Este es el primer capítulo del libro de
Ruža Maras, nacida Vrljičak. El libro tiene 150 páginas y lo editó su
hijo, Mate Maras. El editor escribe al final del libro:
"A comienzos del año 1987 envié a mi
difunta madre a (la localidad de) Studenci un grueso cuaderno y le pedí que en
él escribiera su vida. Ella hizo eso con alegría y de ese modo puso sus
recuerdos como documento imborrable. En base a esas anotaciones y otro material
preservado se compuso este libro."
La forma idiomática usada por la autora
es la de su pueblo natal y de su región. Es ikavica con muchas palabras que no
se encuentran en cualquier diccionario.
Tradujo: Joza Vrljičak
ZAPISI RUŽE MARASOVE
LAS NOTAS DE RUŽA (ROSA) MARAS
Matica
hrvatska
Imotski
1994.
|
Biljeznica ova nije mala, Al je puna i priča i šala. Nasljednici moji čitat mogu, Kad ja budem počivat u grobu. |
|
Este
cuaderno no es pequeño, Y está lleno
de cuentos y chistes. Los que me
sigan lo podrán leer, Cuando yo
descanse en la tumba. |
|
(Ruža
Maras, 1989.) |
MOJ ROD
Najprija, rođena sam na 4.2.1916. godine u Krivodolu, od oca Josipa Vrljička i Andrijane
rođene Turić. Koliko se sićam od svoje treće godine, moja
baba Mara, očeva majka, po djevojačkom imenu zvala se Zovko.
Sićam se, ona je bila bolesna i ležala je u kužini iza komina, a ja sam
pala po njoj, i pitam je: "Znaš li, baba, ko je pao po tebi?" Ona veli: "Znadem, ti si moja Ruža".
Sutradan je baba umrla. Did Stipe, očev ćaća, umro je prija, ja
ga nisam ni upamtila. Moja mama i njezine dvi sestre udale se sve tri za tri
brata; mama, najstarija, udala se za mog ćaću Josipa, a mlada tetka
Matija udala se za strica Marijana, a najmlađa tetka Iva udala se za
strica Mišu.
En primer lugar, nací el 4.2.1916 en Krivodol, de
padre Josip Vrljičak y Andrijana
Turić. De lo que me acuerdo cuando tenía tres años, mi
abuela Mara, madre de mi padre, de soltera tenía apellido Zovko. Me acuerdo que
ella estaba enferma y yacía en la cocina atrás del fogón (lugar donde se prende
el fuego en invierno, y se reúne la familia alrededor del fuego, allí también
se ahuman y secan los jamones por ejemplo) y yo caí a lo de ella (sobre ella),
y le pregunto: "Sabes abuela quién te vino a visitar (quién cayó sobre vos?)" - traducción literal. Ella dijo: "Sé, tu eres
mi Ruža". Al otro día mi abuela murió. El abuelo Stipe,
padre de mi papá, había muerto antes, y yo no lo recuerdo. Mi mamá y sus dos
hermanas se casaron las tres con tres hermanos; mi madre, (que era) la mayor,
se casó con mi papá Josip, la hermana que le seguía se casó con el tío Marijan,
y la más joven, la tía Iva se casó con el tío Mišo.
Ja nisam upamtila ni strica Mišu ni
tetku Ivu; imali su jednog sina, zvao se Mirko; tetka je umrla 1911, a mali
Mirko umro 1913; stric se opet oženio iz Podbablja, s Ružom Kasalo, imali su
jednu ćer Anu, rođenu 1914; a stric je poginuo u rat u 1915.
Yo no me recuerdo (no conocí) ni al tío Mišo ni a la
tía Iva; tuvieron un hijo, se llamaba Mirko; la tía murió en 1911; y el pequeño
Mirko murió en 1913; el tío se casó
nuevamente con alguien de Podbablje, con Ruža Kasalo, tuvieron una hija Ana,
nació en 1914; y el tío murió en la guerra en 1915.
Imala sam još jednog strica. Zvao se Jure. On je bio filanca, oženio
Splićanku, zvala se Mandina; imali su jednog sina, zvao se Kažimir.
Tuve un tío más. Se llamaba Jure [mi abuelo, n.d.t.]. El era financista / hombre de
negocios / se casó con una (joven) de Split, se llamaba Mandina; tuvieron un
hijo, se llamaba Kažimir [mi padre, n.d.t.].
Nas je bilo u oca šestero dice:
najstariji Stipe rođen 1905, Marijan rođen 1907, sestra Iva
rođena 1910, brat Luka rođen 1913, ja kako sam već navela 1916,
sestra Mara rođena 1919.
Nosotros éramos en lo de papá seis hijos: el mayor
Stipe [le decian Čipa, n.d.t.]
nacido en 1905, Marijan nacido en 1907, mi hermana Iva nacida en 1910, mi
hermano Luka nacido en 1913, yo como ya mencioné en 1916, mi hermana Mara
nacida en 1919.
Kad sam se ja rodila, dali su mi ime
Ruža po želji moje babe, materine majke, jer se ona zvala Ruža Turić
rođena Lasić. Kad su mi bile četri godine, umro je did Ivan
Turić, materin otac. Kako je baba
ostala sama, ona je mene odvela da stojim s njom, mene je najvolila jer sam
nosila ime njezino, i tako je meni bilo dobro s babom. Nju su zvali nadimkom
Krnja zato što je izgubila sve zube; zato su je zvali baba Krnja.
