STUDIA CROATICA

Hrvatski časopis za političke i kulturne studije

Godina I, Buenos Aires, srpanj-rujan 1960., br. 1

Studia Croatica 2

Hrvatska himna 7

Pjesma slobodi 7

Hrvatska himna 8

Afera Stepinac 10

Suđenje kardinalu Stepincu 22

Pastor, junak i mučenik 27

Dokumenti 39

Riječi pape Pija XII. o kardinalu Stepincu 39

Papa Ivan XXIII. o kardinalu Alojziju Stepincu 39

Izjave Stepinca pred Narodnim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. 41

Svjedočanstvo predsjednika Američkog židovskog udruženja 45

Svjedočanstvo Ivana Meštrovića 45

Posljednje pismo kardinala Stepinca: Pismo Okružnom sudu 49 iz Osijeka

52 Hrvatska u "blavskoj geografiji"

65 Američka epifanija uglednog hrvatskog humanista

68 Nova klasa i Nacionalizam

83 Partitura hrvatske himne

84 Hrvatska – geografski, ekonomski i povijesni podaci

89 Kronike i komentari

STUDIA CROATICA

Ova publikacija namijenjena je javnosti u iberoameričkim zemljama, posebno onima čiji poziv ili uloga ih zanimaju za proučavanje trenutne situacije u srednjoj i južnoj Europi, regijama koje su trenutno pod komunističkim pritiskom. Ova publikacija je istinski izraz hrvatskih prognanika, među kojima su mnogi intelektualci, žrtve komunističkog progona. Osnivače pokreće želja da informiraju slobodni svijet o povijesnoj i kulturnoj baštini svoje bivše domovine, o njezinoj patnji, događajima i borbi koju podnosi za slobodu i neovisnost. Također ih motivira zahvalnost prema američkim republikama, u kojima su pronašli novu i gostoljubivu domovinu, koju uzvraćaju dijeljenjem svojih iskustava s komunizmom, koji danas predstavlja zajedničkog neprijatelja u cijelom slobodnom svijetu. Uspješan otpor u obrani individualnih i nacionalnih sloboda i ljudskog dostojanstva protiv komunističkog ugnjetavanja moguć je samo uz temeljito razumijevanje njegove taktike i ciljeva. Temeljni uzrok toliko neuspjeha zapadnih demokracija nakon Drugog svjetskog rata leži u neznanju o pravoj prirodi boljševizma.

Hrvatska je mala europska zemlja koja je doživjela tragičnu sudbinu gubitka nacionalne slobode, te se stoga ne pojavljuje ni na političkim kartama kao nacija, iako je to bila više od tisuću godina i trenutno posjeduje sve uvjete za ravnopravno sudjelovanje u zajednici slobodnih naroda.

Do 1918. godine Hrvatska je, kao pridružena kraljevina s vlastitim državnim atributima, bila dio podunavske zajednice naroda naše zapadne kulture pod dinastijom Habsburgovaca. Nakon Prvog svjetskog rata, Hrvatska je lišena demokratskog prava na samoodređenje i, između dva svjetska rata, uključena je u Jugoslaviju, kojom je vladala srpska dinastija Karađorđević. Diktatorski kralj Aleksandar I. službeno je porekao čak i atribute hrvatske nacionalnosti, zabranivši hrvatske domoljube, političke stranke i nacionalne institucije. Godine 1941. monarhijska Jugoslavija se raspala, a osnovana je Nezavisna Država Hrvatska. Ovu državu su 1945. godine nasilno ugušili komunisti, koji su reintegrirali Hrvatsku u drugu, navodno komunističku i federalnu Jugoslaviju. U toj novoj Jugoslaviji, Hrvatska, sa znatno smanjenim teritorijem, predstavlja jednu od šest narodnih republika, a sve su centralno upravljane iz Beograda, glavnog grada Srbije. Tako se Hrvatska nalazi u dvostrukom ropstvu: lišena nacionalne slobode i žrtva komunističkog terora.

Iako je udaljena i podjarmljena europska zemlja, odnosi u današnjem svijetu su takvi da čak ni južnoameričke nacije - koje predstavljaju ne samo moralnu i materijalnu rezervu našeg zapadnog svijeta, već i pokazuju stvarnu snagu i imaju sve veći utjecaj u zajednici slobodnih nacija - ne mogu ignorirati iskustva zarobljenih naroda u širokom pojasu koji se proteže od Jadrana do Baltika, odnosno od Hrvatske na jugu do Finske na sjeveru.

Na tim obrambenim položajima na istočnoj granici zapadnog svijeta, Hrvatska zauzima jednu od ključnih pozicija. Više od tisućljeća legitimno je posjedovala veći dio istočne jadranske obale, koja se proteže između Alpa, Dunava i Balkana. Smješten na ovoj ključnoj točki, stoljećima je bio čuvar granice, branitelj zapadnih vrijednosti od naleta Bizanta, Mongola i Osmanlija na vrlo osjetljivom području, kao susjed apeninske i alpske regije, sjedišta papinstva i carstva - institucija koje su kroz stoljeća bile vjerni izraz zapadnog jedinstva.

Zbog toga je renesansni papa Lav X. imao opravdan razlog kada je Hrvatsku opisao kao "najistaknutiji štit i bedem kršćanstva".

U moderno doba, Hrvatska, čiji jezik pripada slavenskoj jezičnoj skupini, izložena je naletima ruskog imperijalizma, prvo carskog, a zatim sovjetskog. Uporni i požrtvovni otpor koji su zarobljene zemlje pružile komunističkom ugnjetavanju poprima karakter obrane zapadne kulture od naleta boljševizma, specifičnog ruskog oblika marksizma neraskidivo povezanog s autokratskom i cezaropapističkom tradicijom istočnoeuropske kulture i civilizacije, čiji je glavni eksponent nekoć bilo Bizantsko Carstvo, a u moderno doba Rusko Carstvo.

Čim su komunisti okupirali Hrvatsku, započeli su kampanju istrebljenja svih duboko ukorijenjenih tradicija i svih duhovnih veza sa zapadnim svijetom, namećući ne samo nove institucije, suprotne hrvatskom duhu, već i novi mentalitet. Taj se pritisak mogao nasilno materijalizirati zbog zlokobnih okolnosti koje su Hrvate, na temelju mirovnih ugovora iz 1919. godine, prisilile da žive u multinacionalnoj jugoslavenskoj državi, heterogenoj i antagonističkoj u smislu kulture, politike i vjerskog uvjerenja, pod hegemonijom balkanske Srbije, zemlje u kojoj i danas prevladavaju bizantska i ruska tradicija i utjecaji. U tom smislu, Jugoslavija, u kojoj Srbija vrši dominaciju nad nesrpskom većinom, analogna je Rusiji, koja ne dominira samo nad mnogim narodima Sovjetskog Saveza, već i nad brojnim satelitskim državama, uključujući bivše nacije koje su sastavni dio zapadnog svijeta. Stoga se Jugoslavija pojavljuje kao Sovjetski Savez "u malom", čak i nakon sukoba između Beograda i Moskve, kada je skovan pojam "nacionalni komunizam".

Postoje i drugi razlozi koji ovu publikaciju čine aktualnom u kontekstu španjolskog jezika. Postoje drevne i žive veze između Hrvatske i hispanskog svijeta, koje se moraju održavati i dalje jačati.

Čak i početkom 16. stoljeća, u kritičnom trenutku europske i hrvatske povijesti, Hrvatska je igrala aktivnu ulogu u političkom krajoliku kojim je dominirala Španjolska. U to vrijeme uništena je vojna moć Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, zajedno s posljednjim otporom osmanskoj ekspanziji, čiji je cilj bio osvojiti Rim i doći do Rajne. Zapadne zemlje uspostavile su opsežnu suradnju u obrambene svrhe, vrlo sličnu onoj koja postoji danas. Među podunavskim zemljama uspostavljen je snažan obrambeni savez pod okriljem Kuće Austrije i uz podršku Španjolskog Carstva. Godine 1527. Hrvati su za svog kralja izabrali Ferdinanda I., brata Karla V., "nad čijim carstvom sunce nikada ne zalazi", postavši tako jedan od prvih osnivača zajednice koja je prikladno nazvana "Mala Europa". Hrvati su ostali vjerni toj zajednici četiri stoljeća, sve do kraja Prvog svjetskog rata, kada je došlo do "balkanizacije" dunavskog bazena, što je dovelo do nacionalsocijalističke avanture, a kasnije i sovjetske dominacije.

Nadalje, postoje i drugi, izražajniji i intimniji odnosi između Hrvatske i hispanskog svijeta. Hrvati su istinski pomorski narod, sudjelujući u pomorskim bitkama protiv Saracena još u srednjem vijeku; također su sudjelovali u podvigu otkrića Novog svijeta i posebno u njegovom razvoju. Već u 16. stoljeću nalazimo skupine Hrvata na američkom tlu, koji ne dolaze kao osvajači već kao doseljenici. Kao zemlja s populacijom većom od sedam milijuna, Hrvati su dali relativno značajan doprinos razvoju Amerike, ukupno s otprilike dva milijuna imigranata. Nekoliko stotina tisuća njih naselilo se u južnoameričkim republikama, prvenstveno kao poljoprivrednici i vješti mornari, koji su, između ostalog, osnovali argentinsku trgovačku flotu (braća Mihanović). Zbog svoje zapadne civilizacije i katoličke vjere, Hrvati se lako integriraju i asimiliraju sa stanovništvom Latinske Amerike. Do nedavno su činili glavnu imigrantsku skupinu na područje današnje Jugoslavije. Iako su stigli s austrijskim ili jugoslavenskim putovnicama i njihovi dokumenti nisu pokazivali hrvatsku nacionalnost, ipak su bili hrvatskog podrijetla. Što se tiče trgovine između Jugoslavije i južnoameričkih republika, hrvatski proizvodi zauzimaju vodeće mjesto.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata započele su tragične masovne migracije iz europskih zemalja koje su pale pod komunističku vlast. Val hrvatskih izbjeglica bio je posebno velik. Ovo prisilno iseljavanje se nastavlja, iako je bilo prepuno opasnosti. Hrvati su bili među prvim poslijeratnim izbjeglicama i izdržali su izuzetno teška vremena sve dok im zemlje Novog svijeta, velikodušnom gestom, nisu otvorile svoja vrata, prije svega Argentina, Venezuela, Sjedinjene Američke Države, Kanada, Brazil i Čile. To su tisuće izbjeglica, iskusnih boraca iskovanih u antikomunističkoj borbi, koji stoga cijene vrijednost institucija slobodnog svijeta i njihove napore za napredak, ljudsko dostojanstvo i nacionalna prava. Stoga urednici i suradnici časopisa "Studia Croatica", čiji se prvi broj podudara s Godinom izbjeglica i 150. obljetnicom Svibanjske revolucije u Argentini, s jednakom ljubavlju prihvaćaju svoje stare i nove domovine te namjeravaju informirati i prosvijetliti hispansku javnost istinitošću i znanstvenom strogošću o prevladavajućoj situaciji na nestabilnoj istočnoj granici našeg zapadnog društva, u toj nestabilnoj zemlji gdje je 1914. u Sarajevu, glavnom gradu hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine, prvi hitac Prvog svjetskog rata ispalio srpski terorist koji je pokušao atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i dao neposredni povod bratoubilačkom ratu (1914.-18.), koji se još ne može smatrati završenim dok ne zavlada pravi mir, kada svi narodi i svi pojedinci budu osiguran život u slobodi, dostojanstvu i pravdi.

Čim su komunisti okupirali Hrvatsku, započeli su kampanju istrebljenja svih duboko ukorijenjenih tradicija i svih duhovnih veza sa zapadnim svijetom, namećući ne samo nove institucije, suprotne hrvatskom duhu, već i novi mentalitet. Taj se pritisak mogao nasilno manifestirati zbog zlokobnih okolnosti koje su Hrvate, na temelju mirovnih ugovora iz 1919. godine, prisilile da žive u višenacionalnoj jugoslavenskoj državi, heterogenoj i antagonističkoj u smislu kulture, politike i vjerskog uvjerenja, pod hegemonijom balkanske Srbije, zemlje u kojoj i danas prevladavaju bizantska i ruska tradicija i utjecaji. U tom smislu, Jugoslavija, u kojoj Srbija vrši dominaciju nad nesrpskom većinom, analogna je Rusiji, koja ne dominira samo nad mnogim narodima Sovjetskog Saveza već i nad brojnim satelitskim državama, uključujući bivše nacije koje su sastavni dio zapadnog svijeta. Stoga se Jugoslavija pojavljuje kao "minijaturni" Sovjetski Savez, čak i nakon sukoba između Beograda i Moskve, kada je skovan pojam "nacionalni komunizam".

Postoje i drugi razlozi zašto je ova publikacija pravovremena u kontekstu španjolskog jezika. Postoje dugogodišnje i žive veze između Hrvatske i hispanskog svijeta, koje se moraju održavati i dalje jačati.

Čak i početkom 16. stoljeća, u kritičnom trenutku europske i hrvatske povijesti, Hrvatska je igrala aktivnu ulogu u političkom krajoliku kojim je dominirala Španjolska. U to vrijeme uništena je vojna moć Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, zajedno s posljednjim otporom osmanskoj ekspanziji, čiji je cilj bio osvojiti Rim i doći do Rajne. Zapadne zemlje uspostavile su opsežnu suradnju u obrambene svrhe, vrlo sličnu onoj koja postoji danas. Među podunavskim zemljama uspostavljen je snažan obrambeni savez pod okriljem Austrijske kuće i uz podršku Španjolskog Carstva. Godine 1527. Hrvati su za svog kralja izabrali Ferdinanda I., brata Karla V., "nad čijim carstvom sunce nikada ne zalazi", postavši tako jedan od prvih osnivača zajednice koja je prikladno nazvana "Mala Europa". Hrvati su toj zajednici ostali vjerni četiri stoljeća, sve do kraja Prvog svjetskog rata, kada je došlo do "balkanizacije" dunavskog bazena, što je dovelo do nacionalsocijalističke avanture, a kasnije i do sovjetske dominacije.

Nadalje, postoje i drugi, izražajniji i intimniji odnosi između Hrvatske i hispanskog svijeta. Hrvati su istinski pomorski narod, sudjelujući u pomorskim bitkama protiv Saracena još u srednjem vijeku; sudjelovali su i u podvigu otkrića Novog svijeta i posebno u njegovom razvoju. Već u 16. stoljeću nalazimo skupine Hrvata na američkom tlu, koji ne dolaze kao osvajači već kao doseljenici. Kao zemlja s populacijom većom od sedam milijuna, Hrvati su dali relativno značajan doprinos razvoju Amerike, ukupno s otprilike dva milijuna imigranata.

Nekoliko stotina tisuća njih naselilo se u južnoameričkim republikama, prvenstveno kao poljoprivrednici i vješti pomorci, koji su, između ostalog, osnovali argentinsku trgovačku flotu (braća Mihanović). Zbog svoje zapadne civilizacije i katoličke vjere, Hrvati se lako integriraju i asimiliraju sa stanovništvom Latinske Amerike. Do nedavno su činili glavnu imigrantsku skupinu na područje današnje Jugoslavije. Iako su stigli s austrijskim ili jugoslavenskim putovnicama i njihovi dokumenti nisu pokazivali hrvatsku nacionalnost, ipak su bili hrvatskog podrijetla. Što se tiče trgovine između Jugoslavije i južnoameričkih republika, hrvatski proizvodi zauzimaju vodeću poziciju.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dogodila se tragična masovna migracija iz europskih zemalja, koje su pale pod komunističku vlast. Val hrvatskih izbjeglica bio je posebno velik. Prisilno iseljavanje se nastavlja, iako je bilo prepuno opasnosti. Hrvati su bili među prvim poslijeratnim izbjeglicama i izdržali su izuzetno teška vremena sve dok im zemlje Novog svijeta, velikodušnom gestom, nisu otvorile svoja vrata, prije svega Argentina, Venezuela, Sjedinjene Američke Države, Kanada, Brazil i Čile. To su tisuće izbjeglica, iskusnih boraca iskovanih u antikomunističkoj borbi, koji stoga cijene vrijednost institucija slobodnog svijeta i njihove napore za napredak, ljudsko dostojanstvo i nacionalna prava.

Stoga urednici i suradnici časopisa "Studia Croatica", čiji se prvi broj podudara s Godinom izbjeglica i 150. obljetnicom Svibanjske revolucije u Argentini, s jednakom ljubavlju prihvaćaju svoju staru i novu domovinu te namjeravaju informirati i prosvijetliti hispansku javnost istinitošću i znanstvenom strogošću o prevladavajućoj situaciji na živahnoj istočnoj granici našeg zapadnog društva, u toj vrućoj zemlji gdje je 1914. u Sarajevu, glavnom gradu hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine, prvi hitac Prvog svjetskog rata ispalili srpski teroristi koji su pokušali atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i dali neposredni povod bratoubilačkom ratu (1914.-18.), koji se još ne može smatrati završenim dok ne zavlada pravi mir, kada svi narodi i svi ljudi osiguraju život u slobodi, dostojanstvu i pravdi.

HRVATSKA NACIONALNA HIMNA

ANTUN MIHANOVIĆ (1796.-1861.)

O prekrasna domovino naša,

Junačka voljena zemljo,

Sunce slave vječne,

Neka si zauvijek blagoslovljena!

Volimo te zbog tvoje slave,

Volimo te, jedinstvena,

Voljena zbog tvojih ravnica

Voljena zbog tvojih planina.

Dravo, Savo, Drino, teci,

Dunave, ne gubi duh,

O sinje more, reci svijetu,

Da Hrvat voli svoju domovinu,

Dok sunce sja po njezinim brazdama,

I vjetar hrastove njiše,

Dok grobovi čuvaju njezine mrtve

Dok mu srce kuca!

ODAA SLOBODOM

IVAN GUNDULIĆ (1589. - 1638.)

Prekrasna, slatka i voljena Slobodo,

Božji dar, najviše dobro života,

Pravi uzrok čiste slave,

Samo ukras cvjetne ravnice.

Životima, zlatom i finim srebrom,

Tvoja kristalna ljepota ne može se otplatiti.

Prijevod: Vinko Nikolić

HRVATSKA NACIONALNA HIMNA

VINKO NIKOLIĆ

Da bismo upoznali neku zemlju, moramo poznavati njezine pjesnike, a analogno tome, da bismo razumjeli narod, moramo poznavati njegovu nacionalnu himnu, budući da ona često sažima njihove definirajuće karakteristike. Čak i ako je autor poznat, svaka himna postaje duhovna baština dotičnog naroda, autentični izraz narodne duše. Narodi su sintetizirani u svojim himnama i ovjekovječeni s koljena na koljeno kroz ovu svetu pjesmu.

Stoga je najistiničnija manifestacija hrvatskog nacionalnog identiteta upravo njegova himna, vjeran odraz njegove prošlosti, njegovih ideala i briga, sažetak njegove filozofije i etike, njegovih osobitosti i građanske religije, ogledalo njegovih krajolika i slika hrvatskog naroda u njegovoj ljudskoj i božanskoj prirodi.

Iz španjolske verzije prve i posljednje strofe hrvatske nacionalne himne - odnosno dviju strofa koje se pjevaju u svečanim prigodama - može se cijeniti duboka ljubav koju Hrvati gaje prema svojoj zemlji blistave ljepote, tako bogatoj junacima i mučenicima. Hrvatski krajolici su prava himna veličanstvenoj prirodnoj ljepoti. Pjesnik s intimnom ljubavlju evocira plave valove Jadrana, brze i osvježavajuće rijeke, planine i doline s njihovim livadama i poljima pšenice.

Preostale strofe detaljno opisuju hrvatsku zemlju i njezine stanovnike, njezine prirodne ljepote i razne poljoprivredne poslove. Pjesme, stihovi i plesovi upotpunjuju idilu seoskog života, dok radosne melodije odjekuju planinama i dolinama. Iz ove mirne i bukoličke simfonije izbija prodoran, srceparajući ton: to je krik i jauk koji dolazi iz Bosne, mučeničke hrvatske pokrajine, tada podložene Osmanlijama, gdje braća zazivaju smrt kako bi se oslobodila ropstva. Pjesnik, kao odgovor, diže ratni poklič, pozivajući hrvatski narod da razvije zastave bitke, uzme oružje i oslobodi Bosnu, gdje ga čeka slava pobjede ili časna smrt.

Nakon što ova oluja prođe, tama nestaje, tjeskoba se smiruje i svanjuje nova zora, radosni vjesnik poraza tlačitelja. Zatim se pjesnik obraća Domovini, potičući je da ne plače, već da se raduje, jer su njezini sinovi pali poput heroja, žrtvujući svoje živote za slobodu i nacionalno ujedinjenje. Kao završni završetak ove veličanstvene simfonijske poeme, uzdiže se svečana zakletva vjernosti Domovini. Pjesnik poziva hrvatske rijeke i more kao svjedoke, jer su vječni. Ljudi i običaji prolaze, ali prirodne pojave traju voljom Stvoritelja da svjedoče o vječnoj ljubavi Hrvata prema svojoj zemlji, koju vole i voljet će dok zlatne zrake ne poljube njezina žitna polja, vjetar ne pomiče njezine hrastove šumarke, mrtvi ne počivaju u svojim grobovima, a junačka srca ne kucaju. Ljubav, uzvišena ljubav, spremna na najveće žrtve, čak i onu najvišu, daje ton hrvatskoj himni.

Hrvatska himna trajni je dokaz etičkog osjećaja hrvatskog naroda. Iako slavi herojska djela njihovih predaka, ne veličava njihova osvajanja, jer su rijetko ratovali izvan svojih granica kada su se regrutirali u austrijske vojske. Njihove vojske, mobilizirane od strane Hrvatskog sabora i pod zapovjedništvom njihovog bana, nisu vodile osvajačke ratove; branile su samo svoju domovinu, nacionalnu zajednicu i svoje kulturne vrijednosti.

Autor himne, Antonio (Antun) Mihanović (1796.-1861.), rođen je u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, gdje je završio srednjoškolsko i sveučilišno obrazovanje. Obnašao je, između ostalog, dužnost generalnog konzula Austrijskog Carstva u Beogradu, Solunu, Izmiru, Carigradu i Bukureštu. U to vrijeme, Srbija je zapravo bila protektorat Austrije, pa su srpski zakoni zahtijevali odobrenje austrijskog konzula. Posebno se zanimao za književne i lingvističke teme te je sakupio vrlo važnu zbirku vrijednih dokumenata i rukopisa, kasnije nazvanu Collectio Mihanoviciana.

Godine 1843. otkrio je takozvano Zoografsko evanđelje, napisano ćirilicom, na svetoj gori Atos. U Italiji je pronašao rukom pisani primjerak epske poeme Osman, slavnog hrvatskog pjesnika Ivana Gundulića (1589.-1638.), koji u hrvatskoj književnosti zauzima isto mjesto kao Cervantes u španjolskoj književnosti. Mihanović je također 1815. u Beču objavio pamflet u kojem se zalaže za uvođenje hrvatskog jezika u javni život i znanosti, zamjenjujući latinski. Poznata je i njegova disertacija o odnosu sanskrta i slavenskih jezika. Osim himne, prvi put objavljene pod naslovom Hrvatska domovina 1835. u novinama Danica, koje su izlazile u Gaju, skladao je dvanaest pjesama ljubavne i refleksivne prirode. Mihanović je tekst onoga što će kasnije postati hrvatska himna napisao u Rijeci, po povratku iz Sjedinjenih Država, nakon što je u pjesničkom letu proputovao cijelu Hrvatsku. Umro je u Novim Dvorima, blizu Zagreba.

Inspiriran lirskom ljepotom, odmjerenim ritmom te etičkim i domoljubnim sadržajem ove poezije, mladi časnik i glazbenik Josip Runjanin (1821.-1878.) skladao je glazbu 1846. godine, na temelju hrvatske narodne melodije.

Od te godine nadalje, mnogi zborovi pjevali su je na koncertima i domoljubnim događajima, iako još nije imala status nacionalne himne. Od prve izvedbe, narod ju je osjećao kao unutarnji izraz svoje duše i slušao je otvorenih glava.

U međuvremenu, stručnjaci su tražili nacionalnu himnu. Povodom velike poljoprivredne i šumarske izložbe otvorene u Zagrebu, 8. rujna 1891. organiziran je vokalni festival na kojem je sudjelovalo 60 zborova. Repertoar je uključivao nekoliko pjesama, među kojima i "Hrvatsku himnu" Badalić-Zajca, napisanu i skladanu s namjerom da postane nacionalna himna, kako je i sam naziv govorio. Publika od gotovo 6000 ljudi u početku nije bila oduševljena. Međutim, kada je 700 pjevača izvelo skladbu Mihanović-Runjanin, cijela dvorana, elektrificirana i ispunjena domoljubnim žarom, ustala je na noge i spontano zapjevala. Tako se dogodilo da hrvatsku himnu nisu odredili niti proglasili vladari, već ju je odabrao narod, budući da je 6000 slušatelja došlo iz svih hrvatskih pokrajina i u toj pjesmi, jednostavnoj, a opet svečanoj, osjetilo otkucaje srca nacionalne duše, autentični poetsko-glazbeni izraz hrvatske zemlje i naroda, tako prisno povezanih.

Nakon raznih harmonizacija, aranžman himne istaknutog suvremenog skladatelja Jakova Gotovca utvrđen je kao konačan.

Pjesnik Antun Mihanović i skladatelj Josef Runjanin dali su hrvatskom narodu himnu, ovu svetu pjesmu koja, zajedno s trobojnicom i šahovskim grbom, predstavlja nacionalne simbole koji u svakom Hrvatu evociraju slavnu prošlost, borbu za slobodu i očaravajuće krajolike domovine. Hrvate koji su iz raznih razloga morali napustiti rodno tlo, njihova himna, uvijek nova, uvijek lijepa, podsjeća na voljenu domovinu. Gdje god se nalazili, pjevaju svoju himnu kao žarku molitvu za svoju nezaboravnu Hrvatsku.

Buenos Aires

AFERA STEPINAC

ERNEST PEZET

Velika je čast za Studia Croatica objaviti u svom prvom broju španjolsku verziju pronicljivog eseja (čiji je izvorni francuski naslov: Stepinac-Tito, konteksti i uvidi u aferu) poznatog političara i pisca Ernesta Pezeta, donedavnog potpredsjednika francuskog Senata. Ernest Pezet autor je, između ostalog, vrijednih i uglednih članaka o političkim pitanjima.

Ovaj tekst je donekle skraćen zbog ograničenog prostora našeg časopisa, uz strogo poštivanje autorovih misli i zaključaka, bez uklanjanja ili dodavanja ijedne riječi transkribiranim odlomcima. Potpuni tekst na izvornom francuskom jeziku objavljen je u Parizu 1959. godine u izdanju Nouvelles Editions Latines.

U Francuskoj je, prije otprilike šezdeset pet godina, skandal izbio poput groma: časnik je optužen za izdaju. Međutim, bio je nevin. Žrtvovan duhu vojničke kaste i državnom razumu. Taj skandal ima ime u povijesti: afera Dreyfus. Jednostavno se zvala Afera.

Već oko četrnaest godina postoji i Afera u Jugoslaviji; njezin interes i opseg nadilaze granice zemlje: Stepinčeva afera. Obje imaju ovo zajedničko: u svojoj srži, pogreška pravde; ne nehotična pogreška, već namjerna, unaprijed smišljena, organizirana, iz državnih razloga.

GENEZA ZABRANJENE KNJIGE

Osam godina, od 1932. do 1940., bio sam stalni izvjestitelj u Parlamentu za probleme srednje i istočne Europe u Odboru za vanjske poslove; čak i prije rata bio sam potpredsjednik tog Odbora; vratio sam se na tu dužnost 1945., obnašajući je do 1958.

Objavio sam brojne studije o problemima srednje i istočne Europe; 1933. pojavilo se djelo koje je izazvalo priličnu pomutnju. U to vrijeme, ovdje kao i u Beogradu, Jugoslavija je bila u opasnosti. Bio sam glavni autor tog djela. Čim je objavljen, u Jugoslaviji je zabranjen kraljevskim dekretom zbog... vrijeđanja istine. Ono što je, nažalost, izazvalo strah u svojim raznim odlomcima, dogodilo se u Marseilleu godinu dana kasnije.

Teško je povući i jednu riječ presude izrečene 1933. Unatoč revolucionarnoj promjeni režima, situacija je, u osnovi, ostala ista. Ovu tvrdnju još treba opravdati. U tu svrhu molim čitatelja za strpljenje. Za precizno razumijevanje onoga što slijedi, dužan sam vratiti se prilično daleko u prošlost.

POVIJESNI, RELIGIOZNI I DEMOGRAFSKI KONTEKSTI

Krajem 6. stoljeća slavenska plemena prešla su podunavske i ugarske ravnice; neki su se uputili prema istočnim talijansko-austrijskim Alpama, drugi prema području između Jadranskog mora, Drave i Save, zapadno od prilično male rijeke Drine, koja će razdvojiti dva naroda. Prvi su bili Slovenci; drugi Hrvati.

Druga slavenska plemena naselila su se u planinskom dijelu Balkana, između rijeke Tise na sjeveru i granice Grčke na jugu: to su bili Srbi.

Slovenci i Hrvati, zapadno od Drine, došli su pod rimski i katolički utjecaj; Srbi, na istoku, pali su pod bizantski i pravoslavni utjecaj. S vjerskog i kulturnog stajališta, posljedično, prvi su trebali biti ovisni o Rimu, a drugi o Carigradu.

Prema službenom popisu stanovništva iz 1952. godine, Jugoslavija je imala 16.990.000 stanovnika, raspoređenih između Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore. (To su savezne republike današnje Jugoslavije.) Ovdje bih trebao dodati dvije regije ovisne o Srbiji: Vojvodinu, sjeverno od Beograda, gdje još uvijek žive mnogi Mađari, i Kosovo na jugu, gdje žive brojni Albanci. U Srbiji žive samo Srbi, a raspršeni su po nekoliko regija. Čine 14% stanovništva u Hrvatskoj, 44% u Bosni i Hercegovini, 50% u Vojvodini (zajedno s 25% Mađara) i 23% na Kosovu (u usporedbi sa 65% Albanaca).

Ali u Jugoslaviji postoji još više dijaspora: Hrvati u Bosni i Hercegovini predstavljaju 24% stanovništva; Muslimani, bez deklarirane nacionalnosti, ali prohrvatski orijentirani i uvijek smatrani takvima, dosežu udio od 30%. Ukupno, u ovoj republici: 44% Srba i 54% Hrvata.

Ove sam brojke izvukao iz gotovo službene Documentation Française, izdanje od 17. prosinca 1958.: nije se moglo pronaći pouzdanije brojke reproducirane s većom točnošću u kvalitetnoj publikaciji.

Ako zbrojimo različite jugoslavenske populacije, dobivamo sljedeće brojke:

16.990.000 stanovnika, od kojih je 6.984.000 Srba, u usporedbi sa 6.700.000 Hrvata, katolika i prohrvatskih muslimana te 1.900.000 Slovenaca. Ne navodim brojke za Mađare, Albance, Crnogorce, Makedonce, pa čak ni Turke; primijetite, nadalje, prisutnost 72.000 Talijana na jadranskoj obali.

Evo složene jugoslavenske demografije i odjednom se pojavljuje složenost jugoslavenskog problema.

Ali vjerski problemi neobično pogoršavaju tu složenost. Ovdje je, opet, bitno pribjeći brojkama. Ovaj put mogu navesti samo službene popise stanovništva iz 1921. i 1931., a situacija se u tom pogledu čini gotovo nepromijenjenom; priznajmo da nema maksimalne varijacije od 1 ili 2% na bilo kojoj strani; to uopće ne mijenja cjelokupnu sliku:

Pravoslavci, 42%; katolici, 38%; muslimani, 11%; razni (protestanti itd.), 9%.

Dakle, s rasne, kulturne, duhovne i nacionalne točke gledišta, ne postoji prirodno jedinstvo od Alpa do Balkana, od Bače do Istre.

Jasno sam rekao "s nacionalne točke gledišta": doista, Državu ovdje ne treba miješati s Nacijom. Čak ni mi u Francuskoj ne shvaćamo tu razliku. Dugo su se u našoj zemlji Država i Nacija miješale, dok se u većini zemalja Srednje i Istočne Europe, formiranih od različitih i diferenciranih elemenata, ne shvaća bliska francuska simbioza Države i Nacije.

Nema prirodnog jedinstva. Mozaik, geografski uspostavljen od Zapada do Istoka, od Zapada do Istoka (oba pojma moraju se shvatiti u njihovom suštinskom smislu), sa svim svojim psihološkim, običajnim i političkim posljedicama. Prijelomna točka je rijeka Drina. To je Jugoslavija. Između dva svjetska rata, francusko mišljenje - ne jedino - ono ulice, tiska i parlamenta, ignoriralo je - neki su se pretvarali da ignoriraju - ovu složenost i njezine zahtjeve. Znalo se samo – ili su ljudi htjeli znati – da je Jugoslavija imala Beograd za glavni grad, glavni grad Srbije, herojske Srbije iz 1914., na čijem je teritoriju pokrenut prvi veliki neprijateljski napad; žrtvovanu i štovanu Srbiju, čiji je slavni vođa ostao uz svoje vojnike da nastavi borbu; Srbiju, konačno, koju mi u Francuskoj uvijek žurimo počastiti i voljeti. Posljedično, Jugoslavija je naivno zamišljena kao prirodno proširenje Srbije, kroz svojevrsnu aneksiju, nakon osvajanja pokrajina oduzetih od poražene Austro-Ugarske.

Ali velika Srbija nije bila prava Jugoslavija. Zna li se danas uopće koliko bi stanovnika Srbija imala isključivo unutar svojih bivših teritorijalnih granica? Evo ih: da je bila samo najbrojnija jugoslavenska nacija, unutar prave federacije, isključujući stanovništvo Vojvodine i Kosova, autonomnih regija, tradicionalna Srbija bi brojala samo 4.461.000 stanovnika od ukupnog jugoslavenskog stanovništva od 16.990.000.

SKRENUTJE I IZMJENA VELIKE IDEJE I POSLJEDICE

Postoji čudan i gotovo univerzalno ignoriran paradoks: u konceptu i morfologiji Jugoslavije bilo je malo ili nimalo "srpskog". Podrijetlo riječi, kao i same stvari, bilo je u biti "hrvatsko" i donekle "slovensko".

Dakle, pravi inicijatori jugoslavenstva - odnosno jugoslavenskog jedinstva, Južnih Slavena u 19. stoljeću, zatim tijekom rata 1914.-1918., i konačno tijekom mirovnih pregovora - bili su Slovenci i, prije svega, katolički Hrvati, sa svojim latinskim duhom i zapadnom kulturom. U konačnici, bili su žrtve krivotvorenja i zlouporabe jugoslavenske ideje.

Od 1958. nadalje, ovo skretanje, ova izmjena jugoslavenske ideje, postala je očita. Ovako sam ih procijenio:

"Malo-pomalo, jugoslavenska ideja ustupila je mjesto ničemu drugome nego srpskoj koncepciji koja bi izazvala vječne nemire u novoj državi. Godine 1919. katolici su s oduševljenjem pozdravili ujedinjenje svih Južnih Slavena; 1919. bili su osuđeni na ujedinjenje silom; Jugoslavija nije bila ništa više od varljivog imena namijenjenog prikrivanju, u očima stranaca, imperijalističke i dominantne pan-Srbije, na veću štetu nacionalnog ideala, patriotskog ideala, jedinstva i istinske snage države."

Tragično razočaranje i nepravedna nesreća. Ali nisu samo Hrvati i Slovenci pretrpjeli posljedice: kralj Aleksandar 1984. i srpska država i dinastija 1941. također su bili žrtve.

U ovom trenutku izlaganja prikladno je utvrditi uzročno-posljedične i posljedično-uzročne odnose. Novo, niz događaja i njihovih posljedica. Devetnaest godina srbizma, od 1920. do 1939., iznjedrilo je žestoki antihrvatski osjećaj i antikatolicizam (riječ koristim bez straha; sam kardinal Stepinac uskoro će je opravdati).

Uslijedila je propast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - 1941., već iščašene čak i prije poraza; zatim je došla njemačka i talijanska dominacija; U tom trenutku, protuhrvatski osjećaji izazvali su protusrpsku i protupravoslavnu reakciju Ante Pavelića i njegove hrvatske države, takozvane neovisne, čije su pogreške, pa čak i zločini počinjeni iz državnih razloga, pripisivani kardinalu Stepincu, koji je u sve to bio potpuno neupleten.

Smatrate li istinitost i strogost moje prosudbe čudnima? Možda. Međutim, stojim iza njih. Stoga ih moram opravdati.

ISTINA I ISTINE - SLUŽBENI PODACI

Dominantno srpstvo, protuhrvatski osjećaji između dva svjetska rata; francusko javno mnijenje bilo je potpuno nesvjesno ove stvarnosti. I koliko je zaprepaštenja moja knjiga izazvala u to vrijeme, i koliko skandala u određenim krugovima, u Beogradu, pa čak i u Parizu! Moja osveta - tužna osveta - je u tome što je, nakon toga, marseillska tragedija ubrzo smatrana činom hrabrosti u službi istine.

Istina? To će se otkriti kroz jednostavnu službenu srpsku statistiku iz 1932. Unatoč gotovo jednakoj demografiji između Srba s jedne strane, Hrvata i Slovenaca s druge, evo zapanjujućih nejednakosti:

Kadeti Vojne akademije: 1300 Srba, ili 85%; 140 Hrvata; 50 Slovenaca. Sudski dužnosnici: 30 Srba od 31, 94%

Odlikovanja Kancelarija: 9 Srba od 9, 100%

Dužnosnici Ureda predsjednika Vijeća: 13 od 13

Ministarstvo unutarnjih poslova: 113 od 127

Ministarstvo vanjskih poslova: 180 od 218

Ministarstvo javnog obrazovanja: 150 od 156

Ministarstvo pravosuđa: 116 od 137

Generali: 115 od 116

Ukratko: u svim tim upravnim odjelima, između 80% i 95% do 99% su Srbi. To odražava srpsku dominaciju i protuhrvatske osjećaje unutar uprave.

Statistike o vjerskim pitanjima se nastavljaju (i ne zaboravite postotke: 38% katolika i 42% pravoslavaca):

Proračun za vjerske službe u 1920.: za pravoslavno bogoslužje, 17 milijuna dinara, 73%; za katoličko bogoslužje, 6 milijuna dinara, 27%.

Biskupske stipendije: Pravoslavci: 40.000 dinara; Katolici: 15.000 do 20.000 dinara.

Protestantska župa u Beogradu: 900 župljana, 116.000 dinara; Katolička župa u Beogradu: 10.000 župljana (deset puta više): 66.000 dinara, gotovo upola manje.

Prepreke obrazovanju: one su se umnožile; katolički učitelji su sustavno raspoređivani u pravoslavne regije i obrnuto. Katoličkim školama trebala je biti nametnuta obveza besplatnog obrazovanja: to bi značilo njihovo zatvaranje; kralj Aleksandar konačno je shvatio pritužbe hrvatskih biskupa; obveza je ukinuta.

Udžbenici katoličkih škola bili su podvrgnuti strogoj cenzuri, a nametnuti su i službeni udžbenici; međutim, jedan od tih udžbenika nijekao je božanstvo Kristovo i osuđivao katoličanstvo kao prepreku nacionalnom jedinstvu. Za mog prvog boravka u Sloveniji, iznenadio sam se kad sam otkrio pravoslavnu katedralu u Ljubljani. Naš konzul bio je sa mnom; pitao sam ga: "Koliko pravoslavnih župljana ima u Ljubljani da im je morala biti izgrađena takva katedrala?" "Nema ih, strogo govoreći", odgovorio je. "Istini za volju, postoje samo srpski pravoslavni dužnosnici, svi uvezeni u Sloveniju."

Ali Pravoslavna crkva je, iz principa i tradicije, odbila istinski postati "jugoslavenska". Ostala je čisto srpska po imenu i duhu. Nakon što je uvelike doprinijela oblikovanju srpske nacionalne svijesti, postala je i ostala, čak i za agnostike bez vjerske vjere, Crkva srpske države. To objašnjava zašto je pod Aleksandrom prevladavao pravi bizantski klerikalizam, žestoki, namjerno provokativni prozelitizam: provokacija je bila izgradnja pravoslavnih crkava u pretežno katoličkim, ili gotovo katoličkim, gradovima; provokacija su bila prisilna preobraćenja na pravoslavnu vjeru - ironija okolnosti: među lažnim optužbama protiv kardinala Stepinca bila je i ona o prisilnim preobraćenjima na katoličanstvo tijekom Pavelićeve vladavine.

Hrabri biskup, međutim, nije imao ništa s tim; osudio ih je čak i izričito i javno: bili su to ili svećenici koji su djelovali na vlastitu inicijativu, kao strastveni pristaše, ili civili vođeni političkim motivima, najčešće inspirirani stranačkim vođama. Ovaj nasilni antisrpski i antipravoslavni protunapad bio je u načelu apsolutno osudiv i vrlo nemoralan; međutim, u stvarnosti je bio predvidljiv i gotovo neizbježan u Hrvatskoj, vođen nedavnim, sveprisutnim sjećanjima na zločine srbijanskog režima, posebno pod diktaturom zlokobnog suverena. Takvi su bili smrtonosni, otrovani plodovi srbijanskog i pravoslavnog šovinizma, dominantnog duha i nasilja u posljednjih četvrt stoljeća.

