8. Mađari i južni Slaveni

Vidjeii smo već u 2. dielu ove knjige (str. 17. do 18.), kako su Mađari došli god. 1102. u državnu zajednicu s Hrvatima. Hrvati bijahu došli u takav položaj, kada su osjećali, da se ne će moći oduprieti nutarnjim i vanjskim neprijateljima i bivši sami državom plemića, priključise se najbližem srodnom državnom ustrojstvu, ugarskoj plemićkoj državi.

Pitamo li za odnos, koji je vladao između oba naroda, odgovor ne će biti težak: vladao je naravni odnos, koji vlada između bolje stojećeg i slabije stojećeg naroda, između jačeg i slabijeg naroda, kojega se vrhunac sastoji u tome, da jači narod nastoji područje svoje vlasti protegnuti i nad slabijim narodom.

Bilo bi možda zanimljivo iztražiti, zašto su Mađari bili jači, ali se ovdje time ne mogu pozabaviti, nego ću samo čitaoca uputiti na ono, što sam o tome kazao u 4. poglavlju ovoga djela. (Str. 234. do 235.). Ugarska je Hrvatskoj nadmoćna u prvom redu svojim neizporedivo boljim političkim položajem i ostat će to po svoj prilici u mnogom pravcu.

Dr. Petriniensis, koga sam već nekoliko puta navodio, pridaje mađarskim kraljevima vrlo dalekosežne ciljeve, kada piše: »Od početka bijaše tajna Kolomanova namjera, da Hrvatsku proguta i da tu državu pripoji svojoj mađarskoj kraljevini, i ugovor, koji mu je donio hrvatsku krunu, smatrao je samo prvim korakom k svome cilju«. 121 Ali ja nisam nikako uvjeren o toj »mala fides praeambulans« ugarskih kraljeva. Meni se čini mnogo vjerojatnijim, da su se Arpadovići vodili osnovnim načelima, koja su značajna za svaku dinastičku politiku; oni htjedoše naprosto steći veliko carstvo, a to im je u povoljnim prilikama također uspjelo. Kasniji razvoj prilika uvjetovao je naravnu prevlast Ugarske u tome pravcu, da se je ugarski utjecaj sve više širio na štetu hrvatskoga. To je dolazilo tim jače do izražaja, što je Ugarska za Arpadovića bila u posebnoj milosti Rima, koji je htio spriečiti, da se Mađari ne priključe Bizantu, dok je Hrvatska bila u Rimu zlo opisana poradi svojih težnja za narodnom Crkvom. I zato nastojanja mađarskih prelata, da razsire granice svojih biskupija u Hrvatskoj, ne naiđoše na odpor u Rimu i mogahu se ostvariti. Ta nastojanja, koja su izprva bila temeljem mađarskih težnja za Hrvatskom, postadoše kasnije temeljem sirenja mađarske prevlasti is Hrvatskoj.

Odnosi su se počeli zaoštravati tek u doba Anžuvinaca. Ali ovdje ne bijahu odlučni nacionalni elementi, nego u glavnome dinastički. Anžuvinci, dospjevši na ugarsko priestolje s pomoću Hrvata, započeše odmah rad oko ojačanja kraljevske vlasti nasuprot moćnom feudalnom plemstvu. A budući da je hrvatsko plemstvo bilo najnezavisnije, najmoćnije i najtvrdokornije, najviše je udaraca pri tome dobila Hrvatska, tim više, stoje Venecija, u nastojanju, da odvrati od sebe akcije Anžuvinaca i da uništi hrvatske velmože, koji su joj smetali, neprestano huškala premoćnom diplomatskom vještinom Anžuvince na hrvatsko plemstvo.

Za čitavo razdoblje od god. 1102. do 1506. valja ustanoviti ovo: s Hrvatskom je preuzela Ugarska neobično ugroženo područje, koje bijaše vrlo težko braniti. Najveće nezadovoljstvo Hrvata s mađarskom vladavinom ležalo je u uzroku, što Ugarska nije po mišljenju Hrvata posvećivala dovoljno pažnje obrani zemlje. Dinastički probitci ugarskih vladara bijahu zauzeti suviše na sjeveru u Poljskoj, Šlezkoj i Češkoj. Da su Hrvati nerado išli na sjever, možemo lako shvatiti, kada su znali, da im je hrvatska obala skoro neprestano ugrožena od Mletčana. A da hrvatsko nezadovoljstvo ne bijaše sasvim bezrazložno, najbolje nam dokazuje konačni ukupni rezultat, koji nas baš ne raduje. Ugarska nije mogla održati hrvatske zemlje niti prema Apeninskom poluotoku (Venecija), a niti prema Balkanu (Turska). Počevši od sredine 15. stoljeća, nalazi se Dalmacija 350 godina čvrsto u mletačkim rukama; god. 1463. Hrvati izgubiše Bosnu, god. 1493. bije se za Hrvatsku sudbonosna bitka kod Udbine, a god. 1526. na Mohačkom polju propala je ugarska država. Povrat u prijašnje stanje nije međutim potekao s ugarske strane, nego od strane habsburžke vojne sile, kao što to Peez sasvim izpravno utvrđuje. Mađari ne bijahu baš u tome vrlo revni, te ih Hrvati znatno nadkriliše.

Treba svakako ustanoviti, da su u tome žalostnom ukupnom rezultatu imale znatni udio hrvatsko-ugarske protivštine i trvenja, koja su bila sudbonosna. Bitka kod Udbine, koja bijaše odlučna po sudbinu južne Hrvatske, bijaše izgubljena zbog krive ambicije bana Derenčina, podrietlom Mađara. On prihvati bitku, premda mu hrvatska gospoda, izkusna u borbi s Turcima, toga ne svjetovahu zbog nepovoljnog položaja hrvatsko-ugarske vojske. On predbaci Hrvatima kukavičluk, te prisili time Hrvate, da pristanu na bitku. 122 No bitka se završi strahovitim porazom Hrvata. U toj bitci cviet hrvatskog plemstva i 13.000 ljudi pade ili pak bude zarobljeno; među inim bi zarobljen i ban Derenčin, a pred njegovim očima Turci odrubiše glavu njegovu sinu. I pred mohačkom bitkom bijaše većina ratnog vieća za to, da se bitka odgodi, dok ne stigne knez Frankopan s hrvatskim četama. Ali nekoji se Mađari pobojale, da bi time previše slave pripalo Hrvatima i svjetovahu, da se bitka odmah prihvati. Njihovo stanovište pobiedi, i bitka se zametne i bi izgubljena prije nego što su Hrvati prispjeji. 123 Svakako se ne smije izgubiti iz vida, da je na turskoj strani kao obično bitka bila odlučena po janjičarima, koji se upravo tada sastojahu pretežnom većinom od Bosanaca, t. j. poturčenih hrvatskih bogumila, koji bijahu prešli na islam dobrim dielom i poradi nasilne ugarsko-katoličke politike.

