HRVATSKA U DVADESETOM STOLJEĆU
Kraljevina Jugoslavija – 10. Travnja 1941. – NDH – Komunistička Jugoslavija 1945.–1990. i Republika Hrvatska od 1991.
Neznanje je majka svih zala!
U posljednjih tisuću godina svjetske povijesti, Hrvatska je sačuvala svoje bitne označnice koje prate samostalnu državu, sve do 1918. god.
U najgorim je trenutcima svoje opstojnosti uvijek imala Sabor i bana, koji su jamčili zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast.
Hrvatska je imala svoju vojsku, pod zapovjedništvom hrvatskih časnika, kojoj je na čelu bio ban.
U početku XX. stoljeća, hrvatski su se zastupnici borili da bi Hrvatska dobila svoja područja koja su prije bila pod turskom, a poslije pod austrijskom vlašću i da kao savezna država uđe u obnovljenu Podunavsku kraljevinu.
Prvi je svjetski rat (1914.) uništio hrvatsku budućnost, nestankom stoljetnoga Podunavskoga Carstva.
Hrvatska je izgubila posljednje označnice svoje samostalnosti, kada je godine 1918., bez volje naroda, bez glasovanja, bez svenarodnoga glasovanja (referenduma), a na temelju Versailleskoga mira (28. lipnja 1919.) uvrštena u zajedničku državu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada je Hrvatskoj, u novoj državi, ukinut njezin Sabor, ustav i njezina vojska.
Već od početka je Srbija nju smatrala Velikom Srbijom,a isto tako je htjela podčiniti i druge narode u novoj državi.
To je bio uzrok sukoba, koji je označio borbu hrvatskoga naroda za njegovu nezavisnost.
Volja za nezavisnošću pokazala se kod svih slojeva: seljaka, radnika, umnih radnika (intelektualaca) itd.
Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka okupila je ne samo seljake nego i druge slojeve, pa se pretvorila u pravi pokret, zato što se njezin vođa Stjepan Radić (1871.-1928. borio za hrvatska narodnosna prava, za demokratsku vlast i društvenu pravdu, protiveći se Velikoj Srbiji, kojoj je na čelu bio kralj Aleksandar I. Karađorđević (1888.-1934.), s nekoliko srpskih političkih stranaka.
Ta je politička borba prekinuta kada je srpski zastupnik pucao u hrvatske zastupnike u beogradsoj Skupštini i smrtno ranio Stjepana Radića i još dvojicu hrvatskih zastupnika.
Šest mjeseci poslije kralj je Aleksandar ukinuo Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i proglasio osobno samovlašće (diktaturu) i nakon toga stvorio Jugoslaviju (1929. godine).
Hrvatski narod je bio onemogućen, da bi se zakonitim sredstvima borio za svoju punu ravnopravnost i slobodu.
I tako je srpski kralj posijao sjeme prevratničke borbe za hrvatsku nezavisnost.
Mladi hrvatski zastupnik Stranke prava, dr. Ante Pavelić (1889.-1959.), videći da se sa Srbima političkom borbom ne može ništa postignuti, otišao je u izbjeglištvo i osnovao prevratničku udrugu nazvanu ustaše (od glagola ustati), sa ciljem, da se bori za samostalnu Državu Hrvatsku, da bi hrvatski narod dobio slobodu i da bi se gospodarski i kulturno razvijao.
Ustaška udruga, zajedno s makedonskom (VMRO) oslobodilačkom udrugom, organizirala je atentat i ubila je kralja Aleksandra u Marseilleu (1934.).
Time je Jugoslavija nagrižena pa je počela propadati.
Kada su Nijemci napali Jugoslaviju, 6. travnja 1941., u drugom svjetskom ratu, hrvatski narod nije nimalo dvojio da treba rušiti Jugoslaviju, koju je smatrao svojim zatvorom.
Jugoslavenska je vojska, bez susprezanja, predala hrvatskoj seljačkoj zaštiti svoje oružje a njihovi su časnici, uglavnom Srbi, bježali želeći se domoći susjedne Srbije.
Diljem Hrvatske u svim selima vihorile su hrvatske zastave a narod je klicao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mnogo prije nego je njemačka vojska došla u Zagreb.
Napadaj na Jugoslaviju započeo je 6. travnja.
Prevratnički rad dao je prvi važni plod već 7. travnja, pobunom 108. pješadijskoga puka, koja je, 8. travnja, dovela do zauzeća Bjelovara i proglasila Nezavisnu Državu Hrvatsku, istoga dana popodne.
To je prevratničko vrenje odjelilo sjeverno bojište od prve skupine jugoslavenske vojske i bez sudjelovanja njemačke ni talijanske vojske. (Kazimir Katalinić, Argumenti, str. 39.-40.)
Desetoga travnja 1941. godine pukovnik je Slavko Kvaternik (1878.-1947.), preko zagrebačke krugovalne postaje proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, u ime dr. Ante Pavelića, koji je još bio u tuđini.
Vođa HSS (Hrvatske Seljačke Stranke) Dr. Vlatko Maček, neosporivi predsjednik na izborima, poziva hrvatski narod da brani i sudjeluje u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske.
