9. Odnos Srbije prema Bugarskoj i Crnoj Gori

 

Ne mogu završiti ovaj dio, a da se prije toga ne pozabavim odnosom Srba prema Bugarima i prema Crnoj Gori.

 

Nova bugarska država bijaše osnovana god. 1873. na berlinskom kongresu. Ona zahvaljuje zapravo svoj postanak rusko-turskom ratu, koji je tome predhodio, i uspjehu ruskog oružja. Sanstefanskim mirom (3. ožujka 1878.) bijaše nakon 485 godina obnovljena bugarska država, a njezine granice protezahu se od Egejskog do Crnog mora. No berlinski kongres podreza znatno obseg ove državne tvorevine; člancima 1. do 12. bijaše stvorena tributarna kneževina Bugarska, koja dopiraše sve do Balkana, bugarska zemlja južno od Balkana bijaše ustrojena u autonomnu jedinicu turskog carstva, a ostatak ostade Turskoj.

 

Bugarska se oslobodila mnogo kasnije, skoro 50 godina kasnije nego Srbija, izpod turskog gospodstva, a i taj svoj uspjeh ne zahvaljuje ona samo ruskom oružju, nego i vlastitim djelima.

 

Potražimo li razloge, zbog kojih su Srbi pokazali mnogo više snage, lako ćemo ustanoviti, daje:

 

1. Bugarima posve nedostajao vojnički odgoj, što ga Srbi zadobiše u austrijsko-turskim ratovima. (Izp. str. 69. i 70.).

 

2. Bugarima isto tako nedostajaše i onaj kulturni rad, što ga austrijski Srbi mogahu razviti zahvaljujući sređenim prilikama u Monarhiji i koji je konačno dobro došao turskim Srbima kao prva kulturna glavnica. Bugari su morali sami u mnogo težim prilikama, kakve bijahu pod Turcima, izraditi svoje prve temelje kulture.

 

3. Srbi su u svom susjedstvu, u južnoj Ugarskoj, imali nastavak svoje stare državne Crkve i državne misli, a u vlastitoj zemlji samostane ustrojene prema tipikonu sv. Save, koji bijahu utočišta nacionalne misli i nacionalnog i državnog vlastohleplja. Svega toga ne bijaše u Bugara. Pravoslavno crkveno ustrojstvo u bugarskim zemljama bijaše sasvim u rukama Grka, a oni se njime poslužiše, da heleniziraju Bugare. Stoga bijaše Crkva u Bugarskoj orientirana protiv nacionalnog oslobođenja Bugara. I zato je prva borba Bugara bila uperena u pravcu oslobođenja od grčkog skrbničtva u Crkvi. Ta borba bijaše vođena od godine 1848. do 1872.; zaprietivši se prielazom na katoličku vjeru, izposlovaše si Bugari god. 1872. nacionalnog vjerskog poglavicu, egzarhat.

 

Već šest godina kasnije (1878.) ostvarena je bugarska država. Nastala je doduše ruskom pomoću, ali ta ruska pomoć ne bijaše presudna, bitna, nego sasvim sporedna; bugarska država nastala bi i bez nje, premda zacielo nešto kasnije.

 

Svakome, tko imade iole pojma o bizantskoj Crkvi i državi, moralo je biti odmah izpočetka jasno, da podjela bugarskih zemalja u dvie pokrajine ne može biti dugog vieka. One su se zaista i ujedinile god. 1885., sedam godina nakon berlinskog kongresa.

 

Iznenađuje, da Petrograd nije odobravao tog državnog čina. To začuđuje tim više, što je taj čin bio sasvim u pravcu ruskih ideologija, koje su došle do izražaja u miru sanstefanskom. Treba ustanoviti sliedeće: Misao vodilica sanstefanskog mira bijaše, stvoriti u Bugarskoj rusku satrapiju i tako se približiti Carigradu. Samo što su se Rusi u tom računu grdno prevarili. Takav slied misli mogao je nastati samo uslied podpunog nepoznavanja bugarske prošlosti. Sama po sebi i iz temelja pogrješna bijaše pomisao, da će se taj snažni vojnički narod, koji se je 700 godina ogorčeno do iznemoglosti borio protiv starog Bizanta, sad najednom pretvoriti u puko oruđe u rukama novog Bizanta. Rusija se u Bugarskoj samo razočarala, te je napustila sanstefansku misao i vratila se misli o pećkoj patriarhiji, koja veli: slavenski Balkan pod srbskim imenom i pod srbskim vodstvom.

