8. Nova formulacija svesrbskih nastojanja

Ali dobra majčica priroda pobrinula se kao svagdje, tako i ovdje, da srbska stabla ne izrastu u nebo. Već sam razložio, kako je srbski napadaj izazvao u Hrvata pokret za odporom, što ga bijaše poveo hrvatski političar dr. Ante Starčević. Pokret odpora bijaše utjelovljen u jednoj stranci, u Starčevićevoj stranci ili u Hrvatskoj stranci prava, koja je zabacivala ilirizam i jugoslavenstvo izpravno spoznavši, da ta dva pravca utiru samo putove srbskom nadiranju. Ona je pošla smjerom politike čistog hrvatstva suprotstavljajući idealu Velike Srbije ideal Velike Hrvatske i smatrala političkim idealom ostvarenje najveće historijske ekspanzije hrvatske države. Premda taj pokret ne bijaše izpravno ocjenjivan izvan zemlje, njegov uspjeh u Hrvatskoj bijaše to veći.

On je pomalo potisnuo jugoslavenstvo i napola unionističku stranku »obzoraša«, koja ga je zastupala, i počeo je čak privlačiti i grkoiztočni element, stvorivši pojam »pravoslavnog Hrvata« i rješavajući ga opasnosti od neminovnog sukoba s Monarhijom. Nacionalno-crkveno Srbstvo željno osvajanja, uvidjelo je, da se ciljevi osvajanja u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nalaze u velikoj opasnosti. Osim toga Bosna i Hercegovina ne bijahu na berlinskom kongresu dodieljene Srbiji negó Austro-Ugarskoj mimo očekivanja. Tako je ideja osvajanja nanovo izražena nakon kratkog razdoblja udvaranja.

Godine 1899., tik pred prekretnicu stoljeća, objelodani Miroslav Spalajković, pitomac srbske vlade u Parizu, koji na tamošnjoj »Ecole diplomatique« studiraše državne znanosti, knjigu »La Bosnie et l'Herzegovine«. To djelo bude nagrađeno od parižkog pravnog fakulteta.

Značenje ovog djela postalo je vrlo važno za razvoj problema južnih Slavena, a budući da se njegovo značenje nažalost nije spoznalo u Austro-Ugarskoj i razjasnilo širim krugovima, moram se njime malo obširnije pozabaviti.

Ova se knjiga sama izdaje kao »studija diplomatske poviesti i međunarodnog prava« i sastoji se od uvoda, koji je posvećen iztočnom pitanju, poviestnog prikaza (expose historique) i pravne studije (etude juridique).

S obzirom na važnost tog djela za daljnji razvoj na jugu, ukratko ću sažeto ovdje prikazati njegov sadržaj kao i njegove glavne misli i težnje.

1. Bosansko je pitanje u svojoj biti međunarodno i tiče se čitave Europe. Pozivlju se pojedine velesile, da se pozabave tim pitanjem, vežući ga koliko je to god moguće na smjernice njihove vlastite politike. »Izvan svake je sumnje, da su Bosna i Hercegovina najvažniji dio iztočnog pitanja. Zato ih ne možemo dovoljno toplo preporučiti pozornosti i razmišljanju diplomata i državnika.« (S. XXI.) Nadalje:

»Francuzka bi počinila sudbonosnu pogrješku, kad bi se prestala zanimati za zlu sudbinu, što je Srbima nanosi u Bosni i Hercegovim nasilna politika Bismarckova i Andrassvjeva.«(S. XXX.) Izptoredi nadalje strane XXV, XXXII, XXXIII i t. d.

