10. U svjetski rat

 

Monarhija se nalazila pred rat u sudbonosnom položaju. Razvojem u razdoblju od g. 1867. do 1914. došla je država u sukob s oba južnoslavenska naroda, s Hrvatima i sa Srbima. Razlog sukoba sa Srbima ležao je izvan područja upliva Monarhije, u prirodnom razvoju srbske narodno-crkvene osvajačke misli, kao što sam to prikazao u pređašnjern odsjeku. Taj sukob datira zapravo od god. 1830, od osnutka nove srbske države, premda on tek god, 1860. stupa u djelatno stanje. Od tog doba postao je taj sukob zapravo neizlječiv, jer je prije osnivanja nove srbske države moglo postojati možda pitanje, može li jedna grkoiztočna Srbija postojati unutar katoličke Austrije. Po mome shvaćanju o odnosima katolicizma i grkoiztočnjačtva, između Crkve i države u grkoiztočnjačtvu, te o prirodi i tendenciji bizantinske misli o Crkvi i državi, smatram to sasvim izključenim.

 

Sukob s Hrvatima počinje zapravo tek od god. 1868. U 5., 6. i 7. poglavlju ovoga diela vidjeli smo na djelu onaj Hrvatima malo skloni duh, što ga nazvasmo »duhom pokvarenog dualizma«. Kao dvie glavne komponente toga duha uglavili smo dvie u poviesti nastale misli, i to Thuguttovu. i Kassuthovu. Postojaše međutim još i jedan treći Činbenik, koji je pokvario odnos Hrvata spram dualističke Monarhije, a to bijaše mogućnost, da se dualizam provede na jugu. Kako sam već iznio, dualizam se osniva na podjeli Monarhije u dvie interesne sfere, u njemačku i mađarsku. Međutim se sve više očitovalo, da se te zemlje ne mogu podieliti, i to ne samo poradi toga, Što su poviestno-politički i nacionalno-politički nego i gospodarski i u pogledu prometa jedna nedjeljiva cjelina tako, da bi tu svaka dioba bila nasilje, koje bi moglo imati samo loše posljedice. Bijahu na taj način u neprilici, što da se zapravo napravi s tim južnim slavenskim zemljama. K tome dođoše još i Hrvati sa svojina tvrdokornim zahtjevima i žalbama, koje baš ne izgledahu osnovanima na suvremenom narodoslovlju. Raspoloženje prema Hrvatima bijaše zato malko razdraženo, pa su sva nastojanja, protivna hrvatskim probitcima, imala najbolju priliku da dođu do izražaja.

 

Trvenja bivahu sve žešća, duhovi se na obim stranama sve više raspaljivahu, i tako nastade ono razpoloženje, u kome se počelo Hrvate smatrati elementom opasnim po državu. Suprotnosti spram Srba ne bijahu međutim nikada tako očigledno vidljive.

 

Srbi su se većinom služili njima svojstvenim uglađenim oblikom, znali su spretno sakriti tragove svojih pravih namjera i pripisati ih na tuđi račun tako, da se javnost sve više priklanjala Srbima, a ne Hrvatima.

 

Takvo bijaše razpoloženje u Monarhiji spram južnih Slavena od god. 1867. do 1905. Ono bijaše nezdravo, jer je počivalo na podpunom nepoznavanju položaja i na krivoj ocjeni obaju naroda. To je razpoloženje dovelo do toga, da se slabilo onaj element, čiji probitci bijahu uzporedni s probitcima države, a jačalo element, koji bijaše u nepremostivoj suprotnosti s probitcima Monarhije.

 

Da će ta naopaka politika donieti loše plodove, bijaše neminovno. Od god, 1883. do 1903, pod Khuenovim režimom Srbi su neobično ojačali u Hrvatskoj i Slavoniji.

 

God. 1903. stupili su Karađorđevići na srbsko priestolje. Kažu, daje Kallav uzkliknuo, Čuvši za beogradske dogođaje u lipnju g. 1903.: »Sada nastupaju za nas u Bosni burni dani«. 171 U nekoliko puta već spomenutoj Spalajkovićevoj knjizi našli su Karađorđevići vješto izgrađenu osnovu za akciju protiv Monarhije u Bosni. A upravo u Bosni, gdje bijaše nakon smrti Kallava njegov sustav odstranjen, propustilo se nadomjestiti tu knjigu jednom razboritijom. Zatim se pak još pojačavao položaj Srba, uzakonjujući sve njihovo najopasnije oružje: crkvenu autonomiju, samostalnu školsku autonomiju, srbsko ime, zastavu i ćirilicu. U Bosni su sliedili Srbe i muslimani, kao što sam već iztaknuo. U Dalmaciji uspjelo je Srbima zadobiti sve više utjecaja na nezadovoljne i protiv Monarhije ogorčene Hrvate, te je to konačno u listopadu g. 1905, dovelo do poznate riečke rezolucije, pa je i tamo Iiep broj Hrvata dospio pod vodstvo Srba. Tako se koncem god. 1905. Srbi osjećahu dovoljno snažnima, da bi mogli sve otvorenije izstupati protiv Monarhije. Time je započela također i akcija u Bosni i Hercegovini, koju sam prikazao u 7. poglavlju ovog diela.

