5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.

 

Tok pregovora o nagodbi između Austrije i Ugarske pobudio je kod Hrvata sve više osvjedočenje, da sada za Hrvatsku počinju težka vremena.

 

Usred takvog raspoloženja stigao je zahtjev županije sriemske, da hrvatski sabor izjavi ravnopravnost Hrvata i Srba. 46 Pri tome se pozivahu na pomoć, koju je pružao Hrvatima Svetozar Miletić, vođa ugarskih Srba, u njihovoj borbi s Mađarima počevši od godine 1861. Na priedlog Ivana Vončine 47 zaključi hrvatski sabor dana 1 1 . svibnja 1867. jednoglasno: »Sabor Trojedne kraljevine izjavljuje svečano, da Trojedna kraljevina priznaje srbski narod, koji u njoj živi, istovjetnim 48 i ravnopravnim s hrvatskim narodom.«

 

Hrvatsko-ugarska nagodba, sklopljena u jeseni g. 1868., patila je odmah u početku svome od porođajne pogrješke. Barun Levin Rauch bijaše preuzeo zadatak, da provede nagodbu parlamentarnim putem kroz sabor. No budući daje narod velikom većinom bio protivan osnovi nagodbe, kako je bijahu utanačile regnikolarne deputacije u Budimpešti, to barun Rauch spozna, da s postojećim izbornim redom ne će dobiti u saboru većine, pa dade dne 20. listopada 1867. oktroirati prikladan izborni red. Prvi put morade se u Hrvatskoj čitavi upravni aparat založiti, da na izborima prođe vladin kandidat. Novine, koje objelodanjivahu razne zloupotrebe, bijahu zabranjene. List »Novi Obzor« izlazio je počevši od rujna g. 1867. u Beču. Rauch provede svoju namjeru, te bude izabrano 66 pristaša vlade (unionista), od toga 34 činovnika, i 14 oporbenjaka. Budući da oporba bijaše nemoćna, ona se abstinirala od sabora. U regnikolarnu deputaciju budu izabrani sami unionisti. Dana 24. rujna bijaše nagodba uzakonjena u zagrebačkom saboru sa svima glasovima protiv četiri (dr. Brlić, barun Hellenbach, grof Janković i Živković).

 

Barun Rauch dade izglasati u saboru zakonski članak XIV. od god. 1870., prema kojemu se ima svako neprijateljstvo protiv nagodbe kažnjavati kao zločin smetanja javnog poredka, a u nekim slučajevima i kao veleizdaja.

 

Doskora oklevetaše baruna Raucha, da je pri nekom državnom tehničkom poslu postupao koristoljubivo, te se on nađe ponukanim, da obtuži sudu sve članove uredničrva »Zatočnika«. Stvar dočte pred vojnički sud u Sisku, te obtuženi budu riešeni. Rauch padne nekoliko dana kasnije.

 

Njegovim nasljednikom imenovan bi dne 26. siečnja 1871. Koloman pl. Bedeković. On ublaži donekle pritisak kod izbora s posljedicom, da je »narodna stranka« dobila 52 mandata, a unionisti samo 13. Pobjedonosna narodna stranka stade se sada spremati na boj protiv nagodbe. Sabor bude sazvan za 1. lipnja, ali ga tri puta redom odgodiše, najprije na 12., a zatim na 20. rujna 1872. Ogorčena narodna stranka odgovori ratobornim proglasom od 20. rujna, u kome poricaše pravnu valjanost nagodbe.

 

Nekoliko dana kasnije (8. listopada 1872.) podigne Eugen Kvaternik bunu u Rakovici, malenom pograničnom mjestu slunjskog kotara, ali taj ustanak bude za tri dana ugušen. Kolovođe Kvaternik, Bach i Rakijaš bijahu pri tome ustrieljeni.

 

Ovaj događaj treba spomenuti, jer je Hrvatima, a osobito Starčevićevoj stranci, mnogo naškodio. Označiše ga proizvodom borbe Hrvata protiv nagodbe, a budući da Kvaternik bijaše ugledni član Starčevićeve stranke, nije se napuštala pomisao, da je čitava Starčevićeva stranka sukrivac. I zaista budu svi viđeniji članovi stranke zatvoreni, ali doskora opet pušteni na slobodu, jer im se sasvim ništa nije moglo dokazati.

 

Poviest si je danas stvorila jasnu sliku o Kvaterniku, a osobito nakon što je objavljen njegov dnevnik. 50 Uzprkos obširnijem. poviestnom znanju, bijaše on neuravnotežen čovjek, sklon fantaziranju, u kome se sjedinilo žarko domoljublje i fanatička katolička vjerska revnost. U njemu je polako dozrievala misao, da je on pozvan, da spasi Hrvatsku. U tu svrhu proputovao je čitavu Europu, a bijaše i u Rusiji.

