Fra Ljubo Krasic
predsjednik
(1993 -1995)
Kanadsko-hrvatski kongres K.H.K.
Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade
okupi 10-12 tisuca vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz
hrvatske zupe djeluju hrvatske skole, crkveni zborovi, folklorne grupe,
karitativna drustva, te razne druge kulturne ili drustvene udruge.
Oko 200.000 kanadskih Hrvata imaju iza sebe dugu, iako jos nedovoljno istrazenu
povijest. Pocetke te povijesti strucnjaci povezuju s Vikinzima i vremenom Leifa
Ericsona, drugi opet, ne bez valjanih razloga, s ekspedicijom Johna Cabota koji
je pod engleskim patronatom 1497. brodom "Matthew" otkrio
Samuel Champlain, koji je vodio vise ekspedicija u Novi Svijet, spominje u
svojim dnevnicima 1605.-1606., da je medju mornarima, odnosno tragacima za
plemenitim metalima u Acadiji (danasnji New Brunswick i Nova Scotia) bio i
Hrvat Jakov, ili kako ga on zove, Jacques iz Slavonije. Kasnije susrecemo mnoga
hrvatska imena medju britanskim, ali i francuskim vojnicima, te clanovima
ekspedicija u Novoj Francuskoj. Intenzivnija istrazivanja i provjere popisa
putnika i mornara u ekspedicijama koje su vodili James Cook, George Vancouver,
Bodega y Quadra na kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje je vodio Alexandar
Mackenzie koji je kopnenim putem presao Kanadu i dospio do pacificke obale, dat
ce zasigurno vise uvida u najstariju hrvatsku povijest u Kanadi.
Zlatna groznica i prva
naselja ribara
Medju posadom ekspedicije Bodega y Quadra spominje se 1779. neki Cosulich, koji
spada u one koji su se iskrcali i ostali na obali Pacifika. Polovicom 19.
stoljeca Hrvati su sudjelovali u zlatnoj groznici u dolini
Neki od Hrvata koje je zlatna groznica dovela u Victoriju i odatle 600
kilometara dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu, nisu nikad vise vidjeli ni
civilizacije ni svojih bliznjih. Uvjeti rada bili su stravicni, a nasilje,
kartanje, sverc zlatom i ucjene medju kopacima iz svih mogucih nacija bile su
sastavni dio zivota, kao i nada u brzo bogacenje. Medju onima koji su ipak
uspjeli, spominje se isti onaj Sime Miletic, koji je spekulirao zemljom na
sjeveru, te njegov zemljak Ilija Cijelovic, koji je takodjer imao saloon u
Victoriji.
Hrvati ribari
Kad je Rusija 1867. godine za 7,200.000 dolara prodala Americi Aljasku, put
prema sjeveru je postao jos otvoreniji, pa u to vrijeme susrecemo hrvatske
trgovce krznom i drugom robom po Aljasci, medju kojima i Karla Baranovica, koji
je zavrsio u zatvoru zbog toga sto je robu iz tvrtke "Hudson Bay"
krijumcario Indijancima, ili nekog Boskovica, koji je u Aljasci kupio 16.000
tuljanovih koza za 6.500 dolara, da bi ih u Victoriji prodao sest puta skuplje.
Veliki val emigracije krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca opustosio je mnoge
hrvatske krajeve i napucio vise zemalja svijeta, posebno Ameriku. Jedan dio tih
iseljenika dospio je i u Kanadu. Stizali su najprije kao ribari na obale
Pacifika, zatim kao graditelji trans-kanadske pruge donoseci sa sobom veliko
iskustvo u tom poslu iz Austrije i Hrvatske, potom kao rudari i drvosjece, i
tek jedan
Kad je Britanska Kolumbija 1871. pristupila Konfederaciji, a nakon sto je i
najmocnija tvrtka "
Tako su Hrvati Tolic i Karompana iz Hrvatskog primorja ribarili izmedju
Seattlea i Victorije; u samoj Victoriji otvorili su vlastitu ribarnicu. U isto vrijeme u Port Guiconu, ribari
podrijetlom iz Malog Losinja osnivaju privremeno ribarsko naselje. Medju
stanovnicima se spominju Mate i Dominik Busanic, Ante Kozulic, Toma Vicevic,
Marko Busanic, Venancije Martinolic, Ante Vidulic i drugi. Otvaranjem
trans-kanadske zeljeznicke pruge 1885. izmedju Montreala i Vancouvera pojacana
je i trgovina ribom, osobito veoma cijenjenim lososom, sto je dalo zamaha
hrvatskoj ribarskoj industriji u Vancouveru koja je sve do nasih dana jednim
dijelom ostala u hrvatskim rukama.
Uzroci iseljavanja
Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali nepovezani i raznorodni, od polovice
19. stoljeca nagomilavali su se i spleli u cvrstu omcu koja je stotine tisuca
Hrvata povukla preko oceana. Kad je 1848. godine ban Jelacic dokinuo kmetstvo,
bivsi zemljoposjednici su bili spremni (odnosno primorani) raskomadati i
prodati zemlju zbog nemogucnosti da je dalje obradjuju, a seljaci koji su je
htjeli kupiti nisu imali novca. Osim toga, godine 1873. jeftino zito iz Amerike
i Kanade prouzrocilo je slom becke mjenjacnice i zadalo novi udarac
zemljoposjednicima u monarhiji. Glas o bogatoj Americi povukao je tada mnoge
Hrvate koju su se nadali da ce brzo zaraditi dovoljno da po povratku kupe komad
zemlje i ostvare san o vlastitom gazdinstvu.
