CARLINI SPECIJALCI U LOVU NA GOTOVININ DOBAR GLAS

Piše: Damir Pešorda

Moram priznati da sam nekako znao da će se stvari - na žalost - tako
razvijati. Dočim su Gotovinini odvjetnici zatražili njegovo puštanje
na slobodu do početka suđenja i za to dobili jamstva Vlade i
nadbiskupa Prenđe, jasno je bilo da će Carline hrvatske čete za brze
intervencije promptno stupiti u akciju. Čitam tako u Čičkovu listu
Butkovića kako se, iz petnih žila upirući se, trudi pomoći odlazećoj
Carli u ocrnjivanju generala Gotovine. S 'nepodnošljivom lakoćom' on
naziva Gotovinu gangsterom makar zna da je Gotovina kao bivši legionar
bio upleten u unutarfranski sukob tajnih službi po ideološkoj osnovi,
dakle u službi francuske države, a ne nekakvih mafijaških skupina. U
knjizi D. Erulina Državna lovina objašnjava se da su optužnice protiv
Gotovine proizveli 'Mitterrandovi žandari'.

 

Da je tome vjerojatno
tako, dokaz je i činjenica da postmiteranovska Francuska nikada nije
od Hrvatske tražila Gotovinino izručenje, štoviše "francuska je vlast
od 1992. do 2001. s Gotovinom održavala visoke kontakte na vojnoj
razini i izdavala mu francuske putovnice". Da stvar bude ljepša, citat
koji sam naveo iz istoga je broja Jutarnjeg lista u kojemu je i
Butkovićeva kolumna, dakle dobro zna da s tezom o Gotovininoj
"gangsterskoj prošlosti" nešto ne štima! Ali mu se ta teza sjajno
uklapa u zacrtano umanjivanje hrvatske ratne pobjede, ma koliko to
nijekao.

 

U tom i jest bijeda hrvatskoga novinstva! Nastojeći ponovo
aktualizirati davno prožvakane priče svoga lista i Ferala o navodnoj
kriminalnoj prošlosti Ante Gotovine, Davor Butković upravo žalosno
predvidivo nastavlja dezavuirati ideju Hrvatske kao normalne države.
Kad taj posao bude završen, iza maknutoga privida samostalne europske
Hrvatske puknut će prekrasni pogled na balkanske gudure u svoj
njihovoj surovoj ljepoti i neodoljivosti. Barem se tako Butkoviću i
ostalim stupničarima vrlog nam hrvatskoga društva čini.

 

Naime, koliko
god su ranije akcije Jutarnjeg i sličnih tiskovina bile usmjeravane na
otežavanje Gotovinina položaja u bijegu, a potom i u Haagu, ova
najnovija vjerojatno ne će bitnije utjecati na odluku Sudskoga vijeća
te cilja prvenstveno na domaću publiku. To sugerira i naslov
Butkovićeva teksta (Kraj mita?). Gotovininim zakletim neprijateljima
najviše smeta aura legende koja se isplela oko njegova lika.

 

Pri tome
ne mislim da oni mrze Gotovinu kao osobu, možda mu se neki od njih čak
i dive zbog pustolovne biografije za kakvu osobno nikada nisu imali ni
sposobnosti ni muda, koliko mrze Gotovinu kao simbola pobjedničke
Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Jugoslavenski orijentirani Hrvati,
uslijed djelomičnoga poistovjećivanja sa srpskom mitskom identitetskom
konstantom, uvijek su imali više smisla za ulogu mitova u oblikovanju
kolektivnih identiteta od običnih Hrvata. Na to upućuje i podnaslov
zadnjega ulomka u Butkovićevu članku. Glasi kratko i jasno:
Identificiranje. Na pitanje iz podnaslova fotografije na kojoj su
Gotovina i njegova supruga Smije li čovjek koji je pljačkao
draguljarnice i iznuđivao novac, figurirati kao heroj ...?, u tom se
zadnjem ulomku odgovara nedvosmisleno: Uvjereni smo da ne smije.
Obratite pažnju, dragi čitatelji, na ovu prvu osobu množine.
Uobičajeno je da kolumnist govori u svoje ime, a ne da se skriva iza
nekog neodredivog 'mi'. Na koga to sve računa Butković kada poseže za
zamjenicom 'mi'?
Ja mu, recimo, uskraćujem pravo da govori u moje ime.

Uskraćuje mu to pravo, primjerice, i izbornik naše nogometne
reprezentacije Slaven Bilić koji u Večernjaku od 22. kolovoza
izjavljuje: Apsolutno podržavam utakmicu za generale. Uskraćuje mu to
pravo i nadbiskup Prenđa koji spremno jamči da je Gotovina častan
čovjek, a valjda mu ga uskraćuje i premijer Sanader kada je osobno
potpisao jamstvo za Gotovinino puštanje na slobodu! Svatko od nas -
budući da nije Robinzon - participira u nekom 'mi'. Butkovićevo 'mi'
definitivno nije moje mi, a uvjeren sam ni većine građana Hrvatske.

Međutim, nevolja je za Hrvatsku što je to arogantno, od puka udaljeno
a Balkanu usmjereno, 'mi' zavladalo hrvatskim medijskim prostorom,
financijama i drugim polugama društvene moći, držeći sve više u šaci i
političare, bez obzira na njihova intimna uvjerenja, i kreirajući tako
sveukupnu sudbinu ovoga društva. U tom i takvom kontekstu osobne priče
- Gotovinina, Butkovićeva, moja ili tvoja, čitatelju - sve manje znače
i sve se lakše mijese po hiru volje koja nas nadilazi. Tako smo u
konačnici svi na gubitku, nesigurni i u tlo pod nogama. A takvo tlo je
močvarno, s virovima živoga blata, iz njega klija i raste samo
sebičnost, jal i zloća. Jer što drugo može motivirati čovjeka da
drugome čovjeku, koji je ionako tragično bez suda osuđen, pa makar mu
bio i neprijatelj, tovari na pleća dodatni teret nastojeći mu zatrti i
dobar glas?

 

Gotovinina je ljudska priča, bez obzira kako suđenje
završilo, nedvojbeno tragična. No što god mu činili i ma koliko ga
povlačili po blatu, njegova romantična karizma pustolova i ratnika,
afi i patriota - ostat će neokrznuta. Butkovićev slučaj, ma koliko
kava popio s raznim ambasadorima i drugim uglednicima, ostaje u
granicama banalne, malograđanske prosječnosti na rubu Europe kojoj
teži deklarativno, ali i na rubu Balkana kojemu, izgleda, stremi
intimno. Uostalom, ako tko sumnja u ovu opasku, neka zaustavi prvog
klinca na ulici i pita ga: Što bi volio biti kad odraste, Gotovina ili
Butković?

 

Novosti - Hrvatski list  30.8.2007