 

Konačno su ipak u Monarhiji osjetili opasnost, te se nađoše ponukanima braniti ugrožene probitke države i započeše borbu. Ta je borba obilježena dvjema velikim političkim parnicama, zagrebačkom veleizdajničkom parnicom i Friedjungovom parnicom u Beču.

 

Premda su te dvie parnice neizmjerno zanimljive, mi ćemo se njima samo letimice pozabaviti, sasvim obratno od Setona Watsona, koji im je posvetio veliki dio svoga djela. Kod Setona Watsona može se to sasvim dobro razumjeti. O predhistoriji tih parnica, nije on skoro ništa razumio, pa im je zato dao sasvim drugo značenje, nego što im uistinu pripada. Ja ću ukratko sabrati čudni i nepojmljivi rezultat, da u obje te parnice, pred vlastitim sudovima, i u pravednoj stvari, Austro-Ugarska nije mogla dobiti svoje pravo. Umjesto da se srbskom rovarenju stane na put, postiglo se upravo protivno. Srbi se osjećahu pobjednicima, vidješe, da im se ništa ne može i postadoše sve bezobrazniji. Ne mogu opisati onaj sram, što sam ga osjećao kao privatnik zbog tog sramotnog neuspjeha naše državne misli, a to tim većma, što mi je već tada bilo poznato, koliko je opravdano stanovište državne vlasti bilo u obadvie parnice, i poradi toga, stoje bilo poznato, koji su momenti skrivili te neuspjehe.

 

U obje parnice težko se osvetila kriva politika, koja se na jugu Monarhije vodila kroz 40 godina. Na svakom koraku javljale su se posljedice raznih pogrješaka, propusta, krivih stanovišta tako, da je dugo zauzdavana i zloupotrebljavana ruka pravde izgubila svoju sigurnost i svoju snagu.

 

U zagrebačkoj veleizdajničkoj parnici htjelo se ugroženoj državi pomoći s pomoću pravde time, što se izvelo pred sud sve one, koji su otvoreno riečju i djelom radili za srbsku vladavinu u Hrvatskoj i izjavljivali svoje simpatije za državopravnu promjenu postojećeg stanja u tome smislu. Podpuno se međutim zaboravilo, da to treba da se zbude u Hrvatskoj, u zemlji, gdje se vladalo bičem i zobi, t. j. nasiljem i podmićivanjem protiv volje naroda, gdje se pravda prečesto zloupotrebljavala u političke svrhe i bila stalno oružjem u ruci vlastodržaca. Zaboravilo se također, da se to oružje sada hoće uperiti protiv onih, koji bijahu dvadeset godina najbolji sluge tog sustava, koji su se tim oružjem sami služili protiv svojih neprijatelja, pa zato točno znadu sve njegove nedostatke. Osim toga bijaše učinjena pogrješka u tom, što se obtužilo tako velik broj osoba, zaboravivši, daje svaka pravda pojedinačna pravda, da se čitav jedan narod ne može izvesti na obtuženičku klupu i da nije pravo najednom kod jednih te istih ljudi proglasiti veleizdajom ono, što se kroz dvadeset godina mirno trpjelo. Barun Rauch imao je sasvim izpravnu misao, da u obranu države privuče Hrvate, koji bijahu srbskom osvajačkom misli ugroženi isto tako, kao i sama država, i to da se privuče t. zv, Starčevićeva čista stranka prava, koja je zastupala protusrbski pravac i teorije o postanku srbstva, koje su po mome shvaćanju doduše u svojoj biti izpravne, ali bijahu jednostrano prikazivane i tendenciozno upotrebljavane. Barun Rauch je također previdio, da Starčevićeve teorije ne predstavljaju priznatu nauku znanosti. Radovi pristaša stranke na poviestnom polju ne bijahu se nikada isticali, a osim toga bi, i da nije bilo tako, jedva štogod i postigli, jer Khuen ne bi nikada dopustio, da oni, protiv kojih treba da vlada, znanstveno podkopavaju one, s kojima je on vladao. Na strani Srba bijaše naprotiv službena znanost, prema kojoj su zapravo Srbi svi oni, koji govore štokavski, pa je tako starčevićanska pomoć više odmogla nego pomogla. Konačno ne bijaše učinjen ni sretan izbor sudaca, a osobito loše bijaše odabran voditelj razprave. Bijaše potrebno predsjedniku senata službeno zabraniti posjećivanje gostionica, jer se u Zagrebu javno govorilo, da se po nalogu i novcem branitelja svake noći opija, da bi sutradan bio što manje sposoban izpunjavati svoje dužnosti.

 

Tako se čitava parnica zavlačila preko pet mjeseci, vodila tendenciozno na način koji nikako nije odgovarao važnosti i dostojanstvu predmeta, i bijaše tako često prekidana neugodnim upadicama, da su se pojavile sununje u izpravnost presude, kad je bila objavljena dne 5. listopada 1909. Tisak u Hrvatskoj, koji su vodili Srbi, i koji je od početka radio u pravcu, da se Srbi operu i da se poljulja vjera u krivnju obtuženih, prihvatio je svaku nezgodnu pojavu i zlonamjerno ju je izkorišćivao, sve je to još jače pojačavalo sumnju. Međutim bijaše aneksiona kriza prošla i smatralo se, da više nema srbske opasnosti. Srbi izkoristiše veze, koje su još iz doba Khuena imali u Pešti, gdje odkriše Mađarima opet svoje srdce, pa kad se uzalud pokušavalo uništiti koaliciju, pokušaše sada da vladaju s njome. Na koncu ne bijaše uspjela ni Friedjungova parnica u Beču i svima bijaše dosta tih političkih parnica. Tako su sumnje u izpravnost osude i politička konjunktura učinili, da je Stol sedmorice u Zagrebu dne 2. travnja 1910, poništio osudu od 5. listopada 1909. »zbog osnovane sumnje u istinitost činjenica, na kojima se osuda zasniva«, i naredio, da se provede novi postupak. Taj postupak bijaše konačno aboliran u studenome 1911. uslied nekih otkrića profesora Masaryka.

