvoriti oči pred stvarnošću kakva se trenutno doživljava u Jugoslaviji.

Nadalje, ne treba zaboraviti da između komunističke koncepcije i zapadne koncepcije demokratskog režima, koju "ne možemo napustiti bez otvaranja svim vrstama intelektualne zbrke", postoji "fatalna odvojenost", kako Marcel Prélot prikladno primjećuje u svom "Predgovoru" Đorđevićevoj knjizi. Jer u "socijalističkoj demokraciji" provedenoj u Jugoslaviji, "unatoč određenim slobodama dodijeljenim za raspravu o ekonomskim iskustvima, ne može se formirati ideološka opozicija, a svaka sklonost u tom smjeru odmah se potiskuje", kako primjećuje profesor Marcel Prélot.

U "Uvodu" autor analizira političku i ustavnu evoluciju današnje Jugoslavije. Prema njegovim riječima, "borba za oslobođenje proširila se i poprimila karakter revolucionarne borbe protiv predstavnika starih društvenih slojeva i njihove političke dominacije", borbe koju je vodila Komunistička partija Jugoslavije. Ova tvrdnja nije točna. U stvarnosti nije bilo društvene borbe, već, s jedne strane, nacionalnih pokreta otpora u područjima koja su okupirale vojske Osovine, a s druge strane, pobunjeničkog otpora dijela srpske manjine unutar Nezavisne Države Hrvatske, stvorene nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.

U te pokrete otpora infiltrirali su se komunisti koji su se potom nametnuli kao njihovi vođe. Komunisti su tri godine skrivali svoje prave ciljeve i, kako autor navodi, "tijekom tog razdoblja nije donesena značajna revolucionarna odluka o promjeni ekonomskih i društvenih temelja zemlje, naime privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju". Tek kada su čvrsto preuzeli kontrolu nad skupinama otpora, počeli su djelovati. Komunisti su otkrili svoje prave namjere, ali bilo je prekasno da ih se ukloni s vlasti, jer im je Rusija pružala učinkovitu podršku, a zapadne sile nisu shvatile puni opseg opasnosti koju su predstavljali.

Što se tiče kontinuiteta Jugoslavije "sa stajališta nacionalne volje, jasno potvrđene četverogodišnjom borbom za neovisnost", o čemu autor raspravlja kronološki opisujući razvoj odnosa između jugoslavenske vlade u Londonu i Nacionalnog odbora u Beogradu, treba pojasniti da takva volja nije postojala u odnosu na Hrvate. Poslijeratna Jugoslavija nametnuta je Hrvatima, koji su tijekom četverogodišnje herojske borbe za utvrđivanje svoje neovisnosti pružili nepobitan dokaz svoje nacionalne volje da žive u vlastitoj neovisnoj državi.

Knjiga o kojoj se raspravlja podijeljena je u tri poglavlja: "Temelji društvenog i političkog sustava", "Načela političke organizacije" i "Struktura vlasti". Odabrani ulomci iz Ustava i nekih organskih političkih zakona uključeni su kao dodatak.

Za Đorđevića, temelj društvene i političke organizacije komunističke Jugoslavije je "samouprava proizvođača", i upravo je u Jugoslaviji takav sustav prvi put u povijesti proveden. Prema autoru, ovaj razvoj proizašao je iz jugoslavenske reakcije "na otvoreni pokušaj tadašnjih vođa SSSR-a, sa Staljinom na čelu, da dominiraju životom, politikom i gospodarstvom Jugoslavije", nakon čega je uslijedilo "oslobađanje od doktrinarnog i političkog tutorstva koje je SSSR vršio nad njom".

Treba napomenuti da autor inzistira na tome da pokaže da je upravo u Jugoslaviji proveden ortodoksni komunizam, ili kako ga nazivaju, socijalizam, za razliku od staljinističke koncepcije pretežne uloge države i njezina centraliziranog aparata u izgradnji socijalizma. Međutim, očito je da unatoč toliko hvaljenoj decentralizaciji, država, putem Komunističke partije, usmjerava i kontrolira sve ekonomske, društvene i kulturne aktivnosti u Jugoslaviji.

