7. Svesrbstvo kao misao vodilja srbske državne politike

 

Već sam u trećem dielu ovog djela iztaknuo brzinu, kojom se Srbija razvijaše politički i kao država. Nakon izcrpnog razlaganja s time u svezi, mislim, daje suvišno još jedanput iztaknuti, kakav je to kvasac tako brzo podigao uvis kolač razvoja srbske države. Taj isti ferment bijaše djelotvoran i kod suvremenog svesrbskog imperializma, pa moramo biti spremni na to, da su se Vukove ideje jednako brzo širile.

 

Nije bilo lako naći onu točku, za koju se može reći, da znači, daje počevši od nje srbska državna politika poprimila imperialističke ideje Vuka Karadžića. Netko, tko nije Srbin, olako će prieći preko gladke površine srbsko-bizantinskog prikazivatnja poviesti i ne će ni opaziti, što se zapravo htjelo reći.

 

Na ovom mjestu navest ću jedan odlomak iz mnogo puta već navođenog djela poznatog srbskog povjestničara St. Stcmojevića: »I tako započe počevši od god. 1860. i kod Srba nacionalni, kulturni i politički pokret, pun oduševljenja i sentimentalnosti, pokret, koji bijaše nošen nacionalističkim idejama, borbenim duhom u pravcu stjecanja političke slobode i kulturnog napredka. Taj pokret za kulturnim napredkom nastao je kod Srba u južnoj Ugarskoj i zahvatio je postepeno sve srbske zemlje.

 

Misli Dositeja Obradovića i Vukove bijahu posvuda prodrle i obuzeše sve duhove. Vukova djela, u kojima bijaše skupljeno veliko bogatstvo narodne predaje, jezika i običaja, davala su dovoljno hrane pretjeranom oduševljenju za narod i za sve, stoje narodno.

 

Uzporedno s borbom za očuvanje narodnosti išla je i borba za političkim slobodama, koju su Srbi u Ugarskoj vodili zajedno s Mađarima i Hrvatima protiv reakcionarne Austrije . . . Srbsko, narodna misao, kao i ona o jedinstvu srbskog naroda, bijaše pronikla, sve duhove i pomagala je nastojanje za kulturnim i političkim ujedinjenjem.

 

U isto doba radio je i knez Mihajlo praktički na ostvarenju idealnih ciljeva, obuzet također ovim pokretom. Čim se uzpeo na priestolje, počeo se spremati za emancipaciju od turske vlasti i od turskog upliva. U svojoj nutarnjoj politici bijaše Mihajlo protivnik velikih sloboda i progonio je liberale, oslanjajući se na konzervativne elemente, ali u svojoj vanjskoj politici on je sasvim usvojio ideje omladine i nastojanje za ujedinjenjem Srbstva.« 91

 

To izgleda na prvi pogled sasvim nedužno. Da se to izpravno shvati, treba imati dugogodišnju vježbu. Jz navedenog mjesta ustanoviti nam je: »1. Opisani pokret potječe iz južne Ugarske. 2. Njegov je sadržaj ujedinjenje Srbstva prema idejama Vuka Karadžića, 3. Državna politika tadašnje srbske kneževine prihvatila je u svoj program Vukov, t. j. svesrbski pokret, 4. Knez Mihajlo provodio je u zemlji reakcionarnu politiku i nastojao, da pogled naroda svrati prema inozemstvu.

 

Sad bi trebalo najvažnije spomenute momente kontrolirati u srbskoj književnosti onog doba. Ali to mi ne bijaše moguće, jednako zbog osobnih kao i zbog obćih sadašnjih prilika. Morat ćemo si zato pomoći na drugi način.

 

Godine 1839. zauzeo je ugarski Srbin dr. Jovan Subotić stanovište prema ilirizmu i piše o toj temi članak u Ljetopisu Matice Srpske, Svezak 48. na strani 93. — 124. pod naslovom: »Neke misli o književnom sojuzu Slavena na jugu i imenu toga sojuza.« Iz tog članka navodim sliedećti rečenicu: »Dalmatinci, Bosanci, Hercegovci, Slavonci, hrvatski Srbi, Srbijanci, sve su to pravi Srbi. A što su Hrvati? 1 oni su pravi Srbi.

 

Hrvatske nije bilo u azijskoj Sarmaciji, a ipak se zna, da su i Hrvati pored Srba tamo živjeli kao Srbi.«

 

U toj rečenici prepoznajemo na prvi pogled Rajića i Šafarika, i to još prije nego što bijaše objavljen Vukov »Kovčežić«.