 

Lako sije predstaviti, kakva izkustva i kakve je uspjehe tamo stekao sa svojim revnim katolicizmom. Liberalni pravac u Austriji nakon Hohenvvarta bijaše mu odvratan, te bijaše duboko uvjeren, da Božja kazna ne može zbog toga izostati. U njemu je dozrievalo uvjerenje o svom višem poslanju, prema kojemu je on oružje u ruci Božjoj, koje će osloboditi Hrvatsku i kazniti bezbožnu Austriju.51

 

Ovakav slied misli nagnao gaje u Rakovicu, malo mjestance uz bosansku granicu, u kome bijaše 68,7% grkoiztočnih stanovnflka prema 3 1 .3% katoličkih Hrvata. To je činjenica, koja dosele ne bijaše uzimana u obzir, a koju vrlo liepo ilustriraju neke moje tvrdnje o prirodi poslavenjenih Vlaha. Kvaternik je pošao onamo zato, jer je znao, da će među tim elementom najlakše moći podignuti ustanak. I tako se Kvaterniku, gorljivom katoliku, dogodilo, da je morao primiti Božji blagoslov za borbu protiv Austrije u pravoslavnoj crkvi iz ruku pravoslavnog popa Popovića. No troškove te epizode platili su izključivo Hrvati.

 

Starčevićeva stranka stvarno nije sa čitavim pokretom imala nikakve veze. u Starčević i Kvaternik bijahu se naprotiv već odalečili, jer je nasuprot klerikalnom i vjerski revnome Kvaterniku Starčević bio osvjedočen antiklerikalac.

 

Ne mogu, a da se na ovom mjestu ukratko ne pozabavim, i drom Starčevićem, jer se ne može poreći, da je ikoji političar u hrvatskim zemljama vršio na sve duhove toliki utjecaj kao dr. Starčević. On se rodio god. 1823. u Lici kao sin katoličko-hrvatskog seljaka Jakova Starčeviča. Njegova majka Milica Bogdan bijaše podrietlom iz pravoslavne obitelji i prešla je na katoličku vjeru. Starčević bijaše odrastao u kući svoga strica, katoličkog svećenika, svršio je bogoslovlje, napustio ga kasnije i stekao u Pešti doktorat filozofije. Pa ipak ne dođe on u životu nikada dalje od odvjetničkog solicitatora i bijaše neka sredina između Katona i boema. Utjecaj njegov na okolinu bijaše neodoljiv, a bijaše osnovan na činjenici, da tokom čitavog svoga života ne iđaše nikada za svojom osobnom koristi. Starčevićev politički nauk usmjerenje u njegovoj mržnji na Austriju, na Ugarsku i na Srbiju.

 

Austriju je mrzio zbog gorkih razočaranja, koja je Hrvatima priredila nakon absoiutizma. Kažu, da je Austriju počeo mrziti gledajući Filipa Baričevića, Ličanina, kome su graničarske oblasti kazne radi odsjekle obje ruke, jer je graničarima pisao pritužbe.

 

Ugarsku je mrzio zbog razdoblja 1 790. — 1 848. i zbog nagodbe.

 

Srbe je mrzio, jer je prvi upoznao, kolika je od njih opasnost. U svojim obranbenim spisima (vidi str. 201.) on je uglavnom izpravno prikazao, kako su Srbi nastali.

 

Navedenim obilježjem svoje nauke, bijaše kao političar već osuđen, jer je time postavio nepremostivu prepreku između Hrvata i svih sila, s kojima je Hrvatima bilo računati, između Austrije, Ugarske i Srbstva. Time bijaše njegova stranka primorana, da prihvati borbu na tri fronte. Bijaše to napor, kome Hrvati ne bijahu dorasli u onom nepovoljnom položaju, u kome se tada nalažahu. Ovdje je donio promjenu tek utjecaj dra Franka, čovjeka židovskog podrietia, koji je uvidio tu pogrješku i zaveo u stranačkoj politici oportunistički pravac, koji se zgustnuo u prvom članku programa t. zv. čiste stranke prava. Prema tome članku stranka će nastojati da ostvari svoje političke osnove samo u okviru Monarhije. I prije takvog formuliranja nisu Starčevićevi planovi prelazili izvan toga okvira, samo što StarČević ne mogaše obuzdati svoju nesklonost spram natražnjačke Austrije. On htjede pregovarati izravno samo s vladarom i nastojaše oko čiste personalne unije s obim državama Monarhije.

 

Ali tu zamisao nije on nikada konkretno formulirao u programu za izvođenje.