Ubrzo su dva dodatna faktora jos vise pojacala omcu: okupacija Bosne i
Hercegovine 1878. godine, i filoksera. Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini,
bivsi veleposjednici turskog carstva zeljeli su sto prije rasprodati svoje
posjede: jedni, da bi otisli u Tursku, a drugi, jer nije vise bilo kmetova koji
bi obradjivali zemlju. To je navelo tisuce Hrvata da odu u Novi Svijet, kako bi
priskrbili dostatnu sumu novca za otkup zemlje koju su nekad obradjivali kao
kmetovi.
Odlazak u tudjinu mnogih "skrivila" je filoksera koja je naprosto
opustosila vinograde koji su bili vazan, a cesto i jedini izvor prihoda u
Dalmaciji, Hercegovini, Primorju, na otocima, u Zagorju, Prigorju i nekim
selima oko Karlovca.
Val iseljenika krajem
19. stoljeca
Valovi iseljenika iz tih krajeva zapljusnuli su i Kanadu. Tako susrecemo prve
rudare u rudnicima ugljena oko Nanaima, Wellingtona, Ladysmitha, Cumberlanda.
Drugi Hrvati su krajem 19. stoljeca radili u rudnicima cinka i olova u predjelu
Trail-Rossland uz granicu americke drzave
Izgradnjom pruge preko Kanade poceli su 1890-ih godina nicati rudnici oko
ondasnje luke Prince Arthur (kasnije:
Kad je 1896. otkriveno zlato u podrucju Klondikea izmedju Yukona i Aljaske,
mnogi Hrvati s juga krenuli su na sjever. Putovalo se parobrodom do luke
Skagway, duboko u fjord izmedju arhipelaga Alexander, a odatle preko opasnog
planinskog prijelaza White Pass do gornjih tokova rijeke Yukon, gdje je na
jezeru Bennett trebalo napraviti splav ili camac i spustati se Yukonom oko 800
kilometara do Dawsona, gradica koji je za dvije godine narastao na 25 tisuca
stanovnika.
Medju ugostiteljima u Skagwayu nalazimo imena Antona Stanica i Lea Ceovica, a
ni u Dawsonu nisu svi Hrvati lomili ledja kopajuci zemlju i tragajuci za
zlatom, jer i tu arhivi biljeze imena vlasnika gostionica B. Jelica i Martina
Zadielovica. Juraj Miletic je opet bio poduzetnik - graditelj u Dawsonu.
Porijeklom iz Ledenica u Lici, izgleda da je bio vican tesarskom poslu, jer je
rudarima gradio dascare, kladare i prave kuce, vec prema imovinskom statusu.
Kasnije ga susrecemo u Winnipegu u Manitobi, kamo je dosao vjerojatno 1900.
godine, da bi na glavnoj ulici, na Main Streetu, sagradio "Bell
Hotel".
Rad u sumama, na pilanama i u tvornicama papira takodjer je privukao veci broj
Hrvata, posebno onih iz predjela Gorskog kotara koji su bili vicni pili i
sjekiri.
Nakon zatvaranja rudnika bakra u mjestu
Kasnije je vodio poznati Frood Hotel i zajedno sa suprugom Rose postao
utemeljiteljem Hrvatskog doma 1933. godine. Karakteristicno je za sve hrvatske
doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neozenjeni ili
tek ozenjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi
dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje
radionice u Hrvatskoj. Taj plan se svake godine produzivao, sto zbog besposlice
u Kanadi, sto zbog iznenadnih mogucnosti za boljom zaradom, sto zbog pogorsanja
prilika kod kuce. I tako je vecina odgadjala povratak do starosti, ostajuci
cesto samci cijeli zivot. Drugi su, vidjevsi da povratka nema, poceli graditi
ili kupovati vlastite kuce i prihvacati stalnije poslove u rudnicima ili
tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zarucnica,
odnosno supruga i obitelji iz Hrvatske.
Kanadski koncentracijski
logori
Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih hrvatskih naselja
svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku sruseni su
dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog rezima. Osim toga, vec na samom
pocetku rata hrvatski useljenici su, zajedno s pripadnicima drugih naroda s
podrucja tadasnje Austrougarske monarhije, proglaseni "stranim
neprijateljima".
Mnogi Hrvati su, osobito iz Port Arthura,
Dok je pripovijedao, njegova supruga, rodom iz Makarske, svaki cas ga je
prekidala i opominjala da suti, jer da to moze cuti tkogod od
"inglismena" pa moze naskoditi nasoj "dici". I 63 godine
poslije tog stravicnog iskustva, strah je bio jaci od svih promjena koje su se
dogodile, od svih demokracija i sloboda o kojima su njihova djeca, rodjena puno
poslije Kapuskasinga, ucila u skoli.
Taj strah se toliko ukorijenio da ga nije mogla odagnati ni cinjenica da im je
kcerka kao direktorica gimnazije odgajala buduce narastaje Kanadjana u duhu
slobode i tolerancije, dok im je sin kao inzenjer u dobrostojecem poduzecu bio
zasticen snagom radnickih sindikata i u medjuvremenu izborenih prava.
Engleska, koja je bila u ratu s Njemackom, tih je godina pretvarala u zrtve
rata i podanike Monarhije koji su bili u Kanadi, bez obzira sto su i njihova
domovina i rodbina u Hrvatskoj i sami trpjeli pod pritiskom Austro-Ugarske. U
muzeju u Kapuskasingu i danas se cuva tamburica, primitivno izdubljena u komadu
sirova drveta, na kojoj su note obiljezene urezanim i slijepljenim zupcima
ceslja.
Sam Bog zna koje su sve pjesme na njoj odsvirane, i koliko suza ju je zalilo.
Ostala je nekim cudom kao jedini spomen naroda koji je tu stradao, a da nije
znao zasto, kao simbol kulture koja se nije dala zatomiti gruboscu, duse koja
nije klonula pred bezdusnoscu, pjesme koja ce jednog dana otopiti led i Kanadu
pretvoriti u pozornicu najvecih folklornih festivala svijeta - hrvatske
tamburice.