MONSIGNOR STEPINAC IMA RIJEČ

U ovom trenutku svog izlaganja, kao što sam naznačio, riječ ću dati samom monsinjoru Stepincu. On će opisati čudne manifestacije panservizma i antihrvatskih osjećaja između dva svjetska rata; te iste manifestacije, kao protuudar, morale su, nakon pada monarhije i države, izazvati ovu vrstu panhrvatskog, antisrpskog i antipravoslavnog ludila ustaša.

U listopadu 1935. primio me je na dugu audijenciju, a zatim me pozvao na ručak privatno. Podijelio je sa mnom neka uznemirujuća povjerenja i otkrića. Vrativši se kasno u hotel, grozničavo sam telegrafski zapisao bitne točke našeg strastvenog i alarmantnog intervjua.

Tražio sam ove bilješke, napisane nasumično, po hiru sjećanja, jedva tri četvrtine sata nakon razgovora i pronašao ih u svojim dosjeima. Citirat ću ih doslovno, bez posebnog redoslijeda, ako se usudim tako izraziti, i bez komentara.

„Monsignor mi pokazuje bič u svom uredu, koji naziva svojim 'Muzejem užasa'; ovaj bič je napravljen od pletenih željeznih žica i vijka...“

„Manje je krvi proliveno, kaže mi, u sto godina austro-ugarske vladavine nego u pet godina navodnog jugoslavenstva od strane srpskih žandara...“

„...Najmanji izgovor je uvjerljiv za oslobađanje bijesa; tijekom jednog od mojih posljednjih pastoralnih posjeta, dvije osobe su poginule u tučnjavi koju je izazvala žandarmerija...“

„...Nakon memoranduma monsignora Bauera princu regentu, brojne prijetnje upućene su i meni i katoličkim svećenicima. U Taborskom su bila četiri smrtna slučaja; nasilje i činovi ugnjetavanja su bezbrojni...“

„Nijedan svećenik se ne osjeća sigurno u svom životu; ne prođe dan a da jedan od njih ne dođe potražiti utočište.“ „Moja zaštita...“

„Hrvatska zastava — predbacuju li nam je? Ali ni biskupi ni svećenici je ne zahtijevaju: hrvatski narod je želi. U njoj vide simbol svojih potlačenih sloboda. Pa ipak, Austro-Ugarska ju je tolerirala...“

„Pod Austro-Ugarskom je 700 žandara bilo dovoljno za održavanje reda u Hrvatskoj; sada ih je 6000 do 7000! Raspravljaju o utjecaju i djelovanju komunizma: to je 'danas u Hrvatskoj nemoguće...'“

„...Moji pastoralni posjeti smatraju se političkom agitacijom. Ali što mogu učiniti? Zagrebačka biskupija je ogromna; ima 1.700.000 stanovnika. Ako se guverner pretvara da tamo vidi političku akciju, onda opet: što mogu učiniti?“

„Živimo u režimu sumnje. Denuncijacija vreba posvuda. To je turski sustav koji se održava kroz srpski režim. Policija, žandarmerija: država unutar države...“

„Narednik je pokušao podmititi ženu da dostavi paket. Koji paket? Bombu. I kamo je odnijeti? U biskupsku palaču. 'Bit ćeš bogat', rekao je narednik, 'ako je poneseš.' Službeni zapisnik o ovom slučaju uključen je nakon izjava i sučeljavanja aktera u ovoj drami, koje je srećom propalo...“

„Monsignor Stepinac mi je dao dirljivu fotografiju. Otporno sam vjerovao u autentičnost fotografiranog dokumenta. Zatim mi je u ruke stavio original: potvrdu koju je izdao srpski porezni agent na dužnosti u pograničnom gradu; potvrdu u dobrom i ispravnom obliku, s potrebnim potpisom i pečatom, za iznos koji je obitelj platila za pet metaka za pogubljenje oca.“

"Njegov zločin? Prekršio je propise o naplati cestarine seljacima čija su zemljišta graničila s granicom. Čovjek je bio na lošem papiru i smatran opasnim hrvatskim militantom; uhićen je, osuđen i strijeljan. Cijena za obitelj: trinaest dinara, petnaest centi...

Ovdje prekidam svoje citate.

STEPINAC, SUOČEN S TIRANIJOM, PODRŽAVATELJ NAČELA, BRANITELJ SRBA, PRAVOSLAVACA I ŽIDOVA

Sada moramo govoriti o samom monsinjoru Stepincu. Prvo, uvjeti njegove obrane. Monsinjor je odbio braniti se sam i nije izabrao svoje odvjetnike.

Tko ih je onda imenovao? Vrhovni narodni sud države; u početku je odbacio odvjetnike koji su spontano ponudili braniti kardinala. Tužiteljstvo je, dakle, izabralo branitelje, budući da ih je imenovao Vrhovni narodni sud. A koji branitelji?

Prvo, dr. Politeo: branitelj Tita pod kraljevom diktaturom; zatim, dr. Katičić; u svom obrambenom govoru nije oklijevao izjaviti da je govorio kao službeni odvjetnik.

Sada su obojica, u tom komunističkom režimu zvanom saveznim i nacionalnim, ali zapravo i nužno gotovo diktatorskim (kao i svi komunistički režimi, i moskovski i oni narodnih demokracija), nepobitno i, štoviše, neosporno dokazali nevinost optuženika. Štoviše, obojica, a posebno Politeo, redom su iznijeli optužbe. Trebalo je hrabrosti.

Koga su optužili? Sam Sud jer je odbio prihvatiti dokaze. Na sudačkoj klupi Politeo je izjavio:

"Podnio sam značajnu količinu dokumentacije i naveo nepristrane svjedoke. Oni su odbijeni. Oni od monsinjora Stepinca prave žrtvenog jarca za sve zločine koje su počinili, ne samo pripadnici svećenstva ili katolici, već čak i za sve zločine koje je počinila Nezavisna Država Hrvatska." Ovo je izričito točka broj 1 optužnice.

Istina je, dakle, sasvim suprotna. Kardinalovi spisi otkrivaju istinske izazove bačene pobjedničkom fašizmu i nacizmu. I u kojim uvjetima! Pogledajmo:

„Čak i da imaju svo oružje na raspolaganju ('oni' se odnosi na naciste i fašiste ukorijenjene u Zagrebu blizu Kurije), čak i da posjeduju sva materijalna sredstva, čak i da kontroliraju tisak, radio i kino cijelog svijeta, propast će.“

Nadbiskup ih stoga javno osuđuje; uputio je ovaj daljnji izazov fašističkim i nacističkim vlastima:

„Budući da se radi o stranom miješanju u poslove naše zemlje, ne bojim se, čak i ako ovaj moj prosvjed padne u ruke ove strane sile: Katolička crkva, koju predstavljam, ne boji se nikakve zemaljske sile, sve dok se radi o obrani temeljnih ljudskih prava.“

Nadbiskup je bio stalan, hrabar, čak i smion branitelj i zaštitnik Židova. To mu je, posljedično, priskrbilo počast predsjednika Židovske općine Zagreb i brojnih stranih židovskih osoba, posebno iz Amerike. Ministru unutarnjih poslova Artukoviću napisao je 23. svibnja 1941.:

„Čak ni prostitutke i njihovi suučesnici ne žigošu se žutom zvijezdom, pričvršćenom na njihova tijela. To se radi kako bi se izbjeglo izazivanje javnog prezira prema onima koji to zaslužuju, ali obeščašćuje one čija je jedina krivnja pripadnost drugoj rasi.“

Takva hrabrost može se mjeriti usporedbom s namjernom, tvrdoglavom šutnjom hijerarhije u isto vrijeme, na drugim mjestima.

Mjesec dana nakon dolaska Hrvatske države (14. svibnja 1941.), Pavelić je naredio pogubljenje skupine srpskih pobunjenika. Stepinac je odmah prosvjedovao i napisao Paveliću:

"U svojstvu nadbiskupa, prosvjedujem protiv ovog nasilja: katolički moral ne dopušta takva djela. Molim vas da odmah poduzmete sve potrebne mjere kako biste osigurali da niti jedan Srbin više ne bude ubijen osim ako nisu počinili dokazano djelo koje zaslužuje smrtnu kaznu..."

Ubrzo nakon toga, saznavši da su srpski taoci u opasnosti od strijeljanja, telefonirao je Paveliću:

"Nemojte to činiti. Katolički moral zabranjuje ubijanje talaca za grijehe drugih. Pogansko ponašanje navlači Božji gnjev."

29. lipnja 1942. s propovjedaonice katedrale izjavio je:

"Ako ih nismo uspjeli spasiti (srpske taoce), nije krivnja Crkve; krivi su oni koji su prekršili božanske i ljudske zakone što su svoju osvetu iskaljivali na nevine."

Ali onda se pitamo, zašto, ako je sve to istina; ako je poznato, dokazano i nepobitno, kako je to moguće? Zašto uhićenje, suđenje, zatvaranje, zatočenje nadbiskupa Stepinca? Trebali su ga počastiti; ipak, osuđuju ga.

Međutim - činjenica koju treba naglasiti - ne odmah: proći će šesnaest mjeseci nakon "oslobođenja" zemlje prije nego što ga počnu uznemiravati. Radije iskorištavaju vrijeme, možda kako bi iskoristili utjecaj svoje buduće žrtve na hrvatski narod, u uvjerenju da će to olakšati instalaciju sustava i njegovih ljudi.

Došao je dan kada se mora pokušati suđenje. Tito tada ponudio da mu olakša odlazak iz Hrvatske avionom. Ako nadbiskup, ovaj politički kriminalac, prihvati ovo pomilovanje, bijegom, koji mu je omogućio njegov tužitelj, činilo bi se da priznaje krivnju: tada suđenje više nije potrebno; prigovor građanske pravde bit će izbjegnut. Štoviše, tužitelj će biti hvaljen zbog svoje velikodušnosti!

Nadbiskup ne upada u zamku: nevin je po svim optužbama. "Neka ga osude!" Ali on je nevin čovjek koji će biti osuđen. Svijet će na kraju saznati. Prava pravda će jednog dana opravdati istinu. Što god se dogodilo, on neće pobjeći, neće napustiti svoje stado ili svoju službu. Od tog trenutka, kocka je bačena. Suđenje se održava. Nadbiskup je osuđen.

U to vrijeme, Tito je dao intervju dopisniku "New York Timesa", gospodinu Sulzbergeru, što je iznenadilo sve i izazvalo priličnu pomutnju. Tito se osjećao obveznim komentirati to!

„Zbog ovog intervjua“, objasnio je Tito, „i tumačenja koje mu je dano – da će Stepinac biti pušten ako ode u inozemstvo – pravoslavno stanovništvo izrazilo je svoje nezadovoljstvo.“

Pažljivo primijetite da ne kaže jednostavno „stanovništvo“, misleći na cijelu naciju. Ne; on kaže „pravoslavno stanovništvo“.

I Tito je nastavio: „Oni – pravoslavno stanovništvo – smatraju ga ratnim zločincem: i nema mjesta za promjene. Moramo uzeti u obzir osjećaje pravoslavnog stanovništva.“

RAZLOG DRŽAVE

Ovaj put je izgovorena prava riječ. "Zašto" nadbiskupovog progona nisu dokazani zločini. Ne. To su optužbe koje pravoslavno stanovništvo smatra istinitima: volja tog dijela stanovništva ima prednost nad Istinom i Pravdom.

Tito već na to aludira. Ali učinit će to eksplicitnije: upravo iz razloga konfesionalne države ateistički vođa agnostičkog, pa čak i nereligioznog režima uznemirava biskupa Stepinca, poglavara katolika u Hrvatskoj.

Istina je da su dva razloga - državni i konfesionalni razlog - nerazlučivi: jedina tradicionalno nacionalna Crkva, čak i za novu komunističku Jugoslaviju, jest Srpska pravoslavna crkva. Katolička crkva, također tradicionalno nacionalna, nije ništa drugo do strano tijelo.

Već 1930. godine, istaknuta, gotovo službena osoba, predsjednik masonske lože Beograd, mislio je i govorio na isti način: Religijska organizacija nije ništa više od instrumenta Države; vlada stoga ne bi trebala ostaviti taj instrument u rukama stranca. Kojeg stranca? Papa.

Kako ne usporediti ovu izjavu s riječima koje je Tito u prosincu 1949. uputio organizaciji Narodnih svećenika slovenskog Ćirila i Metoda, pozivajući ih da se pridruže putu neslaganja s Rimom, kada im je rekao: "Mi Jugoslaveni odvojili smo se od Moskve. Zašto se vi ne odvojite od Rima?"

Tako se "pravoslavno stanovništvo" diže protiv hrvatskog katoličkog nadbiskupa, optužujući ga za ratne zločine. Istina je da imaju problem s Rimom, baš kao što je imao i Tito, budući da Rim predstavlja nadnacionalni katolicizam, a time i kozmopolitizam: u sukobu s nacionalnom Pravoslavnom crkvom predstavlja strani svijet.

Pansrpski patriotizam zahtijeva da se osudi i bori protiv njega u osobi samog njegovog vođe. Von Roma, kako je rekao Bismarck. "Bilo je slučajeva u svijetu gdje su, u interesu države, nevini ostajali u zatvoru, pa čak i bili pogubljeni." Ali tko se na taj način izražava? Sam Tito, u intervjuu za New York Times. Drugim riječima: "Zašto se čuditi što zatvaram nevinog Stepinca?" Unatoč tome, distanciran od Moskve, pa čak i u velikom neslaganju s Kremljem u to vrijeme, Tito je nastavio prihvaćati konstantinsko-latinske sporove - drugim riječima, crkvene sporove Moskve - koji objašnjavaju i održavaju srpsko-hrvatski antagonizam.

Iz toga slijedi da Stepinčeva afera nije isključivo osobna stvar; ona je simbolična; ona je dokaz temeljne bolesti u Titovoj Jugoslaviji, kao i u Aleksandrovoj.

Imamo još jedno nehotično, i koliko važno, priznanje Stepinčevog progonitelja: nalazimo ga u njegovom intervjuu s američkim senatorom Boli-Moodyjem, 16. kolovoza 1950.:

"Da", rekao je, "da, Stepinca čvrsto podržavaju jugoslavenski katolici: ali ga također snažno kritiziraju i srpski pravoslavci, koji su u većini."

Dakle, iz samog priznanja komunističkog nasljednika monarha i Srba, jasno je da je jugoslavenska zemlja, danas kao i jučer, podijeljena protiv sebe same, i s vjerske, pa čak i nacionalne perspektive. Nacionalna crkva, čak i za vođe jugoslavenskog komunizma, jest Srpska pravoslavna crkva, nacionalna i etatistička. Posljedično, Tito, ateist, ipak mora lojalno provoditi njezinu volju; mora služiti ciljevima i interesima vjerske većinske frakcije, s 42%, nasuprot snažno manjinskoj frakciji, s 38%.

Dakle, u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj zemlji, čije se jedinstvo može postići samo na federalnoj razini - ali u istinski federalističkom duhu i kroz istinski federalističke strukture - samo jedna "nacija" vrijedi, baš kao što vrijedi samo jedna religija: pravoslavlje, čiji primat održava sekularna, ateistička i komunistička država, koja bi trebala biti sekularna i neutralna, činom čistog klerikalizma. Iskreno, paradoks je prilično oštar! U određenom smislu, međutim, razumljiv je: ovaj primat jedne konfesije pomaže osigurati nadmoć jedne od jugoslavenskih nacija nad ostalima.

Bitni problem odnosa između Srba i Hrvata stoga nije riješen. Niti ga je riješila nova država, federalizirana više u teoriji nego u duhu i stvarnosti: nije uspjela u tome; baš kao što to nije uspio učiniti ni srpski monarh Karađorđević, osnivač centralističke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Rečeno je i napisano, bez ikakvog poricanja, da su prognani monarhisti i srpski komunisti dijelili istu procjenu Stepinca. Ta činjenica nije toliko iznenađujuća: za grandservizam obje strane, ne postoji zamisliva nacionalna jednakost između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve.

Vjerska borba u toj zemlji predstavlja još jedan aspekt nacionalne borbe; potonja čak izvodi svoje premise i svoj pravi uzrok iz vjerskih kontrasta.

Srbi i Hrvati, dvije različite i, do sada, antagonističke vjerske zajednice: pravoslavna i katolička.

Evo jedne bolne priče: nerado je prepričavamo; ali je previše poučna i objašnjavajuća da bismo je prešutjeli u ovom spisu, koji nastoji osvijetliti bolan sukob Tito-Stepinac. Godina je 1945.-46. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, nadbiskup Gavrilo, živi u egzilu u Londonu. Tamo je slijedio mladog kralja Petra. Vrlo revnosan u obrani stare Srbije i njegove dinastije, nije propustio priliku da baci osude i anateme na one "bandite" - koristio je taj izraz - koji su uzurpirali vlast u Beogradu i uspostavili komunizam.

Reagira li Tito? Da. Ali ne uzvraćati udarac za udarac. Da. Ali ne uzvraćati udarac za udarac. Želi biti nasljednik dinastije Karađorđević: barem neko vrijeme, i unatoč svom militantnom ateizmu, mora se osloniti na Srpsku nacionalnu crkvu.

Znajući to, pokušat će namamiti monsinjora Gavrila, poglavara pravoslavnih vjernika, u Beograd. Kakav bi uspjeh bio njegov povratak! Šalje svoje izaslanike; oni pregovaraju s onima Patrijarha. Pregovori su završili prema Titovim ciljevima i željama! Patrijarh napušta prognanog kralja i vraća se u Beograd.

Odmah igra ulogu koju Tito od njega očekuje. Javno osuđuje već zatočenog katoličkog nadbiskupa i javno hvali Tita, kojeg je i sam prethodno nazvao banditom.

Nacionalni cilj za monsinjora Gavrila, njegova Crkva je nacionalna i etatistička; Ispovijedni državni razlog za Tita bio je toliko imperativan da čak ni temeljno načelo istinskog jugoslavenskog jedinstva nije moglo prevladati!

Unatoč proklamacijama, unatoč organizaciji koja je formalno, ali ne i istinski, bila federalna po duhu i strukturi, problem državnog jedinstva ostaje neriješen u komunističkoj Jugoslaviji, baš kao što nije bio ni pod monarhijom prije i kraljevskom diktaturom nakon 1929.

Srpsko-hrvatski sukob i dalje postoji: on je psihološke, povijesne, sociološke i duhovne prirode. Možda ima i "organsko" objašnjenje u istočnjačkim i balkanskim vladinim praksama svojih monarha, koje su u podrijetlu njegovog formiranja do moderne države.

I tako, u pogledu ovog sukoba, jugoslavenski komunistički režim slijedi tradiciju srpske monarhije.

Monsinjor Stepinac trebao je biti odlikovan kao duhovni "borac otpora" - ali vidimo ga zatvorenog zbog zločina kolaboracije, zbog ratnih zločina!

Upravo iz tog razloga vidimo da je to postao najviši primjer - ne jedini, istina je - unutarnje muke Jugoslavije. Nije jedini, niti prvi: koliko sam prognanih žrtava srpske diktature poznavao, dočekao i pomagao između 1929. i 1940.... Neki su čak bili vrlo bliski Titu i još uvijek jesu.

Stepinčev sukob otkriva da velikosrvizam opstaje unutar komunističkog režima, onaj koji je uspostavio teoretski egalitarne države. Kardinal je svakako više žrtva državnog razloga nego žrtva sudske pogreške počinjene tijekom istrage i tijeka suđenja. Poslušajte ga:

"Premijer Bakarić izjavio je da nema dokaza da sam radio protiv režima... Vidim da nema razlike između vas i Gestapa; ali ne tražim pomilovanje; moja savjest je čista i neokaljana: osuđen sam unatoč tome što sam nevin; budućnost će suditi."

Tako je govorio nadbiskup Stepinac pred Vrhovnim narodnim sudom. Tako su govorili apostoli pred svojim sucima.

Da, doista, on je žrtva državnog razloga, čak i više nego namjerne sudske pogreške: ova je pogreška počinjena iz ispovjednih državnih razloga.

RIJEČITOST I OSJEĆAJ TIŠINE...

Kako bi potvrdio svoje visoko poštovanje prema katoličkoj Hrvatskoj, papa Lav X. dodijelio mu je ovu počasnu titulu: Christianitatis antemurale, Bedem kršćanstva.

Na zidu ne stoji "vojnik-biskup", kao u prošlim vremenima, s oklopom na tijelu i mačem u ruci. Ali uvijek postoji duhovni vođa: kardinal Stepinac. Zatvoren, ograničen, tih, on uvijek stoji čvrsto u duhu; oči vjernika okrenute su prema njemu. Naizgled poražen, on je, upravo zbog toga, duhovno nepobjediv. Progon ga je sazrio u rječitoj tišini; nije ga slomio.

Jača od progona je njegova ispravna savjest. Još je jača njegova vjerska vjera, podrška koju ona sadrži i prosvjed koji utjelovljuje.

On razmišlja o geslu svojih hrvatskih predaka; štoviše, on ga živi. Evo ga: Za slavu Križa i za ljubav prema slobodi.

Pariz.

SUĐENJE KARDINALU STEPINCU

MARTIN ABERG COBO

Želim se pridružiti onima koji odaju počast mučeniku vjere i slobode, žrtvi odvratnog političko-vjerskog progona, kardinalu Alojziju Stepincu, tom knezu s kojim je Crkva počašćena, utjelovljenju nepokolebljivog duha naroda i primjeru dostojanstva i hrabrosti, kojemu će, osim Boga, jednog dana pravda biti učinjena od strane samih ljudi, i koji je već izvor plemenite inspiracije za one koji na ovaj ili onaj način poznaju njegove vrline i besprijekorno ponašanje.

Protiv ovog čestitog prelata pokrenut je progon koji se, čak i uzimajući u obzir zloću komunizma, ne može u potpunosti razumjeti bez određenog povijesnog konteksta.

Od kraja 7. stoljeća, Slovenci i Hrvati, dva naroda koja pripadaju južnoslavenskoj skupini, pali su pod rimski i katolički vjerski i kulturni utjecaj, dok su njihovi istočni susjedi, Srbi, ostali unutar bizantske i pravoslavne sfere. Otuda njihova odvojenost i duboka pogreška u procesu ujedinjenja uspostavljena u Versaillesu, kada su saveznički državnici stvorili, unatoč ustupcima puke terminologije, pravu Veliku Srbiju kojoj su podredili Hrvate i Slovence, s neizbježnim podređivanjem zapadnog rimskog duha i katoličke religije bizantskom mentalitetu i, u konačnici, istočnobalkanskoj pravoslavnoj religiji.

Herojska Hrvatska, prava avangarda katoličanstva na Balkanskom poluotoku, koju je papa Lav X. tako nazvao Christianitatis scudum (štit kršćanstva), vidjela je svoju čisto političku ovisnost, kakva je bila pod Austro-Ugarskom monarhijom, pretvorenu u duhovni despotizam, udaljeni izvor suđenja kardinalu Stepincu.

Doista, pravoslavni kršćani monarhijskog doba u Jugoslaviji poistovjećivali su Vatikan s Italijom, koju nisu doživljavali kao prijateljsku prema Slavenima. Zbog toga su katoličanstvo smatrali bezdržavnim, ako ne i protunacionalnim elementom, te su odlučili svim raspoloživim sredstvima postići odvajanje katolika od vlasti Rima.

To je izazvalo sve vrste strasti, i vojnih i birokratskih, obrazovnih i ekonomskih; Čak je i običan život postao težak za katolike, a provokacije i napadi svih vrsta od strane Srba i dužnosnika te etničke pripadnosti bili su česti. Godine 1928., hrvatski zastupnici su ubijeni u Parlamentu od strane ekstremnog srbijanskog zastupnika Račića, pod izlikom osvete za uvredu koju je izrekao drugi manjinski zastupnik.

Kralj Aleksandar I. preuzeo je diktatorsku vlast ubrzo nakon toga. Takozvani vjerski razgovori i strašne epizode zlouporabe moći nastavili su se, poput incidenta koji je prepričao Francuz Pezet, u kojem je porezni agent naplatio uplatu i izdao službenu ovjerenu potvrdu obitelji za cijenu metaka korištenih za pogubljenje oca, skromnog seljaka optuženog za kršenje propisa koji se primjenjuju na one čija se zemlja protezala izvan granica.

Monarh je ubijen u francuskom gradu Marseilleu (1934.). Petar II. preuzeo je prijestolje pod regentstvom kneza Pavla, ali umjerene napore visokih vlasti potkopala je pretežno srpska vojska i policija, čija su zapovjedništva uglavnom bila sastavljena od Srba, a čiji je broj bio deset puta veći od njihovih austrougarskih prethodnika.

Nakon Münchenskog sporazuma, knez Pavao, željan očuvanja unutarnjeg mira pod svaku cijenu suočen s prijetnjom rata, aktivno je sudjelovao u sporazumu kojim je stvorena autonomna hrvatska država, nazvana Banovina Hrvatska (Banovina Hrvatska), koja bi obuhvaćala povijesne pokrajine Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i dijelove Bosne i Hercegovine. Ovaj sporazum nije bio dobro primljen od strane Srba.

Međutim, globalni sukob spriječio je ostvarenje onoga što je moglo spasiti Jugoslaviju od rata.

Cvetkovićeva vlada, neutralistička po prirodi, ali postupno popuštajući pritisku Osovine zbog potpune izolacije svoje zemlje, svrgnuta je 27. ožujka 1941. odlučno prosrpskim vojnim udarom, unatoč pokušajima da umiri Hrvate. Nove vlasti smatrane su protunjemačkim u Berlinu, pa su stoga, jedva deset dana nakon njihovog postavljanja, stigli ronilački bombarderi Stuka. Cvjetnica je svjedočila invaziji na nekoliko granica i početku kapitulacije i okupacije.

Pobjednici su nastavili dijeliti Jugoslaviju na osam sektora. Dana 10. travnja, hrvatski nacionalisti proglasili su takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku, povjeravajući njezinu vladu dr. Anti Paveliću, u svojstvu organizatora ustaša, odnosno hrvatskih udarnih trupa protiv bivše srpske dominacije.

I nadbiskup Stepinac i ostale crkvene vlasti Hrvatske logično su priznale nove de facto civilne vlasti svoje domovine, ali to ne znači da su se ikada s njima identificirale. Nadbiskup je žestoko odbacio sve zlouporabe, prkoseći vojskama Osovine odbijajući poništiti miješane kršćansko-židovske brakove i preuzimajući ulogu zaštitnika Židova i Srba izravnim prosvjedima i javnim osudama s propovjedaonice svoje katedralne crkve.

Borbe između hrvatskih i srpskih nacionalista, utjecaj pobjedničkog SSSR-a i kratkovidnost angloameričkih državnika bili su uzroci uspostave nove Jugoslavije, ovaj put komunističke.

II

Situacija katolika pod novim režimom postala je još teža nego prije iz jednostavnog razloga što se vjerska borba više nije trebala voditi protiv protivnika koji je, iako je koristio nečasno oružje, barem bio kršćanin, već protiv sekularne, ateističke i komunističke države koja je ipak bila posvećena provođenju svojevrsne proortodoksne klerikalne politike, osmišljene da laska strastima nekih svojih podanika na štetu drugih koje je smatrala manje povodljivima.

Zato je Pezet mogao reći da Stepinčeva afera nije isključivo osobna stvar; ona je simbol; ona je rezultat temeljne bolesti u Titovoj Jugoslaviji, baš kao što je bila u Aleksandrovoj Jugoslaviji.

A dokaz za to leži u diktatorovom vlastitom priznanju tijekom konferencije s američkim senatorom: Stepinca snažno podržavaju jugoslavenski katolici, ali ga jednakom snagom kritiziraju i srpski pravoslavci, koji su većina. Međutim, čak i s čisto numeričkog stajališta, diktator se suzdržava od otkrivanja omjera, koji nije veći od 42% prema 38%.

Ipak, tiranin se nije usudio odmah djelovati; čekao je šesnaest mjeseci nakon takozvanog oslobođenja i tek nakon što je njegova žrtva herojski odbila ponudu za progonstvo, pokrenuo je nepravedni proces koji, više nego što je usmjeren protiv nadbiskupa, zapravo cilja na samog progonitelja.

Povijest se često sramila načina na koji je čovječanstvo sudilo svojim bližnjima, ako ne i protiv vlastitog Boga, ali rijetko s više opravdanja nego u ovom slučaju.

Monsinjor Stepinac odbio se braniti i nije imenovao odvjetnike, koje je umjesto toga imenovao Državni sud nakon što su odvjetnici koji su spontano ponudili zastupanje kardinala odbili.

Glavni pravnik koji je zaslužio ovu uglednu čast bio je dr. Ivo Politeo, bivši branitelj samog maršala Tita tijekom diktature, kojem se kasnije pridružio dr. Natko Katičić, iako su i drugi stručnjaci surađivali u manjoj mjeri.

Ovi su se branitelji odmah suočili sa sljedećom situacijom, čija ozbiljnost neće promaći ni najupozorenijima: nadbiskup je uhićen rano ujutro 18. rujna 1946. Optužnica od 23. stigla im je 24., a suđenje je održano 30. istog mjeseca i godine. Drugim riječima, obrana je imala točno šest dana da se upozna s optužbom, pripremi odgovor i ispita dokaze koje je ponudilo Javno tužiteljstvo, koje je, s druge strane, imalo više od godinu dana za pripremu takvih članaka, o čemu svjedoči dugotrajna novinarska kampanja koja je unaprijed provedena protiv nadbiskupa te agresije i nemiri kojima je bio izložen u nekim svojim javnim nastupima.

Ali ima još toga. Od trenutka uhićenja do osude 11. listopada, optuženiku je dopušten samo jedan sastanak sa svojim odvjetnikom, i to samo sat vremena. Njegovim odvjetnicima postavljene su sve moguće prepreke. Nadbiskupu je uskraćena mogućnost savjetovanja s drugima, predlaganja svjedoka i općenito pripreme svoje strane slučaja. Mnogi njegovi suradnici bili su izloženi ograničenjima i uznemiravanju zbog kojih nisu mogli doprinijeti obrani prelata. Zakoni o zločinima protiv naroda i države, doneseni u kolovozu 1945. i izmijenjeni u srpnju 1946., primijenjeni su protiv njega - to jest, dugo nakon što je optuženik navodno počinio zločine, koji, čak i ako su se dogodili, još nisu bili kriminalizirani u vrijeme kada su navodno počinjeni. Svi članovi suda su optuženika više puta i uporno ispitivali da ponekad nije imao dovoljno vremena da odgovori na pitanja. Publika je bila ništa više od gomile koju je organizirala i orkestrirala tajna policija, što je odražavalo nasilan jezik koji je koristilo Javno tužiteljstvo.

Sudske sjednice trajale su dvanaest sati dnevno, s kratkim prekidom, što obrani nije ostavljalo vremena da ispita svoj stav ili pravilno analizira protivno svjedočenje. Postoje vrlo ozbiljne razlike između izvornih izjava i njihovog naknadnog objavljivanja, do te mjere da nema sumnje da su izvorne verzije pažljivo pregledane i ispravljene, kao što se dogodilo, na primjer, s uklanjanjem izjave svjedoka optužbe da Stepinac nije bio persona grata režima na vlasti tijekom rata.

Javno tužiteljstvo smjelo je pozvati neograničen broj svjedoka, dok je obrani bilo dopušteno pozvati samo dvadeset, od kojih je četrnaest sud isključio, dok su suprotni svjedoci prihvaćeni bez ikakvih ograničenja i nisu mogli biti unakrsno ispitani.

Većina pisanih dokaza koje je ponudio dr. Politeo odbačena je, a samo je mali dio dopušten na saslušanju ili u službenim zapisnicima. Vremenska ograničenja dodijeljena strankama varirala su ovisno o toj očitoj pristranosti, do te mjere da je u jednoj prilici dr. Politeo optužen za odugovlačenje suđenja, na što je on odgovorio da je do tada, dok je tužiteljstvo govorilo ukupno 48 sati, obrana imala samo dvadeset minuta.

Nadalje, nadbiskupu je suđeno zajedno s nekoliko drugih optuženika, optuženih za otvoreno sudjelovanje u terorističkim djelima, s kojima je tako prešutno povezan, iako je bio potpuno neuključen. To je značilo da je kardinal, na neki način, ukalemljen u proces koji je već bio u tijeku bez njegovog sudjelovanja, što je dodatno kompliciralo, ako je moguće, zadatak njegove obrane.

Nadbiskupu nije bilo dopušteno da ga intervjuira Njegova Ekselencija, Prečasni José Hurley, predstavnik Svete Stolice, koji je prisustvovao suđenju i, pri svakodnevnom ulasku i izlasku iz sudnice, klečao pred optuženikom kao najviši znak poštovanja progonjenoj vrlini.

Dana 3. listopada, optuženiku je dopušteno govoriti pred Sudom, što je i učinio pola sata, pri čemu je bio prisiljen strogo se pridržavati specifičnih aspekata optužbe.

Dana 7. istog mjeseca, nekolicina svjedoka obrane dobila je odobrenje, dok su ostali odbačeni kao očito pristrani.

I tako dolazimo do osude 11. listopada, koja je izazvala ogorčenje diljem civiliziranog svijeta i kolektivno izopćenje onih koji su sudjelovali u zločinu, objavljeno tri dana kasnije.

Monsignor Stepinac osuđen je na šesnaest godina teškog rada, s odgovarajućim gubitkom građanskih prava i oduzimanjem imovine. Njegovi branitelji kasnije su bili uznemiravani, pa čak i uhićeni zbog "zločina" ispunjavanja svete profesionalne dužnosti, ponavljajući skandal koji se dogodio s odvjetnicima Luja XVI., kao da mržnja koja nadahnjuje sektaše ne može podnijeti sjećanje na rječitost branitelja, koji je kao da je utjelovio prijekor vlastite savjesti.

Slavni osuđenik morao je izdržati duge godine u zatvoru i premda je njegova sudbina donekle olakšana zatočenjem u rodnom Krasiću, ne može se poreći da je bio lišen slobode i najnužnije skrbi za svoje osjetljivo zdravstveno stanje.

Nepotrebno je raspravljati o svakoj od izmišljotina optužbi, koje ne podnose ni površnu analizu. No, uz rizik da budem zamoran, smatrao sam prikladnim istaknuti način na koji je kardinalu suđeno, u otvorenoj suprotnosti s navodnim sudskim i postupovnim jamstvima utvrđenim člancima 116. i 118. Ustava Jugoslavije, jer očito nitko nije mogao vjerovati zaključku izvedenom iz takvih premisa.

Monsinjor Stepinac bio je još jedna žrtva strasti oslobođenih ratom i intrinzičnog zla komunizma i svega što je s njim povezano.

Međutim, nije mu se sudilo samo kao čovjeku, već prvenstveno kao simbolu.

Katoličku crkvu i njezinu voljenu kćer, kršćansku Hrvatsku, nastojali su dovesti pred Sud u osobi metropolitanskog nadbiskupa Hrvatske. Tome je dodana mržnja koju je ateistički materijalizam ispovijedao prema svemu što je iza zagrobnog života, vjekovno neprijateljstvo pravoslavnih i istočnih kršćana prema katoličkim i zapadnim kršćanima; Tito, suvremeni komunist, smatran je nastavkom zastarjelih monarhijskih ugnjetavanja.

Monsignor Stepinac je stoga osuđen iz državnih razloga, Machiavellijeva zlokobna tvorevina i temelj totalitarne političke filozofije. No iako naizgled poražen, zatočen i tiho zatvoren, nije poražen; naprotiv, trijumfirao je.

Iznad nepravdi i progona stoji dostojanstvo njegova ponašanja, postojanost njegove vjere i mir njegove savjesti.

Stojeći između svojih krvnika, on je simbol nepokolebljive Hrvatske, čast za Sveti kolegij, pravi nasljednik apostola, legitimni primatelj evanđeoskog blagoslova za one koji gladuju i žeđaju za pravdom.

Buenos Aires

ŽUPNIK, JUNAK I MUČENIK

KARDINAL ALOIZIJE STEPINAC, METROPOLITANSKI NADBISKUP HRVATSKI

Ivo Bogdan

Izvanredan interes za borbu i patnju nedavno preminulog kardinala Stepinca, zarobljenog vođe Katoličke crkve u Hrvatskoj, čija je domovina također bila u zatočeništvu; bezbrojni izrazi divljenja, solidarnosti i štovanja ne samo katoličkog svijeta, već i svih koji cijene moralnu snagu, vjerno ispunjavanje dužnosti, patriotizam i nepokolebljivu obranu ljudskog dostojanstva i slobode; svi su ti čimbenici učinili kardinala Stepinca jednom od najreprezentativnijih osoba našeg vremena. Papa Pio XII. smatrao ga je jednim od najvećih ljudi našeg vremena, dok je Ivan XXIII., duboko upoznat s problemima jugoistočne Europe, Stepincu iskazao izvanredne pogrebne počasti, hvaleći ga kao vjerni odraz Dobrog Pastira i zazivajući njegovu zaštitu nad univerzalnom Crkvom u Bazilici sv. Petra. Dostojanstvenici i katolički vjernici sa svih pet kontinenata spontano su se pridružili ovom odavanju počasti Njegove Svetosti.

Takvi izrazi univerzalnog divljenja i štovanja (Ivan XXIII.) nesumnjivo su usmjereni prema prvom i, do danas, jedinom članu Svetog kolegija uzdignutom u kardinalat dok je bio zatvoren zbog navodnih zločina, te jedinom kardinalu koji je umro u komunističkom zatočeništvu, nikada ne smijući nositi ljubičasto ruho, simbol krvi mučenika, što je Stepinac toliko zaslužio.

Njegov lik postaje potpuno jasan kada se, osim njegovih iznimnih teoloških i kardinalnih vrlina, uzme u obzir i transcendentna priroda njegove uloge kao poglavara slavne nadbiskupije u ključnom trenutku, tijekom turbulentnih vremena. Stepinac je, bez sumnje, bio dorastao svojoj povijesnoj ulozi. Ali ovdje vidimo slučaj gdje se povijesne okolnosti i visoka dužnost spajaju kako bi uzdigle odabrane pojedince do visina veličine.

I

BRANITELJ CRKVE I GRADA

Kardinal Stepinac bio je uzoran pastir jedne od najvećih i najvažnijih nadbiskupija u katoličkom svijetu, rekao je kardinal Montini, milanski nadbiskup, koji je kao državni tajnik pape Pija XII. tijekom najžešćih progona Crkve u Hrvatskoj mogao u potpunosti cijeniti tragediju čiji je protagonist bio metropolit hrvatski nadbiskup i, zapravo, poglavar Katoličke crkve u cijeloj Jugoslaviji.

Zagrebačka nadbiskupija (22 795 km², više od 2 milijuna župljana, glavno žarište katoličke aktivnosti u Hrvatskoj) igrala je vitalnu ulogu u nacionalnom životu i, u određenim razdobljima, u povijesti kršćanstva.

Nalazimo se u srednjoj Europi, gdje su, od zore našeg zapadnog društva, crkveni vođe zaslužili titulu branitelja grada, aktivno sudjelujući u povijesnim događajima svojih zemalja. U Hrvatskoj su biskupi, zajedno s plemstvom i predstavnicima općina, stoljećima činili hrvatski Sabor, nositelj nacionalnog suvereniteta. Čak i nakon revolucionarne godine 1848., biskupi u Hrvatskoj i Mađarskoj bili su ex officio članovi svojih parlamenata sve do 1918., kada je stvorena nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovana u Jugoslaviju 1929. Nadalje, poglavar Zagrebačke biskupije smatran je primus bano regni te je kao takav, tijekom razdoblja sede vacante (prorex), automatski preuzimao dužnost bana, postajući poglavar Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Ovaj ustavni aranžman ostao je na snazi do kraja Prvog svjetskog rata.

Sudjelovanje Crkve u političkim poslovima bilo je u skladu s okolnostima i vremenom u kojem je bila glavni promicatelj kulturnih aktivnosti, i zahvaljujući tome, već u ranom srednjem vijeku, Hrvatska je bila među civiliziranim narodima kršćanskog Zapada.

Nakon velike istočne shizme i razbijanja kršćanskog jedinstva, Hrvatska, orijentirana prema Rimu papa, pomogla je zaustaviti bizantsku ekspanziju na samim vratima Italije. Kasnije, tijekom mongolskih invazija i osmanskih osvajanja, s Italijom i srednjom Europom u opasnosti, Hrvatska je tri stoljeća predstavljala jedan od nezamjenjivih i neosvojivih obrambenih bedema, tako da je hrvatski nacionalni život u modernom dobu bio obilježen duhom križarskih ratova srednjoeuropskih naroda protiv neumoljivih naleta Osmanskog Carstva. Crkva i papinstvo tada su bili glavni oslonac stoljetnog otpora katoličkih Hrvata, pomažući da se, unatoč ogromnom krvoproliću i uzastopnim teritorijalnim amputacijama, očuva politička individualnost i kulturni identitet Hrvatske.

