4. Od 1867. do 1868.

God. 1867. je poviestno izraženi simbol austrijsko-ugarske nagodbe i dualizma.

Državopravno pogodio je dualizam samo Hrvate, jer je odlučio o državopravnoj pripadnosti hrvatskih zemalja time, što je Dalmacija pripala zemljama zastupanim u carevinskom vieću, a Hrvatska i Slavonija zemljama svete ugarske krune. Nuždna posljedica austrijsko-ugarske nagodbe bijaše hrvatsko-ugarska nagodba, koja se u svome mađarskom obliku pojavljuje kao zakonski članak XXX. iz god. 1868.

Srba se dualizam ticao samo u toliko, u koliko su njime bile dirnute družtvene i gospodarske prilike hrvatskih zemalja, u kojima nastavahu.

Kako je postala ugarsko-hrvatska nagodba, prikazao sam već u kratkim potezima u II. dielu (str. 39. do 41.) te se moram ovdje zadovoljiti, da upozorim na to mjesto.

Ovdje se ne mogu pobliže pozabaviti niti poviestnim, a niti državopravnim razglabanjem nagodbe.  

Ali ću se zato pozabaviti nekim razmatranjima obće naravi, mogao bih gotovo reći historijsko-filozofskim razmatranjima, kada te stvari, premda spadaju u poviest, ne bi bile tako aktuelne, da su upravo danas od najveće vriednosti. Htio bih naime razmotriti pitanje, kakav je bio utjecaj dualizma na razvoj južnoslavenskih prilika, a tome pitanju nije se po mome mišljenju podavalo dovoljno pažnje u Austro-Ugarskoj.

Sve veće i teže unutarnje neprilike Monarhije živo su poticale političko mišljenje posljednjih godina. Sve jača spoznaja pomagala je također, da seje stvorila jasna slika o vodećim mislima dualizma.

Samassa, 41 kome se zacielo ne može poreći razumievanje, veli kratko i razgovietno: »Smisao nagodbe od g. 1867. bijaše, da se Niemcima dade prevlast u Austriji, a Mađarima u Ugarskoj; pri tome su Niemcima trebali pomagati Poljaci, a Mađarima Hrvati.« Springer veli to isto u svojoj duhovitoj knjizi, premda u nešto elegantnijem obliku. 42

Ali stanemo li iztraživati, koliko je taj »smisao nagodbe« bio stvarno proveden u djelo, lako ćemo naći, da je doduše bio proveden u Austriji, ali ne i u Mađarskoj.

Poljaci imaju u političkom vladanju Austrijom faktično stvarnog udjela, ali se to ne bi moglo uztvrditi i o Hrvatima. Poljaci igraju u unutarnjoj i vanjskoj politici Monarhije vidljivu i znatnu ulogu, a uloga Hrvata u Ugarskoj nije nikakova. Hrvati imaju doduše autonomiju, koje Poljaci nemaju, ali je ta autonomija takova, da služi mnogo više probitcima Mađara nego Hrvata. Treba također uzeti u obzir, da se od godine 1867. uz mali prekid vladalo neprestano protiv Hrvata.

Sad nastaje pitanje: Zašto je bilo tako? Koji je razlog netom spomenutoj pojavi?

Odgovor nije težko naći. Dat će mi se sigurno pravo,, kada uztvrdim, da najljepše državopravne osnove i nove uredbe postanu bezpredmetne i neodržive, ako istodobno ne počivaju na odgovarajućoj stvarnoj snazi. Hrvatima htiedoše dodieliti stanovitu ulogu pri novom uređenju zemlje, ali im ne dadoše dovoljno stvarne snage, da bi tu ulogu mogli odista odigrati. Da se je htjelo »smisao nagodbe od 1867.« zaista provesti u djelo, trebalo je Hrvatima odmah godine 1868. ili sliedećih godina dati Vojnu Krajinu i Dalmaciju. To se nije učinilo, nego je Vojna Krajina utjelovljena tek g. 1881., vidjet ćemo još uz kakove sve potežkoće, A Dalmacija još sve do danas nije sjedinjena s Hrvatskom i Slavonijom.

