6. Dalmacija od god. 1797.

 

Kada je Mletcima prietila opasnost od Napoleona, bijahu dalmatinski Hrvati jedini, koji se htjedoše hrabro boriti za svoju gospodaricu. Ali njih 12.000 na broj bijaše poslano kući, i bez udarca mača padne Venecija, nekadašnja gospodarica Jadrana, dne 12. svibnja 1797. u Napoleonove ruke.

 

Dalmacija bijaše sada bez gospodara i u zemlji vladaše obći metež i pometenost.

 

Tu i tamo u zemlji bijaše samo pokoji trag nacionalne sviesti, a i o narodnoj poviesti, nije se znalo gotovo ništa. Građani Splita, Trogira i Šibenika poslaše odaslanstvo Ignjatu Bakotiću, župniku u Kaštel-Gomilici, koji bijaše nadaleko poznat kao učen čovjek, da im on savjetuje, šta da se radi. On im odgovori: »Uzmite ugarsku krunu, da se tako opet sjedinite s hrvatskom državom, čiji ste dio nekada bili.« Tako nastade u Dalmaciji pokret na čelu s grofom Draganićem i biskupom Cippicom iz Splita, biskupom Blaškovićem iz Makarske i patrom Dorotićem. Taj pokret odpravi dne 17. lipnja 1797. odaslanstvo caru Franji. Međutim je austrijski general Rukavina ušao 5. srpnja u Dalmaciju sa 4.000 ljudi. Svuda ga oduševljeno dočekaše, jer je kao rođeni Hrvat posvuda mogao s narodom razgovarati svojim materinjim jezikom.

 

Izaslanstvo ponese sa sobom adresu zbog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, preda je u Zagrebu hrvatskom banu Ivanu Erdodiju i pođe zatim u Beč. Palatin nadvojvoda Josip podnio je također spomenicu, kojom je Dalmaciju tražio za Ugarsku.

 

Ministar Thugut ne bijaše međutim sporazuman niti s adresom, niti sa spomenicom, pa izviesti cara u tome smislu i oba spisa odoše ad acta.

 

Thugut je ograničio Rukavinu na vojničku upravu, jer je kao Hrvat bio pristaša sjedinjenja s Hrvatskom i postavi carskim povjerenikom za Dalmaciju grofa Rajmunda Thurna, kome dade ovakav tajni naputak: »Vaš zadatak bit će, da pobijele nezgodno nastojanje Dalmatinaca oko sjedinjenja s Ugarskom, zasad ne želim tamo nikakve promjene.«

 

Kada je kasnije mirom u Campoformiju potvrđen predhodni leobenski ugovor, započe grof Thurn provoditi Thugutove upute na taj način, što se oslanjao na Talijane u Dalmaciji i počeo ih zato pomagati na račun Hrvata.

 

Nažalost je to stanovište, što ga je Austrija zauzela odmah u početku, kada je Dalmaciju stekla, obilježilo pravac kasnijoj čitavoj austrijskoj politici sve do naših dana. Vidjeli smo već jedan dio nezgodnih posljedica te politike, ali čitav njihov registar time jos nije iscrpljen.

 

Taj se pravac još pojača, kada Hrvati ne popustiše. Spomenuti već biskup Fabian Blašković, stupi u vezu s vlastima zagrebačke županije; tako je hrvatski sabor glasnicima za zajednički sabor u Požunu god. 1802. podielio naputak »da moraju u smislu krunitbene zavjemice poraditi svim sredstvima u pravcu, da se taj sastavni dio kraljevine Hrvatske (integrans haec regnorum pars) opet s njom sjedini, opet podloži zakonitoj banskoj sudbenosti i na taj način opet spoji s ugarskom krunom.« I zaista zaključi zajednički sabor u svome zasjedanju od 3. rujna 1802., da se kod kralja poduzmu u tome pravcu koraci. To se i zbude, ali je rješenje glasilo, da predmet još nije dozrio za odluku.

 

Posljedica svega bijaše, da se grof Thurn samo još odlučnije stavio na stranu Talijana. On ustroji neke vrste zemaljski odbor i pozove u nj tri dalmatinska Talijana (conte Pasquali, Stratico i Riva) i tri austrijska Talijana (Rinna, Suppe, Wrachien). To bijaše izvršni odbor u svim upravnim, financijskim i pravnim poslovima. Ta uprava bijaše konzervativna do skrajnosti i ne bijaše u stvari ništa drugo, nego samo nastavak mletačke uprave, nažalost s većinom njenih mana.