 

Ovo stanovište dolazi do izražaja, kao i drugdje, tako i u ruskoj književnosti i znanosti (u bizantskom smislu, uzporedi str. 181.). Osamdesetih godina objelodanio je ruski učenjak Jastrebov zbirku macedonsko-bugarskih narodnih pjesama i običaja pod naslovom: »Običai i pesni tureckih Serbov« (Petrograd. 1889., II. izd.). Ova mi zbirka u ovaj čas nije pri ruci, ali kad bismo se potrudili, našli bismo u njoj zacielo još mnogo dokaza za ovaj preokret u ruskom shvaćanju.

 

Izpitujemo li pak novije odnose između Srbije i Bugarske, naći ćemo dovoljno razjašnjenja u najpozvanijeg tumača, Stanoja Stanojevića. »Akciju kneza Mihajla u tome pravcu pomagala je okolnost, što je Austrija u ono doba (nakon 1 866.) bila oslabljena. Još godine 1866. sklopio je knez Mihajlo savez s Crnom Gorom. U siečnju godine 1867. utanačio je s bugarskim odborom bjegunaca akciju za uzpostavljanjem Bugarske i njenim sjedinjenjem sa Srbijom. Kad je stekao gradove u Srbiji, sklopio je utanačenje s Grčkom (u rujnu 1 867.) i započeo je pregovarati s Rumunjskom, dok su njegovi agenti stalno i uporno radili u Bosni i Hercegovini, u Albaniji i Macedoniji.« 11 Bugari bijahu toliko mudri i ne pođoše na ljepak sladkog primamljivanja kneza Mihajla i radije osnovaše egzarhat. To bijaše svakako izpravniji put i vješt šahovski potez, ne samo protiv nastupajućih Grka, nego i protiv nastupajućih Srba.

 

Kad Bugari god. 1885. proglasiše ujedinjenje Iztočne Rumelije s kneževinom Bugarskom, naviesti im Srbija rat. Obično se smatra, da zavist bijaše pravi povod ovog srbskog postupka. Može se on tako i nazivati, ali mu to ipak nije pravo ime. U jačanju Bugarske gledahu Srbi opasnost za misao o pećkoj patriarhiji. prema kojoj Srbstvo treba da bude Bugarima nadređen i vodeći element. Kao dokaz za ovu tezu navodim u prvome redu ono mjesto u Stanoja Stanojevića, koje se odnosi na srbsko-bugarski rat, a Stanojevića valja smatrati najvještijim tumačem novijih srbskih težnja za vlašću. »On je (kralj Milan) prije svega uvidio, da je jačanje Bugarske opasno po srbske interese. Osobito poradi toga što je Srbija zbog austrijske okupacije Bosne i Hercegovine bila pritiešnjena sa zapada i tako izgubila mogućnost da se proširi na tu stranu, te bila tako upućena u pravcu juga, t. j. na krajeve, u kojima se morala sukobiti s Bugarskom. Osim toga bijaše se u Bugarskoj nakon timočkog ustanka sakupilo mnogo srbskih izbjeglica, pa se kralj Milan, zavađen s radikalnom strankom i podržavajući vladu, koja nije imala većine u narodu, morao bojati, da ti izbjeglice ne bi poduzeli kakvu djelatnost u Srbiji, gdje se bijaše protiv njega nakupilo mnogo nezadovoljstva.

 

Sviest o vlastitoj snazi, koju bijaše stekao nakon svladanog timočkog ustanka, te uobće pojačana samosviest, koju bijaše naučio od austrijske i njemačke diplomacije, kao i osvjedočenje, da će mu uspjeti samo uspjesima u vanjskoj politici svladati radikalnu stranku, koja bijaše u narodu svemoćna, dadoše povoda kralju Milanu, da se prikazuje zaštitnikom berlinskog ugovora i da se uzprotivi sjedinjenju Iztočne Rumelije s Bugarskom. Zbog toga naviesti kralj Milan Bugarskoj rat (1. studenoga 1885.).«

 

Sve, što nam tu Stanojević priča, nisu nego pusta naklapanja. Odmah se vidi, kako s mukom traži razloge, da bi razjasnio izazivanje napadačkog rata, čuvajući dostojanstvo i tajeći pravi razlog. Kad bi se radilo uglavnom o dinastičkom ratu, kako nam to Stanojević pokušava prikazati, bili bi Srbi nakon neuspjeha zacielo odtjerali kralja Milana i njegovu dinastiju onako, kao što se to osamnaest godina kasnije dogodilo njegovu sinu. A što se to nije dogodilo, najboljim je dokazom, da seje cieli narod ili bar njegov najveći dio poistovjetio s motivima rata. U Stanojevićevu razlaganju izpravna je samo prva rečenica, da je naime Srbija gledala opasnost u jačanju Bugarske. A ta se sastojala iz opasnosti za nacionalni ideal o osvojenju čitavog južnoslavenskog Balkana, iz opasnosti, koju bi pojačana Bugarska mogla značiti za misao o pećkoj patriarhiji.

