Este articulo
publicado en Croacia trata de mostrar como la concepción predominante en la UE
es configurar un bloque balcánico que, en esencia vuelve a repetir la
experiencia yugoslava y que practicamente destruyó a la nación croata.
Se puede ver
que esta política esta en marcha y que depende de los croatas torcerla.
Deseo
esclarecer sobre eventos que la "historia oficial" ha vendido a lo
largo de muchisimos ańos haciendoles creer que Yugoeslavia era una nación, que
si se investiga desde la perspectiva histórica claramente se demuestra que esta
"nación etnicamente homogenea" nunca existió y que se instrumentó de
acuerdo a las necesidades geoestratégicas de las potencias dominantes y el
expansionismo servio.
Un pequeńo
ejemplo ilustra lo descripto más arriba por muchisimos analístas de la historia
en los balcanes, este elemento es "indirecto" en primera instancia,
pero contundente desde la perspectiva de la evolución histórica. Desde la
primera Yugoslavia Monárquica hasta la caida de la Yugoslavia Socialista, la
enorme mayoría de emigrantes, diría sin temor a equivocarme un 70/80%, son de
origen croata … eso se llama, en cualquier idioma, genocidio ya que no
solamente matando se logra la limpieza étnica.
He aquí la
clave de por qué somos más afuera que adentro, tengase en cuenta que estoy
abarcando un lapso que va desde 1917 hasta la posguerra finalizada en la década
pasada.
Vicente A.
Nevistic
- - - - - - -
Glas
Koncila 12.3.2007
Nasilje nad
Hrvatskom? Zagrebački skup ministara vanjskih poslova deset država u
okviru tzv. Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), održan u petak
2. ožujka, bez sumnje politički dalekosežan događaj, hrvatskoj je
javnosti gotovo prešućen, pa tim više među onima kojima je stvarno
stalo do općega dobra čitave hrvatske nacije i njezine bolje
budućnosti potiče zabrinutost i brojna teška pitanja.
Činjenica
je, kako je izvijestila Hina, da je hrvatski predsjednik Vlade za taj skup
rekao da je »iznimno važan«, da je najavljeno da će skup završiti zajedničkom
deklaracijom i tiskovnom konferencijom Trojke SEECP-a (Grčka, Hrvatska i
Bugarska).
Činjenica
je također da hrvatski mediji, koji su uglavnom prenijeli Hininu najavu o
sadržaju razgovora na sastanku, uopće nisu izvijestili je li zaista
usvojena kakva deklaracija, a nisu izvijestili ni je li uopće održana
najavljena tiskovna konferencija.
Umjesto o
sadržaju toga sastanka, koji se sasvim sigurno tiče i Hrvatske i njezine
budućnosti, mediji su s ruba toga sastanka najveću pozornost dali
izjavama srbijanskoga ministra vanjskih poslova o Kosovu - što se može
razumjeti kao namjerni bijeg od nepoželjne ili možda čak zabranjene glavne
teme toga sastanka.
Činjenica
je nadalje da se osim izjave predsjednika Vlade nakon početka tog sastanka
nitko od hrvatskih političara na vlasti ili od političara iz
parlamentarnih stranaka u oporbi nije oglasio ikakvom izjavom. Je li to imalo
korektan odnos prema hrvatskoj javnosti i nije li to ipak paradoksalno i vrlo
neobično za sastanak predstavnika deset zemalja koji je sam predsjednik
hrvatske Vlade izričito i doslovno označio »iznimno važnim«?
Nije li vrlo
neobično da urednici nisu poslali novinare ni Predsjedniku RH, koji je po
funkciji jedan od bitnih kreatora hrvatske vanjske politike, da on progovori
hrvatskoj javnosti o čemu su to u Zagrebu raspravljali ministri vanjskih
poslova i osobito o onome što se izravno tiče Hrvatske i njezinih
građana?
Takvo guranje
pod tepih zagrebačkoga ministarskog susreta, još k tome »iznimno važnog«,
nužno budi sumnje, zabrinutost i otvara prostor za različite spekulacije.
Činjenica da nad Hrvatskom stalno visi Damoklov mač političkog
guranja Hrvatske na tzv. Zapadni Balkan, u nejasnu asocijaciju država s
prostora bivše SFRJ s izuzetkom Slovenije i s dodatkom Albanije, tako važnom
skupu u okviru tzv.