Crkveni dostojanstvenici u tim herojskim vremenima ne samo da su pružali snažnu moralnu podršku, već su, uzimajući mačeve i predvodeći branitelje, padali na bojnim poljima ili u opsjednutim tvrđavama i gradovima. Zagreb i sama biskupska rezidencija bili su neosvojivi bastioni stoljećima, a Hrvati su ponosni što osmanski konji nikada nisu koračali ulicama njihova glavnog grada, čak ni kada se moć sultana protezala izvan Budima, ugarske prijestolnice, a njihovi janjičari lupali na vrata carskog Beča.

Ni u tim mračnim vremenima, usred buke oružja, hrvatska kulturna aktivnost nije bila prekinuta. Čitav niz slavnih humanista, pjesnika, slikara, kipara, iluminatora, arhitekata, glazbenika, teologa, filozofa i znanstvenika sudjelovao je u pothvatima renesansnog i baroknog razdoblja.

U ne tako dalekoj eri nacionalnih preporoda, svećenici su bili na vrhu popisa vodećih osoba i promicatelja nacionalne kulture, osnivajući novo sveučilište, Akademiju za jezik, znanost i likovne umjetnosti, Umjetničku galeriju i nacionalne knjižnice, između ostalog, istovremeno potičući gospodarske aktivnosti poput poljoprivrednih zadruga i kreditnih institucija.

Monsinjor Stepinac upravljao je Crkvom u različitim razdobljima, a njegov utjecaj na nacionalni život očitovao se drugačije od utjecaja njegovih prethodnika, prema novim okolnostima. Uloga metropolitanskog nadbiskupa Hrvatske svedena je na vjerske i kulturne aktivnosti, ali one su bile od najveće važnosti u klimi ozbiljnih borbi i napetosti.

Nova jugoslavenska država, kojom je dominirala srpska pravoslavna manjina sa svojim cezaropapističkim mentalitetom i tradicijama, bila je odlučna isključiti utjecaj Katoličke crkve, koju je smatrala protunacionalnom i stranom institucijom. Čak su i specifične aktivnosti Crkve - poticanje duhovnog života, učvršćivanje unutarnje organizacije, promicanje vjerskog obrazovanja i udruga Katoličke akcije, te, prije svega, održavanje veza sa Svetom Stolicom (koju su svi jugoslavenski režimi smatrali nasljednim neprijateljem slavenskih naroda) - bile kritizirane i označene kao neprihvatljiv, protunarodan i izdajnički politički stav. U tom smislu, Katolička crkva je bila optužena ne samo nakon posljednjeg rata već i kada je monarhistička diktatura raspustila sve hrvatske političke stranke, uključujući i Kršćansko-demokratsku narodnu stranku, tako da nije bilo prigovora na sudjelovanje klera i katoličkih organizacija u stranačkoj politici.

Zbog posebnih okolnosti koje su diktirale obustavu stranačkih natjecanja među Hrvatima, upravo je Stepinac inzistirao na neprimjerenosti političke stranke s kršćansko-socijalnim programom, iako je određeni stupanj slobode, iako vrlo ograničen, bio moguć političkim strankama u Hrvatskoj. Slijedeći direktive Svete Stolice, prema kojima bi se kler i vjerske institucije trebali kloniti stranačkih borbi, Stepinac je čak zabranio svećenstvu sudjelovanje u hrvatskom saboru 1942. godine.

Stoga su optužbe da je monsinjor Stepinac upleo Crkvu u stranačke sporove neodržive. Ono što je moglo smetati pansrpskoj diktaturi prije, a komunističkoj poslije, bilo je to što je hrabro branio kršćanska načela, što je istovremeno značilo obranu sloboda te ljudskih i građanskih prava u Hrvatskoj.

II

SUOČAVANJE S DIKTATORIMA

Stepinac je, dakle, morao djelovati u iznimno teškim vremenima, kada je njegova domovina bila ponižena i prolazila kroz najdramatičnija iskušenja svoje tisućljetne povijesti, upuštajući se u nemilosrdnu borbu, neizbježnu, štoviše, u ovom području sukoba i sukoba između različitih civilizacija. U kratkom razdoblju morao se suočiti s nekoliko diktatorskih režima: diktaturom srpske monarhije; zatim, tijekom rata, pritiscima tada svemoćnog fašizma i nacionalsocijalizma; i konačno, komunističkom tiranijom poslijeratnog razdoblja.

Stepinac je imenovan za zagrebačkog nadbiskupa 1934. godine, tijekom najrepresivnije faze diktature kralja Aleksandra. Aleksandar je bio obrazovan na ruskom carskom dvoru u autokratskoj i cezaropapističkoj tradiciji. Takav vladar možda je bio prikladan za Srbiju u razdoblju prije Balkanskih ratova, ali ne i za novu državu, nastalu 1918. godine, u kojoj su Srbi i njihova nacionalna crkva bili manjina, nesposobna za demokratski suživot s katoličkim Hrvatima i Slovencima, koji su do tada bili uključeni u Austro-Ugarsko Carstvo i navikli na nepotkupljivi pravni i administrativni poredak, kao i na zapadne kulturne i političke oblike. Kralj Aleksandar neko je vrijeme vladao pod pseudodemokratskim ustavom, prije nego što je 1929. uspostavio čisto autokratski režim. Njegovoj diktaturi prethodio je atentat na hrvatske političke vođe u zgradi Parlamenta u Beogradu.

Umjesto da se pozabavi legitimnim zahtjevima Hrvata, koji su tražili nacionalnu i individualnu slobodu, Aleksandar je donio zakone koji su efektivno ukinuli Hrvatsku kao naciju, progoneći svaki izraz hrvatskog patriotizma kao izdaju. Njegovu represivnu politiku podržavalo je isključivo srpsko vojno vodstvo i Srpska narodna crkva; štoviše, mogao je računati na pokornost srpskih masa, naviknutih na autokratski sustav vlasti. Također je imao koristi od blagonaklonosti određenih zapadnih sila, koje su, ne predviđajući katastrofalne posljedice, odlučile podržati diktatorsku vlast kulturno i nacionalno heterogene države, žrtvujući vlastite demokratske principe. Međutim, ovaj navodni politički realizam pokazao se kontraproduktivnim, jer su se uzastopne diktatorske vlade u Beogradu sve više povezivale sa silama Osovine, nisu se uspjele suprotstaviti Anschlussu i praktički su demontirale Malu Antantu i cijeli sustav političko-vojnih saveza, čija je svrha bila osujetiti planove i Osovine i Kremlja u vezi sa srednjom i istočnom Europom. Nade položene u borbeni duh jugoslavenske vojske potpuno su se raspale kada se ona predala u roku od nekoliko dana i bez borbe.

Dakle, kada je Stepinac preuzeo svoju visoku dužnost, Hrvatska se našla u stanju političkog vakuuma, njezine političke institucije su potisnute, njezini politički vođe ubijeni, zatvoreni ili prognani u inozemstvo. Sama Crkva bila je pod intenzivnim pritiskom diktature, koju su Srbi smatrali stranom institucijom i glavnim žarištem hrvatskog duhovnog otpora, te progonjena kao protunacionalna i subverzivna. Unatoč svim zlouporabama, Crkva nije popustila, a narod je pronašao podršku i ohrabrenje u njezinim institucijama - tada kao i sada. Narodno nezadovoljstvo i reakcija protiv protuhrvatske diktature spontano su se izražavali i u vjerskim demonstracijama. S obzirom na to da je zemlja ostala bez svojih legitimnih vođa, zagrebački nadbiskup postao je praktički vidljiva glava nacije. Ovo jednoglasno narodno raspoloženje izraženo je u memorandumu koji su Stepincu predstavili predstavnici Hrvatskog sveučilišta, podsjećajući ga na povijesnu ulogu zagrebačkog nadbiskupa kao namjesnika hrvatskog bana.

Crkva nije nastojala zamijeniti političke stranke, već zaštititi progonjene i pomoći potrebitima. Iz tog razloga, zagrebačka kurija organizirala je besplatne pučke kuhinje za tisuće nezaposlenih tijekom velike ekonomske krize, bez razlike u vjeri ili nacionalnosti. Odbor za pomoć Židovima koji su pobjegli iz Njemačke, Austrije i Češke imao je sjedište u nadbiskupskoj rezidenciji. Od 1939. nadalje, ova je pomoć pružena i poljskim prognanicima.

Raspadom Jugoslavije 1941. godine, hrvatska država je obnovljena, a njezina vlada, bez ikakve druge alternative, morala je djelovati pod snažnim pritiskom sila Osovine, koje su u to vrijeme vojno dominirale gotovo cijelom kontinentalnom Europom. U tim turbulentnim vremenima, kada je zakon bio podložan brutalnoj sili, Stepinac je pružao utočište Židovima i svim progonjenima. Često je snažno i javno prosvjedovao protiv rasne i nacionalne diskriminacije te štitio srpsku manjinu u Hrvatskoj, koja se suočavala s odmazdom zbog podrške dvama gerilskim pokretima: ekstremnim srpskim nacionalistima Draže Mihailovića i Titovim partizanima, od kojih su se potonji pojavili nakon njemačko-ruskog sukoba. Stepinac je spasio živote nekoliko tisuća Židova i pružio utočište više od 7000 srpske siročadi. Nikada nije prestao opominjati vlasti da se ekscesi ne mogu tolerirati, čak ni u legitimnoj samoobrani, te da osveta za prošla srpsko nasilje i progon protivrječi kršćanskom moralu i duboko ukorijenjenim hrvatskim tradicijama koje poštuju etiku i zakon.

Međutim, unatoč dokazanoj činjenici da Stepinac nije štedio napore u svojoj pomoći i podršci srpskoj manjini, neprijateljski i tvrdoglavi stav srpskih antikomunista koji su tražili azil u zapadnim zemljama i srpskih crkvenih vlasti, koje su dosljedno podržavale komunističku kampanju protiv pokojnog kardinala Stepinca, iznenađujući je i neshvatljiv stranom promatraču koji nije upoznat s unutarnjim napetostima unutar Jugoslavije i njihovim temeljnim uzrocima. Ovaj stav predstavnika srpske nacionalne tradicije i osjećaja bolje od svega ilustrira nekompatibilnost između Srba i Hrvata. S obzirom na to da je Stepinac pokazao svoju naklonost i simpatije prema srpskom narodu čak i prije nego što je imenovan nadbiskupom, prijavivši se kao dobrovoljac na Solunskom frontu tijekom Prvog svjetskog rata za oslobođenje Srbije, ponašanje srpskih nacionalista postaje još otkrivajuće. Mnogi srbijanski ultrapatrioti koji slijede bivšeg kralja Petra Karađorđevića i Stepinca nazivaju neprijateljem srbijanskog naroda bili su sigurni i dobro plaćeni dok se on borio u rovovima Solunskog fronta.

Nadalje, pristrane optužbe koje iznose i komunisti i srpski nacionalisti u vezi s navodnom vjerskom prirodom represivnih djela protiv srpske manjine u Hrvatskoj tijekom posljednjeg rata su neutemeljene, kao da proizlaze iz navodnog katoličkog fanatizma. Krvave borbe između Srba i Hrvata bile su proizvod sukoba dva nacionalizma. Protestanti i muslimani, značajna manjina (13% muslimana), odani hrvatskoj državi, uživali su u to vrijeme apsolutnu vjersku slobodu.

Postoji još jedna točka oko koje se komunisti i srpski nacionalisti slažu u vezi Stepinca i Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ne mogu oprostiti Stepincu njegov hrvatski patriotizam i njegovu podršku obnovi hrvatske države, nazivajući ga iz tog razloga kolaboracionistom. Katolička hijerarhija uvijek je razlikovala državu i režim, naciju i njezinu vladu. Stepinac je postupio na isti način. Zastupao je hrvatsku državu i osuđivao sve pogreške njezine vlade, hrabro se suočavajući s uplitanjem moćnog Trećeg Reicha. Postupio je na isti način kao i njemački i talijanski svećenici koji su odbili odreći se nacionalne neovisnosti suočeni s totalitarnim režimima, koji su nužno bili privremeni.

Stepinčev patriotski stav točno je protumačio jedan široko tiražni belgijski tjednik:

"Zagrebački nadbiskup nije skrivao činjenicu da je, kao i gotovo cijeli hrvatski narod, sa zadovoljstvom gledao na slom jugoslavenske države 1941. Kada država osujećuje nacionalne težnje jednog od svojih naroda, mora kriviti sebe ako taj narod aplaudira njezinom padu.

Pretpostavimo da je u Nizozemskoj 1829. godine međunarodni sukob doveo do toga da francuska, engleska ili pruska vojska pometu snage kralja Vilima: belgijski narod bi sigurno skakao od radosti, vidjevši da je oslobođen nizozemskog jarma. Je li nadbiskup Mechelena mogao propustiti pokazati solidarnost sa svojim narodom?"

Jugoslavenska vlada zna što može očekivati po tom pitanju, posebno zato što se osjećaji hrvatskog naroda nisu promijenili s novom diktaturom:

Tko može zamjeriti Poljacima, koje su Rusi pokorili, što su s oduševljenjem dočekali Napoleonove grenadire?

Niti se od Stepinca moglo tražiti da se odrekne svog hrvatskog patriotizma, a još manje od srpskih nacionalista, koji su se identificirali s Aleksandrovim diktatorskim režimom i čak su i danas zahvalni komunistima što su ponovno uspostavili heterogeni konglomerat koji je Jugoslavija, koju su smatrali proširenom Srbijom, gdje praktički nije moguć nijedan oblik vlasti osim diktature.

Jugoslavija se može održati samo protiv volje antisrpske većine njezinih nesretnih podanika. Forsiranje takve zajednice podrazumijeva nijekanje svih nacionalnih i građanskih prava velike većine njezinih članova. Očito je da Crkva u načelu ne može stati na stranu onih koji, vođeni žeđi za osobnom ili kolektivnom moći, daju prednost državnoj vlasti nad slobodama i ljudskim pravima. Stepinčeva zasluga leži u tome što se, vjeran ovom načelu, borio protiv svih zlouporaba moći, kako za vrijeme monarhističkih i komunističkih diktatura, koje su progonile katolike i Hrvate, tako i u posljednjem ratu, kada je štitio Srbe i Židove.

III

U ZONI SUSRETA I SUKOBA CIVILIZACIJA

U vezi s prethodno spomenutim stavom srpskih nacionalističkih i crkvenih predstavnika, neshvatljivim zapadnjacima, želimo u dobroj vjeri pojasniti da to nije inherentno zlo srpskom narodu. To je fenomen koji po svojoj prirodi nadilazi hrvatsko-srpski sukob, koji se može razumjeti samo komparativnim proučavanjem civilizacija. Iz perspektive kulturnih studija, hrvatsko-srpski antagonizam nije toliko izraz nacionalnih i vjerskih razlika po sebi, već jedna od posljedica susreta i sukoba dvaju naroda koji pripadaju različitim civilizacijama: zapadnoj i istočnoeuropskoj.

Iako Hrvati i Srbi, poput Poljaka i Rusa, potječu iz iste slavenske jezične skupine, njihove kulturne tradicije i, posljedično, njihova politika smještaju ih u zasebne i prilično antagonističke civilizacije. Predsjednik Roosevelt je stoga bio u pravu kada je 1943. godine, raspravljajući sa Sir Anthonyjem Edenom o budućnosti Europe, izrazio svoje višestruko mišljenje da Hrvati i Srbi nemaju ništa zajedničko, što čini smiješnim inzistirati na tome da takvi antagonistički narodi žive pod istom vladom. Rusija i Srbija, zbog svojih tradicionalnih političkih sustava, "vječne su tiranije Istoka", kako se izrazio Ortega y Gasset.

U ovom svijetu prevladava drugačija koncepcija odnosa između pojedinca, skupine i države od zapadne. Zapadne koncepcije, prema kojima Crkva treba biti neovisna o državi, kao i kulturni život, i gdje se religija ne smije miješati s nacionalnošću, čine im se čudnima i nerazumljivima. Umjesto da cijene napore Zapadne Crkve da djeluje neovisno o diktatorskim vladama, predstavnici Istočne pravoslavne Crkve kritiziraju je zbog toga, smatrajući podložnost Crkve državi kršćanskom obvezom. Službeni glasnogovornik Srpske narodne crkve izjavio je sljedeće:

„Rimokatolička crkva prijeti autoritetu naše države, stoga nužno izaziva samoobranu... Sotona je Kristu ponudio zemaljsku vlast, ali ju je on odbio. Rimokatolička crkva, s druge strane, prihvatila je tu vlast. Papinski autoritet, kao vrhovna duhovna vlast, dovodi u pitanje čast i autonomiju države. Nameće se kao država unutar države, ili možda kao država nad drugom državom; to je strana sila. Zato se protiv Katoličke crkve i katoličanstva mora boriti balkanskom brutalnošću.“

To su isti koncepti koje su jugoslavenski komunisti koristili kako bi opravdali prekid diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom.

Papa je "nasljedni neprijatelj" Jugoslavije "ne samo zato što nije ni fašist ni socijalist i demokrat, već jednostavno zato što je Jugoslavija. Vlada Jugoslavije i narod Jugoslavije morali bi se pokoriti apsolutnom suverenitetu Vatikana po ovom pitanju biskupa i svećenika, čak i ako bi djelovali isključivo u interesu strane vlasti, čime bi naštetili vlastitoj državi i vlastitom narodu. Kada Stepinac stranim novinarima kaže: 'Imam samo jednu osobu koja mi zapovijeda i samo njemu se pokoravam, a to je Sveti Otac' (shvaćeno u odnosu na njegovu crkvenu jurisdikciju. Op. urednika), on utvrđuje svoja načela i svoj stav, te stav Vatikana. Koja bi druga država i koji bi drugi narod na svijetu dopustio i tolerirao nametanje biskupa takve prirode?"

Iz ovog načelnog stava proizlazi da bi svi katolici u Jugoslaviji uvijek bili nepoželjni, čak i ako bi se dogodilo sljedeće: Religijski otpor i nacionalno protivljenje hrvatskih katolika nisu se podudarali, činjenica koja se namjerno poistovjećuje kako bi se opravdao vjerski progon kao da je riječ samo o političkoj borbi.

Postoje i druge činjenice koje su strane zapadnom načinu razmišljanja. Dok su jugoslavenski komunisti tolerirali, pa čak i favorizirali Srpsku crkvu, nemilosrdno su progonili katoličanstvo. Dok je Srpski patrijarh posjetio Moskvu kao počasni gost, a Ruski patrijarh odao počast maršalu Titu u Beogradu, kardinal Stepinac i drugi hrvatski prelati bili su zatvarani, internirani i držani u izolaciji. Ovaj kontrast je objašnjiv samo ako se uzme u obzir da su komunističke vlade - puke bizantsko-ruske verzije marksizma - i Pravoslavna crkva djelovale unutar autokratskih i cezaropapističkih tradicija. One predstavljaju dva aspekta istog svijeta. Srpska crkva bila je integrirana u taj svijet, dok su zapadne kršćanske zajednice, katolička i protestantska, smatrane stranim tijelima i silama dezintegratorima.

S druge strane, vjerske razlike nisu uzrok antagonizma između Poljaka i Rusa, Hrvata i Srba. Bizantski raskol nije odredio europski kulturni dualizam - glavni uzrok tih antagonizama - već je bio njegova posljedica. Bizant je inzistirao na cezaropapističkim koncepcijama protiv papinstva, čak i u kasnom srednjem vijeku, kada se već formiralo novo i rastuće društvo zapadne Europe, snažna podrška papama u dugoj i upornoj borbi protiv cezaropapističkih ambicija bizantskih careva. Crkva nije bila uzrok, već žrtva političkih sukoba koji su uništili kršćansko jedinstvo.

Opća Crkva uvijek teži obnovi jedinstva Crkava: Dijeleći ovu plemenitu želju, neki hrvatski katolički prelati vjerovali su 1918. da će novostvorena jugoslavenska država ponuditi obećavajuće mogućnosti za postizanje tog cilja. Nadali su se da će zajednički život istočnih i zapadnih kršćana dovesti do međusobnog razumijevanja i zbližavanja između razdvojene kršćanske braće.

Međutim, dogodilo se suprotno. Srbija, s obzirom na svoju autokratsku tradiciju, nije bila u stanju stvoriti slobodnu zajednicu naroda s jednakim pravima, već je umjesto toga nametnula hegemonističku i antidemokratsku vladu, izazivajući nove sukobe, mržnju i ogorčenost. Privilegirana Srpska Crkva, u skladu s cezaropapističkim konceptima, nastojala je, uz podršku državne vlasti, proširiti svoju sferu utjecaja prozelitističkim metodama. Oni koji su vjerovali da zajednička država može potaknuti ujedinjenje Crkava morali su se suočiti sa stvarnošću da sve dok katolici ostaju u podređenom političkom položaju, u državi s bizantskim tradicijama, oni neizbježno nazaduju.

IV

PASTIR KOJI JE ŽIVOTINJA SUAM DAT PRO OVIBUS SUIS

Nije nam cilj dati cjelovitu biografiju biskupa Stepinca, već istaknuti one iznimne vrline koje proizlaze i iz njegovih osobnih kvaliteta i iz njegove formacije, što nije baš uobičajeno među svećenicima koji su slijedili uobičajeni crkveni put.

Rođen je 8. svibnja 1898. u selu Krašić, kao jedanaesto dijete skromne poljoprivredne obitelji. Nakon završetka srednje škole u narodnoj školi u Zagrebu, mobiliziran je tijekom Prvog svjetskog rata od strane austrijske vojske i kao poručnik raspoređen na talijansko frontište. Tamo se, boreći na prvim crtama, zakopao granatom i zarobili Talijani.

Odatle se dobrovoljno prijavio na Solunsko frontište kako bi se borio za oslobođenje Srbije, koja je bila pod austro-bugarskom okupacijom. Nakon rata upisao se na Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, kombinirajući studij s napornim radom na očevoj farmi. Imao je gotovo 27 godina kada se uvjerio da je njegov pravi poziv svećeništvo. U Rimu je studirao na Sveučilištu Gregoriana kao student Collegium Germanicum. 26. listopada 1929. zaređen je i doktorirao filozofiju i teologiju.

Stepinac je bio duboki poznavatelj Svetog pisma i socijalnog nauka Crkve, budući da je od mladosti bio duboko zainteresiran za katolički društveni pokret. Po povratku u Hrvatsku imenovan je u nadbiskupov dom, prvenstveno posvećen organizaciji Caritas. Njegov neumorni karitativni rad doveo ga je u izravan kontakt sa siromašnima, a tu je vezu održavao i nakon imenovanja nadbiskupom.

Godine 1934. Sveta Stolica imenovala ga je nadbiskupom koadjutorom cum iure successionis, kada je imao samo 36 godina. Njegovo imenovanje na tako visoku dužnost bilo je neočekivano, jer se znalo da je stariji nadbiskup Bauer, vrlo ugledni prelat, duboko ukorijenjen u tradiciji i sjaju svoje službe, te dostojanstvenik s briljantnom javnom karijerom - zastupnik u parlamentu u Zagrebu i Budimpešti, bivši rektor nacionalnog sveučilišta i protektor Akademije znanosti i lijepih umjetnosti - predložio Svetoj Stolici nekoliko istaknutih kanonika, teologa, pa čak i biskupa kao svoje nasljednike.

Međutim, Beogradska vlada prigovorila je svim predloženim kandidatima, navodeći njihove navodne aktivnosti protiv države. U stvarnosti, diktatorska vlada u Beogradu pribjegla je opstrukcionističkim taktikama s ciljem oduzimanja značajnih sredstava i imovine Zagrebačke nadbiskupije u slučaju da se sjedište upražni. Konačno, Beograd je pristao na Stepinčevo imenovanje, na temelju toga što je bio jedan od dobrovoljaca na Solunskom frontu - privilegirani status u to vrijeme - i zato što nisu pravilno razumjeli značenje izraza "cum iure successionis", što znači "s pravom nasljedstva".

Nisu se protivili njegovom imenovanju jer su previdjeli činjenicu da se Stepinac odrekao svog srbijanskog časničkog čina i vratio sva svoja odlikovanja u znak prosvjeda protiv srpske dominacije i pritiska u Hrvatskoj. Hrvatsko javno mnijenje bilo je iznenađeno neočekivanim usponom mladog, nedavno zaređenog svećenika nepoznatog u javnom životu na tako važnu nadbiskupsku stolicu.

Godine 1937., nakon smrti nadbiskupa Bauera, Stepinac ga je naslijedio kao zagrebački nadbiskup, metropolit Hrvatske i stalni predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije.

Novoimenovani nadbiskup unio je novu energiju i uveo nove metode. Reorganizirane su i promovirane organizacije Katoličke akcije, dobrotvorne ustanove i katolički tisak. Organizirani su impresivni vjerski događaji - hodočašća i euharistijski kongresi - te su osnovane nove župe i samostani. U svojim nedjeljnim propovijedima, održanim pred velikom publikom, dizao je svoj hrabar glas u obranu prirodnog zakona i morala.

U pratnji desetaka tisuća župljana, svake je godine hodočastio u hrvatsko nacionalno svetište Gospe Bistričke, dijeleći s hodočasnicima teškoće trodnevnog hoda. Nadbiskupska palača, nekoć raskošna rezidencija, postala je sjedište brojnih katoličkih institucija, dok su nadbiskup i njegova obitelj živjeli monaškim životom. Njezin prijašnji sjaj pokazivao se samo jednom godišnje, na dan papinske krunidbe.

Bezuvjetna odanost Svetoj Stolici i strogo pridržavanje papinskih uputa bile su odlike Stepinca, koji je često putovao u Vječni grad, održavajući bliski kontakt sa središnjim institucijama Crkve. Na isti je način postupio i tijekom rata. Stoga, kada je pokrenuta kampanja blaćenja svjetskog komunizma, koja je zbunila čak i određene demokratske krugove, Vatikan nije ni trenutka oklijevao naglasiti svijetu integritet i besprijekorno ponašanje poglavara Katoličke crkve u Hrvatskoj. L'Osservatore Romano svakodnevno je objavljivao detaljne članke, prosvjede, komentare i vijesti na naslovnicama nakon "prežalosnog suđenja" (Pio XII.). Stepinčeva živa religioznost, apostolski žar, ispravna primjena doktrine, društvena savjest i patriotizam bili su divno spojeni s njegovom urođenom skromnošću, kao i s njegovom moralnom snagom i sposobnošću za patnju, čak i fizičku. Neustrašivost je bila zaista neophodna za Kristovog vojnika, koji se morao suočiti s izuzetno teškim situacijama, podnijeti osobne napade i podnijeti dugu zatvorsku kaznu s popratnim teškoćama.

Početkom svibnja 1945. komunisti su preuzeli vlast u Hrvatskoj. Prošlo je šesnaest mjeseci prije nego što je započelo Stepinčevo suđenje za navodne ratne zločine, a tijekom tog vremena ista komunistička radio postaja citirala je i hvalila njegove prosvjede protiv kršenja sloboda i ljudskih prava. Stepinac, bespomoćan, morao je svjedočiti progonu Crkve i naroda Hrvatske. Val terora gurnuo je Hrvatsku u tihu i krvavu patnju koja, nažalost, nije našla odjeka u tadašnjem slobodnom svijetu. Masakr desetaka tisuća civila i nenaoružanih vojnika, pravi genocid počinjen nakon završetka rata u Bleiburgu i drugim mjestima, označava put kojim su krenuli komunisti. Istaknuti katolici i domoljubi ubijeni su bez suđenja. Cilj komunista bio je ognjem i mačem eliminirati svu moguću opoziciju u Hrvatskoj, učiniti je teritorijem potpuno podređenim komunizmu. Po prvi put u svojoj tisućljetnoj povijesti, Hrvatska je u cijelosti uključena u istočno carstvo, a njezini su zagovornici krenuli uništiti sve oblike zapadne kulture.

U takvoj mračnoj atmosferi uzdigao se lik biskupa Stepinca, "čovjeka poslanog od Boga... kao svjedok da svjedoči o svjetlu... koje sja u tami i iz tame ga ne primiše" (Ivan 1,5-7). Hrvatska je ponovno patila i krvarila, ali se nije htjela predati neprijatelju. Glavna se borba vodila, i dalje se vodi, na duhovnom području. Komunizam se nije zadovoljio okupacijom hrvatskih zemalja; želi promijeniti dušu naroda, kako je navedeno u odlomku Petogodišnjeg plana. Stoga je bilo potrebno slomiti Stepinca ili ga prisiliti da napusti zemlju. Pribjegli su dvostrukoj taktici: pritisku i ucjeni. Od samog početka pokrenuli su zloglasnu kampanju blaćenja protiv njega, ne nudeći mu nikakvu mogućnost pobijanja, te su orkestrirali fizičke napade. Zabranili su mu napuštanje rezidencije i bilo kakav kontakt s vjernicima. Istovremeno, predložen je kompromis: odreći se Svete Stolice i osnovati nacionalnu crkvu.

Sav taj pritisak nije pokolebio nadbiskupa. Katolički episkopat, okupljen pod njegovim predsjedanjem, objavio je dugo i dobro dokumentirano pastirsko pismo u kojem je detaljno opisao sve zlouporabe i nasilje komunističkog režima. U prvom i jedinom intervjuu s jugoslavenskim diktatorom Josipom Brozom Titom, on mu je jasno i jednostavno rekao da bez vjerske slobode i bez poštovanja hrvatskih nacionalnih prava zemlja neće biti smirena.

U to vrijeme, Stepinac je još uvijek imao opravdane nade, temeljene na obećanjima savezničkih diplomata, s kojima je imao izravan kontakt tijekom svojih posjeta Rimu tijekom rata, da Saveznici neće dopustiti uspostavljanje komunističkog režima na jadranskoj obali, pred vratima Italije i Austrije. Slijedom toga, očekivao je da će se Jaltski sporazumi, koji su narodu Jugoslavije jamčili demokratsko pravo da bira svoju vladu, održati.

Uvjereni da je nemoguće slomiti Stepinčevu odanost Svetoj Stolici, komunistički vladari orkestrirali su zloglasno suđenje, osuđujući ga na 16 godina zatvora i gubitak građanskih i političkih prava na dodatnih 5 godina. Ova kazna, popraćena neobuzdanom propagandom, korištena je kao posljednje upozorenje nepopustljivoj Hrvatskoj da je komunistički režim, uz podršku Moskve, svemoćan i nemilosrdan u istrebljenju svakog zapadnog utjecaja.

Poznato je da je tijekom suđenja Stepinac odbio odgovarati na pitanja tužitelja i komunističkih sudaca te da nije imenovao odvjetnike. To nije bila prkosna ili drska gesta, kako su tvrdili komunisti, već razuman stav nekoga tko je znao da je nemoguće raspravljati s komunističkom partijom, s njezinim pravnim i moralnim koncepcijama suprotnim zapadnom i kršćanskom načinu razmišljanja, i tko je, štoviše, znao da je presuda već unaprijed donesena. Odvjetnici obrane, koje je imenovao sud, djelovali su s građanskom hrabrošću i profesionalnom kompetencijom, ali njihovi argumenti morali su se pridržavati komunističke legalnosti, prema kojoj se odanost Crkvi i hrvatskom narodu smatrala zločinom. Sam tužitelj im je, ovaj put ispravno, prigovorio da "branu optuženog Alojzija Stepinca od optužbi koje on nije poricao, već ih je hvalio kao zaslužne".

Stoga čak ni određeni dobronamjerni komentari objavljeni u slobodnom tisku nisu bili sasvim točni u pokušaju, pod utjecajem upornih komunističkih optužbi, da protumače Stepinčev stav kao suprotan obnovi i obrani hrvatske države u ratno vrijeme. Međutim, kada je postao poznat njegov govor pred sudom, upućen ne toliko komunističkim sucima koliko hrvatskom narodu i svjetskoj javnosti, stvar je razjašnjena. Više puta je naglašeno da se hrabro ponašanje biskupa Stepinca uvelike razlikovalo od ponašanja drugih optuženika, poput ponašanja srbijanskog generala Draže Mihailovića, kojeg je srpska nacionalistička propaganda toliko hvalila. Mihailović, protagonist izgubljene i nepravedne stvari - one za srpsku nadmoć nad drugim narodima Jugoslavije - ponižavao se pred sucima, moleći za milost i tvrdeći da su mnogi njegovi ciljevi u stvarnosti identični njihovima. U međuvremenu, Stepinac, zagovornik božanskog i ljudskog prava, očistio je svoju savjest od svih optužbi, ne popuštajući pred poznatim metodama psihološke manipulacije. Ostao je pravi gospodin, bez mrlje ili straha, odbijajući popustiti i najmanje i ne moleći za milost.

Vrijedi istaknuti još jednu izvanrednu osobinu Stepinčeve osobnosti: njegov poziv za mučeništvo, koji je u njemu sazrio pod ogromnom težinom odgovornosti u tako ključnim vremenima. Sam Tito je, nakon spomenutog intervjua, izjavio da "ovaj Stepinac teži mučeništvu, ali da mu se prilika neće pružiti". Autor ovih redaka posebno se prisjeća audijencije koju je Stepinac 1938. godine dodijelio glavnom tajniku Pax Romana, Abbéu Gremaudu, i M. Vershaveu, ravnatelju "L'Ecole de journalismése" u Lilleu u Francuskoj.

Govoreći o prijetnjama koje su se nadvijale nad Europom i Hrvatskom, Stepinac, inače miran i staložen, nervozno je ustao i, gledajući kroz prozor svoje knjižnice, smještene u utvrđenom dijelu bivše biskupske palače, odlučnim tonom izjavio: "Znam da je Crkva u Hrvatskoj u opasnosti sa Sjevera (nacionalsocijalizam) i s Istoka (boljševizam). Zagrebački nadbiskup, ohrabren primjerom svojih prethodnika, koji su se nekoć borili i pali unutar ovih zidina, spreman je suočiti se s neprijateljem i svjedočiti svojom krvlju za Krista."

Njegovo ponašanje bilo je sve samo ne teatralno. Njegova je figura odražavala jednostavnost i iskrenost mladog asketa, koji s vedrinom i hrabrošću korača prema mučeništvu koje je već predvidio. Iznad svega, njegova je vjera bila nepokolebljiva i čvrsta. "In Te Domine speravi" (U Gospodina se uzdam), bio je njegov moto. I kada su stigle duge godine kušnji, nikada nije posustao.

Sjećajući se psalmistovih riječi: "Uzdaj se u Boga, budi hrabar i srce će ti se ojačati", ustrajao je do smrti (10. veljače 1960.), iako je mogao napustiti zemlju i izbjeći svu patnju koju je podnio tijekom 14 godina zatvora i zatočeništva, pogođen bolestima koje su se, uz odgovarajuću liječničku pomoć, mogle izliječiti. Odrekao se ponuđene mu slobode, prihvaćajući produljenje svojih muka. Imamo službene dokumente koji to potvrđuju.

Tako je L'Osservatore Romano, u svom izdanju od 9. i 10. lipnja 1951., objavio sadržaj note jugoslavenske vlade kojom se Vatikanu nudi Stepincovo puštanje na slobodu pod uvjetom da odmah napusti zemlju, te odgovor Svete Stolice u kojem se navodi da nadbiskup radije ostaje sa svojim stadom. Pouzdano se zna da je herojski Kristov vojnik kategorički odbio barem još tri prijedloga u tom smislu. Dobri pastir polaže život za svoje stado (Ivan 10,11).

Svjedočanstvo ovog vrijednog i besprijekornog prvaka vjere i domovine predstavlja uzornu moralnu pobjedu nad njegovim tlačiteljima. Suočen s ogorčenjem koje je Stepinčeva osuda izazvala u slobodnom svijetu, hvalisavi jugoslavenski diktator nastojao je umanjiti njezin značaj: "Još će se neko vrijeme pričati o Stepincu, ali uskoro će im dosaditi i zaboraviti ga." U međuvremenu, kako je vrijeme prolazilo, ona se pokazala kao tipična iluzija diktatora koji skloni podcjenjivanju moralnih vrijednosti. Stepinac ne samo da nije zaboravljen, već je njegov ugled rastao u očima naroda i cijelog svijeta.

Prisilio je komuniste na kapitulaciju nakon njegove smrti. Morali su odustati od svoje početne odluke da ga pokopaju u župnoj crkvi u Krašiću do isteka kazne i prihvatiti pokop njegovih posmrtnih ostataka, sa svim počastima koje pripadaju crkvenom knezu, u svojoj katedrali. Čak su poslali službene pozive konzularnom zboru i delegirali svoje predstavnike na sprovod "zločinca", "izdajnika domovine".

Mučena Hrvatska pronašla je svoj najiskreniji izraz u njemu. Danas ovaj junak i mučenik, branitelj grada, počiva u kripti zagrebačke katedrale, uz druge hrvatske junake koji su dali živote za svoju zemlju: grofa Petra Zrinskog, kneza Franju Kristofora Frankopana i Eugena Kvaternika. Njegov grob već je mjesto hodočašća.

U borbi između tiranije i slobode, mučenici su uvijek jači.

Buenos Aires

DOKUMENTI

RIJEČI PAPE PIJA XII. O KARDINALU STEPINCU

"A sada, časna braćo, usred radosti koja nas ispunjava što vas ovdje vidimo pred nama, ne možemo spriječiti da se naše duše s tugom okrenu prema našem časnom bratu zagrebačkom nadbiskupu, koji zbog svojih okolnosti nije mogao doći u Rim i posjetiti Zajedničkog Oca, uz slobodnu mogućnost povratka. Iako odsutan, grlimo ga očinskom ljubavlju i iskreno želimo da cijeli svijet zna da je, odlučujući ga počastiti veličanstvom rimskog purpura, naša jedina namjera dostojno nagraditi njegove izvanredne zasluge, kao i cijelom njegovom narodu svjedočiti o našoj velikoj dobrohotnosti. I na poseban način željeli smo ponuditi našu hvalu i utjehu našim ljubljenim sinovima i kćerima, koji u tako teškim vremenima ispovijedaju svoju katoličku vjeru s odlučnom hrabrošću."

„...Naša savjest nije nas mogla ovlastiti da prepoznamo i priznamo osnovu optužbi protiv zagrebačkog nadbiskupa, optužbi koje su, kao što znate, dovele do njegove osude na vrlo tešku kaznu. Nadalje, nismo mogli razočarati nade i očekivanja katolika diljem svijeta i dobrog broja nekatolika, koji su s velikim zadovoljstvom saznali za uzdizanje na crvenu kapu rimskog kardinala pastira koji je primjer apostolskog žara i kršćanske hrabrosti.“

(Iz govora na Tajnom konzistoriju, 12. siječnja 1953.)

PAPA IVAN XXIII. O KARDINALU ALOJZIJU STEPINCU

- Vaše eminencije kardinali; časna braćo i ljubljeni sinovi! Razlozi izvanrednog poštovanja i vjerske naklonosti natjerali su naša srca da obavimo ovaj pogrebni obred za blaženu dušu kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa - obred, neuobičajen ovdje u Bazilici sv. Petra, za kardinala koji ne pripada Kuriji. Ova jednostavna, ali ugledna figura oca i pastira Crkve Božje bila je predraga Našem duhu: njegova dugotrajna nevolja tijekom petnaest godina progonstva u vlastitoj domovini, te njegovo spokojno dostojanstvo i povjerenje u njegovu kontinuiranu patnju, priskrbili su mu univerzalno divljenje i štovanje.

Okolnosti njegove smrti, privlačeći pozornost njegove najbliže duhovne djece na veliki primjer nepokolebljivog strpljenja koje je pružao svima tijekom toliko godina zatvora, unatoč kratkoj udaljenosti između svog doma i njihovog, odjeknule su poput zvonjave zvona u tuzi i plaču, podsjećajući na note liturgije Velike subote na grobu Isusa Spasitelja: "Recessit pastor noster, fons aquae vivae, ad cuius transitum sol obscuratus est." Dok je prelazio u vječne kraljevstva, čak je i sunce doista bilo zaklonjeno na horizontu, kišovitom i tmurnom, ovih zimskih dana.

Oh! Uistinu, kardinal Stepinac je vjeran odraz Dobrog Pastira, vjeran i poučan. Svojoj slavnoj nadbiskupiji posvetio je 26 godina biskupovanja, najprije upornim i žarkim apostolskim djelovanjem, a zatim, u posljednjim godinama bolnog i predugog zatvora, sakupio je toliko bogatstva zasluga da ih je Nebeski Otac sigurno kao milost i blagoslov darovao svim obiteljima i vjernicima te žarke i pobožne Hrvatske.

U ovim posljednjim tjednima, ponizni nasljednik svetog Petra kao rimskog biskupa pronašao je veliku utjehu u biskupijskom sinodu, u kojem se sveta intimnost Pastira i njegova stada - klera i naroda - održavala u čestoj i nježnoj bliskosti sa slatkim sjajem Isusa, promatrajući ga kao Božanskog Pastira koji oživljava vlastito stado (I°, 10, 11).

I gle, u svom prelasku na nebo, duša kardinala nadbiskupa Alojzija Stepinca još nam jednom ponavlja ovo veliko učenje i ovaj božanski primjer iz X. poglavlja Evanđelja po svetom Ivanu. Molimo za blagoslovljenu slavu njegova izabranog duha: on će nam odgovoriti s visina pečatom našeg obnovljenog pastoralnog žara, naše spremnosti na trud i žrtvu.