Jedva će se moći poreći, da nije postojala namjera stanovitih čimbenika u državi, da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj. O tome se moramo osvjedočiti, kad malo pažljivije pregledamo ugarsko-hrvatsku nagodbu od god. 1868. § 1. zakonskog članka XXX. od 1868. glasi: »Ugarska te Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sačinjavaju jednu te istu državnu zajednicu jednako prema ostalim zemljama pod vladom Njegovog Veličanstva kao i prema drugim zemljama.«

Hrvatska, Slavonija i Dalmacija javljaju se kao suugovarači s Mađarskom i kao pravni subjekt u §§ 2., 3., 4., 5., 7., 8., 9. 10. ili. Sliedi § 12., u kome se vrši razpodjela financialnih tereta. On glasi: »Taj omjer utvrđen je prema istim podatcima, prema kojima je i omjer prinosa zemalja ugarske krune za troškove zajedničkih poslova utvrđen prema ostalim zemljama Njegovog Veličanstva na 10 godina, za isto razdoblje

za Ugarsku	93,5592201%
za Hrvatsku i Slavoniju	6,4407799%

Iza § 12. nestaje »Hrvatska, Slavonija i Dalmacija« kao kompaciscent i počevši od toga paragrafa govori se samo o »Hrvatskoj i Slavoniji«, i to još u smislu § 19. bez Vojne Krajine. Hrvatska, kao nagodbeni partner, promienila je unutar same nagodbe svoj sadržaj, smanjila se za jednu trećinu površine i stanovnika, te je time također izgubila dobar dio svoje izvanjske snage.

Pri ovakovom stanju stvari ne možemo se oteti dojmu, da su Hrvati bili prevareni.

Pri stvaranju nagodbe nadali su se, da će stajati prema snažnim Mađarima kao Hrvatska, Slavonija i Dalmacija pa je to uvjetovalo čitav sadržaj nagodbe, a stvarno stajahu prema Mađarima od god, 1868. — 1881, kao Hrvatska i Slavonija bez Vojne Krajine, a od god, 1881. — 1914. kao Hrvatska i Slavonija bez Dalmacije. I tako ne bijaše Mađarima težko svladati Hrvate, koje baš nisu imali razloga voljeti nakon iskustva godane 1848., i zato uspješe stvoriti sasvim drugačiji položaj od onoga, što bi odgovarao prvotnoj zamisli nagodbe.

Smatram, daje ova stvar tako važna za čitav daljnji razvoj južnoslavenskog pitanja od god, 1867. dalje, da se njome moramo još potanje pozabaviti. Pri tome moramo svakako razsvietliti pitanje, kakovi sve momenti djelovahu, da je takav razvoj uobće bio moguć.

Čini mi se naime, da se u Austriji godine 1867. gledalo na Ugarsku samo sa stanovišta tadašnjeg razmjera snaga, da se uobće nisu uzele u obzir mogućnosti za njen kasniji razvoj, a posebice nije se obaziralo na geopolitički moment. Taj moment smatram najvažnijim koeficientom, jer je on stalan, a sastoji se iz ove tri točke: 3 . Ugarska je poslije Rusije i Francuzke po veličini treća po redu kontinentalna jedinica u Europi, koja svojim oblikovanjem nuždno traži političko jedinstvo i pruža mogućnost za podpuno iskorištenje svih političkih snaga. 2. Ugarska je najplodnija i razmjerno najbogatija zemlja u Europi raznim prirodnim pomoćnim sredstvima. 3. Ona je stratežki najbolje zaštićeno kontinentalno područje u Europi. Tri petine njenih granica zaštićeno je prirodnim tvrđavama, a u pravcu nezaštićenih dviju petina, t. j. u pravcu juga i jugoiztoka nema činbenika, koji bi je ozbiljno mogli ugroziti. Uslied tih je momenata Ugarska historijski, politički, kulturno i gospodarski jedinstvena, u njoj ima više snage za političku borbu oko prevlasti i može te snage bolje izkoristiti nego ma koja druga zemlja u Europi.

Uzporedimo li s tom slikom sliku Austrije, vidjet ćemo ogromni luk, koji počinje s Bukovinom, zemljom bez izrazite političke prošlosti. Sliedi Galicija, koja ima neku političku prošlost. Zatim dolaze zemlje krune sv. Vaclava. Njemačke nasljedne zemlje su produžena osovina čitave cjeline, koja na jugu prelazi opet u slavensko-romanske zemlje. Na kraju se priključuje Dalmacija, koja je bez kopnene veze s čitavim lukom, a prošlost joj je hrvatska i mletačka. Niemci su doduše u posjedu osovine. Ali to su alpinske zemlje, malene plodnosti, koje su u poljoprivrednom smislu pasivne. Jedina plodna zemlja jest dolina Dunava, ali ona nije dovoljna, da obskrbi čitavu cjelinu zemaljskim plodinama. Ona može vršiti zemljopisno osiguran upliv samo na Češku, Moravsku i na slovenske krajeve, a ne može ga vršiti na Galiciju i Dalmaciju.

