VANJSKOPOLITIČKA DJELATNOST HNV-a

Vanjskopolitička djelatnost jedno je od glavnih područja rada HNV-a. U svim vanjskopolitičkim nastupima Hrvatsko narodno vijeće zastupalo je pravo samoodređenja hrvatskoga naroda i težnju uspostave njegove samostalne suverene države.

Ne ulazeći u pojedinosti tih nastupa, opisat ću ukratko moja sjećanja na vanjskopolitičko djelovanje u kojemu sam sudjelovao osobno, kao predsjednik Sabora HNV-a.

Već sam bio spomenuo posjet predsjedniku Katalonije Jordi Puholu, koji je uslijedio na prijedlog Sabornika Jakše Kušana. On je smatrao da taj posjet potiče okolnost da sam, kao predsjednik Sabora HNV-a, ujedno bio i predsjednik Hrvatskoga latinoameričkoga kulturnoga instituta i glavni urednik revije na španjolskom jeziku, Studia Croatica, kao i lakoća u izražavanju na španjolskom jeziku, okolnosti koje će doprinijeti uspostavi neposrednoga dodira s katalonskim predsjednikom i njegova povjerenja prema HNV-u.

Drugi zanimljivi moj posjet bio je msgr. Milanu Simčiću, svibnja 1988. u Rimu.

U predvidjanju novih vanjskopolitičkih djelatnosti, iza VII. Sabora, sazrela je misao, da bi Hrvatsko narodno vijeće trebalo uspostaviti dodire s Vatikanom.

Predsjednik IO dr. Mate Meštrović zamolio me, da izradim tekst jednoga našega podneska Svetom Ocu i da ga, nakon zajedničkoga pregleda, osobno predam msgr. Milanu Simčiću koji, kao tajnik Kongregacije za kler, jedne od tri najvažnije kongregacije (ministarstva) Vatikana, dolazi stalno u dodir s Papom i mogao bi mu predati naš dopis.

Izradio sam dva nacrta i po nama odobreni, kao najprikladnijji, s molbom da Papa primi u audijenciju predsjednika IO HNV-a, donosim u nastavku: (Tekstu je priložen i kratki životopis dra Meštrovića, za orijentaciju Papi o osobi koja traži audijenciju.)

PODNESAK PAPI IVANU PAVLU II.

HRVATSKO NARODNO VIJEĆE

PREDSJEDNIŠTVO SABORA

SVETI OTAC Papa Ivan Pavao II. Citta del Vaticano

19. lipnja 1987. Vaša Svetosti!

Početci hrvatske državne samostalnosti obilježeni su oslonom na stijenu Svetoga Petra. I kao prije trinaest stoljeća, kad je knez Branimir uspio osigurati nezavisnost hrvatske kneževine, na razmedju izmedju bizantskoga i franačkoga carstva, zaštitom i s pomoéu Pape Ivana VIII., tako su i danas nade hrvatskoga naroda usmjerene prema Vama, neumornom poborniku pravednoga mira medju narodima, njegovom dostojnom nasljedniku.

Geopolitički položaj srednjovjekovne hrvatske države obilježio je udes hrvatskoga naroda kroz vjekove. U borbi protiv istočnih i zapadnih osvajača Hrvatska je, u stoljetnim borbama, gubila pedalj po pedalj hrvatske zemlje, ginule su cijele generacije njezinih sinova i kćeri, dok nije bila svedena na "reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae". Stekla je časni naslov "antemurale cristianitatis", ali kad su izgubljene hrvatske pokrajine bile oslobodjene od stranih osvajača, ondašnje velesile nisu ih povratile matici Hrvatskoj.

Danas, kad je nestalo imperija koji su bitno utjecali na sudbinu Hrvatske hoz stoljeća, kad je omjer političkih snaga u Europi i svijetu temeljito izmijenjen, položaj hrvatskoga naroda ostao je u suštini nepromijenjen, čak i pogoršan, jer je izgubio i one zadnje prerogative državnosti, koje je do početka ovoga stoljeća bio još sačuvao.

U doba kad su i kolonije europskih naroda dobile nezavisnost, medju njima i mnoge etničke skupine tek u početnomu stanju oblikovanja njihovih nacionalnih identiteta, hrvatskom narodu se niječe pravo na samoodredjenje i državnu nezavisnost.

