HRVATSKA I PRVE GODINE IZVAN DOMOVINE 1932,1946.

ZAGREB - SUDBONOSNI IZBOR

Stjecajem okolnosti, nakon završene pučke škole i prva četiri razreda gimnazije, morao sam napustiti rodno mjesto, Daruvar, jer su viši razredi daruvarske gimnazije bili malo pomalo ukidani, pa sam, nakon položene "male mature", mogao nastaviti srednju školu samo u nekom drugom mjestu.

Sudbonosno, izbor je pao na Zagreb, te sam peti razred nastavio 1932. na tamošnjoj Trećoj realnoj gimnaziji, u zgradi u kojoj je danas smješten Muzej Mimara.

Nije mi bilo lagano, dječaku od petnaest godina, napustiti rodni kraj i obiteljski dom, ali nešto duboko skriveno u meni vuklo me je neodoljivom snagom prema glavnom gradu Hrvatske. Osjećam još uvijek uzbuđenje koje me je obzelo kad sam iz vlaka, koji je krenuo iz Daruvara, negdje iza Dugog Sela, ugledao na obzorju dva bijela vitka tornja - Zagreb! Konačno stigoh u sanjani grad. No okruženje petog razreda zagrebačke Treće realne gimnazije znatno se razlikovalo od mojega romantična viđenja Zagreba. Moji novi drugovi, tipični zagrebački dečki, izživljavali su se, prirodno, u razonodama velikoga grada i dačkim bezbrigama, bez izraza zanosa nacionalnog osjećanja, koje sam očekivao doživjeti među omladinom hrvatske metropole.

Osim toga, primili su me dosta hladno i sa stanovitim prezirom, kao "provincijalca". Ipak, nakon nekog vremena došlo je do neočekivana preokreta.

Tijekom jednoga sata hrvatskoga jezika, prozove me iznenada profesor: "Latković" - Ustao sam zbunjen i uplašen. Što se je dogodilo? Marko Soljačić, profesor odnosnoga predmeta, držao je u ruci teku s mojom školskom zadaćom i primijetio: "Vi dobro pišete i govorite hrvatski" (u ono doba profeseori su oslovljavali s "vi" đaka viših razreda). Onda se obratio razredu odrješitim riječima: "Družite se s ovim vašim novim drugom, da naučite dobro govoriti hrvatski!" Od tog časa, iznenada je porastao moj ugled u razredu, ali ne samo medu đacima, nego i medu profesorima, jer me je Soljačić, vjerojatno, i u zbornici mnogo hvalio.

Malo pomalo sam bio prihvaćen od mojih novih drugova i počeo se družiti s njima.

Počeli smo čitati glasilo Omladina i upoznavati hrvatsku povijest, sustavno prešućivanu i nedostupnu tadašnjoj srednjoškolskoj omladini.

Načela Oca Domovine izražena u njegovim povijesnim saborskim govorima, kao "Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoljetjah perkosivša Istoku i Zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati.", budila su u nama mladenački zanos rodoljublja i uključila nas u borbu za obnovu nezavisne, suverene Države Hrvatske. To je bio naš temeljni i jedini politički credo.

Ključnu ulogu u tom procesu sazrijevanja hrvatske srednjoškolske omladine tih godina imala je Matica Hrvatska, napose njezin predsjednik prof. Filip Lukas i tajnik dr. Mile Starčević.

SREDNJOŠKOLSKI PODODBOR MH NA III. REALNOJ GIMNAZIJI U ZAGREBU

Krajem 1934. iznenadio me poziv dr. Mile Starčevića, da ga posjetim u njegovu uredu u Matičinoj ulici br. 2. Ne znam kako je dr. Starčević saznao za mene i koji su bili motivi njegova izbora.