Cuando yo nací, me pusieron el nombre Ruža por deseo
de mi abuela, madre de mi mamá, porque ella se llamaba Ruža Turić, de
soltera (nacida) Lasić. Cuando tenía yo cuatro años murió mi abuelo Ivan
Turić, el padre de mi mamá. Como mi abuela quedó sola, entonces me llevó
para que viviera (que me quedara) con ella, a mi era quien más quería, porque
llevaba su nombre, y de ese modo yo estuve bien con mi abuela. A ella le decían
como sobrenombre Krnja (significa incompleta) debido a que perdió todos los
dientes; por eso la llamaban abuela Krnja.
Kako sam i spomenila, nas je bilo u
ćaće šestero dice, a u strica Marijana i tetke Matije samo jedna
ćer, Mara; u strica Miše isto jedna ćer, Ana, udata u Metere.
Como ya
mencioné, nosotros éramos en lo de mi padre seis hijos, y en lo del tío Marijan
y la tía Matija solo una hija, Mara; en lo del tío Mišo también solo una hija,
Ana, casada en Metere [casada con alguien de la localidad de Metere].
ŠKOLOVANJE U KRIVODOLU
ESTUDIOS EN
KRIVODOL
Da nastavim o sebi. Pošla sam u školu, u I. razred 1923. godine. Baba mi dala
tri jaja; za nji mi je učiteljica dala tablicu i pisač.
Učiteljica se zvala Lenka Duzbaba, od Šibenika, bila je dobra. Mene je
osobito volila, jer sam bila najbolji đak od svoji vršnjakinja. Bila sam najveća, najteža i najbolje sam
učila.
Para continuar sobre mi. Fui a la
escuela, al I [primer] grado en 1923. Mi abuela me dio tres huevos; por ellos
la maestra me dio una pizarra y tiza. La maestra se llamaba Lenka Duzbaba, de
Šibenik, era buena. A mi me quería particularmente porque era la mejor alumna
entre mis coetáneos. Era la más grande [en tamaño], la que pesaba más y la que
mejor estudiaba.
Kad sam prišla u II. razred,
bio nam je učitelj Luka Zuić iz Poljica - nervozan, ljut, bolestan -
pa bi meni dao šibu da pazim koji su đaci nemirni, da im dadem šibe. A doli na dnu razreda bili su muški, i veliki klipani,
nemirni.
Cuando pasé a
segundo grado, nuestro maestro era Luka Zuić de Poljica – nervioso,
enojado [agrio], enfermo – y a mi me dio una vara para que vigile a los alumnos
inquietos, para que les diera con la vara. Y abajo en el fondo del grado había
algunos varones, y grandes bobos (bobalicones), inquietos.
Ja bi im dala šibe, ali pomalo, jer bi
mi oni rekli: "Ako nas dobro ošineš, platićeš kad izađemo
vanka." A učitelj Luka bi gleda ispod šešira, za stolom, kako ji
pomalo šibam. On ti meni veli: "Ruže,
dođi amo!" Ja dođem do njega, a on veli: "Daj mi tu
šibu!" Ja mu je dadem, a on meni: "Pruži ruke!" Ja pružim. Kaže:
"Ovako se šiba!" Pa meni na svaku ruku po tri šibe; dobro me ošine;
oteknu mi ruke i žile iza šaka. Ja dođem kući plačuć i
kažem ćaći kako me je učitelj ošinio pravu. Moj je
ćaća bio glavar sela, i pokupio on glasove po selu, i dignu Luku
učitelja.
Yo les daba
con la vara, pero suavemente, porque ellos me decían: "Si nos pegas bien
[fuerte], lo pagarás cuando salgamos". Y el maestro Luka miraba por debajo
del sombrero, [estando] en la mesa, como yo pegaba suavemente [poco] y él dice:
"Ruža, ven aquí!". Yo llego donde estaba él,
y él me dice: "Dame esa vara!" Yo se la di y
él me dice: "Extiende las manos!" Yo las
extiendo. Dice: "Así se pega!" Y me da tres
veces en cada mano con la vara; pega bien por mi; se me hincharon las manos y
las venas atrás del puño. Y llegué a casa llorando y le digo a papa cómo me
pegó el maestro sin que yo tenga culpa. Mi papá era el jefe del pueblo, y juntó
votos por el pueblo, y echaron al maestro Luka.
Poslije njega dođe učitelj
jako dobar. Zvao se Špiro Milinović,
Crnogorac. Puno
mi je bio dobar i sva smo ga dica volila. On nam je bio u III. razredu.
Después de él
llegó un maestro muy bueno. Se llamaba Špiro Milinović, [era] de [la
localidad cercana de] Crnogorac [o bien montenegrino]. Era muy bueno conmigo y
todos los chicos lo queríamos. Lo tuvimos en tercer grado.
Onda, kad sam prišla u IV. razred, došla nam učiteljica. Zvala se Pere Vukotić. Ona nas je učila, a Špiro učio
dalje III. razred. Pera je bile mala, a Ijute i nervozna. Kad bi nas što
pitala, ja sam uvik znala sve zadatke, a neki i nisu znali. Ona bi se naljutila
na one što ne znaju, pa sve redom šibaj - ko zna, ko ne zna. I mene je par puta
ošinila pravu. Meni se dodije i sastavim joj pismu:
Luego, cuando
pasé a cuarto grado, nos vino una maestra. Se llamaba Pera [Pedra]
Vukotić. Ella nos enseñaba, y Špiro siguió enseñando en tercer grado. Pera
era pequeña, agria y nerviosa. Cuando nos preguntaba algo, yo siempre sabía
todas las lecciones, y algunos no las sabían. Ella se enojaba con los que no
sabían, y a todos en orden pegaba con la vara – a quien sabía y a quien no
sabía. Y a mi también me pegó un par de veces sin que yo tenga culpa. A mi me
cansó y compuse para ella esta canción.