Zahvaljujuci Josipu Marohnicu, tada uredniku lista Hrvatske narodne zajednice
iz Pittsburgha, koji je pohodio hrvatske zatvorenike u Kapuskasingu 1915.
godine (jer su mnogi bili clanovi Zajednice) i objasnio kanadskim vlastima kako
su ti ljudi i sami pobjegli pred politickim pritiscima i gospodarskim
izrabljivanjima njihove domovine pod austrougarskim rezimom, stanje zatvorenika
se poboljsalo i vecina je nakon toga pustena. No ni samo pustanje na slobodu
nije proteklo bez osvete.
U rano proljece 1916. godine, dok su jezera jos bila smrznuta i snijeg se tek
poceo otapati, zatvorenici su natovareni na vlak i odvezeni na jug, ali ne u
mjesta odakle su pokupljeni, nego, prema svjedocanstvu Blaza Sliskovica,
istjerani kundacima iz vagona na otvorenoj pruzi, na pola puta izmedju Port
Arthura i Sault Ste. Marie. Bez hrane i tople odjece, mnogi su se pokusavali
uhvatiti za vlak, ali bi od iznemoglosti pali i bili pregazeni. Drugi su
krenuli na put, ne znajuci gdje se nalaze, jedni prema istoku, jedni prema
zapadu. Naselja u to vrijeme nije bilo na stotine kilometara, a ni danas ih
nema u tom dijelu Kanade, izuzev nekoliko manjih zeljeznickih postaja ili
pokoje benzinske crpke tamo gdje je cesta prosla blizu pruge. Veoma malo ih je,
prema svjedocenju prezivjelog zatvorenika, stiglo do Port Arthura ili Sault
Ste. Marie.
Oblikovanje zajednica i
gradnja domova
Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva znacajnija hrvatska
stalna naselja. Osim u Vancouveru i vec spomenutim mjestima na Vancouverskom
otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u danasnjem Thunder
Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South
Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i
Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i prije rata, radilo se uglavnom o
muskarcima, samcima bez obitelji, pa njihov zivot nije bio ni vjerski, ni
drustveno, ni politicki, ni gospodarski organiziran i institucionaliziran. Jedina
iznimka u tome je donekle hrvatska naseobina u Wellandu i okolnim mjestima
Niagarskog poluotoka.
Tu je jeftina elektricna energija koju je od 1905. pocela proizvoditi Teslina
hidrocentrala, kao i toplija klima, privukla mnoge tvornicare, a i hrvatske doseljenike,
ponajvise iz Zagorja i Zumberka. Neki su se na poluotoku tako udomacili da su
poceli kupovati zemlju i razvijati svoje manje farme, poput obitelji Pihac i
Knezic iz Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su se na radnickim stanovima
(boarding house) pocele odrzavati i neke zabave, pa je tu nastao i prvi poznati
tamburaski sastav u Kanadi koji su vodili Steve Skvoric, Nikola Baltuzic, Mijo
Pavesic i Silvestar Hrastovic. U svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u
Wellandu.
Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata, cim je
srpski rezim poceo gospodariti hrvatskim zemljama, poceo je novi val
iseljavanja. Kad su usto Sjedinjene Americke Drzave uvele i pocele
primjenjivati (1923.-24.) ogranicavajuce kvote za juznoeuropske narode, a
Kanada 1923. ukinula ogranicenja za useljenike iz bivseg austrougarskog
carstva, mnogi koji su kanili ici ili su vec posli za Ameriku, zavrsili su u
Kanadi. Ljudi koji su vec nasli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim
mjestima, poceli su dovoditi supruge, djecu i rodjake.
Tako na primjer Nikola Perkovic 1924. godine salje u Liku kartu svom ocu Pavi,
pa sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim drugima. Politicki teror i
pogorsano gospodarsko stanje u Jugoslaviji izmedju 1920. i 1929. prisililo je
153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema sluzbenim podacima, pred samu
depresiju iselilo preko 60.000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je veci nego
svih drugih nacionalnosti zajedno.
Prema poznatim podacima, od ukupnog broja emigranata izmedju 1920. i 1928. njih
21.063 dospjelo je u Kanadu. Od toga cak 10.572 tijekom 1927. i 1928. godine.
No umjesto prosperiteta, posla i zarade, docekala ih je depresija, besposlica i
beskucnistvo. Cini se da je upravo takvo stanje bio jos jedan snazan element
koji je utjecao na cvrsce okupljanje hrvatskih useljenika, uzajamnu solidarnost
i razvijanje do tada nevidjene drustvene, kulturne i socijalne aktivnosti.
Obitelji koje su imale kuce primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne
besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i
po 40 samaca u jednom radnickom stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju, gdje
su u jednoj kuci stanovala 42 samca, od kojih nitko nije imao posla. Malobrojni
sretnici koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi svoju zaradu i
prehranjivali nezaposlene. Gotovo svaku vecer su priredjivane zabave, drame i
plesovi, a sav prihod bi isao nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to vrijeme
nije bilo.
Hrvatske zajednice zabiljezile su u kanadskim gradovima jaci porast krajem
dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim
manjim mjestima, rudnicima, sumama i gradilistima. To posebno vrijedi za Saulte
Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim sumama; za Sudbury,
kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto, koji se
u to vrijeme oblikuje kao organizirana hrvatska naseobina; za Shumacher u koji
se slijeva mnostvo Hrvata iz okolnih rudnika zlata i sjece suma koji pretvaraju
mali gradic u "Novi Zagreb".