Sudjelovanje sila Osovine (Njemačke, Italije i Japana) u priznanju Nezavisne Države Hrvatske, potaknuo je Saveznike i poklonike Velike Srbije, da bi s velikom promidžbom nastojali dokazati da proglašenje Nezavisne Države Hrvatske nije volja hrvatskoga naroda, nego da je to umjetna tvorevina fašista i nacista.
Međutim, ni Njemačka ni Italija nisu bile sklone NDH, niti je ona bila predviđena u njihovim naumima.
Potpis Trojnoga pakta (25. ožujka 1941.) Jugoslavije, koji je u Beču potpisao princ Pavle, bio je veoma povoljan za Jugoslaviju, jer bi ona ostala izvan rata, a nakon rata dobila bi Solun, važnu južnu luku (danas u Grčkoj).
Uzrok puča srpskih generala od 27. ožujka 1941. (s lozinkom: - Bolje rat nego pakt! -) je mito, koje su dobili od Engleza.
Istom je tada Hitler odlučio napasti Jugoslaviju.
Nije mogao ostaviti takvo stanje prije naumljenoga napadaja na SSSR.
Italija mu se pridružila, jer nije htjela da Jugoslavija padne pod njemačku vlast, budući da bi bio ugrožen njezin utjecaj na Jadranu.
Njemačka su i Italija odlučili napasti i razbiti Jugoslaviju, ali ne da bi time stvorili hrvatsku državu.
Hrvati su iskoristili taj povoljni trenutak, slično kao što su narodi Južne Amerike iskoristili Napoleonov napadaj na Španjolsku i proglasili svoju nezavisnost, koju su, nakon određenoga kolebanja, Španjolci bili prisiljeni priznati, kao već završenu činjenicu.
Saveznici, koji su osuđivali stvaranje NDH, zaboravili su da su hrvatski političari još 1919. godine uručili zahtjev Kongresu primirja, u Parizu, koji je potpisalo 157 tisuća Hrvata za samoodređenje hrvatskoga naroda, a godine 1922. hrvatski su narodni zastupnici poslali predstavku Društvu Naroda u Ženevi, tumačeći položaj hrvatskoga naroda u novoj državi i nikada nisu dobili odgovor, kao da Hrvatska i njezin narod ne postoji.
Isto tako je 1923. godine hrvatski vođa Stjepan Radić, uime narodnih zastupnika, tražio u Parizu, Londonu i Moskvi, pomoć za Hrvatsku, koja je svaki dan sve više živjela u ropstvu i nasilju.
Godine 1929. i 1930., u odnosu na događaje u jugoslavenskoj Skupštini, hrvatski su zastupnici bezuspješno molili Društvo Naroda za samoodređenje.
Osobno su narodni zastupnici: dr. Juraj Krnjević (1895.-1988.), inž. August Košutić (1893.-1964.) i dr. A. Pavelić posjetili Društvo Naroda i tražili da Hrvatska dobije pravo na samoodređenje.
Tada je narodni zastupnik dr. Ante Pavelić, videći da se ne uvažavaju hrvatski zahtjevi, najavio prevratnički ustanak i odbio svaku odgovornost hrvatskoga naroda za njegovu oružanu i prevratničku borbu za slobodu, što će se sigurno dogoditi, jer smatra da hrvatski narod ima pravo na svoju državu.
Propašću umjetne jugoslavenske države, godine 1941., za Hrvatsku je bio pravi trenutak da ona proglasi svoju nezavisnost.
Od Hrvata se ništa drugo nije moglo očekivati a najmanje da brane državu koja im je oduzela sve sastavnice državnosti, sprečavala gospodarstvo i kulturu, zatvarala, mučila i ubijala istaknute Hrvate i njihove političke vođe.
Jugoslavija je bila ugnjetavač hrvatskoga naroda, a Hrvati su se osjecali robovi u toj umjetnoj državi.
Posve je jasno da je hrvatski narod iskoristio prigodu za svoju nezavisnost, a da to nije bilo poistovjećivanje ni s talijanskim fašizmom a ni njemačkim nacionalsocijalizmom. Naprotiv, Hrvati su se većinom ideološki poistovjetili s pravim demokracijama.
To potvrđuje i zagrebački engleski konzul Thomas C. Rapp, koji je rekao: -„ Bez svake sumnje, Država Hrvatska je tu, a narod je za nju“. – (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i dogadjaje, Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961., str. 308.)
Na svomu putovanju kroz Hrvatsku u ratu on nastavlja: - „Gdjegod su nas zaustavili i saznali, tko sam ja, pustili su nas dalje bez smetnje, govoreći, da oni nemaju ništa protiv Engleza, da su oni u duši za Engleze, ali zbog političkih prilika, da je ispalo drugačije“. - (Isto, str. 309.).
Obratno od onoga što su širili Saveznici da je osnivanje NDH bilo povezano s fašizmom i nacizmom, činjenica je, da je 10. travnja je obratan i različit od toga političkoga puta.
Kod Hrvata prevladavalo je ostvarenje države a ne ideologija.
Razne saveze koristi vladale su za vrijeme cijeloga drugog svjetskog rata.