Ljubljena braćo i djeco! Ne smijemo zaboraviti ozbiljan poticaj u njegovoj oporuci na stalnu praksu oprosta i mira. Kako je nježan, kako dirljiv njegov zahtjev za oprostom od svih onih koje je u svom životu - čak i s najboljim namjerama i ljubavlju - možda i najmanje uvrijedio; Kako je uzvišeno to ponavljanje posljednjih riječi umirućeg Krista svima onima koji su ga tako nepravedno natjerali da pati: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine" (Luka 28,24). To je snažna izjava: "ne znaju što čine", neizmjerno suosjećanje koje tragičnim sjajem osvjetljava misterij ljudske izopačenosti u pogledu smisla individualnog i kolektivnog života, čiji smo svjedoci.

U ovoj velikoj nevolji nalazimo utjehu uočavajući tu i tamo naznake ljudskog suosjećanja. Oko mrtvog i raspetog Krista, sva četiri evanđelista prepričavaju Pilatovu gestu predaje beživotnog tijela osuđenika suosjećanju Josipa iz Arimateje, koji je zatražio smrtne ostatke, i Nikodema, koji je donio obilnu mješavinu smirne i aloe za pokop. U golemoj tuzi koja i dalje kida naša srca, gesta viših vlasti, slijedeći primjer drevnog rimskog upravitelja, omogućila je da se oko blagoslovljene žrtve pastira i slavnog oca pojavi manifestacija narodne pobožnosti. Ova pobožnost ostat će u skromnim domovima cijelu generaciju kao sveta uspomena i vječni primjer duhovnog uzdizanja te ljudske i kršćanske nježnosti.

Oh! Zašto, sada kada je žrtva velikog svećenika i pape ostvarena, ne bi li sve uspravne i dobre duše smjele pozdraviti, barem izdaleka, povratak građanskog i vjerskog mira koji će, poštujući plemenite i snažne tradicije, uvjeriti obnovljeni uspon svih prema najvišim idealima koji su uzvišeni u duhu Kristovu, ujedinjeni u lojalnoj i skladnoj suradnji u potrazi i uživanju istinskog blagostanja koje ljudski suživot čini manje tužnim i ugodnijim.

Neka liturgijska molitva koja se diže s naših usana i srca kroz svete oblačiće tamjana još jednom zamoli nebeski mir i slavu za ožalošćenog preminulog kardinala Stepinca. U ovoj molitvi osjećamo se intimno sjedinjeni sa svim časnim članovima Svetog kardinalskog zbora ovdje prisutnima i s onima koji su, iz svih krajeva svijeta, željeli podijeliti tugu našeg Zajedničkog Oca izrazima dirljivog bratstva, prenoseći tako sućut Sveopće Crkve. Kardinal Alojzije Stepinac nikada nije mogao nositi slavno i zasluženo ljubičasto ruho izvan mjesta svog rođenja i prisilnog zatočeništva. Ipak, pobožno želimo vjerovati i nadati se da će, u milosti i svjetlu Gospodina, sada proširiti svoju zaštitu na cijeli Sveti kolegij, čiji je i dalje sjajni primjer, na cijelu Svetu Crkvu i na cijelu Jugoslaviju.

(Iz govora u Bazilici sv. Petra, 17.2.1960.)

IZJAVE STEPINCA PRED NARODNIM SUDOM U ZAGREBU 3. LISTOPADA 1946.

Na sve optužbe protiv mene ovdje odgovaram da mi je savjest čista u svakom smislu (čak i ako se javnost možda ruga ovoj izjavi) i ne tražim obranu niti žalbu na presudu. Zbog svojih uvjerenja spreman sam podnijeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, već sam i, s čistom savješću, spreman umrijeti u svakom trenutku. Stotine puta su me ovdje nazivali "optuženim Stepincem".

Ali nitko nije toliko naivan da ne shvati da s "optuženim Stepincem" ovdje na optuženičkoj klupi sjedi zagrebački nadbiskup, metropolit Hrvatske i poglavar Katoličke crkve u Jugoslaviji. I vi sami ste došli pred ovdje prisutne optužene svećenike kako bi priznali da se samo Stepinac može kriviti za sve što su oni, svećenici i narod, učinili. Ali ne bi bilo koji Stepinac imao takav utjecaj; samo je nadbiskup Stepinac imao.

Sedamnaest mjeseci se protiv mene vodi kampanja, javno i u tisku, a štoviše, dvanaest mjeseci sam efektivno zatvoren u svojoj nadbiskupskoj palači.

PRAVOSLAVCI

Optužen sam za ponovno krštenje Srba. Izraz je netočan, jer netko tko je jednom kršten ne mora se ponovno krstiti. Ali pitanje se tiče preobraćenja vjera, i o tome neću detaljno govoriti osim da izjavim da je moja savjest čista od ove optužbe i da će sud povijesti biti povoljan za mene.

Činjenica je da sam morao premjestiti nekoliko župnika jer su bili u životnoj opasnosti među pravoslavcima: Srbi su ih htjeli ubiti jer su odgađali preobraćenja na katoličanstvo. Činjenica je da se Crkva tijekom rata morala suočiti s poteškoćama i prevladati prepreke, upravo za dobrobit srpske nacije i kako bi joj pomogla koliko je mogla.

Časni sudac je predočio dokument prema kojem sam zatražio napušteni pravoslavni samostan u Orahovici (koji je prije pripadao našim pavlinskim ocima) kako bih ga dao trapistima, koje su Nijemci protjerali iz Reichenburga. Smatram svojom svetom dužnošću pomoći svojoj slovenskoj braći, koju su Hitlerovi protjerali, i pronaći im privremeno utočište.

VOJNI VIKAR

Optužen sam za težak zločin jer sam bio vojni vikar. Časni sudac me pitao ne smatram li se izdajnikom Jugoslavije jer sam tražio sporazum s Nezavisnom Državom Hrvatskom u ovom pitanju. Bio sam i vojni vikar u bivšoj Jugoslaviji. Osam ili devet godina pokušavao sam riješiti pitanje vojnog vikarijata, a da nisam postigao konačno i obostrano prihvatljivo rješenje. Konačno, ovo pitanje je riješeno u Jugoslaviji nakon mnogih poteškoća, Konkordatom koji je, nakon svečane ratifikacije u Saboru, ulični neredi učinili neupotrebljivim.

Kako se bližio kraj rata između Jugoslavije i Njemačke, bio sam dužan pružiti duhovnu pomoć katoličkim vojnicima bivše jugoslavenske vojske i vojnicima vojske novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Iako se država raspala, vojnici su ostali, i mi smo imali obvezu uzeti u obzir tu situaciju.

PRAVA HRVATSKOG NARODA

Nisam bio "persona grata" ni Nijemcima ni ustašama; nisam bio ustaša, niti sam polagao prisegu, kao što su to učinili mnogi vaši ovdje prisutni dužnosnici. Cijeli hrvatski narod se plebiscitom izjasnio za hrvatsku državu i bio bih zloglasan da nisam osjetio puls hrvatskog naroda, koji je bio porobljen u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam da Hrvati nisu mogli napredovati u vojsci niti ući u diplomatski kor osim ako ne promijene vjeru ili se ne ožene pravoslavkom. Stoga je to bio problem kojim sam se morao pozabaviti u svojim pastoralnim pismima i propovijedima.

Sve što sam rekao o pravu hrvatskog naroda na slobodu i neovisnost u potpunom je skladu s osnovnim načelima koje su Saveznici postavili na Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako, u skladu s tim načelima, svaki narod ima pravo na svoju neovisnost, zašto se onda to uskraćuje hrvatskom narodu? Sveta Stolica je više puta naglasila da i mali narodi i manjine imaju pravo na slobodu. Može li katolički biskup ili metropolit čak i ne spomenuti ovo načelo? Ako moramo pasti, neka padnemo jer smo ispunili svoju dužnost.

Ako vjerujete da ovaj proces zadovoljava hrvatski narod, dajte mu priliku da govori. Što se mene tiče, prihvatit ću njihovu presudu. Poštovao sam i uvijek ću poštovati volju svog naroda.

Optužujete me da sam neprijatelj države i nacionalnih vlasti. Danas priznajem vaš autoritet, ali tko je prije imao taj autoritet? Ponavljam: za mene ste predstavljali vlast od 8. svibnja 1945., ali ne prije. Koje je mjesto na svijetu gdje se mogu istovremeno pokoravati dvije vlasti: vama u šumama, a drugima u Zagrebu? Koga bih trebao poslušati: vlast vođe puča Simovića, ili izdajničke vlade - kako je vi nazivate - u Londonu, ili one u Kairu, ili vaše u šumama, ili vlade u Zagrebu? Je li uopće moguće služiti dvama gospodarima? Prema katoličkom moralu, međunarodnom pravu i ljudskom pravu općenito, to je nemoguće. Nismo mogli ignorirati ovdje uspostavljene vlasti, čak ni da su to bile ustaše. Bili su ovdje. Imali biste pravo da me smatrate odgovornim tek od 8. svibnja 1945. nadalje.

Što se tiče mojih terorističkih djela, nemate nikakvih dokaza: nitko vam ne vjeruje. Ako su mi Lisak, Lela Sofijanec i drugi pristupili pod lažnim imenima, ako sam primio pismo koje nikad nisam pročitao, ako je, ukratko, zločin da mi se ljudi obraćaju, onda ću mirno prihvatiti presudu. Moja savjest ne muči što sam ocu Mariću izdao potvrdu o slobodnom prolazu, jer to nisam učinio s namjerom da prekršim utvrđeni red; za takav prijestup mogao bih na onaj svijet otići čiste savjesti. Nije važno vjerujete li mi ili ne. Optuženi, zagrebački nadbiskup, ne samo da će patiti, nego i umrijeti za svoja uvjerenja. Sam premijer Bakarić rekao je ocu Milanoviću: "Uvjereni smo da nadbiskup stoji iza ovih postupaka, ali nemamo dokaza." To mi je dovoljno, što je već prilično priznanje.

RELIGIOZNI PROGON

Dakle, kakva je priroda sukoba, odakle proizlaze poteškoće i zašto se situacija nije vratila u normalu? Tužitelj je više puta tvrdio da nigdje drugdje nema slobode savjesti koja vlada u ovoj državi. Želio bih istaknuti neke činjenice koje dokazuju suprotno.

Prije svega, ponavljam da je između 260 i 270 svećenika ubijeno od strane Narodnooslobodilačkog pokreta. Nigdje drugdje u civiliziranom svijetu ne bi bio kažnjen toliki broj svećenika, niti na takav način, za zločine za koje su optuženi. Tako je, na primjer, otac Bürger, župnik Slatine, kao član Kulturbunda, mogao biti osuđen, recimo, na oko osam godina zatvora; ali nije osuđen na smrt, a vi ste ga ubili jer je, ispunjavajući svoje svete dužnosti dekana, prevezao liturgijske predmete iz susjedne crkve u Voćinu.

Ponovno potvrđujem: ni u jednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi bila izrečena takva kazna. Otac Povoljnjak je ubijen kao pas na ulici, bez ikakvog suđenja, a ista sudbina zadesila je i neke optužene časne sestre. Ni u jednoj drugoj civiliziranoj državi smrt ne bi zamijenila običnu zatvorsku kaznu. Počinili ste kobnu pogrešku ubojstvom svećenika. Narod vam nikada neće oprostiti. Takva je vaša sloboda.

Naše katoličke škole, izgrađene uz cijenu ogromnih žrtava, oduzete su nam. Rad naših sjemeništa je onemogućen. Da nismo primili sedam vagona natovarenih hranom iz Sjeverne Amerike, ne bismo mogli nastaviti ove godine. Pa ipak, ovo su djeca naših siromašnih seljaka. Nasilno ste oduzeli svu njihovu imovinu od sjemeništa. Niste učinili ništa manje od Gestapa kada je oduzeo imovinu Sjemeništa u Mokricama. Nismo protiv agrarne reforme. Sveta Stolica je objavila mnoge enciklike o socijalnim reformama, ali te su se akcije trebale provesti uz prethodni dogovor Vatikana.

Naša sirotišta su onesposobljena; naše tiskare su uništene, a ne znam ni za jednu koja trenutno radi. Naš tisak, ovdje toliko napadan, više ne postoji.

Nije li onda skandal tvrditi da nigdje drugdje Crkva ne uživa slobodu koju ima ovdje? Dominikanci su dali tiskati vjersku knjigu koju sam preveo s francuskog i potrošili su 75.000 dinara na izdanje. Nakon što je tisak završen, pokušali su povući primjerke, ali nisu uspjeli. Je li to sloboda tiska?

Izdavačka kuća San Jerónimo prestala je postojati. Težak je prekršaj protiv naroda postupati na ovaj način sa svojim najstarijim i najvažnijim kulturnim institucijama. Kritizirali ste me zbog rada "Caritasa". Ovdje naglašavam da je Caritas pružio ogromne dobrotvorne usluge našem narodu, a i vašoj djeci.

Nadalje, tu je pitanje vjerske nastave u školama. Utvrdili ste pravilo: u višim razredima srednje škole potpuno je zabranjeno; u nižim razredima nije obavezno. Ali kako možete djeci dati pravo da sami biraju kada se neka nisu ni pravilno razvila, a odraslima s pravom glasa uskraćena je sloboda izbora u tom pitanju?

S koliko se poteškoća susreću naše katoličke samostanske bolnice?

Protiv volje velike većine naroda, uveli ste građanski brak. Zašto niste proveli tu slobodu u skladu s mentalitetom našeg naroda? U Sjedinjenim Državama, gdje prevladava mudra republika, građanin je slobodan odabrati građanski ili vjerski brak, što god je razumnije. Ne uskraćujemo vam određenu kontrolu nad brakom. Ali teška je uvreda za naš narod biti prisiljen sklopiti građanski brak prije vjerskog. Da ste se s nama konzultirali o ovom pitanju, dali bismo vam relevantne prijedloge.

Zgrade nekih vjerskih zajednica u Bačkoj su oduzete; neke crkve u Splitu (ne znam postoji li još uvijek ta situacija) pretvorene su u skladišta. A crkvena imovina je oduzeta bez ikakvog dogovora sa Svetom Stolicom. Već ste vidjeli da narod, unatoč vašoj agrarnoj reformi, odbija preuzeti ovu zemlju.

Ali materijalne brige su najmanji od naših problema. Bolna točka je sljedeća: ni noću ni danju nijedan svećenik ili biskup nema siguran život. Biskupa Srebrenica napala je mladića u Sušaku, potaknuta od strane određenih pojedinaca. Tri sata su ga maltretirali i napadali u sobi pred ravnodušnim pogledom vaše policije i milicije.

I sam sam pretrpio sličan napad u Zaprešiću, gađan kamenjem i pucano na mene. Biskup Lach otišao je na drugu stranu Drave na krizmu i, iako je njegov dolazak bio poznat, poslan je na drugu obalu i proveo cijelu noć zatočen u koprivničkom zatvoru. Neki od vaših pristaša došli su k meni i izjavili da je takav tretman neprihvatljiv te da će prosvjedovati vlastima. Rulja je kamenovala prozore kuće u kojoj je biskup Burić boravio tijekom svog krizmaničkog posjeta. Čujem da je biskupa Pusića nedavno napala rulja koja je na njega bacala trule jabuke i jaja.

Takvu slobodu smatramo iluzornom i ne želimo biti robovi bez ikakvih prava; borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za naša prava u ovoj državi.

PROGONITELJI I KRŠĆANSKI NAUK

Da biste razumjeli zašto se borimo, navest ću još tri ili četiri primjera vaše navodne slobode. U učionicama se službeno i prkoseći svim svjedočanstvima povijesti uči da Isus Krist nikada nije postojao. Znajte da je Isus Krist Bog. Za Njega smo spremni umrijeti. Danas učite da On nikada nije živio; ako se učitelj usudi tvrditi drugačije, može sa sigurnošću očekivati da će biti otpušten.

Kažem vam, gospodine tužiteljice, da je pod takvim uvjetima Crkva lišena svoje slobode i da će uskoro biti ušutkana. Krist je temelj kršćanstva. Vi štitite pravoslavne Srbe. Ali pitam vas: Kako možete zamisliti pravoslavlje bez Krista? Kako možete zamisliti Katoličku crkvu bez Krista? To je apsurdno. U školskim udžbenicima piše da je Majka Božja prostitutka. Zar ne znate da je i za katolike i za pravoslavne kršćane Majka Božja najsvetiji i najpoštovaniji od svih pojmova? Naredili ste da se, kao službena državna doktrina, proširi da je čovjek potomak majmuna. Možda neki gaje takve ambicije. Ali zašto nametati kao službenu teoriju koju se danas nijedan poznati znanstvenik ne usuđuje braniti?

Prema vašim kriterijima, materijalizam je jedini vrijedan sustav, iako se svodi na poricanje Boga i uništenje kršćanstva. Ako ne postoji ništa osim materije, zahvaljujem vam na vašoj slobodi.

Jedan od vaših, istaknuta osoba, rekao je: "Nema ni jednog čovjeka u ovoj državi kojeg ne možemo izvesti pred sud i osuditi." Suočen s neprestanim optužbama koje me svrstavaju među ubojice i suučesnike terorista, odgovaram da nisu svi zločini u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj djelo domobrana ili ustaša.

To su bila opasna vremena za Crkvu, koja je morala prevladati brojne poteškoće. Neka nitko ne misli da želim rat. Neka sadašnje vlasti stupe u dijalog sa Svetom Stolicom. Crkva ne priznaje diktaturu, ali se ne protivi iskrenom razumijevanju s bilo kim. Biskupi će znati što očekivati u ispunjavanju svojih dužnosti i više neće biti potrebe tražiti svećenike da upiru prstom u optužbu protiv biskupa, kao što se to ovdje činilo.

Na kraju, želim reći nekoliko riječi Komunističkoj partiji, koja je, uistinu, moj tužitelj. Ako vjerujete da sam svoj sadašnji stav zauzeo iz materijalnih razloga, varate se, jer smo ostali nepokolebljivi u svojoj obrani čak i nakon što smo osiromašili.

Nismo protiv radnika koji traže priznanje svojih prava u tvornicama, jer je to duh papinskih enciklika. Nismo ni protiv agrarne reforme.

Ali neka vođe komunizma shvate da ako postoji sloboda širenja materijalizma, onda imamo i pravo ispovijedati i širiti svoja načela. Mnogi katolici su umrli i umrijet će braneći to pravo.

Zaključno, ako postoji dobra volja, može se postići dogovor, a inicijativa je na sadašnjim vlastima. Ni ja ni drugi članovi episkopata nismo ti koji bi trebali ulaziti u ove temeljne pregovore. Ovo je stvar između države i Svete Stolice.

Što se mene tiče, i što se tiče presude, ne tražim milost. Moja savjest je čista.

SVJEDOČANSTVO PREDSJEDNIKA AMERIČKE ŽIDOVSKE UDRUGE

Luis S. Breier, predsjednik Američke židovske udruge, izjavio je, dva dana nakon Stepinčeve osude, na Nacionalnoj konferenciji kršćana i Židova, za Okruglim stolom u Bronxu, 13. listopada 1946.:

"Ovaj veliki čovjek Crkve optužen je da je nacistički suradnik. Mi Židovi prosvjedujemo protiv ove klevete. Dobro poznavajući njegovu prošlost, možemo reći da je od 1934. i u sljedećim godinama uvijek bio pravi prijatelj Židova, što nije skrivao čak ni u vrijeme najžešćih progona pod režimom Hitlera i njegovih satelita.

Bio je jedan od rijetkih u Europi koji se suprotstavio nacističkoj tiraniji, čak i kada je bila najteža i najopasnija. Ovaj čovjek, sada žrtva skandalozne osude, otvoreno je, hrabro i neumorno govorio pod nacističkim režimom protiv užasnih Nürnberških zakona, a njegovo protivljenje nacističkom terorizmu nikada nije oslabilo." Smanjilo se. Također je otvoreno digao glas protiv sustava Žutih zvijezda, naglašavajući da je to uvreda ljudskom dostojanstvu. Njegova je zasluga što je taj sustav ukinut. Uz Njegovu Svetost Pija XII., nadbiskup Stepinac bio je najveći branitelj progonjenih Židova u Europi.

SVJEDOČANSTVO IVANA MEŠTROVIĆA

Izvornik na hrvatskom objavljen u „Hrvatskoj reviji“, Buenos Aires.

Smrt kardinala Stepinca duboko je dirnula sve Hrvate, one koji žive u domovini i one raspršene po svijetu. Duboko je pogodila i mene, kako zbog dugogodišnjeg prijateljstva s kardinalom, tako i zbog njegovog herojskog ponašanja i patnje u obrani svog naroda i svoje vjerske vjeroispovijesti. Ovaj branitelj nije koristio mač ni sumnjive saveze, već istinu i svoju plemenitu dušu, svoje herojsko srce i svoju vjeru u Boga.

Njegova osuda jedno je od zlokobnih djela vlade, sa zlokobnim predznacima za budućnost. Sramotna je jer je osuđen pravedan čovjek, čovjek čiji integritet, i vjerski i nacionalni, nijedan Hrvat nikada nije doveo u pitanje, čak ni oni koji su izrekli presudu. Bio je „osuđen“ zbog svoje nepokolebljive vjere u Kristov nauk i u pravo hrvatskog naroda da živi slobodno i neovisno. Ostalo je gruba izmišljotina. Milovan Đilas, jedan od vođa Komunističke partije i u to vrijeme Titov poručnik, izrazio je svoju solidarnost s gore navedenima u razgovoru s autorom ovih redaka u New Yorku prije nekoliko godina. Kada su ga pitali za mišljenje o Stepincu i njegovoj osudi, odgovorio je:

"Istini za volju, vjerujem, i nisam jedini koji vjeruje u to, da je Stepinac čovjek od integriteta, snažnog karaktera, nemoguće ga je pokolebati. On je, doista, nepravedno osuđen, ali koliko su puta u povijesti pravednici osuđeni zbog političke svrsishodnosti?"

"Je li zaista potrebno, zbog političke svrsishodnosti, sukobiti se s voljom i osjećajima hrvatskog naroda i s velikom kršćanskom Crkvom i, posljedično, sa svim religijama koje ispovijedaju postojanje Boga?" upitao sam Đilasa.

"Nismo imali što prigovoriti u vezi s njegovim hrvatskim nacionalizmom, ali nisam mogao tolerirati njegovu odanost Papi u Rimu."

"Po vašem mišljenju, tko ima više pristaša u Hrvatskoj, Tito ili Stepinac?"

„Teško je to pitanje, ali odgovorit ću otvoreno. U Hrvatskoj nas nema više od 3%, a u cijeloj Jugoslaviji 5%. Međutim, to nam uopće nije važno, budući da su i kršćani počeli s malim brojem sljedbenika.“

„Ali kršćani nisu širili svoju vjeru zatvaranjem i ubijanjem onih koji ih nisu slijedili; nego su se borili za svoju vjeru, suočavajući se s mučeništvom i patnjom.“

To su učinili kasnije, kada su imali moć. Nadalje, metode naše doktrine potpuno su suprotne metodama kršćanstva u njegovim počecima. Uništavamo i uklanjamo sve što nam stoji na putu; cilj opravdava sredstvo.“ Kažu da je to moto isusovaca.

„Kažu da je to moto isusovaca.“ Komunizam usvaja svaki slogan koji smatra prikladnim za postizanje svog cilja. Jadni Đilas; morao je to iskusiti iz prve ruke čim se u njegovom marksističkom tumačenju uočio ljudski dodir.

Drugi komunistički vođa rekao mi je, raspravljajući o slučaju Stepinac, isto što i Đilas:

"On je, doista, snažan i besprijekoran čovjek, čvrst u svojim uvjerenjima. Da je popustio samo u jednoj stvari, danas bi bio slobodan i poštedio bi nas iskušenja." Njegov hrvatski nacionalizam ne bi nas smetao, a da je proglasio Hrvatsku Crkvu, uzdigli bismo ga u nebesa."

"To, gospodine ili druže, nije mogao učiniti protiv svojih uvjerenja i uvjerenja svog stada; Vrlo je vjerojatno da je u potpunosti razumio što bi značilo 'uzdizanje na nebo', budući da od njega ili njegovih sljedbenika nakon pada koji je uslijedio ne bi ostalo ništa."

Što se tiče Stepinčeve navodne umiješanosti u prisilno preobraćenje Židova i pravoslavaca na katoličanstvo, sljedeći slučaj dovoljan je da opovrgne takvu klevetu:

Svećenik (još uvijek živ) najveće katoličke župe u Zagrebu pokazao mi je okružnicu nadbiskupa Stepinca, u kojoj je, između ostalog, stajalo: "Ako vam dođu ljudi pravoslavne ili židovske vjere, čiji su životi u opasnosti, i žele se spasiti prihvaćanjem katoličke vjere, primite ih kako biste spasili ljudske živote." Nemojte od njih zahtijevati posebnu vjersku doktrinu, budući da su pravoslavci kršćani poput nas, a kršćanstvo potječe iz judaizma. Dužnost i obveza kršćanina sastoji se, prije svega, u spašavanju čovječanstva. Nakon što ovo ludilo i divljaštvo prestanu, oni koji su prihvatili našu vjeru iz uvjerenja ostat će u njoj; ostali će se, nakon što opasnost prođe, vratiti svojoj Crkvi."

Nekoliko dana nakon što je izrečena presuda Stepincu, stigao sam u New York i sastao se s kardinalom Spellmanom, koji je pokazao veliko zanimanje za metropolita Hrvatske. Nakon što sam ga opširno obavijestio o Stepincu, i kao svećeniku i kao čovjeku, rekao mi je, duboko dirnut:

„Uskoro odlazim u Rim i predložit ću Svetom Ocu da ga imenuje kardinalom i pozove u Rim.“ „Vjerujem da se na taj način režim neće protiviti njegovom odlasku iz zemlje.“ Odgovorio sam: „Koliko znam o Stepincu, neće pristati da se odvoji od svog stada.“

Spellman me začuđeno pogledao i rekao:

„Mislite li da bi radije proveo 16 godina u zatvoru nego bio na slobodi u kardinalskoj purpurnoj odori?“

Odgovorio sam da vjerujem da će Stepinac odabrati prvo.

Malo kasnije, Spellman me nazvao i obavijestio da je bio u Rimu i razgovarao s papom Pijem XII., predlažući da Stepinac bude imenovan kardinalom. Rekao je da je Papa odgovorio da je već pronašao način da to predloži, ali da je Stepinac odgovorio da ne može prihvatiti, jer se ni na koji način ne može odvojiti od svog naroda.

U pismu koje mi je napisao, Stepinac je ponovio iste riječi u vezi sa svojim liječenjem, naglašavajući da ni na koji način ne može napustiti Hrvatsku, čak ni ako zna da će umrijeti za nekoliko dana. Tješio se govoreći da lako može podnijeti svoje zatočeništvo, tvrdeći da su drugi svećenici u goroj situaciji i da mu je dužnost patiti s njima.

Kad sam se prošle godine vratio u domovinu, moja glavna želja bila je vidjeti Stepinca, što mi je i uspjelo, i on je bio prva osoba koju sam posjetio. Nisam skrivao tu namjeru i nikoga nisam tražio dopuštenje, iako sam znao da nikome, čak ni svećenicima, ne dopuštaju da ga posjeti. Otišao sam do Krasića i ravno u župni dvor. Nitko me nije zaustavio niti ispitivao, a milicionar koji je čuvao ulaz okrenuo mi je leđa, napravivši nekoliko koraka unatrag. Na ulazu u župni dvor sreo sam čovjeka koji je izgledao iznenađeno i zadovoljno. U početku sam pomislio da bi mogao biti vrtlar, budući da nije nosio sutanu i sigurno je radio u vrtu. Predstavio se kao župnik Krasića i uveo me unutra, gdje mi je nadbiskup izašao u susret. Obojica smo bili duboko dirnuti; zagrlili smo se i poljubili, oči su nam bile pune suza. Kardinal je bio dobro raspoložen i nakon nekoliko veselih riječi odveo me u skromnu sobu.

„Ovo je župni ured, a sada i kardinalov ured, dnevni boravak i blagovaonica.“ Ubrzo smo sjeli na ručak, koji su časne sestre na brzinu pripremile. Budući da je bio petak, jeli smo ribu, malo sira, kruh koji su ispekle časne sestre i pili vino Krasić. Časne sestre bile su tri rođene u Bosni; obrađivale su povrtnjak i upravljale skromnim župnim financijama. Četiri sata nakon ručka proveli smo raspravljajući o nacionalnim problemima. Kardinal je bio veseo i tijekom cijelog našeg razgovora nije pokazao nijednu riječ koja bi odavala gorčinu ili mržnju prema svojim protivnicima.

„Strpljenja“, rekao je, „živimo u vremenu neugodnih povijesnih događaja; bilo je sličnih kroz povijest siromašnog čovječanstva. Čini mi se da u Vedama piše da su glupost i ludost uzrok svih nesreća i zala. Krist nas je učio da trebamo oprostiti kao što je i on oprostio, i doista, oprost je sastavni dio ljubavi koju je propovijedao. Svaki dan molim za one koji me mrze, a i za one koji me vole. Kako bi moglo biti drugačije? Oni su također krv naše krvi, ljudi i braća, iako se naša gledišta mogu razlikovati.“

Stepinac je fizički izgledao dobro, osim pretjeranog crvenila u licu, nedvojbeno zbog bolesti. Duhovno je bio izvanredno spokojan i činio se jačim duhom nego ikad. Sve što sam mogao primijetiti bila je bol u operiranom stopalu, koje je držao podignuto ispod stola. U jednom trenutku ustali smo i otišli do prozora s pogledom na polja Stepinčevog sela i seljake koji su radili. Primijetio sam da uživa u tom pogledu i rekao sam mu da mi rođeni na selu volimo seljake i njihov naporan rad sa zemljom, te da mislim da bi i on lakše podnio svoj zatvor na selu, u ovoj maloj kući, nego da je zatvoren u svojoj ogromnoj nadbiskupskoj palači u Zagrebu.

"Govorite istinu; istina je. Naši seljaci, unatoč svojoj neprestanoj i teškoj borbi, bliži su zemlji i nebu nego što oni koji žive u gradovima ikada mogu biti."

Oprostili smo se, ali nisam imao osjećaj da će ovo biti naš posljednji susret, niti sam predvidio koliko će dugo trajati njegovo zatočeništvo. Ni on ni ja nismo rekli ni riječi o njegovom "pomilovanju" i povratku u zagrebačku nadbiskupiju. Bio sam uvjeren da Stepinac čeka samo Božju milost: da ustraje u svojoj misiji do kraja, kako mu je bilo dano. Njegov narod bio je dostojanstven svojom patnjom i smrću. Nije se vratio u zagrebačku nadbiskupiju, već u grobnicu iza glavnog oltara svoje katedrale, odakle će još snažnijim glasom braniti slobodu Kristove doktrine i slobodu svoga hrvatskog naroda.

Stepinac leži u tmurnoj grobnici, lice mu blistavo, kao simbol hrvatske nepopustljivosti koja se nikada nikome neće predati. Stoga, slava velikom sinu Hrvatske, Alojziju Stepincu!

IVAN MEŠTROVIĆ. Sveučilište Notre Dame, Indiana, SAD

POSLJEDNJE PISMO KARDINALA STEPINCA: PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

Suđenje devetorici profesora i studenata teologije iz Đakovačkog sjemeništa u Hrvatskoj održano je pred Okružnim sudom u Osijeku. Suđenje je započelo 28. siječnja, a završilo 8. veljače sljedećom presudom: duhovni upravitelj i profesor teološkog fakulteta, Ćirilo Kos, osuđen je na 7 godina; diplomirani teolog Ivan Gašo na 6 godina; a studenti teologije Ivan Mršo na 4 godine, Ante Bajić na 2,5 godine, Zvonko Petrović na 4 godine, Boško Radilović na 3 godine i Petar Šokčević na 2,5 godine strogog zatvora. Komunisti su ih optužili za širenje šovinizma i poticanje otvorene borbe protiv postojećeg državnog poretka.

U vezi s ovim suđenjem, sud je pozvao kardinala Stepinca kao svjedoka. On je uputio značajno pismo sudu, datirano 4. prosinca 1959., samo 68 dana prije svoje smrti. U ovom pismu, mučenički kardinal daje dirljivo svjedočanstvo o svojoj patnji i još jednom pokazuje svoju snagu i nesalomljivu veličinu duše.

Europski tisak dao je opsežan publicitet ovom pismu, koje prevodimo s engleskog teksta objavljenog u londonskom tjedniku "The Tablet" 5. ožujka ove godine. „Primio sam poziv okružnog suda u vezi s ispitivanjem u postupku protiv 'Ćirila Kosa i drugih'... Čast mi je odgovoriti da se ne mogu odazvati navedenom pozivu, iako sam se 1953. godine odazvao pozivu koji je izdalo isto tijelo državne vlasti radi ispitivanja o sadržaju omotnice koja mi je poslana izravno iz Vatikana. Pišem ovo kako se ne bi moglo tvrditi da izazivam sukob ili da činim nepoštivanje suda. Razlozi zašto se ne mogu pojaviti su sljedeći:

1. Prema informacijama koje imam već neko vrijeme, UDBA (jugoslavenska tajna policija) otkrila je mnoga moja pisma u različitim dijelovima zemlje; na primjer, ona pronađena tijekom racije u sjemeništu u Đakovu, gdje je Ćirilo Kos bio duhovni voditelj. U tim sam pismima odgovorio svećenicima koji su mi poslali pozdrave i izrazili dobre želje. Kad bi se moglo dokazati da sam bilo koje od tih pisama napisao ja (i stoga nije krivotvoreno), ne bih to porekao, budući da bih ga napisao u svojstvu legitimnog poglavara svećenika moje biskupije ili drugog crkvenog službenika ili prijatelja.“ da ga utješim i ohrabrim. Ako ću zbog toga umrijeti, spreman sam to učiniti, budući da se ne smatram krivim ni za najmanji prekršaj u vezi s ovim pismima.

2. Drugi razlog zašto se ne mogu odazvati pozivu je sljedeći: Vrhovni narodni sud Narodne Republike Hrvatske osudio me je 11. listopada 1946. na 16 godina teškog rada, prvo u zatvoru u Lepoglavi, a zatim u mom sadašnjem zatočeništvu u Krašiću. Da je ta kazna bila pravni zločin protiv nevinog čovjeka, tumačenje je cijelog civiliziranog svijeta. Čak su i neki čelnici Federativne Narodne Republike Jugoslavije to priznali u razgovoru s profesorom Meštrovićem (poznatim kiparom Ivanom Meštrovićem, trenutno izbjeglicom u Sjedinjenim Državama i profesorom na Sveučilištu Notre Dame. - Uredništvo) u Sjedinjenim Državama. Sam profesor Meštrović mi je sve to rekao kada me je ove godine došao posjetiti u Krašiću. Zna njihova imena.

Posljedica presude koja je skandalizirala cijeli svijet jest da je moj fizički život tijekom trinaest godina zatočeništva i pritvora bio na rubu... smrt. Liječnici u našoj zemlji i inozemstvu učinili su sve što je moguće da mi produže život, ali do danas nisu uspjeli vratiti moje zdravlje. Uzeli su mi trideset četiri litre krvi, a to još uvijek nije dovoljno. Morali su operirati obje noge kako bi me spasili od neposredne smrti od tromboze.

Zbog tih operacija, praktički sam invalid koji vuče noge po kući, oslanjajući se na štap. Osim toga, posljednjih pet godina patim od prostatitisa i unatoč svim lijekovima, rijetki su trenuci kada se osjećam potpuno bez bolova. Neću spominjati gotovo smrtonosnu bolest koja me pogodila prije dvije godine kada su novinari objavili da mi prijeti smrt. Niti se želim prisjećati drugih tegoba koje me muče, poput bronhijalnog katara. Od toga sam patio godinama. Kada je dr. Sercer zatražio da mi se dopusti odlazak na more, njegov zahtjev je odbijen.

Ozbiljno stanje mog zdravlja najbolje je poznato župniku Krasića i časnim sestrama koje su često provodile cijele dane uz moj krevet. Često nisam mogao slaviti svetu misu, čak ni nedjeljom, zbog boli. Svaki dan provodim mnogo sati na kauču s otečenim nogama, podignutim od poda kako bi se poboljšala cirkulacija krvi.

Znam da ćete reći: Zar ga naši stražari ne vide kako hoda dvorištem, ide u crkvu, razgovara s djecom itd.? Da, idem u crkvu kad god mogu (ali često ne mogu) kako bih na taj način ispunio svoju dužnost, barem da ljudima ponudim riječi pouke i ohrabrenja te da pomognem župniku u Krašiću. Nijedan svećenik ne može doći iz susjednih gradova da mu pomogne, kao što su to činili dugi niz godina. Također hodam dvorištem, ili, točnije, vučem se, oslanjajući se na štap koliko god mogu, da udahnem svježeg zraka, kako su liječnici preporučili, i da se što više krećem. Rekao sam liječnicima da mi je nemoguće hodati (nisam hodam godinu dana), ne zato što mi je to izričito zabranjeno, već zbog stava stražara koji me svugdje prate.

Ako se borim protiv ideologije Partije, uvjeren u njezinu potpunu lažnost, znači li to da se borim protiv Države? Ako je Jugoslavenskoj komunističkoj partiji legalno dopušteno da posljednjih petnaest godina progoni Katoličku crkvu ognjem i mačem, odvajajući ljude od Crkve, sprječavajući krštenje djece, zabranjujući kršćansku pouku za mlade i sklapanje vjerskih brakova; Ako zakon dopušta Jugoslavenskoj komunističkoj partiji uništavanje katoličkih institucija i škola, tiskara, novina i njihove imovine te počiniti bezbrojna djela represije, kako se itko može usuditi optužiti me da sam kriminalac ako dignem glas u obranu svetih stvari katolicizma? Jesam li prekršio Povelju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima ili su je prekršili drugi?

Jer, nakon krvavih nepravdi i mnogih ugušenja, neki me sada žele mučiti dugim ispitivanjima o stvarima za koje nikada neću priznati krivnju? Nije li vam dovoljno znati da su neki od vaših vođa otvoreno priznali profesoru Meštroviću da nemaju dokaza za moj progon i da je, unatoč tome, suđenje pokrenuto s posljedicama koje su me dovele na rub smrti, kao što sam gore opisao?

Stoga vam kažem da sam čovjek s obje noge na grobu, da već silazim u njega. Budući da sam teško bolestan, ne mogu se odazvati vašem pozivu. Ako me se tada pokuša mučiti silom ispitivanjima u bolesničkoj postelji ili tijekom mojih bolnih šetnji dvorištem, već odbijam išta odgovoriti. Nadalje, odbijam svaku odgovornost za javni skandal koji bi proizašao iz takvog postupka i koji bi pronašao publicitet u svjetskom tisku kada se sazna za najmanji napad počinjen protiv polumrtvog čovjeka. Ako organi vlasti smatraju da umirem presporo, neka narede moju fizičku likvidaciju kao što su naredili moju pravnu likvidaciju prije četrnaest godina.

Sveti Ciprijan dao je 25 zlatnika krvniku koji ga je morao pogubiti. Nemam zlata; mogu samo moliti za osobu koja će me na kraju pogubiti, moleći Gospodina da mu oprosti u vječnosti i da mi dopusti da umrem u miru. Ako ste me izazvali da govorim o vašem nečovječnom postupanju tijekom ovih dugih godina, nemojte to shvatiti zamjerno, jer su Rimljani rekli: Sunt certi denique fines (Sve ima svoju granicu). Moji tamničari mogu i dalje stajati na straži prema vašim uputama i učiniti mi život nemogućim, ali znam koja je moja dužnost. S milošću Gospodnjom, ispunit ću je do kraja, do samog kraja bez imalo mržnje ili osvete prema bilo kome, ali istovremeno bez straha od bilo koga.

Krasić, 4. prosinca 1959.

Alojzije kard. Stepinac

Nadbiskup zagrebacki

HRVATSKA U "BLAVOJSKOJ GEOGRAFIJI"

PEDRO VUKOTA

Hrvatska, nacija koja ljubomorno čuva svoje tradicije, s vlastitim tisućljetnim državnim identitetom i ponosna na svoju bezuvjetnu odanost svijetu i vrijednostima zapadne civilizacije, danas se nalazi lišena svih svojih prava, dok proces emancipacije doseže, bez diskriminacije, narode s ograničenim obrazovanjem i one na takozvanim kolonijalnim teritorijima. Unatoč svojoj evoluciji, identičnoj onoj drugih europskih naroda, ne samo da je isključena iz zajednice naroda kao subjekt međunarodnog javnog prava, već se čak ne pojavljuje ni na mnogim geografskim kartama kao nacionalni entitet. Rijetki su oni koji su temeljito proučili hrvatski problem i razumjeli da se nazivi Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina te Dalmacija i Istra odnose na regije naseljene Hrvatima.

Složena politička događanja prošlog stoljeća, određena padom i povlačenjem Osmanskog Carstva iz jugoistočne Europe, što je zauzvrat poremetilo ravnotežu snaga u postnapoleonskoj Europi, u biti su glavni uzrok nepovoljne nacionalne stvarnosti Hrvatske. Fenomen turskog povlačenja ponovno je aktivirao, punom snagom, ali s novim akterima i u novim oblicima, vjekovni proces utemeljen na razlikama i klasičnim antagonizmima između svijeta zapadne civilizacije i svijeta bizantske civilizacije. Carska Rusija, sa svojim snom o Trećem Rimu, smatrala se ne samo najvjernijim tumačem tradicija bizantske civilizacije, već je i polagala pravo na nasljeđivanje regija nedavno oslobođenih od Turaka. Praktički je postavila granicu svojih interesa dokle god se protezala moć carigradskih patrijarha. Otuda rusko miješanje u živote mladih, pravoslavnih i uglavnom slavenskih naroda Balkana. Zapadne sile su se protivile ovom stavu, tumačeći ga, sasvim ispravno, kao izravnu prijetnju ogromnom i vitalnom geopolitičkom sektoru.