Razdoblje od 1920-tih do 1935. obiljezeno je i gradnjom hrvatskih dvorana i
domova u Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault Ste. Marie, Port Arthuru,
Windsoru i drugim mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u Sudburyju zapocela je 23.
listopada 1933., da bi Dom vec 14. sijecnja 1934. bio svecano otvoren. Za
nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po ljutoj
sjevernokanadskoj zimi, radeci sve vlastitim rukama, Hrvati su izgradili
impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo poceo odvijati sav drustveni zivot
zajednice.
Rast hrvatske
samosvijesti i rad HSS-a
Gradnju hrvatskih nacionalnih domova diljem Kanade poduzimali su, organizirali
i vodili redom clanovi novoosnovanih ogranaka Hrvatske seljacke stranke. Ti
domovi su ubrzo postali pravi hramovi hrvatske kulture, jezika i glazbe, te
politickog, kazalisnog, drustvenog i karitativnog zivota. Druge useljenicke
etnicke skupine - Ukrajinci, Talijani, Finci - su davno prije depresije imali
svoje crkve, dvorane, drustva i klubove. Tome je pomogao svakako i pogodniji
demografski sastav.
Tako je prema popisu pucanstva 1931. godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo
65,4 posto muskaraca, medju Poljacima 64,4 posto, medju Fincima 56,6 posto,
medju Talijanima 56,6 posto, dok je medju Hrvatima jos uvijek preko 80 posto
bilo muske populacije. Medjutim, upravo politicki progoni u Hrvatskoj, koji su
kulminirali ubojstvom hrvatskog narodnog vodje Stjepana Radica u beogradskoj
skupstini, pokrenuli su hrvatske mase u Kanadi da se politicki organiziraju,
izgrade svoje nacionalne domove u svim vecim naseljima, i tako, usprkos
nepovoljnom demografskom sastavu, pocnu stvarati naselja s obiljezjima
autohtonih zajednica. Iako se nedostatak crkava i zupa svugdje osjecao, domovi
su ih donekle zamjenjivali. Obitelji su pocele rasti, nerijetko s veoma brojnom
djecom, koja su od najranije dobi ukljucena u tamburaske i plesne skupine,
prigodne priredbe, svadbene svecanosti i slicno.
Crkve i domovi su u svim useljenickim zemljama vidljivi znak prisutnosti i
snage pojedine etnicke skupine, simboli nacionalnog identiteta, i dokaz da su
pripadnici odredjene skupine punopravni gradjani doticnog grada. Tek tada su
Hrvati poceli nastupati kao samosvjesna zajednica koja se nije zeljela
identificirati s Jugoslavijom, drzavom koja ih je predstavljala i koju su
dozivljavali kao strano tijelo.
Kad su se u kanadskom popisu pucanstva 1931. godine "europske rase"
mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a Hrvati, strpani u
"Jugo-Slavic" i "Yugo-Slave", nisu ni spomenuti pod svojim
imenom, Hrvatska seljacka stranka odrzava 20. ozujka 1932. u Sudburyju, gdje su
tada bili po brojnosti peta nacionalna skupina, hitan sastanak na kojem je
izabran poseban odbor koji je gradonacelniku P. Fentonu trebao podnijeti zahtjev
da se Hrvate popisuje zasebno.
HSS-ovci su prilozili popis od 236 clanova HSS-ova ogranka "Ante
Starcevic" kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove organiziranosti i
htijenja da ih se ne izjednacava s "Jugoslavenima". Jedan od clanova
odbora je to obrazlozio rijecima: "Buduci da nas jos broje pod
jugoslavenskim imenom, a neki od tih Jugoslavena clanovi su komunisticke
partije, mi se ne zelimo ubrajati medju njih da nas kanadske vlasti onda kao
takve optuzuju." Znacajnu ulogu u povezivanju Hrvata odigrao je
"Kanadski glas" kojeg je 15. ozujka 1929. u Winnipegu pokrenuo Petar
Stankovic. Kasnije je taj list nastavio izlaziti pod imenom "Hrvatski
glas" (glasilo HSS-a).
Osnivanje folklornih
drustava
Svaka naseobina s imalo znacajnijim brojem Hrvata tridesetih godina osniva i
svoje folklorne i tamburaske sastave ili zborove. Tako u Sudburyju djeluje
"Hrvatski diletantski zbor", koji je u listopadu 1933. preimenovan u
"Domoljub" pod ravnanjem gradiscanskog Hrvata Alojza Grafa. Iste je godine osnovana i tamburaska grupa
"Sloboda" pod ravnanjem Pavla Celinscaka. U Winnipegu 5. prosinca
1930. u novinama "Free Press" nalazimo clanak posvecen nastupu
"Hrvatskog kola i tamburice" u Playhouse Theatre.
Instrumente za grupu pravio je majstorski Mijo Gasljevic. U malom rudarskom
mjestu Levack, pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sudburyja, 1929. djeluje
"Hrvatsko tamburasko drustvo Jelacic" pod ravnanjem Ivana
Dimnjakovica. U Hamiltonu su kasnih tridesetih godina djelovala tri tamburaska
sastava - "Zagreb", "Plavi Dunav" i "Zlatne
zice". Kako je 1938.-39. svake nedjelje popodne emitiran jednosatni
hrvatski radio-program, tamburaski sastavi su cesto nastupali i na radiju. Osim
spomenutih, slicne grupe, sastavi i zborovi su djelovali i po drugim mjestima
sve do ratnih dana, kad je drustveni zivot zamro i bio sveden na dnevno
osluskivanja vijesti s europskih bojista.
Povratnici
razocarani u "komunisticki raj"
Tijekom rata u vecini hrvatskih zajednica organizirana su prikupljanja robe i druge
pomoci za rodbinu u domovini. Kako se Hrvatska u ratnom vrtlogu nasla medju
saveznicama Osovine, Hrvati u Kanadi su uglavnom primali negativne informacije
o stanju u domovini, bilo preko kanadskih sredstava priopcavanja, bilo preko
jugoslavenske izbjeglicke vlade i njenih hrvatskih clanova.