I sa Srbima sukobljuju se Mađari dosta rano. Po Dukljaninu je srbski knez Časlav pao u Sriemu u borbi s Mađarima. Današnja sjeverna Srbija pala je dosta rano pod, mađarski upliv. Ona bijaše sve do 13. stoljeća bugarska sve do Morave (nastanjena onim velikim slavenskim plemenom, koje bijaše temeljem za stvaranje bugarskog miešanog naroda), a na zapadu bijaše hrvatska. Hrvatski zapadni dio bijaše ustrojen kao banovina Mačva. Vidjeli smo već (str. 59.) kako su Srbima koncem 13. stoljeća dopali ruku svi hrvatsko-bugarski krajevi. U koliko hrvatski, u toliko bijahu ti krajevi u ono doba katolički; danas pak u tim krajevima nema ni traga katolicizmu, a ni Hrvatima ili Bugarima, svi su oni danas posrbljeni. Samo na iztoku, u negotinskom okružju, ima još Rumunja, a to su ostatci opisanog već propadanja Romana na Balkanu. Da ti krajevi nisu dospjeli u područje srbske državne tvorbe i da se ondje nije proširila srbska pravoslavna Crkva, oni bi još i danas bili katolički i ne bi samo težili k Austro-Ugarskoj, nego bi također morali sigurno biti u njenom posjedu.

Kada je u srpskoj državi počeo djelovati turski pritisak u smjeru od juga prema sjeveru, započelo je koncem 15. stoljeća seljenje Srba u Ugarsku, Nakon mohačke bitke, to se seljenje još pojačava; Schwicker nam potvrđuje, daje u drugoj polovici 16. stoljeća južna Ugarska bila nastavana pretežnim dielom Srbima. No potlačivanje pod vladom polumjeseca, a još više unutarnji ustanci i stranačke borbe, koje su pustošile zemlju, proriediše te zemlje toliko, da nakon ponovnog osvajanja južnougarskih krajeva (Bačke i Banata) ti predjeli većinom izgledaju »nenastavanima«. Zatim dođe g. 1689. velika seoba Srba pod Arsenijem Črnoevićem, kojom smo se već pozabavili (strana 221. do 224.). Mađari se protivljahu naseljivanju Raca, te se jednako ugarska svjetovna i duhovna gospoda kao i gradovi i županije neprestano prituživahu na racke doseljenike. Osobito strašne stvari javljaju tadašnji izvještaji o izstupima i nasiljima racke vojnice nasuprot katoličkom svećenstvu, a zatim i nasuprot seljacima, kojima otimahu stoku, iznuđivahu novac, oduzimahu crkvena imanja i t. d. 125 Dakle sasvim isti položaj, kakav smo vidjeli i kod hrvatske gospode. Između Mađara i Raca nastala je duboka mržnja, te ih Mađari zovu »infestos nostros hostes«. 126

Prilike se međutim ipak nekako sređivahu. Tokom 18. stoljeća Ugarska je ojačala, a rane iz doba Turaka polako zacjeljivahu. Pod konac vieka dođe zatim jozefmizam sa svojim pokušajem, da državu centralizira i poniemči. No odpor protiv toga pokušaja bijaše baš u Ugarskoj najjači i najuspješniji, jer Ugarska bijaše najveća prirodna i zato najjača poviestna i zemljopisna politička cjelina. Prestrašeni Hrvati, koji ne bijahu jaki kao Mađari, priključiše se tiesno Mađarima i očekivahu svoj spas od toga priključka. No jozefinske misli naiđoše u Mađarima dobre učenike.

Mađari prenesu te misli na Ugarsku i započeše sanjati o državno i nacionalno jedinstvenoj Ugarskoj i raditi na ostvarenju te zamisli s mnogo uspjeha. Misao o jednoj ugarskoj državi sve je više sazrievala. Za takav razvoj postojala su tri temelja:

1. nacionalizam, koji se tada rodio zajedno s francuskim prevratom, i koji je u Ugarskoj došao do izražaja prije nego u drugim zemljama; 2. Postojanje družtvenih slojeva utoliko, što su Mađari imali narodni vodeći razred, koji bijaše domoljuban i zbog prirodnih rasnih osebina zadojen žarkim imperializrnom. Taj razred gledao je u državnom i narodnom jedinstvu dobro sredstvo za povećanje vlastite moći; 3. Geopolitičko oblikovanje Ugarske, koje ne samo da podpomaže i favorizira centralizaciju, nego upravo na nju nagoni.

I tako se zbilo, da je baš iz tih razloga uspjelo Mađarima ono, što Josipu II. nije uspjelo iz poviestno-političkih i geopolitičkih, razloga. Poznato je međutim, da tek jedući raste.

Tek ovim razvojem događaja i odnosa došlo je do oštrih sukoba između Mađara i južnih Slavena, kakvi prije u takvom obliku nisu nipošto postojali. Kao što sam već pokazao, bilo je u svako doba trvenja državne, dinastičke, družtvovne i gospodarske naravi, ali načelnih suprotnosti absolutno ne bijaše. Te nastaju tek na prielazu iz 18. u 19. stoljeće. Ugarska jedinstvena država počela je ugrožavati nacionalne osebine, jezik i državnopravne odnosno crkvene povlastice Hrvata i Srba. Nego pri tome valja točno razlikovati između nastojanja Hrvata i nastojanja Srba. Svojom voljom za gospodarstvom i državotvornom snagom svoje Crkve htiedoše Srbi stvoriti nove državne uređaje u novim, tek nakon turskog doba stečenim oblastima, t. j. unutar Ugarske izkristalizirati sasvim novu državnu tvorevinu, kao što smo to imali prilike opaziti u slučaju Vojvodine. Nasuprot bijaše nastojanje Hrvata upereno jedino u pravcu, da dalje izgrade svoju 1300 godina staru državnu tvorevinu, koja je u okviru austrijske monarhije i u obliku svojih iura municipalia, odnosno od god. 1868. u obliku svoje autonomije preživjela tursko doba, i da je protegnu na novo stečene dielove nekadašnje hrvatske kraljevine, na Dalmaciju i počevši od god. 1878. i na Bosnu i Hercegovinu.

