FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM
Već pune dvije godine nastoji se svim silama uvjeriti
našu javnost da u Hrvatskoj postoji fašizam; već pune dvije godine slušamo
i čitamo u svim, čak i hrvatskim novinama neozbiljne pripovijesti o
toj novovjekoj nemani. Pa kad već zbilja ima ta krilatica o fašizmu
poslužiti kao sinonim za sve, što je najlošije i hrvatskom narodu najopasnije;
ako se njome želi jedan dio hrvatske inteligencije difamirati pred širim
narodnim redovima, napose pred selom; ako se tom krilaticom želi rascijepati
jedinstvenu hrvatsku omladinu, demoralizirati je, skrenuti joj poglede s
velikih ciljeva, oslabiti njezinu snagu i otupiti njezin idealizam, ako je
upornost u tome nečasnom radu toliko ustrajna, ako se to neozbiljno
blebetanje i podio klevetanje ne stišava, nego postaje sve drskije, sve
nasrtljivije, onda je naša dužnost da već jednom javno progovorimo o toj
stvari.
Što je uopće fašizam? - Svakako je to pitanje malo
nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od
njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost"
i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti
jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je
potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo
došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah
uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.
Fašizam je politički sistem, a nije niti socijalna
ideologija u užem smislu, niti nazor na svijet. Osim toga on je talijanski
specifikum, pa je uopće teško govoriti o fašizmu kao o nekoj općoj
pojavi. Ali koliko je to još i moguće u čisto političkom smislu,
upravo je nemoguće u kulturnom i socijalnom. Jer fašizam je politička
forma, a nipošto kulturni sadržaj, on nam ne daje svoje posebne odgovore na
pitanja o društvenim i kultumim vrednotama: privatnom vlasništvu, porodici,
običajima, pravu, moralu, vjeri, duši, smislu života, Bogu itd., pa je
stoga nemoguće da djeluje na formiranje narodne duše, dakle niti na
formiranje nekog nacionalizma, tj. bitnih objektivnih i subjektivnih elemenata
jedne narodne zajednice.
Što bi imalo uopće značiti "fašističko
tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli:
"fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako
tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog
nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno
odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije
fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj
posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija:
demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod
izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet
jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo
raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti
sat!
Posve je drugi slučaj s komunizmom. I on doduše
predstavlja jedan politički sistem, te se u tom poklapa s fašizmom, jer i
on zastupa totalitarizam, koji mi uostalom ne odobravamo, jer je protivan
čovjeku kao razumnom, slobodnom i odgovomom biću. Ali komunizam nije
za razliku od fašizma, samo politički sistem, nego on duboko zadire i u život
pojedinca, kao i čitavog naroda. Šta više on otvoreno propovijeda, da su
narodi samo jedna faza u razvoju čovječanstva, koja će po
dinamici historijskog materijalizma biti zamijenjena novom društvenom
zajednicom: besklasnim društvom i diktaturom proletarijata. Stoga on ruši
prošlost i povijest narodnu kao nešto staro i primitivno, što treba zamijeniti
novim, dok se narodi naprotiv baš ponose svojom prošlošću, iz nje crpu
snagu i u njoj pronalaze putove za budućnost. Rušeći narodne
zajednice, komunizam ruši i svu današnju kulturu, jer je ona proizašla iz
narodnih individualiteta. On ruši ili mijenja uopće sve društvene
vrednote: porodicu, privatno vlasništvo, moral, pravo, vjeru, ljubav,
niječe uopće svaki duhovni princip, pa je očito, da je komunizam
jedina ideologija, koja može danas rastočiti narodnu dušu, izmijeniti, ili
bolje rečeno, zatrti nacionalizme. Komunizam je kulturni sadržaj, upravo
religija, nošena revolucionamim fanatizmom o neotklonivosti svoga ostvarenja,
dok je fašizam tek sistem vladanja, pa nas se kao takva i ne tiče. Drugo
je dakako opasnost od Italije, ali kod toga ne mijenja ništa na stvari, da li
je tamo sistem vladavine fašistički ili demokratski. To je bar svima
jasno.
Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do
krilatice o "fašizmu"?
Nesumnjivo je, da je komunizam doživio potpun ideološki
slom. Marx-Lenjinova doktrina o svjetskoj revoluciji, o likvidiranju klasa i
uspostavi diktature proletarijata nije se ostvarila. I ne samo da se nije
ostvarila, nego je postalo očito da je svjetska revolucija pokopana. Dokaz
je za to Italija, Njemačka, pa na koncu i Španija, u koju su komunisti
polagali najviše nade. Trebalo je dakle promijeniti taktiku. Ali, vuk dlaku
mijenja, ćudi nikada!
Rusija je preko noći postala
"najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa
Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu
Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova,
parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi
'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris
1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni
slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde
čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo:
sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i,
kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".
Rusija je postala "demokratska" zemlja. Trebalo
je, dakle, službeno obustaviti ofenzivu na tekovine europske
"buržujske" kulture. Napose je trebalo obustaviti otvorenu borbu
protiv narodnom principu. Jedino, što se još smjelo napadati, bio je fašizam, i
stoga je njegovo ime od sada posuđivano za sve, protiv čega se nije
moglo više otvoreno ustajati. Eto, tako je došlo do krilatice o fašizmu, tako
smo i mi postali fašisti!
Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi
bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao
otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put,
bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne
redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo... I zbilja, što vidimo?
Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma;
ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito
borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju
tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj
oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova
izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom
javnošću kao fašiste. - Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je
točno prema direktivama Kominterne!
Vidimo dakle, da je cijela pripovijest o fašizmu izmišljena
i tendenciozno iskonstruirana, a da se tu radi zapravo o komunizmu, ili
sličnom skretanju na fjevo. Kadgod se mnogo viče na fašizam, onda je
on najmanje u pitanju. Iza svega toga stoji daleko opasniji komunizmm, koji
diže buku da sebe sakrije, slično, kao lopov, kad osjeti sumnjive poglede,
pa se stane derati iz petnih žila: "Eno ga tamo! Držite lopova!!"
Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi.
Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu?
Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i
jedini razlog.
Ali danas više nema komunista! Postoje samo
"fašisti" i "demokrati" ("anti fašisti")!
Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako
jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno
protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku.
Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači,
ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz
cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog
naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne
misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači
biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti
protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca
i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je
okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti
fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo
značajno, i Stjepan Kranjčević u članku
"Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova
Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire
"Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska
omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja
prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne
kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički
kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević
ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje).
Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi
nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio
bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle,
upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).
U ustima demagoga, možda sve to zvuči uvjerljivo, ali
razmislimo li bolje, ne znači li-biti protiv pojma seljačkog naroda,
biti protiv odvajanja seljaka od drugih staleža, protiv znanstvenom i
praktičnom cijepanju jedinstvenih narodnih redova, a po tom i protiv
slabljenu narodne volje, narodne snage? Biti protiv "slavenskoj
misli" ne znači li - biti protiv skretanja s pravog puta, a za potpunu
afirmaciju narodne individualnosti, protiv romantičarstvu, a za realno
gledanje? Biti protiv mirotvorstvu, ne znači li - biti protiv onih, koji
žele u ime mira vršiti nasilja nad narodima, a za borbenost, koja je uvjet za
stvaranje velikih djela, svladavanje velikih zapreka? Ili sve zajedno: biti
protiv naših vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, napose protiv komunizma, koji
je došao izvana, ali se podmuklo zavlači kao crv u narodno tijelo, teje
tako nag najveći i vanjski i unutrašnji neprijatelj. - Nije li doista tako?
Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom
naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer,
konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim
značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi
puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na
"suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji
pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu
upornost.
Preći ćemo ovdje preko toga, što je tvrdnja da su
seljaci i sami za sebe narod, posve neznanstvena, i da te tvrdn_je jo! nije
postavio nitko na svijetu. (Po toj tvrdnji 97% Engleza ne bi bili narod!) Nama
je samo stalo da pokažemo, kako tvrdnja, da seljaci mogu bitˇ i sami za sebe
narod, znači poticanje klasne borbe i rušenje jedinstvenih narodnih
redova. A praktički to znači raditi i protiv seljaka i protiv naroda
kao cjeline.
Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem
istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle,
sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem
zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni
momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje
po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i
selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne
kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je
konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono
najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez
seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog
pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je
isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi,
čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je
sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne
i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne
može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka,
pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao
bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od
starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja.
Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane
utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u
vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni
stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu
stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među
ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih
talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke
sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove.
Nizozemske veličanstvene slikar-
ske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu,
Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih
djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra,
Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od
suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez
Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića,
Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića,
Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca.
Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji
čovječanstva?" (Lukas)
Vidimo dakle, do kojih nas konzekvencija dovodi tvrdnja da
su seljaci i sami za sebe narod, ali moramo još istaknuti, da ta tvrdnja
uključuje u sebi i negiranje većeg dijela naše narodne povijesti, jer
kao što nigdje na svijetu, tako ni kod nas nisu seljaci bili do najnovijeg
vremena nosioci narodnog i političkog života, pa prema tome nisu imali ni
direktnog utjecaja na stvaranje povijesti. Tek kad i to uočimo dobiti
ćemo pravu sliku o pogubnosti takve parole, koja nam se pričinja u
prvi mah vrlo nevina i beznačajna. Ali ona nije samo neznanstvena i
apsurdna; ona ne uči samo nešto, što se protivi činjenicama, i što je
neostvarljivo, jer su za narodni život potrebna oba elementa, selo i grad, i
bez njih uopće nema naroda, nego je i destruktivna u punom značenju
te riječi, jer ruši povijest, taj nepresušivi izvor narodne snage i
svijesti. "Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da
mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno
pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih
egoističkih susjeda." (Šufflay).
Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta
nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati
"seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi
beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz
na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto
tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške
interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih
težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.
Slično je i sa slavenstvom. Svima je jasno, da je taj
pojam umjetno iskonstruiran, i da on znači skretanje s pravoga puta,
rastakanje narodnih energija, koje moraju biti koncentrirane u jednom smjeru,
pa tu ne pomaže ništa ni argumenat, da je Stjepan Radić bio kratko vrijeme
veliki Slaven. Zar i on nije mogao pogriješiti?
Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka
je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez
ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof.
Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda,
dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti. U čemu da
se traži srodnost?" "Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on
to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona. Svatko, tko ga u tom
nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu
je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i
neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod
'srodan', posve 'tuđ'."
To uostalom potvrđuje i povijest. Pogledajmo samo
slavenske narode. Koliko je mržnje između Rusa i Poljaka, između
potonjih i Čeha. Koliki je antagonizam između Čeha i Slovaka,
koliko borbe između Rusa i Ukrajinaca. Sjetimo se postupka Rusa prema
Hrvatima (Londonski pakt) i prema Srbima prigodom bukureštanskog mira. Pa što
onda tu uopće znači slavenstvo, slavenska uzajamnost? Nisu li to
doista samo "prazne riječi", "sanjarije bez svakog sadržaja"
za koje "nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni
izgleda u budućnosti" – kako reče naš Starčević.
Zaista i ovdje ne možemo drugo nego samo ponoviti njegove "Mi smo protiv
tomu ludovanju zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavljem, koje
razbija napredak i pripravlja nam očitu propast."
A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ
dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je
boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino
ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija
zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava
pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj
"demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku,
pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava
ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi
boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već
odavna iskusili!
Da kažemo još koju riječ i o našoj borbenosti, jer zbog
nje nas najviše napadaju. Ali treba li da ponavljamo ono, o čemu je u
"Omladini" već toliko pisano? Zar je ideal mir, a ne pravda? Zar
može postojati mir osnovan na nepravdi, na nasilju? Mi nismo protiv miru, ali
smo protiv nepravdi. A dok ona postoji ne može biti mira.
Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do
neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla
je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i
prozirna.
