Krajem
ožujka 1988. primio sam poziv Mjesnih odbora Australije, da ih posjetim i da
budem ujedno i govornik na prestojećim proslavama 10. travnja. S
oduševljenjem sam primio poziv, uz ogradu da troškove puta snosim ja, osobno.
Izravnim
lijetom iz Buenos Airesa, preko južnoga pola, stigao sam 7. travnja 1988. u
zračnu luku Melbourne-a, u 15 sati. Dočekali su me na uzletištu
glavni tajnik IO Tomislav Bošnjak, s ocem i majkom i bratom Marijanom, te Ivan Ćorić
s još nekim dužnosnicima MO HNV-a.
Krenuli
smo odmah u gostoljubivi dom obitelji Bošnjak, gdje sam odsjeo.
Tako
je započeo moj boravak u Australiji i proslijedio prema Geelongu, Sydneyu,
Perthu, Camberri, Brisbane-u, Adelaide-u.
Svuda
bratski primljen, uspostavio sam konstruktivne dodire s Mjesnim odborima HNV-a
i vodećim djelatnicima, odkrio i upoznao novu, nepoznatu mi generaciju
hrvatskih emigranata.
Govorio
sam i na veličanstvenim proslavama 10. travnja u Geelongu, Melbourne-u i
Sydneyu, ali sam se brzo uvjerio, da ovoj generaciji hrvatskih emigranata nije
potrebno tumačiti značenje 10. travnja u našoj borbi za obnovu
hrvatske države, jer svijest o tom značenju nose u krvi.
U
Australiji sam se prvi put susreo s običajem čestitanja 10. travnja.
Isto kao što čestitaju "Sretan Božić", čestitaju si
medusobno "Sretan 10. travanj!" i dijele naljepnice ŽIVIO DESETI, DAN
N.D.H., TRAVANJ. Velebne proslave održavane su pod geslom: "Deseti
Travanj–pogledu budućnost"
HRVATSKO NARODNO VIJEĆE
CROATIAN NATIONAL CONGRESS
INFORMATION OFFICE
P.O. BOX 205, FOOTSCRAY. Vic. 3011. AUSTRALIA. TEL. (03) 375-3684
RASPORED
PUTA dr. LATKOVIĆ PO AUSTRALIJI
PONEDJELJAK
10/04/1989.
ANSTT LIJET 16 MELBOURNE 11.00 —
SYDNEY 12.10 SATI
UTORAK. 18/04/1989.
AMSET. LIJET 94 SYDNEY 1.3t0 pm —
COOLLANGATA 2.40 p.m.
NEDJELJA 23/04/1989.
ANSETT LIJET 77 BRISBANE. 6.30 —
SYDNEY (PRESJEDANJE) ANSETT LIJET 240 SYDNEY 6.15 — PERTH 11.20
SRIJEDA 26/04/1989
ANSETT LIJET 257 PERTH 2.31; —
ADELAIDE 6.40
UTORAK 02/05/1989
ANSETT LIJET 205 ADELAIDE 12.00 —
MELBOURNE 1.35
Za sve pojedinosti su zaduženi
mjesni odbori na svakom području. Za posjet Sydneyu organizira sve
pojedinosti P.S M.O. HNV-a za NSW – predsjednik Marko Popović, tajnik Ivan
Jukić.
Sydneysko područje je
također zaduženo za organiziranje posjeta Canberri. U Canberri je
predsjednik Vicko Potrebica i tajnik Ivica Šoštarko. U Brisbanu je predsjednik Ante Leko, a tajnik Mile Leko.
U
Adelaidi je predsjednik Božidar Rameša, a tajnik Renato Dešpoja. Za posjet
Perthu je zadužen sabornik Stjepan Asić ujedno i predsjednik tamošnjega
mjesnoga odbora.
Govor
održan na proslavi 10. travnja u Gradskoj vijeénici u Sydneyu, objavljen u
cijelosti u Hrvatskom Vjesniku
Melbourne, 14. travnja 1989.
Hrvatska braćo i sestre!
