6. Šafarik i Vuk Karadžić kao znanstveni osnivači današnjeg nacional no-političkog svesrbstva

 

U predhodnim, smo poglavljima bitno obogatili naše znanje o postanku današnjeg Srbstva i o težnjama, nastojanjima, mislima i snagama, koje u njem spavaju uvjetovane poviestnim razvojem, te gledamo sad Srbstvo onako, kako je odprilike god. 1 830. ušlo kao nova država u europsku državnu zajednicu.

 

U to doba djelovale su i ideje francuzkog prevrata, te novi život započinje u slavenskim narodima. Preporod Slavenstva u početku 19. st. vezan je uz ime dviju ličnosti, pjesnika Jana Kollara i učenjaka Pavla Josipa Šafafika. Obojica su začudo Slovaci i protestanti. Šafahkom sam se već pozabavio; budući da je značenje tog učenjaka izvanredno, moram se njime još jedanput izcrpnije pozabaviti. Rođenje god. 1795., učio je od god. 1830. — 1815. bogoslovlje na liceju u Kežmarku. Od god, 1815. — 1817. bijaše u Jeni i bavio se osim svojom strukom još i jezikoslovljem, mudroslovljem i poviešću, a zatim je pošao u Halle, Leipzig. Prag i Beč, gdje se upoznao s Dobrovskim, Hankom i Palackim. Godine 1819. postade profesorom na srbskoj gimnaziji u Novom Sadu, gdje postade i ravnateljem i ostade ondje do god. 1833. Za vrieme službovanja na ovoj srbskoj, iz crkvenih fondova uzdržavanoj gimnaziji, napisao je god. 1826. svoje prvo važno djelo: Poviest slavenskog jezika i književnosti na temelju svih narječja. 

 

U prvom poglavlju obrađuje on staroslavenski crkveni jezik i književnost; drugom poglavlju ruski jezik i književnost; u trećem poviest jezika i književnosti grkoiztočnih Slavosrba, 60 u četvrtom poviest jezika i književnosti katoličkih Slavosrba (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca) i Hrvata. 61 Dalmatince, Bosance i Slavonce smatra dakle Šafarik prema tome Srbima, a Hrvatima samo one Slavene, koji govore kajkavsko narječje, a to su uglavnom stanovnici triju županija varaždinske, zagrebačke i bjelovarske. Dalmatince uobće nije smatrao Hrvatima. Tom poglavlju bijaše još pridodano i nekoliko podataka o Bugarskoj, o kojoj tada ne bijaše gotovo ništa poznato. Šafarik je smatrao Bugare srbskim plemenom i govori o njima samo u okviru poglavlja o Srbiji.

 

No te tri županije bijahu uz uzki pojas uz obalu i kranjsku granicu »reliquiae reliquiarum inclvti olim regni Croatiae«, jedine hrvatske zemlje, koje Turci nikad ne osvojiše. Sve ostalo bijaše posjed osmanlijske države i podpadaše prema prijašnjim mojim tvrdnjama pod crkveno-političku sudbenost pećke patriarhije. Pada na svaki način u oči, da je ono uzko područje, što ga Šafarik daje Hrvatima kao njihovo jezično i narodno područje, istovjetno s područjem, koje nikad nije palo pod tursku vlast, dok nasuprot tome označuje srbskima sve nedvojbeno hrvatske zemlje kao Dalmaciju, Slavoniju i Bosnu, pa čak i Bugare smatra samo srbskim plemenom.

 

Budući da srbska gimnazija u Novom Sadu bijaše srbsko-pravoslavna crkvena ustanova, ne mogu takvo stanovište Šafarikovo smatrati pukim slučajem, te tvrdim, da se Šafarik uslied dnevnog dodira s grkoiztoČnim popovima i monasima, svojim službodavcima, dao utjecati u pravcu tradicionalnog shvaćanja srbske Crkve, da je naime srbsko narodno područje čitavo hrvatsko i bugarsko narodno područje, ukoliko je nekada bilo pod sudbenošću pećke patriarhije, no to je samo crkveno mišljenje isto tako kao i ona o »Hellenes bulgarophonoi, alvanophonoi i t. d.«, a u stvari, samo zbog svoje smjelosti veličanstvena poviestna krivotvorina.

 

U svojim djelima poziva se Šafarik na Dobrovskog. Pa budući da se i Srbi rado na njega pozivaju, smatrao sam, da tu postoji neka veza. Dobrovskom nažalost ne mogoh posvetiti toliko pažnje zbog pomanjkanja književnih pomagala i zbog nepoznavanja češkog jezika. Ali je u meni sumnju pobudila činjenica, što je Dobrovski crpio pobudu za studij slavenskih jezika u Rusiji.