 

U hrvatskom saboru pojavljuje se srbsko pitanje po prvi put godine 1861. U svibanjskom zasjedanju te godine predložio je Jovan Živković, banatski Srbin. 92 da Hrvatska odstupi čitav Sriem Vojvodini i zamolio je Hrvate, da pomognu, srbska nastojanja, da se Vojvodina uzpostavi. Hrvati ne odbijaju, ali izbjegavaju odgovor i naglašuju cjelokupnost kraljevine Hrvatske i Slavonije, koja se ne smije dirati. 93

 

Nekoliko dana kasnije to se pitanje ponovno pojavljuje. Povodom jedne izjave hrvatskog povjestnicara Ivana pl. Kukuljevića »da u Vojnoj Krajini stanuju izključivo Hrvati« podnio je srbski karlovački patriarh Rajačić hrvatskom saboru spomenicu, u kojoj je nastojao s pomoću velike građe dokazati, da u Vojnoj Krajini stanuju izključivo Srbi, Ivan pl. Kukuljević, koji u smislu tada vladajućeg jugoslavenstva nije mogao nastupiti protiv Srba, uzmakne i uztvrdi, da nije izustio gornje primjetbe, govoraše za jedinstvo Hrvata i Srba i predloži, da se patriarhova spomenica ustupi »Jugoslavenskoj akademiji znanosti u Zagrebu«, koja se upravo trebala osnovati. Oba u hrvatskom saboru prisutna pravoslavna metropolita, Kragujević i Jovanović, poduprieše živo spomenicu patriarha Rajačića i predložiše, da sabor stavi u zakonski članak, da u Hrvatskoj i Slavoniji pored Hrvata žive i Srbi. Zatim predloži spomenuti već banatski Srbin Jovan Živković sliedeću rezoluciju: »Dočim se veliki župan zagrebački u prošastoj sjednici glede protesta Nj. svetosti g. patriarha srbskog Josipa Rarjačića izrazio, da on u govoru svom od 29. travnja o. g. u obziru Krajišnikah iliti Krajine hrvatsko-slavonske nije rekao, da u istoj Krajini žive narod čisto »hrvatski» nego narod »naški«, pod kojim izrazom je on pleme srbsko isto kano i hrvatsko razumievao, to isti protest prestaje biti predmetom svakog daljeg saborskog pretresanja, dočim nije ovaj sabor nikojom prilikom niekao, dapače pripoznaje, da u trojednoj Kraljevini ima i naroda srbskoga i on podobno izrazu Nj. svetosti patriarha od srdca želi: »da Srbi i Hrvati kao najbliža i jednorodna braća jedan drugoga ime i pleme kao narodnje svetinje ljubi i počituje i kao dosad, tako i unapredak u bratskoj slogi ostanu.« Ta rezolucija bijaše jednoglasno primljena i pismeno dostavljena patriarhu Rajačiću, koji zbog bolesti ne bijaše prisutstvovao sjednici.

 

Uspjeh kampanje, što je bijaše započeo patriarh Rajačić, bijaše svakako taj, da Srbi bijahu u poviesti prvi put priznati i zakonski izjavljeni kao politički narod u Hrvatskoj i Slavoniji. Napadan je gladki i dopadljivi oblik rezolucije, što ju bijaše predložio Jovan Živković, kojoj su Hrvati zaista nasjeli.

 

lzpitamo li sad, na temelju ovdje rečenog, Stanojevićev citat, pokazat će nam se, da je točno, da su politička strujanja u smislu Karadžićevih teorija već postojala u južnoj Ugarskoj još prije, nego ih je on formulirao, da su odande prešla u Srbiju i da je nosiocem i širiteljem tih ideja postala karlovačka patriarhija i od nje zavisno svećenstvo, koje je i nadalje živjelo u predajama pečke patriarhije.

 

Na ovom se mjestu sad ne možemo dalje baviti razvojem događaja u Hrvatskoj, ali treba utvrditi, da se srbski pokret silno razmahao. Taj zamah dolazio je do izražaja osobito u tom pravcu, što su nosioci srbske misli nastupili s tvrdnjom, da su Hrvati Srbima uzeli jezik, jer da je štokavski govor, što ga Gaj bijaše prihvatio, srbski, a ne hrvatski. Postepeno se zatim sve vise očitovala Vukova i Šafarikova teorija, koja je niekala Hrvate polazeći sa stanovišta, da je samo »Srbin« etnička oznaka, što označuje narodnu pripadnost, dok je »Hrvat« samo teritorialna oznaka kao na pr. »Štajerac« ili » Stolnograđanin« bez ikakvog narodnog iii političkog značenja.

