OSNIVANJE PJEVAČKOG ZBORA U BUENOS AIRESU

Već nakon dolazka prvih hrvatskih emigranata nove emigracije u plemenitu i gostoljubivu Argentinu, sredinom 1947. gg. Ivica Dragičević, dr. Filip Crvenković i pok. dr. Mile Starčević predlažu medju starosjediocima i novodošlim emigrantima misao osnivanja pjevačkog zbora. U svrhu ostvarenja te plemenite ideje dr. fra V. Bilobrk pozajmljuje mali harmonij, koji bi smješten u prostorije "Hrvatskog Domobrana", Lima 1196, gdje su se vršili prvi pokusi.

Tehničko vodstvo preuzeli su g. Ivo Flögel i Ante Ramljak Nola, kao zamjenik. Na taj način ovaj pokušaj spomenute gospode dobio je i konkretne forme. Održano je i nekoliko pokusa, ali nije se moglo proslijediti, jer je g. Flögel odputovao u provinciju, u borbi za svagdašnji kruh, a ni g. Nola, radi premalog broja novih doseljenika, nije mogao sustavnije djelovati. I tako taj plemeniti pokušaj biva prekinut. Tek kasnije, krajem iste godine, kad dolaze prve veće skupine Hrvata, medju kojima dobrim dielom članovi bivšeg fermanskog zbora, onda će se tek moći položiti prvi temelji današnjeg pjevačkog zbora "Jadran".

Tako, početkom prosinca godine 1947. imamo u Buenos Airesu mali mužki pjevački zbor, pa evo, što o tome veli tajnik privremenog osnivačkog odbora, prof. Aleksandar Zoričić, koji u uvodu u kroniku zbora piše sliedeće: "Začetak hrv. pjevačkog zbora u Buenos Airesu pada na dan Nikolinjske priredbe "Hrv. Domobrana" 1947., kojom zgodom je nastupio zbor u broju oskudnom ali s uspjehom.

Prvi hrvatski emigranti, u većini novodošli iz Italije, njih 18 na broju, pod vodstvom prof. Aleksandra Zoričića počeli su vježbama "Naša pjesma" od Kopitovića, "Omili mi" od Gotovca i "Zrinsko-Frankopanka" od Zajca.

Poimence bili su sliedeći pjevači. Tenori prvi: Blaž Gerek, Alojzije Valenčić i Vlado Sabolić. Tenori drugi: Božo R. Mikulić, prof. Mirko Eterović i prof. Miroslav Sušić. Baritoni, Janko Bosiljevac, Ivica Kohek, prof. Ante Maršić i Dujo Modrić. Basovi: prof. Aleksandar Zoričić i Vodoška Julio.

Josip Cvitković i Marko Kujundžić upodpunjuju tenore prve. I sada se je moglo zamoliti Antu Nolu Ramljaka, hrvatskog dirigenta, da preuzme vodstvo zbora u svoje stručne ruke, jer će za koji dan pristići još neki dobri pjevači iz Ferma.

Doista, dolazkom nove skupine Hrvata zbor je mogao nastupiti, jer su ga popunili gg. dr. Milivoj Stahuljak, ing. Maks i Slavko Hranilović, Željko Dučmelić i Drago Glamočak.

Uspjeh Nikolinjske priredbe "Hrv. Domobrana" uvelike je zasluga malog zbora. Te je večeri, u bratskom susretu starih znanaca nikla misao, da se zbor i nadalje održi, proširi i upodpuni.

U sliedećim danima pristupaju zboru gg. Ivica Dragičević, ponovno. Ivan Krešić, Krešo Kolaković, Tvrtko Matekalo, Bogde Baljkas, prof. Franjo Jović, Tomislav Pelivan, Jozo Dijak, Ante Turica, Miroslav Glavina, prof. Franjo Kovačec i Ivica Dimač.

U razgovorima o budućnosti zbora predloženo je, da se osnuje isti kao samostalan od ostalih postojećih družtava u Buenos Airesu, koji će okupljati Hrvate, da pjesmom propagiraju hrvatsku ideju i hrvatsko ime.

Tako je prvi skupni sastanak, održan u Hrv. Domu, Monte 2049, prihvatio ovu misao i odlučio izabrati privremeni upravni odbor, od pet članova, sa zadatkom, da ovaj odbor što prije izradi pravila i postigne odobrenje od državnih vlasti, te da do 1. veljače sazove glavnu skupštinu.