Kleti
Špiro, dobar ti si bio; Dođe Pera, Ijuta nego kera.
Kleti [voz de imprecación o maldición] Špiro, eras bueno; Viene Pera, más enojada (o amarga) que una perra.
Ja sam tu pismu kazala mojim drugaricama, nisam muškim, a zapritila im
da ne smiju kazat ko je sastavio, ali neka je pivaju. E, došlo je do ušiju
učiteljici Peri, i ona nami reče u razredu: "Ko je tu pismu
spiva?" A mi svi šutimo. Ona zovne učitelja Špiru u razred, i Špiro
dođe i kaže nam: "Sad kažite ko je sastavio tu pismu. Ne bojte
se." A ja skoči na noge i kažem: "Molim vas, učitelju, ja
sam sastavila tu pismu". On se smije i meni reče: "Zašto si,
Ruže, to ispivala?" Ja sve kažem kako me je pravu ošinila, a ja sam sve
znala. I on se od srca nasmije: "Kad je tako, neka si". A Peri kaže:
"Da nisi više Ružu ošinila, jer je one najbolji đak!" I tako ti
ljuta Pera nije me više nikad ošinila.
Yo mostré ese
canto a mis compañeras, no a los varones, y les advertí que no deben decir
quién lo compuso, pero que lo canten. Pero, llegó hasta los oídos de la maestra
Pera, y ella nos dice en el aula: "Quién compuso esa canción?".
Y nosotros
todos callamos. Ella llama al maestro Špiro al aula, y Špiro viene y nos dice:
"Ahora digan quién compuso esa canción. No tengan miedo". Yo me paré
y dije: "Perdón, maestro, yo compuse esa canción". El se ríe y me
dice: "¿Por qué, Ruža, cantaste eso?". Yo digo todo como ella me dio
con la vara, sin que yo tenga culpa porque yo sabía todo. Y él se ríe de
corazón: "Si es así, que sea". Y a Pera le dice: "Que no vayas a
pegar nuevamente a Ruža, porque ella es la mejor alumna!".
Y así la amarga Pera nunca más me pegó.
Od moga prvog razreda do četvrtoga
ja sam bila najbolji đak, i sve su moje drugarice bile od mene potribne, i
uvik sam im pokazivala što nisu znale. Ali nisam im tila kazivat badave, uvik
su mi davale kakvi sitnica: ogledalo, nožić, ili
kakvu đunđu i bebicu. Samo mi je jedna Iva Ujević Garčina
davala kocaka šećera, po 10-15 komada. Taj sam šećer uvik davala babi
za kavu, i ona se naučila da joj donesem, pa bi me upitela: "Njava te
odnio, šta si danas donila?" Baba nije đavlekala, samo bi rekla:
"Njava te odnio."
Desde mi
primer grado hasta el cuarto yo fui la mejor alumna, y todas mis compañeras me
necesitaban, y siempre les mostraba lo que no sabían. Pero no les decía gratis,
siempre me daban alguna cosita: un espejo, un cuchillo, o algún adorno de
vidrio o muñeca. Solo una Iva Ujević Garčina me daba terrones de
azucar, de a 10-15 trozos. Ese azucar siempre se la daba a mi abuela para el
café, y ella se acostumbró a que yo le trajera, y me preguntaba: "Que el
Diablo te lleve, qué me trajiste hoy?" La abuela
no decía malas palabras, solo decía "Que el Diablo te lleve".
KAKO JE BABA IŠIBALA RODICU
COMO LA ABUELA
PEGÓ CON LA VARA A LA PRIMA
Ja sam uvik dopodne u školu, popodne
čuvat ovce. Većinom bi zajedno išle u školu i čuvat ovce ja i
rodica mi Iva Turić, jer sam stalno stala u Turićima s babom.
Jedanput, dobro se sićam, ja sam nešto skrivila babi, i ona mi zapritila:
"Platit ćeš kad dođeš kući uvečer od ovaca."
Yo siempre iba
a la mañana a la escuela, y a la tarde a cuidar las ovejas. La mayor parte de
las veces ibamos juntas a la escuela y a cuidar las ovejas con mi prima Iva
Turić, porque yo vivía en lo de los Turić con mi abuela. Una vez, me
acuerdo bien, le hice algo injusto [no correcto] a mi abuela, y ella me
advirtió. "Lo pagarás cuando vengas a casa a la noche después de cuidar
las ovejas".
A ja se promislim i rečem Ivi: "Ajde ti, Ive, obuci moju robu,
a ja ću tvoju. Vidit ćemo oće li te moja baba poznat." Tako
i bilo. Iva obuče moju robu, a ja njezinu. Došle mi u mrak kući,
dotrale ovce, sad idemo u kuću. Bile su nam kuće vrata do vrata, jer
su moj did Ivan i Ivin did Luka bili braća, tako su im kuće vezale
zajedno. Ja kažem: "Ajde, Ive, ulazi ti
kod babe. Dobro se podmotaj krpom." Ona uniđe u kužinu, a ja gledam
iza vrata. Kad ona ude i side na stolac, a baba ti šćapom po njoj, udri. I
kaže : "Njava te odnio; šta si se pokunjila? Misliš da te neću!"