U drugom poglavlju ovoga diela ukratko sam pokušao prikazati događaje na slavenskom Jugu god. 1848., ali sam to prikazivanje namjerno malo obšimije izveo, jer se prema mom mišljenju mogu današnje prilike na slavenskom Jugu razumjeti samo, ako se točno znaju glavna nastojanja iz god. 1848.

Promotrimo li te događaje iz bliza, ne će nam moći izmaknuti s vida misao vodilica Lajoša Kossutha, tadašnjeg vođe mađarske politike. On je išao za tim, da se ukine u Hrvatskoj postojeća historijsko-politička autonomija, da se hrvatske zemlje državopravno i upravnopravno izjednače s ostalim zemljama svete Stjepanove krune, da se one s vremenom pomađare i da se osnuje nacionalno jedinstvena mađarska država. Vidjeli smo već, kako su Mađari, izvršivši priprave od god. 1790. do 1848., započeli snažno svoje djelo pod vodstvom temperamentnog Kossutha.

Uspjelo im je zaista, da ukinu autonomiju Erdelja, ali ona bijaše samo mjestnom autonomijom iz 16. vieka, te za njom ne stajaše jedinstveni neki narod. Ni Sekleri, ni Sasi, ni Rumunji ne mogahu se pohvaliti, daje autonomija Erdelja bila djelo njihove državotvorne snage, premda ne može biti nikakve sumnje, da su sva ta tri elementa u tome surađivala. Tome je još pridolazila okolnost, da je Erdelj svojim geopolitičkim položajem integralni sastavni dio historijske i geografske političke jedinice Mađarske, koja je jasno označena velikim lukom Karpata. Na taj način uspjelo je god. 1848. podpuno stapanje erdeljske autonomije i spajanje u jedinstvenu Ugarsku bez nekih

osobitih potežkoća.

Nešto slično nije moglo uspjeti u Hrvatskoj naprosto iz razloga, što je u Hrvatskoj za autonomijom stajao najstariji narod među narodima Monarhije. Onoliko, koliko je rastao pritisak Mađara, onoliko je i odpor Hrvata bivao sve žešćim, te bi se upravo moglo reći, da su zapravo Mađari probudili Hrvate iz sna. Pa kada su Mađari god. 1848. htjeli tu stvar požuriti, obranili su Hrvati oružjem u ruci ostatke svoje djedovske državnosti.

Ali i političke misli nisu uviek tako jednostavne, kako izgledaju često na prvi pogled. Kossuthova misao, koja je išla za ukidanjem hrvatske autonomije, stopila se zajedno s jednom drugom misli, čiji je sadržaj gospodarsko-političke prirode, a potjecala je od političkog protivnika Kossuthova, »najvećeg Mađara« grofa Stjepana Szechenvija. Taj čovjek, koji je vrlo zaslužan za gospodarsko podizanje svoje domovine, sasvim je izpravno shvatio, od kolike bi bilo koristi po Ugarsku, kada bi kao bogata proizvodna zemlja izbila na more, pa je skovao krilaticu: »Tengerre Magyar!« (Na more, Mađari!). 127 Kossuthova misao više državno-političkog obilježja popunjavaše se gospodarsko-političkim osnovama grofa Szechenvija i sazrela je u misao o velikom državnom nacionalno i ekonomski jedinstvenom području od Karpata pa sve do Jadrana. Za ostvarenje toga ideala trebalo je ukinuti hrvatsku autonomiju i pomađariti Hrvate. Tako bi Mađari mogli doprieti na Jadran. To je smisao § 5. Kossuthove zakonske osnove o službenom jeziku, prema kojemu bi trebalo osnovati »ugarsko primorje« i na njemu potisnut; u pozadinu Hrvate suradnjom Mađara i Talijana.

Tu namisao zvat ćemo naprosto »Kossuthovom ili četrdesetosmaškom misli« o Hrvatskoj. Zanimljivo je utvrditi, da je ta misao dobila također i znanstveno oblikovanje. God. 1843. napisao je Stjepan pl. Horvat, čuvar Szechenvijeve državne knjižnice u mađarskom narodnom muzeju u Pešti, kratki historijsko-polemički spis pod naslovom: »Uber Kroatien als eine durch Unterjochung envorbene ungarische Provinz und des Konigreiches Ungarn wirklichen Teil.« 128 (O Hrvatskoj kao osvajanjem stečenoj ugarskoj pokrajini i pravom dielu kraljevine Ugarske«). Odmah nam u predgovoru pisac odaje, što gaje potaknulo na taj spis, t. j. »za mađarski narod uvredljive i zlobne brošure, koje krnje prava i ugled kraljevine Ugarske, a šire se djelomice u Hrvatskoj, a djelomice u inozemstvu«, te ga za to »pozvaše neki članovi sabora u Požunu god. 1843., da u službenom obliku i nepristrano razjasni državopravne odnose Hrvatske i Dalmacije prema kraljevini Ugarskoj kao matičnoj zemlji«. Na taj način nam sam pisac objavljuje čistu političku svrhu i namjeru svoga djelca, pa ćemo zato njegovo uvjeravanje o nepristranosti morati primiti s mnogo opreza. Iz nekih mađarskih kronika, u kojima se u vezi s Hrvatskom spominje rieč 1? »subjugare« = podjarmiti, koji izraz Horvat spaja s izrazima »partes subjectae« ili »adnexae«, koji se kasnije stalno javljaju, želi on izvesti dokaz, daje Ugarska stekla hrvatske zemlje na maču (iure gladii) i da one poradi toga nemaju spram Ugarske nikakvih političkih prava. Sve je to išlo upravo za ukidanjem hrvatske autonomije, kao ^ što smo to već vidjeli u četvrtom poglavlju ovoga diela. Horvatova je knjiga imala očigledno samo zadaću, da bude znanstveni temelj Kossuthovu shvaćanju.

