Branka Oštrec

Identitet Hrvata u Argentini, u provinciji Santa Fe

SADRŽAJ

Uvod	3
O identitetu	4
O iseljenicima	7
Zašto baš Argentina?	7
Santa Fe	10
Tko su potomci hrvatskih iseljenika?	12
Upitnica	14
Austrijanci, Dalmatinci, Jugoslaveni, Hrvati ili Argentinci?	16
Jugoslaveni ili Hrvati?	22
Zašto učite hrvatski jezik?	24
Jeste li u kući govorili hrvatski ili španjolski jezik?	25
Što je za vas Hrvatska? Osjećate li se Hrvatima?	29
Jeste li naslijedili neke običaje od svojih predaka i njegujete li ih?	30
Zaključak	32
Popis literature	39

Uvod

Ovaj rad nastao je na temelju terenskih istraživanja koja su obavljena u Argentini u okviru projekta između Hrvatskog kulturnog centra u Rosariju, u Argentini (Centro Cultural Croata, Rosario, Provincia Santa Fe, República Argentina) i Katedre za hispanistiku pri Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Projekt je pokrenut 2000. godine s ciljem podučavanja potomaka hrvatskih iseljenika u Argentini hrvatskome jeziku. Do sada se ta nastava provodila u različitim gradovima i provincijama Argentine (Rosario, Santa Fe, San Juan, Salta, Chovet, Venado Tuerto) te su se prema potrebi otvarali novi centri za učenje jezika ili su se, uglavnom zbog nedostatka interesa, ili bolje rečeno materijalnih sredstava, zatvarali već postojeći. Interes koji su potomci hrvatskih iseljenika pokazali za učenjem hrvatskoga jezika potaknuo je ovo istraživanje, čija je tema identitet ili točnije, kako se etnički identificiraju potomci Hrvata u Argentini koji tamo žive već kao druga ili treća generacija. Jesu li oni uopće Hrvati? Zašto uče hrvatski jezik? Za ovo je istraživanje pripremljena upitnica koja se koristila prilikom razgovora s kazivačima. Odgovarajući na pitanja iz upitnice i rezimirajući odgovore kazivača, pokušalo se odgovoriti na ključna pitanja kojima se bavi ovaj rad.

O IDENTITETU

Što uopće znači identitet?

U Rječniku hrvatskoga jezika, autora Vladimira Anića, u izdanju Novog libera, Zagreb 1998, nalazimo ovu definiciju:

IDENTITET – ukupnost činjenica koje služe da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge (ime i prezime, opis itd.)

IDENTIFICIRATI – 1. prepoznati, razaznati, utvrditi pripadnost

2. (se) poistovjetiti se, izjednačiti/izjednačavati se

Dakle, Hrvatima možemo smatrati sve ljude koji se takvima smatraju iz bilo kojeg razloga. Odnosno: “Svijest o zajedništvu onaj je čimbenik koji prije svih drugih određuje pripadnost etničkoj/nacionalnoj skupini. Hrvati su dakle oni koji se takvima smatraju; granice širenja hrvatskoga naroda subjektivne su, one nisu objektivno utvrdive pomoću njihovih kulturnih obilježja” (Čapo Žmegač, 1999).

Upravo se tim pitanjem bavio i Milovan Gavazzi govoreći o hrvatskoj nacionalnoj zajednici. On naime primjećuje nepodudaranje kulturnih obilježja i etničke/nacionalne zajednice te u svezi s time kaže: “Terminom “etnografski individuum”, “etnografska zajednica” može se označiti, uzevši ga u najširem smislu, svaki objekt etnografskoga studija, pače pojedinačna dobra materijalne, socijalne ili duševne kulture, pa njihove uže povezane skupine, no u prvom redu služi za oznaku etnografskih kompleksa, ograničenih bilo geografski (etnografske provincije, područja), bilo čisto etnološki (pojedini tipovi kultura), zatim etnički (kultura i život jednoga naroda ili pače samo izvjesnoga zaokruženog dijela naroda) pa jezično i naposljetku i rasno (kultura jedne ili druge rase kao cjeline). Mogu dakle biti različni momenti, prema kojima se obuhvata pojedini etnografski individuum; on može jednom biti velika opsega, drugi put usko ograničen, no svagda po nekom ili po više navedenih kriterija determiniran.

Takav su jedan etnografski individuum i Hrvati. Glavna je determinanta toga individua etničko-nacionalni momenat: svijest Hrvata o pripadnosti svih njih jednom istom individualitetu hrvatskoga imena” (Gavazzi, 1928).

U oba gornja navoda primjećuje se da autori u uskoj svezi s identitetom spominju “etničku/nacionalnu zajednicu ili skupinu”. Pa što je onda etnički, a što nacionalni identitet?

“Etnički i nacionalni identiteti kao izraziti kolektivni (grupni) identiteti, koji se uvijek zbivaju u određenom i osobitom društvenom i povijesnom sklopu i unutar konkretnih odnosa i moći, dinamični su i, zbog ostvarenja pluralnog svijeta života, podložni promjeni, odupirući se katkada i mogućim stanovitim arbitrarno izabranim izvorima i odrednicama” (Kumpes, 1999).

U skladu upravo s tim izabranim izvorima i odrednicama su tvrdnje o etničkom identitetu kao o identitetu koji je askriptivne naravi, u smislu da ga ljudi sami biraju. Međutim, askripcija se najčešće uzima kao svojstvo nečega što se ne bira svjesno i ne stječe nego se pripisuje i pridaje. Prema tome bi temeljno svojstvo etničkog identiteta kao askriptivnog, bilo upravo u tome što se taj identitet ne bira nego se daje kao unaprijed zadan te tako kao da stoji s onu stranu svih mogućih osobnih odluka i opcija. U tom se smislu tvrdi da se u etničkim zajednicama čovjek rađa, a za nacionalnu se odlučuje ili na nju barem pristaje. Dapače, etničko se prikazuje kao obilježje kojega se pojedinac ne može odreći ili koje bi izbrisao onako kako to može učiniti sa svojom nacionalnošću. Dimitri D’Andrea upozorava da specifičnost etničkog leži upravo u sjećanju na korijene te, stoga, u njegovu hinjenju samu sebi da je prirodno i da je zadano.