Različite ideologije, iako oprečne, nisu sprječavale ni otežavale različite saveze.
Tako se Staljin udružio s Hitlerom, da bi oni podijelili Poljsku, a taj zločin nije branio Englezima ni Amerikancima (zagovaratelji ljudskih prava i demokracije!) da bi se ujedinili sa Sovjetskim Savezom, sa Staljinom na čelu, najvećim krvnikom i nasilnikom, koji je odgovoran za ubojstva osamdeset milijuna komunističkih žrtava. (Crna knjiga komunizma.)
I Jugoslavija, na čelu s princom Pavlom, poznatim anglofilom, potpisala je sporazum s Njemačkom, Italijom i Japanom, u Beču, 25. ožujka 1941.
Saveznici (Englezi-Francuzi-Amerikanci) su svima priznavali sve političke saveze a samo ne Hrvatima, koji su potpisali ugovor s jedinom namjerom da dođu do slobode i nezavisnosti.
Nema dvojbe da je NDH hrvatskomu narodu, unatoč velikim ljudskim pogrješkama i zlu, koje donosi svaki rat, donijela njegovu samostalnost, ništa više ograničenu nego što su bile ograničene samostalnosti ne samo malih nego i velikih, koje su se nalazile bilo na jednoj ili drugoj ratnoj strani.
U hrvatskoj državi, za vrijeme njezine četverogodišnje opstojnosti (1941.-1945.), nikada nije postojala ni fašistička ni nacistička stranka.
Narod nije bio sklon tudjim ideologijama.
NDH je hrvatskomu narodu bila temelj za njegovu obranu protiv srpskih napadača, sigurnost i razvitak nadajući se blagostanju i političkomu razvitku do demokracije.
Jasno je da se, 10. travnja, hrvatski narod nije izjasnio za jednu vlast ili vladu, nego za svoju narodnu državu.
Hrvatski je narod shvatio da su država i vlada dvije različite stvari.
One su međusobno povezane ali nisu jednake.
Ono što se može predbaciti jednoj vladi, to ne vrijedi i za državu, kao najvećoj ustanovi samostalnosti jednoga naroda.
Kada bi vlada jedne države bila odgovorna da država postoji, što su Saveznici htjeli primijeniti na Hrvatsku, onda nakon Drugoga svjetskog rata, ne bi trebale postojati ni Bugarska, ni Madjarska, Rumunjska, ni Finska, jer su se i one pridružile savezu Trojnoga pakta isto kao i Hrvatska.
Trebamo spomenuti da je Nezavisnu Državu Hrvatsku priznala većina europskih država, koje su imale svoja predstavništva u Zagrebu.
Sljedeće su države priznale hrvatsku državu:
Japan, Mađarska, Slovačka, Finska, Bugarska, Španjolska, Njemačka, Italija, Danska, Francuska, a diplomatski i konzularni odnosi bili su sa: USA, Svetom Stolicom, Portugalom, Švicarskom, Švedskom, Turskom, Argentinom, Urugvajem, Burmom, Tajlandom i Kinom.
Mlada je hrvatska država već od prvih dana sklopila uzajamne odnose s drugim državama i narodima i tako otklonila nazive kojima su prije prozivali Hrvate u tuđini Austrijanac, Austro-Ungar, Jugoslaven.
Uspostavljenjem su svoje države Hrvati dobili svoju narodnosnu i državnu posebnost i dali svoj prinos medunarodnoj zajednici.
U početku NDH pojavili su se srpski četnici kao gerila, predvođeni srpskim generalom Dragoljubom (Dražom) Mihailovićem (1893.-1946.), kojima je bio jedini cilj rušiti hrvatsku državu.
Draži Mihailoviću nije bio cilj boriti se protiv njemačkih zavojevača u Srbiji i pronacističke srpske vlade (general Milan Nedić /1877.-1946./) nego protiv hrvatske države.
Srbska Pravoslavna Crkva je podpomagala četnike protiv hrvatske Države.
Mnogo puta su srpske crkve služile kao skladišta oružja a njihovi svećenici su vršili doktrinaciju četnika.
Već davne 1902. god.Antun Radić je upozoravao hrvatski narod na neprijateljski rad SPC i predlagao osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve (revija Dom).
Prva ubojstva i pljačku izveli su u Dalmatinskoj Zagori, u travnju 1941. godine, u kotarima: Kninu, Sinju, Grahovu, a 5. svibnja 1941. dođoše četnici, zajedno s domaćim Srbima, u Blagaj, kraj Slunja, zapališe, opljačkaše i pobiše seljake u cijelomu mjestu.
Osim toga su s Talijanima sklopili sporazum, jer su ih povezivali zajednički probitci podjele Hrvatske, dobivali su oružje od talijanske vojske i napadali civilno pučanstvo.
Tada se Hrvatska borila protiv Srba i njihovih četnika, koje su pomagali Englezi i Talijani, ovi zadnji tobožnji hrvatski prijatelji i saveznici, koji vjekovima teže za hrvatskom zemljom.
U rujnu 1941. raskinut je sporazum Hitler – Staljin, a hrvatska Komuništicka partija dobila je naredbu od Sovjetskog Saveza da započne oružanu borbu protiv NDH.