 

Drugačije je naličje Friedjungove parnice u Beču, ali njen posljedak je nažalost jednako negativan. U »Neue Freie Presse« od 25. ožujka 1909. izišao je dulji članak pod naslovom »Austro-Ugarska i Srbija« iz pera dra Heinricha Friedjunga, jednoga od najpoznatijih austrijskih povjestničara. U tome članku bijaše utvrđen nečuveni ton srbskog novinstva kao i rovarenja Srba na jugu, ukazivalo se na veze Srba i Mađara i iznesena tvrdnja, daje čitav niz hrvatskih i srbskih političara hrvatsko-srbske koalicije primio novaca od srbske vlade u političke svrhe. Na to obtužiše 52 hrvatska i srbska političara dra Friedjunga zbog uvrede poštenja, tri hrvatska političara obtužiše »Reichspost«, a Hrvat Šupilo još posebno dra Friedjunga. Sve tri tužbe bile su zajednički razpravljene pred bečkom porotom. Razprave su započele dne 9. prosinca 1 909. Čitav politički sviet napeto je pratio tok parnice, jer bijaše jasno, da o njenom izhodu zavisi budući smjer politike na jugu.

 

Dr. Friedjung nastupio je dokaze istine. Glavni urednik Reichsposta dr. Funder objelodanio je brošuru, u kojoj bijahu sadržani dokumenti, na kojima se osnivahu tvrdnje obtuženih. Ti dokumenti teretili su tužitelje i srbsku vladu. Postupak Srba bijaše silan. Oni izguraše Hrvate u prve redove i pozovu se na grofa Teodora Pejačevića, nasljednika Khuen-Hedervaryja kao hrvatskog bana. Pejačević uzme tužitelje iz koalicije u obranu i učvrsti svojim izkazom njihov položaj. Osim toga se tužitelji pozvaše na činovnike srbskih ministarstava, spomenutih u tim dokumentima, koji su zaista bili toliko smioni, da dođu u Beč i svjedoče. Dođoše tako da svjedoče prof. Boza Marković i dr. Miroslav Spalajković, osim toga i još neki drugi političari kao dr. Polit, prof. Masaryk, pl. Nikolić. Rezultat bijaše, da su se temelji dokaza istine počeli klimati. Prof. Marković, koji bijaše spomenut u jednom od dokumenata, mogao je dokazati svoj alibi, a za jedan drugi dokument ustanovilo se, daje krivotvoren. A i s obzirom na druge dokumente, koji ionako bijahu spomenuti samo u izvodu, pojaviše se sumnje u njihovu izpravnost. Položaj prof. Friedjunga postao je vrlo neugodan, on bijaše pritiešnjen, da odigra jadnu ulogu. Čini se također, da na Ballplatzu nisu o čitavoj stvari ništa više htjeli znati, kad je već jednom pošlo krivim putem. Tako je prof. Friedjung stajao bez pomoći, osamljen, dok je izprva tvrdio, da je čitav material primio od diplomatske strane. Za njega bijaše pravo izbavljenje, kad je posredovanjem dra J. M. Baemreithera i prof. Masaryka došlo do nagodbe. Profesor Friedjung morao je dati uvijenu izjavu, u kojoj priznaje, da dva dokumenta treba ukloniti (to znači, da se utvrdilo, da nisu izpravni) i da se »i ostalima ne bi htio više poslužiti«. Tužitelji na to povukoše tužbu.

 

Austrijskim tiskom, prošla je bura ogorčenja zbog toga sramotnog poraza naše politike. Od obje parnice, zagrebačke i Friedjungove očekivalo se, da će razbistriti položaj na jugu i odtjerati srbsku sablast. A gle, neprijatelj je iz borbe izišao kao pobjednik i ojačan, jer je imao u ruci dvie sudske svjedočbe, da su obtužbe protiv njega iznesene bez temelja.

 

Moje je mišljenje, daje izhodom tih dviju parnica bilo odlučeno, da će morati doći do rata sa Srbijom.

 

Kasnije ćemo vidjeti, kako pogubno bijaše djelovanje toga neuspjeha na jugu. Ali mi se čini, da u Monarhiji nitko nije slutio najlošiju posliedicu, koja je odatle nastala.

 

Aneksiona kriza svratila je pozornost velikog svieta na južnoslavenske zemlje i tamošnje prilike, koje su se sve više zaoštravale, bile bolešljive i izazivale krize. U južnoslavenske zemlje došao je čitav niz inozemnih učenjaka i političara, koji se započeše zanimati za prilike i proučavati ih. Između ostalih treba istaknuti Setona Watsona (Scotus Viator), koji je naučio mađarski i hrvatski jezik i o prilikama u južnoslavenskim zemljama napisao već često navođeno djelo »Die siidslavische Frage im Habsburger Reiche« (Južnoslavensko pitanje u Habsburžkoj carevini). To je djelo izašlo najprije god. 1911. na englezkom jeziku, a zatim god. 1913. na njemačkom prievoidu.

