Florence Hartmann: Karadžića pustili, a Gotovinu lovili baš svim silama

Piše: Tomislav Krasnec

Na proljeće 1997. NATO još nije želio imati mandat za uhićenje
optuženih. U srpnju te godine počinju prva uhićenja kod Prijedora i
tada se postavlja pitanje hoće li taj mandat za uhićenja obuhvatiti i
Karadžića i Mladića.
Službeno, na papiru, trebao ih je obuhvatiti jer
su i oni optuženi. No, tada se događa da se poduzimaju mjere kako se
izvršavanje tog mandata ne bi odnosilo na Karadžića i Mladića, govori
Florence Hartmann u intervjuu za Jutarnji list.

  Tko poduzima te mjere?

- Glavne sile koje imaju riječ: SAD, Britanija i Francuska.

  To se događa na sastanku u Elizejskoj palači?

- Na tom se sastanku postavlja pitanje treba li ih uhititi i dolazi do
podjele mišljenja. I onda se Karadžić izvlači iz Bosne u operaciji
koju je izvršila Rusija, ali uz dogovor i prihvaćanje SAD-a, Velike
Britanije i Francuske.

I Mladića, koji je u to vrijeme u svojem bunkeru u Han Pijesku,
također se informira da počinju operacije te je ohrabren da se izvuče
tamo gdje NATO trupe neće imati mogućnost da ga uhite. On tada odlazi
u Srbiju gdje se nalazi idućih godina.

  Jesu li zapadne sile znale za operaciju sklanjanja Karadžića na
sigurno mjesto u Bjelorusiju?

- Jesu. Znale su i kad se vratio. Nije želio ostati pa se poslije
nekoliko mjeseci vratio na Pale, koje su tada u francuskom sektoru, a
Mladić se nalazio u američkom sektoru.

  Koliko nakon toga Karadžić ostaje u Bosni?

- Tada su mu savjetovali da bude manje vidljiv. U svojem kratkom
boravku u Bjelorusiji on se ne krije, novinari su ga našli i on u više
navrata daje intervjue. Kad se vratio, on postaje nevidljiv za
javnost, novinare i ljude koji ondje žive, ali to ne znači da je
nestao. Ostaje pod nadzorom zapadnih tajnih službi, koje manje-više
znaju što radi jer im je bitno da neutraliziraju njegov utjecaj.

Poslije, kad je Tribunal 2002. kreirao svoj vlastiti tim za traganje
za bjeguncima, ljudi iz tog tima uspijevaju ga locirati. Locirali su
Mladića u Beogradu, ali to je bilo diplomatsko pitanje jer strane
trupe nemaju mandat uhititi nekoga u Srbiji. Ali Karadžić je u više
navrata lociran u Bosni, gdje NATO trupe imaju mandat.

  Tko je tada blokirao uhićenje kad ga je locirao posebni tim
Tribunala?

- Iste te velesile. Odrediti točno tko je imao najveću ulogu u kojem
trenutku, vrlo je teško. Kad je 2004. lociran u selu Zaovine u Bosni,
nedaleko od granice sa Srbijom, to nije bilo slučajno jer je lociran
15-ak dana prije kad je bio u Srbiji. Tužiteljstvo se tada obratilo
SAD-u da nešto poduzme. Znalo se da će Karadžić ostati malo dulje u
Srbiji jer je imao zdravstvenih problema.

  Kakvih?

- Nisam njegov liječnik, ali trebao je ići na operaciju. Informacija
je prenesena SAD-u. Ništa nije poduzeto. Niti smo dobili povratnu
informaciju koja bi objasnila što se poduzima. Karadžić, međutim, na
putu za Crnu Goru prelazi u Bosnu. I ljudi iz tima za potragu, znajući
da će u tom selu ostati nekoliko dana, obavijestili su NATO u Sarajevu
kako bi njihove trupe pokrenule operaciju uhićenja. Ali tada također
ništa nije učinjeno. Sljedeći dan jedan helikopter SFOR-a leti iznad
sela, što je Karadžiću dovoljan znak da se treba spakirati.

Svi ti elementi dokazuju da je bilo dosta informacija da se i u drugim
prilikama Karadžić pronađe i bude uhićen. Službena verzija da ga je
vrlo teško naći jer se dobro krije ne stoji. Ne samo da nije bilo
volje da bude uhićen, nego suprotno: postojala je volja da ne bude
uhićen.

  Spominjete li u knjizi i uhićenje Ante Gotovine?

- Vrlo kratko, na kraju knjige. Zadnje poglavlje govori kako su, bez
obzira na sve javne istupe svjetskih dužnosnika da se Srbiju pritisne
da izruči Mladića, ti pritisci bili uglavnom deklarativni. Nakon
takvih deklaracija nisu radili u tom pravcu. U slučaju Gotovine i
Hrvatske vršili su pritisak kompletno, ne samo izjavama, nego svim
političkim instrumentima koje su imali.

  Znači, u slučaju Hrvatske i Gotovine međunarodni političari
koristili su se svim sredstvima pritiska, a u slučaju Srbije i
Karadžića i Mladića nisu?

- Da. Gotovina je primjer da velike sile uspijevaju učiniti ono što je
očekivano. To je jedan primjer, ali ima i drugih u kojima politika ne
ide u suprotnosti s ciljevima pravde. Pritisci prema Beogradu bili su
efikasni u nekim drugim slučajevima, ali ne u slučaju Karadžića i
Mladića.

  Ali zašto je to tako, jer ipak su njih dvojica simboli, najtraženiji
ratni zločinci? Pritisci su trebali biti veći, a ne manji.

- Odgovor na to pitanje najbolje se može pronaći u razdoblju proljeće
- ljeto '95., kad je Milošević bio spreman potpisati mir, ali pod
uvjetom da dobije Srebrenicu.

Zapadne sile imale tajni 'deal' s Karadžićem
  Mislite li da su SAD, Britanija i Francuska sprečavale uhićenje zbog
nekog tajnog dogovora, "deala" s Karadžićem? Njegova supruga tvrdi je
da je Holbrook njemu obećao da će on biti pošteđen suđenja u Haagu.

- Tako tvrdi njegova obitelj, tako demantiraju velike sile. Ali
činjenice odgovaraju na pitanje.

  Činjenice koje vi iznosite sugeriraju da je neki "deal" postojao?

- Više nego sugeriraju, demonstriraju.

  Del Ponte je tvrdila da će objaviti i razotkriti tko je sve i kako
sprečavao uhićenje? Zbog čega to nije napravila?

- 2005. su se velike sile snažno angažirale i potrošile puno energije
da spriječe da se objave činjenice koje ukazuju na odbijanje uhićenja.

 

Novosti - Jutarnji list  8.9.2007