 

Godinama nisam mogao pravo shvatiti, kako je tome čovjeku pošlo za rukom, da stekne u Hrvatskoj toliki upliv. Stvar mi postade jasnom tek onda, kada sam upoznao pravu narav Srbstva. Dr. Ante Starčević bijaše prvi, koji je izpravno ocienio, koliko ogromna opasnost prieti Hrvatima od agresivnog i premoćno oružanog Srbstva.

 

Starčević je protiv te opasnosti upotriebio pravo oružje, postavivši ideal Velike Hrvatske. Agresivnoj snazi velikosrbske državne misli morao je suprotstaviti slično oružje, a to bijaše upravo Velika Hrvatska. Ta je njegova zasluga tim veća, što je u ono doba vladajuće jugoslavenstvo utiralo sve putove nadirajućem Srbsrvu. Jer čim je jugoslavenstvo vodeća i glavna misao, sasvim je svejedno, da li je unutar te misli netko Hrvat ili Srbin. Jugoslavenska ideja imala je zato za Srbe tu prednost, što je Hrvatima oduzimala snagu, da se brane od srbskog nadiranja. Obrana od srbstva može Hrvatima uspjeti samo u snažnoj vlastitoj afirmaciji, nacionalnom ekskluzivizmu. A upravo taj ekskluzivizam naučavaše dr. Ante Starčević, navaljujući svom žestinom na slavensku misao, na panslavizam, na jugoslavenstvo, htijući biti samo Hrvat i ništa više. U tome bijaše njegova snaga i time je suvremenicima svojim neobično imponirao. Treba samo požaliti, što je pobijajući Strossmayerovo jugoslavenstvo, također bio protivan njegovoj kulturnoj politici i njegovim kulturnim nastojanjima, a da umjesto toga nije imao ništa, što bi bilo jednako vriedno ili bolje.

 

Politika Starčevićeva bijaše pravničko-dogmatička, većinom državopravna; za materialnu bazu svoje politike on se malo brinuo; kao što Seton Watson izpravno opaža, Starčević preziraše suvereno sve praktične mogućnosti u politici. Ali svojom državopravnom i dogmatskom politikom ponio je on ono, što zovemo hrvatskm državnom svieŠću, sve u najdublje slojeve hrvatskog naroda. Do god. 1835, bijaše plemstvo kao politički djelatan element jedini nosilac te državne sviesti.

 

Ante Starčević unio je tu sviest sve do u najniže slojeve hrvatskog naroda, tako, da danas i posljednji hrvatski seljak znade, daje nekada postojala snažna i velika hrvatska država i čezne opet za svojom državom. To je životno djelo Ante Starčevića.

 

Ovo je utoliko važnije, što počevši od god. 1867. hrvatsko plemstvo sve više nestaje iz hrvatske politike. Kod krunitbe dne 8. lipnja 1867. ne bijahu prisutni zastupnici poznatih hrvatskih plemićkih obitelji (jer se kod krunitbe mimoišla Hrvatska); ne bijaše Draškovića, Jankovića, Oršića i baruna Vraniczany i t. d.

 

Zadnjih četrdeset godina nije hrvatsko plemstvo igralo u politici nikakvu ulogu, jer je ta politika postala takvom, da nitko nije mogao poželjeti, da ga pozovu na sudjelovanje. Taj proces ćemo kasnije moći jasno sliediti.

 

Nekoliko mjeseci nakon Rakovice, zahvali se pl. Bedeković na banskoj časti. Banskim namjestnikom bi imenovan Antun pl. Vakanović, ali on bijaše samo figura, dok je stvarno vladao barun Levin Rauch. Budući da se sabor morao razpustiti, dopadne Vakanovića zadatak, da provede izbore. Izbornu kampanju započeo je tako, da je naprosto dao maknuti sve one velike župane, koji se nisu sliepo pokoravali nalozima, kao na pr. pl. Medunića, pl. Pogledića i pl. Trnskoga. Pa ipak rezultat izbora ne zadovoljavaše. Vladi pripade 20 mandata, narodnoj stranci 47, a 8 mandata pripalo je unionistima disidentima, 55 koji se ne htjedoše suglasiti s postupkom vlade. Pri ovakvom izliodu izbora pomogoše si Rauch i Vakanović na taj način, da pozvase u sabor 47 virilista, same unioniste. Osim toga prirediše protiv narodne stranke klevetnički proces. Seton Watson izvješćuje o tome obširnije.56 Budući da on tu činjenicu jako iztiče i izkorišćuje, te ću se kasnije morati na to vratiti, neka mi bude slobodno, da se te stvari ovdje ukratko dotaknem. S pomoću krivotvorenog zapisnika, što ga napravi neki Reichherzer, trebalo je dokazati, daje narodna stranka, a poimence Rački i Strossmaver, primala novac iz Rusije i Srbije i sudjelovala u spletkama opasnim po državu. Deakovu stranku i njezina vođu grofa Lonvaia trebalo je zastrašiti od pregovora s narodnom strankom i uvjeriti kralja, da su Strossmaver i Rački veleizdajnici. Time je trebalo narodnu stranku onemogućiti i napraviti mjesta za Raucha. 57