 

Svjetska je poviest išla međutim svojim tokom.. Mirom u Požunu (26. prosinca 1805.) morala je Austrija odstupiti Napoleonu Dalmaciju i Boku Kotorsku, a mirom u Schonbrunnu (14. listopada 1809.) još k tome i Istru, zapadni dio Koruške, Kranjsku i Hrvatsku do Save. Austrija postade time jadni kontinentalni torzo bez izlazka na more.

 

Francuzka vladavina, koja trajaše od početka g. 1806. do konca 1813., bijaše od velikog značenja ne samo za Dalmaciju nego za čitavu poviest južnih Slavena u Austriji.

 

Napoleon preda upravu u Dalmaciji generalu, kasnije maršalu Marmontu, a građansku upravu naobraženom mletačkom kemičaru Vincenciju Dandolu. Malo je neobično, ali taj Mletčanin primio se posla na sasvim suprotan način od grofa Thurna.

 

On je odmah dao, da hrvatski jezik dođe sve više do izražaja Njegovo prvo djelo bijaše proglas (3. srpnja 1806.) na talijanskom i hrvatskom jeziku, a pri tome se služio liepim starinskim ikavskim narječjem. Nekoliko dana kasnije izađu prve novine na talijanskom i hrvatskom jeziku (12. srpnja 1806.) »II regio Dalmata — Kraglski Dalmatin«. 67 U uvodniku iztiče se kako je Dalmacija dosada bivala zapuštena i obećava se, da će sada zemlji svanuti bolji dani, kada je došla pod vladu »pobjedničkog velikog Napoleona«. Francuzka se uprava zaista trudila, da izkupi zadano obećanje. Marmont započeo je odmah dobro promišljenom, izvrstno ustrojenom, svrsishodnom i brzim tempom provođenom akcijom oko preustrojstva i kulturnog podizanja On ukine zastarjele sredovječno-mletačke povlastice, ukine slobodnu Dubrovačku republiku, upravo tako kao i njenu veću posestrimu Mletačku republiku, provede suvremenu upravu sa zgodnom zemljiŠtnom podjelom. Dalmacija bijaše jednom riečju preobražena u suvremeno organiziranu zemlju. Osnivane bijahu škole svih vrsta, podignuta industrija, intenzivno se radilo oko podizanja poljoprirada i najveća se pažnja posvećivala uređenju prometa.

 

Od rimskih vremena ne bijaše u Dalmaciji tako dobrih cesta kao u ono doba.

 

Ta se akcija samo još proširila, kada je Napoleon mirom u Schobnbrunnu stekao još Istru, Kranjsku, Korušku i južnu Hrvatsku, te od svega bijahu stvorene Ilirske pokrajine (les provinces illvriennes) ili Ilirija. U tim pokrajinama bijaše hrvatski (ilirski) jezik uveden u čitavu upravu kao službeni jezik. Napoleon je Hrvatima također polaskao, iztičući njihove vojničke sposobnosti. Prije bitke kod Wagrama pisao je Marmontu, koji je vodio dalmatinske Hrvate: »U Vas je najbolji vojni zbor moje armade.« A u Rusiji reče jednoć pred sakupljenim častničkim zborom: »Nikada nisam imao hrabrijih i u svim prilikama spremnijih vojnika.«

 

Pa ipak ne mogaše Napoleon osvojiti srdca Hrvata.

 

Zagrebački biskup Vrhovac svjetova čak bečkom dvoru 19. travnja 1809.: »Kada bi se dalmatinskom narodu izdao proglas, da će se Dalmacija pripojiti kraljevini Hrvatskoj, a time po starom pravu i kraljevini Ugarskoj, mogli bismo doskora protjerati Francuze.

 

A kada se u bitkama kod Leipziga i Wagrama odlučila sudbina velikog Korzikanca, pripade Dalmacija opet Austriji bez većih potežkoća. U jeseni god. 1813. okupira Dalmaciju Hrvat Franjo pl. Tomašić, a narod čekao je Austriju otvorenim rukama.

 

Tada bijaše okupirana i Dubrovačka republika, a također i t. zv. Mletačka Albanija i Boka do Budve. Sve te zemlje budu spojene s Dalmacijom pod njenim imenom.

 

Napoleonova politička misao oživjela je kasnije opet u hrvatskom ilirskom pokretu. Zanimljivo je spomenuti, da se je i Napoleon, uvjeren u neodrživost svoje dalmatinske Ilirije, bavio mišlju, da osvoji i Bosnu, kako bije združio s Dalmacijom.

 

Kada se ponovno uzpostavilo austrijsko vladanje, povratiše se u glavnome opet na sistem grofa Thurna.

