SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM

Približavanje i suradnja hrvatskih nacionalista i Ustaškog pokreta prirodno se razvila tijekom vremena, proizašla iz zajedničkoga hrvatskoga državotvornoga stanovišta i borbe za uspostavu hrvatske nezavisnosti. Nakon šestosiječanjske diktature, Ustaški pokret bio je najjača organizirana politička snaga, koja je bezkompromisno zastupala "pravo hrvatskoga naroda na svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj i na cijelom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, tj. svoju potpuno samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu opet uspostaviti". "Tu uzpostavu", naglašavaju ustaška Načela, "ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja". "Hrvatski narod ne vežu", ističu ustaška Načela, "nikakve međunarodne ni državo-pravne obveze iz sadašnjosti ni iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima, niti će se na takve u svojoj nezvisnoj državi Hrvatskoj obazirati." Ovim stanovištem jasno je naglašena ograda od bilo kojeg utjecaja stranih političkih ili ideoloških doktrina na djelovanje Ustaškog pokreta.

Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.

Sjećam se još uvijek oduševljenja kojim sam krenuo s dva prijatelja, jedan je bio, mislim, Franjo Perše, u potragu za izdanjima ustaške emigracije, koja smo se nadali pronaći u okolici Zadra. Stigli smo do Školjića, maloga otočića na domak Zadra, odakle nas je jedan fratar neprimjetno prebacio malom brodicom do Zadra.

Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.

Suradnja hrvatskih nacionalista sveučilištaraca s Ustaškim pokretom oživjela je, naročito, povratkom iz emigracije dr. Mile Budaka i dr. Mladena Lorkovića.

Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...

Naš štrajk prekinula je zapovijed, da se ukrcamo u policijsko vozilo. Nismo znali kamo nas misle odvesti. Izgladnjeli i oslabljeni, teško smo podnosili vožnju i trešnju staroga vozila.

Nakon duljega vremena primjetili smo, da smo stigli u Lepoglavu.