 

Narodna je stranka pokušala provesti reviziju nagodbe, da se odstrane glavni prigovori, koji se protiv nje podizahu (osobito točke 2., 5.. 7., 8. i 10. na str. 20. i 21). No s pomoću neuobičajenog imenovanja virilista, dođe narodna stranka u manjinu, te revizija bude ograničena na neke sasvim nevažne točke, i nagodba ostade gotovo netaknuta i nadalje u krieposti. Nakon toga zasjedanja nije biskup Strossmaver nikada više došao u hrvatski sabor.

 

Događaji u Hrvatskoj pobudiše nezadovoljstvo i u Beču, te Vakanović morade otići. Grofovi Julije Janković i Ladislav Pejačević odkloniše ponuđenu im bansku čast.

 

Narodna stranka predloži Ivana Mažuranića. bivšeg dvorskog kancelara u Beču, ali ga Mađari odkloniše. Ipak bude Mažuranić imenovan banom, te je osam godina vodio sudbinu Hrvatske i Slavonije, On bijaše prvi ban neplemić i zvaše se zato »ban pučanin«. On bijaše na svaki način najbolji ban od god. 1867. pa sve do danas. Ne baš odviše odlučan, prečesto je popuštao Mađarima, protiv čije je volje bio imenovan, te mu to njegovi zemljaci mnogo zamjeravahu. Kao pjesnik i osobno bez priekora, bijaše on prožet onim plemenitim humanizmom, koji je hrvatskom preporodu unatoč mnogim fantazijama udario simpatični pečat, i koji je i njegovu djelovanju dao praktičnu kulturnu vriednost. On je tako sviestno radio u pravcu uređenja i podizanja zemlje, koju je volio. Od njega potječe uglavnom ustrojba današnje Hrvatske i Slavonije. Iz sredovječne staležke države načinio je Mažuranić suvremenu zemlju.

 

Premda je Mažuranić prvi izgovorio poznate i znamenite rieči: »Brat je mio, koje vjere bio« i »Proklet bio ko cieć vjere, na svojega reži brata«, ipak se našao ponukanim postupati protiv Srba u Hrvatskoj. On je pravoslavnima nadjeo zakonito ime »grkodztočni«, izdao je školski zakon, po kojemu ne bijahu dopuštene srbske vjeroizpovjedne škole, a postojeće bijahu zatvorene. U doba previranja u Bosni, kada su mnogi bjegunci iz Bosne boravili na hrvatskom tlu, poduzeo je on korake protiv Srba u Pakracu, gdje su se, izgleda, bosanski bjegunci udružili s domaćim Srbima i napastovali hrvatsko katoličko pučanstvo. Mažuranić je zabranio upotrebu srbske zastave (crveno, plavo, bielo), koju su Srbi doduše uviek proglašavali crkvenom zastavom, ali je ona istovjetna sa zastavom kraljevine Srbije. S time u vezi zanimljiva je naredba hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade od 16. studenoga 1876.,  Z. 18.307, kojoj bijaše svrha, da se sprieče nepravilnosti pri bojenju stupova na maltama i sličnim mjestima. Bijaše naime utvrđeno, da se mnogo puta krivim poređajem hrvatskih boja r crvene, biele i plave, ovakvi stupovi hotimice bojadišu srbskim redosliedom boja, crveno, plavo i bielo, te da se to dešava osobito ondje, gdje grkoiztočni imaju većinu, ili gdje je kotarski predstojnik slučajno Srbin. U naredbi su sadržane stroge upute, a svršava se odredbom, da će se ustanovljene nepravilnosti u bojenju popraviti na račun kotarskog predstojnika. Time je Mažuranić navukao na sebe mržnju Srba, i njegov položaj postade tim težim, što su u Pešti, gdje u Mažuranića ne imahu povjerenja, izradili, da mu se banatski Srbin Živković, koga smo već nekoliko puta sreli, dodieli kao odjelni predstojnik za unutarnje poslove i kao zamjenik.

 

Mažuraniću se bijaše boriti i protiv Starčevićeve stranke zbog njezina odricanja valjanosti nagodbe, zbog njezinih bumih nastupa i zbog njezina neprijateljskog držanja prema Austriji.

 

Ali i inače si je Mažuranić stvorio neprijatelje svojim popuštanjem Mađarima. U doba bosanskog ustanka od g. 1875. — 1878. nastao je u Hrvatskoj pokret, koji je tražio, da Austro-Ugarska posreduje u Bosni oružjem u korist kršćana. Pri tadašnjem razpoloženju dviju velikih liberalnih stranaka u Austriji i Ugarskoj naprama posredovanju u Bosni, možemo lako shvatiti, da je Mažuranić to pitanje oprezno izbjegavao, čime si je opet pribavio neprijatelje, Mažuranić se besprekidno bavio pitanjem sjedinjenja Dalmacije i Vojne Krajine.