2. Bosna i Hercegovina su srbske zemlje, one su rasno i nacionalno jedinstvene, vjerski doduše podieljene. ali pripadnici svih triju vjera su Srbi. (Pisac upotrebljava doskočice, omiljele kod Srba, da bi Hrvati posvema nestali.) »Izuzevši njemačke kolonije i ono nekoliko tisuća Židova, koji stanuju u gradovima, stanovničtvo je izključivo srbske narodnosti, ili obćenitije rečeno, pripada onom dielu južnoslavenske rase, koji nosi srbsko ili hrvatsko ime.« (Str. XV.) Ali kasnije se Hrvati uobće više ne spominju, nego se kaže: »Srba ima u Ugarskoj, u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u Turskoj, ali izključivo se Srbi nalaze u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini.« (Str. XXV.) Nadalje: «Najijepši dio srbske rase, onaj, čija se krv sačuvala bez ikakve strane primjese, nalazi se upravo u Bosni i Hercegovini. Zato je jedino opravdanje za postojanje (la vraie et unique raison d'etre) Srbije i Crne Gore u današnjim njihovim granicama zadatak, da steknu ponovno te zemlje, ali zapreka tome leži u vječnoj borbi dviju misli, velikosrbske misli i misli o Austriji kao balkanskoj velesili.« (Str. XXVI.)

Izporedi nadalje str. 68. 116, 333.

3. Veliku Srbiju prikazuje pisac u najljepšem svietlu, da bi se zapadnoeuropska javnost s time sprijateljila. »Hoće li ikada biti Velike Srbije ili ne će? Čitavo srbsko pitanje tu je sadržano. Može li Europa spriečiti, da se ona ne pojavi? Nikada, jer bi prije trebalo uništiti srbski narod! Treba znati, da Austro-Ugarska za tim upravo i teži...« (S. XXIV.) Ali dolazi još i ljepše, Spalajković kaže (Historie de ia Guerre d'Orient, Pariš 1877., Str. 96.) ovako: »Naglasimo još, da Bosanci i Hercegovci, pretežnom, većinom grkoiztočne vjere, i ne misle na to, da dođu pod austrijsko gospodstvo. Oni se zanose uspostavom srbskog carstva ili barem time, da će uživati neku autonomiju. Agitacija, koja bijaše zavladala u Srbiji, mogla bi u ne predalekoj budućnosti izazvati bojazan za razne zapletaje, premda se u ovaj čas stišala, Jer u Beogradu, jednako kao i na Cetinju, goje nadu, da, će ujediniti sve Slavene Balkanskog poluotoka u razmjerno jedan narod.« (S. 30.)

Ovamo ide još jedno veoma značajno mjesto: »Grkoiztočna je vjera u Bosni i Hercegovini najstarija, jer predstavlja prvu pojavu kršćanske vjere i kršćanske kulture u ovim krajevima«. To je tipično bizantinsko izvrtanje poviesti. (Izporedi str. 155. i 181.).

4. Sile podpisnice berlinskog kongresa počiniše grubu pogrješku i veliku nepravdu time, što su Bosnu i Hercegovinu dodielile Austriji. Ako se te zemlje već nisu mogle dodieliti Srbiji, trebalo im je dati autonomiju pod jednim srbskim knezom.

No budući daje položaj tih zemalja absurdan (Str. 293.) i abnormalan (Str. 315.), to je rješenje berlinskog kongresa uostalom samo privremeno. (Str. 89., 109., 118., 293. ,299.). Ono je samo urota, dogovorena između Austro-Ugarske, Njemačke i Englezke (Str. 88.) i »Moglo bi se reći: berlinski je ugovor posljedak egoistične politike. Njen oblik može da bude samo prolaznog značenja, što se najbolje vidi iz držanja velesila, koje su se ustručavale pristupiti njegovom jamstvu.« (Str. 105.)

5. Položaj Austro-Ugarske u Bosni jest samo položaj mandatara sila podpisnica i berlinskog kongresa, a podjeljivanje tog mandata jest »une mesure de police europeenne.« (Str. 146.) Zato Austro-Ugarska ne može i ne smije proširiti u Bosni utjecaj svoje vlasti, te je svaka aneksija isključena (S. 59., 151., 201), jer je ona samo držalac tih zemalja (S. 221., 278., 283., 330. i 333.). Taj je mandat vremenski određen i privremen (S. 50., 78., 80., 82., 138., 164. i 338.). Austro-Ugarska nema u Bosni punog suvereniteta (S. 144., 167.), a nema između Monarhije i Bosne ni državopravne veze (S. 152.). Ona te zemlje stvarno samo posjeduje, da bi u njima stvorila sređene prilike (Organisation des rapports stables).