Ovdje se ne mogu sada upuštati u polemiku s Horvatom, nego ću samo ukratko utvrditi, da nam je njegovo stanovište odbaciti i mislim, da moram svoje gledište ukratko obrazložiti. Suvišno je zapravo obrazlagati, zašto ne možemo primiti tako jednostrano stranačko gledište: poradi toga, što je jednostrano, a naš je zadatak, da zauzmemo objektivno gledište. Iz puke činjenice o osvojenju Hrvatske — bez obzira na to, da li je ono i koliko je poviestno dokazano — ne možemo izvoditi nikakvih zaključaka, a osobito ne takvih, kao što to čini Horvat, i to poradi toga, što Ugarska ima uslied svoga geopolitičkog položaja prirodnu prevlast nad svima susjednim zemljama, te uobće nema zemlje uz Ugarsku, o kojoj bi se moglo reći, daje Mađari nisu nikada tokom poviesti osvojili. Osim Hrvatske i Dalmacije Mađari su neko vrieme držali i Šlezku, Moravsku, Češku, Austriju, Štajersku, Kranjsku, Bosnu, Srbiju, Vlašku, Moldavsku i Galiciju, ovu potonju Čak nekoliko puta. Sve te zemlje liepo bi se zahvalile, kada bi Mađari sada jednoga dana nastupili s teorijom, da su oni te zemlje nekada osvojili, pa da su sada zato njihove. Ne treba na pr. zaboraviti, da je Matijaš Korvin nekoliko godina stolovao u Beču. Ali i osim toga taj je naslov osvojenja utrnuo god. 1526. tim temeljitije, što oslobođenje Hrvatske i Slavonije od Turaka nije provedeno ugarskom silom, nego s pomoću sile samih Hrvata uz pomoć austrijskih nasljednih zemalja.

Pravo na Hrvatsku s naslova osvojenja danas više dakle ne može biti mjerodavno, nego je mjerodavna okolnost, što od sviju gore navedenih zemalja jedino Hrvatska nije nikada ozbiljno pokušala, da se odieli od Ugarske. Pa čak i onda, kada se Hrvatska u razdoblju 1 848, do 1 861 . odieli od Ugarske, dolazi naskoro i opet do zbliženja. Koji je razlog toj napadnoj pojavi? Razlog tome jest taj, što su Hrvati tokom čitave svoje poviesti bili težko ugrožavani s dvie strane od sila, koje bijahu upravo tada na Balkanu najjače. Najprije od Bizanta, a kasnije od Turske, a ujedno ugrožavala je Hrvate najjača sila Apeninskog poluotoka. Hrvati bijahu tako uviek ukliešteni među te dvie sile, kojima po svojoj snazi ne bijahu dorasli, pa zato zatražiše uviek zaštitu kod najbliže srednjoeuropske vlasti, a to bijaše od g, 1102. do 1526. Ugarska, od g. 1526. Austrija, a od g, 1867. dalje Austro-Ugarska.

Ta politika, koju Hrvati bijahu prisiljeni voditi zbog svoga izloženog geopolitičkog položaja, ne daje po mome mišljenju Mađarima još nikakva prava, da Hrvate smatraju politički bezpravnima.

Ovakvo shvaćanje temeljem je čitavog ovoga djela.

Kossuthove misli od 1848. do 1849. nisu međutim imale uspjeha, te smo vidjeli, kako razdoblje od g. 1848, do 1861. povlači za sobom ponajprije razstavu državne zajednice Ugarske i Hrvatske. Nakon god. 1862. sliedi opet približavanje, koje se god. 1868, završava ugarsko-hrvatskom nagodbom.

Nagodba s Hrvatima djelo je Franje Deaka, mudraca Ugarske, čovjeka riedke umjerenosti i objektivnosti, koji je nastojao da, ocienivši događaje god. 1848., zadovolji Hrvate i stvori prijateljske odnose između oba naroda.

Treba međutim već ovdje utvrditi, da to nije uspjelo i uspjeti moglo, jer je preduvjet za takav prijateljski odnos bila mogućnost, da Hrvati stvarno imaju snage obraniti svoj položaj od nasrtaja Mađara. Pokazao sam, kako to nije uspjelo, i koji su sve momenti bili na djelu, da Hrvati nisu mogli preboljeti, što su hrvatske zemlje bile rastrgane.

Veliko je pitanje, da li bi i Mađari god, 1867., sve da su se i svom snagom za to zauzeli, bili u stanju da provedu ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, koje su se tada nalazile u posjedu Monarhije. S obzirom na Vojnu Krajinu to ne bijaše moguće iz tehničkih razloga uprave, a ne bijaše moguće niti s obzirom na Dalmaciju, jer se je austrijska vlada čvrsto držala Thugutova shvaćanja. Premda sam uvjeren, da je to u shvaćanje politički škodljivo, moram ipak objektivno i otvoreno priznati, da u njemu ima vrlo opravdana jezgra gospodarsko-političkog karaktera. Dalmacija bijaše posljednja veza Austrije s Balkanom, a time i s Iztokom. Austrija, koja je nagodbom god. 1867. i onako ostala bez Hrvatske, i time bez neprekinutog zemljištnog kontinuiteta s Iztokom, tim se je čvršće hvatala Dalmacije, da bi putem - istarskih otoka i Dalmacije ipak još zadržala vezu s Balkanom preko vlastitog zemljišta. 129

Mislim dakle, da bi Mađari god. 1867. naprosto stavili u pitanje čitavu nagodbu s Austrijom, da su tada htjeli silom ostvariti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. A budući da se bezuvjetno htjela nagodba, moralo se dakle zadovoljiti polovičnim rješenjem i stvoriti s obzirom na Dalmaciju današnje faktično stanje, prema kojem ona pripada Ugarskoj de iure i po ugarskim temeljnim zakonima, a Austriji de facto i po austrijskim temeljnici zakonima. Nagodba između Austrije i Ugarske bude zato žurno primljena, a da uobće nije riešila jedne važne točke, hrvatskog pitanja; i tvrdim, daje pokvarila nagodbenu misao s obzirom na južnoslavensko pitanje. Na taj način ne mogahu biti zadovoljni Hrvati, i to ni u jednom pravcu. Jer kada su Hrvati, sviestni svojih zasluga sa cjelokupnu državu, tražili, da se izpune njihove želje, morala se, protiv njih iz viših državnih razloga upotriebiti sila da se čitava nagodba ne dovede u pitanje. Na taj način bijaše stvoren opasni precedens, koji se kasnije nažalost i previše ponavljao. Bilo je potrebno oktroirati posebni sabor, da bi primio hrvatsko-ugarsku nagodbu, kojoj bijaše protivna velika većina naroda u Hrvatskoj i Slavoniji. 130

Taj moment je po mom shvaćanju izvor svega zla na jugu Monarhije i onaj pravi razlog, koji je doveo do današnjega rata.

