TRAGIČNI EKSODUS

Bili smo, očito, na pragu općega kaosa u kojemu smo dočekali tragični 6. svibnja 1945.

U međuvremenu, u Hrvatskom krugovalu smo se spremali za povlačenje. Neki su se, prirodno, teško odlučivali, a neki nisu bili ni svijesni neizbježive katastrofe.

Lovro Matačić nazvao me tijekoni prijepodneva i pitao: "Radovan, još mi zvuči u ušima onaj njegov račlasti "r") bu u ponedjeljak proba?" (slijedećega tjedna trebao je dirigirati petu Čajkovskovu simfoniju na javnom koncertu Hrvatskoga krugovala).

Anto Šunjić grlio me suznih očiju: "Ne mogu ostaviti ženu i malo dijete. Ja ostajem!"

No kako ćemo ostvariti naš plan mi, koji smo odlučili povlačiti se?

Smislio sam u trenu još jedan zadnji pokušaj: nazvao sam stožer hrvatskih oružanih snaga i zatražio da "po nalogu Poglavnika" pošalju odmah dva teretnjaka Hrvatskom krugovalu u Vlašku ulicu 116.

Nakon kratkoga vremena primili smo teretnjak. Uspjeli smo ukrcati odašiljač i ostalo prema postojećem planu. Mogao sam još ukrcati i polovicu primljenih cigareta. Drugu polovicu ostavio sam činovnicima HK s oproštajnim oglasom u kojeni sam naglasio, da je naše povlačenje nastavak borbe za očuvanje hrvatske državne nezavisnosti.

Bili smo spremni za polazak. No prolazili su sati, a da nismo dobili pobliže upute za povlačenje.

Konačno bilo nam je ipak javljeno, da naša dva teretnjaka i ostala naša vozila svrstamo pred Zapovjedništvom PTS-a i, kad krene njihova prva postrojba, da je slijedimo.

Čekali smo jog nekoliko sati, a da nismo primijetili bilo kakav pokret. Uputio sam se stoga u Zapovjedništvo PTS-a, da bi saznao plan povlačenja. Još mi je ostao u sjećanju neugodni osjećaj prazne, napuštene zgrade. Mukla tišina. Ušao sam u ured zapovjednika, generala Moškova. Nije ga bilo. Iza praznoga pisaćega stola visila je na zidu velika zemljopisna karta sjeverne Hrvatske, Slovenije i dijela Austrije.

U probudenom ogorčenju, izvadio sam nož koji sam imao uza se, izrezao dio karte u pravcu predmijevajućega povlačenja i vratio se našoj skupini, koja je nestrpljivo čekala na polazak.

Napokon smo krenuli. Nije nam puno pomogla zemljopisna karta koju sam bio izrezao. Slijedili smo kolone koje su išle ispred nas i pokraj nas ulicama zakrčenim vojskom i mnoštvom naroda, pješacima i vozilima koja su se često ukrižavala i ometala prolaz jedna drugima. Ovo stanje nastavljalo se i pogoršavalo, kad smo prošli Zagreb i vrludajući slili se u nepreglednu kolonu koja se kretala prema Celju, Mariboru i Dravogradu.

Susrećemo brojne skupine pješaka, koje se povlače. Među njima zapazih iznenada fra dr. Bonifacija Perovića, uglednoga hrvatskoga sociologa, kako pješači u skupini bjegunaca koji, kao i on, očajnički traže neko prometno sredstvo, da se brže udalje od partizanskih napada i izručenja. Pozivam dr. Perovića da se ukrca u naš teretnjak, premda i to predstavlja samo relativnu sigurnost. Malo prije ovoga susreta, iznenadili su nas partizanski rafali i smrtno ranili našega radiotehničara Radića. Bila je to prva žrtva koju smo doživjeli na povlačenju u skupini HK.

U tim okolnostima osjetio sam promašenim i neostvarivim naš plan nastavka emitiranja i neopravdanim, da naše teretnjake okupljaju uredaji koji vige ne mogu služiti svojoj svrsi, dok tisuće i tisuće bjegunaca ostaju bez potrebnih vozila. Odlučio sam odmah iskrcati radioodašiljač s tehničkim uredajima i omogućiti, da se mogu ukrcati ljudi, koji su trebali našu pomoć.

Slijedili smo kolonu, iscrpljeni polaganim pomicanjem u nepreglednoj koloni. Trebalo je izbjegavati svaki zastoj, jer je predstavljao opasnost, da se izgubimo od smjera kolone koja se kretala nepoznatim putovima prema Zapadu ili da smalakšemo, kad prekinemo živčanu napetost koja nas je držala budne. Kad sam bio prisiljen zaustaviti automobil na dravogradskom mostu, morao sam prstima podržavati otvorene viedie, osjećajući da se same zatvaraju i da ću, ako popustim, upasti u duboki san.

Konačno smo uspjeli preći most i ugledati Engleze, koji su nas počeli voditi prema sjeverozapadu. Doskora, kolona se neočekivano zaustavila. Iskočili smo iz naših vozila i ušli u dvorište pred nama. Opčarao nas je već zaboravljeni mirnodobski okoliš: pilići i koke, psi i mačke. Iz štale je dopiralo blejanje jedne kravice. U sredini dvorišta sjedio je kućegazda pušeći spokojno lulu, dok je noge namakao u lavoru.