Makar smo ušli u doba koegzistencije, hrvatski narod bi i nadalje trebao ostati žrtva svojega pograničnoga položaja izmedju dva svijeta. I, paradoksalno, žrtva pogrješne ocjene Zapada, koji podržava artificijelnu državu Jugoslaviju kao tobožnje jamstvo sigurnosti protiv suprotnoga bloka. Uz toliko naglašavano pravo samoodredjenja naroda, hrvatskom narodu se uskraćuje ostvarenje toga prava radi održavanja krivo ocijenjene medjunarodne ravnoteže i sigurnosti Zapada.

U težnji samoodržanja i samoodredjenja, hrvatski narod prirodno upire oči prema onim snagama koje će ga razumjeti i pružiti mu pomoć. Medju tim snagama vidi u prvom redu Rimsku Katoličku Crkvu, koja je upravo pod Vašim Pontifikatom ponovno preuzela ulogu važnoga medjunarodnoga činbenika.

U Vašem intenzivnom univerzalnom apostolskom djelovanju, kao i prigodom nedavnoga posjeta Vašoj Domovini, Poljskoj, Vi upozoravate da "svaka povrjeda i svako nepoštivanje ljudskih prava predstavlja opasnost za mir" i naglašavate, da je jedno od temeljnih prava čovjeka pravo narodnoga samoodredjenja.

Nažalost, ovo danas opće priznato pravo, tumače i primjenjuju mnogi prema vlastitim ocjenama i interesima, a ne suglasno etičkoj normi koju u sebi sadrži. Jugoslavija, višenacionalna država, priznaje pravo samoodredjenja narodima jugoslavenske državne zajednice tek mrtvim slovom svojega Ustava i jugoslavenski policijski aparat čini sve moguće, da onemogući slobodno ispovijedanje ovoga temeljnoga ljudskoga prava i borbu za njegovo ostvarenje. Čak i Hrvate u iseljeništvu i radnike na privremenom radu progoni zbog očitovanja njihova nacionalnoga osjećanja. Nastoji utjecati i na katoličke Misije, da ih udalji od hrvatskih vjernika, koji u Crkvi i crkvenim vjerskim središtima traže ne samo duhovnu hranu, nego i podršku za njihova patriotska uvjerenja.

Vodjena istim cijem, jugoslavenska diplomacija ulaže sve napore, da na medjunarodnom planu kompromitira legitimne težnje hrvatskoga, slovenskoga i drugih naroda Jugoslavije, kao i da pridobije vatikansku diplomaciju, pod izgovorom ekumenizma, za politiku jugoslavenskoga državnoga unitarizma i centralizma.

U drugim okolnostima, i vodjena drugom taktikom, ova perfidna igra započela je 1945. pokušajem odvajanja hrvatske katolićke Crkve od Rima, pokušajem koji se je slomio o herojskom liku zagrebačkoga Nadbiskupa, Kardinala Stepinca i stoljetnoj privrženosti hrvatskoga naroda Rimskoj Katoličkoj Crkvi. Nadbiskup Stepinac bio je utjelovljenje te vjernosti i ljubavi prema vlastitom narodu. Njegov svetački lik, "vjerna slika dobroga Nebeskoga Pastira", po riječima Pape Ivana XXIII., podignut na oltar, bio bi priznanje hrvatskomu narodu za žrtve koje je podnio i koje još podnosi, izvor nade i moralna pomoé u borbi za ostvarenje ideala njegove povijesti.

Vaša Svetosti!

Obraćamo se na Vas u ime Hrvatskoga Narodnoga Vijeća, koje predstavlja u dijaspori težnje hrvatskoga naroda za samoodredjenje i nastoji, suradnjom iseljenih Hrvata, bez obzira na njihova politička opredjeljenja, pomoći hrvatskom narodu u Domovini da ostvari svoju samostalnu, demokratsku, pluralističku, neutralnu i socijalno pravednu hrvatsku državu. Omogućiti hrvatskom čovjeku i svim gradjanima hrvatske države, bez obzira na narodnost, rasu, vjeru, ideologiju i političku pripadnost, slobodu i ljudsko dostojanstvo, poštivanje njihovih ljudskih prava, moralni, kulturni i gospodarski napredak.