Dalje nas ne može začuditi, da se u toj sredini polovičnih rješenja nije mogla sasvim čisto izraziti Deakova misao. Jednako, kao što u ugarskim odnosima prema Austriji, nisu mogle misli iz god. 1867. sasvim potisnuti misli iz god. 1848., nego možemo stalno opažati od vremena do vremena, kako one u Mađarskoj ponovno uzplamsaju, tako su i u hrvatsko-ugarskoj nagodbi sadržane obje misli; zavisilo je uviek samo o vanjskim okolnostima, u kojem će se pravcu prilike razvijati.

Da bismo kasniji razvoj podpuno shvatili, potrebno je zagledati malko unatrag.

God. 1848, bijahu razbijeni mađarski snovi o podpunoj nacionalnoj nezavisnosti, a među činbenicima, koji su surađivali na slomu tih ideala, vidimo Hrvate i Srbe. Sama od sebe nadaje se pomisao, da se je intenzivno političko mišljenje Mađara moralo pozabaviti također i s tim problemom, a i s pitanjem, kako da se ubuduće predusretne takvim možebitnim događajima, kakvi su nastupili god. 1848, To nastojanje dobilo je jasni izraz u § 52, hrvatsko-ugarske nagodbe. 131 Srbi i Hrvati bijahu si god. 1848. vrlo blizu, međusobno se pomaganu, pa je također razumljivo, da su Mađari htjeli i tome predu sresti.

Hrvatske i srbske nade u plodove god. 1848. doskora su se razplinule. Nakon deset godina obstanka bijaše Vojvodina ukinuta, a hrvatska borba za slobodu završava se absolutizmom i nagodbom godine 1868. Poznata je krilatica, da su Hrvati uime nagodbe dobili ono isto što i Mađari za kaznu. Taj je neuspjeh međutim Hrvate pogodio neizporedivo teže nego Srbe. Vojvodina bi bila naime pored Srbije i Crne Gore treća srbska državna tvorevina, a bila je zapravo tek nova tekovina, što kod Hrvata ne bijaše slučaj, jer su oni branili posljednje ostatke svoje stare državnosti, čiji bi gubitak morao težko osjetiti čitav narod. Tako su mogli Srbi mnogo lakše preboljeti udarac, koji ih je zadesio god. 1859., nego Hrvati udarac iz g. 1868. Zato je sasvim naravno, da je između Srba i Mađara moglo doći mnogo prije do približavanja nego između Hrvata i Mađara.

Takvo približavanje između Mađara i Srba može se nedvojbeno ustanovili u razdoblju od g. 1848. do 1867. Dokaz za to približavanja našao sam u spisima srbskog državnika Jovana Ristića. U njegovu već navađanom spisu može se čitati i ovo:

»Premda je u početcima pokreta god, 1848. svatko bio neograničeno i bez priuzdržaja protivan Mađarima, na koncu pokreta mnogi je uviđavni Srbin došao na druge misli.

Mnoga bistra glava tražila je uzalud vidljive rezultate te krvave borbe; mnogi se zabrinuto pitahu, nije li počinjena pogrješka, što su zagazila u krvavi rat dva naroda, koji su stoljećima živjeli kao građani u istoj državi ili u prijateljskim susjedskim odnosima. Premda prekasno, ipak su i neki državnici u kneževini Srbiji spoznali, da bi bili potrebni bolji odnosi s Mađarima. A i Mađari bijahu došli do druge spoznaje. Kada je započeo pritisak ruske sile, pristupiše Mađari patriarhu Knićaninu i srbskoj vladi s priedlogom, da se izmire sa Srbima na temelju ravnopravnosti, te da zatim nastupe zajednički protiv Austrije. Grof Julije Andrassy bijaše preko Borce došao u beogradsku tvrđavu i odpraćen od naših ljudi u grad, da srbskoj vladi podnese priedioge u Kossuthovo ime.

Kada je njegov priedlog za izmirenje bio odbijen, zatraži Andrassv, da se opozove Knićanin, da bi se Mađari preko Sriema, Slavonije i Hrvatske mogli protući do svojih saveznika Talijana i njima se pridružiti. A kada je i taj priedlog odbijen, predloži on, da se barem za budućnost ugovori savez između Srba i Mađara za slučaj da bi Mađari ikada došli do svoga prava.

Nakon tih pokušaja razvijaju se povjerljivi odnosi u dva pravca; s jedne strane između kneza i Austrije, a s druge strane izjneđu uglednih Srba i Ugarske.« 132 Mislim, da nakon ovih izvoda mjerodavnog srbskog državnika, ne može više biti sumnje u postojanje toga približavanja, kako to ja tvrdim. Tu se primjećuje također i srbska ženitbena politika. God. 1853. oženio je knez Mihajlo Obrenović prvi vladajući pomagač svesrbskih misli, mađarsku groficu Juliju Hunyady. Mihajlo Obrenović imao je imanja u južnoj Ugarskoj, na kojima je mnogo boravio, jer je zbog svojih veza s Hunyadyma bio rado viđen i na dvoru. On i njegova okolina mogahu na taj način stjecati veze na svim stranama. 133 Već onda se opažao uzki odnos između Srba i Mađara. 134

Približavanje Mađarima doskora je Srbima donielo liepe plodove. U jeseni god. 1870., dakle skoro nakon stoje dualizam, stupio na snagu, predložila je Austrija putem svoga diplomatskog agenta u Beogradu, Benjamina pl. Kallaya, kneževskom namjestničtvu Srbije ugovor o neutralnosti, prema kojem si obje ugovorne strane međusobno osiguravaju neutralnost za slučaj rata između Srbije i Turske kao i za slučaj rata između Austro-Ugarske i jedne treće sile.