 

Hrvati ne propustiše od vremena do vremena tražiti, da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom. Tako odasla god. 1 822. zagrebački sabor izaslanstvo do cara, koji se tada nalazio u Veroni. 71 Godine 1830. bijaše zakonskim člankom V-1830 ustanovljeno odaslanstvo. koje je s odaslanicima Dalmacije imalo pregovarati o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Talijanski utjecaj bijaše tada međutim i suviše jak, te dalmatinsko odaslanstvo ne bijaše uobće izabrano.

 

Od g, 1830. do 1848. u Hrvatskoj je doba narodnog preporoda. U tim burnim danima ne bijaše mnogo smista i sklonosti za državopravne akcije. Ali narodni preporod u Hrvatskoj nije mogao ostati bez utjecaja na Dalmaciju, te se prve kulturne i političke niti započeše razpredati između Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

 

U lipnju god. 1848. bijaše poslana caru Ferdinandu u Innsbruck adresa, u kojoj

bijahu spomenuti svi momenti od važnosti za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. 72

 

Vidjesmo već, kako je kasnije ban Jelačić imenovan guvernerom Dalmacije (2. prosinca 1848.), kako je proputovao zemlju i kako ga Hrvati sa slavljem dočekaše. To zabrine Talijane, koje je vlada uzprkos prevratu god. 1848. sad više, a sada opet manje podupirala. Imajući tada u saboru većinu, premda bijahu u zemlji upravo neznatna manjina, upraviše Talijani vladi interpelaciju, kojom se ogradiše protiv toga, da se banova prava prošire. Hrvatska manjina prosvjedova protiv nastupa Talijana. Ministar za unutarnje poslove odgovori na interpelaciju »da vlada nipošto ne namjerava ograničiti pokrajinsku upravnu samostalnost Dalmacije.« 73

 

Godine 1851 , postade generalmajor Mamula zamjenikom guvernera Dalmacije, t. j.bana Jelačića. Neko vrieme nakon toga napisa ban pismo Mamuli, koji bijaše grkoiztočnjak i po imenu balkamsko-romanskog podrietla. da se odozgo želi sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, daje to u probitku naroda i zamoli ga, da se za to zauzme. Mamula odgovori, da nije istoga mišljenja i da se za to ne može ni zauzeti za sjedinjenje, Jelačićevo pismo i koncept Mamulina odgovora nalaze se u rukama jednog rođaka Mamulina. Ban Jelaćić umre 19. svibnja 1859. a Mamula postade iste godine guvernerom Dalmacije. Mnogi misle, da je Mamula tada osujetio sjedinjenje obiju zemalja i daje u Dalmaciji u školama i uredima radije zadržao talijanski jezik.

 

Godine 1851. — 1859. izpunjene su razdobljem reakcije; u to doba nije se moglo očekivati, da će se očitovati nacionalne želje i nastojanja oko ujedinjenja Hrvata.

 

Odmah nakon listopadske diplome uputi car banskoj konferenciji u Zagrebu ručno pismo od 5. prosinca 1860., kojim je zauzeo povoljno stanovište prema hrvatskim željama u pogledu sjedinjenja Dalmacije, ali je konačno rješenje bilo odgođeno do zaključaka konferencije hrvatskih i dalmatinskih zastupnika. Ali protiv takvih namjera prosvjedovaše gradsko zastupstvo u Splitu i u 16 drugih dalmatinskih gradova, gdje su Talijani s vladinom pomoću imali većinu u obćinama, i doista se ta konferencija nije nikada održala.

 

U članku III. veljačkog ustava bijaše za Dalmaciju sadržan zemaljski red i izborni red s dodatkom: Ali budući da još nismo donieli odluku o državopravnom položaju Dalmacije prema našoj kraljevini Hrvatskoj, ne može zasada još stupiti na snagu za kraljevinu Dalmaciju propisani zemaljski red. Istoga dana bijaše saboru u Zadru upućen previšnji priedlog, kojim se sabor pozivaše, da pošalje zastupnike u Zagreb, da tamo razpravljaju o uvjetima za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

 

Spomenuti izboriti red u Dalmaciji bijaše međutim takav, daje 15.000 Talijana u Dalmaciji biralo 28 zastupnika, a 400.000 Hrvata samo 15 zastupnika. Ovakvoj izbornoj geometriji pomagahu još i Talijani, poduprti dalmatinskom vladom, te od 43 mandata osvojiše Talijani 31 , a Hrvati samo 12.