Prema tome nalaze se Niemci iz čistih zemljopisnih razloga prema Mađarima u lošijem položaju, te se još ne može znati, kako će se prevlast Ugarske dalje razvijati.

Izgleda, da sve to nisu uzeli u obzir oni austrijski državnici, koji su godine 1867. napravili nagodbu. Pa kada to nisu učinili s obzirom na svoje vlastite probitke, ne može se od njih zacielo zahtievati, da su to učinili u probitku Hrvata.

Pa tako uobće ne bijahu sviestni činjenice, da Hrvatska i Slavonija jedva može odoljeti Ugarskoj, jer je zemlja u duljinu razvučena, pretežno malene dubine i bez pravih granica. U tome geopolitički nezgodnom položaju, odlučila je Austrija ovu borbu na štetu Hrvata, jer im uobće nije dala Dalmacije, a Vojnu Krajinu tek nakon 14 godina.

Treba zato ustanoviti: Osnovna misao dualizma na jugu uobće ne bijaše provedena, nego sasvim pokvarena pri provođenju. Ovu konstataciju smatram glavnom točkom za razumievanje kasnijih događaja na jugu i primoran sam zbog toga, da se na toj temi još malo zadržim. Treba nam obratiti pozornost na pitanje, kako to r da su se prilike na jugu tako razvijale.

Dok se u § 1 . ugarsko-hrvatske nagodbe od god. 1868. nalazi odredba: »Ugarska, te Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, sačinjavaju jednu te istu državnu zajednicu koli prema ostalim zemljama pod vladom Njegovog Veličanstva toli i prema drugim zemljama«. Osnovni austrijski ustavni zakoni stoje na oprečno suprotnom stanovištu. 

§ 1. zakona od 21. prosinca 1867. (prosinački ustav) glasi: »Carevinsko vieće zvano je za zajedničko zastupanje kraljevine Češke, Dalmacije i .t. d.« Na istom stanovištu stoji i sve ostalo austrijsko zakonodavstvo, koje je izgradilo navedeno stanovište prema potrebama unutarnje politike. 1 premda je hrvatsko-ugarska nagodba lex posterior, ona je uzakonjena samo u Ugarskoj i Hrvatskoj, a ne također i u Austriji; za Austriju je hrvatsko-ugarska nagodba zakon druge države i za nju neobvezatan. U tome oprečnom proturječju pobiedio je status quo, i to tim više, što je nailazio na čvrst oslonac u pozitivnim austrijskim ustavnim zakonima.

Odmah nakon ugarsko-austrijske nagodbe započela je borba za prevlast između obje novonastale države, Austrije i Ugarske, te se doskora osjetila čitava snaga Ugarske. Kada bi se odredbe § 19. ugarsko-hrvatske nagodbe bile provele, Ugarska bi se povećala i njen položaj nesumnjivo još pojačao. To dakako nije moglo biti u probitku Austrije. Zato se postaviše na stanovište, što ga bijaše precizirao grof Taafe, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, odgovarajući dne 15. siečnja 1869. na interpelaciju zastupnika Sturma i drugova. To je stanovište glasilo: »Pripadnuvši Austriji izprvice kao odšteta za odstupljene nasljedne zemlje (austrijska Nizozemska i Lombardija).   Dalmacija stoji od godine 1797. prema Monarhiji u istome pravnom i faktičnom odnosu kao i ostale u carevinskom vieću zastupane kraljevine i zemlje — u savezu, koji je čvrsto satkan jednoličnim zakonodavstvom i zajedničkim najvažnijim političkim ustanovama. 43 To znači u stvari, daje Dalmaciju godine 1797. stekao austrijski car i da treba da ostane u posjedu njegova pravnog nasljednika, cara austrijskog, odnosno u sklopu kraljevina i zemalja zastupanih na carevinskom vieću. Na tome stanovištu stajala je Austrija dosljedno od godine 1867. sve do danas. Još god. 1910., kad su se nakon aneksije Bosne i Hercegovine pojavljivale na svim stranama osnove za novo uređenje, zastupano je to mišljenje odlučno u navedenoj brošuri Omege: »Sto treba učiniti s Bosnom? Čija je Dalmacija? Političko-historijski odlomci«. I tako ostade sve pri starom.