Pa je natra vanka. A Iva jadna plače: "Đava te, Krnja, odnio,
što me biješ?" A ja u pusti smij, pa sujem Ivu: Sto nisi lipo rekla: Baba,
kako si, pa te ne bi bila!"
Y yo pienso y
le digo a Iva: "Iva, ponete mi ropa y yo me pondré la tuya. Veremos si mi
abuela te conoce." Y así fue. Iva vistió mi ropa, y yo la de ella.
Llegamos a la casa cuando ya era oscuro, guardamos a las ovejas y fuimos a la
casa. Nuestras casa estaban una puerta al lado de la
otra, porque mi abuelo Ivan y el abuelo de Iva, Luka, eran hermanos, así que
las casas estaban unidas. Yo digo: "Ve, Iva, entra tu a lo de [mi] abuela.
Cubrite bien con un trapo". Ella entra en la cocina, y yo miro atrás de la
puerta. Cuando ella entra y se sienta en la silla, y la abuela con el bastón
sobre ella, le pega. Y dice: "Que el Diablo te lleve, por qué bajás la
cabeza?. Pensaste que no te voy [a pegar]!. Y la hizo
salir afuera. Y la pobre Iva llora: "Que el Diablo te lleve a tí, Krnja,
qué me pegas?". Y yo me largo a reir, y le digo a
Iva: "Por qué no dijiste lindamente [buenamente]: "Abuela, ¿Cómo
estás?, y ella no te hubiera [pegado].
KUPUS U DUMAČI
EL REPOLLO EN
DUMAČ
Jednoga dana, sićam se, čuvale smo ovce ja i Iva. S nami je
bila i Kosa Turića. Čuvale smo ovce u brdu Kotluša, a tamo je bilo i
dolaca di su ljudi sadili krumpire, kupus itd. Nas tri smo se zabavile
igrajuć se nešto, pitonjke ili ne znam šta, a ovce su nam unišle u jedan
dolac, zvao se Dumača.
Un día, me
acuerdo, cuidábamos ovejas yo e Iva. Con nosotros estaba también Kosa
Turić. Cuidábamos ovejas en el monte Kotluš, y alli había también partes
planas donde la gente plantaba papas, repollo, etc. Nosotros tres nos
entretuvimos jugando con algo, a el/la pitonjke
[juego de niños, no encontré traducción] o no sé a qué, y las ovejas se nos
entraron en el valle, que se llamaba Dumač.
Bio je posađen kupus i ovce su ga
svega pojile, a mi - što ćemo? Meni pane
na pamet te sve ono trsje porižemo nožem. Dotramo ovce kući uvečer, a
meni po noći pane na pamet: Vidile su komšije kuda smo mi otrale ovce,
onda će nam reć da smo pokrale i porizale kupus.
Había sembrado
repollo y las ovejas se lo comieron todo, y nosotros ¿qué vamos a hacer? A mí
se me ocurrió que cortemos todos esos sarmientos con el cuchillo. Llevamos a las ovejas a la casa al
anochecer, y a mi de noche se me ocurrió: Nos vieron
los vecinos a donde llevamos a las ovejas y entonces [nos] dirán que nosotros
robamos y pelamos el repollo.
I ja se rano dignem i zovnem Ivu i Kosu: "Ajmo prija škole u
Dumaču!" I njizi dvi svaki oni trs izgrizu zubima, a ja usičem
drljaču metlu i poravnam oko trsa, pa prstima oko svakog naćopam kao
zečije stope. Rano smo otišle i vratile se, i niko nas nije vidio.
Y yo me
levanto temprano y llamo a Iva y a Kosa: "Vamos antes de la escuela a
Dumač!". Y ellas dos muerden con los dientes cada una de los
sarmientos, y yo tomo un rastrillo y nivelo alrededor de los sarmientos y con
los dedos alrededor de cada uno golpeo como pisadas de conejos. Temprano nos fuimos
y volvimos, y nadie nos vio.
Ta je Dumača bila Jakova
Turića, on je bio poljar, i za dva dana je iša gori i oblazio doce i vidio
šta je bilo s njegovim kupusom. Kad je doga kući, stao sovat i vikat na
ženu: "Zašto nisi odnila plašilo u Dumaču? Jesam li ti govorio:
Odnesi plašilo? Otiđi pa vidi! Nećeš se okusit kupusa. Sve su zecovi
izgloždali, sve zečija stopa na stopi, imaćeš šta vidit." I tako
je ostalo da su zecovi pojili kupus. Niko nije znao tragediju kupusa.
Ese Dumač
era de Jakob Turić, él era agricultor y en esos días fue arriba y visitó
el valle y vio qué pasó con su repollo. Cuando volvió a su casa, comenzó a
maldecir y gritar a su mujer: "Por qué no llevaste el espantapájaros a
Dumač?. No te dije: Llevá el espantapájaros? Andá y mirá!. No probarás el
repollo. Todos los conejos royeron, todas las pisadas de los conejos, pisada
sobre pisada, tendrás que ver". Y así quedó que los conejos comieron a los
repollos. Nadie supo la tragedia de los repollos.
ZMIJA I TIĆI
LA VIBORA Y
LOS PAJAROS
Sićam se i ovoga slučaja. Bilo nas je više čobana: ja,
Iva i još neke Ujevića i Lapendića, ne znam točno, bilo ji je
pet-šest. Čuvale smo ovce u brdu Vardišće. Tako smo našle gnjizdo od
tice pozemljuve i bilo je u njemu pet tića. Već su bili veliki i
krilati, te ji ja svi pet povežem koncem, jednoga za drugoga, da ne mogu
odletit.