 

Tako zvana Varaždinska Krajina bijaše već prije pripojena Hrvatskoj. I u tako zvanoj Banskoj Krajini bijaše već sve spremljeno, pa već bijaše uvedena i građanska uprava, samo se još čekalo na sjedinjenje.

 

tome je još pridošla obnova nagodbe. Mažuranić je pogriešio zaprietivši, da će se zahvaliti na časti, ne požure li sa sjedinjenjem Vojne Krajine i ne bude li se kod produženja nagodbe usvojilo hrvatsko gledište. Mađarska vlada prihvati najpripravnije njegovu ostavku (21. veljače 1880.).

 

Od god. 1867. ovamo bijaše doba Mažuranića najbolje u Hrvatskoj. Što je Hrvatska nagodbom mogla postignuti, to je Mažuranić postigao. Pa iako time ne bijašeomogućen snažan razvoj, bijaše život za njegove ere u Hrvatskoj i Slavoniji ipak podnošljiv.

 

Mažuranića je nasliedio na banskoj stolici grof Ladislav Pejačević, karakteran, ali malo popularan hrvatski aristokrat. On je morao računati sa željom Mađara, da se u Hrvatskoj Hrvatima čvršće stegnu uzde nego za Mažuranićeve ere.

 

Prva pojava toga nastojanja bijaše imenovanje Mađara Antuna Davida ravnateljem zagrebačkog financialnog ravnateljstva. Njegove reforme izazvaše u Hrvatskoj mnogo nezadovoljstva.

 

Ali je Pejačević zato donio sjedinjenje Vojne Krajine. To je duhove umirilo razcjep u narodnoj stranci ostade jedinom posljedicom. Dr. Mrazović, jedan od njenih vođa, izstupi iz nje s još 22 zastupnika i osnova t. zv. nezavisnu narodnu stranku, koja se po svome stranačkom listu kasnije nazivaše »obzoraškom«.

 

Kritički obrat usliedio je u kolovozu 1881.

 

Dne 6. ili 7. kolovoza 1881. naredi David, da se na svima financijskim uredima iztaknu grbovi s mađarskim i hrvatskim nadpisom, dok su se dotle u smislu okružnice od 26. prosinca 1867., Z. 700/praes. i § 57. nagodbe, upotrebljavala samo grbovi s hrvatskim, nadpisom. Po § 5. nagodbe bijaše unutar granica Hrvatske i Slavonije hrvatski jezik predviđen izključivim službenim jezikom i za organe zajedničke vlade.

 

Razdražene prijašnjim Davidovim postupcima, prikazaše novine taj slučaj kao otvorenu povredu nagodbe. Dne 15. kolovoza skinula je publika silom grbove prigodom demonstracija, koje su imale odjeka u čitavoj zemlji. »Obzor« je donosio kroz 14 dana na čelu lista slovo §§ 56. i 57. hrvatsko-ugarske nagodbe, čime je htio konstatirati protuzakonitost Davidova postupka.

 

»Pester Lloyd« od 16. kolovoza 1 881 . zahtievaše, da se skinuti grbovi smjesta opet postave i svim razpoloživim sredstvima zaštite, »dok se viša i niža hrvatska fukara na njih ne priuči«. Ali u Pešti se mogao čuti i pokoji razborit glas. »Pester Journal« od 16. kolovoza bijaše ovoga mišljenja: »Drugo je pitanje, da li je postavljanje grbova pred nekoliko dana osnovano na nagodbi, pa i ako jest, pitanje je, da li je oportuno bezrazložno izazivati mržnju prijateljenog nam naroda upravo sada, kada imamo toliko nutarnjeg trvenja.«

 

Najugledniji članovi hrvatske unionističke stranke izdali su 17. kolovoza proglas, u kome doduše osuđivahu demonstracije, ali i konstatiraše, da je postupak financialnih vlasti bio nezakonit i da smatraju nespojivim sa svojom savješću podupirati vladu, koja počinja nezakonitosti.

 

No »Budapesti Kozlony« donese viest: »Državni grbovi s ugarsko-hrvatskim nadpisom, koji bijahu u Zagrebu prigodom nedavnih nemira skinuti, bit će za nekoliko dana opet postavljeni.« I zaista dade nekoliko dana kasnije David preko noći opet postaviti grbove s ugarsko-hrvatskim nadpisima. Ban Pejačević povuče iz toga konsekvencije, podnese 28. kolovoza 1883. svoju ostavku i ode. U znak zahvalnosti što nije protupravne čine pokrivao svojim imenom, dade mu narod ime »ban kavalir«.