Neposredno po zavrsetku rata, jugoslavenska propaganda je bila tako snazna, da
su se stotine Hrvata dobrovoljno uputili u novi "raj". U tu svrhu je
komunisticka vlast, gladna krvavo zaradjenih iseljenickih dolara, organizirala
nekoliko brodova da povratnike prevezu u "stari kraj '. Sudbina tih
putnika je medjutim bila toliko gorka zbog velikog razocaranja koje su
dozivjeli, da je tesko bilo izvuci pricu iz bilo kojeg od onih koji su kasnije
uspjeli pobjeci iz Jugoslavije i vratiti se u Kanadu. Ne samo da nisu dobili
polozaje ili radna mjesta koje im je propaganda obecavala, nego im je oduzeta
ustedjevina jos na brodu, a po dolasku u domovinu poslani su u rudnike, na
prisilni rad, ili u zatvore ako bi se usudili stogod pitati ili kritizirati
komunisticke vlasti.
Tek
Poslijeratno razdoblje donijelo je Hrvatskoj nezapamcene politicke progone, kao
uvod u bioloski, kulturni, vjerski i odgojni genocid. Narodna Republika
Jugoslavija odnosno Savezna Federativna Republika Jugoslavija bila je, od 1945.
do 1990., uz mala popustanja i takticke liberalizacije kroz kraca razdoblja,
prakticno velika tamnica naroda pod stalnom i totalnom policijskom kontrolom.
Izbjeglice iz
Jugoslavije
To stanje se odrazavalo i na valovima hrvatskih izbjeglica i takozvanih
privremenih radnika u inozemstvu. Ono sto je prezivjelo masovne poslijeratne
pokolje i zatvore, ili izbjeglo marsevima smrti iza rata i dospjelo u
izbjeglicke logore po Austriji i Italiji, bio je tek ostatak golemog broja onih
koji nisu prezivjeli hrvatski holokaust. Za izbjeglice, ni logori ni Europa
nisu bili sigurni, iako mnogi medju njima bijahu tek trogodisnja djeca, trudne
majke, ili nedorasli mladici i djevojke. Jer bili su svjedoci stravicnih
komunistickih, cetnickih i partizanskih zlocina, nepozeljni i potencijalno
opasni svjedoci, a njihovi progonitelji jos uvijek su bili saveznici onih koji
su logore osnovali i cuvali. Zato je iseljenje u daleku Australiju, Kanadu ili
Ameriku cekano kao jedini spas.
Tako su, zahvaljujuci kanadskim vlastima i rodbini, prvi izbjeglice iz logora u
Kanadu stigli godine 1947. Od tada pa sve do 1960-tih godina pristizalo je
stalno ponesto Hrvata u Kanadu, ali ne direktno iz Hrvatske, nego preko drugih
zemalja Europe. lako je medju njima bilo i skolovanih ljudi, inzenjera,
profesora i lijecnika, svi su svoj novi zivot u Kanadi pocinjali u rudnicima,
na gradilistima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Za vecinu tih izbjeglica,
pokrovitelj je bio katolicki Caritas.
Nova grupa doseljenika pomladila je stare hrvatske kolonije i unijela u njih
nesto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridoslice su u isto
vrijeme dobrim dijelom politizirale vec uspavane ili jugoslavenskom propagandom
dezinformirane zajednice. Tako je nastao i odredjeni antagonizam izmedju
"starih" i novih doseljenika. Slicne pojave biljezimo i u
ukrajinskim, slovackim, srpskim, slovenskim i drugim zajednicama. Najveci broj
izbjeglica iz logora pristigao je u rudarska mjesta sjevernog Ontarija, zatim u
Val useljenika nakon
60-tih godina
Drugi i najveci poslijeratni val hrvatskih useljenika uslijedio je nakon 1960.
godine, a osobito od 1966. pa do 1973. Bila je to takozvana planirana
emigracija. Jugoslavenski rezim, pod totalnom policijskom kontrolom srpskog
sefa tajne policije Aleksandra Rankovica, poceo je sistematsko iseljavanje
Hrvata, i to najprije mladih ljudi, organizirajuci preko svojih suradnika
"bijeg" preko granice, dok se nije pokrenula cijela lavina
izbjeglica.
Time je otpustan svojevrsni "sigurnosni ventil" kako bi se sprijecile
moguci socijalni neredi i pobuna nezaposlenih mladih ljudi iz hrvatskih krajeva
koji su kaznjavani na taj nacin da se u njihovim mjestima jednostavno nisu
otvarala radna mjesta ili gradili industrijski objekti. Godine 1966. taktika je
prosirena i promijenjena vecom liberalizacijom izdavanja putovnica. Stotine
tisuca mladih Hrvata, u bioloski najplodnijim i proizvodno najkreativnijim
godinama, napustili su Hrvatsku. Od njih je jedan dio dospio i u Kanadu, medju
kojima i znatan postotak sa strucnom ili sveucilisnom naobrazbom. Taj val, iako
je smanjen nakon 1973. godine, nije prestao do devedesetih godina, pretvarajuci
se sve vise u "izvoz mozgova".
Od 1960. do 1990.
Ako bi se htjelo ukratko sazeti osnovne karakteristike zivota, rada i uspjeha
kanadskih Hrvata kroz posljednjih 30 godina, onda bi se moglo reci da su u tom
razdoblju Hrvati "probili led", poceli se kuciti, stjecati dobra,
graditi svoje crkve u kojima je prisutno sve vise mladih obitelji s djecom.
Bilo je to razdoblje sportskog i skolskog povezivanja, vrijeme politickog
naboja i sazrijevanja, vrijeme proboja u poslovni i politicki zivot Kanade, ali
i vrijeme gradnje mostova izmedju demokratske Kanade i Hrvatske.