 

To zaključujemo iz okolnosti, što je u Hrvatskoj nastao književni pokret protiv srbskih svojatanja. Na čelu mu bijaše dr. Ante Starčević, kasniji osnivač stranke i politički voda Hrvata. On objelodani god. 1866. razpravu »Bi li k Slavstvu il ka Hrvatstvu«; 95 god. 1868. razpravu »Ime Serb«, 96 a dvie godine kasnije ciljajući na Safarika razpravu: »Slavosrbska pasmina u Hervatskoj«. Starčevič bijaše sasvim izpravno spoznao, koliko povoljno bijaše jugoslavenstvo prodiranju Srba. Zato se on odrekne jugoslavenstva i htjede biti samo Hrvatom, U preostale dvie razprave suprotstavio je on srbskom niekanju Hrvatstva, hrvatsko niekanje Srbstva, došavši do izpravne spoznaje (koja je donekle slična mojoj) o balkansko-romanskom podrietlu Srba u hrvatskim zemljama i do zaključka: Srbi su na hrvatskom zemljištu poslavenjeni Vlasi, dakle Hrvati.

 

To izgleda na papiru sasvim liepo, ali je Starčević izgubio s vida sasvim poviestnu, kulturnu i crkvenopoviestnu pozadinu tog zamršenog problema.

 

Vratimo se opet razmatranju svesrbskog problema. Primjećujemo, daje god. 1862. započela živa srbska agitacija u Bosni i Hercegovini. Uslied te agitacije bijaše osnovano u Sarajevu družtvo s predsjednikom popom Teofilom Petranovićem iz Drniša u Dalmaciji, koje si bijaše stavilo u zadatak, da oznake kao vlah, hrkać, rišćanin i rumi, koje bijahu u Bosni u običaju za označivanje grkoiztočnog elementa, zamieni imenom »Srbin« i da proširi srbsko ime. U to družtvo stupiše Đuro Rajković iz Dubrovnika, Nikola Pavlović, Anton Jeftanović, te Vaso i Risto Hadži-Ristić.

 

Družtvo se pokaza doskora u svom pravom svietlu. Započelo je širiti misao o skorom razsulu osmanlijske države, o srbskoj budućnosti Bosne, o obnovi Dušanova carstva i t. d. Poradi toga razpusti bosanski valija Osman-paša družtvo i progna Petranovića, Pavlovića i Vašu Hadži-Ristića iz Bosne. Preostala dva člana priedoše u vladinu stranku i primiše odlikovanje od Visoke Porte.

 

God, 1862. i 1863. izazva Crna Gora agrarne nemire u Hercegovini God, 1 866. osnova pop Vaso Pelagić, rodom iz Banata, pravoslavno sjemenište u Banjoj Luci, Ali turske oblasti opaziše doskora, da se đaci sjemeništa bave više vojničkim vježbama nego bogoslovljem i zatvoriše sjemenište, a Pelagića prognaše u Malu Aziju.

 

Srbska agitacija preote mah i u bugarskim zemljama u tolikoj mjeri, da Bugari bijahu prisiljeni zauzeti prema tome stanovište, 29. listopada 1868, razasla bugarski narodni odbor okružnicu svim eparhijama u Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji, u kojoj pozivaše pravoslavne iz tih zemalja, da se priključe bugarskoj narodnoj misli. Srbi prosvjedovaše protiv toga kod patriarha u Carigradu.

 

U Dalmaciji izgleda, da se je svesrbski pokret tek malo kasnije jače razvio. Prve brošure odpora protiv Srbstva javljaju se tek god. 1868., to kao prva, štampani govor dalmatinsko-hrvatskog vođe Mihovila Pavlinovića, »Hrvatstvo, Srbstvo, Slovjenstvo i Narodne čitaonice«, što ga bijaše održao te godine.

 

Nekoliko godina kasnije pojavljuje se polemički dialog »Zadvarski« i »Slavenstvo, Jugoslavenstvo, Srbohrvatstvo«, 103 u kojima se zauzimlje stanovište slično nauci Starčevićevoj. t. j. za čisto hrvatstvo protiv svih nastojanja oko zajednice sa Srbima.

