9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta
Oduviek sam bio iz načelnih razloga protivan »politici rekriminacija» onoj politici, koja u slučaju neuspjeha, velikih nesreća i koja traži uviek »krivca«, koji onda mora izpaštati kaznu. Protivan sam toj politici iz empiričkih i praktičkih razloga. Postoji naime u prvome redu opasnost, da ćemo u razpoloženju, koje obično vlada nakon katastrofa, pozvati na odgovornost sasvim nedužnoga, a zatim takva politika demoralizira čitavu sredinu, jer ljudi na odgovornim položajima nastoje onda previše da budu formalno »pokriveni«, umjesto da se brinu za pozitivne uspjehe, i treće, stoje možda najvažnije, ovakvo formalno žrtvovanje »krivca« lišava nas dužnosti, da tražimo prave uzroke nesreće, pa onda ne možemo zlu temeljito doskočiti.
To sam spomenuo u uvodu, jer mislim, da se je mnogi čitatelj, i to baš onaj, kome je na srdcu sudbina naše častne Austro-ugarske monarhije, kada je čitao posljednja poglavlja ove knjige, zaprepašteno zapitao: kako bijaše sve to uobće moguće?
Uvjeravam vas, da sam se to i sam pitao. Mnogu sam bezsnenu noć proveo od uzbuđenja, kada sam postepeno istražujući odkrivao razne odnose, koji su nezadrživo tjerali u ovaj rat. Često sam se prestrašio vlastitih misli. Ali dužnost naprama državi nalaže mi, da muževno izrečem i zastupam svoje misli, koje su istinite, bez obzira na to, hoće li one biti posvuda povoljno primljene. Pa ako se u Austriji stavi toli omiljelo pitanje, tko je svemu tome kriv, onda ću u skladu s mojim uvodno spomenutim stanovištem, odgovoriti: Nitko nije kriv! Nitko nije kriv poradi toga, što prije, nego se jedno zlo suzbija, treba spoznati sve odnose, koji su s njime u vezi. Te spoznaje nam nedostajaše, i to tim više, što su se moćni interesi povezali na postojeće stanje, i što oni, koji bi u prvom redu bili pozvani, uobće nisu imali interesa, da upoznaju istinu. Punim pravom mogao je već g. 1908. jedan Niemac, domoljub iz Austrije pisati: »Pravo je čudo, kako su ljudi u Austriji bez orientacijs o prilikama u Bosni Hercegovini. Izgleda, kao da austrijska javnost namjerno izbjegava svaki razgovor o prilikama u zauzetom području (još bi bolje bilo kazano, na slavenskom Jugu Monarhije).« 158
Upoznali smo međutim već jedan novi pojam, što sam ga nazvao »pokvarenim smislom nagodbe«, kome pripisujem krivicu za sasvim neshvatljivu pojavu, da se počevši od god. 1867. i osobito poslije god. 1878. čini u južnim slavenskim zemljama gotovo uviek suprotno od onoga, što bi u probitku države valjalo činiti. Ali to nije dovoljno. Ostaje nam još čitav niz činjenica, koje time nisu razjašnjene. Treba potražiti još jedno drugo tumačenje, a to je neki upliv, neko stanovito vezanje misli u stanovitom pravcu tako, da se one u Austro-Ugarskoj susreću uviek u onome pravcu, koji je povoljan za Bizant, za neprijatelja. Nadam se, da će se svatko složiti sa mnom u tvrdnji, daje u probitku svakog državljanina, da se više ne ponove događaji, kakvi su se zbili u razdoblju od g. 1904. — 1914. Hoćemo li pak zaista, da se više ne ponove, moramo se pozabaviti problemom toga bizantskog upliva.