Konačno, etnički se identitet konstruira i definira ne isključivo kao neka samo intrinzički oblikovana tvorba, nego i u odnosu spram drugih, ali ne drugih uopće, nego drugih spram nekog izabranog drugog koji funkcionira prvenstveno kao tuđin (Vrcan, 1999). U skladu s istim neophodno je spomenuti i teoriju Anthonyja D. Smitha, prema kojoj za održanje etničkog identiteta, osim niza objektivnih pretpostavki (zajednička domovina, veličina teritorija i stanovništva, materijalni resursi i dr.) prioritetnu ulogu imaju subjektivni elementi, a to su: etnička sjećanja, simboli, mitovi, tradicija; dakle kolektivne kulturne jedinice prisvajaju zajedničko porijeklo, zajedničko sjećanje i simbole, te one kojima je to uspjelo formulirati, uspjelo je i produžiti kolektivni život u tijeku mnogo generacija (Županov, 1999).

O ISELJENICIMA

Zašto baš Argentina?

O prvobitnim razlozima iseljavanja naših ljudi u Južnu Ameriku, a osobito u Argentinu, izuzetno je teško govoriti, međutim lakše ih je dokučiti od momenta kad već postoji malobrojna skupina iseljenika na nekom određenom teritoriju. Države Južne Amerike imale su mnogo niži standard života, ponegdje čak jednak ili niži onome u domovini naših iseljenika. Zemlja je bila agrikulturna, industrija se tek počela razvijati te je zarada od zemljoradnje bila manja i sporija, tim prije što su to većinom bili tek sezonski poslovi. Usprkos tomu se intenzitet odlaženja naših ljudi u Južnu Ameriku povećao poslije prvog svjetskog rata, uvelike potaknut bolestima trsja, filokserom i peronosporom koje su zahvatile obalno područje naše zemlje. Kontakti između već iseljenih ljudi i rodbine u domovini održavali su se putem pisama te su na taj način, na poziv nekoga od rodbine ili prijatelja, dolazili novi iseljenici. Tome u prilog govori činjenica da su se došljaci s istog područja iz domovine naseljavali uglavnom na istom teritoriju, stvarajući tako male iseljeničke naseobine.

Poznato je da je prva stanica pri useljavanju bio Buenos Aires. Skupina iseljenika s čijim su se potomcima održali razgovori radi ovoga istraživanja, nastavljali su svoje putovanje u unutrašnjost Argentine. Postojala su još dva smjera kojima su se kretali useljenici, a vodili su na isto odredište – tihooceansku obalu Južne Amerike i to kopnenim ili pomorskim putem. U ovome se radu razgovaralo s potomcima iseljenika u provinciju Santa Fe. Naime, uz provinciju Buenos Aires, to je jedina provincija u Argentini u kojoj se može uopće govoriti o iseljeničkim naseobinama.

Santa Fe

Provincija Santa Fe geografski se prostire sjeverno od provincije Buenos Aires te je dio ravnice pampe, što je istovremeno čini najrazvijenijim područjem Argentine (žitnica Argentine). Sama provincija ima oko 130 000 km², no to je ogromno prostranstvo sve do prvog svjetskog rata slabo nastanjeno tako da je u navedenom periodu zabilježeno tek 850 000 stanovnika. U takvim su prilikama hrvatski iseljenici živjeli raspršeni na tom velikom prostranstvu, razlog čemu je i priroda posla kojim su se bavili, tj. poljoprivreda i stočarstvo. Kolonije u koje su se naseljavali razlikovale su se po veličini te su se kretale u rasponu od nekoliko desetaka do nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Ti su ljudi uglavnom došli s istog područja iz bivše domovine, a nerijetko su bili i rodbinski vezani. Osim iz navedenih razloga, povezivali su se i stoga što nisu bili jedini stanovnici područja na koje su došli, nego su živjeli zajedno s doseljenicima iz drugih europskih zemalja, osobito Talijana, Nijemaca, a manje Francuza i Engleza. Jedan od bitnih motiva povezivanja ljudi iste nacionalnosti u novoj domovini bio je nepoznavanje španjolskoga jezika, a bitno je spomenuti i da su s nekim grupama (političkim) bili antagonizirani još u domovini (prvenstveno se to odnosi na Nijemce). Nakon prvobitnog snalaženja, iseljenici uskoro osnivaju svoje škole, banke, čak imaju zasebna mjesta na lokalnom groblju, a ta pravila naravno vrijede i za hrvatske useljenike u Argentini.

Argentina je u razdoblju od 70.-ih godina 19. stoljeća pa sve do drugog svjetskog rata (a i neposredno poslije rata) izrazito imigracijska zemlja. Jedan od osnovnih razloga za takvu situaciju već je spomenuta slaba naseljenost njenog ogromnog teritorija, osobito poljoprivrednih površina. Naime, sve zemlje Južne Amerike u to doba imaju po jednu granu koja je bila nosilac gospodarskog razvitka, a u Argentini je to bila upravo poljoprivreda. Osim toga, prvim liberalnim ustavom iz 1853. godine te stabilizacije zemlje nakon posljednjeg građanskog rata, predviđeno je jednako liberalno imigracijsko zakonodavstvo. Podaci do godine 1908. kažu da je u zemlju uselilo 4.250.980 ljudi, uglavnom s područja Europe. Naravno, to je vrijeme još prerano da bi se moglo govoriti o bilo kakvoj nacionalnoj strukturi useljenika. Čini se da prvi dostupan demografski podatak u kojemu se spominju Jugoslaveni datira iz popisa stanovništva iz 1895. godine kada ih se spominje ukupno jedanaest (11) na teritoriju čitave Argentine. To ne znači da se oni nisu useljavali u Argentinu prije navedenog datuma, međutim u tom su periodu dolazili s ispravama tada još postojeće Austro-ugarske monarhije te su temeljem svojih putovnica bili ubilježeni u registru useljenika mahom kao Austrijanci.

U to je vrijeme stupio na snagu gore spomenuti imigracijski zakon s prijelaza stoljeća. Prema tome su zakonu useljenici imali “veliku slobodu i široke pogodnosti. Stranci uživaju sva civilna prava građanina a nijesu uz to obavezni prihvatiti argentinsko građanstvo ni plaćati prisilne kontribucije” (Antić, 1991). Isti zakon predviđa i određene obveze države prema doseljenicima, u smislu organiziranja posebnih ureda “za namještenje i rad” doseljenika, koji su im trebali pomoći u pronalaženju adekvatnog zaposlenja i smještaja. Nakon provedenoga istraživanja dolazi se do zaključka da je jako malo ljudi koji su došli iz Hrvatske uopće znalo za te pogodnosti; oni su najčešće dolazili na poziv svojih rođaka ili poznanika te je većina predaka kazivača već imala poznato odredište gdje ih je čekao netko od zemljaka. U njihovim se kazivanjima jedino spominje “Hotel de inmigrantes” (Hotel za imigrante), institucija u kojoj je država Argentina primala useljenike na određeno vrijeme, tj. dok im ne nađu zaposlenje i gdje su imali besplatni stan i hranu.