»Za ovu neutralnost Srbije obvezuje se Austrija, da će nakon rata poraditi u tome pravcu, da se Bosna, Hercegovina i stara Srbija (čije će se granice još ustanoviti), sjedine sa Srbijom tako, da će te pokrajine zajedno sa Srbijom sačinjavati jednu državu, koja će biti pod suverenitetom Porte pod istim uvjetima, pod kojima se sada nalazi Srbija.«

»Ta aneksija postigla bi se prema potrebi i ratom u trenutku, koji bi se točnije odredio. Čim Srbija anektira spomenute pokrajine, Austro-Ugarska će zaposjesti dio Bosne do Vrbasa i Neretve.« 135

Taj priedlog stavio je doduše državni kancelar Beust u svojstvu tadašnjeg ministra vanjskih poslova, ali Đorđević, iz kojega uzimam ovaj prikaz, potvrđuje ujedno, da taj projekt potječe od Andrassyja, koji bijaše još tada ugarskim ministrom predsjednikom.

Stvarno je ta osnova praktično-političko primjenjivanje shvaćanja Konstantina Porfirogeneta o etničkim granicama između Srba i Hrvata, koji po njemu sežu na iztok samo do Vrbasa. Austrija je prema tome imala steći hrvatski narodni prostor kao pojačanje južne Hrvatske i sjeverne Dalmacije. Spomenuti ugovor išao je prema tome za diobom Bosne i Hercegovine između Srbije i Austro-Ugarske. Uzprkos svemu poštovanju prema tom velikom državniku, moramo taj priedlog ipak smatrati vrlo nesretnim. U tome nam je uostalom Andrassy sam dao pravo, kada je na berlinskom kongresu proturao jedno drugo, mnogo sretnije rješenje. Ali i Srbi ne bijahu s tom diobom sporazumni i odbiju priedlog Austrije.

Đorđević pripisuje svu krivnju poradi toga Rusiji. Mislim, da u tome nije u pravu, jer ćemo još vidjeti, kako su Srbi imali još mnogo veće težnje i kasnije predložili jedan drugi ugovor o diobi.

Treba još samo dokazati, kada i gdje je trebao sklopljeni sporazum između Srba i Mađara stupiti na snagu i na političkom polju.

U borbi sa srbstvom, hrvatstvo je u razdoblju od god. 1867. — 1880. ojačalo, svladalo je jugoslavenstvo i svojim velikohrvatskini idealom oživjelo je narodnu sviest u Dalmaciji i Slavoniji, gdje je ona u širokim slojevima katoličkog pučanstva bila već obamrla. Time bijahu propale sve srbske osvajalačke namjere, s obzirom na te krajeve.

Za vlade bana Mažuranića bijahu prilike u Hrvatskoj i Slavoniji razmjerno povoljne, te je hrvatstvo i dalje ojačalo. Uzprkos svom teoretskom stanovištu bijaše Mažuranić prisiljen zavesti protusrbski pravac, s obzirom na sve izrazitije srbsko rovarenje u zemlji, te mu je uspjelo, da taj pokret zauzda. Ali time je na sebe navukao mržnju Srba, i premda to u ovaj čas ne mogu dokazati, uvjeren sam, da su Srbi svakako pridonieli padu Mažuranića. Ali još prije nego je Mažuranić pao, Austrija je zauzela Bosnu i Hercegovinu. Poznato nam je, kako je operacije okupacione vojske vodio Hrvat pl. Filipović i kako su nakon zauzimanja građanski činovnici bili većim dielom Hrvati, i to baš iz najbliže okoline Mažuranićeve.

Gubitak Bosne i Hercegovine na berlinskom kongresu, pa onda još izticanje Hrvata, izazvalo je u Srbiji zaprepaštenje. Nakon Slavonije i Dalmacije sada je trebalo da i Bosna bude izgubljena srbskoj narodnoj misli! Smatram, da su u tome času Srbi prišli Mađarima upozoravajući na zajedničku opasnost koja prieti, uhvati li hrvatska narodna misao u Bosni dublji korien. Ovdje valja spomenuti, da je to sasvim tipična pojava bizantinske politike, pa se tome nije nipošto čuditi. Želim također naglasiti, da time ne mislim povriediti Mađare i ističem, da ne može pri tome biti govora o nekom savezu, nego o duševnom uplivu. Već sam razjasnio, da se u hrvatsko-ugarskoj nagodbi od god. 1868. ogledaju dva shvaćanja, Kossuthovo i Deakovo, pa nije trebalo nikakvih vrhunaravnih sila, da pretegne Kossuthova misao. Osim toga mi je upozoriti na često već naglašeni »pokvareni smisao dualizma«, prema kojemu su Hrvati u Monarhiji, a osobito u Ugarskoj, a priori izpadali kao neki element opasan, po državu, s kojim treba odmah u početku odlučno postupati, da ne smeta djelo izvršeno nagodbom. Srbima poradi toga nije nipošto bilo težko uvjeriti Mađare, da je potrebno oštrije nastupati prema Hrvatima i da su probitci Srba i Mađara u tome uzporedni.

Srbima je drugim riečima uspjelo, da Mađare nahuškaju Hrvatima na vrat.

Za dokaz ove tvrdnje pozivam se u prvom redu na način pisanja srbskih listova u južnoj Ugarskoj u godinama 1879. i 1880., poimence na pisanje novosadske »Zastave«, a osobito na njezin članak od 1. siečnja god. 1880., spomenut već na str. 261.

Ali još mnogo uvjerljivije je mađarsko djelce Pes(yjevo: »Die Entstehung Kroatiens«. 136 U tome spisu zastupa mađarski povjestničar ove misli: 1. Hrvati su malen narod, kome nedostaju gotovo svi preduvjeti za državni obstanak. Njihov pokret ne potječe od nagona za slobodom, jer ga je reakcija umjetnim načinom stvorila. 137 Tako zvani Deakov »Bieli list« vrhunac je svih pogrješaka mađarske politike, jer znači niekanje poviestnog prava, na kome je sazdana ugarska država; Franjo Deak i ostali tvorci nagodbe od god. 1868. bili su doduše ljudi čistog i plemenitog značaja, ali vrlo loši političari; 138 3. Hrvatska i Slavonija nisu uobće nikada sve do najnovijeg vremena bile hrvatske, nego su izvorna tekovina Ugarske 139, tako zvano »ugarsko prekodravsko područje«,140 koje se tek uvođenjem sekundogeniture i separatističkih nastojanja »mlađih kraljeva« odielilo od Ugarske.

