2. Austrija i južni Slaveni do bečkog kongresa 1815.

 

Još prije nego što je stekla Ugarsku, započinju odnosi kuće Habsburg prema Hrvatima, najbližim južnim Slavenima. (Izpoređi str. 24. do 25. i 31.). To bijaše logična posljedica njezina poviestnog poslanja. Na državnom saboru u Regensburgu godine 1518. dobio je car Maksimilian od pape na dar posvećeni mač i šešir, da povede kršćanske vojske u križarsku vojnu protiv muslimanskih napadača, ali on umre nekoliko mjeseci kasnije, dne 12. siečnja 1519. Sveta liga, osnovana u Rimu god. 1538. između Pavla III., cara Karla V., kralja Ferdinanda I. i Mletačke republike, bijaše si postavila ciljem, da iztjera Turke iz sviju europskih zemalja i otoka, da uzpostavi Bizantsko carstvo i da podigne Karla V. istodobno na rimsko i grčko carsko priestolje.

 

U doba propadanja ugarske države, još prije katastrofe kod Mohača, ustupio je kralj Ljudevit II. god. 1522. više hrvatskih gradova kao Krupu, Liku, Ostrovicu, Skradin, Senj, Knin i Klis svome šurjaku nadvojvodi Ferdinandu, da ih brani od Turaka. Po Šulekovu mišljenju to je prvi početak Vojne Krajine. 2 Na svaki način Habsburgovci su u 16. i 17. stoljeću promatrali čitavo južnoslavensko pitanje sa čisto vojničkog gledišta, t. j. s gledišta obrane od sve jače turske vojničke snage. Time bijaše također uvjetovan čitavi daljnji razvoj.

 

Već sam prikazao barbarsku taktiku Turaka, da s pomoću balkansko-romanskih nomada unište sav narod i sve pred vlastitom frontom, da zatim, kada krenu napried, s tim istim pokretnim elementom napuče pozadinu vlastite fronte. Pa šta se dogodilo?

 

Hrvati se ne mogahu oprieti divljem razaranju balkanskih Romana. U toj pojavi treba gledati jedan viši socialni zakon: naseljeni seljaci ne mogu se nigdje oduprieti napadaju nomada. Sjećam se, da sam. negdje, vjerojatno u Miillera, čitao ovu misao izvrstno izvedenu. Nagonski mrzi svaki nomad bogatijeg i sretnijeg čovjeka. Toj mržnji i nomadskoj pokretljivosti kao i želji za razaranjem nije dorastao tromi seljački čovjek, koji se grčevito drži svoga posjeda. — Odtuda onaj panični strah, što ga nomadske horde napadajući šire među naseljenim narodima, a tome djelovanju zahvaljuju na koncu konca Mongoli, Turci i drugi osvajači svoj uspjeh. Tako se ne mogahu ni Hrvati oduptrieti viaškome naletu. Hrabro se borahu, znali su umirati, ali neborci, žene, starci i djeca, pobjegoše u paničnom strahu izpred osmanfijskih pljačkaša. Konačno je izdala hrabrost i Hrvate, pa Austrija uvidje, da ne će moći izaći na kraj sama s Hrvatima i njemačkim vojskama u borbi s Turcima. Da učvrsti svoje granice, bijaše prinuždena, kako sam već jednom rekao, da tjera vraga s pomoću sotone i započne sa svoje strane naseljivati Vlahe i njima slične Balkance. Ovi se rado odazvaše pozivu, jer vidješe, daje pod Austrijom uviek još bolje, nego pod Turskom. Osim toga bijaše i u njihovoj naravi, da na bizantski način sjede na dva stolca.

 

To bijaše prvi poticaj pitanju srbstva u današnjim južnoslavenskim zemljama.

 

Ali čini se, da se već tada spoznalo, koliko su ti doseljenici opasni. Nikako ne prestaju sa strane krvatskih, kranjskih i ugarskih staleža tužbe protiv tih doseljenika zbog razbojstva, krađa i pljačke. Osim toga bijaše taj element vazda sklon pobunama i ustancima.