Isto prihvatilište spominje i Pavao Karaman Poljičanin u svome djelu “Kako živu useljenici u južnoj Americi”, gdje se kaže kako “na tisuće i tisuće iseljenika ide u te kuće, pošto ne donesu sa sobom novaca (...). Kad uđu u iseljeničke kuće, stopro onda poznadu što je Amerika. Onda se sjete svoje domovine.” Naime, u tekstu se navedeni “Hotel” opisuje kao “državne željezničke kuće koje se kroz malo vremena napune gamadi” te se nastavlja s opisom područja kuda su useljenici bivali poslani, njihovim novim načinom i uvjetima života. Ukratko, opisuje se veliko siromaštvo u koje su došli upravo oni koji su bježali od siromaštva. I doista, neki kazivači govorili su da njihove obitelji uglavnom nisu željele pričati ni o razlozima ni o načinu useljenja u Argentinu. Neki od njih postajali su sjetni na sam spomen domovine, a neki se te sjete nisu uspjeli riješiti čitavog svog iseljeničkog života u stranoj zemlji.

Tko su potomci hrvatskih iseljenika?

Većina kazivača bili su ljudi između 45 i 70 godina starosti (uz tek nekoliko izuzetaka), najveći dio njih već je druga generacija Hrvata rođenih u Argentini (dakle uselili su njihovi djedovi i bake) i koji su objeručke prihvatili ponuđenu mogućnost da počnu učiti jezik svojih “starih”. Takva je struktura „učenika“ potakla ovo istraživanje, jer doista, što tjera jednog sedamdesetčetverogodišnjaka da sjedne u automobil i vozi se nekih 80-ak km od svoga doma, na nastavu hrvatskog jezika? Osjeća li se Hrvatom? Je li Hrvatska njegova domovina?

Popis kazivača prema broju generacija:

1. GENERACIJA (USELJENICI)	2. GENERACIJA	3. GENERACIJA	4. GENERACIJA
2	11	17	1

Upitnica

U svrhu ovoga rada sastavljena je upitnica koncipirana na temelju upitnice kakvu je Jadranka Grbić koristila za svoj rad “Upotreba materinjeg jezika i etnički identitet kod Hrvata u Mađarskoj (privatna i javna komunikacija)”.

Obrazac upitnice izgleda ovako:

I SKUPINA PODATAKA

IME I PREZIME

DATUM ROĐENJA, SPOL

ADRESA

MJESTO ROĐENJA

NACIONALNOST

DRŽAVLJANSTVO

ZANIMANJE

II SKUPINA PODATAKA:

GOVORITE LI HRVATSKI? (ako da, kada – u kojim situacijama i gdje)

POHAĐATE LI TEČAJ HRVATSKOG JEZIKA? (ako da, zašto? ako ne, zašto ne?)

JESTE LI SE PRIJE USPOSTAVLJANJA NEZAVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE DEKLARIRALI KAO HRVAT ILI JUGOSLAVEN (ILI POTOMAK NAVEDENIH)?

SMATRATE LI DA U SVOJOJ KUĆI JOŠ UVIJEK ODRŽAVATE NEKE OBIČAJE KOJI SU PO VAŠEM MIŠLJENJU HRVATSKI I KOJE?

III GRUPA PITANJA (PODACI O USELJENICIMA):

IME I PREZIME

DATUM, MJESTO I DRŽAVA ROĐENJA

SPOL

NACIONALNOST

DRŽAVLJANSTVO

KADA I ZAŠTO SU DOSELILI U ARGENTINU

DOKUMENTI S KOJIMA SU USELILI U ARGENTINU

JESU LI NAUČILI ŠPANJOLSKI JEZIK

JESU LI PRIMILI ARGENTINSKO DRŽAVLJANSTVO

JESU LI SE DEKLARIRALI KAO ARGENTINCI ILI DRUGAČIJE (KAKO?)

Istraživanje je provedeno u dva mjesta, Venado Tuerto i Chovet, oba u provinciji Santa Fe. U ovom je radu sudjelovao 31 kazivač, od toga 10 iz Choveta i ostalih 21 iz Venado Tuerta. Svega njih desetero nije polazilo nastavu hrvatskoga jezika. Demografski podaci iz razdoblja prije početka ovoga istraživanja datiraju iz popisa stanovništva iz 1991. godine, kada se u Argentini na ukupni broj stanovnika od 32.615.528 ljudi, nalazilo 0,8% ili 12.858 stanovnika s područja bivše Jugoslavije (izvor: INDEC, Censo Nacional de Población y Vivienda, 1980 y 1991). Na području provincije Santa Fe zabilježeno je iste godine 1,4% stranaca rođenih u inozemstvu – podatak se ne odnosi na susjedne zemlje – (izvor: INDEC, Censo Nacional de Población y Vivienda 1991, Serie B), međutim podaci koji govore o nacionalnoj strukturi tih stranaca nisu bili dostupni.

U međuvremenu je proveden još jedan popis stanovništva, 2001. godine, kada je ukupan broj stanovnika u Argentini iznosio 36.260.130, od kojih 3.000.701 u provinciji Santa Fe. Podaci o broju stanovnika rođenih u inozemstvu nisu dostupni. Posljednji popis stanovništva proveden je 2010. godine, kada ukupan broj stanovnika u Argentini iznosi 40.117.096, a u provinciji Santa Fe 3.194.537. Za ovu posljednju godinu postoje podaci o ukupnom broju stanovnika koji su rođeni u inozemstvu, prema mjestu rođenja, spolu i dobi i njih je ukupno zabilježeno 1.805.957. Od tog broja, svega se 299.394 odnosi na europske zemlje, među kojima se pojedinačno navode se Njemačka (8.416), Španjolska (94.030), Francuska (6.995) i Italija (147.499) te potom „Ostatak Europe“ (42.454) (izvor: INDEC. Censo Nacional de Población, Hogares y Viviendas 2010.). Iz iznesenih podataka može se zaključiti da u novije vrijeme nije bilo useljenika iz Hrvatske ili je njihov broj zanemariv.

Austrijanci, Dalmatinci, Jugoslaveni, Hrvati ili Argentinci?