Premda je time, prema mojem shvaćanju, bio stvoren na čitavom jugu državopravno i politički sasvim nezdravi položaj, ipak ne mogu bez daljnjega osuditi austrijske političare, koji zastupahu taij pravac. Evo razloga: Suština dualističke ideje sastojala se u podjeli Monarhije na jedno njemačko i na jedno mađarsko interesno područje. Bilo je za to sasvim prirodno, da se načelo te podjele na dvoje moralo protegnuti i na tadašnji južnoslavenski posjed Monarhije, gdje su odnošaji od godine 1849. odnosno od god. 1861 . bili vrlo nejasni. Šta se moglo učiniti? Moglo se čitavo to područje pridielati jedinoj državi ili podieteti na dvoje. Ovo se potonje rješenje nametavaše tim više, što ni jedna država ne bi bila pristala, da druga dobije sve južnoslavenske krajeve. Ali osim razloga, da se održi ravnoteža između obih država, koja bi postala ozbiljno ugroženom, da je jednoj pripao čitavi južnoslavenski posjed Monarhije, bilo je i drugih važnih razloga protiv toga.

Ponajprije bijahu na putu tradicionalni razlozi i razlozi pravednosti. Počevši od, god. 1522. nasljedne su zemlje mnogo pomagale u obrani i oslobođenju hrvatskih zemalja. Sada bi pak trebalo da prepuste sve bez odštete Ugarskoj. Takova nesebičnost i samozataja nije se od njih mogla očekivati, S druge strane bila bi pak ona država, koja ne bi imala udjela u južnoslavenskom posjedu Monarhije, teritorialno i prometno sasvim odrezana od Balkana, a time i od čitavog Iztoka.

Jasno je dakle da seje Austrija morala odlučiti za načelo podjele na dvoje, tim više, što je našla u spomenutom stanovištu, sadržanom u odgovoru grofa Taaffea na interpelaciju, formalno opravdani razlog, da zadrži Dalmaciju.

U drugom redu valja pitati, jesu li tadašnji austrijski državnici uobće mogli uvidjeti, da Hrvati imaju zaista pravo na Dalmaciju.

Poviest hrvatske države bijaše tada gotovo nepoznata. Kao samostalni element i ocjenjujući ispravno njezino značenje, uvodi je u suvremenu znanost tek Gfrörer u drugom dielu svoje poviesti Bizanta, ali je taj izišao tek god. 1873. Smičiklasova »Poviest hrvatska«, koja je izašla tek god. 1882. prvi je obširniji prikaz hrvatske poviesti na hrvatskom jeziku. 45

Nasuprot tome upravo se tada mnogo cienila teorija, da Dalmacija uobće nije hrvatska nego srbska zemlja. Ta najljepše srbske pjesme Vuka Karadžića potječu upravo iz Dalmacije. Pa i Gfrörer, pravedan prema Hrvatima, ne može se sasvim oteti tome shvaćanju. Pročitao sam također u starijim konverzacionim leksikonima, što pišu o Dalmaciji. Do devetdesetih godina smatra se Dalmacija srbskom zemljom. Tako stoji na pr, u malenom Meverovu leksikonu od god. 1893. ovo: »Pučanstvo (t. j. Dalmacije god. 1890.) pripada u 96% srbskom plemenu, liepo je, hrabro i odvažno«.

Vidimo dakle: Teorije Vuka Karadžića, kojih sam značenje prikazao u pravom svietlu, nalaze se u punom cvatu, pa i ovdje gledamo pred sobom opet primjer njihova velikog političkog domašaja. tj Zacielo se pak ne može tražiti od svakog austrijskog državnika, da se baš bavi poviestnim i antropoložkim studijama o Dalmaciji, da bi si o tome mogao stvoriti vlastito mišljenje. Hrvati pričahu doduše o svome kraljevstvu, o svojim pravima na Dalmaciju i t.d. ali vladajuće narodoslovlje i jezikoslovlje protivljahu se oprečno njihovim tvrdnjama. Pa budući da stvar s poviestnog i narodoznanstvenog stanovišta ne bijaše sasvim jasna, odlučiše se u Austriji, da predhodno zadrže Dalmaciju za sebe.