 

Nakon rata i nakon smirenja pokušala je Srbija, da se opet približi Bugarskoj. To nastojanje opaža se osobito nakon dolazka Karađordevića na srbsko priestolje. Nikola Pašić, koji upravljaše tada srbskom vanjskom politikom, upriliči u tu svrhu sastanak kralja Petra i kneza Ferdinanda u Nišu (19. svibnja 1904.) i posjet kralja Petra Sofiji (30. listopada 1904.). I dok su zavjerenici tada obtuživali Pašića, da nastoji oko personalne unije obiju država pod knezom Ferdinandom (vidi Balugdžićevu parnicu, 4. ožujka 1905.), radili su ti isti zavjerenici na istoj misli, ali u korist kralja Petra, te u tu svrhu bijaše već priređena i osnova, kako da se knez Ferdinand odstrani. Posljedica svega toga bijaše duboko nerazpoloženje na bugarskom kneževskom dvoru, i knez Ferdinand povuče iz toga zaključak, te dalje ne putovaše nikad više kroz Srbiju, nego svagda radije duljim putem preko Rumunjske.

 

Ali sve to nije bilo zaprekom, da Beograd bijaše god. 1908., prigodom proglašenja nezavisnosti Bugarske mišljenja, da će Turska na nju odgovoriti navještajem rata, da je taj navještaj izazivan i nije se tajilo, da Srbija u takvom slučaju ne bi ostala pukim promatračem.

 

Kasniji udvostručeni srbski pokušaji približavanja dovedoše do saveza Bugarske, Srbije, Crne Gore i Grčke i do balkanskog rata. Te događaje pozna cio sviet, pa ću ih sasvim kratko prikazati. Onaj odlomak ugovora, koji govoraše o podjeli pliena, ne bijaše jasno stiliziran, a u slučaju nesuglasica bijaše predviđena arbitraža ruskog cara.

 

Samim time bijaše, nakon prikazane ruske orientacije poslije osamdesetih godina, čitava stvar već odlučena na štetu Bugara. Oni predviđahu, da će arbitraža izpasti na njihovu štetu i pokušaše stvar ubrzati bez izpravne spoznaje o svom diplomatskom i geopolitičkom položaju. Posljedice su poznate. Bugarska, koja je u balkanskom ratu najviše učinila i najveće žrtve dopriniela, nije samo najmanje dobila, nego bijaše još oslabljena i ponižena.

 

Taj je doživljaj kasnije odredio Bugarskoj mjesto na strani središnjih sila u izpravnoj spoznaji, da može samo na toj strani zapriečiti ostvarenje ideje o pećkoj patriarhiji.

 

Trebalo bi još samo kazati nekoliko rieči o odnosu Srbije prema Crnoj Gori.

 

Prikazao sam već, kako se Crna Gora poviestno razvijala. Sasvim je jasno, da obstanak dviju samih po sebi malenih država nije mogao ići u račun niti načelu bizantskog nastojanja oko jedinstva, a niti srbskim častohlepivim osnovama. Zato se već vrlo rano pojavljuju pokušaji za ujedinjenjem. Svi ti pokušaji ostadoše bez uspjeha. Nekako baš u sredinu pojačanih srbskih priprema 3 do 4 godine nakon dolazka Karađorđevića na srbsko priestolje, pada bombaški atentat u Cetinju. Još dok se vodila razprava ove parnice u Cetinju, nastojao sam da steknem pravu sliku o tome na temelju novinskih viesti. Ali po pravom bizantskom običaju bijahu na toj parnici izrečene unkrst i poprieko tolike laži, da bijaše na kraju nemoguće svako snalaženje.

 

Srbske novine preplavile su naročito slavensku javnost Monarhije prikazima, kao je čitavu bombašku aferu pripremio knez Nikola, da bi na taj način riešio politički neugodnih ljudi.

 

Zato sam se naknadno potrudio, da kontroliram tok parnice prema izvješćima u »Neue Freie Presse«. Mogao sam ustanoviti, da je parnica započela dne 25. svibnja 1908. 118 Postojala je namjera upaliti t. zv. biljarsku zgradu, prefekturu i druge neke državne zgrade, umoriti ministre i druge ličnosti, te zatim, kad sve plane, kneževića Danila proglasiti knezom. Svi obtuženi uztvrdiše, da bombe ne bijahu uperene protiv dinastije." 119 Nasuprot tome uvjeravaše siedi knez Nikola: »Moji vlastiti podanici nisu krivi; ja se mogu među njima u svako doba sam kretati. Urota ne bijaše uperena samo protiv mene, nego i protiv čitave moje obitelji.« Kasnije se pojavljuju već ovakve viesti: »Položaj obtužbe je vrlo težak. Većina okrivljenih tvrdi, da im htjedoše nasiljem izmamiti priznanja.« Ali jedan od okrivljenih, Đonović, priznaje da se za vrieme iztrage sporazumio s ostalim obtuženima, da će sve niekati. 121 Zatim nalazimo u »Neue Freie Presse« još nekoliko nezanimljivih bilježki, pa se trag čitavoj aferi gubi u uzbuđeno doba pred aneksiju. Novinstvo i javnost bijahu izgubili orientaciju i zanimanje u tom nerazrješivom zapletu laži, izmotavanja i izkrivljivanja. Srbima je pošlo za rukom, da sakriju pod stol pred širom javnošću Europe istinu o ovoj, za njih toliko neugodnoj stvari.