Spustila se noć, prva koju nisam, nakon toliko vremena, proveo sjedeći u vozilu. Zaspao sam ispružen na sjeniku u štali, opojen mirisom sijena. Kad sam se bio probudio, ugledao sam opet kućegazdu kako bezbrižno puši svoju lulu, zadovoljan da je svršio rat, očekujući blagodati mira. Nije slutio koje brige i pitanja more ove nepoznate došljake. Što skrivaju dani kojima idu ususret?

Krenusmo opet... Stigosmo u Judenburg, na sjeveru Austrije. Onda, opet, prema jugu. Englezi su nam dali naslutiti, da idemo u Italiju, ali naše određenje bio je Lawamünd, austrijsko mjestance na granici Jugoslavije.

Bilo je očito, da nas misle izručiti. Većma je pomišljala na bijeg koji je izgledao moguć s obzirom da smo bili čuvani po jednom odredu dobroćudnih irskih vojnika.

Cijelu noć mučila me nesnošljiva glavobolja, ali sam ipak, hvala Božjoj pomoći, skupio snage da pobjegnem. Obukao sam građansko odijelo, napustio Tatru, samovoz upravitelja HK koji sam vozio od Zagreba do Lawamunda. Hineći da šećem, prošao sam neprimjetno kroz redove irskih vojnika koji, znajući vjerojamo koji nas udes čeka, nisu revno vršili povjerenu im dužnost. Tako sam stigao do prvih puteljaka koji su vodili na Slobodu.

Kružili smo, moj brat Bože i još dva-tri prijatelja, od jedne župe do druge, tražeći krov i zaštitu od opasnosti uhićenja i predaje partizanima. Zaustavili smo se u župi mjesta St. Marein. Župnik nas je smjestio u komoru u kojoj se je nalazila vršalica za med. Uspjeli smo dohvatiti malo meda, koji je ostao u vršalici. Osjećam još uvijek - nakon pola stoljeća - opojni okus svježega meda još pomiješanoga s ostatcima voska od saća. Bila je to prva i jedina hrana nakon tolikih dana. Doista, ná Nebeski Otac brine se ne samo za ptice nebeske, nego i za jedne bjegunce.

Nakon kraćega vremena našao sam stalni smještaj na poljoprivrednom isusovačkom dobru u blizini Krunpendorfa. Bio sam zaposlen kao poljski radnik. Umjesto plaće u novcu, dobivali smo hranu, koju smo primali svakoga podneva i svi zajedno jeli íz iste zdjele. U ono vrijeme, to je bilo mnogo povoljnije od plaće u novcu.

Jedne nedjelje, iza našega podnevnoga obroka izašao sam na cestu da se malo odmorim od rada minuloga tjedna, promatrajući po kojega prolaznika i ubavi krajolik u koji me je udes ubacio.

Nije prošlo mnogo vremena, kad opazih u daljini kako se približava jedan jeep, za nas uvijek motiv opreza. Kad se malo približio, vidjeh da se u njemu vozi, stojeći uz upravljača, jedan svećenik. Kad se je još malo približio, pogledam bolje i mojem čudenju nije bilo kraja: DraganovićI

Dr. Krunoslava Draganovića poznavao sam još iz Zagreba i bio s njim povezan, jer je on sudjelovao u emisijama HK na kratkom valu, koje smo uspostavili u Rimu. Počeli smo odmah razgovor i nakon što sam mu opisao što ovdje radim, reče mi: "Napustite polje, dodjite u Rim. Sve će biti moja briga!"

Poziv dra Draganovića ostavio me zapanjenim, ali kako se pokrenuti s ovoga polja? - Kako doći u Rim?

Tražeći mogućnosti, saznao sam, da moj prijatelj i suborac Janko Skrbin radi u jednom odjelu savezničke vojske u Klagenfurtu, koji vodi brigu za bjegunce. Otišao sam odmah do Janka, da ga upitam kako bi se mogao prebaciti u Rim. "To ti je vrlo jednostavao", odgovori mi Janko. "Ovih dana kreću transporti talijanskih radnika, koji su u vrijeme rata bili deportirani u Rusiju na rad. Sada se vraćaju u Italiju. Načinit ću ti iskaznicu na ime jednog Talijana i moći ćeš se ukrcati u vlak za Italiju."

Izgledao je vrlo jednostavan ovaj podhvat, ali doskora su se pokazale nepremostive poteškoće.

Vlak je stao u Bologni. Ondje smo bili prebačeni u jedan talijanski sabirni logor za daljnju udjelbu povratnika. Smještaj i hrana bili su vrlo dobri. Sjećam se ukusne "pasta Fagioli", koju sam tamo prvi put jeo i zavolio! Ali nakon "fešte", počelo je ispitivanje. Bio sam na sto muka kako protumačiti, da ne govorim talijanski. Izmislio sam priču, da je moj otac bio poštar u Istri, ali da je optirao za Jugoslaviju, pa sam tako s vremenom zaboravio talijanski. Imao sam dojam, da moja pripovijest nije posve uvjerila dobroćudnoga Talijana koji me je ispitivao, pa sam odlučio udaljiti se iz logora i pokušati nekim prometnim sredstvom prebaciti se u Rim.

Imao sam nekoliko Lira, pa sam sjeo u jedan "camioncino" - neku vrstu improviziranih malih autobusa, u ono vrijeme jednno prometno sredstvo u ltaliji.