 

Ne bijaše lako nastupiti protiv njih, jer ako im nešto ne bijaše po volji, preselili bi se natrag u Tursku ili bi se time barem zaprietili, pa postojaše opasnost, da se time ne oslabe vlastite granice. I tako postade njihovo nomadsko razpoloženje oružjem protiv države, koja im pružaše gostoprimstvo. Oni mogahu protiv države uviek izposlovati više od ma kojeg drugog elementa. Njihove želje kretahu se obično u tome pravcu, da im se podiele ili prošire njihove povlastice, ili da im se po mogućnosti dade što više zemlje u vlastničtvo. Tu zemlju dadoše im ponajviše s opustjelih posjeda hrvatskog plemstva. Ovo se doduše uzprotivi. Premda na višim mjestima bijahu razpoloženi, da izađu ususret ovima, koji su se pritužili, ipak je Vlasima uspjelo, da bunom i prietnjama, da će se odseliti, većinom proturaju svoju volju.

 

Da stane na put ovakvim potežkoćama, našla se habsburžka država pred potrebom, da poduzme stanovite mjere. Pokušaše primieniti dva za Austriju značajna sredstva: crkveni i vojnički zapt.

 

Moje je mišljenje, da oblikovanje i stalno uređenje Vojne Krajine nije nastalo samo iz nastojanja, da se to pučanstvo intenzivnije vojnički izkoristi, nego da se također zadrži u zaptu i redu opasni vlaški element. Ovu okolnost mnogi lako previde, jer su turske granice sad gušće sad rjeđe vlaške naseobine počevši od Jadrana pa sve do Bukovine. U ovoj granici vriedili su svagda izvanredno strogi zakoni, jer je opasnost toga elementa upravo tražila iznimne zakone. Još se u paragrafima 44., 48. i 103. 3

našeg današnjeg vojno-kaznenog zakona nalaze stroži iznimni propisi za Vojnu Krajinu, ali su oni međutim postali nesuvremeni odkako je Vojna Krajina godine 1882. ukinuta.

 

I dok je vojničko sredstvo za discipliniranje izvrstno poslužilo, zatajilo je crkveno posvema. Toliko puta s gorčinom primiećena istina, kako je Rim tako često zatajio spram Bizanta, pojavila se i ovdje. Ali prije nego opišem pojave, koje se na to odnose, moram još nešto drugo spomenuti.

 

Proučavajući sve publikacije i izprave, koje se odnose na naseljivanje Vlaha u hrvatskim zemljama, primjećujem stalno ogorčenje hrvatskog plemstva na taj element, a s druge strane neku osobitu zaštitu ovoga elementa od strane austrijskih vojničkih vlasti. (Izporedi str. 172.). Pa budući da se ta pojava pojavljuje osobito tokom 17. stoljeća, ne mogu se oteti shvaćanju, da seje središnja vlast, koja se tada intenzivno borila protiv moći staleža, poslužila Vlasima, da oslabi moć hrvatskih i ugarskih staleža. Premda su Turci u to doba te staleže bili već dobrano razdrobili, ipak bijaše takva borba u smislu onog razdoblja i vodila se svim razpoloživim sredstvima i u Hrvatskoj.

 

Ali reakcija nije izostala. I druga je strana pokušavala da se posluži Vlasima. U Tattenbach-Zrinski-Rakoczvjevoj uroti (god. 1663. — 1671.) sabrao je Zrinski u Hrvatskoj Morlake i Vlahe (jedni i drugi su balkanski Romani, samo što su Modaci katolici, a Vlasi grkoiztočni), da s njima pođe na središnju vlast.

 

I u Rakoczyjevim borbama opaža se to isto s obzirom na Race. Dvor nastoji da ih upotriebi protiv Rakoczvja, a Rakoczy protiv dvora. Oni sami pak gledaju, da izkoriste obojicu, a većinom ih vidimo na strani jačega.

