3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji

 

Za razvoj južnoslavenskog problema u Austro-Ugarskoj postale su vrlo važne dvie godine: 1848. i 1867., koje bijahu također od vrlo velike važnosti za razvoj Austro-ugarske monarhije. Zato se moramo pobliže pozabaviti najvažnijim događajima, koji su se tada zbili.

 

Razvojem prilika u Hrvatskoj od napoleonskih ratova, pa sve do g. 1848. pozabavio sam se već u glavnim potezima u II. dielu na stranama 36. do 39. Ali sam i tamo sasvim izostavio prikaz tako zvanog hrvatskog preporoda. Predaleko izvan okvira ovoga rada bi me odvelo, kada bih se htio pozabaviti pojedinostima, koje nisu bezuvjetno potrebne, pa bile one neobično simpatične i privlačive. Pojedinim momentima morat ću se i onako pozabaviti u VIII. dielu. Tko se za to pobliže zanima, može se donekle obaviestiti iz svakog leksikona.

 

Centralizacija i mađarizacija u Ugarskoj javljala se sve izrazitije nakon smrti cara Josipa II. (1790.), i tako raztrovala odnose između Ugarske i Hrvatske to više, što Hrvati do god. 1835. nisu još nacionalno probuđeni, te gotovo i ne bijahu u stanju, da se Mađarima opru organiziranim političkim odporom.

 

Ali odlučni događaji, koji iztjeraše mak na konac, zbiše se godine 1847. U godinama 1835. — 1847. gledamo spomenuti narodni preporod, koji sve više učvršćuje odpor Hrvata i sve više onemogućuje Mađarima, da postignu svoj cilj, t. j. podpunu državnu asimilaciju Hrvatske.

 

Zato Mađari pokušaše silom okrenuti naravni tok događaja, a to odgovaraše također najbolje značaju ličnosti, koja tada bijaše u Ugarskoj mjerodavna, strastvenom i neobuzdano agresivnom Lajošu Košutu.

 

Na ugarskom saboru, koji se sastade dne 10. studenoga 1847. u Požunu, bijaše Lajoš Košut gospodar položaja. Zadrti mađaron Antun pl. Josipović osporavaše pravovaljanost izbora hrvatskih delegata, koji navodno ne bijaše usliedio na zakonom propisani način. Sabor izabere odbor sa zadaćom, da izpita »hrvatske smutnje«, a pred tim odborom trebalo, je da se opravdaju hrvatski delegati pl. Bunjik, pl. Bužan i barun Ožegović. Košut bijaše već izradio priedlog, u kojem se predlaže u svrhu uređenja hrvatskih smutnja (t. j. borbe između mađaurona i iliraca) sliedeće: 1. da se čitav pravni položaj sjedinjenih kraljevina prema Ugarskoj ponovno uredi; 2. da hrvatska »iura municipalia« postanu zavisna od ugarskog sabora i 3. da se Slavonija odieli od Hrvatske i spoji s Ugarskom. Bio bi to dakle pravi »finiš Croatiae« podpuno državopravno sljubljivanje zadnjih ostataka hrvatske državnosti s Ugarskom, sudbina, kakva je u to doba zadesila Erdelj.

 

Muževno držanje banskog vieća pod predsjedanjem biskupa Haulika spriečilo je taj pokušaj.

 

Pred ugarski sabor bude tad iznesen »Zakonski priedlog o mađarskom jeziku i narodnosti«, što ga bijaše također sastavio Košut. § 2. toga zakonskog priedloga određuje: »Mađarski jezik upotrebljavat će se odsad u zakonodavstvu i upravi i bit će službenim jezikom u građanskoj i u crkvenoj upravi«. Prema § 7, ta se odredba uglavnom s nekim malim promjenama, imala također primjenjivati u Hrvatskoj i Slavoniji. U tu svrhu bijaše Hrvatska i Slavonija podieljena u tri diela: prvi u hrvatske dielove, drugi u tri slavonske županije: požežku, virovitičku i sriemsku (§ 4.). te u »ugarsko Primorje« (§ 5.). Značajne su odredbe, koje se odnose na »ugarsko Primorje«: »Čitav unutarnji službeni promet ima se odvijati jedino u mađarskom jeziku. Sva javna savjetovanja, svi upravni, sudbeni i ini postupci, nadalje vođenje, razpravijanje, odlučivanje i pravni liekovi osobitih parnica ili drugih poslova vršit će se osim na ugarskom još izključivo na talijanskom jeziku.«