6. Čitavo nastojanje Monarhije, koje ide za osvajanjem iztoka nalazi se u protuslovlju s ovim stvarnim pravnim stanjem u Bosni. Austrija nastoji, da lukavošću i nasiljem prieđe preko granica pravde (S. XVI. ,75., 186., 254., 301., 333., 334., i 336.), Austrija je samo pionir njemačkog Dranga na iztok (S. XXIX., 65.). Ona progoni Srbe nepomirljivom mržnjom i sprema im propast. (S. XVI., XVII., XVIII.). »Sasvim je naravno, da Austrija zagrižljivo progoni narodnu sviest u Srba, kad nastoji da je uništi svim sredstvima i kad osobito napada na srbske crkve i školsku autonomiju, tu Ahilovu petu srbskog naroda.« (S. XX.) ;

7. Bosna i Hercegovina pripadaju još uviek de jure i de facto turskom carstvu (S. U 241. do 243.), one su za Austriju inozemstvo i strane zemlje (S. 244., 247., 253.). Sultan je jedini njihov zakoniti suveren, a i sile podpisnice berlinskog ugovora smatraju ga takovim (S. 277.). Turskoj pristoji pravo braniti svoju pravnu oblast, »da bi zaštitila svoj zemljištni suverenitet (svoju cjelokupnost i vlastničtvo svojih državljana). U slučaju povrede prava sa strane Austro-Ugarske, pristoji Turskoj pravo, da se posluži svim diplomatskim sredstvima, pa i oružjem.« (S. 331.) Ali joj pripada i pravo zatražiti, da Austro-Ugarska okupacija prestane,

8. Uslied ovakovih pravnih odnosa i položaja, dužnost je sila podpisnica, da paze na rad i djelovanje Austrije i da je eventualno prisile, da povrati Bosnu njezinu zakonitom vlastniku (S. 332.). Ovo tim većma, što Austrija nije izvršila zadatak, koji joj bijaše zadan mandatom (S. 136., 158.). Ona Bosnu nije smirila (S. 191. i 192.), izkorišćuje zemlju, uništila je trgovinu (S. 194., 195.) i progoni narod. »Srbski narod u Bosni i Hercegovini osjeća, da mu je vlada neprijateljski naklonjena. Sve, što je u vezi s narodnim obstankom: poviest, crkva, škola, knjige, alfabet, pa i samo ime »Srbin«, sve to nemilice progoni. U vlastitoj se domovini bosanske Srbe smatra neprijateljima i tako se s njima postupa, a posljedica toga jest, da bi se oni po vlastitom priznanju radije povratili pod tursko gospodstvo.« (S. 192.) Monarhija nije riešila glavni zadatak, agrarno pitanje (S. 157., 172.), zadatak, koji su sve malene balkanske države već uspjele riešiti.