Komunistička partija, preimenovana u "Savez jugoslavenskih komunista", jedina je politička stranka; nijedna druga nije dopuštena. Đorđević, braneći kompatibilnost jednopartijskog sustava s "istinskom demokracijom", odnosno socijalističkom demokracijom, poziva se na UNESCO-vo istraživanje o "Demokraciji u svijetu napetosti". Nekoliko marksističkih filozofa, kaže Đorđević, vjerovalo je da socijalističko društvo posjeduje gotovo sve "uvjete potrebne za uklanjanje potrebe za više političkih stranaka. Ti uvjeti općenito uključuju sljedeće: odsutnost dubokih razlika u mišljenjima unutar društva, ili barem među onima na vlasti, i činjenicu da je doktrina vladajuće stranke određena znanstvenim kriterijima i prestaje biti puko pitanje javnog mnijenja.

U tim uvjetima, suprotna mišljenja, a posljedično i suprotne stranke, mogle bi biti samo manifestacije neznanja ili antisocijalnog, antidemokratskog, pa čak i kriminalnog stava." U osvrtu na ulogu Komunističke partije Jugoslavije, Đorđević tvrdi da je politička demokracija propala u monarhijskoj Jugoslaviji zbog, između ostalog, slabosti buržoaskih stranaka, nastavljajući: "U bivšoj Jugoslaviji, Komunistička partija se masama već činila kao jedina politička snaga sposobna da ih vodi u borbi za nacionalnu neovisnost i političku slobodu, protiv eksploatacije i podvrgavanja stranom fašizmu." To nije istina. Komunizam nije imao korijena među narodima Jugoslavije. U Hrvatskoj je bio beznačajna manjina.

Iako je istina da u bivšoj Jugoslaviji, čak i prije diktature uspostavljene 1929. godine, nije bilo istinske političke demokracije, to je bilo zbog tradicije autokratske vladavine u Srbiji, izražene u hegemonističkoj tendenciji većine srpskih stranaka, koje nikada nisu napustile ideju srpske dominacije nad ostalim narodima Jugoslavije. U Hrvatskoj je Agrarna stranka predstavljala veliku većinu hrvatskog naroda. Od ove stranke, a kasnije i od nacionalističkog pokreta "Ustaše", Hrvati su očekivali ostvarenje svoje slobode i nacionalne neovisnosti, a ne od komunističke partije.

Govoreći o federalizmu, autor navodi da postoji razlika u definiciji federalizma prema Ustavu iz 1946. i Ustavu iz 1953. Po njegovu mišljenju, Ustav iz 1946. naglašavao je njegovu pravnu strukturu, a Jugoslavija je definirana kao zajednica nacionalnih država. Ustav iz 1953. definira federalizam "snažno naglašavajući jedinstvo jugoslavenskih naroda". Ovaj razvoj događaja vrlo podsjeća na ono što smo vidjeli u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kada je formalna jednakost tih naroda dovela do srpske dominacije i preimenovanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) u Kraljevinu Jugoslaviju.

Zato autor sigurno brzo pojašnjava da "ove modifikacije karaktera jugoslavenskog federalizma ni na koji način ne znače da se trenutno stvara neka vrsta novog 'državnog unitarizma' ili centralizma, niti da je uspostavljen." ili proglašena neka vrsta nove, ujedinjene jugoslavenske nacije. Ovo autorovo zapažanje zanimljivo je za svakoga tko je upoznat s pravim problemom Jugoslavije, jer otkriva da srpski imperijalizam, čak i unutar nove društveno-ekonomske organizacije današnje Jugoslavije, ostaje stalna prijetnja drugim narodima koji je čine.

Autorove riječi nisu dovoljne da nas uvjere u očuvanje nacionalnih identiteta u Jugoslaviji, jer, govoreći o izgledima za komunalnu samoupravu, osnovu društvenog i političkog sustava, autor napominje da se širenjem ovlasti općina i okruga smanjuju funkcije narodnih republika. I dalje zaključuje: "Jugoslavenska federacija stječe autonomne društvene i ekonomske temelje na štetu državnih i nacionalnih temelja. Lokalna samouprava postaje instrument za napredniju integraciju jugoslavenskog društva, za stvaranje nove društvene, ekonomske i političke zajednice jugoslavenskih građana."