 

Hrvati gledahu u tome s pravom ne samo početak intenzivne politike mađatiziranja i odnarođivanja, nego i pokušaj, da se još i dalje razori poviestno-političjka jedinica Hrvatske i Slavonije, koja bi time bila osuđena na još veću nemoć, a u postupanju sa Slavonijom kao sa tri mađarske županije gledahu oni ujedinjenje tih krajeva via facti s Mađarskom. Uzprkos ogorčenom odporu hrvatskih izaslanika primio je Donji dom taj zakonski priedlog bez promjene. Gornji dom samo s neznatnim izmjenama. Ali je Hrvatima uspjelo izposlovati na dvoru, da car taj zakonski priedlog nije sankcionirao i on ne postade tako nikada zakonom.

 

Kod tih pregovora i neizbježivih sukoba našao je Košut shodnim izustiti poznate rieči: »Ja ne poznam hrvatskog naroda«,22 a drugom nekom zgodom: »Gdje je Hrvatska? Ne mogu je naći na karti.«

 

Zatim je izbilo pitanje zavičajnog prava. Mađari htjedoše provesti, da i u Hrvatskoj vriedi odredba, prema kojoj može da stekne (indigenat) zavičajno pravo samo onaj, tko govori mađarski jezik. Time bi samo Mađari ili mađarski državljani mogli stjecati zavičajno pravo. Sto bi svakako djelovalo u smislu mađarizacije. Kada su se Hrvati tome oprli i nastale nesuglasice, izlanuo je žestoki Košut znamenitu izreku: »Između nas može odlučiti samo rat.« 23

 

Hrvati osjećahu, da se bliži sudbonosni trenutak, u kome će mačem, kojim se Košut grozio, moči sačuvati svoju dvanaest stotina godina staru državnu obstojnost. Stari narod plemstva prihvatio je rukavicu, što mu je bijaše Košut dobacio. Bijaše odbačena misao, da se predloži za bana Ljudevit Gaj, narodni vođa, te izbor pade na graničarskog pukovnika baruna Josipa Jelačića, sposobnog i u borbama s Turcima prokušanog vojskovođu i poznatog domoljuba. Barun Franjo Kulmer, koji je na dvoru imao mnogo veza, bude poslan u Beč da tamo poradi oko imenovanja Jelačićeva pošto su to poduprli i ugarski konzervativni krugovi, imenovan bi Jelačić dne 23. ožujka 1848. banom, tajnim savjetnikom, generalmajorom i vlastnikom banskih pukovnija.

 

U isto vrieme održana je u Zagrebu dne 25. ožujka 1848. skupština, na kojoj bijaše pretresan i per acclamationem prihvaćen politički program, što ga bijaše izradio Ivan pl. Kukuljević. U tome programu bijahu sadržane ove točke: 1. jedinstvo Hrvatske (aneksija Dalmacije); 2. odgovorna zemaljska vlada; 3. stalni hrvatski sabor; 4. ukidanje Vojne Krajine; 5. hrvatski jezik u crkvi; 6. ukidanje kmetstva; 7. hrvatska narodna vojska pod zapovjedništvom izabranog vojvode, koji bi vršio svoje funkcije samo u doba rata.

 

Odaslanstvo od 400 učestnika pođe u Beč, da predloži caru hrvatske želje. Putem već doznaše za imenovanje Jelačića, a Bečani ih dočekaše jednako sjajno kao malo prije toga i Mađare.