Sve dok je trajao sporazum Hitler-Staljin hrvatska je komunistička partija mirovala.
Na početku je osnovana prva skupina komunista u Sisku, pa su, uime Staljina i Sovjetskoga Saveza, započeli borbu protiv hrvatske države.
Nisu se borili protiv vladajuće vlasti nego su se borili za uspostavu Jugoslavije, u kojoj će ponovno Hrvati biti građani drugoga reda.
Komunisti su se konačno ujedinili s četnicima (Srbima) i tako ujedinjeni nastojali su srušiti hrvatsku državu.
Hrvatska se kroz četiri ratne godine, da bi očuvala svoju nezavisnost, borila protiv četnika i komunista, dok nije završen rat.
Kroz cijeli su rat hrvatski komunisti odigrali izdajničku ulogu, kao suradnici Sovjetskoga Saveza i Srbije i izdali hrvatski narod, jer su poveli borbu protiv države a ne protiv vlasti koja je tada bila u Hrvatskoj.
To im je neoprostivi grijeh prema hrvatskomu narodu, čiji su sinovi časno ginuli da bi narod živio u svojoj državi. Hrvatski komunisti, imajući svoju državu, borili su se za tuđe probitke protiv svoje države i nju su rušili.
Godine 1943., nakon pada Italije, Nezavisna je Država Hrvatska pripojila ostatak svoga područja, koje su zaposjeli Talijani, prisilivši poglavnika dr. Antu Pavelića da je morao potpisati Rimske sporazume, koji su bili uvjet opstanka hrvatske države.
Granice su hrvatske države, godine 1943., bile od Istre do Budve, od Jadrana do rijeke Drine.
Tada je ujedinjeno zaposjednuto područje hrvatske države i zajedno s Bosnom i Hercegovinom stvorena pravna cjelina na cijelomu svomu području.
Nezamislivo je da bi Madjari rušili svoju državu da bi srušili vlast, koja je za vrijeme rata bila na vlasti.
Tu je komunističku borbu predvodio Tito (1892.-1980.), podrijetlom Hrvat (?), najveći krvnik i izdajica hrvatskoga naroda.
U mjesecu svibnju godine 1945. završio je Drugi svjetski rat.
Prema ugovoru u Jalti (W. L. S. Churchill – J. V. Staljin – F. D. Roosevelt, veljača 1945.) obnovljena je Jugoslavija.
Saveznici su Istočnu Europu predali Staljinu kao ratni plijen.
Vodili su rat protiv nacista i fašista a na vlast su doveli komuniste, isključive kao što su bili nacizam i fašizam, a još i gori, što se tiče uništenja privatnoga vlasništva.
Mržnja hrvatskih komunista, očitovana za vrijeme rata protiv NDH, prouzročila je povlačenje Hrvata prema Zapadu, da bi izbjegnuli komunistička ubijanja i dostignuli savezničku vojsku, oslanjajuci se na Ženevske ugovore o zaštiti izbjeglica.
U pregovorima s Englezima naišli su na nerazumijevanje a Englezi, braneći svoje trgovačke probitke, unaprijed dogovorene s Titom, predali su više od 200.000 hrvatskih vojnika i gotovo toliko ili možda i više civila, žena i djece jugoslavenskim komunistima, koji su se iživljavali nad predanim Hrvatima, ubijajući ih na Bleiburgu i Križnomu putu.
Srpski su i hrvatski partizani (komunisti) unistili vise od 500.000 hrvatskih mladica. Tako je nastala bleiburška nesreća, što je ostalo u vječnoj uspomeni hrvatskoga naroda.
Taj su zločin izveli srpski i hrvatski komunisti, pomoću svojih saveznika, Engleza, koji su svjesno, na tuđemu području predali hrvatske izbjeglice jugoslavenskim komunističkim krvnicima.
Taj "magnum crimen" hrvatskih komunista, u kojemu su sudjelovali, još i danas nisu osudili bivši saveznici, a Hrvatska će država prije ili poslije morati suditi hrvatskim komunistima pa makar "post mortem", jer zločin narodozatora (genocida) ne zastarijeva.
Komunisti su na vlast došli (1945.) a u svim državnim uredima visjele su Staljinove slike, a Ustav nove države bio je gotovo preslik ustava Sovjetskoga Saveza.
Da su hrvatski komunisti sačuvali NDH u njezinim granicama i uveli komunističku vlast, bilo bi i danas mnogo lakše.
Hrvatska država bila bi u boljemu zemljopisno-političkomu i gospodarstvenom položaju.
Jugoslavija je ponovno proganjala Hrvate u domovini i tuđini.
Četerdeset pet je godina Hrvatska živjela zarobljena i potlačena, gospodarstveno uništena u komunističkoj Jugoslaviji, bez slobode govora, gdje je vladao "verbalni delikt" a svaka pomisao na slobodu i nezavisnost, kažnjavana je zatvorom.
Hrvatski su nacionalisti i disidenti proganjani u domovini i svijetu, ubijale su ih tajne jugoslavenske službe.
Godine 1987. i sljedećih godina nastale su političke promjene.