U želji da Vam pobliže izložimo nage nacionalne probleme, slobodni smo zamoliti Vas, da bi primili u osobnu audienciju našega izvršnoga predsjednika profesora dra. Matu Meštrovića. Vjerujemo, da bi ovaj Vaš gest hrvatski narod osjetio kao posebni izraz Vaše očinske ]jubavi i kao dragocjenu moralnu pomoć težnji za ostvarenje njegova prava na samoodredjenje i državnu nezavisnost.

Molimo Vašu Svetost, da izvoli primiti izraze naše sinovske odanosti.

dr. Radovan Latković

Predsjednik Sabora HNV

Kratki curriculum, kojim je dr. Otto von Habsburg predstavio dra Matu Meštrovića zastupnicima Europskoga parlamenta, prije njegovoga izlaganja na zasjedanju posvećenu Ijudskim pravima održanom 10. ožujka 1987. u Palais de l'Europe u Strassburgu:

"Profesor dr. Mate Meštrović je povjesničar, politolog i novinar, i, kao predsjednik Hrvatskoga Narodnoga Vijeća u egzilu, poznati branitelj ljudskih prava. Rodio se je 1930. u Hrvatskoj, sin je slavnoga kipara. Živi i poučava kao sveučilišni profesor u Sjevernoj Americi i 1986. bio je odlikovan s Ellis-Island — Medaille".

POSJET MSGR. MILANU SIMČIĆU U VATIKANU

20. svibnja 1988., oko 10 sati ujutro, posjetio sam msgr. Milana Simčića u njegovu uredu na Piazza Pio XII. br. 3, drugi kat, Citta di Vaticano.

Msgr. Simčić primio me vrlo srdačno, izrazio svoju spremnost da naš dopis preda Svetom Ocu, ali je izrazio poteškoće, da bi Papa mogao primiti dra Meštrovića kao predsjednika IO HNV-a, jer je stanovište vatikanske diplomacije, da ne prima političke predstavnike, koji zastupaju rušenje države s kojom Vatikan podržava diplomatske odnose. Papa bi mogao primiti dra. Meštrovića, kale msgr. Simčić, samo u privatnu audijenciju, kao privatnu osobu, a Meštrović bi mogao u toj privatnoj audijenciji iznijeti stav HNV-a.

Msgr. Simčić je izrazio spremnost savjetovati u kojim terminima bi trebalo Svetom Ocu predočiti našu nacionalnu problematiku.

U nastavku oduljega vrlo interesantnoga razgovora, msgr. Simčić je govorio o vatikanskoj diplomaciji, koju predstavnici HNV-a moraju poznavati u svojim dodirima s Vatikanom.

Spomenuo je postojanje kruga veleposlanika, akreditiranih u Vatikanu. Imaju svoj klub, sastaju se mjesečno i tom zgodom drže jedno predavanje o nekoj aktualnoj temi, s debatom u nastavku predavanja.

Kale da podržava dobre sveze s tim diplomatskim klubom i da je nedavno bio pozvan, da održi predavanje o vatikanskoj "Ostpolitiki".

Pitao sam ga u emu se zapravo sastoji ta politika i kale mi, da treba razlikovati dvije faze: prva Pape Pavla VI., koji ju je pokrenuo sa slijedećom premisom: Svijet je razdijeljen u Jalti na rusku i američku polovicu. No u tijeku vremena, obadvije su se slomile. Između njih se nalazi jedan vacuum koji treba ispuniti svijet, koji trai oslonac na nove vrijednosti; te bi trebala donijeti Crkva. No, da bi u tom uspjela, mora se približiti tim blokovima, napose istočnom s kojim ne postoje ni formalni dodiri. Ne poznavajući narav komunizma, papa je nudio sve, a da nije dobio ništa. Naši biskupi su se otvoreno protivili toj politici Crkve. Pred konac života, kaže msgr. Simčić, Pavao VI. je uvidio neuspjeh svoje politike, ali je rekao, da je preslab da traži nove putove i neka to učini njegov nasljednik.

Ivan Pavao II. je nastavio "Ostpolitiku", ali, poznavajući komunizam, drugom taktikom. On smatra, da na jednoj strani treba podržavati oporbene snage komunizmu (ideološke i jake ljude), ali istodobno zastupati otvorenost i diplomatske odnose. Zato on toliko putuje. Zato on na pr., kaže moj sugovornik, želi doći u Jugoslaviju, ali ne prima uvjete koji mu se postavljaju, na pr. da ide na Titov grob. Zahtijevao je, da se može, pokloniti na grobu nadbiskupa Stepinca.