 

Uzprkos težkim nedostatcima treba tu knjigu u nekim njenim dielovima označiti izvrstnom. Svakako je ona prvi pokušaj, da se južnoslavensko pitanje prikaže pregledno i objektivno. Pišući toplom simpatijom za južne Slavene, trudi se autor, da bude u nekim pravcima osobito objektivan, ali ga ta objektivnost podpuno napušta u i najvažnijoj točki. Seton Watson o srbskom pitanju nije razumio gotovo ništa. Njegove studije o Hrvatskoj padaju u razdoblje, kada je veliki dio hrvatskog naroda stajao pod snažnim srbskim utjecajem, pa je zato njegova slika morala izpasti sasvim jednostrano.

 

I Seton Watson bijaše podlegao »utjecaju Bizanta«, I zato taj čovjek nije mogao pravedno suditi ni u kojem pravcu o motivima Monarhije.

 

Najsudbonosnije se to ogleda u njegovu prosuđivanju obiju parnica. On je doduše vidio vezu, koja postoji između parnica i aneksije, ali ju je vidio sasvim obrnuto.

 

Prilike u nutarnjoj politici, koje su dovele do aneksije, upozorile su na srbsku opasnost na jugu, to je pravi redoslied postojećih sveza. Seton Watson je to utoliko gledao krivo, što je mislio, da su obje parnice nastale zbog namjere, da se provede aneksija.

 

Do toga shvaćanja došao je i morao je doći na temelju ovih momenata:

 

1. Mišljenje, koje je u Englezkoj vladalo s obzirom na aneksiju, bijaše mišljenje, što gaje Spalajković izrazio u svojoj knjizi: »Austrija nastupa na iztoku kao predstraža njemačke ekspanzije i hoće da u tu svrhu najprije anektira Bosnu, zatim osvoji Srbiju i uništi Srbstvo, koje progoni neizrecivom mržnjom.« Ja sam izcrpno obrazložio, da je takvo shvaćanje sasvim krivo.

 

2. Watson je vidio na jugu Hrvatima neprijaznu, da ne rečem neprijateljsku politiku počevši od god. 1 867. i vidio je također razdraženo razpoloženje spram Srba.

 

Ali on nije razumio razloge ni jednog, a ni drugog razpoloženja i došao je do zaključka, da je po sriedi zla volja Monarhije, tim više, što nije mogao shvatiti, zašto bi Monarhija nastupala protiv oba naroda.

 

3. Na jugu su ga tada vodeći Srbi obaviestili sasvim u tome smislu, tim više, stoje srbska politika bila vođena u smislu Spalajkovićeve knjige, a vodio ju je on sam kao što smo to već vidjeli i kao što ćemo još potanje vidjeti u sliedećem dieiu.

 

U njegovoj knjizi ima stoga poglavlje pod naslovom »Aneksija Bosne i zagrebačka veleizdajnička parnica«, u kome zove tu parnicu »travestijom pravde« i jednom od najsramotnijih parnica novog doba. 173 On tvrdi, da je Aehrenthal znao »izkoristiti slabost Triple Entente u osvajalačke svrhe« 174 i daje »aneksiju vrlo loše upriličio i da se ona temelji na krivotvorinama i intrigama«. 175 U zagrebačkoj parnici bila su na djelu dva nastojanja; nastojanje bana Pavla Raucha, da onemogući hrvatsko-srbsku koaliciju i nastojanje Aehrenthalovo, da nađe opravdanje za aneksiju i povod za daljnje postupanje protiv Srbije. 176 Zagrebačka veleizdajnička parnica, da je upravo sazdana na krivotvorinama, a to obrazlaže time, stoje otac Pavla Raucha, nekadašnji ban Levin Rauch. također nastojao, da krivotvorinama i na njima sazdanim veleizdajničkim parnicama uništi svoje političke protivnike (izporedi str. 243.). S time bijaše dovedena u vezu Friedjungova parnica. Friedjungov članak odkrio je činjenicu, da je zbirka materiala, koji kompromitira Srbiju, igrala sasvim određenu ulogu u ratnom planu, što ga bijaše izradio Ballplatz. Iz toga materiala nadalje proizlazi, da je krađa raznih dokumenata spadala u neku ruku u zvanje austrougarskih diplomata. Koliko se skandaloznih tajna krije iza ove dvie činjenice, trebao je da pokaže kasniji tok događaja. 178 Pa kada je kasnije i druga parnica jadno završila, stvorio si je Seton Watson uvjerenje, da se obje parnice osnivaju na namjernim krivotvorinama, kojih svrha bijaše, da budu podloga za osvajanje Austro-Ugarske na jugu. Na taj način djeluju od god, 1899. odnosno 1911. i 1913. dva djela Spalajkovićevo i Watsonovo, koja se međusobno popunjuju, na tri jezika: francuzkom, englezkom i njemačkom, i pričaju svietu, da je Austro-Ugarska podla državna tvorevina, koja prikriva svoje gadne osvajačke namjere infamnim službenim krivotvorinama i sustavno uništava i gazi malene narode u svome nastojanju za proširivanjem kao predstraža Njemačke.