U Sovjetskomu Savezu, nakon perestrojke i gospodarstvene propasti, rušio se komunizam a pao je i berlinski zid.
Jugoslavija je postala ranjiva a Hrvatska je skupljala snagu i ponovno su se podignuli duh i borba za novi 10. travnja, narod je tražio samostalnost svoje države.
Skupina hrvatskih osviještenih komunista na čelu s generalom Franjom Tuđmanom (1922.-1999.), osnovala je pokret Hrvatske demokratske zajednice i tražila rješenje da Hrvatska dobije svoju samostalnu državu, borila se za slobodne izbore i odvojenje od Jugoslavije.
Na slobodnim izborima, koji su provedeni i na referendumu, hrvatski je narod izborio svoju slobodu.
Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski je državni sabor proglasio slobodnu Republiku Hrvatsku.
Tada je stožernik Franjo Kuharić (1919.-2002.) rekao: (U razgovoru sa novinarima Glasa Koncila, a prenaša HIC putem interneta) – “Samo slobodni ljudi i slobodni narodi mogu izgradjivati svoje medjusobne odnose u miru i pravednosti.
Stoga sloboda nije protiv nikoga, ona je uvjet dostojnoga života za svakoga.
Sloboda nije poraz drugoga nego je pobjeda sviju, da žive u miru.
Stoga mi i proglašenje podpune samostalnosti i nezavisnosti Republike Hrvatske kao suverene države, doživljavamo kao radostan dogadjaj i ostvarenje povijesne i pravne logike.
To je pobjeda etićkog principa koji vrijedi svuda i za svakoga, zato odluka Sabora nije neprijateljski ćin bilo protiv koga, bilo izvan Hrvatske, bilo u Hrvatskoj.” –
Prije pedeset tri godine izveden je pred komunistički sud zagrebački nadbiskup a danas blaženi Alojzije Stepinac (1898.-1960.).
On je na njemu rekao: - “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”.
Srbi su i sada, kao i 1941., napali Republiku Hrvatsku.
Započeo je obrambeni Domovinski rat, za očuvanje nezavisnosti.
Povijest se ponovila.
Četnici i ostatak Jugoslavenske armije, koja se poistovjetila sa Srbijom, napadali su Republiku Hrvatsku, a ujedinjena Europa, zajedno s Amerikom, zabranili su uvoz oružja Republici Hrvatskoj, da bi ona što brže podlegla pred srpskim napadajima.
Ponovno su se ujedinili bivši saveznici protiv osnutka hrvatske države, pa makar je predvodio bivši komunistički general, fašizam i nacizam su već davno nestali.
Taj tisućgodišnji narod, čiji su sinovi slavno umirali da narod može dostojanstveno živjeti, herojski su se borili za njezinu slobodu i nezavisnost, što su, konačno, i postignuli.
Hrvatsko je iseljeništvo pomoglo na različite načine, bilo novcem, lijekovima ili odjećom.
Rat je završio godine 1995., kada su Srbi posve poraženi.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana (koncem godine 1999.) na izborima 3. siječnja 2000. godine, došao je na vlast savez stranaka s većinskom vlašću bivših komunista (SDP).
Prvi čini nove Vlade bili su izbacivanje trideset pet diplomata u svijetu i izbacivanje hrvatskih nacionalista s njihovih radnih mjesta.
Umirovljeni su vojnički generali koji su sudjelovali u Domovinskomu ratu.
Gospodarstvo je bez ikakve budućnosti, a vanjska je politika Hrvatske podložna zapadnim silama bez obrane hrvatskih probitaka.
Ujedinjena Evropa i Amerika nameću preko Monetarnog Fonda, zajam da oslabe gospodarstvo u Hrvatskoj.
U tisku i na Televiziji stalno napadaju bivšega Predsjednika, a Nezavisna Država Hrvatska (1941.) im smeta i svakako je hoće prikazati kao fašističku i nacističku državu.
Idu tako daleko da predlažu kazneni zakon za svaki spomen NDH i 10. travnja.
Na temelju toga nauma kaznenoga zakona Hrvatsko društvo političkih zatvorenika u svomu časopisu od 29. listopada 2002.(rubrika Reagiranja, prenio HIC 30.10.2002 putem interneta) u članku Vlada i totalitarizam piše sljedeće: - “HDPZ mora primjetiti zabrinjavajuću pojavu, da se u današnjoj Hrvatskoj, čija je Vlada proklamirala orjentaciju prema budućnosti, mediji pod vladinim nadzorom i njoj bliski centri političke moći primarno se bave prošlošću.
U toj retrogradnoj strategiji osjeća se snažna tendencija, da se svako naglašenije izražavanje nacionalnih osjećaja poistovjeti sa ustaštvom, pri ćemu se istodobno hoće ućiniti neupitnim i neprijepornim, da su ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) fašistićki pokret odnosno fašistićka državna tvorevina.
Medjutim ćini se podpuno neprihvatljivim pristupiti toj državi i ustaštvu kao političkom pokretu s apriornom i generalnom negacijom.
Takva apriorna i generalna negacija, neprihvatljiva je napose na kaznenopravnoj odnosno sudbenoj razini, jer dovodi sudce i sudove u vrlo sklisko područje vrednovanja, znastvenih prosudbi ili političkih stavova pojedinca.