 

U Hrvatskoj i Slavoniji bude sada obustavljen ustav i general konjaničtva barun Herrman. Ramberg postavljen bi kraljevskim povjerenikom.

 

Taj događaj važan je u dva pravca. U Hrvatskoj bijaše time stvoren opasni precedens, da Mađari mogu, sve kada je postupak njihovih pouzdanika nedvoumno protuzakonit, mobilizirati čitavu snagu Monarhije u korist svoga stanovišta, a u drugome redu, zadao je smrtni udarac unionističkoj politici. Svi bolji elementi povukoše se iz stranke, te se ona ubuduće razvijala u zajednicu oportunista, karierista i štrebera.

 

Nakon dvomjesečnog povjereničtva imenovan bi banom grof Dragutin Khuen-Hedervary, mladi mađarski aristokrat, čiji posjedi bijahu u Hrvatskoj, a imađaše još i prednost, da bijaše u rodu s Kolomanom pl. Tiszom. Njegov zadatak bijaše osigurati temelje za odlučniji nastup Mađara spram Hrvatske, koji je započeo u doba Mažuranića i koji ne htjede provoditi grof Pejačević.

 

Khuen-Hedervary je izvrstno rješavao taj zadatak kroz dvadeset godina.

 

Ovdje se ne mogu pozabaviti potanjim poviestnim prikazivanjem dvadesetgodišnje vladavine (1. prosinca 1883, do 27. lipnja 1903.) Khuen-Hedervaryja. Morat ću se zadovoljiti ocrtavanjem glavnih pravaca njegove politike, njegovih uspjeha i njihovih posljedica.

 

Glavnim temeljem njegova besprimjerno dugotrajnog vladanja bijahu stranačke prilike u zemlji. U Hrvatskoj i Slavoniji bife su Četiri stranke: u prvome redu dva krila nekadašnje narodne stranke, onaj dio, koji je svoje ime zadržao, i t. zv. «nezavisna narodna stranka« (obzoraši). zatim Starćevićeva stranka, te Srbi. Ovi potonji ne bijahu uostalom kao takvi organizirani, jer Srbstvo bijaše, kao što sam već kazao, nacionalno dozrelo samo u Sriemu. u području nekadašnjih Raca. U ostalim dielovima Hrvatske i Slavonije Srbstvo je tada tek nastajalo. Kod pravoslavnog elementa u ostalim dielovima Hrvatske i Slavonije imalo je ime Srbin izprva samo crkveno značenje, u narodnih masa još ne bijaše specifičnog nacionalnog osjećaja, svi se osjećahu Hrvatima i kao Hrvati vojevahu pod Jelačićem. Pretežno bijahu to poslavenjeni Vlasi.

 

Separatistički osjećaj i nesklonost prema izrazitom katolicizmu, u Hrvata, bijaše osnova, na kojoj započe razvoj, što sam ga prikazao u 7. poglavlju 6. diela i koji uspievaše izprvice kod inteligencije. (Izporedi članak Kirinskog u Agramer Tagblattu, str. 203.)

 

U takvoj nejasnoj sredini započeo je Khuen-Hedervary svoje djelo. Seton Watson opaža sasvim izpravno, da je stara narodna stranka bila u posljednjem stadiju svoga razpadanja i daje Khuen-Hedervaryju uspjelo sačuvati njenu lešinu i napraviti od nje stranku mameluka. 59 Seton Watson je međutim hrvatsku politiku shvatio samo napola, a srbsku uobće nije shvatio, pa se zato njegova krijiga može upotrebljavati samo s oprezom. Koliko god je njegovo prikazivanje izpravno tamo do god. 1880., toliko je, što dalje, to nepouzdaniji, dok se od god. 1905. dalje nalazi na sasvim krivom putu. Tako on na pr. ne zna objasniti, na koji je način Khuen uspio. On je previdio, da je stara narodna stranka izprva bila protustranka unionističkoj stranci. Nakon nagodbe stvoriše se u stranci dva pravca, od kojih se jedan izmiri s položajem, stvorenim nagodbom, dok je drugi, radikalniji pravac, vjerno služio prvotnim ciljevima stranke, i htio se boriti za promjenu nagodbe prema potrebama naroda. Khuen-Hedervary stopio je unionističku stranku s narodnom strankom, koja je postajala sve oportunističnijom, i pojačao je tu kombinaciju sa Srbima, sve jačima u Hrvatskoj i Slavoniji. Na taj je način Khuen stekao prilično širok krug ljudi, iz koga je nesumnjivo vrlo spretno znao izabrati najupotrebljivije ljude.