A ne može se ni osporiti, da u tome postupku ne bijaše nešto zdrave logike.

Ipak moram ponovno ustanoviti činjenicu, koja je, što Dalmacija nije bila sjedinjena s Hrvatskom i Slavonijom, imala najlošije posljedice za razvitak južnoslavenskih prilika.

Ponajprije bijahu hrvatske zemlje podieljene na dvie države. A odnosi između Austrije i Ugarske razvijahu se nesumnjivo u pravcu, da se jaz između njih iz godine u godinu produbljivao, a nije između obih država izostala ni borba o prevlast. I čim su taj jaz i ta borba bivali oštriji, tim manji bijahu izgledi Hrvata, da im se pripoji Dalmacija.

Treba si samo predstaviti zdvojnost i ogorčenje Hrvata u obim polama Monarhije, kada im postajaše sve jasnijim, da se zapravo nalaze na izgubljenom položaju u borbi, što je vode za održanje svoje narodnosti i autonomije i kada gledahu, da im iz dana u dan izmiče sve dalje mogućnost, da im se popravi položaj.

Još beznadnajim postao je položaj Hrvata, kada je god. 1878. okupirana Bosna.

Hrvatske zemije bijahu sada razdieljene čak na tri diela, koji međusobno bijahu u položaju inozemstva. Dosljedno provođenje dualističke misli imalo je za Hrvate dakle i jednako značenje kao i dioba Poljske. A položaj je još zaoštrila okolnost, što ni jedno od ta tri zasebna područja, ni Hrvatska i Slavonija, ni Dalmacija, a ni Bosna, ne bijahu geopolitički i u pogledu prometa sposobni, da se gospodarski razviju. Nijedan drugi narod Monarhije ne bijaše dualizmom pogođen kao upravo Hrvati, jer, premda pod jednim krovom, ipak bijaše zemljište hrvatskog naroda praktički podieljeno na tri i zasebna državna područja.

I tako je komadanje hrvatskih zemalja, započeto u doba provale Turaka, prietilo, da će ostati trajnim stanjem uzprkos tome, što su te zemlje bite oslobođene od Turaka. Sve je to vršilo veoma pogubni utjecaj na gospodarski razvoj Hrvata.

Da bismo razumjeli daljnji razvoj, posegnut ćemo za jednim socioložkim ili bolje obćim bioložkim prirodnim zakonom. Svaki organizam, država, ili organizam niže vrste, nastoji zadržati dokle god je to moguće svu unutarnju ustrojbu, i jednom već ustaljeni oblik egzistencije braniti svim raspoloživim sredstvima i nagonski pobijati sve one, koji taj poredak pobijaju ili mu smetaju.

Iz netom rečenoga svatko će bez daljnjega razumjeti, da su Hrvati u nezgodnom položaju, u koji su nagodbom dospjeli, sasvim nagonski radili na poboljšanju svoga položaja, na sjedinjenju s Dalmacijom, a kasnije i s Bosnom i da su, promatramo li to sasvim objektivno, tako i morali raditi. No time su dirali u temelje dualizma. I tako je kasnije nastao onaj za Hrvate pogubni razvoj prilika, da im se stalno protivio čitav službeni državni aparat. Pa budući da još k tome ne nađoše uviek najzgodniji put i najsretnije oblike u zastupanju svojih probitaka, njihov se položaj u državi iz dana u dan vidno pogoršavao. Dođoše na glas kao nepoćudni i opasni smutljivci. Takav položaj bio je najbolje tlo, da se na njemu razviju za Hrvate nepovoljni razni pa i suprotni probitci ostalih činbenika Monarhije. Ovakvi razni Hrvatima neskloni pravci, nastali iz neminovne suprotnosti probitaka, stvorili su obće nerazpoloženje prema Hrvatima, te se njih na koncu smatralo elementom upravo opasnim po državu i izrodom dualističke države.

Vidjet ćemo kasnije, da nisam nimalo, pretjerao.

Hrvate je težko tištio položaj stvoren dualizmom. I pošto se prečesto radilo o hrvatskim najvažnijim političkim i narodnim probitcima, narod je zdvojno pokušavao, da se oslobodi. A svaki trzaj uklieštenog narodnog organizma smatrao se opasnošću za državni poredak i izazvao je kao posljedicu samo još teži pritisak.