"HDPZ takodjer želi podsjetiti, da apriorna i uopćena oznaka ustaštva i NDH kao fašistićke tvorevine potječe iz naslage komuništičke propagande, koja je sve protivnike proglašavala fašistima.
Po tom su kljuću u fašiste svrstani Dr. Ante Pavelić i Vlatko Maček, Kardinal Stepinac i Bruno Bušić, a neki su renomirani marksistički "mislioci" išli tako daleko, da su čitav hrvatski narod ili bar njegovo iseljeništvo, svrstali u fašiste.
Medjutim, za slobodnu znanost, takva su uopćavanja neprihvatljiva.
Strani povjesničari već desetljećima ustaštvo ne svrstavaju u fašističke pokrete, nego u nacionalno-revolucionarne terorističke organizacije poput makedonskog VMRO.a (Ernst Nolte 1966.)
Velika većina pisaca smatra da je ustaštvo ideologija krajnjeg nacionalizma, a ne fašistički pokret (L. Hory - M. Broszat, Hugh Seton-Watson. J. Royschild, L. Cohen, P. Warwick, 5. Fischer-Gaiati, J. J. Sadkovich, L. Shaw, R. Patee, Aleksa Djilas, Vasil Seizov, L. Ljubimirova, J. Tomasevich, P. Cvetkov, N. Kochankov itd.) –
Spomenuti povjesničari usporedjivali su ustaški pokret s nacionalsocijalističkim i fašističkim pokretima, te su upozorili na postojanje nekih sličnosti, ali i bitnih razlika
a) fašizam i nacionalsocializam, nastaju unutra nacionalnih država, a njihovi ideolozi otvoreno propovijedaju nadmoć vlastite nacije, odnosno rase, te zagovaraju imperijalističke ciljeve.
Nasuprot tomu ustaški pokret nastaje unutar višenacionalne države, kao tipičan nacionalno-osloboditeljski pokret koji je reakcija na ugnjetavačku politiku jedne (većinske) nacije;
b) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji su nastali unutar homogenih nacija s vlastitom državom, ali sa svrhom radikalnih političkih i socijalnih promjena, ustaštvo svoje ciljeve iscrpljuje u stvaranju države;
c) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji se naslanjaju na srednji sloj, ustaštvo svoje pristaše novači u seljaštvu, radništvu i sveučilišnjoj mladeži.
Pristaše ne privlači nikakva ideološka obojenost pokreta, nego njegovo protivljenje velikosrpstvu i jugoslavenstvu.
d) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma kao širokih pokreta koji traže podporu u postojećim strankama, ustaštvo je usko zamišljena revolucionarna jezgra;
e) s fašćizmon i nacionalsocializmom, ustaštvo u odredjenjoj mjeri dijeli kult nacije i države, antidemokratizam, antiparlamentarizam, historicizam, kult junaštva, kult snage, terorizam i nasilje kao sredstvo borbe za ostvarenje političkih ciljeva
f) u kasnijoj fazi, ustaštvu postaje svojstven i antikomunizam, odnosno antisemitizam, iako izvorno, do druge polovice tridesetih godina, odnos ustaškog pokreta prema komunizmu i antisemitizmu nije ni na koji način definiran.
Antikomunizam je u predratnom razdoblju dio političke taktike, dok u tijeku rata postaje primarnom posljedicom borbe protiv partizanstva, te ima nacionalnopolitičke, a ne ideološke motive.
Antisemitizam takodjer ne postoji izvorno, niti je ideološki razradjen, nego pojavljuje se tek nakon 1936, i unatoč velikim razmjerima stradanja židova u NDH, ideološki ostaje podpuno akcidentalan.
g) u odnosu na fašizam i nacionalsocijalizam, ustaštvo obilježava bitno različit odnos prema religiji i Crkvi: ustaštvo nema poganskih ni sotonističkih elemenata, niti zagovara stvaranje "novog čovjeka", "nadčovjeka" ili nekoga novog božanstva;
h) za razliku od temeljito razradjenih ideoloških sustava u fašizmu i nacionalsocializmu, Ustaška Načela već na prvi pogled odaju ideološku raznorodnost i eklektičnost;
i) ustaškom pokretu i prije rata i tijekom rata pristupaju ideološki vrlo raznorodni pristaše (pravaši, klerikalci, liberalni antiklerikalci, bivši ljevičari, katolički fundamentalisti, židovi, muslimani);
j) nikada i nigdje nije unutar ustaškog pokreta nastao dokument kojim se ustaštvo povezuje s fašizmom odnosno s nacionalsocijalizmom.
Naprotiv u brojnim izjavama prvaka ustaškog pokreta, pa i samog njegova utemeljitelja, jasno je istaknuto, da je ustaštvo autohtoni, hrvatski nacionalistički pokret, kojemu je jedina svrha i zadaća uspostava Neovisne Hrvatske Države
k) u ustaškim načelima, kao svojevrsnoj bibliji pokreta i njegovoj ideološko-političkoj osi, nema ni slova o uredjenju države, o stranci ili ideologiji, koja bi njom trebala upravljati.