9. Iz ovog, stoje ovdje navedeno, dovoljno se već može opaziti, kakovim duhom ta knjiga diše u odnosu prema Austro-ugarskoj monarhiji. Moram naglasiti, da se duh te izazovne, nepodnošljive i omalovažujuće mržnje na staru i častnu habsburžku monarhiju naprosto ne može opisati u ovoj knjizi. Doniet ću tek sasvim maleni izbor: »Austro-Ugarska, koja nas politički sjeća na Danteov pakao.« (S. XXII.) Pisac posebno voli navoditi francuzke pisce, prema Austriji neprijateljski razpoložene, a uz ostale i Hektora Mallota: »Kad je Austrija morala prestati biti tamničarom Italije, misleći, da si krči put na Solun, dala si je mnogo truda, da postane tamničarom Srba. Zahvaljujući Austriji, danas stoji oslobođenje Srba u god. 1896. tamo, gdje bijaše još god. 1826. Zahvaljujući Austriji, danas su od osam milijuna Srba (Safarik, Karadžić) slobodna samo dva milijuna.« (S. XXVIIL) »Postoje Austrija izbačena iz Njemačke i Italije, ne preosta joj ništa drugo, nego da se baci na Iztok.« (S, 68.) Zatim dobiva rieč Berard. opet jedan od ljubeznih Francuza: »Austriji su potrebni turska anarhija, albanski pokolji, grčka i bugarska razbojstva, njoj su potrebne patnje naroda, da bi si mogla prokrčiti silazak do Soluna.« (Str. XLI.) I jedan Rus ima rieč: »Okupacija Bosne i Hercegovine izkopat če grob iztočnoj politici Austro-Ugarske.« (Str. XXIII.) Konačno sabire sam pisac ovako: »Na koncu, zar događaji ne dokazuju neoborivo, da Austro-Ugarska nije država sposobna za život?«. (Str. XXXVI.)

10. S Rusijom postupa pisac dakako sasvim drugačije. »Parižki mir imao je svoje dobre i svoje loše strane. Među njegovim najvažnijim političkim posljedcima bijaše i taj, da se srušila znamenita legenda o oporuci Petra Velikog.« (Misao o ruskom svjetskom gospodstvu, izporedi str, 161.). Zatim: »Parižki je mir dao povoda Rusiji, da napusti svoju politiku 18. st. i da sliedi razumniju politiku, koja je više u skladu sa suvremenim mislima o međunarodnom pravu, u tom smislu, da odsada sasvim nesebično oslobađa grkoiztočne narode.« (S. XI.) Ali ipak se pisac kao zastupnik malene bizantske podružnice na Balkanu ne uzdaje posvema u Rusiju. On brzo navodi Thiersa: »Slavenski narodi, koji stanuju u europskoj Turskoj, žele da ne budu ni austrijski ni ruski, pa ih valja prepustiti same sebi. Pravda će riešiti problem, što ga politika ne bijaše sposobna riešiti,« (S. 132.)

Dakle kasnije načelo: Balkan balkanskim narodima.

11 . Pisac prihvaća i zastupa čitav niz teorija, koje treba da posluže namjerama njegove knjige. Tako na pr.: »Narodnostno načelo je temelj suvremenog međunarodnog prava.« (S. 119., 121.) »Svaka narodnost ima svoje poslanje.« (S, 121 .; izporedi i točku 3. na str. 172, ovog djela). »I pitanje Bosne i Hercegovine bit će konačno riešeno na temelju narodnostnog načela.« (S. 131.) »Kod državnopravnih promjena treba uviek uzeti u obzir nacionalno nastojanje pučanstva.« (S. 129.) Ako unutar jedne države jedan narod tlači drugi, morale bi posredovati velevlasti.« (S. 121.) U tom pravcu autor citira Bluntschlia »Daš moderne Volkerrecht als Rechtbuch«, Art. 427. Najgore prolaze Mađari: »U tome smislu predstavlja Ugarska pravu, opasnost za obitelj europskih naroda, te bi ti tom pravcu trebalo sliediti skupno upletanje uime pravde u korist potlačenih naroda. Pribjegavanje ovome sredstvu bilo bi na svaki način sasvim zakonito, da se sa svieta odstrani stanje, koje treba samo požaliti sa stanovišta obćeg napredka.« (S. 102. do 103.) Pisac zastupa još jednu zanimljivu teoriju: načelo o jednakosti država (S. 321., 323.). Namjera je očita. Kod svih diplomatskah akcija treba daje Srbija ravnopravna Austro-Ugarskoj.