Svi su kazivači, izuzevši bračnog para Smajić, rođeni u Argentini te se identificiraju kao Argentinci. Uzimajući u obzir da je Argentina “zemlja imigranata”, svi su se oni grupirali ovisno o svojem porijeklu. A ono se gotovo redovno i to do unazad nekoliko godina prije osamostaljenja Hrvatske, izražavalo kao jugoslavensko. U praksi, većina ljudi koji su emigrirali s područja Hrvatske, u novoj su se domovini identificirali kao Jugoslaveni. Navikli na kojekakve obrasce još iz doba SFRJ i na odvojene rubrike za nacionalnost i državljanstvo, takva je informacija bila prilično iznenađujuća. Međutim, uzimajući u obzir da su roditelji ili djedovi kazivača stigli u Argentinu “trbuhom za kruhom” ili, u manjem broju, u strahu od prvoga svjetskog rata, da su to mahom bili ljudi u dobi oko dvadeset godina starosti čiji je stupanj obrazovanja bio prilično nizak, došlo se do zaključka da je njihov nacionalni identitet baziran na političkim promjenama koje su se događale na ovim prostorima te da sam osjećaj pripadnosti određenoj naciji nije pritom odigrao veliku ulogu.

Međutim, iznenađujuće je da većina kazivača, koji su svi redom porijeklom Hrvati, nisu znali što je u stvari Hrvatska, niti odakle je nastala. Takva spoznaja ipak nalazi svoju potvrdu u djelu Ljubomira Antića, gdje se kaže: “Stupanj očuvanja nacionalnog identiteta hrvatskih iseljenika u Argentini bio je niži nego u drugim useljeničkim sredinama u Južnoj Americi gdje ih zatječemo. Razloga je za to više. Mnogi su se ovamo doselili prije nego je završen hrvatski narodni preporod u Dalmaciji, odakle su stigli. Osim toga, uselilo se i mnogo nepismena svijeta (jer kriterij pismenosti nije bio uvjet useljenja prema argentinskom useljeničkom zakonodavstvu) koji je u domovini malo sudjelovao u akcijama oko narodnog preporoda.

Nedostajalo je također ljudi s intelektualnim zanimanjima sposobnih da organiziraju iseljenike u vlastita društva te da pokrenu novinstvo.” U istom se djelu spominje i snažna propaganda austro-ugarskih službenih predstavnika u Argentini, koji su pokušavali ugušiti svako organiziranje iseljenika na antiaustrijskoj osnovi. Ako Antićevi navodi i mogu poslužiti kao isprika za nacionalnu neosviještenost hrvatskih iseljenika, postavlja se pitanje kako tumačiti činjenicu da se ona zadržala sve do unazad 10.-ak godina, kada bi se već bilo logično osloniti barem na informiranost širokih narodnih masa, ako nikako drugačije onda barem putem mas-medija? Činjenica da ljudi koji ulažu toliko truda i volje u učenje nekog jezika koji možda nikada niti neće imati prilike koristiti u životu i koji im ne može donijeti nikakvu, a ponajmanje financijsku, korist, a s druge strane znaju tako malo o svojim precima, a još manje o zemlji iz koje su došli, djelovala je pomalo kontradiktorno.

Nakon provedenoga istraživanja, pokazalo se da se svi kazivači identificiraju kao Argentinci, osim bračnog para Smajić koji su jedino dvoje kazivača rođenih u Hrvatskoj (tadašnjoj Jugoslaviji) i koji su prva generacija doseljenih Hrvata ili Jugoslavena. No, čak se i u njihovom slučaju javlja ista kontradikcija: nedavno prije razgovora s Matom Smajićem (doselio 1964. godine iz sela Smajića iz zaleđa Splita), taj je kazivač bio nekim poslom u policiji i kada su ga pitali za državljanstvo, odgovorio je da je yugoslavo, tj. Jugoslaven. Njegova supruga pak, Perka Smajić, rođ. Juginović, koja je u Argentinu doselila 1970. godine, ima hrvatsko državljanstvo i kaže: “Ja sam Hrvatica i ostat ću Hrvatica. Nije mi se drago prodat.” Pa ipak, prije raspada Jugoslavije, i ona se identificirala kao yugoslava, ali dodaje da je pritom naglašavala da je “od Dalmacije i Splita”. Kaže kako se Jugoslaveni u Argentini (Chovetu) ne povezuju sa Srbima; Srbi se smatraju “lošima”, zna se poslije rata da su bili zločinci. “Ovdje su Jugoslaveni Hrvati, a Srbi su Srbi.”

Kako bilo, svega se pet kazivača prije raspada bivše Jugoslavije izjašnjavalo potomcima Hrvata, a ne Jugoslavena. Ovdje je potrebno spomenuti Matea Kojundžića, rođenog u Argentini, čiji su roditelji doselili tamo početkom stoljeća i koji je rekao: “Ja sam Argentinac proizveden od uvoznog materijala.” Upravo je on jedan od ovih petoro koji su poznavali etnik Hrvat, ali je i usprkos tome je prihvatio naziv Jugoslaven i koristio se njime. Zašto? “Kad si rekao da si Jugoslaven porijeklom, svi su znali od kuda si. Za Hrvatsku do unazad deset godina nitko nije nikada čuo; bilo je lakše jednostavno reći da su tvoji roditelji došli iz Jugoslavije.”

Međutim, kroz sumiranje rezultata ovoga rada, nameće se još jedan zaključak: gore se navodi da se jedna kazivačica identificirala kao Jugoslavenka, ali od Dalmacije. Takvih je slučaja bilo mnogo; prema kazivanju ispitanika, u čak su se dvadeset slučajeva preci ispitanika iz ovoga rada deklarirali kao Dalmatinci. Odnosno, kao Jugoslaveni, ali iz Dalmacije. Upravo taj podatak nameće novo pitanje: dvadesetero je ljudi čulo od svojih predaka za Dalmaciju, ali kako to da ih je samo dvoje znalo da je Dalmacija dio Hrvatske? Nadalje, većina je Hrvata uselila u Argentinu dvadesetih godina prošloga stoljeća s putovnicama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle s dokumentima u kojima se spominje ime “Hrvat”. Ne nalazi li se ta neinformiranost u opreci sa željom kazivača iz ovoga rada za učenjem hrvatskoga jezika?

Rezultati odgovora na pitanje: “Koja je vaša nacionalnost?” su sljedeći:

ARGENTINACA	JUGOSLAVENA	HRVATA
29	1	1

Napomena: Tablica vrijedi za nacionalnu pripadnost samih kazivača

Iz same tablice jasno je vidljivo da se svi potomci naših iseljenika identificiraju kao Argentinci; dvoje navedenih koji to nisu ljudi su koji su doselili iz Hrvatske u Argentinu prije nekih 30 – 40 godina. Stoga se može zaključiti da naše “današnje Hrvate” u Argentini za domovinu njihovih predaka veže jedino porijeklo.

Međutim, rezime podataka o samim useljenicima i njihovom identitetu, po sjećanju kazivača, pokazuje sljedeće:

JUGOSLAVENI	2
JUGOSLAVENI – DALMATINCI	7
DALMATINCI	7
HRVATI	2
HRVATI-DALMATINCI	2
AUSTRIJANCI	1
AUSTRIJANCI – DALMATINCI	1

Napomena: Tablica se odnosi na podatke koje su kazivači naveli na temelju sjećanja na pitanje kako su se identificirali njihovi preci.