Istočno pitanje, kako je nazvan ovaj akutni međunarodni problem, koji je u konačnici izazvao tako veliku zbrku, imalo je dramatične posljedice za veliki središnji i jugoistočni dio Europe i ostalo je potpuno relevantno tijekom cijelog 19. stoljeća. Svjetski sukob 1914.-1918. bio je vrhunac te duge krize, a trenutna situacija u spomenutoj europskoj regiji logična je projekcija izvedena iz Istočnog pitanja.

Taj dugi proces bio je mukotrpan za Hrvatsku, što je rezultiralo njezinom nemogućnošću da preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom, iako je, zahvaljujući velikim naporima i u vrlo nepovoljnoj klimi, postigla svoje ekonomsko i društveno preuređenje te odgovarajuće kulturno širenje. S druge strane, toliko se sukobljenih interesa sjelo na hrvatskom teritoriju da su, podvrgavajući sve, u bizantskom stilu, političkim ambicijama, unijeli pravu zbrku u znanstvenu literaturu i javne dokumente izravno ili neizravno povezane s hrvatskim pitanjem. Hrvatska stvarnost i povijest mitologizirane su, čak i u enciklopedijskim djelima, s neviđenim zanemarivanjem.

Ova situacija prijeti da iskrivi čak i samu predodžbu o tome što znači biti Hrvat i ulogu koju je ovaj narod igrao u povijesti i nastavlja igrati danas u regiji gdje su različiti čimbenici utjecali na definiciju jedinstveno osjetljivog geopolitičkog identiteta. Za razliku od svojih geografski susjednih naroda, Hrvati su, unatoč tome što su pretrpjeli znatan dio svog nacionalnog teritorija pod turskom vlašću, održali svoj politički i kulturni identitet netaknutim.

HRVATSKA U JEAN BLAEUOVOM "ATLASU MAJORE"

Za razliku od određenih suvremenih publikacija, nudi nam se izvanredan i uistinu vrijedan primjer: karta Hrvatske objavljena u 17. stoljeću. Potječe iz možda najtežeg razdoblja, kada su Hrvati osjećali punu težinu turskog pritiska na srce Europe i kada je hrvatska država svedena na ostatke bivših Kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.

Johannes Blaeu objavio je svoj Atlas Mayor u Amsterdamu 1669. godine u dvanaest svezaka, posvetivši kartu i opsežno dokumentirani opis Hrvatskoj u svesku o Italiji. Sve je to izvanredno točno, s obzirom na ograničene kartografske resurse dostupne u to vrijeme. Nadalje, sve su hrvatske regije navedene s divljenja vrijednom preciznošću u opisnoj tablici, a politička situacija u zemlji analizirana je na enciklopedijski način. Nije zanemaren ni heraldički aspekt, iako je njegova svrha bila prvenstveno dekorativna, a nijedan detalj nije izostavljen iz grbova glavnih regija. Konačno, posveta dodatno povećava povijesnu vrijednost cijelog dokumenta, budući da se, adresirajući ga na bana (potkralja) Hrvatske, grofa Petra Zrinskog, osobu od velikog značaja i ništa manjeg ugleda u europskom životu tog vremena, spominje puni diplomatski naziv Kraljevina Hrvatska.

Karta o kojoj se raspravlja pripada poznatoj flamanskoj školi, koja je dala neprocjenjiv doprinos znanosti. Geografi i kartografi Mercator i Ortelius utemeljili su dugi niz modernih atlasa. Među velikim figurama zlatnog doba nizozemske kartografije ističu se William Jansoon Blaeu, otac, i njegov sin, Joan Wz. Blaeu. Blaeu, otac, bio je znanstvenik matematike i astronomije, osnivač poznate kartografske ustanove u Amsterdamu i izdavač karata, atlasa, zidnih karata i zemaljskih globusa. William je na svojoj poziciji ostao samo kratko, a 1638. naslijedio ga je sin, koji je stekao slavu općom kartom u dvije hemisfere korištenjem stereografskih projekcija, u spomen na Vestfalski mir. Joan Blaeu objavio je veliku kartu svijeta, koja se smatra vrhuncem nizozemske kartografije.

Radovi obitelji Blaeu visoko su hvaljeni zbog svoje iznimne tehničke i umjetničke kvalitete. Njihove karte prekrivene su ružama kompasa, tipovima brodova, prizorima egzotičnog života, navigacijskim instrumentima, grbovima i još mnogo toga, sve pomno i izvrsno nacrtano, a dizajneri su dali mašti na volju. Zbog svog sadržaja, ove su karte bile praktički enciklopedije suvremene geografije i s pravom i zasluženo krunišu stoljeće nizozemske nadmoći u kartografskoj umjetnosti.

Među djelima Blaeua Mlađeg ističe se Atlas Mayor ili Geografía Blaviana, objavljen 1669. godine. Rezultat je ogromnog ljudskog truda, razmišljanja i istraživanja. Ovo djelo uključuje opis i kartu Hrvatske kao dio knjige koja pokriva talijanske teme. Španjolsko izdanje nosi naslov PARTE DEL ATLAS MAYOR O GEOGRAFIA BLAVIANA, que contenido las cartas y descripcións de Italia. Slijedi sferni dizajn koji drže anđeli s natpisom INNEFESSVS AGENDO. Naslovnica završava naznakom: U Amsterdamu i uredu Juana Blaeua - MDCLXIX.

Atlas je posvećen Njegovoj Presvetoj Visosti - Njegovom Veličanstvu Don Juanu Austrijskom, sinu kralja Filipa IV... Predajem Vašoj Visosti Geografski opis, s povijesnim narativima, obogaćen novim informacijama i ilustracijama; i uređen u sažetom stilu... Amsterdam, 1. prosinca 1669. Juan Blaeu.

OPIS HRVATSKIH POKRAJINA

U svom opisu Hrvatske, Blaeu prvo koristi klasični naziv Ilirik, a zatim Slavonija, zbog slavenskog karaktera hrvatskog jezika. Ilirski atribut za Hrvate uglavnom je posljedica želje i običaja humanista da europske zemlje nazivaju njihovim klasičnim imenima. Ponovno objavljivanje Ptolomejeve Geografije uvelike je utjecalo na upotrebu klasičnih imena. Tako je veliki humanist Eneja Silvije Piccolomini, kasnije papa Pio II. (1458.-64.), u svom djelu *De Europa*, nazvao hrvatske zemlje imenom drevnih Ilira. Nadalje, teorija o ilirskom podrijetlu Hrvata dobila je na značaju, jer moderni hrvatski narod doista je rezultat raznolike etničke pozadine i može se smatrati djelomično potomkom drevnih Ilira.

Na neki način, ovi klasični koncepti nesumnjivo su utjecali na Napoleonovo stvaranje Kraljevstva Ilirskih provincija. Ilirija se sastoji od Dalmacije i sljedećih regija: Hrvatske, Bosne i Slavonije...

Apostolski sažetak Slavorum gentium pape Lava XIII., kada raspravlja o biskupijama s pravima nad drevnim Ilirskim kolegijem u Rimu, navodi:

"Nikola V., naš prethodnik, udovoljavajući zahtjevima Jeronima iz Potomlja, iz biskupije Raguse, i drugih pobožnih ljudi Dalmacije i Slavonije, bulom Piis fidelium votis, izdanom 21. travnja 1453., osnovao je hospicij u Rimu, koji je nazvan po svetom Jeronimu Slavenskom, a kasnije i Ilirskom, prema drevnoj geografskoj oznaci, radi primanja i smještaja siromašnih vjernika koji bi ovamo stizali iz Dalmacije, Istre, Hrvatske, Slavonije, Bosne i Hercegovine..."

Općenito ime Slaven, koje se koristi kao ekvivalent za etničko ime Hrvata, potječe od običaja u mediteranskom svijetu, prvenstveno talijanskom, da se za Hrvate koristi zajednički naziv za narode slavenske jezične skupine, Slavi, ili, prema venecijanskom dijalektu, Schiavoni.

U moderno doba naziv Ilir ili Slaven tumačen je pristrano, ali sinonim Slaven ili Ilir koristio se samo kada se odnosio na Hrvate, jer su oni bili praktički jedini narodi slavenskog govornog područja koji su imali izravan kontakt s renesansnim središtima Italije. Nadalje, bili su jedini slavenski narod s mornaricom, a kao vješti pomorci, posebno Dubrovčani, održavali su odnose s pomorskim narodima. Ostali narodi slavenske jezične skupine nazivani su vlastitim imenima, na primjer: Bugari, Srbi, Poljaci itd.

Juan Blaeu, koji je imao dobro oblikovano razumijevanje Hrvatske - jer je 1666. godine njegova radionica tiskala *De Regno Croatiae et Dalmatiae - Libri Sex* autora Ioannesa Lucija, oca moderne hrvatske historiografije - započinje svoj opis, ovdje prepisan u fragmentima, ovako:

"Iako se ova pokrajina, također nazvana Illyris, Illiria i Illirias, nalazi izvan granica Italije, a njezin opis je smješten među istočnoeuropske pokrajine, jer je pala pod mletačku vlast u mnogim gradovima i na nekoliko otoka, s pravom se može smjestiti među regije koje su se pokoravale toj ogromnoj vlasti."

GRANICE. Antički narodi uspostavili su ilirsku granicu između Mađara i Jadranskog mora, a Rimljani su proširili njezine granice toliko daleko da su uključivale mnoge zemlje s druge strane Dunava; ali s padom njihova carstva, te su granice postale mnogo ograničenije. Plinije, Ptolomej, Pomponije Mela, Dionizije, Aleksandrin i Svetonije u Tiberijevom životu različito opisuju njegove granice; koje su Moderni autori ocrtali, pokazujući na istoku Srbiju ili Rašku; na sjeveru Urgiju, odvojenu od nje rijekama Dunav i Drava; na zapadu Štajersku, Kranjsku Windisch Markom i Istru; a na jugu spomenuti Mletački zaljev ili more, koje obuhvaća samo provincije Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju, a potonja se obično naziva cijelim Ilirikom: gdje Lucas de Linda primjećuje da Hrvatska i Dalmacija čine drevnu Liburniju, a ova regija nije drugačija.

PODRUČJA I GLAVNE RIJEKE. Ilirik je, većim dijelom, surova i planinska zemlja, s mnogim jezerima i rijekama koje je oplođuju. Iz graničnih planinskih lanaca Njemačke teku rijeke Drava i Savo: prva odvaja Slavoniju od Mađarske; druga prelazi tu provinciju; i obje, spojene s drugim manje poznatim rijekama, spajaju se s Dunavom.

„Ostale rijeke koje oplođuju Ilirik bit će spomenute u njihovim vlastitim odjeljcima. To područje obiluje stokom i ovcama te uzgojem živahnih konja. Plodovi koje najobilnije daje su vina, smokve i slični proizvodi. Također nema nedostatka zlata, željeza i žive. Domorodci su visoki, robusni, žilavi, poslušni i prikladni za svako zanimanje.“

Autor, nabrajajući pokrajine, počinje sa Slavonijom, Bosnom, Hrvatskom, a završava s Dalmacijom. Govoreći o Slavoniji, kaže:

SLAVONIJA. Pokrajina koja se pravilno naziva Slavonija nalazi se unutar rijeka Drave i Save; njezine granice su Srbija ili Raška na istoku; Mađarska na sjeveru; Štajerska i Kranjska na zapadu; Hrvatska i Bosna na jugu; s duljinom od pedeset njemačkih milja i geografskom širinom između spomenutih rijeka od dvanaest milja, prije je bila dio Gornje Ugarske. Njezina metropola i glavni grad je grad Zagreb, koji se jedini odupirao osmanskoj moći, njegovo carstvo ostalo je slobodno i nije priznavalo carstvo nijednog drugog kneza. To je biskupijska stolica i računa se zajedno.

Kada govori o Bosni, vazalnom kraljevstvu srednjovjekovne Hrvatske i drugoj hrvatskoj državnoj tvorevini, autor koristi hrvatski izraz Bosna, a ne latinizirano ime Bosna:

BOSNA. „Bosna, koju su mnogi smatrali drevnom Dardanijom, prema nekima je dobila ime po rijeci Bosni, koja je hrani i ulijeva se u rijeku Savu nakon što je gotovo u cijelosti protekla kroz nju. Njezine granice su, na istoku, pokrajina Srbija; na sjeveru, Slavonija, uz rijeku Savu; na zapadu, Hrvatska i dio Dalmacije, koja ujedno označava i njezinu južnu granicu. Duljina joj je četrdeset njemačkih milja, a širina petnaest. Prije je bila podijeljena na Gornju i Donju Bosnu: prva se zvala Dukal, a druga Kraljevska, zbog vlasti knezova koji su ih posjedovali. Danas su obje podložne Osmanskom Carstvu, zajedno s većim dijelom Hrvatske i Dalmacije; koje je svoju vlast podijelilo na sedam prefektura ili Sanzacatosa: Bosnu, Poxegu, Cernik, Bihek, Likam s Česbavom, Klisou i Hercegovinu, pri čemu je potonja nadređena svima.“ Basa od Bosne, koji priznaje podređenost veziru iz Budima.

Zatim, odražavajući raširenu zabludu u Europi tog vremena, autor tretira Bosance kao da su barbari.

U svom opisu pokrajine koja se ispravno naziva Hrvatska, on se poziva samo na pojas zemlje između Jadranskog mora i rijeke Save, što odgovara regijama danas poznatim kao Hrvatsko primorje, Zapadna Bosna, Lika, Gorski kotar, Pokupje i dijelom Posavina.

HRVATSKA. Hrvatska, koju Nijemci nazivaju Krabaten, poznati dio Liburnije, okrenuta je prema istoku prema Bosni; prema sjeveru prema Slavoniji; prema zapadu prema Krajnskoj, preko Windisch Marke; i prema jugu prema Dalmaciji, koja se također nalazi na istoku. Gotovo cijela je pod muslimanskom vlašću, a dio pod austrijskom vlašću. Ono što je podložno Turcima upravljaju ministri podložni Bassi Bosni, kao što je spomenuto; a ono što priznaje austrijsku vlast ima svog guvernera. Tamo ima mnogo gospodara vazala koji se prema njima ponašaju s takvom okrutnošću da bi radije bili gospodari Turaka. Hrvatska metropola nekada je bila Fluminio, općepoznat kao Fiume, na obalama rijeke Flum, koju Nijemci zovu Pflaum. Danas joj je glavni grad Bigihon... Njezin je teritorij plodan pšenicom, vinom i raznim voćem, s ponekim maslinicima... Običaji Hrvata vrlo su slični običajima Mađara, Slavena i Nijemaca tih granica, toliko da se za plemiće ovog kraja kaže: "Nadmašuju Nijemce umjerenošću; Mađare ponosom i lukavošću; a Slavene žestinom."

Bilješka o Dalmaciji je opsežna i detaljna.

DALMATIA. Dalmatia, a famous region of Illyricum or Slavonia, whose description is more appropriate for this volume due to the strongholds held there by the Venetians, borders Alvania to the east, and part of Serbia or Rascia; To the north, Bosnia and Croatia; to the west, Windisch March and Istria; and to the south, the Adriatic Sea with its adjacent islands. The name Dalmatia originated from the city of Dalmium or Delminium, which, during the reign of Gentius in Illyricum, rose up as a free republic. Subjugating the neighboring peoples, including those within the rivers Narenta (or Norin) and Kerka (formerly called Tityus), it extended its dominion over all that territory, later expanding to the aforementioned limits. It was also called Liburnium because this province encompassed Dalmatia and Croatia, as mentioned.

Dalmatinci su svijetle puti i crvenog lica, dobrodušni, okretni, hrabri i snalažljivi, mirni, odani, postojani, živahni i razboriti; žene su hrabre i ugodne.

Vlast Dalmacije podijeljena je među četiri kneza: dio koji se proteže od Obroaza ili Obrovacio, preko planinskog lanca Morlaca i njegovih granica, sve do Albone, na istarskoj granici, s tom pomorskom obalom, pripada austrijskoj lozi. Gradovi Zara, Nona ili Enona, Sebenico, Trau, Spalatro i Cataro, sa svojim jurisdikcijama, nalaze se pod mletačkom vlašću; tome se dodaju susjedni otoci Cherso, Ossero, Vellia, Arbo, Lesina, Corzola i drugi manji. Dubrovačka Republika upravlja dobrim dijelom Dalmacije, otocima i kopnom. Konačno, Turci drže neke važne položaje u ovoj pokrajini, koji će biti spomenuti u nastavku.

Zemlja Morlaca, prije zvana Albius ili Albio, proteže se duž dalmatinske obale na zapadu; Sadrži tri glavna grada: Segnu, Baccari i Fiume ili Rio di San Vito; koji, kao što je navedeno, pripadaju nadvojvodi Austrije.

Republika Ragusa (Dubrovnik, na hrvatskom), koja je bila treća hrvatska politička formacija kao prava i suverena država i koja se miješala u međunarodnu politiku kao faktor od europskog značaja, analizirana je zasebno i zauzima zasebno poglavlje, bilježeći najsitnije zanimljive detalje:

RAGUSA. Republika Ragusa obuhvaća veliki dio Dalmacije, čija je jurisdikcija trenutno ozbiljno ograničena snažnom turskom prisutnošću. Prije ne mnogo godina, prostirala se sto dvadeset milja u duljinu i dvanaest u širinu. Graniči s Albanijom na istoku; Vojvodstvom Hercegovinom na sjeveru; dijelom Bosne i ostatkom Dalmacije na zapadu; i Jadranskim morem na jugu. Gradovi Ragusa, Stagno, Tribigna i Sabioncelo, kao i druge tvrđave i mali gradovi, pripadaju Republici. Najznačajniji otoci su Agosta (ili Longosta), Meleda, São Andre, Mezo, Lupana i São Pietro.

To je mali grad, ali vrlo snažan i dobro upravljan. Glavni grad slavne Republike, koja je toliko godina odolijevala osmanskoj vlasti, kojom upravljaju knez, čiji mandat traje samo mjesec dana, Senat i drugi magistrati. Trgovačko je središte i usputna stanica za robu koja dolazi iz Turske i istočnih zemalja, a namijenjena je zapadnim zemljama. Brane ga jaki zidovi, visoki tornjevi i debeli bastioni, a dominira ugledna tvrđava São Lorenço. Ima sigurnu luku, zatvorenu lancem. Pretrpio je žalosne prevrate uzrokovane strašnim potresom i bijesnom olujom prošle godine, 1667., a šteta je bila toliko velika da se nije mogla tako brzo u potpunosti popraviti.

KARTA HRVATSKE

Karta je prikazana na listu dimenzija 62 x 54 cm. U gornjem lijevom kutu nalaze se grbovi Bosne i Dalmacije, a u gornjem desnom kutu grb Slavonije i Hrvatske, potonji u srebrno-crvenoj šahovnici, sada državni grb. U donjem lijevom kutu nalazi se tablica s naslovom karte i njezinim sadržajem, na latinskom, a njezin prijevod na engleski glasi:

Današnja Ilirija, koju pisci obično nazivaju Sclavonia, a Talijani obično Schiavonza, podijeljena je na Sclavoniju, Hrvatsku, Bosnu i Dalmaciju. Veći dio, koji su okupirali Turci, podijeljen je na prefekture koje nazivaju sandžacima; ostatak drže Mlečani, Mađari i Dubrovčani. Sandžaci su Bosna, prebivalište paše, Požega, Cernik, Bihać, Lika i Krbava, Klis i Hercegovina.

Iscrtavanje karte i cjelokupni dizajn su pomno izrađeni, pokazujući jasan napor da se uključi veliki broj geografskih obilježja i imena. Vrijedi napomenuti da je, unatoč inherentnim pogreškama tehnika i znanja tog vremena, točnost općih obrisa zapanjujuća, kako u prikazu riječnih tokova, planina, položaja gradova i mjesta, tako i u prikazu otoka i drugih geografskih obilježja, posebno u pogledu granica.

Ova točnost ima ogromnu vrijednost za modernu historiografiju. Karta ne samo da definira granice između dobro uspostavljenih suverenih država, već uspostavlja granice nacije u vrijeme kada su njezinim teritorijem upravljale razne sile koje su ratovale jedna protiv druge. Još je izvanrednija znanstvena preciznost s kojom su granice određene i povučene, čak i unutar samog Osmanskog Carstva, posebno one koje odvajaju hrvatska područja od Srbije, prateći tok rijeke Drine. Ista granica priznata je na Berlinskom kongresu 1878. godine, kada je odobrena okupacija i naknadna aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, a ostala je nepromijenjena do 1918. Nakon toga, održavana je kao regionalna granica u Jugoslaviji i trenutno je granica između Narodne Republike Bosne i Hercegovine i Srbije. U razdoblju 1941.-1945. bila je granica između Nezavisne Države Hrvatske i Srbije, tada pod njemačkom i bugarskom okupacijom. Jedini izostavi odnose se na današnju Crnu Goru, koja se tada zvala Zeta i, budući da je uglavnom bila pod mletačkim protektoratom, smatrana je dijelom Albanije Veneto, a njezina obala dijelom južne Dalmacije.

Ukratko, granice, kako na istoku, sjeveru, sjeverozapadu i istoku u Istri, tako i na jugozapadu i jugu, koje obuhvaćaju istočni dio Jadranskog mora, protežu se duž granica regija naseljenih hrvatskim narodom, bez obzira na političku vlast koja je bila na snazi u to vrijeme.

POSVETA BANU ILI POTPREDKRAJU HRVATSKE

Za razliku od drugih karata u istoj knjizi, koje se odnose na talijanske države i kneževine, autor je na ovoj karti, vlastitim potpisom, otisnuo posvetu banu ili potpredsjedniku Hrvatske, grofu Petru Zrinskom, istaknutoj osobi. Posveta, na latinskom, navodi sve titule i počasti koje je grof Zrinski u to vrijeme imao, što je od posebne važnosti jer se u ovom djelu prvi put spominje puni naziv hrvatskog kraljevstva u skladu sa srednjovjekovnom diplomatskom praksom: Regnum Dalmatiae, Croatiae ac Slavoniae.

Blaeu, govoreći o hrvatskom teritoriju slobodnom od Turaka, a ne dijelu mletačkog gospodstva, koji povjesničari nazivaju "Reliquiae reliquiarum", nije jasno definirao njegovu političku organizaciju. Kao što je spomenuto, nema spomena na Kraljevinu Hrvatsku, ali ima na Ugarsku i austrijske kneževe ili Carstvo. Diskriminacija se pravi, ali bez analize, kada se navodi da Hrvatska "ima svog guvernera" (bana) i da Slavonija - koja je u to vrijeme politički tvorila cjelinu s pravom Hrvatskom - "ima svoje slobodno Carstvo bez priznavanja Carstva drugog kneza". Spominjanjem bana ili potkralja, glavne funkcije grofa Zrinskog, i titule Regnor Dalmatiae, Croatiae Slavoniae, objašnjena enciklopedijska misija je završena.

Treba napomenuti, s obzirom na spominjanje Ugarske i Austrijske kuće, da je Hrvatska, Pacta Conventa iz 1102., stupila u personalnu uniju s ugarskom krunom, pri čemu su obje države zadržale svoj suverenitet. Zajedničkog kralja predstavljao je ban ili potkralj, općenito hrvatski plemić. Godine 1527. hrvatski Sabor izabrao je Ferdinanda Habsburškog za kralja Hrvatske, primjer koji su kasnije slijedili Mađari. Zabilježeno je da su ga izabrali slobodno, kao što su to učinili prilikom ujedinjenja s ugarskom krunom... libero arbitrio se coadiunximus circa sacram coronam Hungariae, et post hoc, nunc erga maiestatem vestram.

Na taj je način Hrvatska sačuvala vlastitu državnu organizaciju, kojom upravlja ban ili potkralj, te Sabor, sastavljen od plemića i staleža.

Institucija bana izvorna je u Hrvatskoj, kao i sama riječ, za koju neki vjeruju da je iranskog podrijetla. Odnosi se na najvažnijeg savjetnika vladara. Hrvatski ban bio je kraljev namjesnik, a u latinskim dokumentima često se naziva prorex. Njegove specifične funkcije bile su sazivanje i predsjedavanje Sabora, bio je vrhovni zapovjednik vojske i zapovijedao je pomorskim snagama. Bio je na čelu sudstva i izvršne vlasti kraljevstva. Također je bio član tajnog vijeća vladara te je na krunidbenim ceremonijama zauzimao počasno mjesto i držao kraljevsku jabuku.

OSOBNOST GROFA PETRA ZRINSKOG

Grof Petar Zrinski (na hrvatskom, Petar Šubić Zrinski) bio je potomak vrlo stare obitelji po imenu Šubić, koji je usvojio prezime Zrinski nakon što se nastanio u dvorcu Zrin u sjevernoj Hrvatskoj. Njegov najslavniji predak bio je knez Pavao Šubić od Bribira, koji je bio nasljedni ban Hrvatske i "Gospodar Bosne". Doveo je kraljeve Anžuvinske obitelji na prijestolja Hrvatske i Ugarske (1301. godine), vladare Kraljevstva Napulja, a kasnije i Poljske i Litve. Još jedan ugledni Šubić Zrinski bio je Petrov djed, Nikola, ban Hrvatske, koji je herojski pao braneći stratešku tvrđavu Siget, smještenu u južnoj Ugarskoj, zaustavljajući napredovanje moćne turske vojske, predvođene Sulejmanom II. Veličanstvenim, na njezinom maršu prema Beču (1565.). Žrtvovao je svoj život odbivši hrvatsku krunu koju su mu ponudili Turci. Zbog toga, i zbog geste vođenja šačice svojih vojnika protiv Turaka nakon što je vidio uništenu svoju tvrđavu, nazvan je Leonidom kršćanstva. Iako nije postigao pobjedu, barem je neutralizirao potencijal Sulejmana, koji je poginuo tijekom opsade. Događaj je uspoređen s bitkom kod Lepanta. Mnogi povjesničari, poput N. Jorge i P. Herrea, smatraju ovaj datum početkom propadanja Osmanskog Carstva.

Herojstvo branitelja Sigetha tema je brojnih djela i pjesama, kako hrvatskih tako i stranih pjesnika. Brat posvećenika, grof Nikola Zrinski, ban Hrvatske (1647.-64.), u herojskom epu napisanom na mađarskom jeziku i objavljenom u Beču (1651.), obilježio je djela svog djeda. Budući da ga je napisao na mađarskom, unatoč svom hrvatskom podrijetlu i položaju bana (guvernera), mađarski romantizam smatrao ga je Mađarom, iako on sam nije ostavljao nikakve sumnje u njegovu nacionalnost. U pismu zagrebačkom županu izjavio je: "Ja sam Hrvat i znam da je Zriniam."

Petar Zrin preveo je bratovu pjesmu na hrvatski jezik, prvo pod naslovom "Carmen heroicum Croaticum", a zatim pod naslovom "Adranskoga mora sirena" (Sirena Jadranskog mora), koju je objavio u Veneciji 1660. godine. Petru Zrinskom sudjelovanje u borbama protiv Turaka donijelo je priznanje i pohvale tadašnje javnosti. Bio je mudar političar, cijenjen na carskom dvoru, a bio je povezan i s drugim dvorovima, poput onih u Rimu i francuskog kralja. Istaknuo se čvrstim protivljenjem apsolutističkim i centralističkim tendencijama cara, kralja Hrvatske i Ugarske. Kada se činilo da zbog unutarnjih borbi sam car zaboravlja svoje obveze obrane Hrvatske u borbi protiv Turaka, pokušao je izravno pregovarati s carigradskim sultanom. Tada je prevaren da dođe na dvor, gdje su on i njegov šogor, knez Frankopan, optuženi za planiranje veleizdaje. 30. travnja 1671. Petar Zrinski i Franjo Kristofor Frankopan odrubljeni su glave u Wienerneustadtu.

Dan njihove smrti slavi se kao državni praznik u čast obrane hrvatskih političkih i državnih prava. Njihovi posmrtni ostaci čuvaju se u zagrebačkoj katedrali, kamo su preneseni 1919. godine.

Buenos Aires.

AMERIČKO BOGOJAVLJENJE SLAVNOG HRVATSKOG HUMANISTA

PEDRO P. BARNOLA, S.J.

Za naše mlade američke nacije uvijek je korisno i nesumnjivo zanimljivo malo dublje istražiti stoljetnu kulturu veteranskih europskih nacija. Ali možda ćemo pronaći veće zadovoljstvo usmjeravajući svoju pozornost ne toliko na neke od takozvanih velikih nacija tog kontinenta, poput Francuske ili Njemačke, s njihovim pretežitim utjecajem na svjetsku kulturu, već na neke od tih drugih mnogih nacija, manjih po veličini i političkoj moći, ali ne manje bogatih bogatom i raznolikom tradicijom kulturnog života.

Oskudno, a ponekad gotovo nepostojeće, znanje koje smo možda prije imali ovdje znači da kada kasnije, gotovo slučajno, naiđemo na figure i djela iz tih manjih nacija, doživljavamo divljenje i zadovoljstvo koje se uvijek javlja u prisutnosti izvanrednih stvari čijeg postojanja nismo bili svjesni.

Ova zapažanja imaju vrlo jasnu i konkretnu primjenu u području humanističkih znanosti. Praktičan slučaj koji to bez zadrške dokazuje jest onaj koji se nedavno dogodio u venezuelskoj kulturnoj sferi.

Godine 1957. Sveučilište Los Andes (Mérida, Venezuela) objavilo je, tiskano u vlastitim tiskarama, djelo koje bi se, s obzirom na njegove karakteristike i prezentaciju, možda moglo smatrati prvim takve vrste objavljenim do danas u ovoj republici. Evo bibliografskog zapisa:

"M. Marvli davidiadis", Libri XIV. E Codice Tavrinensi in lucem protvlit Miroslavvs Marcovich. Cum viginti fascimilibus. Emeritae. Typis Universitatis. MCMLVII. Publikacije Ravnateljstva kulture Sveučilišta Los Andes, Mérida, Venezuela, br. 62, str. 278."

Vjerujemo da se može reći da je do objavljivanja ovog izvrsnog sveska vrlo malo Venezuelanaca imalo točno znanje o osobnosti slavnog hrvatskog humanista i velike kršćanske renesansne figure, Marka Marula (na hrvatskom: Marko Marulić), dalmatinskog domoljuba rođenog u drevnom gradu Spalatu (Split), koji je živio između 1450. i 1524. Imali smo priliku pregledati veličanstven svezak studija o Marulu objavljen u Zagrebu, Hrvatska, 1950. godine, u spomen na petstotu obljetnicu njegova rođenja, i nismo mogli a da ne shvatimo da je on osoba od izvanredne važnosti u europskom humanističkom pokretu u zoru renesanse. Njegova bibliografija je opsežna; obuhvaća gotovo tristo naslova, od kojih je više od stotinu raznolikih i zanimljivih izdanja gotovo svih njegovih djela, od kojih su neka postigla izvanredno širenje diljem Europe, što dokazuje visoko poštovanje koje su uživali od strane znanstvenici.

Marul je napisao ne manje od petnaest važnih djela u latinskoj prozi, o povijesnim, biblijskim, moralnim i drugim temama, kao i traktat o psihologiji. Kvaliteta ovih spisa dobro je vidljiva iz izjave jednog od njegovih biografa, koji kategorički tvrdi da Marul nije napisao ništa što nije vrijedno pamćenja. Nazvan je kršćanskim Vergilijem zbog svojih mnogih izvrsnih latinskih pjesama, među kojima se ističu herojska poema u kojoj pjeva o "Miru Italije" i početak latinskog prijevoda Božanstvene komedije, od koje je poznato samo prvih sto četrdeset heksametara. Nadalje, Marul ima slavu nazivanja ocem hrvatske književnosti, jer je u besprijekornom stihu na tom jeziku sastavio poemu u šest pjevanja koja je verzija biblijske priče o Juditi. Drugi suvremeni pjesnik, Marulov prijatelj i sunarodnjak, nedvosmisleno je izjavio da je ova poema, Judita, koju stručnjaci za hrvatski jezik nihil gratius nihilque acceptius legere queant, nihil gratius nihilque acceptius legere queant.

Ova figura, stoga toliko relevantna za srednjoeuropsku renesansnu kulturu, iznenada se i izvanredno ponovno pojavila u venezuelskim kulturnim krugovima zahvaljujući sjajnom kritičkom izdanju pjesme "La Daviadiada", neobjavljenog djela čiju smo bibliografsku referencu naveli gore. Rukopis ove važne, ali nepoznate pjesme otkrio je ugledni profesor dr. Miroslav Marcovich 1953. u Nacionalnoj knjižnici u Torinu, dok je provodio istraživanje o Ciceronu. Dr. Marcovich, diplomant klasične filologije i grčke filozofije na Sveučilištu u Beogradu - svom rodnom gradu - nakon što je predavao na istom sveučilištu, nastavio je voditi katedru za sanskrt na Sveučilištu Visva Bharati Rabindranath Tagore u Santiniketanu u Indiji 1954.-1955.

Nakon završetka tog tečaja došao je u Venezuelu i od tada vodi katedre za latinski i grčki jezik na Sveučilištu Los Andes u Méridi, gdje je također provodio opsežan kulturni rad, objavljujući knjige i članke za razne časopise. Njegovo najnovije djelo je knjiga Bhagavad Gita (Pjesma Gospodinova), izravni prijevod sa sanskrta s racionalnim tumačenjem. Riječ je o filozofsko-religioznoj pjesmi koja se smatra najpopularnijim djelom klasične hinduističke misli, a uključena je u veliku poemu "Mahabharata".

Čim je dr. Marcovich otkrio rukopis "Davidijade", napravio je mikrofilmsku kopiju 157 stranica koje su sadržavale i sam tekst pjesme i konačnu topologiju, odnosno "alegorijski komentar", koji je u latinskoj prozi napisao sam pjesnik Marulus. Pjesma je podijeljena u četrnaest knjiga ili pjevanja, s ukupno 6765 heksametara.

Uistinu je izvanredno postignuće urednika, dr. Marcovicha, da je uspio pročitati i u potpunosti interpretirati svaku stranicu i svaki stih rukopisa koji je bio u vrlo žalosnom stanju. Tijekom požara koji se dogodio početkom stoljeća u Taurinskoj knjižnici, voda korištena za gašenje plamena ozbiljno je oštetila nekoliko djela, uključujući Marulovu pjesmu. Izdanje dr. Marcovicha ilustrirano je brojnim fotokopiranim stranicama koje čitatelju živo pokazuju stanje u kojem je rukopis ostavljen. Nesumnjivo su ga oni koji su ga prije imali smatrali izgubljenim.

No, dr. Marcovich, daleko od toga da ga je obeshrabrila ozbiljna potreba za točnim prijepisom, posvetio se svim srcem i s apsolutnim uspjehom pripremi izdanja koje sada posjedujemo, jasno tiskano, vrijedno uvrštavanja u sve dobre knjižnice i zasluženo najtoplijeg pljeska, kako za predanog restauratora i urednika, tako i za Alma Mater u Méridi koja je sponzorirala tako izvanredno izdanje.

Nije slučajno spomenuti profesor radio s neospornom kompetencijom četiri godine. S benediktinskim strpljenjem i naklonošću velikog humanista, samo netko s tako solidnom latinskom kulturom kao on mogao je konačno isporučiti cjeloviti primjerak, do najsitnijih detalja, koji je potom poslan tiskarima. Marulova pjesma je u cijelosti sačuvana, a s kritičkom strogošću zabilježene su vrlo rijetke, ali vrlo prikladne interpolacije koje su bile potrebne za rekonstrukciju nekih odlomaka potpuno izgubljenih u originalu.

Djela ove prirode mogu se s velikim počastima predstaviti na bilo kojem važnom sveučilištu klasičnih studija. Sveučilište u Méridi u Venezueli imalo je zavidnu sreću imati koristi od prestižnog rada ovog velikog klasičnog humanista, Miroslava Marcovicha.

Caracas, Katoličko sveučilište Andrés Bello.

NOVA KLASA I NACIONALIZAM

D.A. Tomašić

Sustav vlasti razvijen u današnjim komunističkim zemljama uzrokovao je oštru društvenu diferencijaciju i klasnu stratifikaciju. Nadalje, u komunistički vođenim zemljama sastavljenim od dvije ili više različitih nacionalnosti uspostavljena je hegemonija jedne nacionalnosti nad ostalima.

Poznata je činjenica da u Sovjetskom Savezu pripadnici velikoruske nacionalnosti, koji čine manje od 50% ukupnog stanovništva, čine ogromnu većinu u najvišim stranačkim tijelima (Prezidij, Tajništvo, Centralni komitet). Oni također dominiraju najvišim vladinim, vojnim, administrativnim i intelektualnim hijerarhijama zemlje. Štoviše, kao rezultat ovog hegemonijskog položaja velikorusa, neruski članovi stranke moraju biti dovoljno rusificirani da bi im ruski vođe dopustili da zauzmu položaje moći i povjerenja.

Ista praksa primjenjuje se i na položaje moći na lokalnim razinama sovjetskog društva. U Ukrajini je, primjerice, 1927. godine od 29 milijuna Ukrajinaca bilo 2.677.000 Velikorusa, odnosno 9% stanovništva. No, Ukrajinska komunistička partija, prema službenim statistikama iz 1927. godine, tada se sastojala od 51,96% Ukrajinaca i 46,15% Rusa. Upravo su ruski članovi stranke, uz rusificirane Ukrajince, dominirali strankom i diktirali njezinu politiku. Slična situacija postojala je i u komunističkoj Čehoslovačkoj. Tamo je vladajuću klasu pretežno činili pripadnici češke nacionalnosti. Redovi ove Nove klase bili su otvoreni Slovacima samo u mjeri u kojoj su bili "čekizirani".

Ista situacija postoji i u komunističkoj Jugoslaviji, gdje su pripadnici srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti uspjeli uspostaviti svoju hegemoniju nad ostalim nacionalnostima u zemlji, što ćemo pokazati na sljedećim stranicama.

Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, izabran na Šestom partijskom kongresu (1952.), sastojao se od približno 58,5% članova pravoslavnog podrijetla. Članovi hrvatsko-katoličkog i slovensko-katoličkog podrijetla činili su približno 35% ovog vrhovnog tijela, dok je sudjelovanje muslimana bilo samo 5%. Novi Centralni komitet, izabran na Sedmom partijskom kongresu u travnju 1959., pokazuje sličan sastav. Od 135 članova, 44 (32,6%) su Srbi, 16 (11%) Crnogori i 13 (9,6%) Makedonci; to jest, 73 člana, ili 54,1%, pravoslavnog su podrijetla. Pet članova (3,7%) izjasnilo se kao Jugoslaveni i treba ih dodati pravoslavnoj skupini. Od te petorice, tri su Muslimani, jedan je Hrvat, a jedan je Srbin. Pravoslavna skupina, zajedno s Jugoslavenima, broji ukupno 78 članova, ili 57,8%. Ostatak čine 30 (22,2%) Hrvata, 23 (17,1%) Slovenaca i 4 (2,9%) pripadnika nacionalnih manjina (2 Albanca, 1 Bugarin i 1 Mađar). Dakle, prema statistikama prije Drugog svjetskog rata, pravoslavci su predstavljali 46% ukupnog stanovništva, dok je postotak katolika dosegao 39%, a muslimana 11%. Ti se omjeri nisu bitno promijenili od rata.

Nacionalni i vjerski sastav Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije ne odražava u potpunosti dominaciju jedne nacionalnosti nad drugima. Centralni komitet stranke trebao bi biti predstavničko tijelo. Sastoji se od stranačkih predstavnika iz šest konstitutivnih republika (Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije) i stoga, barem naizgled, teži predstavljanju slike različitih nacionalnosti i religija.

U vojsci, vladi i drugim hijerarhijama, ova prividna zastupljenost ne smatra se potrebnom. Tako, na primjer, statistike o najvišim vojnim zapovjednicima u Jugoslaviji pokazuju da je ovo važno tijelo gotovo u potpunosti u rukama časnika srpske pravoslavne crkve. Nedavno istraživanje pokazalo je da je od 146 generala najvišeg ranga, 110 (76%) bilo pravoslavne crkve. Samo 36 (24%) bilo je rimokatoličke pozadine, a u tom istraživanju nije se pojavio niti jedan general muslimanske vjerske pozadine. Prema statistikama od 1. siječnja 1958., u to vrijeme u Jugoslaviji je bilo 218 generala na aktivnoj dužnosti. Od njih, 162 (74,31%) bilo je srpsko-pravoslavnog podrijetla, 29 (13,31%) Hrvata, 22 (10,00%) Slovenaca, 4 (1,84%) Makedonaca i 1 (0,46%) Židova. Nije bilo niti jednog muslimanske vjeroispovijesti. [33].

Osobni podaci ovih generala otkrivaju da se znatan broj pravoslavnih Srba pridružio partizanskom pokretu (komunističkim gerilcima) tijekom Drugog svjetskog rata zbog svog nacionalističkog protivljenja hrvatskim vlastima i svog nacionalističkog protivljenja njemačkim okupacijskim snagama. Generali katoličke vjeroispovijesti, s druge strane, bili su povezani s Komunističkom partijom i promaknuti u čin generala, ne samo zbog svojih sposobnosti, već i zbog svoje denacionalizacije i internacionalističke komunističke orijentacije.