Hrvati su mahom radili kao manualni radnici: lomili su ledja po rudnicima i na
gradjevinama, u zeljezarama i po sumama: bio je to danak koji je gotovo svaki
Hrvat platio zemlji velikih mogucnosti i bogatih darova. Za uzvrat, Kanada im
se oduzila zaradama koje su Hrvate stavile na vrh ljestvice po prosjecnim
primanjima. Pa i kuce mnogih Hrvata su iznad kanadskog prosjeka, osobito u
Juznom Ontariju.
Procvat zupnih zajednica
Zanimljivo je primijetiti da medjuratni pokusaji hrvatskih svecenika da se
osnuju zupe u Sudburyjy, Torontu, Shumacheru ili drugim mjestima, nisu uspjeli.
Vjerojatno su tome uzrok tri bitna faktora: cinjenica da sama lokalna Crkva
nije bila spremna prihvatiti etnicke zupe; cinjenica da je medjuratna
emigracija bila dobrim dijelom liberalna, nerijetko "crvena", a
ponekad i "anticrkvena"; i konacno napokon cinjenica da Crkva u
Hrvata u to vrijeme nije ni ozbiljno ni organizirano vodila brigu o pastoralnom
radu medju hrvatskim iseljenicima.
Hrvatski franjevci iz Chicaga pokusavali su u vise navrata uspostaviti barem
povremene misijske postaje i u kanadskim rudarskim gradovima, sve tamo od
osnutka svog sjevernoamerickog Komesarijata 1926. godine (danas Hrvatske
kustodije svete Obitelji) koja je podredjena Hercegovackoj franjevackoj
provinciji, ali u tomu nisu uspjeli.
Tek nakon 1950. godine, s priljevom novih izbjeglica iz Hrvatske i dolaskom
nekoliko svecenika, javlja se jaca potreba za vlastitim crkvama. To je jos vise
pojacano uvodjenjem narodnih jezika u liturgiju, jer, etnicka skupina koja je
imala crkvu na svom jeziku, imala je neku vrst legitimiteta koji vise nije
osporavan. Tko nema crkve, nije ni narod, nema svoga jezika ni identiteta.
Godine 1990. Kanada broji devetnaest hrvatskih zupa.
U provinciji Ontario: u Windsoru - zupa Sv. Franje; u Londonu i St. Thomasu -
zupa Sv. Leopolda Mandica; u Kitcheneru - zupa Sv. Obitelji; u Wellandu - zupa
Sv. Ante; u Hamiltonu - zupa Sv. Kriza; u Oakvilleu - zupa Presvetog Trojstva;
u Norvalu - zupa Kraljice Mira; u Mississaugi - zupa Hrvatskih mucenika; u
Torontu - zupa Nase Gospe Kraljice Hrvata; u Ottawi - zupa Sv. Leopolda
Mandica; u Sudburyju - zupa Sv. Marka; u Sault Ste. Marie - zupa Nase Gospe
zastitnice putnika; u Thunder Bayu - zupa Marijina Uznesenja.
U provinciji Manitobi: u Winnipegu - zupa Sv. Nikole Tavelica. U provinciji
Quebec: u Montrealu - zupni centar i crkva Sv. Nikole Tavelica. U provinciji
Alberti: u Edmontonu - zupa Male Gospe i u Calgaryju - zupa Majke Bozje
Bistricke. U provinciji
Dinamika osnivanja hrvatskih misija i zupa, izgradnje ili kupnje crkava isla je
donekle usporedno s rastom hrvatskih kolonija. Procjenjuje se da se svake
nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisuca vjernika. Mise su
na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske zupe djeluju hrvatske skole,
crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna drustva, te razne druge kulturne
ili drustvene udruge. Svaka zupa ima zupno vijece koje se redovito bira. Vecina
ima uhodani zbor ministranata, misnih pomocnika i citaca. U zupama se primaju
svi sakramenti, od krstenja, prve pricesti i krizme.
Tu se slave vjencanja, ispracaju sprovodi. Hrvatske zupe u Kanadi funkcioniraju
kao prosirena obitelj, Hrvatska u malom. Svaka zupa izdaje i svoj zupni list,
vecinom tjedno, od kojih neki izlaze na 12-24 stranice, poput Glasa Centra u
Norvalu, lista zupe Precistoga srca Marijina u Vancouveru, biltena zupe Majke
Bozje Bistricke u Calgaryju ili Zupnog vjesnika hrvatskih zupa Toronta,
Mississauge, Oakvillea i Hamiltona. U organizaciji zupa djeluju i radio programi na hrvatskom jeziku.
Nogomet i folklore
Posljednjih trideset godina obiljezeno je osnivanjem i organizacijom saveza u
koje su ukljuceni hrvatski nogometni klubovi, hrvatske folklorne grupe, te
hrvatske skole. Hrvatski nacionalni nogometni savez Sjedinjenih Americkih
Drzava i Kanade osnovan je 1964. godine i okuplja nogometne momcadi iz dvadesetak
sjevernoamerickih gradova, a svake godine se u drugom gradu odrzava godisnji
nogometni turnir, redovno u prvom tjednu mjeseca rujna. Turnir obicno okupi
petstotinjak nogometasa i nekoliko tisuca gledatelja.
Hrvatsko-kanadski folklorni savez, kojeg je 1973. godine pokrenuo Ante Beljo u
Sudburyju, gdje je odrzan i prvi festival, razvio se u jednu od najdinamicnijih
i najbrojnijih hrvatskih organizacija u Kanadi. Pod vodstvom osnivaca i uz
brojne vrijedne suradnike, ucitelje i voditelje plesa i tamburice, HKFS okuplja
cetrdesetak folklornih grupa iz oko trideset gradova i hrvatskih naseobina od
oceana do oceana. Godisnji festivali okupljaju i do 1700 plesaca i sviraca, kao
onaj u Sudburyju 1983. godine, koji se smatra najmasovnijim folklornim
festivalom u povijesti Kanade.