Ako treba razjasniti, kako ja zamišljam postanak toga vezanja misli u jednome pravcu, upozorit ću u prvome redu na sugestivnu snagu Bizanta kao cjeline i kao svakog pojedinog individuuma — tu sugestivnu snagu spomenuo sam već u 5. dielu na str. 156. Tamo sam spomenuo onaj »liet moljaca« prema svjetlu, koji smo promatrali u ovome ratu kod malenih bizantinskih država, koje je Rusija snažno privlačila, te su one sliepo srnule u propast. Od toga je sačuvala Bugarsku jedino herojska protubizantinska prošlost, a Grčku još nedovoljno ocienjena krepost jednog snažnog vladara. Ta sugestivna moć Bizanta nije nikakva nepoznata činjenica, nego je već češće obrađena u književnosti. Bivšem srbskom ministru predsjedniku dru Vladanu Đorđeviću, bijaše stavljeno u dužnost, da taj pojam popularizira. On ga donosi u posebnom obliku i govori o ruskoj hipnozi. 159 No jedna brošura, koja je godine 1915., dakle za vrieme rata, izašla u Hrvatskoj, govori o »srbskoj hipnozi« u hrvatskom narodu, o pojmu, koji poznajem iz vlastitog opažanja, te sam ga često mogao opaziti i izpitati. 160 Tu pojavu treba uobćiti, pa reći: sugestivna moć jest uobće svojstvo Bizanta i djeluje jednako između bizantinskih vjernika kao i u još povećanom obsegu prema inovjercima. To je toliko profinjeni sustav laži i paralaži, stavljen u službu pojačanja vlastite moći, koji protivnika toliko smete, da na koncu ne zna ni kuda ni kamo, te se konačno apatično i bez volje prepušta vodstvu perfidnog častohlepnika. Budući da je povećanje vlastite moći bitno svojstvo, cilj i životni sadržaj svakog Bizantinca, to laž i paralaž postaju dužnošću, čim služe tim sredstvima. Daljnja je posljedica, da Bizantinac vjeruje vlastitim lažima svim žarom svoga religioznog htienja. U tome žaru, u intenzitetu vjerovanja u vlastite izmišljotine i smicalice, leži izvor sugestivne moći, jer svako snažno htienje djeluje sugestivno i prenosi se na druge. Treba li navesti primjer za takvo žarko htienje? Evo ga odmah. Ustanovili smo, da Bosna etnički nije srbska i daje Srbi nisu nikada dosada posjedovali. A vidjeli smo međutim, kako o tome piše Spalajković. (Str. 205. — 206.). Vladan Đorđević naziva Bosnu i Hercegovinu čak »dvjema najsrbskijim pokrajinama«, »to etnografsko srdce čitavog srbskog naroda« »zemljom, koja je toliko srbska, koliko je Moskva ruska«. Bosnu i Hercegovinu trebaju Srbi u svrhu ostvarenja religiozne misli o pećkoj patriarhiji i za povećanje svoje vlastite moći, pa zato vjeruju, daje tako. A vjeruju to tako žarko, opetuju te laži tako često, da im se na koncu vjeruje. Isto tako je i s Dalmacijom, Slavonijom i t.d.
Tu je izvor bizantskog utjecaja.
Jedan konkretni izvor toga upliva jest »znanstveno« prikazivanje etnografskih granica na jugu Monarhije, koje sam označio krivotvorenjem poviesti, a koje se posredovanjem Šafarika, Dobrovskog, Kopitara i drugih, uvuklo u čitavo južnoslavensko jezikoslovlje i historiografiju. Ne mogu dovoljno naglasiti, kako mi bijaše težko upotriebiti nesimpatičnu rieč »krivotvorenje poviesti«. Ali s vremenom moji su obziri prestali. U časopisu »Das neue Osterreich«, u broju za prosinac 1916. naišao sam na jedan članak Georgija Ghika, očigledno Grka, pod naslovom »Balkanski problem«, u kome se nalazi ovaj odlomak (str. 22.): Stogodišnji ratovi Rusije protiv Turske, huškanje kršćanskih naroda Blizkog Iztoka jednih na druge raznim krivotvorenjem poviesti i stvaranjem nepremostivih suprotnosti među njima, osobito između Bugara, Rumunja, Srba i Grka, da se ne ujedine i ne preprieče put u Carigrad, nadalje upotrebljavanje sad jednog, a sada opet drugog tog naroda u svrhu napadaja na Austro- Ugarsku ili Tursku, sve to ima samo jedan neodloživi cilj: osvojenje Carigrada i svih susjednih zemalja.« To svjedočanstvo jednog pripadnika bizantske vjeroizpoviesti, na koje sam sasvim neočekivano naišao, vrlo mi je dragocjeno, jer me je lišilo mnogih obzira spram vlastite moje savjesti.
Treba ustanoviti, da se ne samo Austro-Ugarska, nego i čitav sviet nalazi pod uplivom Bizanta, a time i pod uplivom srbskog častohleplja. U sljedećem ćemo poglavlju vidjeti, kako je ta okolnost duboko djelovala na poviest Hrvata i kako je postala odlučnom po čitav njen razvoj od god. 1830. pa sve do danas. S pomoću zavedene znanosti Srbi su u čitavom svietu stvorili razpoloženje za svoje težnje.
Sada ću prikazati nekoliko konkretnih slučajeva, u kojima se utjecalo na znanstveno mišljenje.
Počevši od god. 1867. izlazilo je u Hamburgu etnoložko djelo »Die Volker Europas« (Narodi Europe), kulturne i karakterne bilježke o europskim narodima Kohla (drugo, pregledano i popunjeno izdanje B. S. Berendsohna). U tome se djelu govori o Srbima na str. 72. — 82. Na strani 73. nalazim ovo: »Od Dunava i s ilirskih planina, odakle ponajprije dođoše, prodrli su ti srbski Slaveni sve do Jadranskog mora u oblast Venecije, a uz Dunav i Savu prodrli su do granica Tirola, Salzburga i Gornje Austrije u sve iztočne alpinske doline. Oni se dakle prostirahu od sjevernih granica Macedonije i Albanije sve do u Njemačku, kroz dugačko razvučeno područje, koje je skoro tako veliko kao kraljevina Pruska, i u kojem još danas ima 6 — 7 milijuna tih Slavena.