Oni, koji ne mogu izaći s pravim imenom, ne mogu
stupiti u otvorenu borbu. I zato treba propovijedati mir, mirotvorstvo,
stvarati mentalitet klonulosti, malodušja, neopiranja. U času, kad bi
narod upoznao njihove prave namjere, ne bi žalili ni mira, ni neke tobožnje
sloge, nego bi istrijebio sav ološ iz svojih redova, pa makar se oni dobrano
prorijedili. Pod svojom crvenom zastavom ne mogu otvoreno ustati, ali znadu, da
im sudbina ne će biti bolja niti onda, ako ih narod otkrije, pomiješahe u
svojim redovima. I stoga im ne preostaje drugo nego se pritajiti, tražiti mir,
mirotvorni duh, i prikriti sve to još više brigom za dobro naroda, brigom za
jedinstvo narodnih redova, koje da je ugroženo baš tim borbenim duhom.
U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova
pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego
ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv
jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši
iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju
nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo. Konkretno: kad se sa svim silama
nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod,
onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot
nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno
pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači
jačati njegovu svijest.
Ne radi se dakle o jedinstvu, nego o toleriranju prikrivenih
neprijatelja, stvarnih narodnih odmetnika. I samo zato je potreba mira, duh
mirotvorstva, pomirbe, tolerantnosti; zato je potrebno "jedinstvo".
Ali takav mir, kao mir, koji podržava nepravdu i ropstvo, ne će prihvatiti
ni jedan hrvatski nacionalist. Za Hrvata tu nema pomirbe, nema
sentimentalnosti; ono, što je štetno treba odrezati s narodnog tijela, ono što
se zavuklo poput crva u narodni organizam treba iščupati odlučno i
nesmiljeno. Tu nema kompromisa, jer to je prirodni zakon samoobrane, tu ne
koristi bajati ni o ljepoti mira, ni o strahotama borbe. Tu ne koriste citati
nikoga u prilog mira, pa ni braće Radića, a ako se već hoće
dokazivati nešto njihovim imenima i tumačiti njihovu zauzetost za mir i
pravdu, onda bi se moralo znati i za riječi Ante Radića, koji kao
borbeni Hrvat ne govori s manjom odlučnošću od nas ni o vanjskim
narodnim neprijateljima, ni o odmetnicima, prikrivenim neprijateljima svojega
vlastitog naroda. "Ima li smisla" - pita se Ante Radić - "o
odmetničkoj volji raspravljati, stavljati ju na glasovanje? Nema. Protiv
odmetnika se buni i diže sama narav čovjeka, s njim nema drugog razgovora,
do onog Ciceronova. ('Na smrt te je, Katilina, trebalo odvesti!')". A
zatim, bojeći se prigovora, da je to "teorija, a što je još gore,
revolucionarna teorija, strahovladna", nastavlja: "Pa makar i
teorija, no nije revolucionarna, ni strahovladna, nego narodna i pravedna.
Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848.
godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A.
Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao
narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa
je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka
ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s
narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).
Ne mir, mirotvorstvo, nego borbenost, borbu do pobjede -
zapisao je u svojoj duši hrvatski narod.
I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako
itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko,
uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije.
Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.
Eto, u tom je naš t. zv. "fašizam".
Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o
njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se
ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da
branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave
namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator
i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se
hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz
sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća,
nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš
idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom
fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu
buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".
Ako dakle netko baš hoće sve to nazvati fašizmom, neka
mu bude - to ne će pokolebati našu vjeru niti nas odvratiti s puta, kojim
stupa stoljećima hrvatski narod. Ako se od sada borba za slobodu i
socijalnu pravdu želi prozvati fašizmom, mi ćemo biti svi fašisti! I ne
samo da ćemo biti fašisti, nego ćemo nastojati da budemo što
radikalniji u tom našem "fašizmu". I sramit ćemo se, ako nas ne
bi tako nazivali, a bit ćemo ponosni što nosimo taj pridjevak, isto kao
što su bili ponosni naši stari kad su ih pogrdno nazvali stekliši, tj. bijesni
psi!