Razne
misli i osjećaji bude se u svakome od nas kad se sjećamo dana
Desetoga travnja.
Ima
među nama onih, koji su taj dan i Domovinu hrvatsku doživjeli tek po
predaji svojih roditelja i po onome što su naučili u hrvatskim
iseljeničkim školama: onih, koji su ostavili domovinu kao malena djeca i
imaju tek blijede predočbe o rodnoj grudi na kojoj su se rodili, onih koji
su se školovali u jugoslavenskim školama i učili iskrivljenu hrvatsku
povijest, napose razdoblje Nezavisne Države Hrvatske i, napokon, nas kojih nas
je sve manje, koji smo osobno doživjeli taj veliki dan 10. travnja, kad se je
hrvatski narod "plebiscitarno opredijelio za svoju državu", nas koji
smo doživjeli godine borbe i stradanja za njezino održanje i naš tragični
exodus, simboliziran imenom Bleiburg.
Ovaj
mozaik hrvatskih sudbina, i ovdje prisutnih, simbolizira naš narodni udes. Daje
pečat i našim proslavama 10. travnja — ne samo ovdje, nego i diljem
hrvatske dijaspore, a vjerujem, i u Domovini. Nema nikakve sumnje, da se i
ondje sjećaju toga dana još žive udovice hrvatskih vojnika i mučenika
i njihova preživjela djeca, koja u svojim srcima nose čemer poniženja i
zatora, kojemu su bili izloženi. I makar oni ne mogu javno slaviti dan hrvatske
državnosti, makar oni ne drže govore, kao mi ovdje u dijaspori, vjerujem, — a
to se već i jasno razabire — da oni nose u srcu jasno opredjeljenje za
Hrvatsku.
To
opredjeljenje pokretalo je hrvatski narod i onda kad je kidao lance jugosrpske
tiranije i uspostavio svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Bili smo u tim danima
svi jedno, stranačke i društvene razlike ustuknule su pred veličinom
svitanja Dana hrvatske slobode. Uz borce domovinskog Ustaškog pokreta, i
Hrvatska Seljačka stranka, preko svoje Seljačke i Građanske
Zaštite, kao i brojni hrvatski časnici i dočasnici i nebrojeni
neznani vojnici, odigrali su važnu ulogu u razoružavanju jugoslavenske vojske i
uspostavi nove vlasti, uzornim izrazom patriotizma i discipline, tako da je taj
veliki revolucionarni obrat izvršen bez prolijevanja krvi i bez anarhičnih
pojava, koje redovito prate ovakove preokrete. Po svjedočanstvu brojnih
suvremenika, opći zanos i veselje stečene slobode obilježilo je te
dane kao dane slavlja i pobjede, nepomućene sjenom mržnje i osvete. Možda
će netko pomisliti da ova tvrdnja predstavlja idealiziranje tih povijesnih
dogadaja, ali takav je doista bio "deseti travnja", tako smo ga
doživjeli. No, ovo svjetlo stečene slobode bilo je ubrzo pomračeno.
Već 13., 14. i 15. travnja počeli su prvi četnički pokolji
(hrvatskog pučanstva) u hercegovačkim selima Čapljini,
Ilići i Cimu i zapalili plamen mržnje i razaranja u kojem će
Hrvatska, u samoobrani pred udruženim, premoćnim neprijateljima izgarati i
krvariti pune četiri godine, na kraju slomljena, ali nepobjeđena.