 

Time bijaše pitanje sjedinjenja s Hrvatskom već riešeno. Sabor u Zadru bijaše mu protivan. U adresi na cara, primljenoj s pomoću talijanske saborske većine dne 19. travnje 1861., bijaše sjedinjenje odklonjeno, a ujedno budu izabrani izaslanici za carevinsko vieće, i ta većina pođe u Beč. Hrvatska saborska manjana posla nasuprot u Zagreb Vinka Milica, Mihovila Pavlinovića, Tripkovića i dra Mihu Klaića, ali to bijaše bez državnopravnih posljedica, s obzirom na već unapried određeno stanovište Dalmacije. 75 Pavlinović opisa zanosnim govorom u hrvatskom saboru nepravdu nenesenu Hrvatima spomenutim izbornim redom.

 

Kasniji razvoj prilika poznat je već iz moga prijašnjeg razlaganja i spada u obću hrvatsku poviest. Već sam napomenuo, da je sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom predviđeno §§ 1., 19., 65. i 66. hrvatsko-ugarske nagodbe. U 66. paragrafu veli se čak izričito: »U smislu prijašnjeg paragrafa smatra se, da pripadaju području Hrvatske. Slavonije i Dalmacije:

 

1. sve zemlje (sliedi poimenično nabrajanje zemalja Hrvatske i Slavonije po županijama i graničarskim pukovnijama, te konačno današnja Dalmacija.« Pa ipak vidimo, da hrvatsko-ugarska nagodba još ni danas nije provedena, premda je temeljni državni zakon potvrđen od vladara. U Mađara ne bijaše interesa, da Hrvati ojačaju a Austrija se držala čvrsto Thugutova shvaćanja, koje ćemo ubuduće zvati Thugutovom  misli. Tako i ovaj put ne bijaše provedeno zakonom zajamčeno sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

 

Pod ovakvim okolnostima razvijala se Dalmacija od 1867. pa do svjetskog rata. U nastavku moram se ograničiti na prikazivanje samo najvažnijih momenata.

 

Hodočašće dalmatinskih zastupnika u Zagreb imalo je ipak vrlo važne posljedice, premda bijaše u državopravnom pogledu sasvim bezuspješno. Počevši od god. 1861. započinje u Dalmaciji intenzivni narodni pokret. Do god. 1861. bijaše on više obćeslavenski, u smislu ilirizma i jugoslavenstva, bez specifičnog hrvatskog nacionalnog obilježja. Počevši od zagrebačkog hodočašća započinje jedan razvoj, koji je sve više vodio u čisto hrvatstvo. Taj je pokret ubrzavala spoznaja, koja se sve više širila i produbljivala, daje Dalmacija sa susjednim dielovirna Bosne i južne Hrvatske bila zapravo kolievka hrvatske države.

 

Hrvatski pokret u Dalmacija započeo je osnutkom lista, kojega prvi broj izađe dne 1. ožujka 1862. pod naslovom: »II Nazionale periodico politico e letterario« na talijanskom jeziku, stoje vrlo značajno za tadašnje prilike. Pošto su u ono doba čitava uprava i ono malo škola bili na talijanskom jeziku, ne trebamo se tome Čuditi. Za hrvatske se novine tada naprosto ne bi našli čitaoci. Hrvatskim jezikom služio se onda samo niži puk, koji se gotovo sasvim sastojao od samih nepismenjaka. Srednji stalež i viši krugovi služili su se u kući i u međusobnom saobraćaju talijanskim jezikom tako, daje bio pravim specialitetom Dalmacije hrvatska rodoljub, koji govori talijanski. 

 

Odmah u početku urednik lista, obrazovani Nadko Nodilo, kasnije profesor poviesti na zagrebačkom sveučilištu, uspješno se perom borio protiv Nikole Tommasea, poznatog talijanskog pisca, koji se, iako rođen u Dalmaciji i po svoj prilici slavenskog podrieda (Tomašević), ipak smatrao Talijanom.

 

Uspjeh lista »Il Nazionale« u buđenju i okupljivanju naroda, prisilio je dalmatinske Talijane, da i oni izdaju list. Oni osnovaše list »Il Dalmata«, čiji prvi broj izađe dne 6. ožujka 1866. Oko toga lista okupljaše se talijanski orientirana autonomaška stranka.

 

Poviest ove stranke veoma je zanimljiva. Polazeći sa sasvim izpravnog stanovišta, da je neko maglovito »slavenstvo« mnogo manje opasno dalmatinskim Romanima nego poviestno učvršćeno hrvatstvo, koje je išlo za državo-pravnim ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, izdavahu se autonomaši Slavenima. Bajamionti izreče čak rieči: Slavo sempre, Croato giammai 78 (Slaveni uviek, Hrvati nikada). Stara mletačka mržnja na žilavi narod plemića na drugoj obali Jadrana, došla je opet do izražaja.