 

Međutim su Mađari zauzimanjem palatina nadvojvode Stjepana dobili dne 17. ožujka nezavisno odgovorno ministarstvo. 24 To je ministarstvo via facti započelo provoditi program sadržan u Košutovu zakonskom priedlogu o jeziku. Započela je intenzivna mađarizacija, Slavonija se označivala 3 kao »varmegva posega, verocze es Szerem«, i dnevno Mađari zahvaćahu u upravu Slavonije.

 

Takvom nastojanju uzprotivi se Jelačić okružnicom od 19. travnja 1848. proglasom na narod od istoga dana, kojim je nastupio protiv ministarstva. U tome proglasu nalazi se i ovaj odlomak: »Njegovo Veličanstvo naš kralj imenovao me je i banom Dalmacije. Očekujem stoga od pravednosti Njegova Veličanstva, da to imenovanje ne će ostati samo na papiru.« Kao što se vidi, Jelačić bijaše usvojio Kukuljevićev program od 25. ožujka. 26

 

Mađari poslaše u Hrvatsku stotinu agenata, da bi Hrvatima priredili neprilike.

 

Zadatak tih agenata bijaše buniti narod protiv Jelačićeve vlade, ali Jelačić odmah izda niz odredaba i objašnjenja te odredi prieki sud protiv agenata. 27

 

Zato povedoše kampanju protiv Jelačića. Palatin nadvojvoda Stjepan izjavi jedanaestog svibnja, da su tri slavonske županije podložene vlasti palatina i da prema tome tamo zapovieda samo mađarsko ministarstvo, a ne ban.

 

U ime kralja imenova palatin generala Hrabovskoga kraljevskim komesarom za Hrvatsku i Vojnu Krajinu, a bana Jelačića pozovu na dvor u Innsbruck. 28

 

No županije i gradovi izdaše tjeralicu protiv generala Hrabovskog, te se on uobće nije usudio doći u Hrvatskui. I sam se Jelačić nakon stanovitog kolebanja odluči da ne pođe u Innsbruck, nego izda dne 18. svibnja naredbenim putem statut o ustrojstvu sabora, što ga bijaše izradio tajnik banskog vieća Dragojlo Kušlan. Izbornim redom toga statuta, koji bijaše sazdan na veoma širokoj osnovi, bijaše stari hrvatski staležki sabor pretvoren u suvremena parlament s liberalnim izbornim redom. Izbori budu provedeni koncem svibnja, te bijaše izabran cviet hrvatske inteligencije. 4. lipnja bilo je svečano ustoličenje bana Jelačića, pa budući daje nadbiskup Haulik bio odsutan, po svoj prilici na mig iz Beča, izvršio je ustoličenje bana karlovački grkioiztočni metropolit Rajačić. Rajačić je donio također priedlog za savez Srbske vojvodine s Trojednom kraljevinom, te on uđe zaista u saborske zaključke kao Član VII. hrvatskog sabora god. 1848. Tu se po prvi put u spisima, hrvatskog sabora spominje ime »Srbin«, ali se time misle samo južnougarski Raci i njihova Vojvodina.

 

5. svibnja održao je Jelačič svoj poznati govor, u kome je rekao: »Ne možemo vječno stajati pod oružjem protiv Mađara. No ako bi Mađari kojim nesretnim slučajem prema nama i nadalje postupali ne kao braća nego kao tlačitelji, neka znadu, da smo spremni i oružjem u ruci dokazati, da su prošla vremena, kada je jedan narod mogao da vlada nad drugim. Doviknut ćemo im rieči, koje je jednom izrekao naš slavni ban Erdodi: »Regnum regno non praescribit leges!« Dakle napolje s mađarskim nasiljem!"