Današnja razdioba nastala je tek koncem 18. stoljeća, 141 i to dobroćudnošću i slabošću Mađara s jedne strane i formalnim pogrješkama i juridičkom netočnošću ugarskog sabora s druge strane; 142 4. Kossuthov postupak u saborima god. 1847. i 1849.  i njegovo shvaćanje, da Hrvatska ne postoji, bijaše sasvim izpravno. 143 Nagodba od god. 1868. »proizvod je mekog srdca« i »velika pogrješka«. 144 Počinjene pogrješke valja temeljito izpraviti, i to tim, većma, što je razvoj prilika u hrvatskom smislu opasnost za Monarhiju, 145 jer izkustvo uči, »da neke narodnosti traže središte izvan Monarhije«. 5. Nagodba od god. 1868. i autonomija, dana Hrvatima tom nagodbom, nespojive su s jedinstvom i sigurnošću ugarske države (aluzija na ustanak u Krivošijama) pa se treba odreći dosadašnje politike. 148 Dielovi zemlje preko Drave i treba da dođu u čvršću vezu s Ugarskom, a to se ima postići revizijom nagodbe, koja će međutim imati da bude provedena u drugačijem smislu, nego što to Hrvati žele. 149

Županije sriemska, požežka i virovitička, koje se danas sasvim krivo nazivaju Slavonijom, treba opet pripojiti Ugarskoj, a s Hrvatskom uobće postupati kao i s Erdeljem, jer nema nikakva veća prava od Erdelja. 150 6. I Bosna se nalazi u sliedu tih misli. »Njihova autonomija prekoračuje razborite granice. Vojna Krajina im je predana. Ne preostaje nam, nego da poput berlinskog kongresa, razdajemo tuđe zejmlje«. Pisac očito misli »srbsku« Bosnu.

Na te izvode, koji su pravi znanstveni navještaj rata Hrvatima, odgovorio je još iste godine hrvatski povjestničai profesor Klaić svojom studijom: »Da li je nekadašnja Slavonija bila izvorno hrvatskom ili ugarskom zemljom.« 151 Ne mogu se ovdje nažalost pozabaviti Klaićevim sliedom misli i njegovim dokazima, ali ne mogu prešutjeti, da mi se mnogo više sviđaju od Pestyjevih, već poradi toga, što izgledaju mnogo mirniji, manje strastni i bez ikakve tendencije.

Ovdje se moram ograničiti na konstataciju, da su Pestvjeve temeljne misli, prema kojima su Hrvati malen narod »bez preduvjeta za samostalni državni život« i da su nadalje proizvod katoličke reakcije, da se Hrvatska izprva zvala Slavonijom i tek kasnije se nepravom nazvala Hrvatskom, zapravo misli Vuka Stefanovića Karadžića, koji je njima započeo velikosrbski pokret već god. 1836. u svom »Kovčežiću«, misli, na koje možemo naići u svakom svesrbski zadojenom djelu. (Izporedi str. 194.). Time sam već izrekao svoj sud o Pestvjevu djelu. Ono predstavlja u neku ruku suradnju Mađara i Srba protiv Hrvata. Tu se ujedno vidi, kako pod srbskim uplivom ponovno oživljuje Kossuthova misao i pobjeđuje Deakovu misao s obzirom na mađarsku politiku prema južnim Slavenima.

Ta knjižica imala je vrlo velik utjecaj na razvoj južnoslavenske politike, jer ona označuje onaj oštri pravac, koji bijaše god. 1880. uveden prema Hrvatima. Ona je samo vidljivi znak onog oštrijeg načina prema Hrvatima, koji započinje god. 1880. padom Mažuranića i čija posljedica bijaše poznata afera s grbovima. Tim načinom nije htio vladati grof Pejačević »ban kavalir« i zato je otišao: ali Khuen Hedervarv vladao je na taj način u Hrvatskoj punih dvadeset godina. Pri tome je važno, da Pestvjevo shvaćanje vlada još i danas u Ugarskoj, pa ću kasnije još upozoriti, kakve se pogibli u tome kriju.

Poznato je, da su Srbi bili glavnim osloncem Khuenova sustava. Trebalo bi samo upozoriti na činjenicu, koja bijaše zapažena pri nastupu Khuenove službe u Hrvatskoj, da su naime upravo Srbi tražili vezu s novim banom, a ne obrnuto.

I u Bosni se opaža ista pojava. Odmah prvih godina nakon zauzimanja, poslan bi u Bosnu mađarski Srbin barun Nikolić kao građanski pobočnik. On je u kratko vrieme skršio hrvatski upliv, ali nije odgovarao, te je doskora nestao s poprišta. Zatim dođe u Bosnu Kallav, pisac izvrstne srbske poviesti, prema kojoj međutim izgleda kao utvrđeno, daje Bosna srbska zemlja. No mi smo već vidjeli, kakav bijaše razvoj toga čovjeka i upozorili, da je bio prisiljen zavesti svoj redarstveni sustav, jer nije smio otvoreno nastupiti protiv srbskog rovarenja. Ali kada je god. 1903. njegov redarstveni sustav ukinut, započele su u Bosni razne potežkoće, koje su dovele do međunarodnih zapletaja i bile predteče sadašnjeg rata.

Pa i u samoj Dalmaciji osjećao se taj utjecaj. Kada su godine 1883. Hrvati dobili većinu u dalmatinskom saboru protiv Talijana, nije vlada imenovala predsjednika sabora iz hrvatske saborske većine, nego je imenovala jednog Srbina u suprotnosti s parlamentarni m običajima. Tu pojavu, koja, je tada iznenadila Hrvate, komentirao je tadašnji hrvatski vodeći oporbeni list ovako: »Predsjednik dalmatinskog sabora izabran je poradi toga iz saborske manjine, da bi se štedjela mađarska osjetljivost.