Me acuerdo
también de este caso. Eramos varias pastoras: yo, Iva y además algunas
Ujević y Lapendić, no sé exactamente, eran cinco-seis. Cuidábamos
ovejas en el monte Vardišće. Alli encontramos en el piso un nido de
pájaros y en él había cinco pajaritos. Ya eran grandes y tenían alas, así que
yo até a los cinco con un hilo, uno al lado de otro, para que no pudieran
volar.
Ja sam čula - ako govoriš o
tićima kad se uzvariva mliko, da će tiće zmija pojist.
Uvečer, kad sam dotrala ovce kući, baba je pomuzla ovce i u malom
bronziniću uzvarivala mliko. A ja
stanem babi pripovidat da smo našli gnjizdo od pozemljuve i u njemu pet
tića. A
baba suje: "Šuti, njava te odnio, zmija će tiće podavit."
Yo había
escuchado – si hablás de pajaritos cuando se hierve leche, entonces [significa que]
una víbora comerá a un pájaro. A la tardecita, cuando traje a las ovejas a
casa, mi abuela ordeñaba a las ovejas y en un pequeño jarro de bronce hervía la
leche. Y yo parada cerca de la abuela le cuento que encontramos un nido de
codornices y en él cinco pajaritos. Y la abuela maldijo: "Cállate, que el
Diablo te lleve, una víbora va a estrangular [sofocar] a los pajaritos".
E, sutra, kad sam došla iz škole, opet
ja i one sve čobanice što smo jučer bile, gonimo ovce u Vardišće
di je gnjizdo. Kad tamo, ja se podvirim pod polu, kad vidim šarka se smotala u
gnjizdu. Onda, sve smo imale štapove u ruci, ja kažem: "Vi stojte oko
gnjizda, a ja ću zmiju dražit." Imala sam dug štap, pa dražim zmiju, a ona iz gnjizda, samo je stoji
puvljavina, razljutila se.
Y, al otro
día, cuando volvía de la escuela, nuevamente yo y todas aquellas pastoras que
estuvimos ayer, arreamos a las ovejas a Vardišće adonde estaba el nido.
Cuando alli, yo me agacho cuando veo a una víbora que se envolvía en el nido.
Entonces, todas teníamos palos en la mano, yo digo: "Ustedes quédense
alrededor del nido y yo voy a provocar a la víbora". Yo tenía un palo
largo, y provoco a la vívora, y ella desde el nido, solo está detenida
agazapada. Se había enojado.
Najedanput poleti uz moj štap, čak
blizu ruke. Ja bacim štap, a one sve udri šćapima po zmiji i ubiše je.
Bila je debela kao ruka, svi pet tića je progutala. Ja kažem: "Ajmo
je rasparat." I ja sam je rasparala sa staklom.
De repente
vuela al lado de mi palo hasta casi cerca de mi mano. Yo tiro el palo y todas
las otras pegan con sus bastones a la serpiente y la matan. Estaba gorda como
una mano, se había comido a los cinco pajaritos. Yo digo: "Vamos a
abrirla". Y yo la abrí con un vidrio.
U njoj je bilo svi pet tića, onako
povezani koncem kako sam ji ja povezala. Onda smo naložili vatru i ispekli je; tako je lipo mirisala, bolje nego
kad se peče janje na ražnju. Onda smo se svi osvidočili - kad se
govori o gnjizdu i tićima, da će ji podavit zmija.
En ella
estaban los cinco pajaritos, atados como yo los había atado. Entonces hicimos
un fuego y la cocinamos; olía tan bien, mejor que cuando se asa un cordero en
el asador. Entonces todas atestiguamos [fuimos testigos] – cuando se habla de
un nido y pajaritos, que se los estrangulará una serpiente.
KAKO JE OGLUŠILA KLJENKUŠA
COMO
ENSORDECIO A LA KLJENAK
Kad već govorim o čobaniji i
ovcama, jedanput sam ja čuvala ovce, a Iva nije bila sa mnom, nego njezina
baba Kljenkuša [Kljenak], stara žena, možda oko sedamdeset godina. Ona je više
puta bila sa mnom kod ovaca, i uvik bi me tentala da je išćem po glavi.
Nije ona imala ništa u kosi, nego bi joj bilo drago da je išćem.
Y ya que hablo
de los pastores y de las ovejas, una vez yo cuidaba ovejas, e Iva no estaba
conmigo, sino su abuela Kljenak, mujer vieja, de quizá unos 70 años. Ella
muchas veces iba conmigo a cuidar ovejas, y siempre me pedía que le rasque la
cabeza. Ella no tenía nada en el pelo, sino que le gustaba que yo la rasque.
I tako bi se ona naslonila na me, pa bi zaspala. Meni to baš nije bilo
drago, i ja jedanput, kad se ona naslonila na me i zaspala, napljujem joj puno
uvo i metnem zemlje gnjile u uvo; to tvrdo stoji kao beton. Kad se ona probudi,
kale: "Kako mi se ovo uvo zaglušilo?" I stane vrtenom čistit
uvo, ali ne može, jer se dobro spekla gnjila.
Así que ella
se reclinaba sobre mí, y se dormía. Eso a mi en
realidad no me gustaba, y una vez yo, cuando ella se reclinó sobre mi y se
durmió, le llené el oído de saliva y tierra arcillosa, eso queda duro como el
cemento. Cuando ella se despertó, dice: "Cómo se me apagó este
oido?". Y se para para limpiarse el oido moviéndolo, pero no puede, porque
la arcilla había endurecido bien.