Procesa
suradnje u jugoistočnoj Europi mogla bi dati sasvim posebnu težinu, pa je
doista neprimjereno i nekorektno što su izostali i vjerodostojne informacije i
njihova službena, istinita i vjerodostojna obrazloženja. Poznata je
činjenica da danas postoji dogovorena zona slobodne trgovine CEFTA, koja
će se preimenovati u SEEFTA-u, a koja je za razliku od prijašnje CEFTA-e -
u kojoj je bila članica i Hrvatska - do neprepoznatljivosti snizila
kriterije i na taj način gotovo bez ikakvih uvjeta obuhvatila sve zemlje
jugoistočne Europe, uključujući opet i Hrvatsku, i dodala im,
vjerojatno kao politički »smokvin list«, Moldaviju.
Poznato je da
zemlje članice CEFTA-e izlaze iz te asocijacije čim pristupe
Europskoj uniji, pa nije jasno zašto su na zagrebačkom skupu sudjelovali i
predstavnici jugoistočnoeuropskih zemlja koje su već članice
Europske unije, odnosno nameće se pitanje jesu li i one bile u Zagrebu tek
samo kao neki politički »smokvin list« ili će i one postati dio
buduće, javnosti nejasne asocijacije? Nameće se također ozbiljno
pitanje uloge političkoga »smokvina lista«: Je li on primijenjen da bi
hrvatskoj javnosti zaslijepio oči pa da se ona bez ikakva pitanja pomiri s
nakanom vladajućih u Hrvatskoj da hrvatsku državu utope u nejasnu
balkansku asocijaciju?
Pokriva li taj
politički »smokvin list« s jedne strane moguće nasilje Europske unije
prema Hrvatskoj, a s druge strane hrvatske vladajuće političare u
postupanju s kojim se većina hrvatskih državljana nikada ne bi pomirila?
Doista se nameće ozbiljno pitanje o nasilju Europske unije i njezinih
političkih saveznika prema Hrvatskoj, ako se Hrvatsku prisiljava ili tjera
u nejasnu balkansku asocijaciju i ako su pod pritiskom EU-a hrvatski mediji de
facto ignorirali zagrebački skup. Ne radi li se doista o nasilju
demokratske ili nedemokratske Europske unije prema hrvatskim vladajućim
političarima ako se od njih zahtijeva da provode nešto u svojoj zemlji
protiv čega je sigurna većina hrvatskih građana?
U tom
kontekstu nije li izraz nasilja prema Hrvatskoj i činjenica što joj kao
zemlji kandidatu za punopravno pristupanje Uniji svjesno i namjerno nije
određen datum pristupanja odnosno nema li Europska unija tajni naum cijelu
tu jugoistočnu Europu, uključujući i Hrvatsku, držati u svom
predvorju dok sve zemlje ne »dozore«; a kada će »dozoriti«, to će
opet politički odlučiti administracija u Brusselu? Ako se pak stvarno
ne radi o tako ozbiljnim pitanjima, zašto onda EU i hrvatski političari
jasno i glasno ne kažu i pismeno se obvežu da se u SEECP nikoga, pa ni
Hrvatsku, ne prisiljava?
Osim toga, ako
je SEECP asocijacija koju bi 11. svibnja ove godine i formalno kao
političku organizaciju trebali osnovati predsjednici zemalja bivše SFRJ
(minus Slovenija i plus Albanija te plus Moldavija) doista tako benigna i
dobrodošla asocijacija i za Hrvatsku, zašto to ne bi mogli shvatiti i na
referendumu podržati i hrvatski građani?O zagrebačkom skupu i
njegovim mogućim značenjima vrlo kritički izrazila se samo jedna
hrvatska politička stranka, čije stavove nitko nije demantirao (što
je također veoma znakovito, a i ona naivno i stranački pristrano
smatra da se to ozbiljno pitanje, nakon eventualne svibanjske uspostave te
političke asocijacije bez ikakvih pismenih jamstava, može riješiti
izborima.Ivan Miklenić Glas
Koncila, broj 10 (1707), 11.3.2007.