Zbog velikog broja sudionika i ogromnih razdaljina, HKFS je 1978. godine
podijeljen na Istocnu i Zapadnu Kanadu, a vrijeme odrzavanja festivala
produzeno je s jedan na dva dana, i to svake godine na Dan Kanade, u trecoj
nedjelji svibnja. Mise koje se tom prilikom slave uz pratnju tamburica, susreti
hrvatske mladezi, zabave i banketi, ostaju nezaboravne uspomene za koje tisuce
mladih Hrvata zive cijelu godinu, pripremajuci se marljivo za slijedeci nastup.
Sustavnim i discipliniranim radom brojnih hrvatskih javnih djelatnika (Ante
Belje, Nikice Vrdoljaka, Joe Loncarica, Gine Plese, Tonia Zlatara, Zeljka
Jergana, Mike Dodiga, Meri Pavkovic, Mikea Loncarica, Eda Mavrinca, Edwarda
Bradice, Linde Valic, Ilije Vranesica, Ivice Stefanca, Grace Poleto, Joze
Merkusa, Nede Sladojevic, Sylvije Pavacic, Izidora Grabovca, Richarda
Filipovica, Borisa Zvonkovica, Vilka Volovica, Josipa Hecimovica, s. Gracije
Kutlesa, Steva Talana, Davida Skare, Emila Mesica, Jeanne Valetic i drugih,
HKFS je odgojio stotine vrsnih plesaca i sviraca i generacije ucitelja. Svake
godine ponavljana zelja i san da se festival jednog dana prenese u Hrvatsku,
kad ona napokon bude svoja i slobodna, postao je stvarnost u 1991. godini, kad
je sedamnaesti festival Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza organiziran i u
Kanadi i u Hrvatskoj, ali kao jedan jedinstven festival.
HISAK - Hrvatske skole
U isto vrijeme su nastajale "Hrvatske skole
Amerike-Australije-Kanade". Organizacija je okupila prvih nekoliko
postojecih skola na inicijativu i pod ravnanjem fra Ljube Krasica 1974. godine.
Na osnivackom sastanku u New Yorku, u hrvatskoj zupi Sv. Cirila i Metoda, nasli
su se hrvatski zupnici: iz Toronta vlc. Josip Gjuran, iz Hamiltona vlc. Josip
Sprajc, iz New Yorka fra Ljubo Krasic i fra Hrvoslav Ban, te iz Montreala
Darija Klanac kao predstavnici tada postojecih hrvatskih skola. Uskoro
su izradjeni prvi prirucnici, razradjen je sustav i program rada, pa je broj
novih skola brzo rastao.
HISAK je vec 1976. u suradnji s Antom Beljom i Vinkom Grubisicem utemeljen i u
Kanadi kao posebna sekcija za Kanadu, da bi 1982. bio organiziran kao
skolsko-odgojna ustanova. Godine 1978. organizirani su prvi seminari za
ucitelje u Torontu, Sudburyju, Edmontonu i Vancouveru na kojima se okupilo 198
sudionika. Nakon toga su Vinko Grubisic i Ljubo Krasic pripremili
"Hrvatski jezik 1 " i "Hrvatski jezik 2" kao sluzbene
prirucnike za prva cetiri razreda skole.
Posto je strucna vladina komisija iz Ottawe prihvatila ta dva udzbenika, davsi
im visoku ocjenu, izdani su uz potporu Ministarstva multikulturalizma 1979/80.
i postali standardni prirucnici za hrvatske izvandomovinske skole. Uz manja
dotjerivanja i dodatak cetverojezicnog - hrvatskog, njemackog, engleskog i
francuskog rjecnika - prirucnici su dozivjeli cetiri izdanja.
U medjuvremenu je 1980. godine fra Ljubo Krasic dosao na sluzbu u Sudbury, gdje
su vec djelovali Ante Beljo i Vinko Grubisic, pa je srediste HISAK-a od 1980.
do 1987. bilo u Sudburyju. U tom periodu organizirana su i dva medjunarodna
seminara o hrvatskom jeziku i kulturi za ucitelje hrvatskih skola: prvi 1984.,
a drugi 1986. Na seminarima su se nasli hrvatski ucitelji ne samo iz cijele
Kanade i Amerike nego i iz Juzne Amerike, Australije, Svicarske, Svedske, Njemacke,
Francuske i Hrvatske, kao i predstavnici kanadskog skolstva i delegati iz
drugih etnickih skola.
Sa seminara je 1984. upucena "Deklaracija o imenu i polozaju hrvatskog
jezika" svim sveucilistima u Americi i Kanadi, Australiji i Europi na
kojima se predavao "srpsko-hrvatski" ili koja su u svom sastavu imala
slavisticki odjel. Deklaracija je takodjer upucena stotinama sveucilisnih
knjiznica, te ministarstvima i uredima vlada na koje se to pitanje moze
odnositi. HISAK je od 1978. postao i redovni sudionik i standardni izlagac,
zajedno sa sezdesetak sveucilista i izdavackih kuca, na godisnjim
konferencijama "Americkog udruzenja za promicanje slavenskih studija"
na kojima se okupi dvije do cetiri tisuce strucnjaka i profesora s podrucja
slavistike. Takvim sistematskim radom konacno je 1985. godine hrvatski jezik
odvojen od srpskog, pa se oni od tada tretiraju kao dva zasebna jezika.
Skole hrvatskog jezika djeluju u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju,
Winnipegu, Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Montrealu, Ottawi,
Norvalu-Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu,
Kitcheneru, Londonu-St. Thomasu, Windsoru. U nekim mjestima ima vise skola.