 

Dalmatinski Romani vjerovahu, da će na taj način najlakše osujetiti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, a to im i god, 1868. pođe za rukom uzprkos događajima god. 1866. U listopadu god. 1867. stupe oni već u talijanski klub carevinskog vieća, a nekoliko godina kasnije (1874.) nastupaju već kao nacionalni Talijani. Za ovo je zaslužan u prvome redu neki dr. Keller, tršćanski Talijan, očigledno njemačkog podrietla. 79 Koliko udjela su pri tome imali utjecaji s druge obale Jadrana, ne možemo ovdje iztraživati.

 

Borba autonomaša u Dalmacijji protiv sjedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom opredielila je i stanovište vlade u korist autonomaša, jer oni bijahu prirodni saveznici Thugutove ideje. Počevši od 1866. odnosno 1 872., t. j. od osnutka ujedinjene Italije, te su se simpatije doduše postepeno ohlađlvale, ali znatnija promjena dogodila se tek na prielazu u novo stoljeće. Dotle se bijaše održavao prisni odnos između Talijana i vlade uslied zakona ustrajnosti i usted toga, što su se Talijani prislanjali uz Niemce kao »narod kulture« i prikazivali borbu protav hrvatskih «barbara« zajedničkim ciljem, koji treba da ih poveže. Treba naglasiti, da je veći dio javnog mišljenja u njemačkom dielu Austrije, a osobito liberalni krugovi, smatrao taj savez izpravnim i koristnim za probitke Monarhije. Kod Mađara pozivahu se pak Talijani na bratstvo oružja iz god. 1848.

 

Taj savez bijaše međutim poguban za Monarhiju iz više razloga. Prelazim sasvim preko činjenice, daje takvom politikom Monarhija produživala život na umjetan način onome elementu, koji je imao postati najopasnijim njenoj vladavini u toj zemlji. Po mome mišljenju unutarnjopolitičke posljedice toga nezdravog saveza postale su još mnogo štetnije.

 

Bijaše neprirodno, da 15.000 Talijana vlada nad više od 410.000 Hrvata, tim neprirodnije, što se broj Talijana nezaustavljivo smanjivao, a broj Hrvata u istom omjeru povećavao. Talijani posegoše za prokušanim sredstvima; za podmićivanjem i nasiljem, da bi održali svoje neprirodno vladanje. Izbori bijahu vođeni najbezobzimije, nepoćudni mandati poništavani, a u mjestima s talijanskom obćinskom upravom napadaše talijanska rulja i zlostavljaše hrvatske rodoljube. Tako bijahu na pr. napadnuti u srpnju 1867. u Splitu dr. Matić i Morpurgo, a 21. kolovoza 1868.

 

Dešković i braća Košta i Đuro Vojnović. Bijahu izudarani i nabacani blatom. Takvi napadaji razprostraniše se uz viku »morte ai Croati« po čitavoj zemlji, a zatim usliedise redovito poklici namjestniku Talijanu Lapenni i ministru Giskari.

 

Dalmatinski mrzitelji Hrvata pokriše se velom lojalnosti. Svatko će bez daljnjega razumjeti, da su ti napadaji i uvrede ostali većinom nekažnjeni. Kao vladina stranka mogli su Talijani proturati spram Hrvata također i svoje osobne mržnje i osvete.

 

Najugledniji Hrvati, ukoliko bijahu državni činovnici, bijahu stegovno kažnjeni, izpremještani, umirovlrjemi i odpušteni. Naročito spominjem god. 1863. odpuštanje dra Mihe Klaića, kasnijeg predsjednika sabora i odpuštanje profesora Danila. To otpuštanje bijaše ozlovoljilo čitavu zemlju. Bijaše sasvim prirodno, da su Talijani, sigurni u svoju stvar, temeljito izkoristili svoj položaj na koritu, pa je vlada imala pune ruke posla, da sakrije talijansku korupciju. Najgore bijaše na Čitavoj stvari to, što je sav priekor zbog takve politike pao na austrijsku vladu i postepeno stvarao mržnju dalmatinskih Hrvata protiv austrijske vlade.

 

Sva ta politika, naravno, nije ništa pomogla, jer je na izborima od 4. do 9. srpnja 1870. bila skršena autonomaška talijanska većina u dalmatinskom saboru. Sa svoga jednostranog stanovišta morale je sada vlada nastojati, da sprieči Hrvate u izkorašćivanju stečene moći. Svatko će razumjeti, da se to nije moglo postići redovitim sredstvima. I sada se pojavljuju Srbi.