 

Njegovi protivnici bijahu međutim sasvim neopasni. Tako zvana »nezavisna narodna stranka« bijaše doduše stranka, koja je znala okupiti pretežni dio narodne inteligencije, ali nije imala ni vodstva, ni odlučnosti, ni organizacije. Formalni vođa stranke bijaše Strossmaver, ali je on nije vodio, jer se zapravo već od god. 1873. sasvim povukao iz politike. Nezavisna narodna stranka nije imala ni podmladka, a budući da protiv Khuena nije mogla uspjeti, ona je brzo umrla.

 

Ostadoše još starčevi čanci. I njima bijaše doskora biti težki boj s Khuenom. U sjednicisabora od 5. listopada 1885. bijaše u toku razprava o odpremi nekih dokumenata u Peštu. Tom zgodom je Khuen primietio, da sumnja, da li se ti dokumenti nalaze u poštenom posjedu Hrvata. 60 Hrvati smatrahu to uvredom, nastade zaglušna buka i starčevićanci zahtievahu, da predsjednik pozove bana na red. Kada toga predsjednik ne učini, pogrđivahu starčevićanci bana, izguraše ga iz dvorane i uztvrdiše, da su ga i nogom udarili. Kasnije se sve svelo na borbu o konstataciju, da li je ban tom zgodom bio udaren nogom ili nije. Khuen izradi osudu od 18. prosinca 1885., kojom se konstatiralo, da je ostao netaknut, dok su starčevićanci kolovođe dobili nekoliko godina tamnice, izgubili častna prava i t. d. Ban ostade pobjednikom, jer starčevićanci ne bijahu tom jakom čovjeku dorasli niti zaptom, a niti snagom svoje volje i duha. Khuen-Hedervary znao je odtada, da u zemlji više nema opasnog protivnika.

 

Khuen vladaše u Hrvatskoj s pomoću zobi i biča, kako se njegov način nazivaše u Ugarskoj. Vrlo mi je neugodno, ali to ne znači ništa drugo, nego da je vladao podmićivanjem i nasiljem. Seton Watson ima posve pravo, kada tvrdi, da je Khuen pokvario u Hrvatskoj čitavu jednu generaciju. Osobito se nasiljem služio na izborima.

 

Posebno omiljelo sredstvo bijaše sprečavati s pomoću oružnika dolazak izbornika na biralište. Kada se seljaci sili uzprotiviše silom, Khuen bi dao da se puca i zato u Hrvatskoj gotovo nikada ne bijaše izbora bez krvoprolića. Iz vlastitog izkustva poznat mije konkretni slučaj, koji se desio u kolovozu 1885. u slavonskom kotaru B., gdje su oružnici kordonom sprečavali izbornicima tako dugo dolazak na biralište, dok izbor nijo bio završen.

 

Sasvim je jasno, da se ljudi u takvom sistemu brzo iztroše. Koliko se narodna stranka i unionisti iztrošiše, toliko uđoše Srbi u vladinu stranku, jer se oni bujno razvijahu u zemlji obasjam vladinom sklonošću. Khuen dođe postepeno sve više u zavisnost od Srba i morade im činiti sve veće ustupke, a to tim više, što se ne može poreći, da se nisu dali krasno upotriebiti u njegove svrhe. Jedno za drugim padoše ograničenja, kojima je Mažuranić uspio obuzdati napredovanje Srba i njihovu opasnu agitaciju. Srbi stadoše na svim stranama osnivati srbsko-pravoslavne vjerske škole, u Pakracu srbsko-pravoslavno sjemenište, u Zagrebu srbsko-pravosiovnu višu djevojačku školu, a sve te škole država je obilno pomogla. Bijaše im dozvoljeno upotrebljavati srbsku trobojnicu, a Khuen-Hedervary izjavi čak dne 19. listopada 1895. u saboru, da je srbska zastava u Hrvatskoj jednakopravna hrvatskoj zastavi i da će je štititi tako dugo, dok je on ban. Ćirilica bude obvezatno uvedena u škole, a jezik se ne nazivaše hrvatskim, nego hrvatsko-srbskim ili srbsko-hrvatskim. Srbi nagrnuše u većoj mjeri u državne službe, zaposjednuše najbolja mjesta sa svojim ljudima, zauzeše najunosnije položaje, najbolja odvjetničtva i bilježničtva, a pripadoše im i drugi unosni položaji. Oni se gospodarski organiziraše, osnovaše god. 1895. u Zagrebu Srbsku banku (dionička glavnica 8.500.000. — kruna god. 1913.), koja je upravo forsirala srbsku trgovinu i industrijska poduzeća.

 

U Khuenovo doba postade prvi put jedan Srbin, Vaso Đurđević, predsjednikom sabora. Ban se u Mitrovici dao slaviti kao »srbski ban«. 61 U znak zahvalnosti izabere ga zato tamošnje gradsko zastupstvo počastnim građaninom.