Jedva da je koji drugi slavenski narod razpršen kao ilirski ili srbski u tolike male dielove, razna sporedna plemena i narječja i doživio tako različitu sudbinu. Na čitavom njegovu širokom području nalazimo mnoštvo preraznih narodnih i pokrajinskih imena.«
»Iz tih prilika i takvih tendencija, velim, možda su nastala razna brojna plemena i narodna imena ilirsko-srbskih Slavena: Ali ako želimo u tome metežu stvoriti neki pregled, možemo razlikovati ove glavne skupine:
1. Srbe u užem smislu; u ove ubrajamo Slavonce, Bosance, Crnogorce, Dalmatince i stanovnike sadašnje tako zvane kneževine Srbije.
2. Hrvate u Turskoj i Austriji.
3. Tako zvane Slovence ili Vende u Istri, Štajerskoj i Kranjskoj.
Razne okolnosti dokazuju, da svi oni spadaju jednoj velikoj grani Slavena (t. j. srbskoj), koja je međusobno istovrstna, a razlikuje se u mnogome od ostalih velikih slavenskih grana, na iztoku od Bugara, a od Čeha i Poljaka na sjeveru.«
Tako su Srbi, izprva najmanji narod među južnim Slavenima, postali »velikom slavenskom granom« s pomoću svoje »narodno-crkvene» »pobožne prevare« i slavenskih i njemačkih učenjaka, pa je tako rusko-srbsko krivotvorenje poviesti podpuno postiglo svoj cilj, da se naime Srbi prikažu što većima, a katolički Hrvati što manjima. Kako je to savršeno uspjelo, vidi se najbolje na str. 72., gdje Kohl nabraja »srbska plemena«: hrabri Bosanci, Morlaci i Dalmatinci, Slavonci i konačno doduše ne sasvim srbski, ali Srbima ipak vrlo blizu srodni Hrvati ili »Krovati«. Vidimo, daje tu podpuno usvojeno stanovište Vuka Karađžića, osnivača narodno-političkog svesrbsbva (velikosrbstva). Ne može se Hrvatima sasvim poreći obstojnost, pa se zato barem slabi njihova samostalnost, koliko je to već moguće.
Je li dakle čudo, daje u tome spletu raznih laži, što ih je znanost usvojila, politika i Monarhije izgubila svoju orientaciju. Je li čudo, što Austrija god. 1867. nije Dalmaciju predala Hrvatima, kad je ona pripadala nacionalno Srbima, a ne Hrvatima po tvrdnji službenog narodoznanstva? Je li čudo, što god. 1867. nije mogla prodrieti čista Deakova misao, kad su Hrvati samo neznatni plemenski ogranak od nekoliko stotina tisuća duša. kojima bi za volju morali Mađari žrtvovati svoje liepe nade? Zar da strogo sudimo Pestvjevu zasliepljenost, što je Hrvatima htio bezuvjetno oduzeti Slavoniju, porekao im sve uvjete za život i na koncu uztvrdio, da je hrvatski »švindl« odkriven?
Bizant je sviestno i namjerno smeo svojim krivotvorinama sve pojmove, da bi mogao loviti u mutnome, što i čini s mnogo uspjeha počevši od god. 1860.
Neka se možda ne misli, da sam izabrao nekog smušenjaka, koji je napisao kakvu ludu knjigu. Isto tako izgleda čitava slavistika, koja sve do danas počiva na radovima Dobrovskog, Šafarika i Miklošiča. God. 1914. objelodanio je slavni slavist u Heidelbergu A. Leskien »Gramatiku srbsko-hrvatskog jezika«, 162 u kojoj se nalazi ovaj odlomak: »Raznim političkim, promjenama iztisnuta su plemenska imena i nadomještena imenom Srbi, koje je sada skupno ime za slavenske stanovnike Crne Gore, južne Dalmacije, Hercegovine, Bosne, prijašnjeg turskog kosovskog vilajeta ... kraljevine Srbije, Slavonije, Sriema i Banata.« I taj slavni učenjak ne može se sloboditi skrbničtva velikosrbskih misli. Naravski da i u Francuzkoj i Englezkoj nije bolje. U kalendaru »Vardar«, zaplienjenom negdje na jugu, našao sam samodopadnu bilježku iz god. 1908. ili 1909., daje francuzki historičar Thiers predložio jednu kartu na kojoj bijahu sjeverozapadnim granicama srbskog Dušanova carstva označeni Villach, Trst, zatim Istra, morska obala do Preveze, na jugu do zaliva Volo, zatim morska obala do Galipolja, morski tjesnaci, Crno more do Kilije i zatim Dunav; tu se nalazi i tvrdnja, da se Dušanovo carstvo protezalo do Klagenfurta. Pa onda se još netko Čudi, da Srbi traže za sebe sve južnoslavenske zemlje! Ta oni imaju za to znanstveno uporište, jer je službeno mnienje današnje znanosti, da su Srbi glavni sastavni dio južnoslavenskog stanovničtva u Monarhiji, i da su Hrvati samo neznatni mali narod, koji nema prava na samostalni život.