 

Bizant, taj vječni i nepobjedivi Bizant, bijaše i opet odnio jednu veliku pobjedu.

 

Položaj bijaše opet sasvim preokrenut na štetu njegova protivnika. Istina je pak, daje Srbija, taj maleni vlastohlepni susjed, u svojoj grandomaniji sustavno napadala i uznemirivala Monarhiju i da se Monarhija htjela samo braniti od nevidljivog rovarenja, kome se nije moglo stati na kraj. Čitavom se svietu međutim sugeriralo sasvim protivno od toga: Austrija hoće osvojiti Srbiju i prikriva svoj postupak svim mogućim podlostima.

 

Težko se Monarhiji osvetila južnoslavenska politika, koja bijaše stoljećima krivo vođena. Sve blato i sav talog, koji se bijaše na jugu nakupio djelomice toleriranom, a djelomice krivom politikom nehotice stvorenom korupcijom, visoko je izplivalo, štrenulo i zapljusnulo svietli štit starodrevne Monarhije. Monarhija je išla ususret svjetskom ratu obilježena nezasluženo podiošću, osvajačkim namjerama i načelnim neprijateljstvom spram malih naroda.

 

Stoljetnim razvojem, krivim pravcem državnog uređenja od godine 1867. i bizantinskim krivotvorinama zatrovanom znanošću, pogrješna austrijska politika toliko je zabrazdila, da je bez ikakvog djelovanja ostao potres, kakav bijaše na pr. aneksiona kriza. U Austriji nisu nažalost ništa naučili. U Hrvatskoj se pritisak pod Tomašićem povećao, a još više pod Cuvajem, i tjerao je Hrvate sve više u naručaj Srbima, koje se u isto vrieme nastojalo odgojiti u poslušnu stranku mameluka, upravo kao u Khuenovo doba, U Dalmaciji pokušavalo se nastupiti povećanim pritiskom protiv mržnje na Monarhiju i sve većeg otuđivanja, koje bijaše nastalo zbog gospodarske biede. Time se dakako samo tjerala voda na srbski mlin. U Bosni naprotiv nije se htjelo primiti katoličko-muslimanski hrvatski blok za vladinu većinu, nego se svim sredstvima pokušavalo, da se Srbi opet privuku na suradnju.

 

Nastojao sam po mogućnosti u pravom svietlu prikazati težke pogrješke knjige Setona Watsona, ali također i priznati dobre strane njegova djela. On je sasvim izpravno shvatio opasnost položaja na jugu i upozoravao na to na mnogim mjestima iztičući, da je rješenje južnoslavenskog pitanja životno pitanje Austrije. Englez je po mome shvaćanju imao sasvim pravo. A u Austriji se opažao početak u tome pravcu tek u slabom naletu s idejom trializma, koja je međutim pretrpjela neuspjeh zbog svoje nutarnje nemogućnosti i zbog odpora zamršenog spleta raznih probitaka u Monarhiji. Na jugu nije se dogodilo ništa, od čega bi položaj mogao ozdraviti, a od toga su centrifugalna nastojanja samo crpila daljnju snagu.

 

Na taj način postao je descensus averni, silaz u pakao, neminovan, i 28. lipnja 1914. ležao je nadvojvodski par u Sarajevu umoren od srbskih zavjerenika i rat, pakao, započeo je.

 

Pitanje, tko je rat skrivio, ne može se ni ovdje mimoići. Ja tvrdim: ratu je kriv Bizant, i to jednako njegova velika kao i njegova mala podružnica. Mislim također, da se Englezkoj pripisuje previše krivnje zbog rata. Moje je najdublje uvjerenje, da je militantna bizantinska misao o Crkvi i državi, ne samo tako lakoumno izazvala ovaj rat, nego mu je dala također i svoje obilježje i misaonu opremu. Ne ću smanjivati krivicu Englezke, ali ona se samo rado pridružila ne zaostajućt mnogo u vlastohleplju i neskrupuloznosti, a time je povukla za sobom i Francuzku, koja bijaše prožeta mišlju o odmazdi. Kao financialno, duhovno i karakterno najjača sila, preuzela je Englezka vodstvo rata, postala je ratnim poduzetnikom i nije se skanjivala ono, što misli, također i glasno u svfet izvikivati, dok je Bizant, taj stari majstor u skrivanju svojih osnova, bio mnogo šutljiviji i oprezniji. Englezka je tako postala najvidljivijim, najglasnijim i svojom glasovitom osnovom o izgladnjivanju, također i onim članom te plemenite družine, koji je to najviše osjećao. Englezka i Francuzka bile su god. 1908. protiv rata, a sklon sam shvaćanju, da je to bita istinska, a ne samo taktička želja za mirom. Od toga vremena nije međutim ni u Englezkoj, a ni u Francuzkoj nastupio ni jedan novi moment, koji bi tim dvjema velevlastima dao neki izvanredni povod za rat.

 

Poticaj je došao s iztoka, koji bijaše mnogo više zainteresiran za izhod rata.