Meni ona kaže: "Šta je ovo meni? Ko je dolazio i začepio mi
uvo?" Ja kažem: "Nisam nikoga vidila. Ja sam čitala štivo, ne
znam ništa, bit će višćice dolazile." I ona stane molit Boga i križat uvo i zaklinjat vile i
višćice. Prošlo je par dana dok je ona očistila uvo od gnjile. Nije ti ga više baba Kljenkuša zaspala na mojim
kolinima.
Entonces me
dice: "¿Qué es lo que me pasa?, quién vino y me tapó/taponó el oído?. Yo
digo: "Yo no vi a nadie. Yo leía mi lección, no sé nada, será que vinieron
brujas?" Y ella comienza a rezar a Dios y hacer la señal de la cruz en la
oreja y jurar a las hadas y a las brujas. Pasaron un par de días hasta que ella
logró limpiarse el oido de la arcilla. Y la abuela Kljenak no se durmió más en
mis rodillas.
MAČKARANJE POD RAŠELJKOM
MAQUILLAJE
BAJO EL CEREZO
Još se sićam, kad sam čuvala
ovce, meni je bilo, mislim, jedanest godina. Tada je sa mnom iša ovcama jedan
naš stari Mijo Vrljičak, zvali ga nadimkom Pucatlija. I mi smo ladovali ispod
neke rašeljke u ogradi, zvala se Drumine. I stari je zaspa ispod rašeljke koja
je bila puna zrili rašeljaka, crne kao ugalj.
Todavía me
acuerdo, cuando cuidaba ovejas, yo tenía, creo, once años. En ese entonces
venía a cuidar ovejas uno de los nuestros, el viejo Mijo Vrljičak, tenía
como sobrenombre Pucatlija (detonador). Y nosotros estábamos en el campo debajo
de un cerezo en el cerco, se llamaba Drumine. Y el viejo se durmió debajo del
cerezo que estaba llena de cerezas maduras, negras como el carbón.
A ja uberem rašeljaka i starom nacrtam brkove sve do uva, i obrve mu
nacrtam, i bradu, sve dobro i gusto namažem staroga. E, to se dobro osušilo, a
stari ne zna ništa. Ajmo kući. Kad mi kroz selo, ko god ga vidi, svi se
smiju.
Y yo recogí
cerezas y al viejo le pinté bigotes grandes hasta las orejas, y le dibujé cejas
y barba, embadurné al viejo bien y tupidamente. Y eso se secó bien, y el viejo
no sabe nada. Vamos a casa. Cuando pasamos por el pueblo, todos los que lo
veían se reian.
A kad smo dogli kući, nevista ga stane sovat: "Stari,
đava te odnio, zar si ti poludio? Što si to napravio od sebe?" On se
stane krstit: Sta sam napravio? Eto su sve ovce, i dobro su se napasle. Šta
vičeš na me?" Ona mu dade vode i sapuna, i dobro se on opere, nestalo
je brkova i brade. Kasnije su se sitili: Bit će to Ruža njega
mačkarala. Tako je i bilo.
Y cuando
llegamos a casa, la mujer comienza a maldecir: "Viejo, que el diablo te
lleve, te volviste loco?¿Qué es lo que hiciste de ti? Y él comienza a maldecir:
¿Qué es lo que hice? Mira que están todas las ovejas, y se pastaron bien ¿Por
qué me gritas? Ella de da agua y jabón, él se lava bien, desaparecieron los
bigotes y la barba. Después se acordaron: Será que Ruža te embadurnó. Y así
había sido.
BABINA KOTLARINA
EL AGUARDIENTE
DE LA ABUELA
E, još da spomenem. Kad sam s babom
stala, ona bi mene slala da donesem vina i rakije od ćaće od
Vrljičkove kuće u Turiće di smo baba i ja stale. To je bilo blizu, oko trista metara. Meni bi
ćaća ili stric ulili vina i rakije. A meni bila draga rakija, pa ja
popij rakije iz bocuna, a nalij vode; bio je jedan bunar između
Turića i Vrljičaka, na pola puta.
Y, menciono
algo más. Cuando vivía con la abuela, ella me mandaba traer vino y aguardiente
de mi padre de la casa de los Vrljičak a lo de Turić donde vivíamos
mi abuela y yo. Eso quedaba cerca, alrededor de trescientos metros. A mí la
abuela o el tío me echaban vino o aguardiente. Y a mí me gustaba el aguardiente
y entonces yo tomaba aguardiente de la botella, y le echaba agua; había un
aljibe entre la casa de Turić y la de Vrljičak, a mitad de camino.
Kad bi se baba napila rakije, ona se naljuti: "Ko ti je ulijo ovu
rakiju? Slaba je. Bit će ulili kotlarine." Jer mi suro imali kotao za
peć rakiju; onda bi skupili po selu rakije - koliko kotala se ispeče,
svaki bi dao dva litra od jednoga kotla. I tako, ono što bi skupili kotlarine,
ne bi bila baš najbolja rakija. Tako bi ja babu varala par puta. A jedanput me
ušpija kad sam na bunaru livala vodu; onda me sovala: "Njava te odnio, evo
ti rakije, pij koliko oćeš, samo nemoj je trovat vodom. Evo ti rakija
stoji u pendžeri u kužini, ko ti sureta pit!" I tako kasnije nisam je baš
volila ni pit.