Naš
narodni neprijatelj nastoji svim sredstvima, koja mu stoje na raspolaganju,
pokolebati i slomiti neugašenu težnju hrvatskoga naroda da ponovno ostvari
svoju državnu nezavisnost. U tom nastojanju pokušava nametnuti uvjerenje novim
hrvatskim čimbenicima da Nezavisna Država Hrvatska Nije bila izraz volje
hrvatskoga naroda, nego umjetna tvorevina nacionalsocijalističke Njemačke
i fašističke Italije, prolazna etapa u njihovoj strategiji stvaranja
"novog poredka". Ali povijesne činjenice pobijaju ovu raširenu
tvrdnju, povijesna istina je dijametralno oprečna. Njemačka i Italija
nisu, sve do pred rat, radile na rušenju Jugoslavije, nego, naprotiv, na
njezinom jačanju. Nastojale su privući je u savez Trojnog pakta, što
im je i uspjelo 25. ožujka 1941. Nisu Hrvati, kao narod, niti njegovi tadanji
politički predstavnici, proglasili hrvatsku državnu nezavisnost "pod
okriljem" sila Osovine, nego su ih stavili pred gotov čin. Prirodno
je da su tražili priznanje uspostavljene hrvatske države od njih, sila koje su
srušile Jugoslaviju, a ne od zapadnih saveznika, kojima su se uzalud
obraćali raznim memorandumima već od 1919. nadalje. Još prije potpisa
mirovnih ugovora bila je predana predsjedniku Wilsonu predstavka s preko 160
tisuća potpisa hrvatskih državljana i državljanki koji su zahtijevali
"neutralnu hrvatsku seljačku republiku na temelju međunarodno
priznatoga samoodredđenja naroda" i "saziv posebne hrvatske
konstituante, i to bezuvjetno prije nego što mirovni kongres u Parizu stvori
konačnu odluku o sudbini hrvatskog naroda".
Dojmove
o mojem boravku medju Hrvatima Australije, zabilježio sam neposredno nakon
povratka u Buenos Aires, u članku oslovijenu: "Hrvatsku sam doživio u
Australiji", objavljenu u Vjesniku HNV-a, svibanj br. 2. 1989. – Donosim
ga u nastavku:
HRVATSKU
SAM DOŽIVIO U AUSTRALIJI
Moj
prvi dojam u susretu s našom iseljeničkom zajednicom u Australiji bio je
osjećaj susreta s domovinom. Taj osjećaj bio je prisutan u meni od
početka moga boravka u Australjii. u Katoličkom centru "Leopold
Mandić" u Sunshineu, okružen s oko 1.000 hrvatskog puka svih dobi,
imao sam osjećaj da sam stupio na hrvatsko tlo, da je to dio hrvatske
zemlje prenesen u Australiju. Ti Ijudi govorili su svojim hercegovačkim i
dalmatinskim narječjem, kao da su još uvijek u svom selu i okružju.
Nisam
odsjedao u hotelima, uvijek sam bio gost obitelji u mjestima koje sam posjetio.
Ta okolnost mi je omogućila ne samo doživjeti izvanrednu gostoljubivost,
nego i neposredno upoznati hrvatske domove, obiteljski život i ljude u njihovoj
intimnosti. Velike i komforne kuće, koje su naši iseljenici sami sazidali,
nisu domovi skorojevića koji čine sve moguće da postanu što
sličniji australskom gradjaninu. Naprotiv! Ti su domovi, čak
nerazmjerno, ukrašeni hrvatskim grbovima, zastavama, narodnim uspomenama,
križevima, slikama velikana i svetaca, u njima se vjerno čuvaju hrvatski
običaji, hrvatski jezik – narječje kraja, molitva prije svakog
obroka... Osjetio sam u svemu tome upravo dirljivi izraz nacionalnog i vjerskog
osjećanja, potisnutog u njima od djetinjstva, zabranjenog i kažnjivog u
vlastitoj domovini, a sada oslobodjenog ovdje, u tudjini!