 

I nastojanja austrijske državne vlasti u pravcu katoličenja imala su izprva poneki uspješni rezultat. Vlasi dođoše u Austriju predvođeni vlastitim vojvodama, čija imena bijahu većinom još sasvim romanska: Mirća, Dardalija, Radul, Anasor i t. d., ali i s popovima. Ti popovi bijahu isključivo Srbi, jer u Vlaha ne bijaše ni vlastite Crkve ni svećenstva, a bijahu došli iz zemalja, u kojima bijaše sve više u porastu vlast pećke patriarhije. Ovo srbsko svećenstvo protivilo se katoličkoj vjeri svom silom; bijaše to u neku ruku tradicionalna srbska nesklonost katolicizmu, a u drugu ruku odlučivaše i prislanjanje uz slavenski crkveni jezik i narodne običaje, koje bi jedva bilo moguće sačuvati u katolicizmu. S katolicizmom bijaše dakle težko uspjeti kod tih ljudi, pa zato pokušaše s unijom, kod koje bijaše moguće, da se zadrže grčki obredi i slavenski jezik.

 

Nastojanja grofa Leopolda Kolonića imala su u tome pravcu mnogo uspjeha: osobito bijaše uz uniju pristala tako zvana Mala Vlaška na nekadašnjoj tursko-slavonskoj granici (oko Pakraca). U Pakracu bude osnovana uniatska biskupija, dobro fundirana, bijaše sagrađen i biskupski dvor i t. d.

 

Međutim bijahu se zbili još i drugi događaji. God. 1683. pojaviše se Turci posljednji put pod Bečom, ali ih potukoše Karlo Lotarinžki, Ljudevit Vilim Badenski i Jan Sobieski. Zatim nastupi mala reakcija, ali 2. rujna 1686. pade Pešta, čitava se Ugarska oslobodi, a spomenuta dvojica austrijskih vojskovođa potukoše odlučno Turke 12. kolovoza 1687. kod brda Haršanja kod Mohača ravno 161 godinu nakon mohačke bitke. Inocencije XI. ostvari Svetu ligu, Austrija nastupi protiv Turaka zajedno s Mletcima (u Dalmaciji i Moreji) a Poljska u Moldavskoj. Austrija se obrati jednim proglasom kršćanskim narodima Turske, a oni joj se djelomice stvarno i priključe. Osobito je podupirao austrijsku akciju pećki patriarh Arsenije Crnojević. Ali u Turskoj probudi se nova snaga u osobi velikog vezira Albanca Mustafe Koprulija, a Francuzka stane prietiti na Rajni. Austrija je imala i nekoliko neuspjeha, ali to opet popravi Eugen Savojski, prodrievši sve do Sarajeva.

 

Dugotrajni rat bijaše izcrpio snage sviju sudionika i završi se 26. siečnja 1699. karlovačkim mirom, kojim je Austrija dobila granicu na Uni, Savi i Dunavu, osim Banata i jednog diela Sriemia, koji ostadoše sultanu.

 

Arsenije Crnojević bijaše se u tome ratu izložio za Austriju, te je sada sasvim izpravno osjećao, da dulje više ne može ostati u Turskoj. Zato on g. 1689. prieđe na austrijsko područje zajedno s 36.000 obitelji Raca (Rasciani). Time bijaše položen temelj za kasniji postanak srbskog pučanstva u južnoj Ugarskoj i u Sriemu.

 

Ovdje treba odmah konstatirati, da su »Raci«, što ih je Crnojević preveo u Austriju, bili upravo pučanstvo stare Raše, tog središta srbskih naselja i kolievke srbske države.

 

I premda u tim Racima bijaše mnogo primjesa balkansko-romanske krvi, ipak bijahu oni potomci prijašnjih osnivača srbske države, pa ih zato moramo strogo lučiti od Vlaha u jugozapadnim krajevima Monarhije.