 

Bijaše također zaključeno, da se kralju pošalje adresa zahvalnica, stoje imenovao bana prema narodnim željama. Adresi bijahu dodane još dvie točke: 1 - da kralj povjeri banu također još i vojničku vlast u Slavoniji i Dalmaciji; 2. da ne dozvoli ugarskim dostojanstvenicima, da se miešaju u hrvatske poslove. Ukinuće kmetstva bijaše provedeno i stvoren zaključak o uređenju odnosa spram Austrije. Posebno odaslanstvo imalo je da taj zaključak podnese kralju u Innsbrucku.

 

U Innsbrucku pojaviše se međutim već neke težkoće; bijahu to posljedice ugarskog utjecaja. Jelačić mogaše samo u javnu audienciju u prisutnosti mađarskog ministra na carskom dvoru, kneza Esterhazvja. Kralj očita banu bukvicu, ali se ovaj obrani govorom, koji bijaše prožet pravim austrijskim patriotizmom, tako topao i uznosit, da sije stekao srdca sviju prisutnih, a osobito svih dama na dvoru.30

 

Na povratku zatekne bana Jelačića carski proglas od 10. lipnja 1848., kojim ga car kori, obtužuje s nevjere i oduzima mu bansku vlast i sve vojničke činove. Svima oblastima bijaše naređeno, da obustave svaki saobraćaj s banom, a Hrabovskome, kao komesaru za Hrvatsku, bijaše povjereno, da započne iztragu protiv bana.

 

Friedjung misli, da je vladarov podpis na taj proglas bio izmamljen, kada već nije bio u posjedu svoje duševne snage.

 

Jelačić se glasno nasmija i pomisli: »Sada ću raditi na vlastitu odgovornost i učiniti nešto pametnije, nego sa sputanim rukama.« 31 Jelačić je počeo igrati ulogu, »biti svome kralju vjeran, pa i protiv njegove volje«, kako to duhovito primjećuje Renner.

 

U Hrvatskoj vladalo je obćenito shvaćanje, da je skidanje Jelaćića samo časoviti uspjeh jedne mađarske intrige, da je dvor iskreno uz Jelačića i prema tome se u Hrvatskoj i radilo. Sabor preda Jelačiću 29. lipnja »neograničenu vlast i ovlast obzirom na sve naredbe, koje se odnose na upravu i obranu zemlje«. Odsele bijaše ban Jelačić neograničeni diktator u Hrvatskoj.

 

4. srpnja bude u saboru izneseno, da Mađari hoće via facti prigrabiti vlast u Slavoniji. Uzbuđenje bijaše tim veće, što su Mađari na erdeljskom saboru 30. svibnja 1848. proveli sjedinjenje s Ugarskom protiv volje većine naroda i što je kralj Ferdinand to ujedinjenje i potvrdio. Bijaše pozdravljen zahtjev, da Jelačić ode s vojskom u Slavoniju i stane tome na put. Jelačić izjavi, da može postaviti na noge 30.000 do 40.000 momaka, ali primieti: »Dajte mi sredstava za obskrbu vojske!« Istoga dana bijaše sabrano 52.000 kruna; budući da novac bijaše u Hrvatskoj dosta riedak, većina priloga bijaše dana u naravi, seljaci dadoše ogromne količine žita i hrane. U Hrvatskoj započelo je oružanje u velikom stilu.

 

Svršivši s Erdeljem, započeše Mađari zaista grozničavom djelatnošću u Slavoniji.

 

U hiljadama tiskanih primjeraka proširiše carski proglas od 17. lipnja, kojim Jelačić bijaše skinut i prikazivahu ga kao buntovnika i izdajicu. Na županijskoj skupštini virovitičke županije, koja je zasjedala u Osieku, dade podžupan Sallopek pročitati pnoglas od 10. lipnja, te izjavi, da se podređuje Hrabovskome, Narodnjačku oporbu, koja bijaše za Jelačića, izguraše iz dvorane i priznaše, da vriede mađarski zakoni.