Neki od ispitanika u rodbinskim su odnosima pa se neki podaci ponavljaju.

Na temelju ovako prikazanih podataka, moglo bi se zaključiti da su se naši iseljenici uglavnom identificirali prema osjećaju regionalne, a ne nacionalne pripadnosti.

“Povijesni realitet hrvatske kulture – pa i hrvatskog kulturnog identiteta – temelji se na nizu sastavnica, od kojih je uz etičku, podjednako, a ponekad i odlučujuću ulogu igrao regionalizam (...) Regionalizam je u većem mjerilu bio sudbinska odrednica kulturnog identiteta ne samo Europe u cjelini, nego i većine europskih nacija pojedinačno, a najizrazitija je možda u Francuza, Talijana i Nijemaca. Jedna od temeljnih odrednica hrvatskog kulturnog identiteta jest multiregionalnost, a njeno neuočavanje ili nepriznavanje može rezultirati samo sakaćenjem ili lažnim prikazom nacionalnog bića.” (Ivančević, 1999).

Dakle, političke su prilike na ovim prostorima nametnule naziv “Jugoslavija” te su tijekom vremena i naši iseljenici prihvatili taj naziv, a time i sebe kao građane jugoslavenske nacionalnosti; tako je bilo lakše, kako je objasnio Mateo Kojundžić. Ipak, očito je da su neki imali potrebu naglasiti svoju regionalnu pripadnost, pri čemu su isticali Dalmaciju kao svoju zemlju. Uzme li se u obzir da je većina došljaka stigla s Dalmatinskih otoka, najveći broj njih s Hvara, tek nekoliko s Brača te s područja Splita i okolice, dobiveni podaci mogli bi poslužiti kao temelj za tvrdnju da su naši iseljenici upotrebljavali naziv Jugoslaven kao naziv za vlastiti nacionalni identitet u odnosima s ljudima ne-hrvatskog (ne-jugoslavenskog) porijekla, dok su se u komunikaciji s ljudima pristiglima iz iste zemlje identificirali u skladu s osjećajem svoje regionalne pripadnosti.

Već se spominje kako su austrougarski predstavnici provodili “antipropagandu” za svako organiziranje useljenika na antiaustrijskoj osnovi. Logično je, dakle, da se hrvatski iseljenici nisu željeli identificirati s takvom vlašću, što se potvrđuje kroz navode kazivača koji se sjećaju da su njihovi stari naziv austríaco upotrebljavali isključivo kao pogrdni naziv. Nitko od njih nije znao objasniti o čemu se tu u stvari radilo, jedino su znali da “austrijake” nitko nije volio. Pa ipak se u vezi s nacionalnim identitetom useljenika iz Hrvatske potkrao jedan slučaj, gdje je useljenik radije dopuštao da ga zovu austríacom nego Jugoslavenom. Antić će takvu situaciju objasniti socijalno-ekonomskim položajem u mjestu useljenja. Navodi da su naši iseljenici jednostavno vodili računa o svojim materijalnim interesima te da jedan zemljoradnik u “provinciji Santa Fe u Argentini, ostavši “austrijak” nije riskirao ništa, on nije ovisio ni o kome osim o prirodnim okolnostima koje su mu određivale količinu prinosa” (Ibid).

Jugoslaveni ili Hrvati?

Uzevši u obzir da su se kazivači na kojima je provedeno istraživanje u okviru ovoga rada još devedesetih godina prošloga stoljeća identificirali kao Jugoslaveni porijeklom ili Jugoslaveni, postavlja se pitanje što je onda utjecalo na činjenicu da se nakon osamostaljenja Hrvatske identificiraju kao Hrvati porijeklom ili Hrvati? Odgovor na to pitanje najčešće je bio: “Jugoslavije više nema. Prije smo bili Jugoslaveni, a sada smo Hrvati.” Jedna je kazivačica to objasnila ovako: “Naši stari nisu došli s onog područja koje je danas jugoslavensko. Došli su s područja gdje se nalazi Hrvatska. Sada smo Hrvati.”

Možda je najoriginalniji ili najiskreniji odgovor na isto pitanje bio odgovor dviju sestara iz Venado Tuerta, Ive i Mande Glamuzine: “To je sada tako. Danas više ne smijemo reći da smo Jugoslaveni. Mi smo uvijek govorili da smo Jugoslaveni, a onda je došla Dominga (Dominga Kojundžić, rođ. Krešić) i vikala na nas i rekla da smo od sada Hrvati.” Međutim, sve okolnosti koje su dovele do raspada bivše Jugoslavije većini su kazivača prilično nejasne. Većina je tijekom razgovora postavljala pitanje: ”Pa što se to u stvari dogodilo tamo? Zašto je bio rat? Odakle je to sad nastala Hrvatska?” Ne bi li malo “rasvijetlili” neke povijesne događaje, u Venado Tuertu se organiziralo i održalo predavanje o povijesti Hrvatske. Interes ljudi bio je velik, priličan broj njih čak je naručio knjigu autora Anđelka Mijatovića: ”Hrvatska i Hrvati u vremenu i prostoru”, u prijevodu prof. dr. Mirjane Polić-Bobić na španjolski jezik.

Zašto učite hrvatski jezik?

Najčešći odgovor na ovo pitanje bio je taj da nekada, dok su imali prilike naučiti ga od svojih djedova ili baka ili, rjeđe, roditelja, nisu iskoristili tu priliku pa se sada, pod stare dane, kad imaju manje posla i više vremena, posvećuju nečemu što su trebali davno ranije napraviti. I da na neki način čak osjećaju grižnju savjesti. Svi su oni vrlo dobro svjesni da su njihovi preci došli zbog i iz velike neimaštine, a da po dolasku u Argentinu nisu zatekli puno bolju situaciju. Svjesni su isto tako da je njihov život bio prepun odricanja i da se svodio samo na rad, ne bi li se nekako osamostalili i stali na vlastite noge. Zapravo, većina će njih, na pitanje smatraju li Hrvate drugačijima od ostalih naroda koji žive u Argentini, reći: “Hrvati su škrti.” Kroz daljnji razgovor saznaje se da ta navodna škrtost u stvari znači odricanje od bilo kakvog načina života koji se nije svodio isključivo na privređivanje. Logično, ti su ljudi dolazili s vrlo malo novca, uglavnom su se okupljali na estancijama kod svojih sunarodnjaka ili rodbine i jedini im je cilj bio da steknu dovoljno sredstava da kupe vlastiti komadić zemlje i da se osamostale. Samo su rijetki bili boljeg materijalnog statusa, pa bi otvorili svoj dućan, međutim i njihov život je u novoj domovini bio obilježen teškim radom i privređivanjem.