 

Ovo preseljenje imalo je odlučan utjecaj na poviest uniaćenja Vlaha. Fiedler je o tome napisao nekoliko monografija, u kojima se nalazi neke vrlo čudne stvari.

 

Smatram, da su ti događaji toliko važni, da ih valja ovdje spomenuti.

 

Koncem 17. stoljeća bijaše uniatskim biskupom Petar Ljubibratić, koji bijaše 26. svibnja 1699. posvećen u Opovu također kao »Episcopus Laensis (Vlachensis) et Svrmiensis ad Sanctum Nicolaum«, »Nekoliko godina nakon što se naseli u južnoj Ugarskoj« pripovijeda nam Fiedler, »povede Arsenije III. Crnojević snažnu akciju protiv Ljubibratića među pouniaćenim Grcima i Vlasima, nastojeći, da mu stado odvrati od unije i ponovno podloži svojoj vlasti. Patriarh uputi svima vlaškim u dostojanstvenicima pismo, u kojem bijaše sadržan poziv, neka Ljubibratića ne priznaju biskupom, jer ne će da bude podložan patriarhu, da nije zaređen i da nema prava zaređivati, jer je car jedino njemu (Crnojeviću) povjerio vođenje vjerskih poslova.«

 

»Uz ostalo sazove on i skupštinu svih uglednijih Vlaha na dan sv. Andrije. Tko ne dođe, trebao je biti kamenovan i zapaljena mu kuća, kao što se to bijaše već dogodilo pred nekoliko godina u križevačkoj granici. Zaista dođe na sastanak neko 300 — 400 osoba i zaključiše da se biskupu Ljubibratiću ne će ni pokoravati, a ni štogod podavati.«

 

»Godine 1704. umre Petar Ljubibratić. Za nasljednika bijaše mu određen njegov nećak lvaniša Ljubibratić, i zagrebački biskup primi nalog, da ga u Pakracu ustoliči.

 

Ali još prije toga proda lvaniša biskupski dvor u Pakracu zajedno sa starim imovnikom za 1.000 talira Arseniju Crnojeviću, koji bijaše onamo dohitao iz Beča i postavio u Pakracu biskupa grčkog obreda Sofronija Podgoričanina, koji se odmah uselio u dvor.«

 

»lvaniša Ljubibratić nestade; pripoviedalo se, da ga je patriarh Arsenije uklonio u Moskvu.«

 

»U međuvremenu bijaše se Rakoczy pobunio, i ta buna bijaše svratila na sebe svu pozornost vlade. Pošto je trebalo s time u vezi osobito pažljivo postupati s nepouniaćenim grčkim stanovničtvom i njihovim patriarhom. koji bijahu vladi učinili vrlo važne usluge, Arsenijevo raspoloženje protiv unije bijaše time veoma poduprto.«

 

Shvaćate li sada, što razumievam pod »strašnom snagom bizantske crkvene i državne misli«? U Austriju se doselila skupina ljudi bez domovine, a prilično i bez kulture., i nakon nekoliko godina ta skupina ljudi u stanju je da se učvrsti protiv katoličke države i njenih probitaka i da u tren oka uništi mučni dugogodišnji rad.

 

Posljedice toga događaja djeluju još i danas. Glavnom tom uspjehu pridošao je još i stalni rad putujućih srbskih monaha s područja pećke patriarhije, koji su žilavo radili protiv uniaćenja grkoiztočnih doseljenika. Uspjeh se vidi najbolje u brojevima.

 

Prema popisu stanovničtva od g. 1910. bijaše u Hrvatskoj i Slavoniji: pravoslavnih 644.950, a uniata (1900.) 12.819. Ova konstatacija je od odsudne važnosti za Monarhiju s obzirom na današnji rat i s obzirom na budućnost. Svi se uniati osjećaju Hrvatima, dok se grkoiztočni osjećaju Srbima.