U nastavku razgovora spominje, da je Vatikan savjetovao Sjevernoj Americi potrebu nove interpretacije Jalte, davanjem više slobode europskim državama pod oba bloka. Kaže da je Reagan bio sklon toj ideji, ali da su je odbili njegovi suradnici.

No Europa se ipak postepeno oslobadja od pritiska blokova.

EZ i EP su velika dostignuéa, kaže msgr. Simčić, i imaju podršku Vatikana. Smatra, da i naša politika mora u pravcu Europe. Što se tide oslobodjenja Hrvatske, smatra da je jedini put evolutivni. Po mišljenju msgr. Simčića, frontalni napadaj na Jugoslaviju (politički), rušenje Jugoslavije kao države, nema izgleda za uspjeh i medjunarodnu podršku. Jugoslaviju treba rušiti iznutra, misli Simčić, traženjem reformi postojećega sustava.

Msgr. Simčić nastojao je, da me kao predsjednika Sabora HNV-a primi msgr. Achile Silvestrini, tajnik "Kongregacije za izvanredne poslove Crkve", što je u stvari ministarstvo vanjskih poslova Vatikana. Nije, nažalost bilo moguće, jer je Silvestrini bio zauzet cijeli tjedan, zbog dolaska Pape s putovanja po Južnoj Americi. No sekretarijat Kongregacije primio je naš dopis Papi.

Razgovor s msgr. Simčićem završio je njegovim sugestijama za vanjskopolitidko djelovanje HNV-a, medju ostalim mišljenjem, da bi HNV trebalo imati svojega predstavnika u Bonnu, Rimu, Parizu, ili bar jednoga "letećega poslanika" i jednoga stalnoga predstavnika-promatrada u Europskom parlamentu.

Na poticaj msgr. Simčića, posjetio sam slijedećih dana isusovca vlč. Božidara Nagya, urednika hrvatskih emisija na Radio Vaticana. Primio me vrlo srdadno u zgradi Radija, pokazao mi uredjaje emitiranja, izrazio spremnost na suradnju s Hrvatskim narodnim vijećem, u granicama mogućnosti, s obzirom na poteškoće koje stalno imaju s jugoslavenskim vlastima. Znakovito je, da mi je na ulazu u zgradu savjetovao, da se u knjigu posjetitelja upišem pod drugim imenom, jer je i ovdje UDBA stalno nazodna.

Vlč. Nagy pokazo mi je i DOM HRVATSKIH HODOCASNIKA u okolici Rima, veliko hrvatsko vjersko i nacionalno dostignuće, koje je pomogao i Sveti Otac Papa Ivan Pavao II. doprinosom od 10 milijuna lira.

"To je dobra ideja, to je dobra inicijativa", rekao je Papa Ivan Pavao II., kad mu je tajnik Inicijativnog odbora za ovu akciju, o. Božidar Nagy D.I. , urednik hrvatskoga programa Radio Vatikana, govorio o njoj na Božić 1985.

Nakon toga Sveti Otac šalje Odboru svoj blagoslov, hvali i ohrabruje inicijativu i daje svoj prilog od deset milijuna lira. Bio je to prvi dar kojim je započela akcija prikupijanja priloga za Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu.

Dom u Rimu — svjedočanstvo i dar trećem tisućljeću

16. srpnja 1987., na blagdan Gospe Karmelske, kupljena je u Rimu prikladna zgrada za Dom hrvatskih hodočasnika.

Dom je smješten uz jednu od glavnih rimskih prometnica — Via Casilina, u četvrti "Alessandrino". S dvorištem i parkom obuhvaća površinu od 2.430 m2, dok ukupni stanbeni prostor iznosi 1836 m2. Kada Dom bude podpuno uredjen moći će primiti i do 100 hodoćasnika.

Dom je veoma dobro povezan sa središtem grada: četiri autobusne linije (153, 154, 155, 157 s kolodvora Termini), tramvaj i metro.

Adresa: DOM HRVATSKIH HODOČASNIKA, Via del Grano 35 -00172 Roma, Italia.

Susretom s nekim Hrvatima koji su tada boravili u Rimu (dr. J. Torbar, Ante Ciliga i još neki drugi), završio je moj ponovni boravak u Vječnomu Gradu.

Na povratku u Buenos Aires prekinuo sam lijet u Torontu i zadržao se neko vrijeme medju Hrvatima Kanade.