U odbor su izabrani: predsjednik: prof. Ante Maršić; tajnik i pismohranar: prof. Aleksandar Zoričić; blagajnik: Janko Bosiljevac; poslovodja: Bogde Baljkas; član odbora: Ante Nola Ramljak. Savjetodavnim članovima, radi izradbe pravila, priključeni su: prof. Mirko Eterović i Božo Mikulić. U artistički odbor birani su, uz zborovodju, još: dr. M. Stahuljak, ing. Slavko Hranilović, T. Matekalo i Franjo Dučmelić.

Od 23. člana ovom sastanku prisustvovalo je osamnaest.

Izabrani privremeni odbor neumorno radi. Predsjednik prof. Maršić sastavlja i iznosi nacrt pravila zbora, sa svim osobinama jednog samostalnog kulturnog hrvatskog društva, kako je to bilo i zamišljeno. S druge strane, sami zbor, koji već broji oko 30 pjevača, pod ravnanjem Ante Nola Ramljaka bilježi prve uspjehe. Pokusi se održavaju u Hrv. Domu, Monte 2049. Uvježbava se Misa na latinskom od hrv: skladatelja prof. Mirka Kovačeca.

O. Fra Blaž Štefanić, neumorni hrvatski katolički radnik stare emigracije, izlazi zboru u susret u svakoj prilici. Uz nas su neprestano još i ova dva rodoljuba i radnika stare emigracije: Janko Bosiljevac i Dragutin Siladji, koji nas upoznavaju s ovim velikim gradom, a često su i naši tumaći.

To su prvi dani u Argentini. Prosinačka i siečanjska vrućina čudno djeluju na nas. Izazivaju u nama sjećanje na naše prosinačko-siečanjske zime. Sve nam je drugčije. Gotovo svi radimo fizičke poslove običnih radnika, daleko od naših zvanja i sposobnosti. Ali, zadovoljni smo, što smo ipak, poslije toliko patnji ponovno osjetili blagodat slobode, što smo vlastitim rukama mogli zaraditi komad kruha, i što smo smjeli reći, tko smo i što želimo.

Svuda iztičemo naše hrvatstvo. Sjećam se i danas, iako je to već davna uspomena, jednog dogadjaja, kojeg rado spominjem.

Bilo je to na Novu Godinu 1948. Poslije nastupa na sv. Misi u crkvi sv. Roka, za vrieme vožnje u "subterraneu" (podzemnom vlaku) zapjevali smo "U boj, u boj..."

Iznenadjeni suputnici, pitaju nas:

"Quien es esa gente...?^"

Nešto vještiji u kasteljanskom jeziku odgovaraju: — Somos croatas, hijos de la lejana Croacia. Fieles hermanos de S. E. Arzobispo de Zagreb, dr. Alojzije Stepinac, mártir de la Iglesia Católica en Croacia!

To su bili oni nezaboravni dani našeg pjevačkog zanosa i poleta. Zbor je svakim danom bivao sve veći i jači, jer neprestano su pristizali novi emigranti iz Italije.

Tak su počele i pripreme za održanje prve glavne konstituirajuće skupštine, što je značilo: pristupiti konstruktivnijem i ozbilnijem radú.

ZBOR DOBIVA IME H.P.Z. "JADRAN"

U šamom početku svog djelovanja privremeni osnivački odbor je razpravljao o imenu zbora: Bilo je raznih priedloga pa se je to onda prepustilo izboru samog članstva. Medjutim, i kod samih članova, što je logično, bilo je mnogih priedloga, kao: "Croacia" (Bosiljevac), "Dubrava" (Maršić), "Lisinski" (Stahuljak), "Drina" (Glamočak), zatim "Kvaternik", "Starćević" i dr.

Na kraju, jedna skupina pjevača (Maršić, Eterović i zborovodja Nola) predložila je, da bi se zbor zvao "Jadran". Nakon kraće razprave, ovo je ime najviše došlo u obzir, pa je članstvo, na članskom sastanku dana 4. ožujka 1948., većinom glasova izglasalo, da se zbor zove: Hrvatski Pjevački Zbor "Jadran", na kasteljanskom jeziku: Coro Croata "Jadran".

Ovo ime zbora omogućilo je, da stranci lakše i brže shvate njegovo značenje, jer ono nosi ime Jadranskog Mora, koje je simbol snage i velićine hrvatskog naroda, koji od VI. stoljeća na njegovim obalama, gdje je kolievka našeg kulturnog i državnog života.

Ime "Jadran" s oduševljenjem, je primljeno medju svim Hrvatima.

Ivica Dimač