 

Tokom moga razlaganja imao sam već prilike naglasiti, od kolike su važnosti bili Srbi južne Ugarske, Raci, za čitavi razvoj južnoslavenskog problema. Zato ne mogu, a da ne posvetim njihovu seljenju stanovitu pažnju, premda sam s obzirom na raspoloživi prostor prisiljen, da se po mogućnosti ograničim. Tko se za to pitanje pobliže zanima, neka uzme dobru knjigu profesora Schwickera, kojom sam se ovdje i ja poslužio.11

 

Osim spomenutog već proglasa bijaše Austrija izdala balkanskim narodima još i t. zv. »Litterae invitatoriae«, 12 u kojim ih pozivaše na borbu prptiv Osmanjija. Na temelju toga naslova, koji zavodi pomalo u bludnju, izvadahu kasnije Raci zaključak, da bijahu pozivani, da se izsele u zemlje Habsburgovaca. To je međutim sasvim krivo, jer se u tekstu tih pisama Raci pozivahu, da se doduše priključe Austriji, ali da ne ostave vlastitu zemlju. Kod Raca je međutim odlučio strah pred osvetom Osmanlija, a i prirođena želja za seljenjem, te se njih 200.000 do 300.000 doseli u austrijske zemlje.

 

Nitko u Austriji ne mišljaše, da se oni trajno tu nasele, nego im se namjeravaše — jer moradoše pobjeći zbog pristajanja uz Austriju — samo prolazno pružiti sklonište i zaštita, te ih onda kasnije vratiti u njihovu staru postojbinu, kada bude oslobođena od Turaka.

 

S toga im gledišta bijaše dan prvi t. zv. leopoldovski privilegij od 21. kolovoza 1690., kraljevski protekcional od 1 1. prosinca 1690. i drugi leopoldovski privilegij od 20. kolovoza 1691. 13

 

Te povlastice imale su s obzirom na buduća osvajanja na Balkana osigurati bjeguncima osobitu carsku zaštitu; one im davahu stanovite povlastice tako na pr. upotrebu starog kalendara, bijaše im nadalje dozvoljeno, da imaju nadbiskupa rodom i jezikom Raca, koji će i nadalje — tako dugo dok bude poslušan i vjeran caru — ostati na čelu sviju Crkava grčkog obreda u obćinama, koje se nalaze u Grčkoj. Raškoj, Bugarskoj, Dalmaciji, Bosni, Jenopolju, Hercegovini, a također i u Ugarskoj, Hrvatskoj, Meziji i Iliriji. 14 Podjeljujući ove povlastice, mislio je austrijski dvor dakako steći sve te zemlje, koje su se tada sasvim ili dielom kao Ugarska i Hrvatska, nalazile u neprijateljskoj vlasti. Pokraj drugih crkvenih i financijskih povlastica, preko kojih mi je prieći, bijaše drugim i leopoldovskim privilegijima rackom metropolitu priznato t. zv. pravo kaduciteta imovine Raca umrlih bez nasljednika, a to je uvelike pridonielo bogaćenju i jačanju grkoiztočne Crkve.

 

Zapravo u 18. st. pada doba pravog širenja Austrije na Balkanu, ali joj smetaju neprijateljstvo Prusije i Francuzke. Uspjeh oružja princa Eugena Savojskog iznudio je požarevački mir (21. VII. 1718.), koji bijaše povoljan za Austriju, te je njime stekla današnju sjevernu Srbiju s Beogradom i Malu Vlašku, t. j. dio današnjie Rumunjske, omeđen Dunavom i Oltom. Ali svi ti uspjesi bijahu opet izgubljeni nepovoljnim beogradskim mirom (18. rujna 1739). Zatim je sliedila posljednja vojna protiv Turske, s koja se završila mirom u Svištovu (21. kolovoza 1791.) za Austriju bez ikakvog uspjeha.

 

Sliedećih 60 do 70 godina bijaše izpunjeno francuzkim prevratom, napoleonskim ratovima i njihovim posljedicama po Austriju. Za južnoslavenske probleme ne bijaše vremena, a ni snage.