 

Razvoj srbskog problema u Dalmaciji vrlo je nejasan, Uslied nestašice svih političko-historijskih predradnja, vrlo je težko odkriti početak srbskog pokreta u Dalmaciji, činjenica jest, daje već od god. 1836. izlazilo u Dalmaciji srbski godišnjak »Srbsko-dalmatinski almanah«, što ga izdavaše pop Teodor Petranović. U tome almanahu širio je on misli, vrlo blize Vukovim mislima, i ta stalna godišnja izdanja postadoše temeljem svesrbskog upliva u Dalmaciji. Izgleda, da to bijahu narodno-crkveni utjecaji iz Crne Gore, gdje se, kako smo već ustanovili, svjetovna vlast razvila iz jednog izdanka pećke patriarhije.

 

Do god. 1861. jedva se može u Dalmaciji razlikovati Hrvate od Srba: oba naroda pojavljuju se pod zajedničkim »slavenskim« imenom. Znamo međutim, da se počevši od god, 1 860. širi iz Beograda veliko-srbska promičba, a politički smjer se u Zagrebu počevši od god. 1861. okreće u pravcu izključivog hrvatstva. Kao prvi znak toga razvoja opaža se, da se u listopadu 1867. grkoiztočni dalmatinski metropolit Knežević udaljuje od Hrvata i stupa s autonomašima u talijanski klub bečkog carevinskog vieća.

 

U listopadu 1868. bukne ustanak u Krivošijama, koji se svrši u siečnju 1869. za Austriju ne baš častnin mirom u Knezlacu. Namjetnik Wagner, označio je taj ustanak kad djelo »jugoslavenske promičbe«, koja je upravljena jednako protiv Austrije kao i protiv Turske. U bečkoj »Neue Freie Presse« izađe članak, u kojiemu se čitava krivnja svaljuje na grkoiztočno svećenstvo, koje je zakleti neprijatelj Austrije, a koje misli samo na Rusiju i glavni je oslonac hrvatskih narodnjaka. Svi grkoistočni popovi Dalmacije prosvjedovaše protiv ovakve insinuacije. Ali ostalo je pri tome, da je hrvatski pokret kriv za težkoće u južnoj Dalmaciji. Ovakvom shvaćanju pomogla je i neopreznost Hrvata, koji su djelomice simpatizirali s pobunjenicima.

 

Kad je bila slomljena autonomaška većina u Dalmaciji, pokušali su Talijani, da prodube sve vidljiviji jaz između Hrvata i Srba, kako bi time Hrvate oslabili.

 

Prigodom priedloga zakona o izbornoj reformi u carevinskom vieću godine 1873. glasovaše dalmatinski zastupnici, od kojih bijahu tri Srbina i dva Talijana, zajedno s vladom, stoje u zemlji pobudilo veliko ogorčenje.

 

Zbog toga nastane razkol u hrvatskim redovima, većina grkoiztočnjaka i neki oportunistički elementi izstupiše iz narodne stranke i osnovaše novi list »Zemljak«, koji je, bez nacionalne boje, imao poslužiti kao protuteža hrvatskim nastojanjima. Ta se grupa priključi Talijanima i pomagaše vladu. Kada su Talijani nastojali, da s pomoću vlade odjele Srbe od Hrvata, nađu se Hrvati ponukanima, da u programu od 1. prosinca 1873. oslabe svoj radikalno hrvatski program i da narodnost Dalmacije označe ipak »slavenskom,« i da priznaju punu ravnopravnost Hrvata i Srba u vjerskom, nacionalnom, političkom i književnom pravcu.

 

No ovo koncentriranje unatrag, koje se može smatrati ustupkom Srbima, ipak nije moglo zaustaviti prinodnog razvoja. U zemlji nastade pokret, koji je nasuprot tome naglašavao čisto hrvatstvo. Na čelu toga pokreta bijaše mnogo puta već spomenuti hrvatski vođa Mihovil Pavlinović.

 

Što se više Srbi približavahu Talijanima, tim se više u Dalmaciji širila nauka dra Ante Starčevića, koja bijaše, kako znamo, izrazito srbofobskog obilježja.

 

God. 1880. izstupe konačno svi Sorbi iz narodne stranke, osnuju zasebni klub i izjave se prortiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.