 

Ali u Pavlinovićevu spisu »Hrvatska misao« nalazimo sliedeći odlomak: »Misao srbska u Dalmaciji sramežljivo i pritajeno začimala se god. 1873. u Laser-Rodić-Ljubišinu zemljačtvu«, pa duhata postala god, 1877. — 79. u srbskom klubu iz grmena: divide et impera; i napokon mladim ljetom god, 1880. izišla na svjetlost ohola i brkata uz kumove kaluđere i dadilju omladinu grčko-iztočnoga sjemeništa.« 104 i 105

 

Ovim neobičnim odlomkom pozabavit ću se još na drugom mjestu.

 

Treba dakle ustanoviti, da se svesrbska misao razvija u Ugarskoj od god. 1835. — 1860., da odande pomalo prodire u kraljevinu Srbiju,, gdje je poprima srbska državna politika, te, postaje vladajućom misli srbske vanjske politike, a odatle prelazi ona i u druge krajeve nekadašnje pećke patriarhije.

 

Zanimljivo je još ustanoviti stvarni cilj te politike. Od godine 1766,, t. j. u doba, kad pecka patriarhija bijaše ukinuta, imala je srbska Crkva gotovo izključivo Grke među svojini dostojanstvenicima i višim svećenicima. Tada bijaše zaboravljeno i izvan snage načelo »Srbin je, tko je srbske vjere«, koje bijaše stvoreno prema grčkom uzoru, i ne bijaše sviesti o zajednici Crkve, države i srbske narodnosti. Ona bijaše još živa zapravo samo u južnoj Ugarskoj, gdje nastavahu Raci i nasljednici pećkog patriarha, te se izčuvala predaja nekadašnje sveze između narodne Crkve, narodne države i naroda. Nasuprot tome bijaše grko-iztočni element u pokrajinama otomanske carevine izgubio svu nacionalnu sviest, jer se on sastojaše ili iz poslavenjenih Vlaha ili iz katolika (Hrvata) prešlih na grkoiztočnu vjeru. A u trojednoj kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji bijahu grkoiztočni Vlasi upravo spremni da se nacionaliziraju kao Hrvati pod utjecajem sredine i hrvatskog kulturnog preporoda. Iz srbske države, koja bivaše sve snažnija, crpila je Crkva snagu i započela je svom snagom raditi na tome, da probudi sviest kod svih grkoiztočnjaka, nastanjenih na području nekadašnje pećke patriarhije, da nisu samo u crkvenom smislu, nego i u nacionalnom Srbi. Počevši od god, 1860. podupire taj crkveni rad sve obilnijim sredstvima i državna sila tadašnje kneževine Srbije.

 

Pitamo li, kojim je sredstvima radio taj narodno-crkveni pokret i ta težnja za osvajanjem, naći ćemo odgovor u prije već navađanom djelu učenog bosanskog franjevca: crkva i škola bijahu sredstva za provedbu i razsadnici srbske misli. Pisac iztiče osobito djelotvornost grkoiztočnih samostana i spominje za Hercegovinu posebice samostane u Ostrogu, Kifinom selu i Biogradu. Kod posljednja dva samostana skupljao se narod iz okolice Nevesinja, a kod Oštroga skupljaše se na dan grkoiztočnog Presvetog Trojstva narod iz čitave Bosne i Hercegovine »udišući zajedno s tamjanom žrtvenika i duh slobode sa živom nadom u bolju budućnost.

 

Crnogorski knezovi propuštahu vrlo riedko priliku, da povodom ovih svečanosti dođu sami u Oštrog, i narod gledaše u njih kao u kakovu svetinju, kao u nadzemaljskog zaštitnika i vraćaše se presretan kući u nadi, da nije daleko čas oslobođenja i ujedinjenja. Takovom zgodom sakupljavahu i marljivo milodare za nacionalne, t. j. prevratne i buntovničke svrhe, a skupljeni novac slahu pod oznakom »kolač« na Cetinje«.107

 

Sto je netom rečeno, odnosi se samo na Bosnu, ali vriedi neograničeno i za Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju.

 

Kod ovog s obzirom na duh i ciljeve tako jedinstvenog pokreta, bilo bi sasvim nelogično predpostavljati u spomenutim zemljama metode bitno različite. Za Dalmaciju pozivljem se uostalom na navod dalmatinsko-hrvatskog vođe Pavlinovića, naveden na str. 201., gdje Pavlinović tvrdi, da je srbski pokret nastao u Dalmaciji uz kumovanje pravoslavnih kaluđera i sazrio do pune snage u grkoiztočnjačkim sjemeništima.