U par su slučajeva kazivači rekli kako neki od članova njihove obitelji uopće nisu htjeli govoriti o svojoj domovini, poneki se ljudi jednostavno nisu htjeli uopće sjećati odakle su došli te su takvi najčešće proživjeli svoj život u tuzi i sjeti, nostalgiji za svojom pravom domovinom. Ako bi ih i uspjeli nagovoriti da ispričaju ponešto o svojoj rodnoj grudi, najčešće je to onda bilo kroz suze i s mnogo tuge.

Zašto se nisu vratili? Neki od njih nisu uspjeli i jednostavno nisu imali novaca za kartu nazad; oni koji pak jesu uspjeli na neki se način nisu imali kamo vratiti. Stvorili su si život u Argentini, a povratak nazad značio bi ponovni početak. Pa ipak, nitko od tih ljudi nije čak niti zatražio argentinsko državljanstvo. Svi su useljenici ne-argentinci dobijali identifikacijske isprave, Cédula de identidad, s tom su se ispravom mogli slobodno kretati unutar teritorija države Argentine, a jedino pravo koje im je bilo uskraćeno, bilo je pravo glasa. Koliko je neprihvaćanje argentinskog državljanstva stvar ne-potrebe, a koliko pak odbijanja odricanja vlastitog identiteta i osjećaja pripadnosti, pitanje je na koje danas više ne možemo dobiti odgovor.

Jeste li u kući govorili hrvatski ili španjolski jezik?

U početku su svi došljaci govorili isključivo hrvatskim jezikom, i to iz jednostavnog razloga što španjolski nisu niti znali da bi ga mogli govoriti. No, tokom vremena su ipak svi naučili španjolski jezik, međutim taj se koristio za sporazumijevanje s ljudima koji nisu bili “naši”, dok se u kući i dalje govorilo “naški ili naši”. Upravo taj izraz “naški” jest izraz koji većina govornika veže za hrvatski jezik; ni oni ni njihovi stari ne govore ili nisu govorili ni hrvatski ni jugoslavenski ni dalmatinski jezik, već upravo “naški”. I to je jezik koji ih je razlikovao od ostalih useljeničkih naroda na području Argentine. Jedna je kazivačica ispripovijedala kako je njen djed imao svoje polje koje je obrađivao, te je tamo upošljavao i najamne radnike. Oni su uglavnom bili autohtono stanovništvo, Indijanci. Na djedovoj estanciji skupljali su se pridošli zemljaci, tako da je hrvatski jezik bio konstantno u upotrebi. Jednom prilikom, za objedom, dok su svi sjedili za stolom, a tako i jedan najamni radnik, negro, netko od useljenika pričao je neku smiješnu priču. I svi su se nasmijali, ali nasmijao se i negro. Kaže, hrvatski se toliko govorio da su ga čak i neki od Indijanaca razumjeli.

Naški se govorio sve dok su i dalje stizali novi članovi iz domovine, koji nisu govorili španjolski ili češće, dok djeca nisu krenula u školu. Ta su djeca neki od kazivača iz ovoga rada. Naime, oni koji su živjeli sa članovima obitelji koji su došli iz Hrvatske, imali su prilike slušati, a tako i pričati taj jezik. U tim je slučajevima problem nastajao kad bi djeca krenula u školu, jer nekoliko njih je španjolski jezik naučilo upravo tamo; u školi. I u tim su slučajevima učitelji branili roditeljima da kod kuće s djecom govore hrvatski, ne bi li ta djeca naučila književni španjolski jezik. I tu počinje zatiranje hrvatskog jezika i njegove upotrebe. Naravno, bitno je napomenuti i to da sve navedeno vrijedi u situacijama gdje su se došljaci ženili s pripadnicima iste nacionalnosti, jer u miješanim brakovima nije bilo moguće održati hrvatski jezik u svakodnevnoj upotrebi.

No, takvih je brakova bilo izuzetno malo, a nešto više počevši od druge generacije hrvatskih useljenika. Pripadnici te skupine koristili su hrvatski jezik u sve rjeđim prigodama, u razgovoru s ostalim članovima svoje obitelji (primjerice braćom i sestrama), a najčešće u situacijama kada nisu htjeli da ih drugi razumiju. Treća generacija više ne pridaje nikakvu pažnju nacionalnoj pripadnosti bračnog partnera, što podrazumijeva i nemogućnost govorenja hrvatskoga jezika, jer ga ne razumiju oba bračna druga. Osim toga, s poboljšanjem materijalne situacije i uvjeta života, osobito s preseljenjem sa sela u grad, a tako i kroz stvaranje novih poznanstava te društvenih kontakata s ljudima koji porijeklom nisu Hrvati, hrvatski se jezik s vremenom sve manje koristio, da bi se na kraju sveo na ubacivanje pojedinih riječi u komunikaciju na španjolskom jeziku ili korištenje psovki, i to u slučaju svega tri obitelji.

Međutim, na temelju odgovora kazivača može se zaključiti da postoji još jedan razlog iz kojega je hrvatski jezik pomalo izlazio iz upotrebe: sram. Naime, nekoliko je kazivača reklo kako su prestali govoriti hrvatski jezik u javnom životu, jer su im se pripadnici drugih naroda podsmjehivali, a osobito u situacijama kada bi netko od govornika napravio grašku prilikom govorenja španjolskog jezika. Takve reakcije okoline uzrokovali su u govornicima osjećaj manje vrijednosti od ostatka društva u kojem su se nalazili pa su se počeli koncentrirati na pravilno korištenje španjolskog jezika te su samim time prestali upotrebljavati naški.

Zanimljiva su dva zasebna slučaja: riječ je o dvjema ženama koje su rođene u Hrvatskoj i koje su kao mlade djevojke stigle u Argentinu. Tu naučile španjolski jezik. U starosti su obje oboljele i za vrijeme trajanja bolesti, kod jedne je to bilo čak tri godine, pa sve do smrti nisu uopće govorile španjolski, već isključivo hrvatski jezik. Kazivači tvrde da su španjolski jednostavno zaboravile.