S obzirom da sam bio dak III. realne gimanzije. vjerojatno je u tom izboru odigrao važnu ulogu prof. Soljačić, poznat dr. Starčeviću kao suradnik Matice Hrvatske. Predpostavljam da je dr. Starčević, u nakani da osnuje jedan srednjoškolski pododbor, zamolio Soljačića. da mu preporuči jednoga đaka sposobna da preuzme taj zadatak Prof. Soljačić mu je, najvjerojatnije, predložio mene, učenika kojega je volio i cijenio.

Možda su u tomu imali udjela i prof. Krmpotić i vlč. Klarić, istaknuti Hrvati među profesorima III. realne gimnazije.

Posjet dr. Starčeviću jednog jesenjega predvečerja 1934. ostao mi je u neizbrisivu sjećanju. Ozračje polumračne sobe u drevnoj zgradi Matice, osvijetljenoj tek slabim svijetlom male svjetiljke, sa zaslonom zelena stakla na pisaćem stolu za kojim je sjedio dr. Mile.

Unatoč mojega uzbuđenja, razgovor je krenuo vrlo prirodno.

Dr. Starčević je očinski isticao potrebu buđenja hrvatske nacionalne svijesti i suradnje među hrvatskom omladinom y pipremanja za odgovorne dužnosti kad stupi u javni život Hrvatske Posebno naglasio prednosti organiziranja u jednom pododboru Matice Hrvatske.

Nedugo iza ovoga sastanka pokrenuo sam osnivanje Srednjoškolskoga pododbora MH na III. realnoj gimnaziji, oko kojega su se malo pomalo okupili srednjoškolci iz drugih gimnazija.

Osnivači i prvi članovi Pododbora bili su, uz mene, prema mojem sjećanju, (abecednim redom): Belić Stanko, Belobrajdić Leopold, Cihlar Zvonimir, Crnko Josip i Milivoj, Čaušević Halid, Čović Marko, Dugački Mira, Hadžijahić Muhamed, Jakaša Ante, Kabalin Mladen, Korsky Ivo i Vera, Kos Vinko, Maixner Ivona, Mirth Karlo, Murvar Vatroslav, Perše Franjo i Bosiljka, Prpić Jure, Pšeničnik Srećko, Skračić Jerko, Skrbin Janko, Sulić Frane, Teufel Djuro, Vitković Stanko, Vrkljan Mira, Vučićević Ivo.

Rad srednjoškolskoga pododbora odvijao se prvenstveno na redovitim društvenim sastancima, na kojima su pojedini članovi čitali svoje referate o temeljnim pitanjima hrvatske povijesti, kulture, politike, gospodarstva, društvenog uređenja buduće hrvatske države i o hrvatskim nacionalnim pitanjima općenito. Slijedila je iscrpna rasprava koja je doprinosila intelektualnoj i političkoj izgradnji članova pododbora i oblikovanju zajedničkih pogleda i stanovišta. Tako je Pododbor poprimio vrlo brzo karakter političke škole, u kojoj se trebala odgajati, prema zamisli dra. Starčevića, "buduća hrvatska politička elita".

Neki članovi pododbora postali su redoviti suradnici Omladine objavom svojih članaka i književnih priloga u časopisu.

Povodom mojega članka "Hrvatska omladina u današnjici", objavljenoga u 1. broju Omladine, g. 1937., Vilderova Nova riječ u broju od 1. listopada iste godine teško je napala Maticu Hrvatsku, navodeći da njezinom podporom izlazi časopis Omladina, koji, prema neutemeljenim navodima Stjepana Kranjčevića u spomenutom broju Nove riječi, "veliča fašizam i nacionalsocijalizam, odnosno njihove ideje". To nije niti čudo, nastavlja pisac, kad se znade da je danas Matica Hrvatska u rukama Filipa Lukasa, koji - sudeći po svemu - ima biti novi hrvatski "Duce" ili "Führer"..."

Znakovito je, da opetovane dezinformacije o hrvatskom nacionalizmu potječu još od početka ovoga stoljeća.

Na članak Stjepana Kranjčevića odgovorio sam u Omladini br. 3, u studenome 1937., člankom "Fašizam i hrvatski nacionalizam".