 

Daljnji studij upućivaše me na »Linguarium totius orbis, vocabularia comparativa«, koji izađe u Petrogradu godine 1787. na poticaj carice Katarine. To mi djelo nikad nije došlo u ruke, nego samo izcrpiv prikaz o njemu od rusko-njemačkog učenjaka Fridrika Adelunga.

 

Množtvo raznih naroda i jezika u Rusiji privlačilo je jezikoslovce iz svih mogućih zemalja. Djela, što ih oni stvoriše, imala su kao posljedicu, da je sviet spoznao, od kolike je koristi poznavanje naroda i jezika. To je nastojanje doprlo sve do u najviše krugove i obuzelo je duh carice Katarine II. (1762. — 1796.) u tolikoj mjeri, da je zamislila stvoriti uzporedni rječnik sviju jezika ovoga svieta, te je sama dala temelj, a znanstvenu izradbu prepustila njemačkom učenjaku Fridrihu Nicolaiu iz Berlina. On svrši djelo god. 1786. i ono izađe godine 1787, u Petrogradu »typis Caroli Schnoor«. Među neko 300 jezika, koji su tamo spomenuti, spominje se pod »europski jezici« slavenska jezična grana kako sliedi:

 

a) Slavonski,

Maloruski,

Suzdalski,

 

b) Polabski,

c) Wendski,

Kašubski,

d) Poljski,

e) Slovački,

f) Češki,

g) Srbski,

h) Sorbski.«

 

Svakomu će zacielo pasti u oči, da se kao slavenski jezici ne spominju ni bugarski ni hrvatski.

 

Ali je isto tako Čudnovato, da hrvatski i bugarski jezik ne poznaju i neki stariji jezikoslovci, koji su radili u Rusiji. Tako na pr. Charles Frederic de Patron Baudan, Čiji ogromni rječnik znade samo za »Russe Slavien, Mosque, Tscheche, Tschirkasse et Polonais«. Nadalje Hartwig Ludwig Christian Bacmeister, koji je prvi zamislio da izporedi sve jezike ovoga svieta. On pozna kao slavenske jezike samo 8. češki, 33. kranjski, 53. poljski, 57. slavonski ili bolje ilirski i 70. vendski.

 

Opažamo dakle, da mnogim jezikoslovcima, koji su radili u Rusiji, nedostaje sviest, da postoje narodi i jezici hrvatski i bugarski, premda znadu za mnogo manje slavenske jezike kao »kašubski« i »kranjski«. Stvar je posve jednostavna. Rusi su u prvome redu Bizantinci i misle na crkveni način. Po bizantskom crkvenom shvaćanju postojaše u doba pećke patriarhije samo jedan jedini narod priznat od bizantske Crkve, a to bijahu Srbi, nikako Hrvati ili Bugari. To bijaše opet jedan od oblika bizantskog nastojanja za »jedinstvom«. Kao pravoslavne priznavaše patriarhijska ideja Bugare barem djelomice, ali samo ime hrvatsko bijaše potiskivano. Takvo shvaćanje postade u Rusiji vladajuće i tko god je pošao onamo, da se obaviesti o slavenskim jezicima, dobio je samo obavještenje u smislu, da na Balkanskom

poluotoku od Slavena žive samo Srbi.

 

Spomenuti linguarium imao je kasnije najveći utjecaj na daljnji razvoj poredbenog jezikoslovlja čitavog svieta. Osobito se Dobrovskv god. 1793. pozabavio posebno u Petrogradu ovim djelom. On je specialno pregledao jezike, koji se u njem nalaze i pokazao, daje tako zv. slavensko-ugarski zapravo slovački jezik, da srbski spada pod ilirski jezik i da uobće nema hrvatskog i kranjskog jezika. Kasnije, god. 1815, izda Dobrovskv svoju »Slovanku«, prinose za poznavanje starije i nove slavenske književnosti sviju narječja, i u njoj se konačno nalazi spomenut i hrvatski jezik.

 

Dobrovskv je dakle proveo teoretsko priznavanje hrvatskog jezika, ali se nije mogao sasvim oteti bizantskom shvaćanju, koje je Hrvatima načelno neprijateljski razpoloženo i zato je Hrvatstvo po mogućnosti ograničeno. Njegovo shvaćanje preuzeo je sad — kako se meni čini — Šafarik.