A sada se mora takovim neizrecivim žrtvama u moru krvi platiti spoznaja, do koje se moglo doći jednom ili dvjema objektivnim i savjestnim znanstvenim radnjama!
Ali odmah ću dokazati, da su i službeni krugovi Monarhije sasvim zastupali stanovište, koje su velikosrbska nastojanja uspjela sugerirati Europi!
U studenome god. 1885., kad su Bugari pod Batenbergom suzbili srbske napadače i upravo pokušali da satru Srbe, izprieči se Monarhija protiv Bugara. Grof Khevenhuller preda Bugarima ultimatum, kaji js spasio Srbe. U obrazloženju tog ultimatuma veli se: »Ako Vaša Visost ne bi postupala u skladu s tom željom, ovlašten sam izjaviti, da će Njegovo Veličanstvo, moj uzvišeni suveren, koji vlada nad tri milijuna Srba, koji nastavaju u Austro-Ugarskoj« i t.d, ... To je svakako važna izjava, jer ona razjašnjava razloge tog postupka i shvaćanje, koje je vladalo u vanjskoj politici Austro-Ugarske.
Ali ako sračunamo broj Srba u Austro-Ugarskoj god. 1885., te se pri tome držimo shvaćanja Setona Watsona, koje osim nekih pogrješaka, što ću ih kasnije ustanoviti, smatram u glavnome izpravnim, i uzmemo srednji broj stanovničtva prema popisima od god. 1880. i god. 1890., dobivamo sliedeće brojeve:
Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 530.000
Srba u Bosni i Hercegovini 570.000
Srba u Dalmaciji 80.000
Srba u Ugarskoj 470.000
ukupno Srba u Monarhiji 1,650.000
Gdje je dakle ministarstvo vanjskih poslova smoglo tri milijuna Srba u Austro-Ugarskoj? Sasvim jednostavno. U smislu »službene znanosti« broji ministarstvo vanjskih poslova u Srbe još i:
bosanske muslimane 490.000
Slavoniju (katoličke Hrvate) 300.000
bosanske katolike (Hrvate) 270.000
Dalmaciju (katoličke Hrvate) 450.000
ukupno Hrvata 1,510.000
Eto dakle tih tri milijuna Srba. Nitko dakako pri tome nije ni slutio, da je broj Srba umjetno udvostručen i daje to stanovište, koje se nakon konstatacija ovoga djela mora nazvati svesrbskim (velikosrbskim). A trebalo je samo zatražiti brojitbeni izvještaj zemaljskih vlada u Zagrebu, Zadru i Sarajevu, pa bi se doznala pouzdana istina. Tako sve do u najnovije doba ne bijaše u Austro-Ugarskoj jasno bitno pitanje, s kakovim brojevima treba zapravo računati.
Značajno je, daje to razjasnio tek jedan Englez (Seton Watson), koji kao uvod u svoju knjigu donosi zemljopisno-brojitbenu opazku i navodi bar u glavnim crtama izpravne brojeve.
Naprosto je nevjerojatno, kakova pometenost vlada posvuda još i danas u Monarhiji s obzirom na brojčane odnose stanovničtva Hrvata i Srba.
God. 1914., već za vrieme rata, čitao sam u jednom uglednom austrijskom obiteljskom listu bilježku o »hrabrim Hrvatima«, kojih ima u Austro-Ugarskoj 1.600.000, i o Srbima, kojih u Monarhiji ima 4.000.000. 163 Što da se kaže o državi, čije novinstvo upravo pohlepno smanjuje broj svojih pristaša i povećava broj svojih neprijatelja? Zar to nije sugestivni upliv, kad se tako uztrajno ide na Jjepak bolestnoj neprijateljskoj megalomaniji?