Cuando la
abuela tomó el aguardiente, ella se enojó: "¿Quién te echó este
aguardiente? Es malo. Será que te dieron del alambique". Porque nosotros
teníamos una caldera (alambique) para cocer el aguardiente; entonces recogían
aguardiente por el pueblo – cuantos alambiques se quemaban, cada uno daba dos
litros de un alambique. Y así, aquello que recogían los alambiques no era
ciertamente el mejor aguardiente. De ese modo engañé a la abuela un par de
veces. Y una vez me espía cuando en la fuente echaba agua; entonces me maldijo:
"Que el Diablo te lleve, aquí tienes aguardiente, bebe cuanto quieras,
solo que no lo envenenes con agua. Allí está el aguardiente en el armario (con
ventana, con puerta de vidrio) de la cocina, quien te impide tomar!" Y a
mí después realmente no me gustaba tomarlo.
VIŠALICE I ĆUPTERI
COLGADERO Y ĆUPTERI
Sada da spomenem kako sam s babom spavala. Bila je to starinska soba,
nije imala plafona nego su grede i po njima daske. Tako baba, kako je u nas
bilo dosta grožda, ona bi urizala dosta višalica sa groždem i obisila bi u sobi
o grede više glave. Bilo bi ji dosta. Kad bi već nestalo grožda i otrgali
se svi vinogradi, onda zaželiš grožđa. Baba bi zaključala sobu i dala
bi koji grozd, ali to je bilo malo.
Ahora contaré
cómo dormía con mi abuela. Era ese un cuarto viejo, no tenía cieloraso sino que
tenía vigas y encima tablas. Así que mi abuela, como teníamos bastantes uvas,
ella colgaba bastantes racimos con uvas en el cuarto de las vigas, arriba de la
cabeza. Había bastante. Cuando se terminan las uvas y se podaban todos los
viñedos, entonces tenías ganas de comer uvas. Mi abuela cerraba con llave la
pieza y me daba alguna uva, pero eso era poco.
Ona bi volila da se to zadrži što dulje. Onda bi ja, kad bi s njom
ležala, ja bi se pomalo izvukla ispod sukanca i pipaj po mraku da bi otkinila
koji grozdić. A baba tuci šakom u somić kreveta i govori: "Miš,
miš! Njava te odnio s mačkama što te ne love." Onda se ja ušuti, dok
bi baba zaspala, pa pomalo napipaj koji grozd i uvuci se u krevet i pomalo
zoblji.
Ella quería
que eso durara lo más posible. Entonces yo, cuando estaba acostada con ella,
despacio salía debajo de la [colcha, sábana] y tanteaba en la obscuridad para
sacar algún racimo. Y la abuela pega con el puño en la cabecera de la cama y
dice: "Ratón, ratón! Que el Diablo te lleve con el gato que no te caza".
Entonces yo me quedaba quieta hasta que la abuela se durmiera, y entonces
lentamente tanteaba algún racimo, me metía en la cama y lo comía despacio.
Još bi baba napravila od masta i brašna
ćuptere, skuvaj, pa ji izriži na kocke, otprilike 10-12 cm kvadrata. I
tako bi ji sušila za zimu. Ona bi to sve opet dala nami dici, jer to je bilo
tvrdo, a ona nije imala zubi i nije ji mogla jist. Ona bi ji uvik brojila dok se suše. Ja sam imala mali nožić, pa bi
svakoga pomalo rizala sa strane. Ona bi brojila i vidi da su manji, pa bi
rekla: "Njava ji odnio, dobro ti su se sasušili". Ja mislim u
sebi: Upravo su se sasušili.
Además la
abuela hacía ćuptere [claramente
una masa dulce, no la traduzco], con mosto y harina, los cocinaba y cortaba en
pedazos de más o menos 10-12 cm. cuadrados. Y así los secaba para el invierno.
Ella nos lo daba todo eso a los chicos porque eso era duro, y ella no tenía
dientes y no los podía comer. Ella siempre los contaba mientras se secaban. Yo
tenía un pequeño cuchillo, y cortaba a cada uno un poco de los costados.
Entonces ella los contó y vio que eran más chicos, y decía; "Que el Diablo
te lleve, cuanto que se secaron". Y yo pensaba dentro de mí: Realmente se
han secado.
KAKO SAM PALA S KONJA
COMO ME CAI DEL CABALLO
I ovo sam dobro upamtila. Bilo mi je jedanest godina, bila sam u
IV. razredu. Jedne nedilje popodne ja i sestra mi
Iva išle smo čuvat goveda i konja. Ja sam jašila na konju Alatu i mi se
svratili napojit krave i konja.
También me
acuerdo bien de esto. Tenía once años, estaba en IV grado. Un domingo a la
tarde yo y mi hermana Iva fuimos a cuidar las vaca y al caballo. Yo monté al
caballo Alat y nosotros se desviamos para dar de beber a las vacas y caballos.
A konj se sitio diteline što je pasa
kod naši kuća; a on kad se siti, digod bi uteka na tu ditelinu. Tada on okrene kući svom brzinom, a ja na njemu.
Nije bilo ni julara, niti sam se imala za što držat. I on me baci, a ja panem,
i dočeka me oštar kamen pod glavu. Ja sam bila u nesvisti, ništa se nisam
sićala.
Y el caballo
se acordó del trebol que le gustaba al lado de nuestra casa; y él cuando se
acuerda de vez en cuando o a veces iba corriendo a ese trebol. Entonces él
vuelve a casa rápidamente y yo sobre él. No había ni [siquiera] riendas, ni
tenía de donde agarrarme. Y él me tira, y yo caigo, y me espera una piedra
filosa bajo la cabeza. Yo me desmayé, y no me acuerdo de nada.