Istraživanje na kazivačima iz ovoga rada pokazuje sljedeće rezultate: nitko od njih više ne govori hrvatski jezik u svojoj kući, čak niti oni koji ga se prilično dobro sjećaju i sasvim su sposobni voditi smisleni razgovor. Komunikacija se vodi na španjolskom jeziku, čak i sa braćom ili sestrama koji se podjednako dobro sjećaju jezika kojim su pričali njihovi djedovi i bake, našeg jezika. Kažu da im je jednostavnije i brže govoriti španjolski. “Kada govorim španjolski, to mi je normalno, ne moram razmišljati. Na hrvatskom se ne mogu uvijek sjetiti riječi koja mi treba, uvijek moram misliti prije nego nešto kažem”, reći će neki od kazivača. Jedina obitelj gdje se i danas govori hrvatski jest obitelj Smajić, međutim i Mate i Perka rođeni su u Hrvatskoj odakle su iselili u Argentinu. Njihova djeca također govore hrvatski (sin Dario kaže da govori dalmatinski!), međutim svoju malu unučicu od 6 godina odgajaju isključivo na španjolskom jeziku.

Nakon takvog rezultata istraživanja, neminovno se nameće pitanje: Zašto ti ljudi danas uče hrvatski jezik? Čemu?

Već se ranije spominje da su neki od kazivača izrazili osjećaj grižnje savjesti, jer u vrijeme kada su imali priliku govoriti tim jezikom, datu priliku nisu iskoristili. Međutim, pokazuje se da se velik dio njih pokušava identificirati sa svojim precima te im se učenje jezika čini kao jedan od mogućih načina da to i ostvare. Skoro su svi govorili o teškim uvjetima koji su dočekali njihove obitelji pri doseljenju u novu domovinu, mnogi su spominjali osjećaj nostalgije i sjete koji je mučio te davne useljenike; u razgovoru s kazivačima stječe se dojam da imaju osjećaj kako će posredstvom učenja jezika moći lakše shvatiti kroz kakve su sve patnje njihovi preci prolazili i s kakvim su se sve teškoćama suočavali dok su gradili novi život u svojoj novoj domovini. Kazivači su često imali suze u očima dok su pričali o svojim starima. Uzme li se pritom u obzir da su za svoju neusporedivo bolju životnu situaciju zahvalni baš tim prvim useljenicima, veći se dio kazivača osjeća dužnima naučiti hrvatski, jer imaju osjećaj da će se na taj način barem djelomično odužiti svojim precima za život koji danas imaju. Pritom je potrebno spomenuti i to da je, s obzirom da većina kazivača nije bila u Hrvatskoj, predodžba koju oni imaju o domovini svojih predaka onakva kakvu su im stvorili upravo ti prvi useljenici: slika zemlje iz dvadesetih godina prošloga stoljeća. Siromašne zemlje, kamenjara i pustoši. Pokazuje se da kazivači imaju osjećaj da bi i oni sami danas, da njihovi preci nisu emigrirali u Argentinu, živjeli u takvim uvjetima kakve su emigranti ostavili iza sebe u svojoj domovini. I stoga su im zahvalni.

Što je za vas Hrvatska? Osjećate li se Hrvatima?

Sljedeće pitanje bilo je što tim ljudima uopće predstavlja Hrvatska? Osjećaju li se Hrvatima?

Treba napomenuti i to da je velik broj ljudi bio zbunjen pitanjem o njihovom državljanstvu i potom zasebno o nacionalnosti. To su ljudi koji su rođeni i žive na tlu Argentine cijeli život te iz njihovog kuta gledanja ta dva pojma predstavljaju jednu cjelinu. Svi se (osim već navedenih članova obitelji Smajić) identificiraju kao Argentinci, međutim isto tako će svi redom reći da se “na neki način” osjećaju Hrvatima. Taj „osjećaj“ nitko nije znao pobliže objasniti, osim Adrijane Smajić koja za sebe kaže da je “Argentinka greškom”. Kako? Kaže da su njeni roditelji došli iz Hrvatske u Argentinu i da se ona tu i rodila pa je utoliko Argentinka, međutim da su oni kojim slučajem ostali u Hrvatskoj, rodila bi se na tom području i bila bi Hrvatica. Svi ostali kazivači govorili su da osjećaju svoje korijene, a na inzistiranje da malo pojasne taj osjećaj, uglavnom su slijegali ramenima i govorili kako je to “cuestión de sangre” , tj. pitanje krvi (srodstva). “Nešto me vuče tamo” bilo je najviše što su mogli odgovoriti na to pitanje.

Zatim su odgovarali na pitanje kako oni sami vide Hrvate u Argentini? Primjećuju li kakvu razliku između sebe kao potomaka Hrvata u Argentini i pripadnika ostalih nacija? Odgovor je u većini slučajeva bio kako Hrvate smatraju vrijednima, odlučnima, upornima i kako su to ljudi koji će uvijek ostvariti postavljene ciljeve. Jedna kazivačica je rekla: “Mentalitet je ovdje drugačiji; ljudi neće raditi, čekaju da im se sve servira. Hrvati uzimaju stvari u svoje ruke.” I kako su škrti. Slijedi i objašnjenje: naši stari došli su iz neimaštine i morali su izgraditi svoj život od početka, počinjali su od nule. Da bi uspjeli u životu, morali su paziti na svaki novčić i štedjeti. Nisu si mogli priuštiti mnoge stvari, sve u nastojanju da si jednog dana ostvare svoj “američki san” za kojim su i došli u Argentinu - blagostanje. Prisiljeni na odricanja, tako su odgajali i svoju djecu pa će kazivači reći kako i oni paze na što i koliko novca će potrošiti. Odnosno, da nisu rasipni. I to smatraju karakteristikom Hrvata.

Jeste li naslijedili neke običaje od svojih predaka i njegujete li ih?

Na pitanje o hrvatskim običajima i njihovom poštivanju u obiteljima ljudi s kojima se vodio razgovor za ovaj rad, većina se odgovora može podvesti pod jedan zajednički nazivnik: hrana. Naime, većina će ljudi odgovoriti kako u kući pripremaju “tipičnu hrvatsku hranu”. A to znači: kiselo zelje, pršuratu, kroštule, študel, brudet. Ponosno izjavljuju da i danas pripremaju zimnicu (marmeladu), rijetki su naveli i kolinje. Moglo bi se zaključiti da su običaji zadržani još jedino na gastronomskom planu života; izdvajaju se samo dva zasebna slučaja koji govore o običajima o Božiću: “Ujutro na Božić ide se na misu, onda se dođe kući i gostima se nudi rakija, orasi i grožđice. Prije jela pale se svijeće koje su utaknute u posađenu pšenicu (ili “ikebanu” od slatkog kruha), natoči se vino, zatim se svi prisutni pomole, a nakon molitve gazda kuće nudi goste da svaki malo popije i potom on gasi svijeće kruhom namočenim u to vino.” Taj se običaj ponavlja na Badnjak, zatim na Božić i to u podne i navečer, na Novu godinu i konačno na Sveta tri kralja, kad bi se kruh i pojeo do kraja. Neki su tu čak naveli kako zahvaljuju svojim hrvatskim precima na svojoj urednosti i čistoći. Negro je prljav; a hrvatska se estancija mogla prepoznati već iz daljine – tamo je uvijek sve bilo uredno i čisto.