To sve nije međutim još ništa. U listu »Die Zeit« od 8. travnja 1909. napisao je sveučilištni profesor dr. Moritz Benedlki članak pod naslovom »Nach dem Erfolg« (Nakon uspjeha). U tome se članku nalazi sliedeći odlomak: »U Bosni su muslimani i katolički Hrvati velika manjina, odprilike jedna petina pučanstva. Četiri petine pučanstva smatraju se Srbima, i to pravoslavnima«. Tu se dakle izkrivljuje sasvim jasna bosanska brojitba. Stvarno sačinjavaju muslimani i katolici tri petine, a pravoslavni dvie petine (43%) svega pučanstva, te je gospodin sveučilištni profesor smanjio prve (pouzdani element) na jednu trećinu, a Srbe je udvostručio. No sad tek dolazi koristna primjena: »Zapostavljanje grkoiztočnih Srba nije ih samo privuklo kraljevini Srbiji, nego je izpunilo iredentističkim mislima također i Srbe u Bosni, u Hrvatskoj i u južnoj Ugarskoj. Što više bude hrvatski državni odvjetnik u Zagrebu dokazivao, da su vode velikosrbskog pokreta krivi, to više moraju vlade obiju pola države, zajednička vlada i pučanstvo, a osobito mađarsko i hrvatsko, uvidjeti, da nam je glavna dužnost, želimo li u ubuduće sačuvati cjelokupnost Monarhije, da za Austriju stečemo simpatije grkoiztočnih Srba. Da nije bilo bornirane državne uprave, desilo bi se obrnuto, te bi Austrija stekla simpatije Srba u kraljevini Srbiji«. Zatim sliedi čitav niz mjera, koje valja poduzeti, ne bi li se stekle simpatije »srbskih plemena«.
Taj članak sadrži dakle opet krivotvorene brojitbe, krivotvorenu južnoslavensku poviest i podptmo izvrnuti prikaz položaja na jugu, a sve je to značajno za bizantinsku taktiku u borbi. No kako da se razjasni, da jedan austrijski sveučilištni profesor stavlja svoj podpis pod ovakove izvode? Stvar si mogu predstaviti samo tako, da je neki prevejani Srbin naveo gospodina sveučilištnog profesora u kavani na zanimljivi politički razgovor, liepo mu podmetnuo svoje misli i brzo mu poslužio materialom, kojim gospodin profesor poslužuje austrijsku javnost, a da ga nije ni izpitao i ni ne sluti, kakovu štetu time nanosi državi, kojoj služi! Ne poznam gospodina profesora i sasvim mi je ravnodušan, ali treba ustanoviti, da je upravo sramotno, kada ljudi dođu do nekog imena položajem, što im ga je dala država, pa onda dozvoljavaju, da se to ime zloupotrebljava sasvim neodgovorno. Ne valja misliti, da takav članak možda i nije tako važan. Takovim i sličnim sredstvima pripremili su Srbi sustavno onaj preokret, koji je god. 1910, nastupio u Bosni, Bosanska zemaljska vlada imala je konačno u saboru lojalnu većinu, ali je ona prezre i uznastoji svim silama da privuče Srbe, jer je javno mnienje tražilo, da se Srbi pridobiju! Danas pak vidimo, što to znači!
U ovo poglavlje spada također pitanje, kako to, da se sve do danas nije u punom svom obsegu spoznala srbska opasnost, premda je počevši od god. 1861. neprestano radila protiv Monarhije, Prvi, koji je tu opasnost spoznao, bijaše hrvatski političir dr. Ante Starčević, doduše samo s hrvatskog stanovišta, ali je ono u biti istovjetno sa stanovištem Monarhije. Tu spoznaju platio je Starčević time, da je dospio u album zlikovaca pri bosanskoj vladi. Prvi državnik, koji je tu opasnost spoznao i znao joj najizpravnije i najuspješnije predusresti, bijaše ban-pjesnik Ivan Mažuranić. Bez progona Srba, znao je on svojom politikom od god. 1873. — 1881. otupiti njihovo opasno djelovanje u Hrvatskoj i Slavoniji. Zato ga srušiše, a na odlazku mu Pester Lloyd napisa, »da je morao otići, jer je u Hrvatskoj potreban čovjek koji će integritetom svoga značaja pružati jamstvo, da se ne će odozgo podupirati tamne spletke, i koji će po svom družtvenom položaju biti dovoljno nezavisan, te ne će ovisiti o milosti stranaka«. 164 Ja sam nekoliko puta čuo, da su Srbi izposlovali pad Mažuranića, što je vrlo vjerojatno, s obzirom na osvetljivost toga elementa. Na svaki način oni su poduzeli korake u Pešti protiv Mažuranića. Od državnika svakako je najizpravnije spoznao srbsku opasnost Kallay. No mi smo već vidjeli, kako je on kad Mađar imao vezane ruke stanovištem, što ga bijahu zauzeli njegovi sunarodnjaci, i tadašnjim Khuenovim režimom u Hrvatskoj i Slavoniji, čija glavna podpora bijahu baš Srbi. Zato je on šutio i umro, a da nam nije ništa ostavio od svoga izkustva, osim nekoliko razbacanih misli, koje svjedoče o njegovu načinu mišljenja. Kako spretno Srbi znadu sakriti svoje prave namjere i o njima zavarati svoju okolinu, najboljim nam je dokazom slučaj Chlumetzkv. Leopold pl. Chtumelzkv, koji sada izdaje »Oesterreichische Rundschau«, služio je u svojoj mladosti kao politički činovnik dulje vremena u Dubrovniku, jednom od središta srbskog rovarenja. Od tog rovarenja nije on ipak ništa opazio. Preslušan kao svjedok u Friedjungdvoj parnici, priznao je, daje najprije stajao na strani Srba, i da se u prilike uputio tek jednim razgovorom sa slavnim upravljačem Bosne barunom Kallayem, koji mu je razjasnio tajne srbske ciljeve i na razstanku uzkliknuo: »Le serbisme, voila l'ennemi« (Srbstvo je neprijatelj). Odtada je Chlumetzky naginjao više na stranu Hrvata i priznao je čak, da je bečka politika prema Hrvatima nepravedna.