 

Jednako bijaše i u Hrvatskoj i Slavoniji. Spomenuo sam već, kako je pravoslavni patriarh iz Karlovaca prvi počeo raditi na zakonskom učlanjenju srbskog imena u hrvatskom saboru i postigao svoj cilj s pomoću metropolita iz Pakraca i Plaškog.

 

Kad je za Khuenova banovanja srbski pokret u Hrvatskoj i Slavoniji preoteo mah, napisa jedan umirovljeni viši častnik grkoiztočne vjere, koji se osjećao Hrvatom, niz članaka pod pseudonimom S. S.Kirinski u Agramer Tagblattu od 17., 18. i 19. ožujka 1891. pod naslovom: »Srbin ili Hrvat«. Iz članka od 18. ožujka vadim sliedeći odlomak: »Obzirom na odnose, razložene u mom prvom članku, nameće se pitanje, kako to, da se naši jednovjernici u Hrvatskoj vole nazivati Srbima, a ne Hrvatima.

 

Evo odgovora: Ime Srbin uvezao je u našu domovinu nekadašnji karlovački episkop Mušicki. Taj crkveni dostojanstvenik, koji bijaše na glasu zbog velike učenosti, započne prvi svome duhovnom i laičkom stadu propoviedati, da nisu ni »Vlasi«, ni »hrišćani«, ni »Hrvati« — a tim imenom zvahu se bar u postojećoj banskoj Granici svi pripadnici iztočne Crkve — nego »Srbi«. Episkopu Mušickome ne bijaše nikako na pameti, da se bavi promicanjem srbstva u svojoj diecezi. Rodom iz Banata ... i t. d.« Sliedi piščev pokušaj, da se ta pojava razjasni, ali dokazuje jedino, da si o samoj biti čitavog pokreta ne bijaše nacistu pisac, koji je inače dobro podkovan.

 

Dakle i marljivi srbski propagandist Mušicki bijaše rodom iz južne Ugarske.

 

To bi bio dokaz, da je i u Hrvatskoj grkoiztočna Crkva bila nosilac svesrbske agitacije. A što se tiče škole, vidjet ćemo kasnije, da se čitava borba Srba posvuda, osobito u Hrvatskoj, kretala oko narodno-vjerskih škola. Sedamdesetih godina nije ban Mažuranić dopuštao, da se stvaraju srbsko-pravoslavne vjeroizpovjedne škole, izričući sasvim izpravno, da nema nikakovog pedagoškog razloga za osnivanje takovih škola. On je i ukinuo neke od tih još prije osnovanih škola. Ali osamdesetih godina za banovanja Khuenova otvoriše Srbi ipak u Zagrebu srbsko-pravoslavnu vjeroizpovjednu školu i prvi srbski djevojački internat. Stvarno ne bijaše za to nikakove potrebe, ali Srbima trebala je njihova vlastita škola, »da u njoj njeguju srbski duh«, kako to sami izjaviše. A kakav je taj duh, o tome su nas dovoljno poučile posljednje godine pred rat.

 

Sad ćemo ukratko svrnuti pogledom i u samu Srbiju, te o pretresanom problemu saslušati još jednog zanimljivog pisca, dra Vladana Đorđevića. U svom »Srpskom pitanju« piše on ovako: »Počevši od toga trenutka bijaše idealom Srba, i to jednako u Srbiji kao i u Crnoj Gori, a također i idealom njihovih knezova, da oslobode sve Srbe bez obzira na vjeru i da ih ujedine u jednoj narodnoj državi. Njihovo nacionalno poslanje bijaše im mnogo važnije od udesa narodne dinastije. Za izpunjenje tog narodnog poslanja bijaše već knez Mihajlo spreman da se zarati u sporazumu s knjazom Nikolom Crnogorskim. Navještaj rata bijaše već spremljen, kad Mihajla umoriše.«' m Knez Mihajlo Obrenović bijaše umoren dne 10. lipnja 1868. Već je dakle onda za vladanja jednog Obrenovića Srbija htjela Austriji naviestiti rat u svrhu ostvarenja velikosrbskih ciljeva.

 

I kasnije za vladanja Obrenovića vidimo svesrbski pokret u punom zamahu pod okriljem srbske države.