Ta se 'integracija' provodi, kao što je dobro poznato, nadzorom i pritiskom Komunističke partije, budući da - kako čitamo na drugim mjestima u knjizi - "proizvodne snage i svijest masa još nisu dosegle razinu u Jugoslaviji dovoljnu da društveni život može funkcionirati bez snažne političke organizacije ili podrške najsvjesnijih društvenih snaga." Otuda spomenuta opasnost, budući da su te "najsvjesnije socijalističke snage" prvenstveno sastavljene od i predvođene od strane Srba.

Anton Knežević: Hrvati i njihova povijest

Autor: Angel Belić, Buenos Aires

(Düsseldorf 1961., str. 144).

Nije lak zadatak dati stranom čitatelju sveobuhvatnu ideju o kulturnom i političkom životu naroda starog preko 1300 godina na samo nekoliko stranica.

To je ono što je dr. Anton Knežević naumio učiniti u svojoj knjizi na njemačkom jeziku "Hrvati i njihova povijest". U deset kratkih poglavlja, podijeljenih u numerirane odlomke, autor sažeto prepričava događaje iz hrvatske povijesti.

Prva tri poglavlja pokrivaju srednjovjekovnu povijest do 1102. godine, kada su knezovi i kraljevi lokalnih dinastija vladali u Hrvatskoj. Knežević tvrdi da su Hrvati stigli na zemlje koje danas naseljavaju u 7. stoljeću, ne kao barbarski osvajači, već kao saveznici bizantskog cara Heraklija. Pojašnjava da se Hrvati danas smatraju Slavenima u smislu jezika, a u vezi s njihovim podrijetlom ističe teorije o iranskom i gotskom podrijetlu etničke skupine koja je oblikovala Hrvate. Na Zapadu se Slaveni općenito smatraju istočnog podrijetla. Međutim, autor pokazuje da Hrvati pripadaju sferi zapadne kulture zbog svojih bliskih veza s papinskim Rimom i carstvom Karla Velikog.

Poglavlja od IV do VII pokrivaju hrvatsko-ugarske i hrvatsko-austro-ugarske odnose. Ti su se odnosi temeljili na temeljnom ustavnom načelu: zajednički kraljevi preuzeli su obvezu poštivanja Hrvatske kao pridruženog suverenog kraljevstva. Obilje podataka i diplomatskih zapisa otkriva neovisne stavove koje su zauzimali hrvatski feudalni gospodari u odnosu na obične kraljeve i njihovu kontinuiranu borbu za obranu njihovih suverenih prava. Strano uplitanje, posebno iz Mađarske, pojačalo se tijekom nacionalističkih sukoba prošlog stoljeća. Autor ističe ponašanje srpske etničke manjine u Hrvatskoj, koja je, umjesto da stane na stranu Hrvata, sklona bila stati na stranu Mađara.

Osmo poglavlje odnosi se na Prvi svjetski rat i tajni Londonski pakt, potpisan 1915. godine, kojim su se savezničke sile složile kompenzirati Italiji najveći dio hrvatske jadranske obale. Knežević naglašava nezainteresiranost koju je pokazala ruska carska vlada za ovo ozbiljno sakaćenje teritorija slavenskog naroda, budući da Rusi, pravoslavni Slaveni, nisu vjerovali Hrvatima, koji su bili katolici i zapadno orijentirani. Rezultat je bio stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

U sljedećem poglavlju autor prati povijest ove nove države, sažetu u borbi Hrvata protiv srbijanskog centralizma i diktature, vođenoj unutar zemlje pod okriljem Hrvatske seljačke stranke i u inozemstvu kroz revolucionarni pokret koji je osnovao i vodio dr. Ante Pavelić. Samo četiri dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata postignut je ograničeni sporazum između kneza regenta i dr. Čačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke. Međutim, autor navodi da ni Srpska pravoslavna crkva, ni vojna kasta, ni srpske političke stranke nisu bile zadovoljne ovim dogovorom, jer su se protivile bilo kakvim političkim ustupcima Hrvatima.