 

Rusiji se radilo o konačnom preuzimanju posjeda bizantske baštine, o izvršenju posljednje volje Petra Velikoga. Tek stvarnim posjedovanjem Bizanta, Novog Rima, postaje Rusija jedini baštinik bizantske crkvene i državne misli, postaje podpunom i zakonitom vrhovnom glavom anatolskog kršćanstva i postaje središtem svieta. Tek posjedovanjem Carigrada dolazi Rusija do ostvarenja rimske misli o svjetskoj državi, o čije ostvarenje je išla borba sredovječnog Bizanta i čitava politika pravoslavne Crkve. Ta baština bijaše ugrožena nakon balkanskih ratova, jer su balkanski ratovi imali posljedak, što ga Rusija nije očekivala, da su malene balkanske države, u skladu s nutarnjim zakonom o biti bizantinizma nastojale svaka za sebe težiti za Carigradom.

 

Bugarska je morala izpaštati, što se tome cilju najviše približila.

 

Srbiji se radilo međutim o ostvarenju misli o pećkoj patriarhiji. Nakon aneksione kampanje mišljahu u Austriji, da je bosansko pitanje rieseno. Kolike li naivnosti! Nitko nije znao: daje pokraj jedne nacionalne misli po sriedi još i jedna crkvena misao, i da se jedna Crkva nikada ne odriče nekadašnjeg svoga posjeda.

 

Kada se Spalajkovićeva osnova izjalovila, trebalo je skovati novu osnovu. Srbija se odlučila da igra sada zaista va banque, što se već spremala učiniti još u doba aneksione krize.

 

»Frankfurter Zeitung« upozorava sredinom listopada 1916. sviet na knjigu »Der Friede und die intemationale Gleichberechtigung« (»Mir i međunarodna ravnopravnost«), što ju je napisao srbski činovnik konzulata Zemović, i koja je nedavno izišla u Odesi odobrenjem ruske cenzure. Gospodin Zemović svojata za Srbiju neprolaznu slavu, daje, premda slaba malena državica, ipak uspjela neumornim dugogodišnjim radom, da izazove svjetski rat. Zemović nadalje izjavljuje, da Srbija mora odmah po svršetku sadašnjeg rata započeti pripravljati nove tatove, budući da je nepravednošću trećih — rusko-talijanskim sporazumom o jadranskoj obali — lišena nagrade za svoje žrtve u krvi.

 

Ja se u glavnome slažem sa shvaćanjem Zemovićevim, te sam mu zahvalan, što mi je uštedio trud, da dokazujem svoje tvrdnje. Stoje Srbija malena, neka nas ne zavede.

 

Najotrovnije zmije obično su najmanje.

 

Nisam se bez razloga trudio prikazati, kako je današnje Srbstvo opasno po svojim mislima i po svome rasnom sastavu, kako je u njemu krvlju uvjetovano razpoloženje za zavjere, revolucije i prevrate. Rad oko nastojanja, da se izazove svjetski rat, potekao je iz te sklonosti, samo je preveden u područje međunarodne politike.

 

Već u Spalajkovićevoj knjizi sadržane su osnovne misli toga novog shvaćanja.

 

Valja samo pozorno pročitati točku 9. mojih razlaganja o Spalajkovićevoj knjizi na str. 207. Tamo je to jasno rečeno i glasi: »Austrija nije država sposobna za život«. A jeka se čula u srbskim testovima u svim oblicima. »Politika« od 26. listopada 1908, već je onda pisala: »Sada ili nikada došla je prilika, da se obračuna s jednom sredovječnom državom, koja se nalazi u raspadanju«.183 To postade nacionalnom dogmom, uto se svim žarom vjerovalo i to se posvuda štoviše govorilo. Sugestija njihova žarkog vjerovanja djelovala je priljepčivo, nekoji malodušni glasovi iz Monarhije samo su djelovanje još pojačali, i gle, doskora postade ono javnim mišljenjem u čitavoj Europi. Pa i objektivni učenjaci prihvatiše tu krilaticu, tako na pr. Kjellen u svome djelu »Die Grossmachte den Gegenwart« (Velesile sadašnjosti).

 

I u izvještaju Giessla od 21. srpnja 1914. ističe se sliepa vjera u skori raspad habsburžke države, u odpadanje krajeva nastavanih južnim Slavenima, u prevrat u Bosni i Hercegovini i u nepouzdanost slavenskih pukovnija. Čak i oni listovi, koji ne bijahu najekstremniji, tumačili su dnevno u člancima nemoć i razpad Monarhije.

 

U spomenutom izvještaju piše Giessl nadalje: »Sarajevski atentat prikazao je Srbima, da treba u najkraće vrieme očekivati razpad habsburžke države, kojemu su se već odprije nadali«.

 

Na tom se temelju radilo dalje. »Politika« je pisala već 6. veljače 1909.: »Ili će Europa popustiti našim zahtjevima, ili će doći do strašnog i krvavog rata«. 186 To znači drugim riečima: Europa mora Srbima pomoći, da 43% pravoslavnih u Bosni vlada nad 57% muslimana i katolika, da bi ih mogli izkorieniti i uništiti, inače će doći do krvoprolića. A da se pravna sviest Europe ne bi protiv toga bunila, krivotvori se marljivo poviest, narodoznanstvo i brojitba, kao što sam to posebno bjelodano dokazao u dva slučaja (Spalajković str. 30., naše djelo str. 206,) i članak prof. J Benedikta (izp. str. 293.), a sugestivnoj moći Bizanta uspieva, da im Europa sve te priče vjeruje.