 

Godine 1890. štampano je u kraljevskoj srbskoj državnoj štampariji u Beogradu treće izdanje knjige »Za narod i Školu« pod naslovom »Srbski svet u reci i slici«, što ju napisa Pet. M. Niketić. Odatle možemo zaključiti, da je prvo izdanje tiskano već osamdesetih godina. Sa znanjem državne vlasti poučavaju se srbska djeca u toj knjizi ovako: (S. 3) »Srbske zemlje jesu: I. Kraljevina Srbija, 2. Stara Srbija, 3. Makedonija, 4. Crna Gora, 5. Bosna i Hercegovina, 6. Dalmacija, 7. Istra, 8. Hrvatska, 9. Slavonija, 10. Sriem, 11. Bačka, 12. Banat, 13. Srbija pod bugarskom vlašću (zapadna Bugarska),«

 

Omladina velike škole u Beogradu priredila je i objavila kao prilog »Prosvjetnom Glasniku« (službenom listu kraljevskog srbskog ministarstva prosvjete, u svezku za siečanj 1892.) »etnografsku kartu srpskih zemalja« (1 : 1,600,000), na kojoj se kao srbske nalaze ove zemlje: 1. lztočna polovina Istre, 2. Hrvatska, 3. Slavonija, 4. Južna Ugarska, 5. Srbija, 6. Bosna i Hercegovina, 7. Dalmacija, 8. Crna Gora, 9. Macedonija, 10. Zapadna Bugarska. Kraj oko Dragomana i Slivnice prikazan je kao čisti srbski, tek iztočno od Sofije ima Bugara pomiešanih sa Srbima, a čistih Bugara ima tek na desnoj obali rieke Isker,

 

I srbska đačka družtva u Grazu. Beču, Petrogradu izdavala su svake godine rodoljubna izdanja. Ovi »Srbi, sakupljeni iz svih srbskih zemalja od Balkana do Jadrana« izdadoše također etnografsku kartu, koja se podpuno slaže s beogradskom, a k tome još i tumačenje od 59 stranica u osmini, gdje navode, da su kartu izradili »na osnovu poviesti, jezika, običaja i narodne pjesme«. Tamo se veli još i ovo: »Srbski narod označuje već punih pet stoljeća krvlju svoje granice od Senja do Iskra i od Soluna do Pešte.«

 

Netom prikazane akcije za vjersku i školsku autonomiju u Austrougarskoj monarhiji, te rad srbske države oko prosvjećivanja i agitacije bijahu još poduprte naveliko zasnovanim sustavom za osnivanje novina. U Zagrebu bijaše u listopadu god. 1884. osnovan »Srbobran«. zatim »Srbski Glas« u Zadru, nadalje »Dubrovnik« u Dubrovniku, »Velika Srbija« u Beogradu i kasnije »Srbska Rieč« u Sarajevu. Obćenito se smatralo, da te novine pomaže odnosno uzdržava Beograd, premda se to in concreto ne može lako dokazati.

 

Ali pri uvidu u pravo stanje stvari, što ga danas imamo, moramo smatrati, da tome bijaše zaista tako. Poznato mi je iz vlastitog izkustva, da je urednik Srbobrana Pavle Jovanović u Zagrebu nosio nadimak »Dinarčić«. Bijaše to aluzija na podporu u dinarima, što je dobivaše od srbske vlade. Sjećam se još jednog članka, koji bijaše osamdesetih godina izišao u nekom hrvatskom listu, gdje se Srbobranu spočitavaše, da ima samo 160 predplatnika, koji predplatu zaista plaćaju, a ipak šalje mnogo stotina primjeraka po čitavoj zemlji. Daljnjih posljedica te polemike ne sjećam se. Ali je činjenica, daje »Srbobran« i dalje nesmetano izlazio i razašiljao bezplatne brojeve.

 

Uspjeh tog rada gledamo danas. Činjenica je također, da je bivši srbski ministar predsjednik Garašanin, u borbi protiv radikalne stranke, koja je god. 1 882. dospjela na vlast, obtužio u srbskoj skupštini god. 1892. radikalnu stranku, daje potratila mnogohiljada dinara i podielila taj novac raznim listovima u Austro-Ugarskoj. Među ostalima bijaše izričito spomenut i »Srbobran« i još poneki od prije spomenutih srbskih listova. 109

 

Konačno zaključujem: utvrđujem dakle, počevši od god. 1860. svesrbski (velikosrbski) pokret misao je vodilja srbske države. Zato je sasvim krivo shvaćanje Setona Watsona,110 da su velikosrbski ideal stvorili tek Karađorđevići i da ga treba upisati na njihov račun, što izgleda, daje prihvatila i austrijska Crvena knjiga od god. 1914. 111