Hrvatske skole, od kojih neke okupljaju cak 500 ili 700 daka, kao u Torontu, Vancouveru
ili Mississaugi, trude se da generacije mladih Hrvata koje su privrzeni svojoj
novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja, ili djedova i baka. Da bi
se ostvarilo, djeca trebaju nauciti hrvatski jezik.
Vec nakon nekoliko godina sistematskog rada skola, u hrvatskim sredinama pocelo
se osjecati zivlje i potpunije ukljucivanje mladih gimnazijalaca i
sveucilistaraca u zivot zajednice i u programe koje oni, bez poznavanja
hrvatskog jezika, ne bi imali ni sposobnosti ni hrabrosti preuzeti. Iz redova
nekadasnjih djaka hrvatskih skola nastala su hrvatska studentska udruzenja na
sveucilistima u Torontu, Hamiltonu, Waterloou i drugdje.
Osim toga, stotine djaka koji su zavrsili osam odnosno deset godina hrvatske
"subotnje" skole pripremljeni su da se za njih uvede hrvatski kao
gimnazijski predmet, sto je vec koncem sedamdesetih godina u Mississaugi
ostvario Vinko Grubisic zajedno s profesorom Meglerom, da bi se devedesetih
godina hrvatski razredi rasirili u Mississaugi, Oakvilleu, Torontu, Hamiltonu, Cambridgeu,
Kitcheneru.
U tome su veliku ulogu odigrali pozrtvovni ucitelji - dr. Vinko Grubisic, Ana
Ganza, Ana Prkacin, Biserka i Boris Cetinic, Ivica Curok, Zoran Pejovic, s.
Ligorija Mateljan i drugi. Hrvatske skole u Kanadi uzivaju podrsku federalnih i
provincijskih skolskih vlasti, iako glavni teret ipak pada na hrvatske zupe,
ucitelje i organizatore. Mladi Hrvati koji su prosli kroz te skole pokazuju
vece zanimanje za Hrvatsku i rado je posjecuju, nerijetko radeci preko ljeta
kako bi zaradili za avionsku kartu za Hrvatsku.
Katedra hrvatskog jezika
i kulture
Nakon sto je kroz hrvatske skole stvorena jaka baza potencijalnih studenata
hrvatskog jezika na sveucilisnoj razini te za takav pothvat pripremljen teren u
sveucilisnim slavistickim krugovima, vodstvo HISAK-a je, na inicijativu clana
sredisnje uprave Gojka Suska iz Ottawe, 1984. zapocelo projekt osnutka katedre
hrvatskog jezika i kulture na jednom od kanadskih sveucilista.
Zahvaljujuci organizatorskim sposobnostima i upornosti Gojka Suska, koji je
iste godine izabran i za predsjednika novoosnovane Zaklade za hrvatske studije
u Kanadi, te danonocnom radu drugih clanova odbora, inicijativu su ozbiljno
prihvatili hrvatski poslovni ljudi i tako joj 1985. godine dali snazniji zamah
- posebno od kada je inzenjer Anton Kikas postao predsjednik Drustva hrvatskih
privrednika i intelektualaca u Kanadi, a jedan od najuspjesnijih hrvatskih
poslovnih ljudi Ivica Zdunic dao prvih sto tisuca dolara za katedru hrvatskog
jezika i kulture.
Nakon sto je, zahvaljujuci umjesnosti Antona Kikasa, 1986. godine skupljena
svota od pola milijuna dolara kao potrebni polog za katedru, poceli su
intenzivni pregovori s York sveucilistem kao najozbiljnijim kandidatom. Ubrzo
se otkrilo, da je Jugoslavija umijesala svoje prste, jer je pred samo
zakljucenje pregovora jedan clan sveucilisnog pregovarackog tima postavio
direktno pitanje: Sto ako bi jugoslavenska ambasada zatrazila da se jezik zove
srpsko-hrvatski?
Dobio je hladnu
lekciju da Hrvati nisu dosli pregovarati s Jugoslavijom, nego sa Sveucilistem
York sveuciliste je u svom novom dopisu prekrsilo prethodno dano pismeno
jamstvo, pa je pregovaracki tim, sastavljen od Gojka Suska, fra Ljube Krasica,
Antona Kikasa, Ante Belje, Zorana Pejovica i Zlatka Bobesica, dobio puno
povjerenje i podrsku prosirenog odbora Zaklade i hrvatskih poslovnih ljudi koji
su dali najvise sredstava za katedru, da pregovore s drugim sveucilistima
nastave u potpunoj tajnosti sve do konacnog potpisivanja ugovora.
Time su nastojanja Jugoslavije da i u Kanadi provodi kulturni genocid nad
Hrvatima bila presjecena. Od vise dobivenih ponuda, pregovaracki tim je
ocijenio da je najprihvatljivija i najkorisnija za Hrvate i za sveuciliste
ponuda Sveucilista Waterloo. Radi kontakta sa sveucilistem, tada je u
pregovaracki tim adoptiran i lokalni predstavnik Janko Peric, predsjednik
Drustva hrvatskih umjetnika u Kanadi.
Tek kad je ugovor svecano potpisan 21. travnja 1988. i kad je
"Gazette" objavila osnutak Katedre hrvatskog jezika i kulture kao
jedan od znacajnih dogadjaja godine, pregovaracki tim je izvijestio Zakladu i
hrvatsku javnost da je zadatak obavljen i cilj postignut, Katedra osigurana!
Katedra je proradila u rekordnom roku jos iste jeseni. Sveuciliste je
profesorom Hrvatske katedre imenovalo dr. Vinka Grubisica, covjeka koji je vec
odgojio generacije kanadskih Hrvata i pripremio ih za studij hrvatskoga jezika
i kulture na sveucilisnoj razini.
Fra Ljubo Krasic
predsjednik (1993 -1995)
Kanadsko-hrvatski
kongres K.H.K.