 

Na taj način nije se Austrija nikada domogla stare domovine Raca, i oni se ne mogahu natrag preseliti. A da je Austrija i osvojila srednji Balkan, veliko je pitanje, da li bi oni bili voljni zamieniti bogate predjele južne Ugarske siromašnim krajevima srednjeg Balkana.

 

Ovim povlasticama i vjerskom solidarnošću bijahu Raci, koji i onako dođoše u Austriju kao »obćina grčkih Raca«, još i više sljubljeni u jednu nacionalnu skupinu tim više, što ih oblasti i stanovničtvo južne Ugarske, gdje su boravili, sretahu neprijateljski i sasvim otvoreno nesklono zbog njihovih opasnih nagona.

 

Kada je postalo jasno, da će biti nemoguće Race u dogledno vrieme natrag preseliti, trebalo se pobrinuti, da se oni konačno nasele, te ih nasele »privremeno« u Bačkoj i uz Maroš u tamošnjim plodnim, ali tada opustjelim krajevima. 15 To privremeno naseljivanje postalo je s vremenom konačnim. Ali Srbi ne bijahu zadovoljni dodieljenom im zemljom, nego zahtievahu, da im se dodieli t. zv. »Mala Vlaška« u Slavoniji i Kumanija. Naseljivanje nije nipošto popravilo odnošaje između Raca i domaćeg stanovničtva. To trajno naseljenje donielo je samo odlučniji postupak mjestnih oblasti, vlastele i katoličkih crkvenih krugova protiv Raca, iz čega se izlegoše samo borbe, trvenja i stalne tužbe Raca.

 

Vidjeli smo već prije, kakva bijaše sudbina vojvode Đorđa Brankovića, vojničkog vođe tih Raca. Poradi svoga neobuzdanog nastojanja, da postane gospodarom svih zemalja od Osieka do Carigrada, bijaše potrebno, da ga se učini neškodljivim.

 

Posljedica toga bijaše, da je Austrija odtada nastojala da usredotoči vlast više u rukama rackog patriarha, koji je u Austriji od god, 1690. — 1849. imao samo dostojanstvo metropolita, dok je vojničko zapovjedničtvo samo od slučaja do slučaja predavala u ruke jednog vojvode. Smatralo se, da će na taj način stati na put nastojanjima poput gore spomenutog. Ali i to je dovelo samo do toga, da se zahtjevima ilirskog narodnog kongresa od god, 1744. već jasno vidi nastojanje za stvaranjem jednog zatvorenog političkog tiela u južnoj Ugarskoj, jedne države u državi, 16 i to jedne »ilirske crkvene države«, u kojoj bi austrijska država smjela u najboljem slučaju igrati ulogu uviek spremnog zaštitnika, 17 i u kojoj bi patriarh bio »Caput nationis«.

 

Čitav daljnji razvoj u 18. stoljeću kreće se oko borbe Raca, da prošire svoje povlastice svim mogućim sredstvima i doskočicama. A ugarske mjestne oblasti, koje zastupahu također probitke ostalog pučanstva koje je sa zavišću gledalo povlašteni položaj »obćine grčkih Raca«, radile su naprotiv u pravcu, da se te povlastice ograniče i dokinu, i to jednako na crkvenom području kao i na družtvenom i financijskom (poreznom).

 

Posto su ti ratoborni Raci u svim austrijskim ratovima hrabro sudjelovali i pošto ih se bojahu svi neprijatelji, zanimahu se za njih veoma mnogo vojničke oblasti.

 

Gledajući u dvoru najjačeg zaštitnika, služahu Raci u prvom redu njegovim probitcima. Zadobivši lako za sebe dvor i vojničke krugove, uspjelo im je uviek prodrieti sa svojim zahtjevima, što sam već nekoliko puta iztaknuo.