Posve je nemoguće izcrpiti čitav sadržaj te vrlo opasne i izazovne knjige. Ja sam namjerno prešao preko više znanstvenog njezina diela, i to poradi toga, što je on upravo i najslabiji. Što nije sabrano izravno od drugih pisaca, prilično je bez vriednosti i sadrži u glavnome samo zvučne fraze kao na pr. nova formulacija pojma suvereniteta i drugo (S. 323.). Glavno shvaćanje o državopravnom položaju Bosne i Hercegovine je doslovno prenošenje teorija njemačkog učenjaka dra jur. Hansa Schnellera. Koliko je god Spalajkovićevo djelo neznatno s obzirom na njegovu znanstvenu vriednost, ipak ga treba označiti majstorskim djelom u oblasti umjetnosti diplomatskog podbadanja i u oblasti političke tendenciozne književnosti. Zato je ono po mome shvaćanju dobilo i ogromno značenje za politički razvoj poviesti južnih Slavena u posljednjih 15 godina. Ja mislim, daje to djelo:

a) dalo smjernice za razvoj vanjske politike kraljevine Srbije počevši od dolazka Karađorđevića na priestolje;

b) da je pridonielo mnogo težkoćama unutarnje politike, koje su dale Monarhiji povoda, da to pitanje razčisti god. 1908. i da se potežkoće vanjske politike, s kojima se Monarhija sretala nakon aneksije, također mogu dobrim dielom svesti na izazivačko i otrovno djelovanje ovog djela:

c) da misli, zastupane u toj knjizi, nisu bile bez utjecaja na postanje i proširenje sadašnjeg rata, a i na formuliranje idejnog oružja neprijatelja, kojim se on u ratu služi.

Na ovom mjestu pozabavit ću se samo točkama a) i b), a točku c) obradit ću u jednom od kasnijih poglavlja.

Da razumijemo djelovanje te knjige, moramo si dozvati u pamet okolnosti, iz kojih je ono nastalo. Ja sam već izcrpivo prikazao megalomaniju i želju za vlašću, koja se sedamdesetih godina stala širiti u Srbiji i u krugovima, koji bijahu pridobijeni Za srbsku misao pod utjecajem Šafarikovih i Karadžićevih ideja. U tom fantastičnom i neobuzdanom obliku bijaše čitava stvar razmjerno neopasna. Ali Srbija ojača u borbi za svoju nezavisnost, te bijaše odgojila pokoljenje političara, koji spoznaše, koliko je bezsmisleno posrbljivati Siriju i Krista. Praktični smisao naroda tražio je stvarne ciljeve, koji su trebali da vode računa jednako o realnim mogućnostima kao i o bolestnoj megalomaniji. Tako je u desetljeću iza god. 1861. morala nastati misao o srbskom osvajanju čitavog Balkana, jer inače ne bi mogla biti već jasno izrečena g. 1877., u jednom francuzkom djelu. 114 Ali i u tom obliku taj je zadatak prelazio snage srbskog naroda. U tom pravcu je nesumnjivo pridonio triežnjenju izhod srbsko-bugarskog rata od god. 1885. Jedanaest godina kasnije sliedi novo oblikovanje misli o srbskoj sili, i to baš ovom Spalajkovićevom knjigom, koja je prema tekstu napisana već godine 1896.

U četvrtom poglavlju ovog djela pokazao sam, kako je pecka patriarhija prebacila frontu svog osvajanja prema sjeveru i sjeverozapadu, te osobito po Bosni i Hercegovini posijala mnogo biskupija i samostana počevši od god. 1557.

Posljedak tog osvajačkog rada jest onih 43% pravoslavnog pučanstva u Bosni i Hercegovini. Okupacija je god. 1878. stavila u pitanje daljnji uspjeh tog nacionalno-crkvenog osvajanja. Pridolaženjem katoličkog stanovničtva započeo je postotak katolika rasti; dok je on pri prvom popisu stanovničtva god. 1885. iznosio samo 19,89% od čitavog pučanstva, porastao je on god. 1910. na 22,87%. Uzprkos raznim zaprekama ušla je u Bosnu i hrvatska narodna sviest i politika, od koje se prije okupacije mogahu naći samo tragovi. Kod ovakovih prilika moradoše srbski crkveni i politički krugovi doći do spoznaje: jedna velika prilika za Srbstvo nalazi se u opasnosti. Osim toga nije ni u jednoj drugoj pokrajini grkoiztočni element dosegao tako velik postotak od preko 40% sveukupnog pučanstva.