 

Prošavši u triumfalnom pohodu južnom Hrvatskom, Likom i banskom Krajinom, dođe Jelačić na dobni misao, da pođe sam u Slavoniju. On osvoji svojom ličnošću na — juriš srdca sviju, i Jelačić bijaše zauzeo Slavoniju bez ijednog vojnika. Upliv Mađara ostade ograničen na grad Osiek. 32

 

Sada je Jelačić imao za sobom čitavu Hrvatsku i Slavoniju, te mu bijaše moguće nastupiti protiv Ugarske.

 

Hrvatsko oružanje nije Mađarima ostalo nepoznato. 11. srpnja reče Košut u ugarskom saboru: »Hrvati traže, da Mađari prestanu s oružanjem. Taj zahtjev odbijamo s opravdanim gnjevom. Mi se oružamo i još ćemo se oružati sve tako dugo, dok nam bude prietila opasnost. Granicu prema Hrvatskoj smo osigurali, tamo se nalazi hrabri Csanyi s impozantnom silom.«22

 

Nakon toga pošalje Jelačić prve svoje bojne odjele k Dravi.

 

Veliko veselje zavlada u čitavoj Hrvatskoj i Slavoniji, kada 6. rujna 1848, stigne iz Beča vlastoručno kraljevo pismo, kojim se opozivlje proglas od 10. lipnja.

 

Sada pošalje Jelačić na savjet baruna Kulmera u Milano maršalu Radetzkome Ivana pl. Kukuljevića s molbom, da mu pošalje oružja, Radetzky posla zaista 7.000 pušaka i nešto novaca.

 

Međutim je već bjesnio ogorčeni rat između Srba i Mađara u Banatu. Mađarima pade sada na um, da pošalju izaslanike u Bosnu, ne bi li tamošnje muslimane naveli, da upadnu u Hrvatsku.

 

Jelačić sabra međutim u Varaždinu 40.000 vojnika i ustroji u Zagrebu zemaljsku vladu s pet odjela. 9. rujna pođe on u Varaždin. Zapovieđu od 10. rujna 1848. naviesti on početak operacija, rekavši: »Ne vodimo rata protiv čitavog dobrog mađarskog naroda, s kojim smo živjeli toliko stoljeća u bratskoj zajednici, mi ratujemo samo protiv jedne zasliepljene stranke kraljevine Ugarske.«

 

11 . rujna prieđe Jelačić Dravu i time započne ugarsko-hrvatski rat.

 

Jelačić bude imenovan kraljevskim povjerenikom s neograničenom ovlašću i zapovjednikom sviju carskih četa u Ugarskoj, Hrvatskoj, Slavoniji i Erdelju.

 

Ne mogu se ovdje upuštati u prikazivanje ratnih događaja. Treba samo utvrditi, da se je i onako težak i mukom sačuvani odnos između Hrvatske i Ugarske tom borbom samo još više zatrovao.

 

Samo se po sebi razumije, da je Jelačić bio vezan svojom službenom zakletvom kao austrijski častnik uz svoga cara. Da tu svoju dužnost podpuno izpuni, bijaše sasvim u skladu s njegovim značajem. Jelačić se sa svojom vojskom tokom rata udaljivao od svojih izprva pretežno nacionalnih ciljeva i služio je državnim i dinastičkim interesima. Je li on svoj zadatak izpravno shvatio? No svakako se zbog toga zamjeravaše Hrvatima, da su bili samo puko oružje u rukama reakcije. Mislim, da je u stvari bilo upravo obrnuto. Jelačić i njegovi Hrvati pošli su u rat iz razloga nacionalne samoobrane. S vremenom podlegli su utjecaju jačih momenata — a od takve sudbine nije siguran nijedan čovječji podhvat.

 

A sada da razmotrimo dogođaje, što ih je g. 1848. doniela u srbskom pitanju.

 

Na gospodarskom području bio je od osobitog značenja porast Srba iza posljednjeg austrijsko-turskog rata, koji se očitovao u kulturnom pokretu Srba iz južne Ugarske.

