Zatocnici i zacetnici
Vecernji list,
Dok je predsjednik Mesic sa svojim
austrijskim domacinima razgovarao i o nezaobilaznom stanju u regiji, u epicentru
te regije, u Beogradu, vec se spremao novi politicki savez, koji bi mogao imati
iznimna utjecaja na to “stanje u regiji”. Srbijanski premijer Vojislav
Kostunica, poznat i sa slike snimljene iznad Sarajeva na kojoj je s
kalasnjikovom na prsima, i radikal Tomislav Nikolic, koji je ratovao po
istocnoj Slavoniji, sklopili su politicki dogovor, prema kojemu bi zamjenik
Vojislava Seselja trebao postati predsjednikom srbijanskog parlamenta.
Pretpostaviti je da ni nas predsjednik ni njegovi austrijski domacini nisu bili
iznenadjeni tom srbijanskom koalicijom, savezom ljubitelja oruzja beogradske
dvojice.
I da nije od EU kao “domaci zadacu” dobio da pridonosi “smirivanju u regiji”,
Hrvatskoj ne bi moglo biti svejedno sto se dogadja u njenu susjedstvu. Kao sto
ni u obicnoj svakodnevici nije svejedno tko nam je susjed, nije ni u politici.
Ne samo zato sto bi na vlast dosao radikal seseljevac, koji nije krio da je
dobrovoljno ratovao protiv Hrvatske - takvih ima i u Hrvatskoj koji su protiv
nje ratovali, koji to takodjer ne kriju, ali su pomilovani - nego zato sto je
rijec o predstavniku stranke koja se do danas nije odrekla ideje velike Srbije
sa zapadnim granicama na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag.
Sto ce na savez Kostunice i Nikolica, a zapravo Seselja, reci EU i drugi tzv.
medjunarodni faktori? Ako su svojedobno onemogucili politicke ambicije Ante
DJapica i mogucnost da HSP udje u vladu Ive Sanadera, onda bi slijedom te
politicke logike bilo ocekivati da i Kostunici “preporuce” da odustane od plana
s radikalima, da mu kazu da “ne cacka mecku”. Moguce je da ce uime neke javno
nepoznate politicke i strateske pragmatike nadziratelji “stanja u regiji”
srbijanski politicki savez svesti na politicku floskulu da je sve to “zbog
srbijanskih unutarnjih politickih prilika” tj. radi “situacije s Kosovom”.
Moguce je da ce u tome naci i opravdanje za Kostunicu.
A sto misli o Kosovu i njegovu mogucem odvajanju, on je pokazao ne samo
slikajuci se s kalasnjikovom, nego i neprihvacanjem Arhtissarijeva plana o
Kosovu. Sada se cak formira i srpska dobrovoljacka garda koja se sprema za
ratovanje na Kosovu. Tako se valjda kani nastaviti stara srpska ratnicka
tradicija, kada se jos od turske okupacije “za oslobodjenje srpskih zemalja”
komitovalo i cetovalo po Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a u nase vrijeme
nastavilo ratovanjem seseljevaca, knindzi, arkanovaca i inih dobrovoljaca po
Hrvatskoj i BiH. Srpski politicki ultrasi nisu samo u Radikalnoj stranci.
Seseljevci jedino ne skrivaju to sto jesu. Put Vojislava Kostunice i Vojislava
Seselja do danasnjih politickih partnera i parlamentarnih saveznika zapravo i
ne zacudjuje.
Imenjaci su se za Jugoslavije proculi kao politicki disidenti. Najprije
Kostunica, koji je to postao u paru sa svojim beogradskim kolegom Kostom Cavoskim,
a potom nekadasnji sarajevski student, asistent i docent Seselj. Slovili su za
“politicke liberale” i kao takve su ih zagovarali i branili tadasnji zagrebacki
i beogradski intelektualni krugovi okupljeni oko Praxisa. U praksisovskoj
mentalnoj shemi, kojoj je kriterij za ideolosko razvrstavanje bio odnos prema
(unitaristickoj) Jugoslaviji, hrvatski su disidenti slovili kao “hrvatski
sovinisti”, a srpski kao “srpski liberali”.
Hrvatske se ideoloski vijalo i politicki napadalo, a srpske stitilo i branilo.
Tako se dogodilo da ispod srpskog deklamiranja Jugoslaviji nije prepoznata
sklonost Jugoslaviji kao velikoj Srbiji. Utoliko je prirodno da su dvojica
nekadasnjih “zatocnika savjesti” danas postali zacetnici politickog saveza.