Svakako treba ustanoviti, da se iz prikazanog razvoja prilika stvorio za Hrvate vrlo nezgodan položaj, kojega se pravi uzrok jedva može označiti jednom riečju, a ja bih ga — s obzirom na Hrvatsku — nazvao »duhom pokvarenog smisla dualizma«. Sadržaj pojma upoznat ćemc najbolje kod političkog razvoja južnoslavenskih pokrajina, koji ćemo kasnije prikazati, ali također i na poraznim posljedicama po probitke čitave države.

Ne mogu zaključiti ovog odlomka, a da čitaocu ne pružim prilike, da si stvori sud o odredbama nagodbe od g. 1868., kojima se Hrvati smatrahu osobito težko pogođenim.

Ovdje ću ukratko navesti gravamina, kao što sam ih našao u već nekoliko puta spomenutom djelu profesora Horvata, a takvo je odprilike obćenito shvaćanje u Hrvata: »Najvažniji prigovori redom su ovi: 1. u § 1. govori se samo o »državnoj zajednici«, dok bi prema zak. članku 42. od god, 1861. valjalo iztaknuti, da su Hrvatska i Ugarska konfederirane kraljevine, koje su stupile u uži državopravni savez«: 2. prema § 8. ostavlja nagodba Ugarskoj vođenje svih hrvatskih financialnih poslova; 3, iz djelokruga hrvatskog sabora izuzima § 9. čitav niz raznih prava: novčarstvo (kovanje novca tiskanje novčanica; izpitivanje i odobravanje međunarodnih i trgovačkih ugovora odredbe o bankama, vagama i mjerama, o povlasticama, o osiguranju i o navjeri zakonodavstvo u pomorskom, trgovačkom, mjenbenom i rudnom pravu i konačno zakonodavstvo u području željeznica, pošta, brzojava, trgovine, brodarstva i mitnica 4. u § 10. nagodbe predviđeno je zajedničko zakonodavstvo o torbarenju, o družtvima koja se ne bave javnim prirađivanjem, o putnicama, o nadzoru nad strancima, o državljanstvu i zavičajnom pravu; prepušta se Hrvatskoj i Slavoniji samo izvršna vlast; 5. od svojih prihoda dobiva Hrvatska prema § 15. za svoju autonomiju samo neznatni dio (paušalnu svotu od 4.400.000. — kruna), a cieli ostatak služi za pokriće troškova zajedničkih poslova; 6. po § 22. nagodbe vrši kraljevski ugarski ministar financija izvršnu vlast u Hrvatskoj s obzirom na izravne i neizravne poreze: nasljedne pristojbe, biljege, takse, razne pristojbe i državna dobra; 7. hrvatski zastupnici u ugarskom saboru imadu i u čisto hrvatskim stvarima samo jedan glas. Zato moraju ostati svagda u manjini, kada se hrvatski probitci sukobe s mađarskima. 8. hrvatski ministar u Budimpešti nema listnice prema § 44. i ne može Hrvatskoj koristiti. Budući daje pak odgovoran ugarskom saboru, a ne hrvatskom, on će zastupati ugarske, a ne hrvatske probitke; 9. premda je morska obala sasvim hrvatska, ipak Hrvatska nema pomorske sudbenosti; 10. po § 51. postavlja kralj bana na priedlog i uz supodpis mađarskog ministra predsjednika. Po toj odredbi može banom postati samo ona osoba, koja je Ugarskoj s voljom, bez ikakvih obzira na hrvatske želje i potrebe. 11. Ugarskim ministrima mogu postati i generali, ali banom Hrvatske može po § 52. postati samo građanska osoba. Ova se odredba tumačila u Hrvatskoj tako, što se smatralo, da se Mađari boje pojave jednog novog Jelačića i hoće da to na taj način onemoguće. Najveće pak ogorčenje izazvao je § 66., koji je nekako krišom ušao u nagodbu i Hrvatima oduzeo Rieku, gdje odtada »privremeno« vlada guverner u ime ugarskog ministarstva.«

Ako se i ne bih mogao složiti s ovakvim shvaćanjem u svim njegovim dielovima, ipak je na prvi pogled svakome jasno, daje veći dio ustupaka Hrvatima u nagodbi bio takve naravi, da su se u praksi pokazali bezvriednima.

Praktičnu vriednost ugarsko-hrvatske nagodbe upoznat ćemo uostalom najbolje na njezinim posljedcima u Hrvatskoj od 1867. do 1914.