Onda je jedan doktur navrća dici
ospite, njega su doveli; ošiša mi svu kosu. Zvao se Ilijaš Jablanjić, neki
Mostarac, i kazali su mi da mi je kleka na prsi i govorio: "Nemoj, Ruže,
više jašit i trt ždrebe!"
Entonces un
doctor estaba vacunando a los niños, a él lo trajeron; me cortó todo el pelo.
Se llamaba Ilijaš Jablanjić, era de Mostar, y me dijeron que se me
arrodilló sobre el pecho y decía:
"Ruža, no montes más ni corras con potros!".
Pripisa mi neke praške i gazu što su mi
vezali glavu. Nije niko mislio da ću ostat
živa. Kazali su mi kasnije da je moj čaća puno plaka, da ga nikad
niko nije vidio da plače, nego tada. Razbila sam lubanju na livu stranu,
iznad oka, nije mi zarasla za dva misera. Par puta je dolazio Špiro
učitelj sa dicom da me vide. Kako je meni glava bila zavijena bilom gazom,
on bi mi reka: "Koludrice moja, kad češ pribolit?"
Me recetó algún
polvo y una venda con la que me ataron la cabeza. Nadie pensó que quedaría
viva. Me dijeron después que mi papa lloró mucho, que nadia lo había visto
llorar sino esa vez. Me rompí el craneo del lado izquierdo arriba del ojo. No
me cicatrizó en dos meses. Un par de veces vino el maestro Špiro con los chicos
para verme. Como mi cabeza estaba envuelta con una venda blanca, él me dijo:
monja mia, cuándo vas a mejorar?"
To je bilo u šestom misecu, prid kraj godine. Išla sam par
dana u školu, isto zavijene glave, opet sam prošla s odličnim, to mi je
bila zadnja godina škole. Znam, pala sam
s konja oko tri sata popodne i bila u nesvisti do noći i cilu noć.
Baba je sidila kraj mene j plakala. Ujutro sam se probudila.
Eso fue en el
sexto mes, antes del fin del año. Fui un par de días a la escuela, siempre con
la cabeza vendada, nuevamente aprobé con notas excelentes, y ese fue mi último
año escolar. Se [que] caí del caballo cerca de las tres de la tarde y estuve
inconsciente hasta la noche y toda la noche. La abuela estaba sentada al lado
mío y lloraba. A la mañana me desperté.
Dobro se sićam - ona sidi kraj
mene, udrobila mi u mliko biloga kolača i kaže: "Evo, moja Ruže,
moreš li malo pojist?" A ja kao da
sada govorim: "Nosi, baba, tu bljuvotinu od mene." I opet zatvorim
oči. Dobra moja baba, Bog joj dao iljadu pokoja! Kasnije sam počela
pomalo jist, ali glavu nisam mogla podignit od kreveta.
Me acuerdo
bien – ella está sentada al lado mío, mojó para mí en la leche un bizcocho
blanco y dice: "Tomá, mi Ruža, podés comer algo?" Y yo como si
hablara ahora: "Sacá, abuela, ese vómito lejos de mi". Y nuevamente
cierro los ojos. Mi buena abuela, que Dios le de mil descansos (eternos)!.
Después empecé a comer de a poco, pero no podia levantar la cabeza de la cama.
DOKTOR ILIJAŠ
EL DOCTOR
ILIJAŠ
Sad malo o dokturu Ilijašu. Bio je dobar doktur, ali narod
ga nije poštiva. Odao bi po selu i svraća u svačiju kuću. Ako
koga imalo boli, on napiše na vrata "Kužna bolest"; napisa bi sa
kredom. Kad on
otidi, narod to pobriši.
Ahora un poco sobre el doctor
Ilijaš. Era un buen doctor, pero la gente no lo respetaba. Iba por el pueblo y
acudía a todas las casas. Si alguien estaba enfermo, él escribía en la puerta
"Enfermedad contagiosa"; lo escribia con tiza. Cuando él se iba, la
gente borraba eso.
Naiša jedanput u naš konšiluk, i mi dica: "Ilijaš -
budalaš!" Jedna stara Bilokuša bila prid svojom kućom i držala oni
veliki ključ za pasom. On ti zgrabi ključ i baci ga doli u njivu u šenicu.
A mi dica za njim kamenjem. On naleti isprid kuće našega Markače; bio
veliki debeli bronzin oko deset litara, on ga zgrabi pa s njim o zid - ode
bronzin u komadiće.
Estaba una vez en nuestro barrio
[nuestras casas], y (nosotros) los chicos [le gritamos] "Ilijaš –
tonto!" Una vieja [de apellido] Bilokuša estaba delante de su casa y tenía
(en sus manos) esa llave grande en la cintura. El agarra la llave y la tira
abajo en el campo, en el trigo y nosotros los chicos atrás de él con piedras.
El corre delante de la casa de nuestro Mrkač; había un bronzin [olla o marmita, hecha de bronce]
grande y gruesa de unos diez litros, él la toma y con ella contra la pared – se
va el recipiente en pedazos.
Ilijaš bi iša cestom, ima bi novina kod sebe, a mi dica čuvaj
ovce. On nami: "Znaš li čitat?" Ako rečeš
"Znadem", dade ti novine; ako rečeš da ne znaš čitat, on te
ošine novinama po glavi i produži dalje.
Ilijaš iba por la calle, tenia un
diario consigo, y nosotros los chicos cuidabamos las ovejas. El [se dirije] a
nosotros: "¿Sabes leer?". Si le decis "Sé", él te dá el
diario; si decís que no sabés leer, él te pega con el diario en la cabeza y
sigue su camino.