 

I tako postadoše racke stvari posebnom brigom dvora, koji je njihovu obćinu smatrao kao »Patrimonium domus Austriacae« i kao neki «Austriaco-Politicum«, a ne »Hungaro-Politicum«.18 Za racke stvari bijaše stvorena posebna dvorska oblast, i to godine 1717. tako zvana »ilirska dvorska komisija«. Ova je nastojala, da proširi obseg svoje djelatnosti, te je dolazila neprestano u sukobe zbog djelokruga s ugarskom dvorskom kancelarijom, u kojoj bijaše oličeno nastojanje oko ograničenja rackih povlastica.

 

S Racima i njihovim stvarima bilo je stalno okapanja, te se počelo u tim stvarima tražiti neki »stalni sustav«. Posljedak toga nastojanja bijaše prvi ilirski regulament od godine 1770., iza kojega je godine 1777. sliedio drugi regulament i godine 1779, konačno usliedi »Rescriptum declaratorium nationis illvricae«.

 

Sve to nije pomoglo, jer se taj sviet u Austriji osjećaše nevoljko. Neki se od njih presele natrag u Tursku. Ali od većeg značenja bijahu seljenja u Rusiju. Tridesetih godina osamnaestog stoljeća već se opaža ruski utjecaj među Srbima. Bijahu to obično ruski častnici, podrietlom Srbi ili svećenici iz Crne Gore, koji u narodu poticahu nezadovoljstvo i pozivahu ga, da se odseli, te je konačno više od 100.000 Srba pošlo iz Austrije u Rusiju, gdje se naseliše u jekaterinoslavskoj gubemiji u »Novoj Srbiji«, gdje se vremenom sasvim pretvoriše u Ruse. Ali se i ruski poslanici započnu sve više zanimati srbskim i crnogorskim stvarima i miešati izravno u austrijske probleme unutarnje politike."

 

Pozitivni posljedak razdoblja od god. 1690. do 1790. bijaše jačanje rackog elementa u južnoj Ugarskoj, njegovo nastupanje kao elementa odanog dvoru, neprijateljskog Mađarima i njihovim političkim težnjama, te konačno proširivanje crkvene sudbenosti rackog metropolita na sav pravoslavni sviet u svim južnoslavenskim zemljama Monarhije.

 

Izgleda, da Sosnosky zastupa mišljenje, da je Austrija pogriešila svojim držanjem, odklanjajući ponude Srba u doba Karađorđeva ustanka. 21 Ja to mišljenje ne dielim, jer sam uvjeren, da je stanovište Srba naprama Austriji unapried određeno njihovim vjerskim osjećajem. Pitanje Srba postalo bi od vanjskopolitičkog pitanja samo pitanjem unutrašnje politike, pa mislim, da bi u tom obliku djelovalo još mnogo gore, nego što sada djeluje.

 

Stjecanje Dalmacije bijaše događaj za Monarhiju mnogo važniji. Prvi saveznički rat od 1792. — 4797. bijaše dokončan 18. travnja 1797. preliminarnim mirom u Leobenu, gdje bijaše sklopljen javni i tajni ugovor. U članu 9. javnog ugovora bijaše određeno, da će Austrija prepustiti Belgiju Francuzkoj, dok će francuzke čete bezodvlačno isprazniti austrijsko područje. Uli. članu tajnog ugovora osigurala si je Austrija kao odštetu za Belgiju mletačku Istru, Kvarnerske otoke, Dalmaciju, Boku Kotorsku, sam grad Mletke s jednim dielom kopna sve do Adidže.

 

Smatrajući se obvezanim, da te zemlje pribavi Austriji, izazva Napoleon sukob s Mletačkom republikom, ukine je i prepusti obećane zemlje Austriji.

 

Hrvatskim zemljama Hrvatskoj i Slavoniji, koje Monarhija posjedovaše u današnjem obliku već od mira u Karlovcima, odnosno od mira u Požarevcu, pridodala je Austrija sada još i Dalmaciju. Kako se sada prilike razvijaju, vidjet ćemo kasnije.

 

Južnoslavenski posjed Monarhije ne mienja se sada stvarno više do god. 1878., t. j. do okupacije Bosne i Hercegovine.