Što više, osim naznaka o seljaštvu, nema ni slova o ekonomskom uredjenju države.
Svijest da sinonim za NDH nije Jasenovac, pokazali su i oni koji su s razlogom oštro osudili Jasenovac.
Američki predsjednik Dwight David. Eisenhower (1890.-1969.) je 15. lipnja 1954. primio izaslanstvo, u kojemu su mu predstavnici 143 hrvatska katolička svećenika predali predstavku, namijenjenu svjetskim državnicima kao upozorenje na težak položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji.
U njoj se ističe da je nastanak ustaškoga pokreta i proglašenje NDH posljedica teškoga položaja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.
Američki presjednik Ronald Wilson Reagan (1911.-2004.), tada kao guverner Californije, 4. travnja 1969., potpisao je službeni dokument, kojim je 10. travnja proglašen Danom hrvatske nezavisnosti.
Bi li prema tomu zamišljenom hrvatskom kaznenom zakonodavstvu, pod udar zakona došli Eisenhower, Reagan i hrvatski katolički svećenici?
A što se tiče povijesne uloge Ustaškog Pokreta, piše akademik Mirko Vidović (Fokus 25 srpnja 2008 str. 13), u stvaranju i naporima za opstanak NDH valja imati u vidu slijedeće tri bitne činjenice koje zapadni saveznici uzimaju u obzir kao trajno pozitivne zasluge NDH u obrani interesa zapadne civilizacije a to su: Slanje na istočno bojište hrvatske divizije na čelu s pukovnikom Markom Mesićem i udio boraca te grupe vojnika NDH u oslobađanju Beograda od generala Milana Nedića i njegovih saveznika Njemaca.
Druga zasluga je: Odbijanje Poglavnika Pavelića Staljinove ponude da će priznati NDH, ukoliko Zagreb dopusti maršalu Tolbuhinu da nesmetano pregazi Hrvatsku i tako uđe u Italiju preko Ljubljanskih vrata.
Treća zasluga Poglavnika Pavelića u očima Zapada je što je dr. Pavelić otišao na Zapad i pristupio zapadnim Saveznicima, najprije Englezima a zatim Amerikancima, u nadi da bi se sa svojom izbjeglom vojskom stavio na raspolaganje u otporu prodora na zapad, komunističkim hordama.
Dodajmo ovdje još i činjenicu da je Francuska podigla trajan spomenik vojnicima NDH koji su u Villefranche de Rouergie, u rujnu 1943, dali svoje živote za svoje domaćine Francuze“.
HDPZ ističe da spomenute razlike izmedju ustaštva i fašizma odnosno nacionalsocijalizma, koje su, zapravo, objedinjenje spoznaja i zaključaka poznatih tuđih povjesnika, politologa i sociologa, upućuju na to u kakvoj će se nezahvalnoj situaciji naći svaki sudac, koji bi morao primijeniti norme koje Vlada Republike Hrvatske nagovješćuje. ...?
Novinar Gojko Borić, iz Kölna, piše u zagrebačkomu Vjesniku, od 7. i 8. listopada 2002. (Zagreb, godina LXIII., br. 19.712., str. 13.) - i odgovara partizanskom nostalgičaru Ivi Horvatu, na njegov članak od 19. rujna u tim novinama, u kojemu on brani partizanstvo i komunizam a napada ustaštvo i NDH, sljedeće:
S druge, pak, strane Ustaški pokret pojavio se u hrvatskim zemljama, kao revolucionarni prosvjed protiv monarhofašističke diktature kralja Aleksandra Karađorđevića nakon smaknuća hrvatskih narodnih zastupnika sa Stjepanom Radićem na čelu u beogradskoj Skupštini.
Budući da zapadne zemlje nisu htjele ni čuti za hrvatsku samostalnost, Paveliću nije preostalo ništa drugo nego približiti se tzv. revizionističkim državama, uostalom kao što su učinili i borci za osamostaljenje od Slovačke do Indije.
Za ustaše je država bila iznad svega, i to je bila njihova najveća mana. Ali zatajio je i HSS, pa su komunisti uspjeli, jer su bili jedini, koji su znali mobilizirati stoljetne animozitete prema Germanima i Latinima, vješto propagirajući sveslavenstvo.
Već tijekom Drugog svjetskog rata, pametnima je bilo jasno da će pobjedom komunista biti uspostavljena sovjetska Jugoslavija.
Ustaška je Hrvatska morala propasti jer se našla na pogrešnoj, pobijeđenoj strani.
Ustaše su izgubile rat, ali partizani su izgubili epohu.
To je prema mome mišljenju veći poraz, jer je socijalizam (čitaj: komunizam) okončao s oko 80 milijuna ubijenih i uništenjem morala i materijalnih dobara nekoliko generacija od Jugoslavije, preko Sovjetskog Saveza do Kine i Sjeverne Koreje.
Pustoš koju je ostavio komunizam u Jugoslaviji i svijetu znatno je veća od epizode nacifašizma i ustaštva.