Hrvatska
zajednica u Australiji predstavlja važnu, vjerojatno najvažniju i
najčvršću hrvatsku iseljeničku skupinu, ne samo po broju, nego i
po živoj nacionalnoj svijesti, koju je sačuvala u tudjini. Gotovo u
cijelosti sačinjava je radnički stalež, sa skromnom naobrazbom, u
prosječnoj dobi između 40 do 50 godina. Prirodjenom inteligencijom,
sposobnošću i prodornošću, hrvatski čovjek, radnik, postigao je
u relativno kratkom vremenu standard australskih gradjana, možda i viši od
prosjeka. No, značajno je, da se njegov interes nije ograničio samo
na težnju osobnog ekonomskog napredka, nego se izrazio i u težnji za
društveno-nacionalnim okupljanjem. Veliki, moderni domovi (klubovi), crkve i
vjerska središta, koja je hrvatski poslijeratni iseljenik podigao u Australiji,
dokaz su njegove nacionalne svijesti, koju izražava svojom potrebom za
nacionalno-društvenim i vjerskim okupljanjem. Oni, koji kritiziraju gradnju tih
domova i crkvi kao "lošu inverziju kapitala", jer da sve to ne služi
domovini i da će sve to ostati u Australiji, zaboravljaju da bez tih
domova i vjerskih središta naš useljenik u Australiji ne bi bio sačuvao
svoju hrvatsku svijest, kako ju je sačuvao. Osim toga, dokazom su više
vrijednosti našega čovjeka, koji ima potrebu da se izrazi ne samo u svojem
privatnom životu, nego i u životu zajednice. Dokaz su, takodjer, što može naš
čovjek postići u slobodi i u slobodnom ekonomskom tržištu. Sve ovo
učvršćuje vjeru u hrvatskog čovjeka, graditelja buduće hrvatske
države. Ove opće karakteristike naših novih useljenika u Australiji
odrazuju se, u izvjesnoj mjeri, i u njihovom političkom djelovanju.
Dakako, u političkom radu dolaze do izražaja i medjusobni rivaliteti, naš
urodjeni individualizam, osobna i grupno-stranačka nesnošljivost, što
dovodi do sukoba i razdvajanja, premda svi zastupaju u načelu, opći
nacionalni program uspostave samostalne hrvatske države.
Stekao
sam dojam da Mjesni odbori HNV-a djeluju kao korektiv tog latentno konfliktnog
mentaliteta, premda nisu ni oni od toga posve oslobodjeni. Unatoč tih
ljudskih nedostataka, prispodobnih našem hrvatskom mentalitetu i unatoč
relativno malog broja našeg članstva u odnosu na cjelokupnu hrvatski
svjesnu zajednicu u Australiji, uvjerio sam se da naši Mjesni odbori
predstavljaju konstruktivnu, dinamičnu, brojčano najveću,
najvažniju i najbolje organiziranu političku snagu unutar australske
hrvatske zajednice. Prisustvovao sam nizu sastanaka s upravama i članstvom
naših MO-a u Sydneyu, Melbourneu, Geelongu, Canberri, Brisbaneu, Perthu i
Adelaideu i uvjerio sam se o organizacijskoj sposobnosti, aktivnosti i
požrtvovnosti našega članstva, među kojima se ističe niz
nadarenih političkih djelatnika. Održavanjem redovitih mjesečnih sastanaka
nekih Mjesnih odbora, sastanaka s mladeži, aktivnim sudjelovanjem u
promičbenoj djelatnosti, značajnim i raznovrsnim akcijama za
prikupljanje materijalnih sredstava, potrebnih za političko djelovanje
izvršnog odbora, Mjesni odbori u Australiji prednjače u mnogočemu
organizacijama HNV-a na drugim kontinentima.
Nema
sumnje da je porazno za naš narodni bitak da su znatni dijelovi hrvatskog
življa otkinuti i presadjeni u tudje zemlje. Ali doživljaj ove "iseljene
Hrvatske ", odraz te naše narodne zle kobi, povezuje se ipak s jednim
utješnim osjećajem: spoznajom snage i volje hrvatskog čovjeka da
sačuva svoj narodni identitet. Ne trebamo se bojati da tamo u Australiji
grade jednu drugu Hrvatsku. Osjetio sam i uvjeren sam, da hrvatski čovjek
nosi svoju Hrvatsku sa sobom, u srcu, gdje god on bio, i sve što radi i gradi,
njegovi domovi i crkve, izraz je te njegove Hrvatske, njegove čežnje da
sačuva svoju Hrvatsku, da se bori za svoju Hrvatsku i da se vrati u svoju
slobodnu Hrvatsku!