Slično tome, dominacija Srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti u vladinim poslovima vidljiva je u sastavu jugoslavenskih diplomatskih misija u inozemstvu. Prema Međunarodnom godišnjaku za 1953. godinu, od 33 šefa jugoslavenskih diplomatskih misija, 23 (70%) bili su Srbi. Novija statistika (1. siječnja 1958.) pokazuje da je od 46 šefova diplomatskih misija, 29 (63%) bilo Srpsko-pravoslavnih. Od ostalih, 7 su bili Hrvati, 7 Slovenci, 2 Muslimani i 1 Makedonac. Od 24 generalna konzulata koje Jugoslavija trenutno ima u inozemstvu, 17 generalnih konzula (70%) su iz srpske nacionalne skupine. Od preostala 2, 2 su bili Hrvati, 3 Slovenci i 2 Makedonci.

Srpska dominacija u Jugoslaviji još je očitija u službenim statistikama Partije, vladinih institucija i vojske u Bosni i Hercegovini. Ova konstitutivna republika služi kao dobar test politike Partije u vezi s nacionalnostima, budući da je teritorij Bosne i Hercegovine etnički miješaniji od bilo koje druge jugoslavenske regije, a nijedna nacionalna ili vjerska skupina nema apsolutnu brojčanu većinu.

Prema službenim statistikama (1948.), Bosna i Hercegovina ima približno 2.700.000 stanovnika. Od toga je 1.150.000 pravoslavnih vjernika (42%), 900.000 muslimana (33%) i 700.000 katolika, prema vjerskoj pripadnosti. Što se tiče njihove nacionalne orijentacije, 1.260.000 (47%) izjasnilo se kao Srbi, 650.000 (24%) kao Hrvati, a 800.000 (30%) kao "nacionalno nedefinirani Muslimani". [27]

Centralni komitet Komunističke partije za Bosnu i Hercegovinu imao je 48 članova (1955.). Međutim, ovo najviše upravno tijelo Republike sastojalo se od 35 pravoslavnih Srba (73%), 10 muslimana (21%), 2 katolika (4%) i 1 Židova. Što se tiče njihove nacionalne orijentacije, 30 članova ovog Odbora izjasnilo se kao Srbi, 17 kao "Jugoslaveni", a samo jedan Hrvat.

Međutim, ne postoji nešto poput "jugoslavenske" nacionalnosti. Glavne nacionalnosti Jugoslavije bile su Hrvati, Makedonci, Srbi i Slovenci. Crnogorci se, međutim, identificiraju sa srpskom nacionalnošću. U Jugoslaviji postoje i nacionalne manjine, i to Albanci, Mađari i Rumunji. Oni koji su se izjasnili kao "Jugoslaveni" su, dakle, ili oni koji su postali denaturirani ili oni koji su više međunarodno nego nacionalno orijentirani, ali koji su spremni podržati politiku dominantne srpske skupine u Partiji i vladi.

Zato su se u Centralnom komitetu Komunističke partije Bosne i Hercegovine svih 10 muslimana, 3 od 35 pravoslavnih članova, 1 od 2 katolika i židovski član izjasnili kao "Jugoslaveni" [28]. Ovo je daljnja potvrda političkog načela Nove klase, utvrđenog gore, prema kojem oni koji žele napredovati u stranačkoj ili vladinoj hijerarhiji moraju pripadati dominantnoj nacionalnosti ili se u nju asimilirati.

Čak je i regrutiranje običnih članova regulirano istim političkim načelom. Tako je, na primjer, 1950. godine Komunistička partija u Bosni i Hercegovini imala 54.150 članova. Od njih je 37.320 (70%) bilo pravoslavne vjeroispovijesti, 8.714 muslimana, 7.519 katolika, a 607 Židova.

Međutim, 41.005 (81%) izjasnilo se kao Srbi, 5.117 kao Hrvati, 4.920 kao "Jugoslaveni", 3.012 kao "nacionalno nedefinirani Muslimani" i 5 drugih [29]. Ovdje primjećujemo da je relativno velik broj Muslimana, koji su se inače pretežno izjašnjavali kao "nacionalno nedefinirani", prilikom pridruživanja stranci naveo "srpsku" ili "jugoslavensku" nacionalnost. Isto se dogodilo s brojnim katolicima u Bosni i Hercegovini, koji su se inače gotovo isključivo identificirali kao Hrvati.

Politika favoriziranja srpske ili jugoslavenske nacionalne orijentacije na štetu hrvatske nacionalne orijentacije vidljiva je i u drugim institucijama u Bosni i Hercegovini. Primjerice, redovna policija (milicija) Bosne i Hercegovine ima 11.700 policajaca. Od njih je 7.832 (70%) pravoslavne vjeroispovijesti, 2.100 muslimanske, a 1.718 katoličke. No, što se tiče njihove nacionalne orijentacije, 8.340 (79%) izjasnilo se kao Srbi, 2.510 kao "Jugoslaveni", a samo 380 kao Hrvati i 420 kao "nacionalno nedefinirani Muslimani" [30].

Među časnicima milicije u Bosni i Hercegovini, isti trend bio je još izraženiji. Od 620 policajaca, 411 su bili pravoslavci, 130 muslimani, a 79 katolici. Što se tiče njihove nacionalne orijentacije, 502 (81%) izjasnilo se kao Srbi, 102 kao Jugoslaveni, a samo 14 kao Hrvati i 2 kao Muslimani nedefinirane nacionalnosti. Kao što se i očekivalo, ista situacija prevladavala je i u drugim državnim institucijama u Bosni i Hercegovini. Na primjer, od 196 članova Vijeća Republike Bosne i Hercegovine, najvišeg zakonodavnog i upravnog tijela Republike, 144 (73,48%) izjasnilo se kao Srbi, samo 38 (19,35%) kao Hrvati, 9 (4,59%) kao Jugoslaveni, a 4 (2,05%) kao "nacionalno nedefinirani Muslimani".

Ova dominacija srpskih i srpsko-pravoslavnih elemenata u Komunističkoj partiji Jugoslavije nije nova pojava. Ona je prilično tradicionalna u jugoslavenskom komunističkom pokretu, koji je od svog početka imao srpsko pravoslavlje kao svoj nacionalni i kulturni temelj. Komunistička partija Jugoslavije formirana je u travnju 1919. godine, kada je, na inicijativu Socijaldemokratske partije Srbije, u Beogradu održan sastanak svih socijalističkih partija Jugoslavije. Svrha ovog sastanka bila je stvaranje komunističke partije i pridruživanje Internacionali. Komunistička partija, koja je upravo osnovana u Moskvi pod Lenjinovim vodstvom, do kraja 1920. imala je 69 000 članova, uglavnom pravoslavnih.

Izbori održani iste godine za Ustavotvornu skupštinu također pokazuju da je velika većina komunističkih glasova došla iz pravoslavnih regija poput Crne Gore, Makedonije i Srbije. Slično tome, parlamentarna zastupljenost i stranačko vodstvo u to vrijeme bili su uglavnom u rukama pravoslavnih kršćana zbog njihove vjerske pozadine. Od ukupne komunističke parlamentarne zastupljenosti, 82 posto bilo je pravoslavnog podrijetla, iako su pravoslavni kršćani tada činili samo 46 posto ukupnog stanovništva. Među komunističkim zastupnicima bilo je samo 9 katolika i 1 musliman, u usporedbi s 48 pravoslavnih kršćana. Što se tiče njihove nacionalne pripadnosti, bilo je samo 6 Slovenaca, 3 Hrvata i 1 [nejasno - moguće "ostali" ili "drugi"]. ili 2 Makedonca. Četrdeset osam bili su Srbi (uključujući 4 Crnogorca).

Poput najvišeg stranačkog vodstva, i niži stranački kadrovi bili su pretežno pravoslavci i Srbi. To je vidljivo iz nacionalnog i vjerskog sastava skupine od 502 kandidata za parlamentarne izbore, od kojih je 342 (gotovo 69%) bilo pravoslavnog i srpske vjeroispovijesti, dok je 140 (28%) bilo katolika, a samo 2,3 posto muslimana. Postotak katolika u ukupnom stanovništvu Jugoslavije u to vrijeme bio je 39 posto, a muslimana 11 posto. [33].

Budući da je srpsko vodstvo Jugoslavenske komunističke partije u to vrijeme težilo nametanju svoje nacionalne ideologije Partiji, došlo je do otvorenog sukoba s politikom Komunističke internacionale, koju je predvodio Staljin. U to vrijeme Staljin je zahtijevao da Jugoslavenski vođa nastoji iskoristiti unutarnji nacionalni antagonizam između Srba i Hrvata, između Srba i Makedonaca te između Srba i Crnogoraca. Želio je da se Partija zalaže za nacionalno odvajanje kako bi dovela do raspada zemlje i time stvorila uvjete za preuzimanje vlasti od strane komunista. Takva politika, međutim, potpuno je proturječila idejama i osjećajima srpskih vođa Jugoslavenske komunističke partije. Ti su se ljudi identificirali sa srpskim nacionalnim idealima i željeli su očuvati teritorijalni integritet Jugoslavije pod srpskim vodstvom. [35]

Upravo zbog ovog sukoba između srbijanskog vodstva Jugoslavenske komunističke partije i Staljina, 1938. godine Josip Broz Tito, rođeni Hrvat, popeo se na najvišu poziciju u Partiji kao njezin generalni tajnik. Tito se, međutim, u svom radu na organiziranju i pripremi Stranke za buduću revoluciju sve više oslanjao na srpski element Stranke, posebno zato što je Stranka uložila usklađene napore da privuče Srbe u mnogo većem broju nego pripadnike drugih jugoslavenskih nacionalnosti. U svojoj "kadrovskoj politici" Tito je posebnu pozornost posvetio mladim studentskim i sveučilišnim skupinama. U tom smislu, niz srednjih škola u Crnoj Gori, Bosni i zapadnoj Srbiji, kao i Sveučilište u Beogradu, bili su od temeljne važnosti sa stajališta budućnosti Stranke. Upravo u tim obrazovnim ustanovama, a posebno među studentima srpsko-pravoslavnog podrijetla, Tito je pronašao svoje najentuzijastičnije i najsposobnije pristaše.[36]

Rezultat je bio da je Tito među tim mladim ljudima regrutirao i obučavao buduće stranačke, vojne i administrativne vođe. To je i sam priznao kada je pregledavao rad Stranke u vezi s organizacijom i propagandom. Tito je rekao: „Veliki dio zasluga za ovaj rad mora se pripisati partijskoj organizaciji Sveučilišta u Beogradu. Ovo je sveučilište odavno bilo poznato po svojoj slobodi misli, posebno između dva svjetska rata. Prije svega, većina studenata bila su djeca seljaka i radnika, uglavnom iz Crne Gore, Bosne i srpskih krajeva. Većina tih studenata živjela je kod kuće i dolazila je u Beograd samo na ispite; bili su u stalnom kontaktu s ljudima“ [37].

Štoviše, to su bili isti ljudi koji su formirali jugoslavenske kontingente u Španjolskom građanskom ratu.

Iste te brigade kasnije su postale jezgre partizanske gerilske borbe tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom tih gerilskih aktivnosti, krajem studenog 1942., komunistički partizani osjećali su se dovoljno hrabrima da poduzmu organizaciju tajnog zakonodavnog tijela, svoj prvi pokušaj preuzimanja vlasti u Jugoslaviji. Od 68 zastupnika prisutnih na konstitutivnoj sjednici ovog tijela, 53 (78%) bili su Srbi pravoslavci, 10 Hrvati katolici, 4 Muslimani, a 1 Srpski Židov.[38] Glavna borba partizana, organizacija prve partizanske vlade, a zatim i organizacija revolucionarne partizanske vlade (studeni 1943.), odvijala se u Zapadnoj Bosni, na području naseljenom uglavnom Srbima pravoslavcima.[39]

Razlozi zašto su Srpski pravoslavci bili privučeni Jugoslavenskoj komunističkoj partiji u usporedno mnogo većem broju nego druge nacionalnosti i religije, čak i pod vodstvom čovjeka hrvatskog i katoličkog podrijetla, brojni su.

Stoljećima su srpski pravoslavci osjećali blisku povezanost s ruskim pravoslavcima na temelju njihove zajedničke religije (istočno pravoslavlje) te jezičnih i kulturnih sličnosti. Slavenofilstvo, koje pripisuje Slavenima i njihovoj kulturi superiorne kvalitete, i panslavizam, koji promiče kulturno i političko jedinstvo svih Slavena pod ruskim vodstvom, duboko su se ukorijenili među Rusima i Bugarima, kao i u Srbiji i Crnoj Gori. To je vrijedilo i među vođama i među ljudima u malim slavenskim pravoslavnim zemljama. Pravoslavna Rusija smatrana je "Velikoj Majci Rusiji". Rusija im je u prošlosti pomagala da postignu i učvrste svoju nacionalnu neovisnost. Također su se nadali da će ih Rusija u budućnosti zaštititi i pomoći im da ojačaju i prošire svoju nacionalnu moć.

Treba napomenuti da su za istočne pravoslavne narode religija i nacionalnost jedno te isto. Iz povijesnih razloga, u istočnom kršćanstvu, za razliku od zapadnog kršćanstva, Crkva je identificirana s državom. Slijedom toga, Pravoslavna Crkva smatrala je svojom dužnošću promicati političke interese države s kojom je bila povezana. Stoga je Pravoslavna Crkva, uz svoje vjerske funkcije, usvojila i političke i nacionalne ciljeve. Posljedično, nekoliko pravoslavnih crkava promicalo je vjerska uvjerenja uz nacionalizam među svojim sljedbenicima. Te su nacionalne crkve nazvane prema njihovom nacionalnom identitetu (ruska, srpska pravoslavna itd.). Stoga je nacionalizam među tim ljudima, zbog svog miješanja s religijom, pustio tako duboko korijenje.[40] Budući da su slavenofilska i panslavenska ideologija također podrazumijevale pravoslavnu nadmoć, moglo se očekivati da će takvi pokreti pronaći pristaše posebno među pravoslavnim Slavenima.

Međutim, istovremeno su izbijala suparništva, sukobi i ratovi među raznim slavenskim narodima. Neki su se širili na štetu drugih i uspostavljali svoju hegemoniju, koristeći ideologiju panslavenskog jedinstva kao opravdanje. Velikorusi su, na primjer, vladali nad Ukrajincima i Bjelorusima, dok su Česi dominirali nad Slovacima.

Slično tome, Srbija je uspjela nametnuti svoju političku hegemoniju nad golemim područjima naseljenim hrvatskim, makedonskim, crnogorskim i slovenskim narodima do kraja Prvog svjetskog rata. Srbija je kapitalizirala svoj položaj saveznika pobjedničkih sila u ratu i opravdala svoju dominaciju nad drugim južnoslavenskim narodima u ime "jugoslavenskog (južnoslavenskog) jedinstva". U Drugom svjetskom ratu Srbi su uspjeli vratiti svoju prijašnju nadmoć, ovaj put u obliku komunizma.

Srbe je tijekom Drugog svjetskog rata sve više privlačio komunistički pokret, ne toliko zbog njegove internacionalističke komunističke ideologije. Žestoko su se protivili tome da postanu nacionalna manjina u novoosnovanoj hrvatskoj i katoličkoj državi. Nadalje, privlačio ih je slavenofilski i panslavenski sadržaj ruskog komunizma. Za mnoge od njih boljševizam je bio prihvatljiv sve dok je bio ruski i slavenski te je nudio izglede za obnovljenu Jugoslaviju pod vodstvom srpsko-pravoslavne Republike [41].

Drugi važan razlog komunističke privlačnosti za srpsko-pravoslavne Srbe leži u psihologiji komunizma. Komunistički pokret, kako ga je zamislio Lenjin, militantna je organizacija čiji je cilj preuzeti vlast svim sredstvima. I u svojoj ideologiji i u praksi, ovaj pokret naglašava zavjeru, nasilje i okrutnost u potrazi za moći i u postupanju s protivnicima, koji se svi smatraju "neprijateljima". Komunistička partija lenjinističkog tipa, u svojoj unutarnjoj organizaciji, slijedi principe autoritarizma, krute vojne discipline, potpune predanosti stranci i nesebičnosti za stvar revolucije.

Takva stranka stoga teži zavesti ljude određenog psihološkog i ideološkog karaktera. Međutim, takva stranka mora postupati selektivno u odabiru i obuci svojih članova i "kadrova" (stranačkih dužnosnika). Iz tog razloga, jedan od temeljnih aspekata organizacije komunističke partije sastoji se od njezine "kadrovske politike", odnosno metodičnog i pomno planiranog odabira članova, njihove obuke i indoktrinacije, njihovog napredovanja na temelju strogih testova sposobnosti, učinka i lojalnosti te napredovanja na položaje i funkcije na temelju posebnih vještina, talenata i pouzdanosti.[42] Jedan od najodlučnijih kriterija u napredovanju kadrova je stupanj "lojalnosti stranci", odnosno osjećaj predanosti i nesebičnosti za cilj te podređenosti vrhovnom vodstvu.

Općenito govoreći, stranka u svojim predrevolucionarnim i revolucionarnim fazama, zbog svojih psiholoških aspekata, privlači i regrutira u svoje redove dinamične, agresivne, predane, fanatične i zavjereničke tipove militanata. Nadalje, zbog svojih psiholoških aspekata, svojih ideala besklasnog društva, svog univerzalnog bratstva te svoje kulturne i osobne slobode, stranka se u ovoj fazi svog razvoja oslanja i na niz idealista s univerzalnom orijentacijom i utopista različitih vrsta. Štoviše, na temelju svoje navodne borbe protiv svih oblika eksploatacije i ugnjetavanja, stranka se u ovoj fazi svog razvoja snažno obraća brojnim pripadnicima potlačenih naroda, eksploatiranih klasa i prognanih manjina.

Stoga se očekivalo da će Jugoslavenska komunistička partija, u svojim revolucionarnim fazama i zbog svojih psiholoških i panslavenskih aspekata, snažno privući pravoslavne Srbe Dinarida.

Ovi planinski ljudi iz regija Crne Gore, Zapadne Bosne, Zapadne Srbije i Središnje Hrvatske (Like) poznati su po svojoj tradicionalnoj militantnosti i buntovnosti, svojim vojničkim kvalitetama i otpornosti na teškoće, svojoj žudnji za moći i svojoj nemilosrdnosti, kao i po svom osjećaju herojstva, predanosti i samožrtvovanja u ime pravoslavnih Srba.[43] Takve osobine bile su posebno naglašene tijekom Drugog svjetskog rata, kada su se pravoslavni Srbi iz tih krajeva našli pod katoličkim hrvatskim vlastima. Stranka je stoga tim ljudima posvećivala posebnu pozornost i prije i tijekom rata. Kao rezultat svih tih okolnosti, većina najviših vojnih zapovjednika u suvremenoj Jugoslaviji došla je iz dinarske regije (Karta I) [44]. Njihovu ideološku orijentaciju oblikovao je utjecaj Beograda, sjedišta srpske pravoslavlje i srpske nacionalnosti (Karta II). [45]

III

Prema lenjinističkim učenjima, kada komunisti preuzmu vlast u nekoj zemlji, moraju uspostaviti "diktaturu proletarijata", učvrstiti je i razviti kao osnovu za širenje komunizma u druge zemlje, slijedeći svoj cilj svjetske revolucije. Ovo je treća faza svjetske revolucije. Stoga stranka koja je došla na vlast u nekoj zemlji nastavlja regrutirati militantne, predane, fanatične, nemilosrdne i moćne pojedince. To postaje imperativ za promicanje revolucionarne ideologije; još više, za samoodržavanje na vlasti male skupine profesionalnih i predanih zavjerenika koji su uspostavili totalitarnu vladu u suprotnosti s velikom većinom stanovništva.

Međutim, te su okolnosti dovele do formiranja vladajuće kaste - Nove klase - koja je preuzela kontrolu nad cijelim vladinim aparatom i potpuno monopolizirala društveni, ekonomski i obrazovni život zemlje. Zauzimajući takvu poziciju, stranka se također mora oslanjati na visokokvalificirane i obrazovane pojedince, stručnjake u svim sferama političke, ekonomske i vojne aktivnosti. Da bi učinkovito vladala, stranka ovisi o znanju tih stručnjaka.

A kako bi osigurala njihovu odanost, stranka ih nagrađuje relativno visokim plaćama, udobnostima i posebnim privilegijama. Stranka također ovisi o znanju i stručnosti znanstvenika i učitelja, romanopisaca i umjetnika, publicista i novinara. Rezultat je da sva ta "inteligencija" - administrativna, tehnološka i humanistička - promiče lične interese u svojim statutima i imovini te se stoga nastoji identificirati s Novom klasom.

Činilo bi se logičnim dakle da komunistička partija u multinacionalnoj državi usmjeri svoju kadrovsku politiku kako bi izbjegla antagonizme među raznim nacionalnim i etničkim skupinama u zemlji. Očito bi konsolidacija stranačke moći bila uvelike olakšana kada bi među raznim nacionalnim i etničkim skupinama u zemlji postojali skladni i prijateljski odnosi, a ne neprijateljski.

Da bi se postigao taj cilj, moglo bi se očekivati da će stranka sustavno pokušati uvesti manje-više proporcionalnu zastupljenost različitih nacionalnih i etničkih skupina u najvišim stranačkim redovima i u najvišim institucijama zemlje, bilo da su administrativne i zakonodavne, sudske i vojne, ekonomske i obrazovne. Međutim, to se ne događa. Svi suvremeni komunistički režimi u multinacionalnim zemljama do sada su pokazivali snažnu tendenciju prema monopolističkoj koncentraciji političke, ekonomske i društvene moći u rukama relativno male skupine ljudi koji pripadaju dominantnoj skupini ili su u nju potpuno asimilirani.

Stranka je dobro svjesna da takva tendencija predstavlja jednu od najslabijih točaka njezine vlade. To se pokazuje činjenicom da stranka promiče zakone i uredbe, statute i propise koji svaku nacionalnu diskriminaciju i nacionalni antagonizam čine kažnjivim zakonom. Najviši stranački čelnici i dužnosnici često daju izjave u tom smislu. Ali to je čista ideologija, dok u praksi vidimo da se takva pravila i propisi primjenjuju samo na potlačene nacionalnosti, a ne na dominantnu nacionalnost. Stoga često čujemo o kaznenim progonima i suđenjima protiv "nacionalističkih buržoazija" u Ukrajini te u azijskim i baltičkim republikama Sovjetskog Saveza. Takva su suđenja često bila organizirana protiv Slovaka i Hrvata, kao i protiv židovskih intelektualaca, ali rijetko, ako ikada, protiv Rusa, Čeha ili Srba.

Razlozi za ovu naizgled nelogičnu politiku proizlaze iz nužnosti i poželjnosti monolitne partijske i državne strukture u društvu pod komunističkom kontrolom.

Kada je Lenjin početkom 20. stoljeća zamislio organizaciju komunističke partije, njegov primarni cilj bio je razviti najučinkovitiji instrument za borbu protiv ruske carske policije; instrument koji bi mogao sustavno potkopati carski režim i, ako je potrebno, omogućiti stranci da preuzme vlast. Lenjin je vjerovao da bi se za postizanje tih ciljeva komunistička partija trebala ograničiti na relativno mali broj profesionalnih zavjerenika, dobro obučenih, discipliniranih i potpuno posvećenih cilju revolucije. Ova skupina trebala bi biti čvrsto integrirana oko svog najvišeg vodstva, koje bi se pak sastojalo od "dvanaest talentiranih ljudi koji rade u savršenom skladu".

Lenjin je također zamislio komunističku partiju kao militantnu i borbenu organizaciju, trajno uključenu u tajno ili otvoreno ratovanje sa svojim neprijateljima sve do njihovog poraza i uništenja. Međutim, kako bi se postigla maksimalna borbena učinkovitost, partija je, prema lenjinističkoj koncepciji, morala održavati "apsolutno jedinstvo volje i djelovanja" te strogu, podređenu vojnu disciplinu od strane redova i kadrova ispod vrhovnog vodstva. Takav visok stupanj monolitizma može se postići samo ako stranački čelnici i kadrovi misle i djeluju slično; to jest, ako posjeduju sličnu ili identičnu obuku, iskustvo i osobnost te mogu raditi u skladu, bez trenja. Oni koji ne mogu postići takav stupanj ujednačenosti moraju se sustavno očistiti.

Takva stranačka organizacija pokazala se vrlo učinkovitom u djelovanju i gotovo neprobojnom i imunom na infiltraciju svojih neprijatelja, posebno neprijateljskih tajnih službi. Upravo je ta partijska organizacija omogućila Lenjinu i njegovim boljševicima da preuzmu vlast u Rusiji 1917. Lenjin je, posljedično, zaključio da bi takva partija trebala biti organizirana međunarodno i tako postati Glavni stožer svjetskog proletarijata u njegovoj revoluciji protiv buržoazije cijelog svijeta.

Stoga je model ruske partije, kroz instituciju Komunističke internacionale, nametnut komunističkim partijama diljem svijeta. U određenim slučajevima, ovaj sustav partijske organizacije poslužio je svojoj svrsi jednako dobro i jednako učinkovito kao i u Rusiji, u pogledu preuzimanja vlasti i uspostavljanja partijske diktature. Najistaknutiji primjeri toga su slučajevi Jugoslavenske komunističke partije i Kineske komunističke partije.

Jednom kada su došli na vlast, a kako bi se ovjekovječili kao vladajuća klasa, boljševici su izjavili da unutarnji "neprijatelj" nije poražen. U stvarnosti su tvrdili da je neprijatelj sada aktivniji i prijeteći nego prije nego što su preuzeli vlast. A kako bi uklonili svako protivljenje svojoj vladavini, Lenjin i njegovi sljedbenici smatrali su bitnim, radi potpune kontrole društva, primijeniti zavjerenički sustav vlasti i na upravljanje državom. Na taj je način Rusija postala i model državne organizacije primijenjen u formiranju svih država pod komunističkom kontrolom.

Sada, kako bi se održalo "apsolutno jedinstvo volje i djelovanja", kako u stranci tako i u državi, funkcioniranje stranačkih foruma i zakonodavnih tijela u društvu pod komunističkom vlašću ne može nalikovati funkcioniranju političkih stranaka i predstavničkih institucija u vladama zapadnog tipa. U zapadnim političkim sustavima postoji gotovo potpuna interakcija različitih društvenih snaga, kako unutar političkih stranaka tako i u predstavničkim institucijama. Međustranačke frakcije, kao i koalicije, savezi i blokovi između stranaka i višestranačkih skupina, imaju tendenciju slobodnog formiranja i raspuštanja, ovisno o pritiscima okolnosti i promjenjivim i često sukobljenim političkim i društvenim ciljevima zastupljenih skupina.

Ali u lenjinističkom sustavu političkog monolitizma, frakcionalizam i druga grupiranja formirana radi postizanja različitih političkih ciljeva ili istih ciljeva različitim sredstvima zabranjena su kao svetogrđe i kažnjavaju se čistkama (izbacivanjem ili pogubljenjem). Umjesto slobodne igre društvenih snaga i odluka donesenih većinom glasova, u sustavu Komunističke partije, grupa koja uspijeva dominirati Centralnim komitetom nameće jednoglasnost glasova odozgo unutar stranke i zakonodavnih tijela. Putem stranačkih direktiva, "jedinstvo volje i djelovanja" postiže se i u svim vladinim, gospodarskim, obrazovnim i vojnim institucijama.

Takav visok stupanj regimentacije i konformizma unutar Stranke i Države postiže se sustavom "zavjereničke manipulacije". U ovoj organizacijskoj strukturi, svaki stranački forum i svaka razina vodstva u svim javnim institucijama podijeljena je u nekoliko malih skupina, koje se razlikuju prema svojoj prirodi i stupnju ovlasti. Najmanja, ali i najznačajnija od ovih skupina na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini, je nepropusna, vrlo kompaktna jezgra donositelja odluka. Ovo "Sanctum" stranke ili vladinog tijela provodi svoje odluke u djelo putem male skupine sposobnih i odanih savjetnika i izvršitelja („unutarnji krug“). Oni također osiguravaju podršku „čelnih ljudi“, odabranih zbog svog prestiža unutar stranačkih redova („stranačka masa“), svoje sposobnosti utjecaja na široke segmente stanovništva i svoje spremnosti da bez pogovora slijede direktive unutarnjeg vodstva stranke. U takvoj strukturi, svaka odluka vrhovnog vodstva stranke odmah se priopćava stranačkoj jezgri na svakoj razini stranke, a odatle jezgri vodstva na svakoj odgovarajućoj razini državne organizacije („prijenosni pojas“).

U svakom stranačkom tijelu i na svakoj razini stranačke organizacije, jezgra za donošenje odluka općenito je organizirana kao "tajništvo". Monolitno jedinstvo volje i djelovanja u cijeloj stranci postiže se putem "Osi tajništva", koja se neprekinuto proteže od vrha do dna stranačke piramide (vidi Povelju). Političko jedinstvo ("stranačka linija") unutar osi Tajništva održava se prema načelu "inverzne reprezentacije".

Ovaj pristup uključuje jednu ili više ključnih osoba u svakom stranačkom tijelu i na svakoj razini stranačke organizacije. Te osobe su članovi višeg stranačkog tijela i stoga ga predstavljaju i njegove politike u nižim stranačkim jedinicama, a ne obrnuto. Na taj se način uspostavlja neraskidiva veza između najvišeg stranačkog tijela - Tajništva Središnjeg komiteta ili Politbiroa (Prezidija, Izvršnog odbora Središnjeg komiteta) - i najniže stranačke jedinice, odnosno osnovne stranačke jedinice ili ćelije.

Ovaj sustav kontrole odozgo prema dolje pojačan je načelom "demokratskog centralizma", prema kojem odluke koje donosi više stranačko tijelo moraju provoditi niža stranačka tijela "nedvojbeno, brzo i ispravno". U teoriji, "demokratski centralizam" također podrazumijeva slobodnu raspravu temeljenu na većinskim glasovima unutar redova. Međutim, u praksi su niža stranačka tijela ograničena na raspravu o tome kako provoditi direktive višeg tijela. Ovaj sustav kontrole odozgo prema dolje dodatno je pojačan još jednim mehanizmom: načelom "vertikalne komunikacije", prema kojem stranačka tijela na istoj organizacijskoj razini ne mogu međusobno komunicirati izravno, već samo putem svog zajedničkog nadređenog tijela.

To pomaže u sprječavanju stvaranja organizirane oporbe unutar stranačkih redova protiv direktiva odozgo. Slično tome, načelo izravne kontrole odozgo prema dolje ovlašćuje najviše vodstvo stranke da se izravno miješa u poslove stranačkih foruma na bilo kojoj razini stranačke organizacije, putem sustava "instruktora". To su savjetnici i inspektori koji služe kao izaslanici i nadzornici vrhovnog stranačkog vodstva na nižim razinama stranačke organizacije. Oni provjeravaju jesu li stranačke direktive izvršene brzo i ispravno. Da bi cijeli ovaj organizacijski sustav nesmetano funkcionirao, glavni Tajništvo na vrhu stranačke piramide odlučuje o promaknuću svake osobe u jezgru donošenja odluka i unutarnji krug na svakoj razini stranačke organizacije. Takva promaknuća temelje se na zaslugama i sposobnostima, kao i na odanosti vrhovnom vođi stranke.

Izbori za Kongres stranke, koji predstavlja vrhovno zakonodavno tijelo stranke, nisu izravni, već neizravni. To omogućuje vodstvu stranke da manipulira izborima za Kongres stranke na način koji osigurava izbor odanih, poslušnih ljudi. Dakle, cijeli ovaj sustav monolitne i zavjereničke organizacije omogućuje najvišem vodstvu stranke i njezinoj Tajničkoj Osi da se održaju na vlasti i uspostave trajnu kontrolu nad strankom i njezinom politikom. Tek kada se vrhovni vođa stranke ukloni "palačnim revolucijama", obično dolazi do radikalnijih osobnih promjena, kako u najvišim stranačkim tijelima, tako i u cijeloj Tajničkoj Osi.

Jezgra stranke, ili vladajuća kasta, održava potpunu kontrolu nad društvom monopoliziranjem i koncentriranjem sve imovine i svih izvora proizvodnje i prihoda u svojim rukama. Nadalje, vladajuća kasta pojačava osjećaj potpune ovisnosti svakog pojedinca o stranci i državi za njihov život i egzistenciju kroz sustavnu kontrolu misli i osjećaja. Ovaj oblik psihološke manipulacije postiže se monopolizacijom i koncentracijom svih sredstava komunikacije među članovima u rukama stranke. Međutim, budući da je komunističko gospodarstvo ekonomija oskudice, jedini način da se osigura lojalnost potrebnih stručnjaka u državnoj upravi i gospodarskom upravljanju - u istraživanju i tehnologiji, obrazovanju i propagandi - jest nagraditi ih na štetu seljaka, industrijskih radnika i niže birokracije (zaposlenika, činovnika i tehničara).

IV

Temeljni problem za stranku, stoga, leži u očuvanju i održavanju u svojim rukama uprave tako složenog i osjetljivog sustava potpune kontrole. Jedan od načina rješavanja ovog problema mogla bi biti politika "otvorenih vrata". To jest, primanjem svih kvalificiranih ljudi u stranku, bez obzira na njihovu nacionalnu, socijalnu ili vjersku pozadinu. Takva politika, međutim, težila bi slabljenju stranke u njezinim ideološkim i disciplinskim aspektima. Mogla bi lako dovesti do raspada monolitnog stranačkog sustava i uzrokovati prijenos moći i državne kontrole sa stranke na birokraciju. Stoga, kako bi izbjegla takvu sudbinu, stranka je morala pribjeći drugim sredstvima kako bi koncentrirala svu kontrolu u svojim rukama.

U zakonodavnoj, upravnoj i pravosudnoj sferi, stranka je postigla tako visok stupanj kontrole putem sustava "isprepletenih upravnih odbora". Drugim riječima, u svakom vladinom tijelu, u svakoj državnoj instituciji i na svakoj razini državne organizacije (općina, okrug, republika, nacija), jezgru nadzora čine isti ljudi koji čine jezgru stranke na istoj toj razini organizacije. Nadalje, stranka, svjesna opasnosti od odbacivanja lojalnosti, mora rigorozno provoditi načelo "primariteta lojalnosti stranci".

Svaki stranački dužnosnik koji pokaže privrženost nestranačkoj funkciji na način koji bi mogao ugroziti njegovu primarnu odanost stranci mora biti nemilosrdno otpušten, bez obzira na njegovu profesionalnu stručnost ili prethodne stranačke zasluge. Takav sustav kontrole pridaje posebnu važnost oružanim snagama, uključujući policijske snage, budući da su to jedine organizirane institucije koje posjeduju oružje i stoga bi mogle osporiti nadmoć Stranke i svrgnuti njezinu vladu oružanom pobunom.

Načelo "isprepletenih upravnih odbora", kao organizacijski sustav Stranke i Države, ipak nosi ozbiljne nedostatke. Potreba za ideološkim identitetom i sličnošću u osobnoj pozadini stranačkog vodstva i stranačkih dužnosnika gotovo neizbježno dovodi do regrutiranja stranačkog vodstva i državnih dužnosnika iz redova ljudi iste etničke pripadnosti. Zbog kulturnog identiteta i sličnih iskustava, ljudi iz iste društvene i kulturne sfere obično imaju slične načine razmišljanja, bolje se razumiju i imaju slične ili identične orijentacije, težnje i ciljeve.

Vjerojatnije je da će vjerovati jedni drugima nego ljudi iz različitih jezičnih, društvenih i vjerskih sredina.

Posljedično, oni sa sličnim ili identičnim korijenima radije privlače suvremenika u stranku, podržavaju jedni druge u usponu kroz stranačku i državnu hijerarhiju te razvijaju zajedničke interese u konsolidaciji, jačanju i održavanju svojih pozicija unutar stranke i države. To formira zatvorenu komunističku vladajuću kastu - Novu klasu.

U multinacionalnoj državi takve okolnosti gotovo neizbježno vode do regrutiranja stranačkih kadrova, posebno iz užeg vodstva stranke i, posljedično, iz Nove klase, prvenstveno iz nacionalne skupine. Zatim, nakon što se uspostavi na vlasti, ova Nova klasa, kada su njezini lični interesi ugroženi, gura stranačku politiku u smjeru "nacionalnog komunizma".

Ciljevi "nacionalnog komunizma" su zaštita Nove klase od upada vladajućih klasa iz drugih komunističkih zemalja, a posebno iz Nove klase unutar Sovjetskog Saveza. Za internu upotrebu, Nova klasa, kako u Sovjetskom Savezu tako i u određenim komunističkim zemljama poput Kine, Jugoslavije i Poljske, učinkovito iskorištava nacionalističke osjećaje kako bi podigla moral i potaknula psihološku klimu.

To je bilo nužno kako bi se suzbio nedostatak entuzijazma, ravnodušnost i apatija koja je prevladavala među širokim slojevima stanovništva, koji se osjećaju zlostavljano i iskorišteno od strane novih vladara. U multinacionalnim zemljama pod komunističkom vlašću, komunistički vođe nisu uspjeli u svom pokušaju da njeguju "sovjetski", "jugoslavenski" ili "čehoslovački" patriotizam ili nacionalizam. Posljedično, jedini nacionalizam i patriotizam na koji su se mogli osloniti za ohrabrenje i moralnu podršku bio je onaj dominantne nacionalnosti. Primijetili su da bi mnogi pripadnici dominantne nacionalnosti, čak i ako su protiv komunizma, podržavali stranku sve dok ona promiče nacionalne interese njihove skupine. Ovaj tijek događaja, pak, pojačao je tendenciju uključivanja pripadnika dominantne nacionalnosti u Novu klasu.

Međutim, takav razvoj događaja izaziva nasilne reakcije među potlačenim nacionalnostima i drugim etničkim skupinama, ovisno o njihovoj razini nacionalne ili etničke svijesti. Te nacionalnosti i druge etničke skupine na kraju shvaćaju da su porobljene ne samo stranačkom diktaturom već i hegemonijom strane nacionalnosti te da se koriste za promicanje interesa dominantne nacionalnosti. U takvim okolnostima, potlačene skupine često krive dominantnu nacionalnost za sve probleme uzrokovane diktaturom i politikom stranke.

U nedostatku pravnih sredstava za suprotstavljanje, potlačene nacionalnosti često pribjegavaju spontanom i neorganiziranom masovnom otporu, što se odražava u političkoj pasivnosti i nezainteresiranosti za državne poslove. Takva demoralizacija teži pojačavanju postojeće apatije i smanjenju produktivnosti među najeksploatiranijim segmentima stanovništva, posebno industrijskim radnicima, seljacima i nižom birokracijom, bez obzira na njihovo nacionalno podrijetlo. Ta se demoralizacija često kasnije manifestira u pojavama poput alkoholizma, huliganizma, seksualnog promiskuiteta i kriminaliteta.

Protumjere režima, ograničavajući individualne i grupne slobode kako bi se kontrolirala ta tinjajuća nacionalna ogorčenja, ne ograničavaju, već potiču progresivni razvoj grupne svijesti. Ove mjere samo pojačavaju grupno neprijateljstvo među ljudima koji se smatraju nacionalno i društveno eksploatiranima. Stoga, umjesto da riješe nacionalno pitanje, što je bio jedan od najvećih zahtjeva komunizma, naglasile su ovaj izvor unutarnjeg sukoba.

Štoviše, Nova klasa u Sovjetskom Savezu, zbog svoje vojne i ekonomske nadmoći, bila je sklona izvlačenju ekonomske i političke prednosti iz drugih komunističkih država. Ta je politika izazvala napetosti i otvorene sukobe između Sovjetskog Saveza i drugih zemalja pod komunističkom kontrolom, prisiljavajući Sovjetski Savez da revidira svoje metode u odnosu na druge nacije. Ipak, inzistirala je na svojoj vodećoj ulozi kao imperativnom uvjetu za očuvanje jedinstva i povećanje borbene učinkovitosti komunističkog svijeta.

Stoga je svaka suvremena komunistička država, utemeljena na lenjinističkim principima partijsko-državne organizacije, razvila vladajuću klasu koja je, braneći svoje interese, postala nacionalistička, ne samo u odnosu na potlačene nacionalnosti već i u odnosu na druge komunističke i nekomunističke zemlje. Istovremeno, međutim, sve te vladajuće klase raznih komunističkih država smatrale su potrebnim održavati jedinstvo i solidarnost među sobom. Ta je politika jedinstva bitna kao sredstvo konsolidacije i ovjekovječenja njihove moći u odnosu na unutarnju opoziciju i nekomunistički svijet.

Svaka multinacionalna država, kojom upravljaju komunisti, i cijeli "komunistički tabor" suočava se s tri osnovne "kontradikcije": sukobom interesa između Nove klase i ogromnih potlačenih masa stanovništva; sukobom interesa između dominantne nacionalnosti i potlačenih nacionalnosti ili etničkih manjina; i, konačno, sukobom osobnih interesa među vladajućim klasama raznih komunističkih država, dok su istovremeno obvezne održavati međusobnu međusobnu solidarnost.