 

Tko još u to sumnja, da su Srbi odlučno radili, da dođe do rata, neka pozorno pročita u III. poglavlju knjige dra Vladana Đorđevića navedene govore u srbskoj skupštini god. 1908. prigodom razprave o aneksiji. Srbijom prođe uzklik: »Rat razbojnicima!« Srbske žene, koje prije nisu nikada politički nastupale, priređivale su javne sastanke, na kojima su izjavljivale svoju spremnost, da u ratu služe svojim sposobnostima. Pa čak i crkveni dostojanstvenici, metropoliti i episkopi, izjavljivali su, da je nacija u opasnosti i da svaki pravoslavni Srbin treba da bude spreman, dati svoj život za narodnu nezavisnost i budućnost, ako se ne bi ispunili njihovi pravedni zahtjevi.

 

Na jednu interpelaciju povodom aneksije, dao je srbski ministar vanjskih poslova odgovor, u kome se uz ostalo nalazi i ovo: »Srbski se narod nije nikada predao bez borbe«. Nadalje: »Pa ipak je Srbija izpunila sve težke obveze, koje joj bijahu nametnute berlinskim ugovorom sve do kraja i ima upravo poradi toga pravo očekivati, da će biti sačuvana ona malena jamstva, koja je taj ugovor dao Srbiji, da će se vratašca, koja bijahu ostavljena otvorena srbskim nadama, sve više proširivati.

 

Dogodilo se međutim upravo obrnuto, jer nam zatvoriše i ta vratašca« 90 Samostalni život Srbije i Crne Gore mora se nasloniti na Bosnu. Bez slobodnih političkih i gospodarskih veza s Bosnom, ne možemo imati sigurnost za nasu budućnost«. 191

 

Danas nam je prije svega računati s činjenicom, da Europa ne će rata, s druge strane pak nije njena spremnost, da žrtvuje probitke pojedinaca obćim europskim probitcima tako velika, da bi mirno rješenje diplomatskim putem izgledalo sasvim sigurnim. Ako ne nastupe nepredvidivi događaji i blizi sukobi — stoje sve moguće, jer leži u Božjoj ruci — ako stvari ostanu u uzikom krugu, u kome se danas raspravljaju, moguće je, da će Europa ograničiti svoju ulogu na to, da stvori prelazno stanje, koje ne će sasvim prekinuti s tradicijama berlinskog ugovora, nego će se na to ograničiti, da poduzme mjere, koje će moći odkloniti protusrbske i protueuropske posljedice aneksije«. 192

 

I konačno: »Jedno se može već danas uztvrditi, daje naime pravna i moralna pobjeda na našoj strani« (»Tako je!«). 193 Okupacijom Bosne i Hercegovine, potiskivanjem Srbije s Jadranskog mora i zaprečivanjem veze između nas i Crne Gore, Austrija nadire na nas i nameće cielome Srbstvu u bližoj ili daljoj budućnosti silnu borbu na život i smrt».

 

(Sa sviju strana odobravanje i uzvici: »Tako je!«). 194

 

U tome smislu govorili su i svi kasniji govornici. Član akademije Stojan Novaković rekao je uz ostalo: »Srbija, koja bijaše godine 1878. u Berlinu bez ikakove krivice onako strašno kažnjena, dužna je danas osvetiti se za one nepravde«. J Stojan Protić, jedan od vođa staroradikala, rekao je: »Zastupnik Šupilo dokazao je činjenicama, da su agenti bana Raucha izmislili i upriličili kostajničku aferu, da uapšeni Srbi nisu još ni nakon tri mjeseca zatvora izvedeni pred sud, te ih se uobće zbog njihova zločinstva nije još ni saslušalo«. 195 Nadalje: »Između, nas i Austro-Ugarske, između balkanskih država i Monarhije, može biti mira samo onda, ako se Austro-U gorska odrekne, da bude velesila i ako se odluči da primi ulogu, jedne Švicarske na, iztoku«. I konačno:

 

»Europi je, gospodo, tim lakše zauzeti jasno i određeno držanje prema Austro-ugarskoj i uztrajati na konačnom rješenju, koje bi bilo povoljno za slobodu i nezavisnost naroda i na zapadnom dielu Balkanskog poluotoka, što ona neprestano brani načelo otvorenih vrata, slobodne trgovine, slobodne utakmice posvuda, pa čak i u Maroku«. 198

 

Slično govoraše i socialist Kaclerović i Ljuba Stojanović. Ovaj je potonji kazao uz ostalo: »Austro-Ugarska može postati našim prijateljem, ako postane novom Švicarskom ili novom Sjevernoameričkom Unijom. Kao takova bi Europi bila koristna. Izgurana iz Španjolske, Nizozemske i Italije, izbačena od Prusije iz njemačkog Bunda, pokušava sada Austrija da se proširi na Balkanskom poluotoku (Spalajković, Izpor. str. 208.) ne uzimajući pri tome u obzir, da li je to odnosnim narodima pravo ili nije. Još nikada nije jedan narod, osim Niemaca, imao u Austriji neko pravo«. 199 Takovi nasilni govori ne držahu se međutim samo u skupštini. U djelu dra Jovana Cvijića, poznatog srbskog učenjaka, »Aneksija Bosne i Hercegovine i srbski problem«, objelodanjenom u Beogradu god. 1908, nalazi se ovaj odlomak: »Srbski problem mora se riešiti silom. Obje srbske države moraju se najintenzivnije pripremiti vojnički i kulturno, podignuti nacionalnu energiju u zavojevanom dielu srbskog naroda i izkoristili sliedeču povoljnu, priliku, da razprave srbsko pitanje s Austro-Ugarskom«. 200

 

Tako to piše srbski i ćirilicom u knjizi dra Cvijića. No u svojoj knjizi napisanoj na njemačkom jeziku veli dr. Vladan Đordević ovo: »Nitko od mjerodavnih Srba, bar u Srbiji, ne misli danas, da se to pitanje rieši nasilnim-sredstvima« ... 201 Đordević međutim navodi izričito Cvijića na str. 86., pa mora da gaje čitao. Đordević je dakle sviestno na njemačkom jeziku napisao neistinu, da bi Austro-Ugarskoj i Njemačkoj sasuo piesak u oči!