Spalajkovićevu djelu pripada poradi toga zasluga — ako smijem tako reći — da se u njem izražava politička dogma: Bosna i Hercegovina su polazne točke srbskog nastojanja za proširenjem. Sa srbskog stanovišta bijaše to sasvim ispravno zamišljeno.

Ne samo u tom pravcu, što bi bili izgubljeni svi dosadašnji uspjesi, nego i poradi toga, što bi konačnim osvajanjem Bosne i Hercegovine bila odlučena i nacionalna sudbina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije zbog zemljopisne konfiguracije. Ta dva uzka pojasa bila bi nakon posrbljenja Bosne neminovno također posrbljena tim više, što u njima ionako već ima Srba (Dalmacija 16%, Hrvatska i Slavonija 24%). Ovu nacionalno-politički izpravnu spoznaju izrazio je Spalajković u svom spomenutom djelu, pokazavši ujedno i put, kojim treba zaobići najveću smetnju ovoj osnovi, naime činjenicu, da se Bosna nalazi u posjedu jedne velevlasti. Spalajković se poslužio ponešto jednostranim državo pravnim doktrinama njemačkog učenjaka Schnelera, obavio je sve to skupa s nešto znanstvenog prismoka i, pomalo politički ocrnjujući Austriju i Njemačku, bijaše to majstorski sastavljeno djelo.

U nutarnjoj se politici ovo djelo smjesta iztaklo, što se najbolje vidi iz činjenice, da je tim djelom Spalajković postao najboljim jahačem srbske diplomatske konjušnice. Bivši najprije na službi u ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, dođe on pred balkanske ratove u Sofiju, a nakon balkanskih ratova u Petrograd. Prema tome nalazio se on u posljednje vrieme uviek na najvažnijem položaju. Na svom položaju radio je on neumorno na širenju i ostvarenju svojih namisli, t. j. da srbska država, a ujedno i srbska narodna misao stekne Bosnu i Hercegovinu. Sudbina bosanskih muslimana (32%) i katolika (22,87%) bila bi se po prokušanim uzorcima u srbskoj državi vrlo brzo odlučila. Koliko je rad tog čovjeka bio uperen na ostvarenje svojih ideja, dokazuje nam činjenica, daje i ženu uzeo iz Bosne, da si osigura odlučni upliv na razvoj stvari u samoj zemlji. Oženio je kćerku Gliše Jeftanovića iz Sarajeva, i kog sam već nekoliko puta spomenuo kao jednog od srbskih vođa. To nije puki slučaj, nego je pametno sračunano u smislu već spomenute srbske ženitbene politike.

Ovakovim vezama bijaše Spalajkoviću omogućeno, da ne stekne samo utjecaja u Bosni, nego da svoje mreže — kako ćemo vidjeti — zaplete na čitavom jugu Monarhije.

Tako je Spalajković mogao dovesti do izražaja svoje poglede najprije u Bosni, a ruskom pomoću sad mnnje, a sad opet više u svim ostalim ministarstvima Europe.

Spalajkovićevo djelo ima još jedno značenje, na koje sam tek naknadno naišao: Bizant je Austriju stjerao u pozadinu. Stvarno je Srbija napadač i osvajač, koji želi da stekne Bosnu, dok Austrija želi samo štititi u tim zemljama svoj prijašnji južnoslavenski posjed, koje mu one pripadaju poviestno i zemljopisno-politički.

Spalajkovićevo djelo napunilo je uši svima, koji to htjedoše vjerovati, a tih ne bijaše malo, da Austro-Ugarska hoće »da osvoji srbske i grkoiztočne zemlje Bosnu, i Hercegovinu«., da tamo na, svaki samo mogući način zlostavlja srbske prastanovnike, te s pomoću prije iznesenih poviestnih krivotvorina prikazana je Austro-Ugarska kao zlotvor.