Ovakvim, svojim stanovištem zamjerio se svojini predpostavljenimia, te ga premjestiše u maleni dalmatinski lučki gradić Makarsku.
Tokom mojih razlaganja dovoljno sam naglasio značenje Spalajkovićeva djela i iztaknuo sam, da se srbska kampanja protiv Austrije iza god, 1900., vodi izključivo na temelju misli iznesenih u toj knjizi. Pouzdano mi je poznato, da je I. ili 2. godine nakon što je njegova knjiga izašla, jedan priznati autoritet u političkim prilikama na jugu napisao izvještaj o toj knjizi i upozorio na njene opasne namjere. Taj izvještaj bijaše poslan »Neue Freie Presse«, da ga objelodani. Nekoliko dana kasnije primio je pisac izvještaja vrlo ljubazno pismo od uredničtva. kojim mu se javlja, da »po višem nalogu« izvještaj ne može izaći u tome obliku i da si je uredničtvo zbog toga dozvolilo, da ga malo skrati. Faktično je izvještaj objelodanjen sasvim okljaštreno kao kakova bezznačajna bilježka. 166
Koliko je meni poznato, nije nikada austrijska javnost upozorena na tu opasnu knjigu, koja je nakon god. 1900. izvršila tako velik upliv na politički razvoj na jugu.
Posljedice nisu izostale.
Državnopravna temeljna Spalajkovićeva misao jest ova: Austro-Ugarska ima u Bosni samo mandat sviju sila podpisnica, i to mandat s rokom. Na tome temelju konstruirao je Spalajković tezu, daje sada došlo vrieme, da Austrija ode iz Bosne.
Svatko će razumjeti, koliko sam se jednoga dana začudio, kad sam u »Neue Freie Presse« pročitao uvodnik, koji prihvaća bez ikakove ograde Spalajkovićevu argumentaciju i izvodi iz toga političke zaključke. 167 Poznate su mi vrlo dobro misli, koje su taj ugledni list pri tome vodile: bijahu to misli austrijske liberalne stranke iz god. 1 878., koja bijaše absolutno nerazpoložena prema okupaciji. Dakle ista ta misao samo nešto promienjena, koja je koketirala s prestankom »bosanske pustolovine«.
Ali pisac članka absolutno nije znao, kome je tim Člankom načinio uslugu, a nije ni znao,kao što smo ustanovili, da bi sliedeći cilj Srba bila Dalmacija i Hrvatska i Slavonija, a kasnije slovenske zenilje i južna polovina Ugarske sve tamo do Pešte i t. d.
Spalajkovićeva knjiga mogla je razjasniti još jednu važnu i težku točku, bosansko agrarno pitanje. Najteža obtužba Spalajkovićeva protiv Monarhije sastojala se u tome, što ona nije uspjela rješiti agrarno pitanje, a što su male balkanske države već bile učinile. Ta je obtužba boljela vodeće krugove u Monarhiji, te vidimo, da se mnogi ugledni nacionalni ekonomisti bave tim pitanjem dolazeći bez iznimke do rezultata, da agrarno pitanje valja riešiti što prije i temeljito. Treba posebno spomenuti Grünberga, 168 zatim Grünhuta, Baernreithera, i druge. U tome ja opet ne vidim ništa drugo do tipične nemogućnosti opiranja srbskim mislima. Nema sumnje, da agrarno pitanje stvara mnogo teškoća i da je njegovo rješenje žurno potrebno, ali ništa ne bi bilo gore, nego da se to provede na način, kako to Spalajković želi. Kallav, najbolji od dosadašnjih zajedničkih ministara financija, nije bez razloga bio odlučno protiv misli o prinudnom odkupu kmetova. Gubi se sasvim s vida, da Austrija iz načelnih razloga ne može učiniti ono isto, što su učinile balkanske male države. Te su države, a osobito Srbija i Grčka izvlastile muslimanske poljodjelce iz religiozne i političke nesnošljivosti, izkorienile su ih i uništile, pa agrarno pitanje bijaše na taj način riešeno što bi okom trenuli. Monarhija toga sasvim načelno ne može učiniti. S druge je pak strane Bosna jedina zemlja, gdje muslimani nisu doseljeni nego autohtoni element, jer su oni potomci nekadašnjih gospodara. A budući da se bosanski begovi po turskom uzoru uobće ne bave obrađivanjem zemlje, nego svu svoju zemlju razdiele kmetovima, bilo bi rješenje kmetovskog pitanja naprosto jednako izvlašćivanju muslimana. Oni ostaju bez zemlje. Sporazum je pri takovom stanju stvari isključen. Osim toga je bosanski kmetovski odnošaj tako stari pravni uređaj, kakav jedva još u Europi negdje postoji.