 

Aneksijom bijahu vratašca ne samo zatvorena, nego i zaključana. Jedinu nadu, da ikada posjeduje Bosnu i Hercegovinu, vidjela je Srbija u borbi na život i smrt, jer bizantinski će vjernik dati radije svoj život, nego što će se odreći osvajanja i vladanja nad inovijercima. Srbi ostadoše vjerni svojim riečima i poradiše u pravcu, da izazovu svjetski rat, da bi iz Austrije, s obzirom na njen obseg i značenje, napravili novu Švicarsku. U tradiciji njihove nomadske krvi leži ta tendencija, da se satru stari plemićki dvorovi i da se na njihovu mjestu sagrade nomadske kolibe!

 

Spalajković, najsposobniji diplomat Srbije, koga Friedjung označuje »dušom ratne stranke protiv Austro-Ugarske«, poslan bi u Rusiju. Milenko Vesnić ima u Parizu utjecaj, koji je veći od utjecaja kojeg feudalnog poslanika jedne velevlasti, i on radi u istome smislu. Srbska politika ženitbama također je na djelu. Jednu srbsku princesu vidimo na talijanskom priestolju, a dvie druge u blizini ruskog priestolja. Vesnić radi priženjenim novcima jedne Amerikanke, a Spalajković priženjenim uplivom u Bosni.

 

Svi su na djelu jednakim fanatizmom, jednakom neskrupulozNošću i sposobnošću, da žarku vjeru u svoju stvar sugeriraju također i drugima.

 

Tako se stvorilo osvjedočenje, da će se Austrija, napuštena od vlastitih svojih naroda, odmah slomiti, pa će onda biti lako nadvladati i Njemačku. I još danas vjeruju u to zavedeni neprijatelji.

 

Iskru u bure baruta bacili su dne 28. lipnja 1914. također Srbi, i katastrofa bijaše tu.

 

Stoje ona pogodila u prvome redu njih same, ne može baš mnogo utješiti ostali sviet.

 

Nego i misaono oružje u svjetskom ratu potječe pretežno iz bizantske kovačnice misli. Ja sam se izprva čudio, što umorstvo priestolonasljednika nije bilo ravnomjerno osuđeno u krugovima Antante. Treba međutim veoma pozorno pročitati Spalajkovičeva, Watsonova, Đorđevićeva i Cvijićeva djela, pa će se odmah primietiti ova konstrukcija: Umorstvo bijaše očajna samoobrana desetmilijunskog naroda, koji bijaše mučen do smrti i satiran od Austrije na njezinu putu do Soluna. Te ljude dakako ni najmanje ne smeta, što su katolički i muslimanski Hrvati uzplamtjeli od biesa nakon umorstva tako, da je vlada mučila muku, da Srbe zaštiti od ogorčenih Hrvata. Oni to naprosto prikazuju kao da je »Austrija nahuckala ološ pučanstva na srbske mučenike« i stvar je time svršena. Europa im vjeruje.

 

Mržnja na Austriju i Njemačku prava je ona bizantinska mržnja na inovjerce, pojačana iskonskim protu germanskim (protuarijskim) duhom Bizanta, koji ide za uništenjem arijskog bića. Temeljem te mtžnje je osvjedočenje o podlosti tih dviju država, a zasluga je Spalajkovića i Setona Watsona, što su to osvjedočenje književno obrazložili i najviše proširili. Gdje njihovo obrazloženje ne bijaše dovoljno, tamo se pomagalo krivotvorenjem »zvjerstava« i »zločina«. Krilaticu o ratnom cilju za slobodom i nezavisnošću naroda skovao je Stojan Protić i izrekao još god. 1908. u srbskoj skupštini (izporedi str. 192.).

 

Tražimo li razloge divljanju, koje se opaža u ovome ratu, treba nam posegnuti za Gfrorerom: »Bvzantinische Geschichte« 11. svezak, poglavlje 9., str. 143. do 190., pa ćemo tamo naći odgovor. Posvuda, gdje Bizant ulazi u život drugih naroda, opaža se divljanje, surovost i pad ćudoredne razine. Tako i u ovome ratu.

 

Bizant je razplamsao borbu, udario joj svoj pečat i naprama središnjim vlastima primienio svoju staru vještinu izkrivljivanja i sugeriranja. Središnje vlasti, koje biju gorki boj za obstanak, zločinački su napadači i ubojice, koji su zapalili sviet, da bi zadovoljili svoje surove želje za osvajanjem i vladanjem. J zbog toga težkog zločina izrečena je smrtna osuda nad Austro-Ugarskom.