 

Seton Watson tvrdi, da je tokom prve polovice 19. st. gotovo čitava trgovina južne Ugarske bila u srbskim rukama. Raci su još uviek imali razmjerno brojniji srednji stalež od bilo koje druge narodne grupe u Banatu i Bačkoj.

 

Unapried bijaše jasno, da će naići na najžešći odpor nastojanje ugarske politike oko intenzivne mađarizacije počevši od godine 1690., koje sam prikazao kod razvoja događaja u Hrvatskoj i koje je prema Košutovu zakonskom priedlogu išlo za tim, da se pomađari ne samo čitava državna, nego i crkvena uprava. Odpor Crkve, koja je toliko narodno osjećala kao srbska, morao je da bude tim veći, što je kod Srba igrao ulogu ne samo crkveni, nego i narodni osjećaj, koji se tada u Europi moćno razvijaše, i koji se kretaše u sasvim jednakom smjeru. Ima se pripisati žestini te potrebe za odporom, zatim jakoj gospodarskoj snazi Srba u južnoj Ugarskoj, da su — jedva njih 300.000 do 400.000 na broj, bez mjestnih političkih predaja, nigdje zbito naseljeni, nego posvuda živući pomiešano s Mađarima, Niemcima, Hrvatima i Rumunjima — ipak mogli zaigrati toliku političku ulogu i nastupiti protiv Ugarske. S druge strane djelovale su nesumnjivo teorije Safarika i Vuka Karadžića, te sve jača moć kneževine Srbije, u tome pravcu, da su se nekadašnji Raci počeli osjećati nacionalno Srbima i tražiti političke oblike za svoje nastojanje.

 

2. travnja 1848. izjavila je srbska deputacija na slavenskom kongresu u Beču, da treba Bačku i Banat pripojiti Hrvatskoj i Slavoniji, budući da u obim zemljama živi jedan te isti narod. 36

 

Ali kada je 1 . svibnja, na zahtjev nacionalnih krugova, elektriziranih Jelačićevim nastupom, metropolit Rajačić sazvao u Karlovcima skupštinu, kojoj su prisutstvovali također srbski državni savjetnik Matija Nenadović i velik broj beogradskih đaka, opaža se već neka promjena u shvaćanju. Bijaše zaključeno, da su Srbi na vlastitom srbskom zemljištu sjeverno od Save i Drave slobodan narod pod austrijskim carem i svetom ugarskom krunom i da treba ponovno uzpostaviti patriarhat (kao onaj u Peći) i izabrati vojvodu. 3. svibnja bijahu određene granice tom novom području, 37 te je Vojvodina trebala da obuhvati Sriem, Baranju, Bačku s bečejskim i šajkaškim kotarom, te konačno Banat s granicom i kikindskim kotarom. Bijaše izabran narodni odbor, a među njegovim članovima bijaše ih također nekoliko iz kneževine Srbije. 13. svibnja bijaše izbor patriarha, te bude izabran metropolit Rajačić, a pukovnik Šupljikac vojvodom (rodom iz Petrinje u Hrvatskoj). 5. lipnja pri sutstvo vaše patriarh Rajačić otvorenju hrvatskog sabora u Zagrebu kao vođa jednog izaslanstva, te je tom prilikom iznio priedlog o savezu, što bi ga Vojvodina trebala sklopiti s Trojednom kraljevinom.

 

Razvoj prilika u južnoj Ugarskoj promatrali su Mađari sve nemirnije. Dok je Rajačić bio odsutan, srbske je poslove vodio general Stratimirović. 10. lipnja planuše puške same od sebe i započne ogorčeni rat nemilice između Srba i Mađara.

 

Uzprkos ogorčenoj obrani zapadoše Srbi u nezavidan položaj, te ih izbavi tek odlučno napredovanje Jelačićevo. Iz Srbije im dođe pomoć predvođena državnim savjetnikom Knićaninom.