Poznato je, kakvim se nepovjerenjem gleda na katolicizam u Bosni, i zato se Srbi posvuda odlikuju i pomažu.«

»Naše je mišljenje, da je austrijska vlada u nastojanju da zadovolji Mađare, povriedila osnovno načelo ustavnosti i parlamentarnih običaja, kada je predsjednika i podpredsjednika sabora imenovala iz redova manjine. Time je htjela naglasiti, da ni na koji način ne će podupirati tako zvana velikohrvatska nastojanja. Ali sve to nije dovoljno osjetljivim Mađarima, koji uzprkos tome bune u poluslužbenom »Nemzetu« i napadaju grofa Taaffea, »što on tobože podupire hrvatska nastojanja. Mađarska treba da bude na oprezu.«

Pestvjevo djelce postalo je vrlo važno za Srbe. Time, što Hrvati bijahu označeni »crnom ovcom u zemlji«, bijahu Srbima u državi dane slobodne ruke. Tako se oni pod Khuenom bujno razviše u »državotvorni element«. No njihov glavni uspjeh sastojao se u tome, što im je s pomoću mađarskog učenjaka uspjelo čitav položaj okrenuti na štetu Hrvata. Nemaju Srbi namjere za osvajanjem, koje treba pobijati, nego Hrvati, nisu Srbi element opasan za državu, nego Hrvati, nisu Srbi i pravoslavlje krivi svim nedaćama Monarhije na jugu, nego Hrvati i katolička »reakcija«, koja za njima stoji. Pestvju bijaše suđeno, da u pravom svietlu prikaže hrvatski »švindl« na štetu Srba. 155

Upravo nas začuđuje, kako Srbi znadu stvari izvrnuti! Tek kada se to shvati, može se razumjeti što mislim pod strašnom silom i opasnosti bizantske crkvene i državne misli.

No uzprkos tom uspjehu, mogahu Srbi poželi plodove samo u Hrvatskoj i Slavoniji, koja bijaše neposredno zavisna od mađarske vladavine. Tu se tihi postojeći mađarsko-srbski savez održao dvadeset godina i samo protusrbski izpadi god. 1895. (prigodom posjeta kraljeva u Zagrebu) i god. 1902. svjedočili su, da je atmosfera napeta. U Bosni i u Dalmaciji Srbima nisu međutim cvale ruže. Kallav proniknuvši njihove namjere, nije nikako bio voljan, da im učini neke ustupke, a u Dalmaciji ugrožavao je srbske težnje sve snažniji utjecaj Starčevićeve stranke prava.

Srbima bijaše potrebno, da ponovno ojačaju svoj utjecaj u Monarhiji. Oni se opet obrate Mađarima. Bivši srbski ministar predsjednik Milan Piroćanac predloži mađarskoj vladi, ne znam točno kada, ali mislim, da je to bilo g. 1890. — 91., spomenicu odprilike sliedećeg sadržaja: Mađari nemaju pristupa na more, jer put na Rieku vodi preko hrvatskog zemljišta. Mađari bi trebali zato jednom odlučnom gestom anektirati županije varaždinsku, zagrebačku i modruško-riečku. Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju, zemlje, u kojima ionako žive štokavci, t. j. čisti Srbi, trebali bi ujediniti i prepustiti Srbima. Srbi bi u tome slučaju odtjerali Obrenoviće i ujedinili se s Mađarima i s njima zaključili nagodbu. Tako bi Mađari došli neposredno na more, povećali bi svoje zemljište i postali bi velesilom mimo Beča. 156

Namjera toga priedloga je sasvim jasna. S pomoću Mađara htjelo se ostvariti velikosrbsku misao, i sve južnoslavenske zemlje, koje pripadahu tada Austro-ugarskoj, a nekada pećkoj patriarhiji, i koje ne spadahu pod Ugarsku u užem smislu, htjelo se opet predati u ruke Srba. Za uzvrat nuđa se Mađarima velikodušno izlaz na more i djeluje se snažno na maštu Mađara u smislu oživljavanja Kossuthove misli.

Težko je donositi sudove o tuđim namjerama, ali sam, poznavajući srbsku poviest, duboko uvjeren, da Srbi tu osnovu nisu nikada uzimali ozbiljno. To bijaše samo tipičan slučaj one politike zavaravanja, kojom su se Srbi onako spretno služili i spram papa, kako nam to Kallay izvrstno prikazuje.157 Srbima bijaše stalo samo do toga, da steknu pomoć Mađara protiv Hrvata, pa je zato Piroćanac zamislio tu osnovu o podjeli hrvatskog zemljišta između Mađarske i Srbije. Što bi to značilo za Monarhiju i za samu Ugarsku, možemo si danas vrlo dobro zamisliti. Namjera Srba bijaše djelomice uspjela. Kod Mađara učvrstilo se uvjerenje, da bi se Kossuthova misao mogla ipak ostvariti u Hrvatskoj s pomoću Srba. Praktični uspjeh te sustavne srbske politike jest i Khuenovo doba i ona politika, koja se vodila u Bosni nakon Kallaya.

Daljnje prikazivanje političkih događaja vodi nas do riečke rezolucije god. 1905., koja je proizašla iz sasvim jednakih zamisli. AH to prikazivanje spada u sliedeće poglavlje.

Treba mi dakle sada sabrati, što sam dosele izložio. Govorio sam o »pokvarenom smislu dualizma« kao glavnom razlogu nezdravih prilika na jugu. Nisam nimalo sklon simbolizmu i nastojim, da svoje misli po mogućnosti što točnije izrazim. Pokvareni smisao dualizma sastoji se iz dviju komponenata, iz austrijske, t. zv. Thugutove misli, u kojoj je sadržano nastojanje, da Austrija zadrži Dalmaciju na svaki način. Thugutova misao sastoji se opet iz formalnog državopravnog i iz gospodarsko-političkog diela.

Mađarska komponenta sastoji se pak iz toga, što se misao vodilja nagodbe, Deakova misao : koja u hrvatsko-ugarskoj nagodbi od 1868. i onako nije došla čista do izražaja, postupno eliminirala primjenjivanjem nagodbe, i što se na položaj misli vodilje uzdignula Kossuthova misao, sasvim oprečna Deakovoj.

To je klica bolesti na jugu, čije neizbježivo djelovanje nije dopustilo, da se država smiri. To valja požaliti, tim više, stoje tu klicu sustavno odgajao onaj, tko je jedino i izključivo imao od toga koristi, a to je Bizant, ili konkretnije rečeno, velikosrbski pokret.