 

11. prosinca 1902. održao je spomenuti predsjednik sabora u hrvatskom saboru govor, u kome se tužio, da Srbi nisu dovoljno ravnopravni, te je svoj zahtjev obrazlagao time, što su Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji »državotvorni element«. 62 Ne smije se ni previdjeti, daje za Khuenova vladanja, 4. listopada 1894,, počeo izlaziti u Zagrebu srbski list »Srbobran«. Premda se uredniku toga lista, Pavlu Jovanoviću (tako zvanom Dinarčiću), javno spočitavalo, da mu list izdržava Beograd, ipak nije Khuenova vlada ništa poduzimala protiv njega, što nam se pri takvom stanju stvari čini sasvim razumljivim. List se pokadšto i plienio, ali u cielosti mnogo manje nego hrvatski listovi. Urednik lista bude čak izabran u sabor, premda su hrvatski listovi mnogo puta upozoravali na sustavno huškanje toga lista, a Khuen, koji je znao spriečiti, da mnogi hrvatski političar ne bude izabran u sabor; nije ništa poduzeo u slučaju toga poznatog beogradskog plaćenika.

 

Punim pravom mogu zato kazati: Srbi su u doba Khuena postali u Hrvatskoj onom silom, kakvom ih vidimo poslije god. 1905.

 

Khuea bijaše međutim postigao svoj cilj, u Hrvatskoj vladaše mrtvačka tišina.

 

Samo tu i tamo pojavi se kakav sumnjivi bljesak, tako na pr. demonstracije i napadaji protiv Srba god. 1895. u Zagrebu prigodom boravka Njegova Veličanstva u Zagrebu.

 

Hrvati bijahu razoružani, mađarizacija je mogla započeti.

 

Sve to imađaše i svoje naličje; gospodarsko propadanje zemlje i sve jače izseljivanje hrvatskog svieta bijahu svjedocima sve jačeg oboljenja hrvatskog narodnog organizma. O uzrocima gospodarskog propadanja valja samo ponoviti, stoje hrvatski list »Pozor« pisao dne 12. studenoga 1883. u svom 209. broju. »Autonomija, koju nam nagodba daje u našim unutarnjim poslovima, nije nikada prema slovu nagodbe služila razvoju naroda., nego razvoju političkog načela, da sve ono mora biti dobro, što dolazi iz Pešte. Tako se moglo dogoditi, da se smatralo neprijateljima države i zajednice s Ugarskom sve one ljude, koji se založiše, da hrvatski narod ostane u okviru nagodbe gospodar u vlastitoj kući. Na odgovornom mjestu nije se htjelo obazirati na opomene i savjete tiska i narodnih zastupnika, obzirom na kobne i štetne posljedice takvog stanja, narod je materialuo sve više propadao, porezi bivahu sve veći. sve bezobzirnije se utjerivahu i nitko nije vodio brigu, da se izvori narodnog blagostanja umnože.« (Članak »Odakle nemiri u Hrvatskoj?«)

 

Posljedice ovakvog sustava dolaze, najjasnije do izražaja u brojitbenim podatcima o izseljivanju. Prema službenoj brojitbi izselilo se iz Hrvatske i Slavonije stanovnika godine: 63

 

 

ukupno

od toga u Sjevernu Ameriku

1899.

4.195

2.954

1900.

4.176

3.452

1901.

7.879

6.805

1902.

11.057

9.870

1903.

13.488

11.941

1904.

4.848

3.545

1905.

27.142

22.252

1906.

24.726

21.857

1907.

25.493

22.845

1908.

5.045

2.863

1909.

13.441

11.460

1910.

16.104

14.024

1911.

8.215

6.604

1912.

15.979

14.239

1913. približno

13.000

11.868

1899.-1913.

194.788

166.579

 

 

 

U spomenutom brojitbenom djelu nalazi se primjetba, de bi brojevi nisu sasvim točni poradi toga, što se u Hrvatskoj i Slavoniji uobičajilo, da se večina izseljenika seli zaobilaznim putovina bez putnice ili s krivotvorenom putnicon, te tako nije obuhvaćena državnom kontrolom, a to je i po mome vlastitom izkustvu zaista tako. Tamo se nalaze i podatci sabrani kod raznih izseljeničkih družtvama kombinirani s izdanim putnicama:

 

Izselilo se:

 

1900.

39.829

1901.

38.208

1902.

49.603

1903.

50.331

1904.

33.565

1905.

48.531

1906.

45.952

1907.

49.470

1908.

19.230

1909.

37.497

1910.

36.831

1911.

16.515

1912.

35.176

1913.

28.297

1900.-1913.

529.025

 

 

stanovnika, a od toga 329.251 u Sjevernu Ameriku, pravcem, koji bijaše sasvim naravan pri takvom stanju stvari.