U tjedniku Fokusu, (Zagreb, 14. ožujka 2003., br. 144.) u članku Staljin i Tito - ista škola iste metode piše isti novinar za jugoslavenske komuniste –
Osvojivši vlast u Jugoslaviji komunisti su tu umjetnu tvorevinu pretvorili u kopiju Sovjetskoga Saveza.
U svemu su oponašali staljinistički model. Na isti su se način kao i boljševici borili protiv Crkve, tzv. kulaka, nacionalista, građanskoga staleža, neovisne inteligencije i umjetnika.
Pretvorivši privatno vlasništvo u državnu imovinu počinili su najveću pljačku u povijesti na teritoriju pod svojom vladavinom.
Kao što su boljševici likvidirali svoje prave i potencijalne, a često i izmišljene protivnike, na isti su način to činili i jugoslavenski komunisti...
Kada danas neki na vlasti u Hrvatskoj govore da su se hrvatski komunisti borili za hrvatsku državu, tada je to primitivna laž i karikatura u shvaćanju povijesti.
Tzv. hrvatski komunisti bili su staljinskiji od Staljina i najveći Jugoslaveni.
Osim časnih izuzetaka (primjerice Andrije Hebranga i pripadnika Hrvatskoga proljeća)!, hrvatske komuniste trebalo je staviti na optuženičku klupu zbog genocida na vlastitim narodom (Bleiburg, krizni put, Goli otok itd.) ali to dosad nije učinjeno jer je Domovinski rat spriječio antikomunističku revoluciju u nas, a to se danas hrvatskoj demokraciji osvećuje na svakomu koraku.”
Dodajmo tomu da je današnji predsjednik Stjepan Mesić bio pokrovitelj proslave šezdesete obljetnice Prvoga hrvatskog korpusa i obljetnice Šestoga, Sedmoga, Desetoga i Jedanaestoga korpusa.
Tada je u svomu govoru izjavio da su se ti korpusi i partizanski odredi borili za hrvatsku samostalnost (t. j. 1942. godine).
Mesić je nastavio da je 1942. godina začetak hrvatske samostalnosti. – “Mora nam biti jasno, - nastavio je Mesić, - da se nijedna država ne stvara preko noći, već su i zato potrebna i desetljeća.
Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine. –“
U tjedniku Hrvatskomu slovu, od 29. studenoga 2002. (Zagreb, br. 397.), predsjedniku Mesiću, odgovara prof. Julije Derossi: - “U navedenoj izjavi presjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći.
Hrvatska se država, kao što znamo, stvorila u doba kneza Branimira u drugoj polovini IX. stoljeća i trajala je do 1097., kad na Gvozdu pogiba posljedni kralj hrvatske krvi Petar.
Nakon toga Hrvatska stotinama godina nije bila samostalna država, iako je uvijek čuvala neke sastavnice državnosti. Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, koja je formalnopravno bila samostalna država i značila je u tom smislu "ostvarenje težnji hrvatskoga naroda" (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije.
Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za ideologiju talijanskog fašizma.
Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore komunističku (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama.
U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske.
Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog bili su osudjeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!).
Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom.
Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku.
Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države.
To je bio odgovor presjedniku Mesiću, koji ne zna hrvatsku povijest.
Jedino mu je znanje onoliko koliko je naučio u komunističkim partijskim školama.
Na kraju možemo zaključiti da je 10. travnja hrvatski narod proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a isti je taj narod ponovno obnovio, 25. lipnja 1991., nezavisnu državu Hrvatsku ili Republiku Hrvatsku.
Bez obzira na današnju vlast u Hrvatskoj, moramo se osloboditi nametnutih nam laži i šutnje.
Moramo slobodno govoriti i dati u javnost sve što smo patili i proživljavali i stalno učiti našu povijest.
Danas se promiče i nastoji prekriti ako i ne i sramiti se 10. travnja, utemeljeno na malim i pojedinim probitcima.
Zaključujem da Ustaški pokret, prema povijesnim istraživanjima, nije bio ni fašistički ni nacistički nego prevratnička narodnosna udruga, koja se borila protiv monarhističko-fašističkoga nasilja kralja Aleksandra Karađorđevića i rušenja Jugoslavije, a za ostvarenje samostalne hrvatske države.
Kada je u cijeloj Europi prevladao fašizam i nacizam, Hrvatska se tada nije mogla suprotstaviti ni fašistima ni nacistima, to više što zapadni saveznici (Amerika, Francuska i Engleska) nisu htjeli ni čuti za hrvatsku samostalnost.
Povijest se ponavlja pa nam i danas Amerika i Zapadna Europa nameću politiku na izborima i predizbornim promidžbama.
Sa svojim novcem i velikom promidžbom nametnu nam izbornike, kojima uopće nisu važni hrvatski probitci.
Mislim da je došlo vrijeme da se sastavi povjerenstvo povjesničara, koje bi temeljito, sine ira et studio, proučilo NDH i Ustaški pokret i donijelo zaključke, a isto tako i jugoslavenski komunistički pokret prema NDH, ustaštvu i stvaranju Republike Hrvatske.
Bez poznavanja prošlosti, ne može se ići prema budućnosti.
Anđelko Jurun, Hrvatski Dom – Buenos Aires 10. IV. 2008.