Podpuno se slažem s Pellegrini-Danielijem, da je kmetovski položaj u Bosni kao i kolonat u Dalmaciji u glavnome postao iz rimskog prava i da vuče svoj korien iz rimske colonia partiaria i iz zakona Lex Manchiana i Lex Hadriana. Ali se s navedenim piscem ne slažem u tvrdnji, da su Rimljani stvorili te institucije iz ničega, bez primjera u poviesti. Već odprije postojao je odnos između seljaka, koji plaćaju danak, i vlastnika zemlje kao posljedak starijih osvajanja, i to ponajprije ilirskog nad Tračanima, zatim keltskog nad jednima i drugima i konačno rimskog nad sva tri naroda, a spomenuti rimski zakoni pojaviše se u Bosni samo kao odlučne formulacije već postojećih prastarih institucija na zapadnom Balkanu. Takove se hiljadugodišnje institucije ne mienjaju nasilno bez velikih potresa. Zato podpuno odobravam politiku bosanske uprave, koja bijaše načelno protivna svakom prenaglom rješenju agrarnog pitanja.
Sumnjivo mi je, da se upravo Spalajković toliko zanima za rješenje-agrarnog pitanja. Odmah ćemo vidjeti, zašto to čini:
1. Balkanski Romani, koji sačinjavahu pretežni dio bosanskih Srba. raztvorili su sve tri manje-više feudalne države na Balkanu: Bugarsku, Srbiju i Hrvatsku: Samo u Bosni uspjelo je gospodujućim plemenima da se do danas održe u posjedu, jer su prešli na islam i time zadržali u svojim rukama mač i posjed. Psihi tih razarača svega, što postoji, odgovarala je potreba, da pod okriljem Austrije razruše zadnje tragove njima omrznute vladavine na Balkanu.
2. Agrarnom reformom prešao bi zemljištni posjed iz ruku begova, u ruke kmetova. Ali odprilike 74% bosanskih kmetova su pravoslavni (od ukupnog pučanstva ima 43% pravoslavnih), te bi Srbi time dobili u svoje ruke veći dio zemlje i snaga bi im razmjerno porasla. Postali bi pravim gospodarima zemlje i bio bi to važan korak u pravcu osvojenja Bosne.
3. Budući da vlastnik zemlje ima saimo golo vlastničtvo (nuda proprietas) i pravo na jednu trećinu priroda, dolazi to u prometu do izražaja na taj način, što kmetovsko zemljište predstavlja odprilike samo jednu trećinu vriednosti slobodnog zemljišta. To znači, da se kmetovska zemljišta prodavaju u Bosni, koliko mije poznato, uz cienu od 20 — 100 kruna po dunumu (1000 m2 ), a slobodna zemljišta uz cienu od 60 — 300 kruna po dunumu. Odkupna ciena za kmetovsko zemljište računa se međutim bez iznimke po prvom stavu. Čim kmetovsko zemljište postane slobodno, ono vriedi trostruko, i kmet zarađuje, bez muke dvie trećine njegove vriednosti. Pošto pak u Bosni ima, kako je dokazano, oko 59.000 selišta grkoiztočnih kmetova, zaradili bi bosanski Srbi državnom pomoću 106 milijuna kruna uz predpostavku, da svako selište ima 30 dunuma (oko 5 jutara) i da vriedi 30 kruna po jutru. Austrijski učenjaci sasvim su pregledali ta tri momenta, kao i taj, da su Srbi podigli toliku viku zbog agrarnog pitanja samo da zarade i da svoju vlast u zemlji pojačaju i da opet s pomoću Monarhije dođu do sredstava, kojima će se još uspješnije protiv nje boriti. Samo se tako može razumjeti, da se jedan Spalajković toliko zauzeo za agrarno pitanje u Bosni.