Govoreći o nacionalnom imperijalizmu svog vremena, Lenjin je istaknuo tri važne "kontradikcije": sukob između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju, posebno monopolističkih trustova; sukob između raznih imperijalističkih nacija oko teritorijalnih posjeda, tržišta i sirovina; te sukob između nacionalnog imperijalizma i njegovih kolonijalnih i ovisnih naroda. Lenjin je izjavio da su, zbog svojih unutarnjih kontradikcija, dani nacionalnog imperijalizma odbrojani, da je imperijalizam u svojoj završnoj fazi razvoja. Zamišljao je stranku revolucionara i profesionalnih zavjerenika čiji je cilj bio srušiti "umirući" sustav imperijalizma i na njegovom pepelu izgraditi novi i bolji poredak - komunistički poredak.

No čini se da je Nova klasa - koja se razvila iz temelja Lenjinova političkog monolitizma i naziva se komunističkom - razvila vlastiti sustav ekonomskog iskorištavanja i nacionalnog imperijalizma. Pitanje je sada: Hoće li Nova klasa biti u stanju riješiti vlastite proturječnosti prije nego što se raspadne kao rezultat unutarnjih i vanjskih pritisaka?

Bloomington, Sveučilište Indiana.

PARTITURA HRVATSKE HIMNE

HRVATSKA – GEOGRAFSKI, EKONOMSKI I POVIJESNI PODACI

GEOGRAFIJA Geografski položaj: između 42°30' i 46°30' sjeverne geografske širine i 14°30' i 20°30' istočne geografske dužine.

Područje: Povijesne hrvatske pokrajine – Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra i Bosna i Hercegovina – pokrivaju ukupnu površinu od 115.000 km².

Granice: Na jugu, Jadransko more, nasuprot Italiji; na zapadu, Slovenija; na sjeveru, Mađarska; i na istoku, Srbija i Crna Gora. Hrvatska obala, jedna od najrazvedenijih na svijetu, proteže se na 1.560 km, odnosno 600 km zračne linije.

Topografija: Na sjeveroistoku je karakteriziraju Podunavska nizina i podnožje Alpa, dok zapadni i južni dijelovi pripadaju Dinarskim Alpama, krškom planinskom lancu. Najviša točka je 2.228 m.

Rijeke: Dunav tvori sjeveroistočnu granicu, s glavnim pritokama Dravom i Savom, te pritokama Drinom, Bosnom, Vrbasom, Unom i Kupom, ukupne duljine 5578,9 km. Ostale rijeke, ukupne duljine 487 km, ulijevaju se u Jadran: Raša, Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva. Stoga je Hrvatska i podunavska i mediteranska zemlja.

Klima: Mediteranska uz obalu, postupno kontinentalna prema sjeveru i istoku. Prosječna godišnja temperatura je 10-17°C. Količina oborina varira između 600 i 3000 mm.

Stanovništvo: Godine 1931. povijesne hrvatske pokrajine imale su 6.300.000 stanovnika, a trenutno ih ima približno 7.200.000. Gustoća naseljenosti (1931.): 55 po km², ruralno stanovništvo; 1960. 60%. Određene hrvatske zajednice žive u susjednim zemljama: Crnoj Gori, Srbiji, Mađarskoj, Austriji i Italiji. Otprilike 2 milijuna Hrvata živi izvan Hrvatske, uglavnom u prekooceanskim zemljama, posebno u Americi.

Administrativna podjela: Svaka od povijesnih pokrajina ima apsolutnu većinu hrvatskog stanovništva. Katolici i muslimani su Hrvati, dok su pravoslavci pod političkim utjecajem Srpske narodne crkve, koja također ima jurisdikciju u Hrvatskoj.

Religija: Katolici 68,1%, istočni kršćani (pravoslavci) 17%, muslimani 13%, protestanti, Židovi i ostali 0,9%.

Administrativna podjela: Trenutno je Hrvatska dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije i podijeljena je na dvije: 1) Narodnu Republiku Hrvatsku, koja uključuje Slavoniju (isključujući istočni dio Srijema, pripojen Srbiji), Dalmaciju (isključujući Boku Kotorsku, pripojenu Crnoj Gori), Hrvatsku i Istru; i 2) Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, odvojenu od ostalih hrvatskih pokrajina službenom teorijom da Hrvati muslimanske vjere nisu nacionalno definirani, što dovodi do izrazite prevlasti srpske manjine.

Gradovi: Glavni grad Hrvatske je Zagreb (500.000 stanovnika), trenutno sjedište vlade Narodne Republike Hrvatske; Sarajevo, 130.000 stanovnika, glavni je grad Bosne i Hercegovine. Ostali važni gradovi su: Rijeka (Fiume), 80.000 stanovnika; Split, 75.000 stanovnika; Osijek, 80.000 stanovnika; Banjaluka, 40.000 stanovnika; te otprilike 30.000 stanovnika za Mostar, Dubrovnik, Tuzlu, Karlovac, Pulu i Zenicu.

Državni amblemi: Zastava: trobojnica, tri vodoravne pruge jednakog oblika i veličine; gornja pruga crvena, srednja pruga bijela i donja pruga plava. Grb: šahovnica, podijeljena u pet kvadrata, crveno-srebrna (crvena i bijela). Himna: "Lijepa naša domovina".

Usporedni podaci: Hrvatska svojom veličinom i brojem stanovnika nadmašuje sljedeće europske zemlje: Albaniju, Dansku, Slovačku, Estoniju, Irsku, Luksemburg, Srbiju i Švicarsku; površina joj je veća od površine Belgije, Bugarske, Češke, Nizozemske, Mađarske i Portugala, a ima više stanovnika od Finske, Grčke, Norveške i Švedske.

GOSPODARSTVO

Poljoprivredna i stočarska proizvodnja: Od žitarica, pšenica i kukuruz su glavne kulture, u dovoljnim količinama da zadovolje potrebe stanovništva. Industrijske kulture uključuju duhan, lan, konoplju, uljarice, šećernu repu, hmelj, buhač te ljekovito i aromatično bilje. Urodi vinove loze i maslina su značajni. Najbrojnije voćke su šljiva, jabuka, trešnja, orah i smokva. Uzgajaju se i izvoze goveda, svinje, ovce, konji i perad. U moru i rijekama nalaze se razne vrste riba.

Šumarska industrija: Nakon Finske, Hrvatska je najšumovitija zemlja u Europi (40% ukupne površine). Slavonski hrast je svjetski poznat.

Rudarstvo: Postoji višak ugljena, željeza, soli i cementa za domaću potrošnju. Hrvatska je jedan od vodećih svjetskih proizvođača boksita. Nedavno su otkrivena značajna naftna polja, možda najbogatija u Europi, koja se trenutno djelomično iskorištavaju.

Industrija: Proizvodnja poljoprivrednih i stočarskih proizvoda je napredna, a drvna industrija je razvijena, dok u posljednjim desetljećima napreduju metalurška i brodogradnja (500.000 tona godišnje).

Industrija ima dovoljno energetskih resursa, prvenstveno električne energije, koju proizvode hidroelektrane. U tom smislu, mogućnosti su neiscrpne.

Komunikacije: Relativno gusta željeznička i cestovna mreža proteže se preko sjeverne Hrvatske, povezujući je i s riječnim (Dunav-Sava) i morskim lukama. Kroz Hrvatsku prolaze važni međunarodni putevi: iz zapadne Europe prema Bliskom istoku i iz srednje Europe prema morskim lukama. Hrvati su vješti pomorci sa stoljetnom pomorskom tradicijom i imaju izvrsne prirodne luke: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik i Boka Kotorska. Jugoslavenska trgovačka flota (otprilike milijun tona) sastoji se i njome upravljaju gotovo isključivo Hrvati.

Vanjska trgovina: Većina jugoslavenskog izvoza potječe iz Hrvatske, uključujući drvo, boksit, cement, kemikalije (tanin, Solvay soda, cijanamid), strojeve, brodove, duhan, soma, meso, perad, voće, vino, liker maraskino i šljivovicu. Glavne zemlje uvoznice i izvoznice su one iz zapadne Europe, posebno Njemačka, Italija i Austrija, dok pomorski položaj Hrvatske omogućuje kontinuiranu trgovinu s brojnim zemljama u Europi, Bliskom istoku i Americi.

Turizam: Hrvatska obala - zemlja tisuću otoka - sa svojim plažama, uvalama, rtovima i uvalama te slikovitim gradovima bogatom poviješću, među je europskim zemljama koje nude najbolje uvjete za međunarodni turizam. Trenutno je Hrvatska također glavno turističko odredište i značajan izvor deviza.

KULTURA I POVIJEST

Porijeklo: U 7. stoljeću nekoliko hrvatskih plemena, slavenskog govornog područja i očito iranskog podrijetla, migriralo je s područja današnje Poljske u rimske provincije Dalmaciju i Donju Panoniju. Stigli su kao feederati (saveznici) Rimskog Carstva, tada sa sjedištem u Bizantu - poput Gota, Franaka i Langobarda - postupno postajući neovisni. U svojoj novoj domovini susreli su se i asimilirali značajne skupine već romaniziranog ilirsko-keltskog stanovništva, kao i skupine Slavena, Gota i Avara koji su stigli tijekom prve faze velikih migracija naroda, te rimske i grčke koloniste u dalmatinske gradove. U moderno doba naselile su se male skupine Nijemaca i Slovenaca, prvenstveno u gradovima. Od svih tih etničkih elemenata formirao se današnji hrvatski narod, rasna mješavina poput svih zapadnih naroda. U Hrvatskoj prevladavaju sljedeći rasni tipovi: dinarski (jadranski), alpski, nordijski i mediteranski. Postotak svakog tipa vrlo je sličan onome u Sloveniji i sjevernoj Italiji. Tijekom turskih invazija, značajne skupine balkanskog stanovništva infiltrirale su se u regiju. Ovo stanovništvo bilo je vrlo otporno na asimilaciju zbog snažnog utjecaja koji je na njih vršila srpska nacionalna crkva, otuda i pansrpski zahtjevi za određenim hrvatskim regijama.

Kultura: Po dolasku u Dalmaciju, Hrvati su pronašli uspostavljenu crkvenu organizaciju, primili krštenje i kršćansku doktrinu Rima te su tako postali dio zapadnog društva u razvoju. Sudjelovali su u gotovo svim zajedničkim pothvatima zapadnog svijeta, ističući se kao predani branitelji svojih istočnih granica. Njihov doprinos napretku umjetnosti i znanosti bio je značajan. U Hrvatskoj se, uz klasične rimske spomenike, nalaze vrijedna umjetnička djela i građevine u romantičarskom, gotičkom, renesansnom, baroknom i modernom stilu. Djela hrvatskih umjetnika krase glavna europska središta, posebno u Italiji, s značajnim primjerima uključujući Lauranu, Juana Dalmatu, Giulija Clovia, Medulića, Meštrovića i druge. Hrvati su među najuglednijim humanistima.

Tijekom turskih invazija, brojni Hrvati u Bosni prešli su na islam, asimilirajući elemente perzijske islamske kulture, što se odražava u arhitekturi, odjeći, glazbi i načinu života ove vjerske zajednice.

Hrvatska slova, napisana izvornim pismom glagoljicom, datiraju iz ranog srednjeg vijeka. Od tada se u nekim biskupijama duž hrvatske obale bogoslužja slave na nacionalnom jeziku i latinskim obredom, što je jedinstvena privilegija koju je dodijelila Katolička crkva.

I u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi latinski je stoljećima bio jezik politike i kulture. Do 1848. godine latinski se koristio u hrvatskom Saboru, visokoj magistraturi i u odnosima s pridruženim kraljevstvima, nezamjenjiv jezik u multinacionalnoj zajednici poput Podunavske monarhije. Trijumfom demokratske i nacionalne misli, hrvatski je postao službeni jezik, dok je hrvatska književnost cvjetala od renesanse nadalje.

Od 18. stoljeća nadalje, kulturne i obrazovne institucije djelovale su paralelno s onima u srednjoj Europi. Značajan je izvanredan trenutni razvoj vizualnih umjetnosti i lirske poezije. Hrvatska se može pohvaliti iznimnim bogatstvom folklora u njegovim različitim manifestacijama: narodna poezija, glazba, plesovi, nošnje, običaji i obrti.

Državno uređenje:

Po dolasku u svoju novu domovinu, Hrvati su naslijedili političko uređenje rimske provincije Dalmacije, priznajući vrhovnu vlast Bizantskog Carstva, a kasnije i Karla Velikog. Do 9. stoljeća Hrvatska je već bila neovisno kraljevstvo, a ubrzo nakon toga i jedna od najmoćnijih europskih zemalja. Izumiranjem lokalne dinastije Trpimirović, Hrvati su, na temelju Pacta Conventa iz 1102. godine, sklopili personalnu uniju s Ugarskim kraljevstvom kako bi se zajedno i učinkovitije oduprli zahtjevima Bizanta i Venecije.

Zajednički kraljevi potječu iz sljedećih dinastija: Arpad (1102.-1301.), Anžuvinac Napuljski (1301.-1886.), Luksemburški (1387.-1458.), zatim, redom, Habsburgovci, Hunjadi i Jagelovci do 1527., kada su, kako bi obranili Zapadnu Europu od Osmanlija, Hrvati, kao i Česi i Mađari, za svog kralja izabrali: Ferdinanda I., nadvojvodu Austrije, brata Karla V., stvarajući tako Podunavsku zajednicu koja je trajala do 1918., kada je Hrvatska nezakonito protiv volje svog naroda uključena u "Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", nazvano Jugoslavija 1929. godine.

Neko vrijeme (1377.-1463.) Bosna je bila vazalno kraljevstvo Hrvatske i Ugarske, sve do turske invazije, uživajući privilegirani status unutar Osmanskog Carstva. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. okupirala ju je Austro-Ugarska. Dubrovnik, treća hrvatska država, stoljećima je bio neovisni grad-država, jedna od najslavnijih pomorskih republika Mediterana. U Napoleonskim ratovima izgubio je neovisnost i, rezolucijom Bečkog kongresa, pripojen je provinciji Dalmaciji.

Zauzimajući teritorij od presudne strateške važnosti, Hrvati su se ne samo suočili s invazijama Huna, Mongola i Osmanlija, već su, kao pomorski narod, sudjelovali u bitkama protiv Saracena, u križarskim ratovima, u bitkama kod Lepanta i Alžira, pa čak i bili prisutni u Španjolskoj Armadi te u otkrivanju i kolonizaciji Amerike. U mediteranskoj pomorskoj trgovini Dubrovnik je imao vodeću poziciju, ponekad nadmašujući čak i mletačku flotu. Kroz svoje povijesne promjene, Hrvatska je uspjela zadržati atribute suverenog kraljevstva sve do praktičke aneksije od strane Srbije 1918. godine. Osim razdoblja između 1941. i 1945., hrvatski napori od 1918. do danas težili su emancipaciji od pansrpske etikete, koja je u posljednjih 15 godina imala komunističke prizvuke. Hrvati, vjerni svojim duboko ukorijenjenim tradicijama višestoljetnog suživota sa zapadnim zemljama, odbijaju biti tretirani kao srpsko-ruski privjesak te teže obnovi tisućljetne hrvatske države i integraciji u zajednicu slobodnih europskih naroda kao suverenog entiteta.

KRONIKE I KOMENTARI

DR. ANTE PAVELIĆ - POZADINA I KONTROVERZE OKO NJEGOVE SMRTI

Dana 28. prosinca prošle godine, hrvatski političar dr. Ante Pavelić preminuo je u Madridu u dobi od 70 godina. Rođen 14. srpnja 1889. u Hercegovini, Pavelić je diplomirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu. U prvoj fazi svoje političke karijere pridružio se vodstvu Hrvatske državne stranke prava (Hrvatska stranka prava), izabran je za gradskog vijećnika, a kasnije i za narodnog zastupnika u glavnom gradu Hrvatske. Nakon atentata na Estebana Radića i druge hrvatski demokratske vođe u beogradskom parlamentu i uspostave diktature 1929. godine, Pavelić je, kao i drugi hrvatski političari, zatražio azil u inozemstvu. Dok su prognani predstavnici Hrvatske agrarne stranke (Hrvatska Seljačka Stranka), većinske stranke na uzastopnim izborima, tražili podršku od demokratskih zemalja, pobjednica Prvog svjetskog rata i podržavatelja Versajskog ugovora, Pavelić je tražio podršku od revizionističkih zemalja, prvo Bugarske, zatim Mađarske i Italije. Njegova suradnja s makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO donijela mu je smrtnu kaznu, koju mu je 1929. izrekao Specijalni sud za obranu države Jugoslavije.

Od tog trenutka nadalje, Pavelićeva politička aktivnost krenula je novim putem. Uvjeren da se protiv srpske hegemonije, diktature i imperijalizma ne može boriti te da se hrvatska neovisnost ne može postići legalnim političkim sredstvima, koja ne postoje u despotskoj državi, osnovao je tajni, revolucionarni Hrvatski oslobodilački pokret, Ustaše. Ovaj je pokret stekao zloglasnost nakon pokušaja atentata na kralja-diktatora Aleksandra I. iz srpske dinastije Karađorđević u Marseilleu 1934. godine, izveden u suradnji s makedonskom revolucionarnom organizacijom. U toj prilici, Pavelić je drugi put u odsutnosti osuđen na smrt, ovaj put od strane francuskog suda. Ubrzo nakon toga, s političkim približavanjem Italije i Jugoslavije, središte aktivnosti hrvatskih revolucionarnih nacionalista premjestilo se iz inozemstva u zemlju. Tijekom tog razdoblja, Pavelić i većina hrvatskih političkih izbjeglica bili su internirani u Italiji, a pušteni su tek 1941. kada je izbio rat između sila Osovine i Jugoslavije. Hrvatski nacionalisti iskoristili su ovu priliku da 10. travnja 1941. proglase nacionalnu neovisnost i uspostave vlastitu vladu u Zagrebu, a Pavelić je preuzeo vodstvo nekoliko dana kasnije. Uspostavio je osobnu diktaturu, koja je trajala do svibnja 1945., usred krvavih borbi s gerilcima, i četnicima i komunistima, ozbiljnih poteškoća koje su proizašle iz dvosmislene politike njegovih saveznika Mussolinija i Hitlera, kao i neslaganja s unutarnjim demokratskim snagama. Nakon toga, Hrvatsku su napale Titove snage, koje su, uz podršku Crvene armije, uključile hrvatski nacionalni teritorij u Jugoslaviju.

Pavelić je ponovno otišao u egzil, gdje je pokušao okupiti svoje pristaše. Godine 1948. emigrirao je u Argentinu, a osam godina kasnije teško je ranjen pucnjavom u blizini Buenos Airesa od strane nepoznatih napadača. Jugoslavenska komunistička vlada više je puta tražila njegovo izručenje od argentinske vlade, što je odbijeno jer mu je bilo nepoznato gdje se nalazi. Ovaj put je pronađena Pavelićeva adresa, ali je uspio nestati, a njegovo prebivalište postalo je poznato tek nakon njegove smrti u Madridu.

Očito je da vlade zemalja u kojima je Pavelić boravio kao izbjeglica - kakvo god bilo njihovo mišljenje o njegovim postupcima - nisu smatrale prikladnim ili časnim predati antikomunističkog političara na osudu komunističkom sudu.

***

(Napomena urednika) - Budući da je temeljna svrha našeg časopisa obrađivanje hrvatskih političkih i kulturnih pitanja, objektivno ćemo se, "sine ira et studio", osvrnuti na osobnost i djelo ovog mnogo raspravljanog hrvatskog revolucionara i političara u drugoj prilici. Zasad moramo istaknuti, a da nismo njegovi pristaše, da su informacije i komentari koji se pojavljuju u svjetskom tisku povodom njegove smrti uglavnom bili utemeljeni na informacijama koje su dale obavještajne službe dviju jugoslavenskih diktatura: monarhističke i komunističke. Pavelićeva nepopularnost u demokratskim zemljama poslužila im je kao izgovor da borbu hrvatskog naroda za svoju nacionalnu i političku slobodu označe kao separatizam, izdaju u službi fašističkih i nacionalsocijalističkih režima.

Nepobitna je činjenica, međutim, da se Hrvati, bez obzira na stranačku pripadnost, već 40 godina bore protiv srpske hegemonije, svojstvene nacionalno i kulturno heterogenoj jugoslavenskoj državi, težeći obnovi svog drevnog nacionalnog suvereniteta, koji nije priznat u Jugoslaviji. Ova borba mogla bi se nazvati separatizmom samo ako bi postojala jugoslavenska nacionalnost u etničko-povijesnom smislu ili ako bi multinacionalni jugoslavenski konglomerat bio zajednica naroda, slobodno konstituiranih i upravljanih. Naprotiv, takav jugoslavenski narod ne postoji; postoje srpski i hrvatski narod, etnički i politički definirani kao zasebne povijesne nacije do 1918. godine. Hrvatski suverenitet datira iz ranog srednjeg vijeka, a njegov kontinuitet održavan je i poštovan sve do raspada Habsburškog Carstva. Prisilnim i ilegalnim ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom 1918. godine, Hrvatska je izgubila sve svoje atribute suverene nacije i postala podložna političkom ugnjetavanju balkanskog tipa, nacionalnoj i vjerskoj diskriminaciji te ekonomskom iskorištavanju. Stoga hrvatski narod ima dovoljno razloga boriti se za obnovu svog nacionalnog suvereniteta, jedinog jamstva svojih sloboda i prava, i nacionalnih i ljudskih.

Hrvatski nacionalistički ekstremizam, dajući prioritet, poput drugih sličnih pokreta, stvarnim ili percipiranim nacionalnim interesima nad demokratskim institucijama, bio je daleko više proizvod nezdravih uvjeta koji su prevladavali u Jugoslaviji pod opresivnom i despotskom srpskom vlašću nego odraz europskih nacionalističkih struja. U odabiru metoda, Pavelić je mnogo više slijedio model srpskih nacionalista i revolucionara nego taktike koje su prakticirali fašisti i nacionalsocijalisti. Nadalje, kao prototip aktivista i zavjerenika, nije se osobito bavio ideološkim temeljima ustaškog pokreta, koji je predvodio.

Hrvatska nije bila upoznata s terorističkim metodama u svojim političkim borbama; međutim, te su metode bile definirajuća karakteristika srpske borbe za oslobođenje od turske vlasti, gdje i danas postoji pravi kult razbojnika (hajduka). Politički terorizam u Hrvatsku uveli su srpski agitatori, a njihov najpoznatiji zločin bio je Sarajevski atentat 1914., tragična uvertira u Prvi svjetski rat. U Jugoslaviji se njegovao i nastavlja njegovati službeni kult atentatora na nesretnog nadvojvodu Franju Ferdinanda od Austrije. Na mjestu atentata stoji spomen-ploča, ali ne žrtvi, već njegovim počiniteljima, dok srpske domoljubne institucije odaju počast preuzimajući imena sarajevskih atentatora. Znakovita je slučajnost da su ti ljudi bili i fanatični srpski nacionalisti i članovi Socijalističke revolucionarne partije, jezgre kasnije organizirane Jugoslavenske komunističke partije.

Marseilleski pokušaj atentata na kralja-diktatora bio je zajednički napor makedonskih i hrvatskih nacionalističkih aktivista, kao odmazda za ubojstvo hrvatskog vođe E. Radića i mnoge druge zloupotrebe i nasilne činove koje je počinila nemilosrdna diktatura, posebno okrutna protiv Hrvata i Makedonaca. Iako su napadi možda izvedeni uz prešutno odobrenje određenih vlada, koje nisu htjele prihvatiti srpski ekspanzionizam, očito je da počinitelji nisu bili "međunarodni teroristi" na platnom listiću službene jugoslavenske naracije, već protivnici tiranije kralja Aleksandra, omraženi i unutar zemlje i osuđivani od strane demokratskog javnog mnijenja diljem svijeta. Doista, sud u Aix-en-Provenceu, uzimajući u obzir motive optuženih, preinačio je smrtnu kaznu u doživotni zatvor, opravdavajući svoju presudu time što su djelovali iz patriotskih, časnih i idealističkih motiva.

Nakon snažnog i naglog sloma jugoslavenske vojske 1941. godine, neočekivanog samo za one koji su odbili priznati stvarnost Jugoslavije, osnovana je Nezavisna Država Hrvatska. Međutim, njezina je budućnost bila neizvjesna jer je rat u tijeku spriječio Saveznike da priznaju novu vladu. Unatoč tim okolnostima, koje su djelomično odredile oblik vladavine, insinuacije da se radilo o činu u stilu Quislinga su neodržive.

Hrvatski revolucionari nisu se pobunili iz ideoloških razloga ili iz žudnje za vlašću protiv vlastite demokratske vlade, stavljajući se na stranu osvajača. Upravo suprotno. Hrvatska je bila pod stranom dominacijom više od dva desetljeća, u kandžama srpske vojne klike koja je, samo nekoliko dana prije izbijanja rata, izvela državni udar, svrgnuvši vladu u Beogradu zbog davanja Hrvatskoj ograničene autonomije. Apsolutno je sigurno da bi većina Hrvata koji su sudjelovali u ponovnoj uspostavi hrvatske države radije imala zapadne demokratske vlade kao saveznike. Hrvatska se mladež hrabro borila, žrtvujući se kako bi održala hrvatsku neovisnost protiv srpskih nacionalističkih gerilaca (četnika), a kasnije i protiv komunista, sigurna da svojom krvlju doprinosi obrani trajnih interesa zapadne zajednice, trenutno podijeljene. Hrvati nisu imali drugog izbora nego boriti se protiv komunista, koji su podržavali sovjetsku i srpsku dominaciju nad Hrvatskom, ili se pridružiti njihovim redovima.

Borba Hrvata za njihovu nacionalnu neovisnost stoga nije antidemokratska, što dokazuje herojstvo kardinala Stepinca. Srbija se, unatoč prividu i umornim klišejima, u oba svjetska rata našla na strani zapadnih pobjednika, isključivo kao tradicionalni saveznik Rusije, odnosno kao balkanski eksponent carskog i sovjetskog ekspanzionizma.

IZNIMAN TRETMAN ZA JUGOSLAVENSKE KOMUNISTE

Zapadne sile nastojale su steći političku korist od raskola koji je nastao između Beograda i Kremlja - u stvarnosti se ne radi o ideološkim razlikama, već prvenstveno o sprječavanju Moskve da samovoljno smijeni vladare Beograda, kao što to obično čini u okupiranim satelitskim državama - i iz tog razloga daju izniman tretman jugoslavenskim komunistima kako bi stekli njihovu naklonost (da taj povlašteni tretman može biti pretjeran, dokazuje i istraživanje utjecajnog i neovisnog londonskog tjednika "The Spectator" u vezi s miješanjem jugoslavenskih komunista u emisije Britanske radiotelevizije namijenjene Jugoslaviji).

Spectatorovo istraživanje potaknulo je parlamentarnu istragu i odgovarajuća objašnjenja britanske vlade. Nezadovoljan službenim odgovorom, Spectator je 13. ožujka ove godine objavio uvodnik i izvješće o istoj temi. Opsežan memorandum o "jugoslavenskom dijelu" službene radio postaje. Ono što londonski tjednik zahtijeva jest nezainteresirana informativna služba, ona koja ne favorizira demokratsku oporbu u Jugoslaviji.

"Uspjeh emisija za Jugoslaviju", tvrdi Spectator, "ne bi se trebao ocjenjivati po količini propagandnog materijala povoljnog za Zapad ili zadovoljavajućeg za Tita i njegove pristaše. Njegova procjena trebala bi se temeljiti na stupnju u kojem odražava pravu sliku engleskog života, uključujući, a to je od primarne važnosti, englesko javno mnijenje o Jugoslaviji."

Međutim, BBC postupa na način da "njegova informativna služba izgleda kao da koristi titoizmu i osmišljena je tako da emisije za Jugoslaviju odražavaju ne ono što Englezi misle, već ono što bi jugoslavenski režim želio dokazati svojim podanicima da mi mislimo." U tom smislu, The Spectator navodi niz presedana koje ćemo sada sažeti:

Prije pet godina, komentari Desmonda Clarkea, vrlo popularni među jugoslavenskim radio slušateljima, ali cenzurirani od strane komunističkog tiska, bili su potisnuti. BBC u svojim emisijama nije spominjao slučajeve u kojima su jugoslavenski i sovjetski predstavnici branili isti cilj u Ujedinjenim narodima, posebno nakon Mađarske revolucije. Nije izvještavao ni o suđenjima u Jugoslaviji protiv prozapadnih elemenata.

Objektivni komentari o komunističkoj Jugoslaviji, emitirani drugim komunističkim zemljama, izostavljeni su iz jugoslavenskih emisija. Čak i navodeći strane izvore, BBC si je dopustio da bude podređen jugoslavenskom režimu. Što se tiče Đilasove knjige "Nova klasa", emitirane su neke povoljne kritike britanskog tiska, ali daleko više pažnje posvećeno je nepovoljnim komentarima, kojih je bilo vrlo malo. Na primjer, kritika laburističke zastupnice Barbare Castle, objavljena u New Statesmanu, u korist Tita, citirana je u cijelosti. Ali kada je dva mjeseca kasnije autorica povukla svoje ishitrene i optimistične tvrdnje u istom časopisu, BBC je nije ni spomenuo. Fragmenti "Nove klase" emitiraju se i na drugim satelitima, osim u Jugoslaviji. O suđenju i osudi Đilasa također se nije izvještavalo niti komentiralo.

Con todo, los radioescuchas yugoeslavos de las emisiones podían en parte enterarse de lo que piensa el público inglés acerca de la actualidad yugoeslava a través de la reseña mensual de la prensa británica, suprimida, sin embargo, a partir de este año. Al referirse al año de los refugiados, la BBC omitió indicar que el mayor porcentaje de los refugiados, después de Alemania Oriental, procedía de Yugoeslavia.

BBC ustraje u svojoj tezi da Jugoslavija zauzima posebno mjesto među komunističkim zemljama te da stoga njezin komunizam ne treba cenzurirati. Jugoslavenski komunistički dužnosnici imaju priliku izraziti svoja mišljenja, dok to ne vrijedi za jugoslavensku demokratsku oporbu ili, preciznije, za bilo koga tko bi mogao kritizirati komunistički režim. Posjećujući jugoslavenski dužnosnici mogu govoriti na BBC-ju, koji često koriste za pokretanje napada protiv Sjedinjenih Država i za argumentiranje da je društveni sustav u komunističkoj Jugoslaviji superiorniji engleskom, "jer u Jugoslaviji nema štrajkova". Niti jedan istaknuti engleski politički komentator ne pojavljuje se u tim emisijama.

S ciljem uspostavljanja "najboljih odnosa" s jugoslavenskim režimom, 1954. godine uveden je sustav dovođenja osoblja iz Jugoslavije za rad na emisijama na pet godina i obrnuto. Šest godina osam jugoslavenskih voditelja radilo je za BBC, a samo je jedan voditelj BBC-a, gospodin Valentine, bio raspoređen na zagrebačku radio postaju. Međutim, čim je stigao, policija mu je dala određene prijedloge koje je on, naravno, odbio. Zatim je bio podvrgnut pritisku - tolikom da je morao napustiti zemlju nekoliko dana nakon dolaska. BBC mu je dao bolovanje, a incident je zataškan. "Razmjena" se nastavlja, jednostrano.

Posljedica je da se unutar BBC-a krije komunistička ćelija koja obavještava jugoslavensku vladu o tome što se događa na postaji. Spectator navodi trojicu ozloglašenih komunista istaknutih na BBC-u: I. Živkovića iz Zagreba; B. Božovića i gospođicu S. Živković iz Beograda. "Unatoč poricanjima BBC-a, jasno je da ti ljudi utječu čak i na dnevne programe." Između ostalih primjera, The Spectator navodi karakterističan slučaj koji se dogodio povodom smrti kardinala Stepinca. Srpska komunistička komentatorica, S. Živković, krivo je predstavila tekst. Tamo gdje je pisalo "Stepincu je suđeno zbog navodne suradnje s nacistima", napisala je "osuđen je za suradnju s nacistima, što je dokazano na suđenju".

"Jugoslavenske komunističke vlasti", nastavio je The Spectator, "ne samo da sprječavaju slanje predstavnika BBC-a u Jugoslaviju, već i diktiraju tko može raditi u Bush Houseu" (sjedištu BBC-a). Tako je početkom 1957. M. Gregorić stigao na BBC iz Beograda. Dobio je naredbe od tajnog agenta u jugoslavenskom veleposlanstvu u Londonu da špijunira zaposlenike BBC-a i, između ostalog, da mu pošalje kopiju internog biltena britanskog emitera, koji ponekad sadrži adrese i pisma njegovih jugoslavenskih slušatelja, informacije od interesa za komunističku policiju. Gregorić je prijavio ovaj zahtjev čelnicima "jugoslavenske službe BBC-a", ali su mu savjetovali da udovolji željama veleposlanstva.

Jugoslavenska tajna policija ubrzo je saznala za sve to, a Gregorićeva obitelj je pritvorena u Beogradu. Od BBC-a je zatraženo da odmah otpusti Gregorića "u interesu prijateljskih odnosa", što su i učinili, a povrh svega, savjetovali su Gregoriću da se vrati u Jugoslaviju, jer nije mogao dobiti politički azil u Engleskoj.

Spectator zaključuje svoj Memorandum tvrdnjom da su predstavnici jugoslavenske "nove klase" vrlo zadovoljni BBC-jem, ali narod Jugoslavije sve manje sluša njegove emisije, koje se smatraju vrstom službene jugoslavenske propagande. Ljudi preferiraju hrvatske emisije Radio Madrida. U tom smislu, Spectator citira švicarske novine Schweizer Radiozeitung, koje su pod naslovom "Radio rat zbog Jugoslavije" napisale da su "već neko vrijeme hrvatski programi Radio Madrida vrlo popularni u Jugoslaviji. Čini se da se ti programi slušaju intenzivno, čak i u Srbiji. Slušatelji osuđuju londonske emisije kao 'proto-toističke'". Druge švicarske novine, kao i Christian Science Monitor iz Bostona, izvijestile su da se u Zagrebu, tijekom hrvatskih emisija Radio Madrida, kafići i slastičarnice prazne jer ih gosti idu slušati.

Nakon provedene ankete, The Spectator je objavio mnoga pisma, uključujući i ono dr. Jurja (Georgea) Krnjevića, glavnog tajnika Hrvatske agrarne stranke (Hrvatske seljačke stranke), koji dvadeset godina živi u egzilu u Londonu.

„Čini mi se“, stoji u pismu, „da je rasprava u The Spectatoru o BBC-jevim emisijama za Jugoslaviju usko postavljena. Zavjera šutnje o zločinima jugoslavenskog komunističkog režima nije ograničena samo na BBC. Čak i najistaknutije engleske novine zauzimaju isti stav u svojim izvješćima i komentarima o poslijeratnoj Jugoslaviji. U The Timesu se mogu čitati samo vrlo oprezni izvještaji napisani s namjerom da se ne uzrujaju sadašnji vladari. Značajno je da Glas Amerike i dopisnici New York Timesa u Beogradu zauzimaju isti stav, kao i Američki nacionalni odbor za slobodnu Europu, koji se bavi izbjeglicama. Kada je u Sjedinjenim Državama osnovano predstavničko tijelo europskih egzila – Europske zarobljene nacije – savjetovano je da se tražitelji azila iz Jugoslavije ne uključuju kako se ne bi uvrijedila osjetljivost Jugoslavije.“ „Poslijeratno.“

Stav BBC-a, po mišljenju ovog iskusnog hrvatskog demokratskog političara, "posljedica je općih politika Velike Britanije i Sjedinjenih Država, demoralizirajućih za narode podvrgnute komunističkim diktaturama i štetnih za demokraciju i slobodu."

Treba dodati da određene agencije Ujedinjenih naroda diskriminiraju izbjeglice iz Jugoslavije, s uistinu tragičnim slučajevima povratnika. Nadalje, Hrvati su nezadovoljni emisijama Glasa Amerike koje se emitiraju isključivo na srpskom jeziku, potpuno ignorirajući hrvatski.

UCJENA ZA POSTIZANJE "MODUSA VIVENDIJA" SA SVETOM STOLICOM

Čak i prije smrti kardinala Stepinca, jugoslavenska komunistička vlada nastojala je stvoriti dojam da želi normalizirati situaciju Katoličke crkve u Jugoslaviji. Međutim, zbog svog cezaropapističkog mentaliteta, komunisti u Beogradu ne mogu shvatiti da se "modus vivendi" postiže ustupcima i kompromisima, a ne mjerama progona i ugnjetavanja, koje se svode na običnu ucjenu. Takav tretman Katoličke crkve ima suprotan učinak, ostavljajući one koji su u dobroj vjeri predložili određene aranžmane s komunističkom vladom, smatrajući ih manjim zlom, u nezgodan položaj.

U svojoj politici ucjene, komunisti su, između ostalog, pribjegli i nizu izmišljenih suđenja protiv katoličkog svećenstva. Budući da ta suđenja nisu pravilno izviještena i interpretirana u zapadnom tisku, smatramo prikladnim da ih sažemo:

I. Dana 17. i 18. ožujka ove godine u Skopju, glavnom gradu Narodne Republike Makedonije, gdje katolici čine beznačajnu manjinu među pravoslavnim i islamskim stanovništvom, održano je suđenje katoličkom biskupu Smiljanu Čekadi, blagajniku Zagrebačkog teološkog sjemeništa Rodolfu Pukljaku i skupini katoličkih, pravoslavnih i muslimanskih laika. Optuženi su za tajnu prodaju deviza i raznih predmeta koje su primali iz inozemstva kao pomoć, od svojih rođaka i od katoličkih organizacija, prvenstveno američkih. Iako kazne nisu bile stroge, suđenju je dan znatan publicitet s ciljem nanošenja štete katoličkoj biskupiji u dijaspori, smještenoj u srcu Balkana, i najvažnijem sjemeništu u Hrvatskoj, koje se nalazi u Zagrebu.

Posebno su žestoki protiv biskupa Čekade zbog njegovog velikog ugleda i autoriteta među Makedoncima i Albancima, koji se, poput Hrvata, protive srpskoj dominaciji. Makedonci teže vlastitoj autokefalnoj Crkvi i ne ovise o srpskoj nacionalnoj Crkvi, instrumentu srbijanskog šovinizma, nečemu što im nikada nije bilo dano, niti im je sada dano. Otuda njihove snažne simpatije prema Hrvatima, pa čak i prema Katoličkoj Crkvi.

II. Pozadina suđenja u Osijeku objavljena je na stranici 46. Cilj ovog suđenja bio je ometati djelovanje sjemeništa u važnoj Đakovačkoj biskupiji. Prethodile su mu bezbrojne racije, ispitivanja, uhićenja i izravne prijetnje sjemeništarcima, prisiljavajući ih da postanu doušnici. Komunisti se trude zatvoriti sva sjemeništa u Hrvatskoj. Istu taktiku upotrijebili su za zatvaranje starog sjemeništa u Splitu, gdje su se obučavali svećenici za Dalmaciju. Glavni dokaz subverzivnih aktivnosti bile su riječi napisane olovkom u knjizi: "Ja sam Hrvat." Komunisti se hvale da su postigli nacionalnu ravnopravnost, ali ovaj primjer dokazuje suprotno. Nezamislivo je da se srpskom kleriku sudi zbog izjašnjavanja o svojoj nacionalnosti, dok se Hrvata iz istog razloga označava kao šovinista, subverzivca i kriminalca.

III. Istovremeno, u Sarajevskoj nadbiskupiji provedena su uhićenja i racije, iako detalji još uvijek nisu poznati. Poznato je da su uhićeni svećenici koji nisu bili povezani s katoličkim svećeničkim savezom, koji je sponzorirala komunistička vlada, ali ga Sveta Stolica nije odobravala.

IV. Komunistički propagandni stroj dao je opsežnu publicitet suđenju petnaestorici mladih ljudi zbog ilegalnog udruživanja i subverzivne djelatnosti, održanom u Zagrebu između 13. i 29. siječnja ove godine. Glavni optuženik bio je franjevački fratar Rodolfo Jerak, osuđen na 15 godina teškog rada, označen kao poticatelj. Ostali optuženici osuđeni su na teške kazne od jedne do četrnaest godina zatvora. Poznato je da su tom prilikom izvršena brojna uhićenja, ali nije poznato gdje su pritvoreni. Ova skupina optužena je za održavanje veza s prognanim "fašističkim" krugovima, bez ijednog konačnog dokaza. Za komuniste, svi prognanici bez iznimke su fašisti, kriminalci i nacisti, koje podržava Adenauer. Svrha ovog suđenja bila je dvostruka: oklevetati sve političke prognanike kao nacifašiste i pokazati da oni ne progone Katoličku crkvu kao vjersku instituciju, već samo zbog ilegalne i subverzivne aktivnosti dijela svećenstva. Komunistička propaganda imala je određeni uspjeh, jer su novinske agencije bez komentara emitirale komunističke optužbe da se radi o profašističkim aktivnostima.

In short, the Yugoslav communists are attempting to reach a modus vivendi with the Catholic Church through blackmail, driven by its political prestige in democratic countries. With such tactics, they demonstrate their complete ignorance of the Western mindset and, consequently, misinterpret the cautious and reserved attitude of ecclesiastical circles, which are willing to make certain concessions for the replacement of some church officials, but never to make principled concessions.