Posljednje poglavlje obuhvaća Drugi svjetski rat i opisuje njegove posljedice. Jugoslavija se, bez vojnog otpora, raspala nekoliko dana nakon njemačkog napada, a njezina vlada je pobjegla. 10. travnja 1941. Hrvati su proglasili svoju nacionalnu neovisnost, čin kojim je - prema autorovoj prikladnoj tvrdnji - ostvarena vjekovna težnja hrvatskog naroda.

Zbog nesigurnih ratnih okolnosti, nova se država našla u relativnoj ovisnosti o silama Osovine. U svibnju 1945. komunistički partizani, uz podršku Crvene armije, okupirali su Hrvatsku, uključivši je u novoosnovanu Jugoslaviju. Hrvatski narod, bez mogućnosti da izrazi svoju volju na slobodnim izborima - zaključuje autor - pokazao je, i nastavlja svakodnevno pokazivati kroz ogromne žrtve u svojoj upornoj borbi protiv komunističkih osvajača, svoju volju za životom u slobodi i demokraciji.

Obilje podataka, detalja, datuma i imena, predstavljenih sažeto, ima svoje prednosti i nedostatke. Nedostaci: S jedne strane, preporučljivo je navesti sve te podatke čak i ako se radi o knjizi, napisanoj kao kompendij, budući da mogu poslužiti kao orijentacijska točka za daljnja, šira istraživanja; s druge strane, ova metoda zahtijeva veći napor od čitatelja da s razumijevanjem prati cijeli složeni proces hrvatske povijesti.

Walter Letsch: Moskva i politika Kaiserhofesa u XVII. godini, l. 1. dio, 1604-1654

Milan Blažeković, Buenos Aires

(Moskva i politika carskih dvorova u 17. stoljeću, I. dio) Ed. Veröffentlichungen des Instituts für osteurpüische Geschichte und Südostforschung der Universität Wien -Wiener Archiv für Geschichte des Slawentums und Ostereuropas-. Verlag Hermann Btihlaus Nachf. Graz - Köln 1960, str. 296).

Ovo djelo, isključivo znanstvenog karaktera i lišeno političkih aluzija ili dedukcija primjenjivih na aktualne međunarodne odnose, izvorno je (1954.) zamišljeno i napisano kao disertacija za diplomu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču. Za objavljivanje u ovom obliku rad je znatno prerađen i dopunjen dodatnim istraživanjima.

Djelo, čiji prvi dio pregledavamo, proširuje studije austrijskog povjesničara Hansa Uebersbergera, "Oesterreich und Russland seit dem Ende des 15. Jahrhunderts" (Austrija i Rusija od kraja 15. stoljeća) (Beč-Leipzig 1906.), i pokušava pokazati uzaludnost napora i pregovora obje države da postignu zajednički jezik u tadašnjim političkim okolnostima. Autor je bio u pravu što je govorio o "caru" umjesto o "Oesterreichu" (Austriji) i o "Moskovskoj državi" umjesto o "Rusiji", budući da je, s jedne strane, u 17. stoljeću car bio jedina veza između zemalja koje će kasnije činiti Austriju, a, s druge strane, ruski povjesničari su otprilike u isto vrijeme koristili izraz "Moskovska država" umjesto "Rusija".

U pronicljivom uvodu autor sažeto pojašnjava različite procese formiranja obiju država i njihove različite razloge postojanja: „Sloga je u Rusiji značila oslobođenje, a u srednjoj i istočnoj Europi, s druge strane, obranu od podjarmljivanja“ – od strane Turaka i Tatara – iz čega proizlazi ofenzivni karakter jedne – Rusije – i obrambeni karakter druge – Austrije. Djelo se posebno ističe korištenjem brojnih dokumenata iz arhiva Beča i Münchena, koji dotad nisu bili objavljeni.