 

25. rujna sazove patriarh narodnu skupštinu i objavi u njoj, daje car potvrdio izbor patriarha i vojvode. Bijaše pročitan carski proglas protiv Mađara i ustrojena narodna blagajna. Vojvodi bude povjerena neograničena vojnička vlast, a patriarhu političko vodstvo zemlje.

 

No doskora zapadnu Srbi opet u očajan položaj, jer ih Mađari snažno potiskivahu.

 

A i inače je razvoj položaja zabrinjavao, Roth bijaše tučen kod Osore, a u Beču bukne listopadski prevrat. U takovom položaju obrati se patriarh dne 8. listopada 1848. ruskom konzulu u Beogradu obširnim pismom, u kome se uz ostalo nalazi i sliedeći odlomak: »U tom položaju ne vidim spasa za srbski narod. Što misli o nama velika Rusija? Hoće li dozvoliti, da nas nestane s površine zemlje? Mogli bismo se zasititi od mrvica, što padaju s njezina stola. Dovoljno je, da rekne jednu rieč, i mi smo spašeni.

 

Zašto nas Rusija ne uzme pod svoju zaštitu, kada nas austrijski car ne može zaštititi? Za nas je bolje, da poput kneževine Srbije pod ruskim protektoratom snosimo i turski jaram nego mađarski«.38

 

Međutim je usliedila promjena na priestolju, a dva dana nakon stupanja na priestolje potvrdio je mladi car Franjo Josip I. Rajačića kao patriarha, a Šupljikca kao vojvodu uzpostavljajući ove poviestne časti.

 

U Beogradu bijaše tada austrijskim konzulom podpukovnik Mayerhoffer. On se založi kod srbske vlade, da bi Srbe južne Ugarske jače poduprla. I zaista dođe iz Srbije u južnu Ugarsku do 12.000 vojnika. Vojvoda Supljikac bijaše se upravo vratio s talijanskog bojišta i prisutstvovaše svečanom dočeku jednog diela tih četa, kada ga za vrieme pozdravnog govora udari kap. Nakon njegove smrti, preuze vodstvo izprva Knićanin, a zatim general Todorović s Mayerhofferom kao zapovjednikom glavnog stožera.

 

Ali srbske čete počele su u južnoj Ugarskoj sve vise pljačkati, osobito Niemce iz toga nastadoše neke potežkoće i u vezi s time vrati se dne 16. veljače 1849. Kničanin s 8.000 Srba u Srbiju. Bijaše se također i pročulo, da Srbi hoće pripojiti Banat kneževini Srbiji.

 

Ristić veli u svojim razmatranjima: »I tako bijaše suđeno, da Austriju privede ponovno u život sjedne strane rusko, a s druge strane srbsko oružje.«

 

Odlukom od 1 8. studenoga 1849. bijaše područje Vojvodine odieljeno od Ugarske i od njega stvorena krunovina sa sjedištem vlade u Temišvaru.

 

Ali godine 1860. bila je Vojvodina opet utjelovljena Ugarskoj. Ni geopolitički, ni etnički, ni po svom obliku vladanja kao grkoiztočna crkvena država, njezino postojanje u Austriji nije bilo moguće. Kakav je duh vladao u toj državnoj tvorevini, vidi se najbolje iz zaključaka karlovačkog crkvenog sabora od godine 1861., prema kojima su samo grkoizitočni Srbi punopravni građani u Vojvodini, a sve inovjerce treba smatrati samo građanima s manje prava. 40

 

Vrlo je značajno, kako se oba naroda pojavljuju god. 1848. u svome karakterističnom obliku. Hrvati brane žilavo zadnje ostatke svoje državnosti na vlastitoj tisućgodišnjoj zemlji, a Srbi, nedavno još došljaci, hoće da preuzmu vlast u nacionalno miešanom području, da osnuju duhovno gospodstvo i da ponovno ožive pećku patriarhiju na području njezina nekadašnjeg djelovanja u nešto manjem razmjeru.