NASLJEDNIK KARDINALA STEPINCA

Ubrzo nakon smrti kardinala Stepinca, Sveta Stolica imenovala je monsinjora Francisa Sepera njegovim nasljednikom. Od 1954. godine služio je kao apostolski upravitelj Zagrebačke biskupije. Rođen u Osijeku 1905. godine, nastavio je sveučilišni studij u Zagrebu, prekidajući ga kako bi se posvetio svećeništvu. U Rimu, kao Stepinčev kolega i prijatelj, studirao je na Gregorijanskom sveučilištu i zaređen je 1930. godine. Zatim je služio kao Stepinčev tajnik, rektor Zagrebačkog teološkog sjemeništa, a kasnije kao župnik u hrvatskom glavnom gradu. Godine 1954. imenovan je titularnim, a sada i rezidencijalnim nadbiskupom.

Godine 1958. mogao je otići u Rim na svoju ad limina misiju, iako mu nije bilo dopušteno posjetiti Stepinca ni jednom. Novi poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj poznat je kao kultiviran, razborit i energičan prelat te kao dokazani domoljub. Sveta Stolica imenovala je novog rezidencijalnog zagrebačkog nadbiskupa, metropolita Hrvatske, bez konzultacija s jugoslavenskom vladom, koja je morala prihvatiti svršen čin.

NETOČNI PODACI U IZDANJIMA W. M. JACKSONA

Jugoslavenske diplomatske i propagandne službe širile su sve vrste laži i pogrešnih tumačenja u vezi s hrvatskom kulturom, poviješću i težnjama.

Stoga često u enciklopedijama, kompendijima i priručnicima nalazimo reference na hrvatsku prošlost i sadašnjost koje su manjkave, ako ne i potpuno iskrivljene, s jasnom političkom pristranošću. Urednici i sastavljači ovih enciklopedijskih publikacija gotovo su uvijek bili prevareni, a njihova dobra vjera i namjera da šire samo istinu o svakoj zemlji bila je izdana i prevarena.

Danas ćemo se osvrnuti na enciklopedijska izdanja W. M. Jacksona, objavljena u Buenos Airesu, koja uživaju zasluženi ugled u španjolskom govornom području i koja profesori široko konzultiraju.

I

Ispitamo sada, oslobođeni ikakvog polemičkog duha, neke informacije o hrvatskoj i srpskoj književnosti sadržane u Praktičnoj enciklopediji W. M. Jacksona (sv. IX, Buenos Aires, 1956.). 1. Autor bilješke o hrvatskoj književnosti, profesor Pablo Schostakowsky (prezime koje zvuči prilično ruski), započinje svoj osvrt s uočljivom netočnošću i očitom kontradikcijom:

"Književnost u Hrvatskoj ostala je usko povezana sa srpskom kroz sva razdoblja svog razvoja, unatoč činjenici da ju je geografski položaj zemlje na jadranskoj obali predodredio da uđe u orbitu zapadne kulture. Hrvati su čak prihvatili rimokatoličku religiju i latinsko pismo. Njihova književnost dosegla je izvanredan procvat u 15.-18. stoljeću u pomorskom gradu Dubrovniku (Ragusa)."

G. Šostakovski očito potpuno ne poznaje temu, jer je nepobitna činjenica, koju priznaju svi znanstvenici u tom području, da je kulturni, književni i politički razvoj Hrvatske bio povezan s razvojem Zapadne Europe. Na hrvatskom teritoriju, a posebno u Dubrovniku, koji spominje Šostakovski, vjerno su se odražavali kulturni tokovi i pokreti Zapada. U hrvatskoj književnosti teme, stil, duh i pristup problemima uglavnom se podudaraju s onima koji prevladavaju u zapadnim zemljama. Isto se može reći i za druge kulturne aktivnosti, pa čak i političke oblike.

Stoga je upravo suprotno onome što Šostakovski tvrdi: Hrvati su ušli u orbitu zapadne kulture i nije bilo nikakve veze između srpske i hrvatske književnosti sve do sredine 19. stoljeća prošlog stoljeća, jer među Srbima, kojima su dominirali Turci, nije postojala klima pogodna za njegovanje književnosti i likovnih umjetnosti, a bili su i pod utjecajem ruske crkvene književnosti, tako da malobrojne knjige njihovih pisaca srpski narod nije mogao razumjeti jer su bile napisane mješavinom staroslavenskog i rusko-srpskog jezika.

2. Podaci i procjene određenih autora potpuno su lažni. Veliki hrvatski lirski pjesnik Agustín Ujević uvršten je u srpsku književnost i definiran kao "pjevač Ruske revolucije". Istina leži na suprotnoj strani. Pjesnik koji je za hrvatsku književnost bio ono što su Mallarmé, Rimbaud i Valéry bili za francusku književnost, smatra se najvećim hrvatskim pjesnikom ovog stoljeća. Zbog svog patriotizma i liberalnog duha, Titovi komunisti su ga optužili da je građanski pisac, sudili mu i javno osudili. Njegovi učenici i štovatelji, velika većina mladih hrvatskih pisaca, bili su označeni kao reakcionari i dekadentni zapadnjaci, a neki od njih ni danas ne mogu objavljivati.

3. Još jedna povijesna laž u ovom osvrtu je tvrdnja da su vođe ilirizma usvojili srpski književni jezik. Istina je da je ilirizam - hrvatski nacionalni pokret prošlog stoljeća - usvojio, radi nacionalnog jedinstva, dijalekt renesansnih dubrovačkih pisaca, s manjim morfološkim i fonetskim modifikacijama i modernizmima. Ispada da su hrvatski pisci koristili današnji književni jezik nekoliko stoljeća prije pojave moderne srpske književnosti. Dubrovački dijalekt (štokavski) nije srpski, jer je to dijalekt kojim govori većina Hrvata. Stoga Hrvati nisu mogli usvojiti srpski književni jezik niti ga "ukrasti", kako tvrde srpski šovinisti koje Šostakovski oponaša.

II

U knjizi Slikoviti svijet (sv. IX, 1957., Buenos Aires), još jednom veličanstveno predstavljenom i ilustriranom izdanju W. M. Jacksona, nalazi se članak o južnoslavenskim narodima - među Srbima, Hrvatima i Slovencima. Dok se Crna Gora hvali, o Hrvatskoj i Sloveniji nalazimo malo redaka, a još manje. Saznali smo da su u Hrvatskoj općenito "regije uz rijeke vrlo nezdrave", što nije istina. Crna Gora, regija koja zauzima skromno mjesto u smislu kulture i turističke privlačnosti, raspravlja se opširno i s pohvalama. Hrvatska, s druge strane, u usporedbi s drugim južnoslavenskim regijama, zauzima prvo mjesto, no ipak je zanemarena i slabo zastupljena. Dok su Hrvatska i Slovenija, koje su dvije različite nacije, navedene zajedno, Dalmacija, sastavni dio Hrvatske i kolijevka hrvatske kulture i državnog ustroja, tretira se odvojeno. Dalmacija je jednostavno opisana kao najljepša pokrajina u Jugoslaviji, ali *Slikoviti svijet* ne uključuje niti jednu njezinu fotografiju.

Nakon što se na dnu relevantnih fotografija pročita fraza "ljubaznošću Poslanstva Jugoslavije u Buenos Airesu", spomenuti propusti dobivaju svoje pravo značenje. Naime, jugoslavenski diplomatski predstavnici, u svojim Većina uključenih su Srbi i Crnogorci, koji dostavljaju podatke i fotografski materijal, uglavnom plaćen hrvatskim novcem, namjerno prikrivajući sve što se odnosi na Hrvatsku, zemlju iz koje gotovo isključivo potječe više od 300 000 imigranata koji žive u Južnoj Americi.

Službena jugoslavenska politika, kako pod monarhijom tako i pod sadašnjim komunističkim režimom, nije politika jednakosti Južnih Slavena, već teži političkoj i kulturnoj integraciji, balkanizaciji nacija sa zapadnom kulturom, poput Hrvatske i Slovenije. Otuda sve vrste krivotvorenja i iskrivljavanja činjenica i okolnosti od strane propagandista koji iskorištavaju dobru vjeru stranih izdavača.

Vinko Nikolić

RECENZIJA KNJIGE

Pablo Tijan: Kriza liberalizma u srednjoj Europi (Masarykov mit) - Madrid, 1958. - Editora Nacional, str. 460.

Ugledni hrvatski polihistor i slavist, profesor Pablo Tijan, objavio je 1951. godine izvanredan esej Mit o Masaryku u madridskom časopisu Arbor, koji izdaje Španjolsko nacionalno istraživačko vijeće (CSIC). U njemu je bacio novo svjetlo na osobu i djelo Tomáša G. Masaryka, češkog filozofa i državnika (1856.-1937.), koji je bio osnivač i prvi predsjednik Čehoslovačke Republike od njezina osnutka 1918. do 1935. U sažetoj analizi autor je objasnio uzroke krize i sloma ove srednjoeuropske države, koji se dogodio uoči Drugog svjetskog rata i njezina kasnijeg utapanja u sovjetsko carstvo.The book under review addresses the same topic, but in a more comprehensive and documented form, written with rigorous scientific methodology, offering the reader an insightful perspective on political evolution in Danubian Europe.

Materijal je podijeljen u četiri dijela i 36 poglavlja. Autor se bavi krizom koja je zahvatila stoljetnu Podunavsku monarhiju pod utjecajem modernih struja liberalizma i nacionalizma, povijesno i ideološki koreliranih. Njegovo povijesno izlaganje nije ograničeno na kritičku analizu austro-čeških odnosa, već obuhvaća ključne točke cijelog problema unutar multinacionalne Habsburške monarhije. Primjereno, i oslanjajući se na hrvatske izvore, razmatra i ulogu Hrvatske u toj evoluciji. Drugi dio posvećen je proučavanju Masarykove osobnosti i misli, dok posljednja dva dijela analiziraju njegov rad kao državnika i tumače njegov konačni neuspjeh.

Profesor Tijan zauzima kritički stav prema koncepcijama i predrasudama političara koji su bili odlučni uništiti Podunavsku političku zajednicu, koja je stoljećima ispunjavala svoju nezamjenjivu europsku misiju, uvjereni da time omogućuju primjenu nacionalnog načela, napredak i afirmaciju demokracije.

Umjesto toga, nacionalni sukobi su se pojačali. Umjesto nacionalnih država izgrađenih na ostacima stare monarhije, zapravo su formirane nove višenacionalne države u kojima je jedna nacionalnost, ponekad i manjina, nametala nacionalnu diskriminaciju, podrijetlo režima koji nisu bili u potpunosti demokratski i progresivni. Kriza, s tragičnim ishodom koja je zahvatila Čehoslovačku, a koja je možda bila najuspješniji eksperiment u tim višenacionalnim integracijama, upravo ukazuje na pogreške i propuste njezinih stvaratelja i zaštitnika. Čak je i Masaryk morao priznati: "Naša Republika je samo loša imitacija stare monarhije."

Posljedice takvog stanja bile su kobne. Trenutna komunistička dominacija proizlazi iz krize koju autor pomno proučava. Iako ne predlaže rješenja za neposrednu budućnost, iz njegovog kritičkog i nepristranog ispitivanja očito je da se prošle pogreške ne smiju ponavljati. Stoga je potrebno s rezervom i oprezom pratiti aktivnosti određenih prognanih političara, jer oni još uvijek održavaju pretpostavke koje su odredile sadašnju nepodnošljivu situaciju. Stoga je autorov revizionistički stav prema službenoj jugoslavenskoj i čehoslovačkoj historiografiji od najveće važnosti. U prilog svojoj tezi, govornik reproducira vrijedne i malo poznate zaključke istih čeških autora, koji su bili katoličke orijentacije.

Djelo "Kriza liberalizma u srednjoj Europi" ima prednost, osim što sadrži brojne pozadinske materijale koji važne globalne probleme čine razumljivijima čitatelju koji govori španjolski, što mu se pristupa iz perspektive zemalja na koje se izravno odnosi. Njemački, francuski, ruski i engleski autori koji se bave tim problemima, čak i kada teže objektivnosti i dobrim namjerama, ponekad ne uspijevaju točno odraziti sve težnje i interese tih naroda. Profesor Pablo Tijan, s druge strane, ima prednost jer dolazi iz podunavske zemlje i posjeduje izravno znanje o čehoslovačkom problemu, proučavajući ga u samoj Češkoj. Također je imao pristup obilnoj literaturi, ne samo iz glavnih zapadnih zemalja, već i iz djela i izvora čeških, slovačkih, ruskih, hrvatskih i srpskih autora.

Buenos Aires

J. B. GHETALDI

D.A. TOMAŠIĆ: Nacionalni komunizam i sovjetska strategija - Public Affairs Press, Washington D.C., 1957., str. VIII-222.

Većina knjiga o problemu nacionalnog komunizma u Jugoslaviji, ili tzv. "titoizma", pristupa mu iz perspektive njegove važnosti za međunarodni komunizam i slobodni svijet, bez ulaska u preciznu analizu čimbenika ove komunističke varijante. Međutim, profesor D.A. Tomašić, u svojoj knjizi Nacionalni komunizam i sovjetska strategija, osim što pruža zanimljivu analizu problema, objašnjava evoluciju komunizma u Jugoslaviji u odnosu na složene probleme zemlje, a prvenstveno problema njezinih nacionalnosti. Knjiga tako popunjava prazninu u literaturi o jugoslavenskom komunizmu.

Autor je profesor sociologije i specijalist za istočnoeuropske studije na Sveučilištu Indiana, prestižnom sveučilištu u SAD-u. Do 1941. bio je profesor sociologije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do tada je već objavio nekoliko knjiga, među kojima se ističe ona posvećena političkom razvoju Hrvata (Politički razvoj Hrvata HKN, Zagreb, 1938.). Knjiga o kojoj raspravljamo treća je koju je objavio u Sjedinjenim Državama. Prva analizira ulogu osobnosti i kulture u politici Istočne Europe (Osobnost i kultura u istočnoeuropskoj politici, George W. Stewart, New York, 1948.), dok se druga bavi utjecajem ruske kulture na sovjetski komunizam (Utjecaj ruske kulture na sovjetski komunizam, Free Press, Glencoe III, 1953.). Duboko poznavanje profesora Tomašića sovjetskog komunizma i psihologije, povijesti i kulture naroda koji su činili Jugoslaviju predstavljalo je sretnu kombinaciju koja mu je omogućila, uz pomoć J. Strmeckog, da savlada složena pitanja vezana uz događaje u toj zemlji koji su doveli komuniste na vlast, a zatim i do sukoba s Moskvom, koji je izbio 1948. godine.

U prvom poglavlju recenzirane knjige autor se bavi značajem "titoizma" za komunistički svijet; objašnjava opasnosti kojima je izložen međunarodni komunistički pokret u monolitnom sustavu s jedne strane, a u slabljenju centralne kontrole s druge. Zatim prelazi na analizu razvoja komunističkog pokreta u Jugoslaviji, opisujući njegove nesigurne početke i nagli prelazak s podrške nacionalnostima potlačenima srpskom hegemonijom na obranu Jugoslavije tijekom ere Narodne fronte.

Iznimno je zanimljivo poglavlje koje opisuje psihologiju stanovnika Dinarskih planina i kako su Srbi te regije preuzeli dominantnu ulogu u Jugoslavenskoj komunističkoj partiji tijekom posljednjeg rata. Profesor Tomašić trenje s Moskvom i Titov učinkovit otpor Staljinovom napadu uglavnom pripisuje aroganciji i samozadovoljstvu tih gerilaca, opijenih svojom pobjedom.

Za moralnu procjenu pobune jugoslavenskih komunista protiv Moskve, bitno je naglasiti da su oni otišli dalje u teroru i provedbi komunističkih planova od bilo koje "narodne demokracije" te da prekid s Moskvom nije bio želja ni Tita ni njegovih pristaša. Neobuzdana ambicija izazvala je sukob. Nijedan diktator ne uživa u primanju naredbi od drugoga. Ova se točka često zaboravlja jer se ne slaže sa željama mnogih promatrača i s iracionalnom potrebom da se svakome tko se suoči s moćnijim protivnikom pripiše ne samo hrabrost već i moralna odvažnost. Autor nam pokazuje kako se, nakon udaljavanja od izvora međunarodnog komunizma, ovaj višak sigurnosti pretvorio u dezorijentaciju i demoralizaciju.

Završna poglavlja analiziraju važnost "titoizma" za svjetsku strategiju Kremlja i njegov odnos prema ustancima u satelitskim državama. Umjesto da se suprotstavi bilo kakvoj tendenciji prema "titoizmu" - odnosno prema relativnoj autonomiji komunističkih vlada izvan SSSR-a - Kremlj je, od Staljinove smrti, koristio "titoističku" ideju kao koristan instrument kako bi stvorio dojam da "socijalistička država" može uspješno funkcionirati čak i neovisno o Moskvi; da može postojati "nacionalni" komunizam. Ovo je privremena prilagodba između nacionalizma i komunizma, budući da je bilo nemoguće nastaviti s monolitnim staljinističkim sustavom u širećem komunističkom carstvu. A ako ova "titoistička" politika propadne, profesor Tomašić smatra da bi to moglo značiti početak neuspjeha komunizma kao jedinstvenog svjetskog pokreta.

Buenos Aires,

BRANIMIR ANZULOVIĆ.

ERNEST PEZET: Stepinac-Tito - Konteksti i uvidi u "Aferu" -, Pariz 1959., Nouvelles Editions Latines, str. 32.

Povodom objavljivanja široko rasprostranjene knjige oca Teodora Draguna, Le Dossier du Cardinal Stepinac, Ernest Pezet je održao predavanje u kripti Sainte Odile u Parizu 21. prosinca 1958. godine. Dotična knjižica sadrži njegov govor, lišen oratorskih ukrasa i s prologom samog autora, u kojem uspoređuje slučaj kardinala Stepinca s Dreyfusovom aferom. I njegova usmena i tiskana predavanja imala su neviđen odjek u Francuskoj. U ovom broju u cijelosti objavljujemo obrazloženje i zaključke ovog istaknutog francuskog parlamentarca i dubokog stručnjaka za jugoslavenski problem. Djelo sadrži i zanimljiva osobna sjećanja vezana uz pokušaj atentata u Marseilleu 1934. godine.

"Le Monde Diplomatique", službena publikacija diplomatskih krugova i velikih međunarodnih organizacija, u svom prosinčkom izdanju iz 1959. godine, poziva se na ovo djelo i procjenjuje njegovu informativnu vrijednost, navodeći da "potpredsjednik Senata, koji je tridesetak godina bio jedan od najaktivnijih i najutjecajnijih članova odbora za vanjske poslove obje parlamentarne skupštine, smatra da Tito čini istu grešku na koju je upozorio i samog Barthoua prije pokušaja atentata u Marseilleu. Doista, po autorovom mišljenju,

Tito je utemeljio jugoslavensku državu na prevlasti srpske države. Također, prema njegovom mišljenju, jugoslavenska ideja, koja je bila hrvatskog i slovenskog podrijetla i podrazumijevala je bratsko jedinstvo svih Južnih Slavena, iskrivljena je u korist Srba, koji se tretiraju kao nacija superiorna drugima, tako da..." Iza fasade komunističkog federalizma, tradicija srpske monarhije i dalje postoji. Pezet u tom stavu vidi temeljni razlog mjera protiv biskupa Stepinca, smatrajući ih izrazito nepravednim.

BRANKO KADIĆ

O. THEODORE DRAGOUN: Dosje kardinala Stepinca. Pariz, 1958., Nouvelles Editions Latines, str. 288.

Kako je lik kardinala Stepinca dobivao na međunarodnoj popularnosti, stojeći kao simbol istine i slobode protiv tiranije, studije i komentari o zatočenom kardinalu i povijesnim okolnostima u kojima je živio i djelovao umnožili su se u zapadnim zemljama. Posebno je važna knjiga Fiorella Cavallija, S.J., koja sadrži detaljnu analizu djela "Suđenje nadbiskupu Zaragoze" (Rim, ur. La Civiltà Cattolica, 1947.), kao i opsežno djelo Richarda Patteeja, poznatog američkog povjesničara, "Slučaj kardinala Alojzija Stepinca" (The Bruce Publishing Company, Milwaukee, 1953.).

U ovom majstorski dokumentiranom djelu, autor nastoji ilustrirati Stepinčev slučaj iz povijesne perspektive te pomno i rigorozno analizirati motive, pravne elemente i tijek postupka. Složena pitanja koja su okruživala unutarnje odnose naroda uključenih u jugoslavenski konglomerat, u kojem su dominirali Srbi, ponekad su sprječavala ove autore da u potpunosti razumiju jugoslavensku stvarnost i njezine temeljne uzroke, dok je autor djela Prontuario del Cardinal Stepinac, otac Teodoro Dragoun, hrvatski dominikanac i trenutačno nacionalni rektor Hrvatske katoličke misije u Francuskoj, bio u boljoj poziciji da nadbiskupa Stepinca smjesti u povijesni kontekst i procijeni čimbenike koji su tome doprinijeli.

Njegova je knjiga prvenstveno namijenjena francuskoj publici, izloženoj intenzivnim protuhrvatskim kampanjama koje su pokrenuli srpski nacionalisti i komunisti, iskorištavajući francuske simpatije prema Srbiji, njihovoj saveznici u Prvom svjetskom ratu. Prestižni francuski časopis "Etudes" (prosinac 1946.) aludirao je na to raspoloženje, primjećujući, nakon Stepinčevog suđenja i osude: "Sporiji od anglosaksonskog tiska, a ne tako dobro informiran, naš je tisak, u cjelini i uz nekoliko zaslužnih iznimaka, oklijevao razjasniti ovaj događaj, a još više zauzeti stranu.

Na taj je način francusko javno mnijenje - što je vrlo žalosno - lišilo prilike da osudi nepravdu; što se tiče kršćana, oni neće moći štovati mučenika." Kako bi bolje vodio zbunjenog francuskog čitatelja, T. Dragoun sustavno predstavlja povijesni i geografski kontekst Jugoslavije i opisuje vjersku situaciju tijekom monarhijskog i komunističkog režima. U prilog svojim argumentima reproducira cijeli niz nepobitnih dokumenata, naime: memorandum nadbiskupa Bauera od 25. svibnja 1935.; esej o borbi protiv katoličanstva E. Pezeta i H. Simondeta; nekoliko pastoralnih pisama hrvatskih biskupa; Stepinčev govor pred sudom; argumenti odvjetnika obrane koje je imenovao sud; transkripti iz Etudes, Civiltà Cattolica i Osservatore Romano; Bijela knjiga Svete Stolice od 15. prosinca 1952. i ulomci iz Le communisme et L'Eglise Catholique (Ed. de Fleurus, str. 409-414); te svjedočanstva istaknutih političara, crkvenih dužnosnika i drugih vodećih osoba u vezi sa Stepincem.

U predgovoru, pariški pomoćni biskup, monsignor Jean Rupp, koji je posjetio Hrvatsku 1930. godine, evocira svoja sjećanja i ističe iznimnu i stratešku važnost Hrvatske, videći je kao ulaznu točku za prestižne vrijednosti unutar Zapada.

Dragounova knjiga bila je dobro prihvaćena ne samo u Francuskoj već i u Južnoj Americi. Prestižne novine iz Buenos Airesa "La Nación" u svom književnom dodatku od 29. siječnja 1959. objavile su pohvalnu recenziju djela "Le Dossier du Cardinal Stepinac", naglašavajući da je "ovo djelo povijesna afirmacija lika progonjenog zagrebačkog nadbiskupa kroz okolnosti i događaje od ogromnog globalnog značaja."

Buenos Aires

Branko Kadić

ANTE SMITH PAVELIĆ: Dr. Ante Trumbić - Problem hrvatsko-srpskih odnosa. Ur. "Hrvatska revija", München 1959., str. XVI-333.

Ovim djelom, posvećenim dr. Antoniju Trumbiću, predsjedniku Jugoslavenskog odbora - oko kojeg su se okupljali protuaustrijski hrvatski prognanici tijekom Prvog svjetskog rata - i prvom kancelaru novog "Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca", autor je popunio prazninu u hrvatskoj političkoj literaturi. Trumbić, koji se zalagao za nacionalno jedinstvo Hrvata, Srba i Slovenaca, susrevši se sa stvarnošću Jugoslavije kojom dominiraju Srbi i kojom upravljaju antidemokratski režimi, postao je jedan od zagovornika hrvatske nacionalne države.

Ilustrativno je za odnose između Srba i Hrvata da je autor ovog pronicljivog djela jedan od rijetkih Hrvata primljenih u jugoslavensku diplomatsku službu, budući da je sin dr. Ante Pavelića, potpredsjednika Narodnog vijeća, revolucionarnog tijela osnovanog u Zagrebu koje je, nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918., preuzelo vlast u Hrvatskoj i Sloveniji. Njegov otac predsjedavao je delegacijom Narodnog vijeća koja je 1. prosinca 1918. u Beogradu pristala na ujedinjenje Hrvatske i Srbije.

Dr. Pavelić posjeduje sve potrebne kvalifikacije za razumijevanje i točno tumačenje Trumbićeve političke linije, budući da je i sam prošao sličnu političku evoluciju i od mladosti bio u kontaktu s Trumbićevim najbližim suradnicima. Također je mogao konzultirati neobjavljene dokumente koje mu je ostavio otac. Prolog knjige napisao je poznati kipar Ivan Meštrović, Trumbićev suradnik u Jugoslavenskom odboru, koji je doživio slična razočaranja. Meštrović tvrdi da je Jugoslavija u biti proširena Srbija, gdje su Hrvati podnijeli mučeništvo i razočaranje.

U predgovoru, pariški pomoćni biskup, monsignor Jean Rupp, koji je posjetio Hrvatsku 1930. godine, evocira svoja sjećanja i ističe iznimnu i stratešku važnost Hrvatske, videći je kao ulaznu točku za prestižne vrijednosti unutar Zapada.

Dragounova knjiga bila je dobro prihvaćena ne samo u Francuskoj već i u Južnoj Americi. Prestižne novine iz Buenos Airesa "La Nación" u svom književnom dodatku od 29. siječnja 1959. objavile su pohvalnu recenziju djela "Le Dossier du Cardinal Stepinac", naglašavajući da je "ovo djelo povijesna afirmacija lika progonjenog zagrebačkog nadbiskupa kroz okolnosti i događaje od ogromnog globalnog značaja."

Buenos Aires

Branko Kadić

ANTE SMITH PAVELIĆ: Dr. Ante Trumbić - Problem hrvatsko-srpskih odnosa. Ur. "Hrvatska revija", München 1959., str. XVI-333.

Ovim djelom, posvećenim dr. Antoniju Trumbiću, predsjedniku Jugoslavenskog odbora - oko kojeg su se okupljali protuaustrijski hrvatski prognanici tijekom Prvog svjetskog rata - i prvom kancelaru novog "Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca", autor je popunio prazninu u hrvatskoj političkoj literaturi. Trumbić, koji se zalagao za nacionalno jedinstvo Hrvata, Srba i Slovenaca, susrevši se sa stvarnošću Jugoslavije kojom dominiraju Srbi i kojom upravljaju antidemokratski režimi, postao je jedan od zagovornika hrvatske nacionalne države.

Ilustrativno je za odnose između Srba i Hrvata da je autor ovog pronicljivog djela jedan od rijetkih Hrvata primljenih u jugoslavensku diplomatsku službu, budući da je sin dr. Ante Pavelića, potpredsjednika Narodnog vijeća, revolucionarnog tijela osnovanog u Zagrebu koje je, nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918., preuzelo vlast u Hrvatskoj i Sloveniji. Njegov otac predsjedavao je delegacijom Narodnog vijeća koja je 1. prosinca 1918. u Beogradu pristala na ujedinjenje Hrvatske i Srbije.

Dr. Pavelić posjeduje sve potrebne kvalifikacije za razumijevanje i točno tumačenje Trumbićeve političke linije, budući da je i sam prošao sličnu političku evoluciju i od mladosti bio u kontaktu s Trumbićevim najbližim suradnicima. Također je mogao konzultirati neobjavljene dokumente koje mu je ostavio otac. Prolog knjige napisao je poznati kipar Ivan Meštrović, Trumbićev suradnik u Jugoslavenskom odboru, koji je doživio slična razočaranja. Meštrović tvrdi da je Jugoslavija u biti proširena Srbija, gdje su Hrvati podnijeli mučeništvo i razočaranje.

VJEROSLAV VRANČIĆ: Dr. Andrija Artuković pred sjevernoameričkim sudom (Artuković pred američkom pravdom), Buenos Aires, 1959. Ur. Hrvatska misao, V, str. 112.

Tisuće i tisuće Hrvata potražile su utočište u slobodnim zemljama na kraju Drugog svjetskog rata, kada su komunisti preuzeli vlast, a Hrvatsku okupirale Titove snage. Brojni hrvatski izbjeglice naselili su se u Sjedinjenim Državama, među njima i dr. Andrija Artuković, bivši ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske tijekom rata.

U rujnu 1951. jugoslavenska komunistička vlada pokrenula je postupak izručenja protiv dr. Artukovića na Okružnom sudu u Los Angelesu. Taj je postupak završen u siječnju 1959., a u njega su bile uključene sve tri razine američkog saveznog pravosudnog sustava. Početna optužnica temeljila se na općim, nespecificiranim optužbama da je optuženik bio član kriminalnih bandi koje su terorizirale veći dio Jugoslavije. Optužen je za smrt više od milijun Jugoslavena, navodno ubijenih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Zbog nejasnoće optužbi i nedostatka dovoljnih dokaza, slučaj nije nastavljen. Jugoslavenski javni tužitelj potom je podigao dopunsku optužnicu, smatrajući optuženika odgovornim za niz ubojstava i sudjelovanje u ubojstvima počinjenim između travnja 1941. i listopada 1942., u kojem je razdoblju optuženik obnašao dužnost ministra unutarnjih poslova.

Ovaj put, optužnica i zahtjev za izručenje temeljili su se na ugovoru o međusobnoj pravnoj pomoći potpisanom 1902. između bivše Kraljevine Srbije i Sjeverne Amerike.

Jugoslavija je, kao što je dobro poznato, stvorena nakon Prvog svjetskog rata bez konzultacija s Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima i Makedoncima. Između dva svjetska rata, uzastopne jugoslavenske vlade, u kojima su dominirali Srbi, ponašale su se kao da su Hrvatska, Slovenija, Crna Gora i Makedonija osvojeni teritoriji pripojeni Kraljevini Srbiji. Ovu politiku je u to vrijeme kritizirala čak i Komunistička partija, koja je, međutim, po dolasku na vlast održala, pa čak i povećala prevlast Srba, iako oni čine samo relativnu manjinu unutar multinacionalnog jugoslavenskog konglomerata.

U tom smislu, vrlo je otkrivajuće da je zahtjev za izručenje upućen američkom pravosudnom sustavu bio utemeljen na ugovoru potpisanom 1902. s Kraljevinom Srbijom, dakle 16 godina prije stvaranja Jugoslavije. Druga značajna činjenica jest da se radi o istom hrvatskom političaru, dr. Artukoviću, čije je izručenje 1934. zatražila jugoslavenska diktatorska vlada nakon bombardiranja Marseillea. Tom prilikom francuske su vlasti izručile dr. Artukovića, kojeg je, nakon rigoroznog suđenja i višestrukih mučenja, jugoslavenski Sud državne sigurnosti proglasio nevinim i stavio na raspolaganje francuskom pravosudnom sustavu, koji ga je pustio na slobodu.

Prema spomenutom srpsko-američkom ugovoru, optuženik je bio podložan izručenju ako je postojao uvjerljiv razlog da se vjeruje da je kriv za ubojstvo ili sudjelovanje u ubojstvu. To je značilo da je američki sud trebao samo provjeriti postoji li opravdana sumnja u krivnju, dok je na jugoslavenskom pravosuđu bilo da konačno provjeri sve dokaze i odluči o krivnji ili nevinosti optuženika.

Presudu je donio savezni povjerenik Okružnog suda u Los Angelesu, Theodore Hocke. Sadrži kronološki sažetak cijelog postupka, sažetak argumenata, opsežnu analizu dokaza iznesenih tijekom suđenja, obrazloženje za odbijanje izručenja i oslobađajuću presudu.

Budući da je ovo jedina presuda te vrste koju su donijeli sudovi američke republike u vezi sa zahtjevom za izručenje hrvatskih izbjeglica od strane komunističkih i jugoslavenskih vlasti, smatramo da je vrijedno prepisati odlomke iz njezina obrazloženja:

"Ubojstvo je zločin i u Jugoslaviji i u SAD-u. Definicija ubojstva je u biti ista u obje države. Ubojstvo je zločin propisan ugovorom kao osnova za izručenje."

"Nije predočen niti jedan dokaz koji bi sugerirao da je optuženik počinio ubojstvo."

"Sve izjave svjedoka koje je predočio tužitelj napisane su u narativnom obliku. Svjedoci su potpisali izjave, ali je očito da to nisu bile njihove riječi."

„Isti jezik se više puta koristi u izjavama svjedoka. Riječi 'takozvana Nezavisna Država Hrvatska' pojavljuju se u svakoj izjavi. Jako sumnjam da bi to mogla biti slučajnost.“

„Također je jasno da su izjave dane s namjerom poticanja strasti i predrasuda. Stalno se spominju dojenčad, novorođenčad, starije osobe, okrutno i nečovječno postupanje itd.“

„Uzimajući u obzir sve predočene dokaze i pravne izvore koje su obje strane navele, mogu doći samo do jednog zaključka. Tužitelj nije pokazao dovoljne, mjerodavne dokaze da postoji razuman ili vjerojatan uzrok vjerovati da je okrivljenik kriv za bilo koji od navodnih zločina. Nadam se da neću dočekati dan kada će osoba morati odgovarati za zločin, bilo na sudovima Kalifornije ili Sjedinjenih Država, na temelju dokaza poput onih koje je predočio tužitelj.“

Povjerenik zatim navodi da bi to moglo zaključiti obrazloženje njegove presude, ali, u svjetlu argumenata obrane, dodaje da, čak i da je okrivljenik počinio navodne zločine, ne bi bilo osnova za izručenje, budući da bi navedeni zločini bili političke prirode. U tom smislu, on daje sljedeće opravdanje:

„Izneseni dokazi, kao i povijesne činjenice, koje mogu uzeti na znanje, pokazuju da su narodi Balkana godinama živjeli u neslozi. Bez prava glasa ili mogućnosti izbora za Hrvate, nakon Prvog svjetskog rata, Hrvatska je uključena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Vladu su kontrolirali Srbi, koji su Hrvatima nametnuli ogromne terete. Hrvati su željeli neovisnu vladu ili barem neovisno predstavljanje u Parlamentu. Na izborima održanim 1928. godine, Hrvati su izabrali svoje zastupnike u Beogradski parlament.

Po dolasku u parlament, ubio ih je srpski zastupnik. Zamalo je izbio građanski rat, a 1929. godine kralj Aleksandar raspustio je sve političke stranke. Hrvati nikada nisu zaboravili svoj ideal neovisne države, a kada su Nijemci i Talijani napali Jugoslaviju tijekom Drugog svjetskog rata, imali su prvu priliku uspostaviti vlastitu državu.“

10. travnja hrvatski su vođe proglasili neovisnost i započeli s uspostavom vlastite vlade. Srbi su se tome usprotivili, što je izazvalo građanski rat. Mnogi su životi izgubljeni. Frakcije četnika i "partizana" (komunističkih gerilaca) učinile su sve što je bilo moguće kako bi poremetile planove nove vlade.

Knjiga koju recenziramo objavljena je na hrvatskom jeziku i sadrži detaljan prikaz američkog pravosudnog sustava. Također uključuje puni tekst oslobađajuće presude i relevantna razmatranja na engleskom jeziku (str. 85-105).

Buenos Aires.

A. Belić.

CHARLES JELAVICH: Carska Rusija i nacionalizam. (Ruski utjecaj na unutarnje poslove Bugarske i Srbije, 1879.-1886.). Berkeley i Los Angeles, 1958. University of California Press, str. 304.

Ljuben Karavelov, jedan od najuglednijih bugarskih autora, napisao je 1870. proročanske riječi: "Ako Rusija dođe da nas oslobodi, bit će primljena s velikim simpatijama; ako, međutim, dođe da nas dominira, naći će mnogo neprijatelja", izražavajući tako osjećaje balkanskih naroda prema carskoj Rusiji. Jelavich se prihvatio mukotrpnog zadatka ispitivanja u kojoj je mjeri ruska politika, promičući prije svega svoje interese kao velike europske sile, došla u oštar sukob s bugarskim nacionalizmom i kako je, obrnuto, osvojila simpatije Srba.

Kroz 300 stranica svog djela, podijeljenog u 11 poglavlja, od kojih su dva posvećena isključivo Srbiji, autor pomno prepričava događaje od Berlinskog kongresa (1878.) - kada je zajednički pritisak velikih sila prisilio Rusiju da se odrekne svog dominantnog položaja isključivog utjecaja u Srbiji u korist Austrije, u zamjenu za isključivi utjecaj u Bugarskoj, ključan za dugo željenu kontrolu nad tjesnacem - do prekida diplomatskih odnosa između Rusije i Bugarske (1886.).

Čitatelj se susreće s ruskim vojnim i političkim predstavnicima u Bugarskoj, njihovim odnosima s knezom Aleksandrom od Battenberga i bugarskim političkim vođama, i konzervativnim i liberalnim, kao i s peripetijama oko izrade i suspenzije ustava, izgradnje međunarodnih željezničkih pruga, organizacije oružanih snaga, ujedinjenja s Istočnom Rumelijom, rata sa Srbijom, abdikacije kneza Aleksandra i tako dalje. Izravni utjecaj i položaji koje su Rusi imali u Bugarskoj otkrivaju stupanj bugarske ovisnosti, u početku jednak okupaciji.

Sažimajući ideološke temelje rusko-bugarskih odnosa u prologu, autor naglašava sličnost između događaja iz razdoblja koje se proučava i onih iz desetljeća neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Prije se Rusija pozivala na autokratsku tradiciju, pravoslavlje i slavenofiliju; trenutno se poziva na komunistički ideal i etničku srodnost Slavena.

Rad se prvenstveno temelji na prethodno neobjavljenoj građi iz depeša britanskog Ministarstva vanjskih poslova i Ureda za javne zapise, kao i iz austrijskih arhiva (Haus-Hof- und Staatsarchiv) i djela nekoliko povjesničara. Autor je također imao pristup Giersovoj zanimljivoj korespondenciji s A. P. Davidovom, A. G. Ioninijem, A. E. Vlangalijem i I. A. Zinovjevim.

Pet stranica odabrane bibliografije, koje ne uključuju niti jednog hrvatskog autora, objašnjavaju Jelavićeve jednostrane i dvosmislene reference na srpske težnje prema provincijama Bosnom i Hercegovinom, koje je Austrija okupirala Berlinskim ugovorom, kao i, s većim pravima, prema Makedoniji, koju je Bugarska također prisvojila.

Tako je, na primjer, autorova proizvoljna tvrdnja da su Bosna i Hercegovina, koje su dodijeljene Austro-Ugarskoj na Berlinskom kongresu, "srpski nacionalni teritoriji" (str. 165) potpuno lišena povijesne vrijednosti, kao i njegova izjava na str. 174 i 178, kada komentira politiku Habsburškog Carstva na Balkanu: "Nemajući 'prirodne veze' na Balkanskom poluotoku, bilo je prisiljeno oslanjati se radije na silu i diplomaciju."

Zbog toga se Austrija u odnosima s balkanskim regijama zalagala za izravnu aneksiju teritorija, kao u slučaju Bosne i Hercegovine..." (str. 2). Čitatelj manje upoznat s etničkim, geografskim, povijesnim, političkim i nacionalnim pitanjima jugoistočne Europe mogao bi pogrešno zaključiti da dotične pokrajine čine srpski nacionalni teritorij - pogreška koju je autor lako mogao izbjeći konzultiranjem hrvatskih izvora, poput majstorskog djela L. V. Südlanda, "Die Südslawische Frage und der Weltkrieg" (Južnoslavensko pitanje i svjetski rat), Beč, 1918.; Zagreb, 1944., ili dobro dokumentirane knjige dr. Mladena Lorkovića, "Narod i Zemlja Hrvata" (Ljudi i zemlja Hrvatska), Zagreb, 1940., kao i djela engleskog povjesničara R. W. Setona Watsona, "Die Südslawische Frage im Habsburger Reich" (Južnoslavensko pitanje u Habsburškom Carstvu), Berlin, 1913.

Stanovništvo Bosne i Hercegovine, prema Prema najnovijim službenim statistikama iz Beograda, 44% stanovništva čine Srbi. Povijesno gledano, Bosna je bila dio Hrvatskog kraljevstva, a kasnije vazalnog kraljevstva Hrvatske i Ugarske. Što se tiče gospodarstva, prirodnih komunikacijskih putova i geografskog značaja, čini nedjeljivu cjelinu s drugim hrvatskim pokrajinama.

Knjiga profesora Charlesa Jelavicha daje vrijedan doprinos razumijevanju ruske politike i njezinih ciljeva na Balkanskom poluotoku. Znanstvena metoda primijenjena na proučavanje tako uvjerljive teme, predstavljena na zanimljiv i fluidan način, druge su karakteristike ovog djela, koje je objavljeno s pedantno posvećenom detaljima.

Buenos Aires

Milan Blažeković