 

God. 1881. povede Hrvat Gajo Bulat u Splitu ogorčenu borbu protiv tamošnjih talijanskih vlastodržaca pod vodstvom Bajamontija. Srbi podupiranu svim silama Bajamontija, koga je također pomagala i vlada.

 

God. 1881. bukne i drugi ustanak u Krivošijama, ali bude ugušen posredovanjem Crne Gore.

 

God, 1886. organizirahu se Srbi u političkim družtvima uzporedno s Talijanima, te su obje stranke stvarale vladinu većinu u dalmatinskom saboru. Podkraj osamdesetih godina nastupa Starčevićeva stranka u Dalmaciji sve jače i pociepa se odmah u dvie skupine, u klerikalnu pod vodstvom don Ive Prodana i u liberalnu pod vodstvom dra Ante Trumbića.

 

God. 1894. dešava se vrlo značajan događaj. Starčevićanac Ljubić podnese priedlog, neka se dalmatinski sabor izjavi u prilog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Ali ovaj put glasovala je protiv toga priedloga i narodna stranka, dotadašnja nosilica te misli, s obrazloženjem, da za to u taj čas nije pravo vrieme.

 

Pravi razlog bijaše međutim osvjedočenje, da su prilike u Khuenovoj Hrvatskoj nepodnošljive, pa ne htjedoše sjedinjenjem dospjeti u takve prilike. Bijaše po sriedi još i drugih momenata, koje ćemo tek kasnije razmotriti.

 

God. 1897. naprave Hrvati sa Srbima sporazum, čime Talijani dođoše u takvu manjinu, da uobće ne mogoše odaslati. ni jednog zastupnika u carevinsko vieće. Bijaše izabrano 25 Hrvata, 10 Srba i 6 autonomaša. (Prema popisu pučanstva od 1900. omjer stanovništva je ovaj: 82,6% Hrvata, 16,22% Srba i 2,01% Talijana. Tako odpada jedan zastupnik na 22.611 Hrvata, na 9.628 Srba, a Talijani imaju jednog zastupnika na ciglih 2.303 duše.)

 

Zadnjih godina 19. stoljeća bjesnila je u Dalmaciji žestoka borba između narodnjaka i starčevićanaca. God. 1901. počela je borba popuštati, obje hrvatske stranke sklopiše primirje. God. 1902. ponudiše Hrvati i Srbima i Talijanima putem dra Smodlake primirje. Srbi ga prihvate, ali ne također i Talijani, no ipak se izvršilo prilično približavanje.

 

Prielazom u novo stoljeće, dolazimo do novog razdoblja dalmatinske političke poviesti, kojim ćemo se pozabaviti u sljedećem poglavlju.

 

Ovdje ću nadovezati samo neka obćenita razmatranja. Thugutova misao je u protivnosti s prvotnom namjerom nagodbe od god. 1867. Ali s pomoću tihog sporazuma između Niemaca u Austriji, koji su se Thu-gutove ideje čvrsto držali, i Mađara, ona se de facto provodila i time se kvario prvotni »smisao dualizma« prema mojim tvrdnjama. Da tvrdnja o »pokvarenom dualizmu« nije suviše smjela, s obzirom na južnoslavenske zemlje, već sam dokazao mojim razlaganjem. Daljnji dokazi sliede.

 

Činjenica jest, da je tim pokvarenim smislom dualizma dalmatinska uprava postavljena pred nemoguć i nezahvalan zadatak. Nemoguć poradi toga, što su Hrvati pobiedili i što će oni tako dugo, dok bude jednog Hrvata u Dalmaciji, uviek tražiti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom; a nezahvalan poradi toga, što su se snage austrijske uprave kroz 50 godina iscrpile i iztrošile u jednom, pravcu, koji ne bijaše od koristi probitcima Monarhije. Monarhija podupiraše upravo one elemente, koji su joj po svojoj prirodi morali postati najopasnijima.

 

Brzo su se pokazale posljedice, i to jednako u oblasti politike kao i gospodarstva.

 

Najveći dio snage upravnih oblasti trebalo je utrošiti na rad, koji smatram bezplodnim i nezahvalnim. Za plodonosne ideje ne bijaše u upravnih oblasti ni vremena ni energije, a u obih vladinih stranaka još manje. Za zaista produktivni rad ne bijaše smisla niti u Talijana, koji se zdvojno borahu, da zadrže svoju sve slabiju moć, a niti u Srba s njihovom bolestnom ambicijom, da svoju sve veću moć svim sredstvima još povećaju. Osim toga bijaše mletačka predaja, t. j. talijanska s obzirom na gospodarstvo najlošija. Bijaše to bezobzirno kolonialno izrabljivanje spojeno sa sustavnim sprečavanjem svakog samostalnog razvoja. Rad vlade morao je poradi toga biti bezpiodan. Osim toga bijaše i državo-pravni položaj Dalmacije vrlo nesiguran. Po ugarsko-hrvatskoj nagodbi pripadala je Dalmacija Hrvatskoj, a po austrijskim temeljnim zakonima Austriji. Teško bijaše stvoriti odluku, da se nešto uloži u tako nesiguran posjed. Na taj način ne mogaše učiniti ništa ni mjestna uprava, a ni središnja uprava.