Zaključak

S osamostaljivanjem Republike Hrvatske sve se više govorilo o hrvatskoj dijaspori i o Hrvatima diljem svijeta. Vjerojatno nije pretjerano govoriti ni o stereotipu o Hrvatima izvan domovine, a tako i u Argentini, koji je pretpostavljao prilično visoku nacionalnu svijest kao i svijest o njihovom etničkom identitetu odnosno pripadnosti hrvatskomu narodu. Nakon provedenih terenskih istraživanja te rezimiranja dobivenih podataka, pokazuje se da je rezultat bitno drugačiji od uobičajenog stereotipa o Hrvatima u Argentini. Razloga za to je više:

ovo je istraživanje provedeno u provinciji Santa Fe, u unutrašnjosti Argentine, gdje su se naseljavali došljaci koji su došli u potragu za boljim životom; došli su ostvariti svoj “američki san”, a hacerse la América. Nitko od tih ljudi nije bježao iz Hrvatske iz političkih razloga; oni spadaju u kategoriju ekonomske emigracije, odnosno ljudi koji su najvećim dijelom dvadesetih godina 20.-og stoljeća bježali s pustih dalmatinskih otoka od neplodne zemlje i raznih bolesti vinove loze. Velika je masa tih ljudi imala vrlo nizak stupanj obrazovanja, a tu bi se moglo postaviti i pitanje informiranosti, koja je početkom prošloga stoljeća vjerojatno bilo vrlo diskutabilna. Moglo bi se reći da je potreba natjerala te ljude da budu politički nezainteresirani, jer se uz svakodnevnu borbu za goli život i vlastiti opstanak vjerojatno nisu niti mogli baviti “sofisticiranijim” pitanjima, kao što bi u ono vrijeme bilo pitanje nacionalne pripadnosti i identiteta. Pojava regionalnog osjećaja pripadnosti logičan je nastavak ovakvih tvrdnji; ljudi su se identificirali s područjem s kojega su došli, a to je u većini slučajeva bila Dalmacija. Takav stav prenijeli su i na svoju djecu i unuke; ovi su pak već rođeni u Argentini, neki od njih (zasada još uvijek većina) nisu nikada niti bili u Hrvatskoj i ta je zemlja njima domovina njihovih predaka. Njihova je domovina Argentina i oni su Argentinci.

Hrvatski jezik uče jer bi jednog dana ipak rado posjetili zemlju iz koje su došli njihovi stari ili jer ih taj jezik podsjeća na njihove roditelje ili djedove i bake kojih više nema.

Pretpostavlja se, da je istraživanje provedeno na nekom drugom području Argentine i u većim središtima, kao što su Córdoba ili Buenos Aires, da bi rezultat bio znatno drugačiji. Poznato je da su to centri u koje je dolazila politička emigracija, u kasnijem periodu (30.-ih godina prošloga stoljeća ili najkasnije iza drugoga svjetskog rata), da su njihovi razlozi izbjegavanja bili bitno drugačiji od razloga ekonomske emigracije te da su to bili ljudi koji su bili vrlo visoko osviješteni po pitanju vlastite nacionalne pripadnosti, a su takve stavove prenijeli i na mlađe generacije.

Ostaje pitanje na koje se nije pronašao odgovor: može li se isprika za slabo poznavanje kulturnih, društvenih i političkih prilika u zemlji vlastitih korijena tražiti u načinu života, u neinformiranosti ili nezainteresiranosti? I jesu li one uzrokom slabljenja osjećaja nacionalne pripadnosti hrvatskome narodu i identiteta ili obratno? U situaciji gdje se svi ispitanici rođeni u Argentini, iako hrvatskoga porijekla, identificiraju kao Argentinci i po nacionalnosti i po državljanstvu, može li se uopće govoriti o njima kao o hrvatskoj dijaspori?

Većina djece kazivača iz ovoga rada sasvim su nezainteresirana za svoje korijene; to su ljudi koji se trude izboriti se za vlastitu egzistenciju osobito danas, kada se Argentina nalazi u izuzetno lošoj gospodarskoj situaciji. U vrijeme kada je provedeno ovo istraživanje, to su bili ljudi koji nisu pokazivali interes za učenjem hrvatskoga jezika, a ako su učili neki strani jezik, onda je to najčešće bio profitabilni engleski. Putovali bi u Hrvatsku, ali sasvim turistički, kao što bi putovali u bilo koju drugu stranu zemlju. Neki su čak imali listu prioriteta, no Hrvatska se nije nalazila na njenom vrhu. Dakle, sa svakom novom generacijom, Hrvatska je postajala sve udaljenija zemlja, a hrvatski jezik samo nerazumljivi jezik njihovih dalekih predaka, za koji ih veže još eventualno prezime koje otkriva hrvatske korijene. I koje se sa svakom novom generacijom sve više hispanizira.

Popis literature:

· Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 1998.

· Antić, Ljubomir: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914., Stvarnost i Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1991.

· Čapo Žmegač, Jasna: “Mi smo Hrvati veći od njih!” Percepcija i management kulturnih razlika unutar nacionalne zajednice, u: Kultura, etničnost, identitet, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

· Gavazzi, Milovan: Kulturna analiza etnografije Hrvata, Narodna starina, Zagreb, 1928, god. 7, str. 115 – 144.

· Grbić, Jadranka: Upotreba materinjeg jezika i etnički identitet kod Hrvata u Mađarskoj (privatna i javna komunikacija), Migracijske teme, časopis za istraživanje migracija i narodnosti, broj 3, Zagreb, 1990.

· Ivančević, Radovan: Ruralna i urbana komponenta kulturnog identiteta, u: Kultura, etničnost, identitet, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

· Kumpes, Josip: Religija, kultura i etničnost, u: Kultura, etničnost, identitet, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

· Landaburu, Roberto E.: Gringos, Fondo Editor Mutual Venado Tuerto, Rosario, 1992.

· Vrcan, Srđan: Stanovita zbrka oko etničkog, u: Kultura, etničnost, identitet, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

· Županov, Josip: Etničnost i kultura: politička mobilizacija i opstanak, u: Kultura, etničnost, identitet, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

Na ručku s ambasadorom Republike Hrvatske u Argentini, g. Rikardom Rosettijem i predsjednicom Hrvatskog kulturnog centra u Rosariju, gđom. Lucijom Žižić

Potomci hrvatskih iseljenika, Venado Tuerto

Zajednička večera u znak dobrodošlice