 

Istina je međutim, da su krugovi blizi Karađorđevićima i srbskoj vladi, a vjerojatno i sa znanjem dinastije, htjeli pobuniti Crnogorce protiv njihova vladara, zatim odstraniti članove dinastije Petrović-Njegoš u krvavoj pobuni i konačno Crnu Goru sjediniti sa Srbijom. Pa ipak bijahu velikosrbske krilatice dovoljno jake, da se kralj Nikola usprkos ovim događajima nekoliko mjeseci kasnije, za vrieme aneksione krize, stavi na stranu Srbije i Karađorđevića.

 

Izvukavši kraći kraj u borbi protiv aneksije, osjeti knez Nikola ipak potrebu, da pojača svoj vlastiti ugled, te se zato dne 12, kolovoza 1910. proglasi kraljem. Taj državni čin pobudio je u Srbiji raznoliki osjećaj. Beogradska »Štampa« u svom broju 208. od god. 1910. popratila je taj događaj u Cetinju člankom »Crna Gora pred Srbijom«, u kome se nalaze ovi izvodi: »U Cetinju je nastala trka između laži i gluposti. Da prikriju ludilo za veličinom i umanje važnost težnje za kraljevskom krunom, Šalju u sviet laži. U listovima serviraju gluposti garnirane klevetama, samo da prikriju onu golotinju i siromaštvo naroda, koji nema ni krumpira, a kamo li kruha, da se nasiti…

 

Lozinka na Cetinju jest: Crna Gora pred Srbijom! ... I zato moramo proglašenje kraljevinom nazvati ludilom za veličinom. A u stvari to i nije ništa drugo. — I tako se proglašuje ribarski čamac ponosnim brodom. Ta je nova kraljevina samo prkoskraljevina.« — Nekoliko dana kasnije ima opet članak u jednako ljubeznom tonu. Uz ostalo veli se tamo i ovo: »Svaki događaj ostavlja svoj trag, a sliedimo li tragove, koji vode od Nikite do vladara Srbije, jasno se izpoljuje čvrsta namjera gospodara Crne Gore, da postane onaj čvrsti hrast, pod čijom će se sjenom okupiti svi dielovi srbskog naroda. Čitava komedija krunitbe kraljevskom krunom samo je suvišna i čitavom narodu štetna parada.«

 

Mislim, da sam već dosta navodio, te još više dokaza mojoj tvrdnji ne će biti potrebno.

 

Podpunosti radi navest ću još dvie viesti iz zadnjeg doba svjetskog rata. »Pester Lloyd« od 20. siečnja 1915. donosi bilježku, daje srbski poslanik u Parizu, Vesnić, objavio u jednom intervievvu »Petit Parisiena«, da Srbija sad prvi put objavljuje svoje prave ratne ciljeve, t. j. nacionalno ujedinjenje sviju Srba, a to jest Velika Srbija sastavljena od svih južnih Slavena, Slovenaca i Hrvata,

 

U isto doba, dok pišem ove redke, donosi »Frankfurter Zeitung« od 16. listopada 1916. viest iz Lugana, da se u Londonu osnovala »Serbian Societv« s ciljem, da ujedini sve južne Slavene pod srbskom krunom i pod Karađorđevićima. Prema tome je Srbija, uništena i bez domovine, još imala toliko snage, da nametne ponosnom britanskom narodu misao o pećkoj patriarhiji Sabirem: Jezgra južnoslavenskog problema sastoji se u tome, što se srbstvo razvilo u jaki imperialistički, jednako vjerski kao i nacionalni politički pokret, koji ide za tim, da podjarmi i usiše ostale narode južnih Slavena i da osnuje svoju vlastitu veličinu i moć na razvalinama, susjednih država. Taj pokret nisu tek izazvali Karadorđevići, kako se to često pogrješno uzima, jer je on sasvim naravni izražaj bizantske i srbsko-pravoslavne misli o Crkvi i državi; poviest i razvitak tog pokreta stari su već nekoliko stoljeća, on je u svom razvoju, promienio već nekoliko oblika, te se tridesetih godina iskristalizirao u svom današnjem obliku nacionalno-politički u južnoj Ugarskoj, a državna-politički počevši od god. 1860. u novoj srbskoj državi.