Gdje god treba spoznati razne sveze, prosuditi i procieniti političke misli nastojanja, svuda nalazimo tako veliki postotak krivih sudova, kad god se radi o južnoslavenskom pitanju, tako da se mioramo zaprepastiti. Uzmimo samo kap primjer Khuenov režim u Hrvatskoj, koji se još uviek u Austriji smatra zadovoljavajućim koristnim razdobljem za probitke Austro-Ugarske. Historičar poput Martina Mayera sudi o tome ovako: S vremenom je nastalo vrenje u cieloj Hrvatskoj, i vođa stranke David Starčević izazvao je u saboru burne scene. Tek je odlučnom grofu Khuen Hedervarvju, koji postade banom god. 1883., uspjelo umiriti duhove.169 Moje je naprotiv mišljenje, da je utjecaj režima grofa Khuen-Hedervaryja na jugu bio upravo katastrofalan. Činjenica je, da su Srbi bili gospodari položaja u Hrvatskoj tri godine nakon što je Khuenov režim prestao. Nitko se nije dosjetio, da je to bila samo posljedica okolnosti, da su oni kroz dvadeset godina mogli igrati u Hrvatskoj ulogu »državotvornog elementa« i bili ureda radi upućivani u sve tajne politike u Hrvatskoj i Slavoniji. Od Khuenova doba Beograd je bolje upućen u prilike u Hrvatskoj od Pešte ili Beča upravo poradi toga, što se tamošnju gospodu upućivalo u sve vladine tajne. To bijaše jedan od glavnih činbenika, koji su doveli do ovoga rata.
Tako to ide na svim područjima. Neprijatelj nije ništa poduzeo, ništa smislio i ništa osnovao, što Monarhija ne bi manje ili vise podupirala. Oni imaju u Monarhiji uviek nekoga, tko ih pomaže i podupire. Tu nema iznimike i ne razlikuju se ni narodnosti, ni zvanje, ni vjera. Dakako ni Zidovi ne čine iznimke. Priznajem, da visoko cienim prirođeni politički nagon u Židova. Što uviek vode i neku svoju posebnu politiku, ne treba im mnogo zamjeriti. Pa i ti, inače tako zdravim nagonom obdareni političari, zataje također podpunoma naprama Srbima u većini slučajeva. Ne samo da ih Srbi većinom podčine, nego i prečesto simpatiziraju s njima. Nikada nisam toga mogao razumjeti. Njihov zdravi nagon i pogled na stranu, na Rusiju i Rumunjsku, trebao im je kazati, da tim svojim držanjem ne oštećuju samo obće probitke, koje zastupaju, i nego i svoje vlastite.
Srbsko pitanje je gorki talog slavom ovjenčanih borbi protiv invazije Osmanlija.
Monarhija će od toga pobolievati još mnogo duže nego se obično misli. U taj nepovoljni položaj dospjeli smo zbog lažnih ambicija, kojima smo se dali zavesti još god. 1538. Prema koncepciji pape, koja je dovela do Svete lige, trebalo je, da Habsburgovci istodobno postanu rimski i grčki carevi. Papinska politika oko unije, u kojoj su pape pretrpjeli neuspjeh, bijaše drugim riečima prepuštena Habsburgovci ma, da je oni provedu, i oni sada već 400 godina nastoje oko Sizifova posla, da pridobiju simpatije balkanskih Bizantinaca. U tu danajsku bačvu bijahu utrpane i žrtvovane neizmjerne vriednosti bez ikakovog uspjeha. Nitko nije shvatio činjenicu, da katolička Austrija sasvim prirodno uobće ne može pridobiti simpatije grkoiztočnjaka. No lukavi Bizantinci shvatili su svojim nepogrješivim, nagonom krivi pravac naše ambicije, te nam svakom zgodom šapuću: niste nam još dovoljno izašli ususret, žrtvujte nam još malo više, pa ćemo biti vaši. Tko je upućen, vidi već iz samih naslova knjiga, da im je zadatak podržavati takove misli.
Položaj Srba bijaše međutim osobito povoljan. Došli su u carstvo, da služe i dobiše za to povlastice. Stekoše u državi povlašteni položaj, postadoše u neku ruku »servi curiae regiae« za osobitu upotrebu, koji stajahu prema vlastodržcima u posebnom odnosu. Moglo ih se uviek tako dobro upotriebiti, znali su uviek istinu pretvoriti u laž, laž u istinu, veliko u maleno, a maleno u veliko, jer im tradicionalna političko-diplomatska nadmoć Bizanta bijaše baštinom. Zato bijahu upotrebljavani kao političko oruđe. God. 1848. poslužili su dinastiji protiv Mađara, a od god. 1878. služe Mađarima protiv Hrvata. Samo izgleda, da se zaboravlja, da je dosele propao svatko tko, se služio srbskom pomoću. Stari Bizant poslužio se njima u borbi prptiv Bugara, i Hrvata, ali god. 1346. pokušao je Dušan Silni da osvoji sam Bizant. Turci se služahu Srbima od god. 1557. do 1689., a upravo Srbi zadadoše od god. 1804. do god. 1912. smrtni udarac turskoj vladavini u Europi. Neka se samo ne zaboravi, da će biti samo nuždna zakonska posljedica, ako budemo u ovom svjetskom ratu mi morali platiti troškove bizantinske pomoći u razdoblju od g. 1690. do 1914.