 

Stoljećima zapuštena zemlja propadala je. God. 1874. bijaše sagrađen dio pruge Split — Siverić, ali je do danas ostala torzo, i sjevernodalmatdnski masiv uobće nema priključka na Monarhiju. 82 Godinama bijahu vođeni pregovori s Ugarskom u stvari priključka dalmatinske željezničke pruge, ali god. 1 909. mjorao je namjestnik Nardelli odgovoriti na jednu interpelaciju, da su predradnje na austrijskoj strani već završene, ali da Mađari zasada ne će da izgrade hrvatski dio pruge. Tako bijaše Dalmacija odrezana upravno-politički i prometom od svog gospodarskog zaleđa. U samoj zemlji ne bijaše dovoljno proizvodnih snaga, paje za to morala postepeno propadati. 

 

Velika većina naroda, Hrvati, bijahu ogorčeni politikom vlade i smatrahu središnju vladu odgovornom za sve, pa i za rad sada čistijih, a sada opet prljavijih vladinih pripuza. U zemlji je rasla sve veća mržnja na Monarhiju, a njen razlog bijahu nanesene uvrede i sve veća gospodarska bieda.

 

Tada se htjede nešto učiniti u gospodarskom pogledu. Od toga je potekla tako zvana Beckova investicija god. 1902. 200 milijuna kruna bijaše žrtvovano. Pa ipak sva ta akcija bijaše samo udarac na vodu. Omega je ovako karakterizirao: »Nedostaju joj dovoljne predradnje, temeljitost i širi pogled, koji se možda hotimice izbjegavaše, da se ne bi morala načeti pitanja zaleđa i svjetskog prometa. Poradi toga Čitava akcija bijaše usmjerena samo u pravcu mjestnih potreba: gradnja cesta, hidrotehničkih uređaja, zaštitnih gradnja i sreditbe, pošumljivanja i slično, sve sasvim dobronamjerne i djelomično bezuvjetno potrebne mjere. Izbjegavalo se sve, stoje u vezi sa svjetskim prometom. S pomoću putničarstva, gajenja cvieća i lokalntih brodova ne može se izpraviti što bijaše zanemareno kroz čitavo jedno stoljeće.« 83

 

Beckova investicija sasvim je promašila svoj cilj, a onih 200 milijuna bijaše i ostade uzalud izbačen novac. Za mišljenje dalmatinskih Hrvata značajni su sliedeći odlomci iz govora dra Smodlake dne 10. prosinca 1910.: »Što danas tražimo od države, nije ni milost ni dar, nego odšteta za štetu, koju nam je država naniela. . . Naši seljaci izseljavaju se u Ameriku, Australiju, Novu Zelandiju i Kanadu, i tek neki se od njih vraćaju, kada su u velikom svietu vidjeli, kako se u suvremenim državama živi.

 

Već danas ostaje zemlja polako bez naroda. U neposrednoj blizini Splita, najvećeg grada Dalmacije, nalazi se otok Brač, najveći otok Austrije. Na tome otoku već su polja pusta, nema već većeg diela stanovničtva.«

 

Brojitba dokazuje tendenciju propadanja u zemlji. Iz Dalmacije se izselilo:

 

 

od g. 1880.-1890.: 13.845 ljudi, 2,91% od ukupnog stanovničtva:

od g, 1890- 1900.: 1 2.499 duša, 2,37% od ukupnog stanovničtva;

od g. 1900- 1 9 1 0.: 3 1 .8 1 4 duša, 5,364% od ukupnog stanovničtva.

 

Prirast pučanstva u Dalmaciji bijaše međutim kako sliedi:

 

od g. 1 890.-1900.: kod Srba 10,65%, a kod Hrvata 12,9%;

od g. 1900.-1910.: kod Srba 9,41%, a kod Hrvata 7,9% 85

 

Odatle se jasno raspoznaje tendencija opadanja hrvatskog pučanstva Dalmacije.

I zato nije mogao izostati razvoj prilika, koji je kasnije usliedio.