 

I tako je bizantsko shvaćanje, utjelovljeno u pećkoj patriarhiji, snažno prodrlo u jezikoslovlje novijeg vremena jednako kroz utjecaj znanstvenih djela Dobrovskoga kao i putem onih misli, koje bijaše Safarik poprimio neposredno iz sredine nasljedničtva patriarhije.

 

Kao dokaz, da se tu ne radi o slučajnoj zabuni, nepoznavanju ili sličnome, nego o načelnom stanovištu Bizanta, navest ću još sliedeće: God, 1885. izdao je Miklošič u Beču svoj Dictionnaire abrege de six langues slaves (Russe, Vieux-Slave, Bulgare, Serbe, Tcheque et Polonais, ainsi que francais et allemand). Hrvati se tu ne spominju.

 

God. 1890. izda profesor Ržiga u Moskvi djelo: »Sintaksis slavjanskih jazikov«. U toj knjizi obraduju se ovi jezici: staroslavenski, ruski, poljski, lužičko-srbski. Češki, slovenski, srbski i bugarski." Hrvatski se jezik, tu i opet ne spominje. A ja mislim, da je taj najstariji slavenski državotvorni narod zaista zaslužio, da se bar spomene. 67

 

God. 1837. objavi Safarik svoje najpoznatije djelo: Slovanske starožitnosti«, koje bijaše dvaput prevedeno na njemački jezik. Prvi put prevede ga god. 1843. Mosig v. Aehrenfeld, a drugi put ga god. 1863. izda Jireček. To je djelo desetcima godina vriedilo kao mjerodavni izvor za stariju poviest slavenskih naroda do 10. st.

 

Za nas je pri tome zanimljivo, daje u tom djelu Šafarik sad izmienio svoje prvotno gledište na hrvatsko i bugarsko pitanje. Osobito u bugarskom pitanju sasvim je ni izpravno spoznao, da Bugari miešanjem s uraloaltajskim Bugarima i stvaranjem svoje države zapravo predstavljaju spašene ostatke jednog nekada velikog naroda, koji nastavaše u glavnome Molđaviju, Vlašku, Sedmogradsku, Južnu Ugarsku od Pruta pa sve do ušća Drave u Dunav, staru Meziju i iztočnu Srbiju do Morave, nadalje Traciju, Macedoniju, Albaniju, Tesaliju, pa čak i dielove Grčke. 68 Ovo shvaćanje trebat će izpraviti u toliko, što svi ti krajevi ne bijahu kompaktno naseljeni bugarskim Slavenima, nego bijaše u njima i bezimenih slavenskih otoka,

 

I prema Hrvatima nastojaše Šafarik popraviti učinjenu nepravdu, ali ne bijaše pri tome ni izdaleka tako darežljiv kao u slučaju Bugara. On spozna sasvim izpravno, da su sjeverna Dalmacija i okolne zemlje zapadne Bosne i Hrvatske (Lika) središte hrvatskog naseljivanja, pa ih je dodielio također Hrvatima, ali se inače strogo držao i Konstantina Porfirogeneta i omeđio hrvatske zemlje na iztoku Vrbasom, na jugu  Cetinom, a Bosnu, Slavoniju i Južnu Dalmaciju pridielio je opet Srbima.

 

Slied misli tu je podpuno jasan. Budući da je Šafarik na temelju kasnijeg proučavanja morao promieniti svoje mišljenje u korist Bugara, odpao je veći dio srbskih zemalja na iztoku, jugoiztoku i jugu. Daje Šafarik jednako postupao i prema Hrvatima, ostalo bi premalo za Srbe, a da bi se još i nadalje moglo podržavati shvaćanje o srbskoj veličini i prvenstvu na Balkanu, shvaćanje, što ga bijaše Šafarik stekao u doba svog četrnaestgodišnjeg boravka u srbsktm crkvenim krugovima, Šafarik bi morao priznati, daje njegovo stanovište, izneseno u »Poviesti slavenskog jezika«, sasvim krivo, u koliko se odnosi na južne Slavene. I zato se utječe Porfirogenetu, čiju poviest o naseljivanju proglašujem krivotvorenjem poviesti i nadam se, da će cienjeni čitalac sve više shvaćati, da imam pravo.

 

Ove tvrdnje su za nas važne, jer je ovakvo stanovište Šafarikovo bilo odlučno, da se Bosna smatra i u znanstvenom svietu još uviek srbskom zemljom, i da Srbi imadu u diametralnoj opreci s poviestnom istinom još uviek znanstveni temelj za zahtjev, da traže posjed ove zemlje na temelju »načela narodnosti«. I to još preko granica, koje bi odgovarale njihovu sadašnjem udjelu u stanovničtvu, ne samo Bosnu, nego još i Slavoniju i čitav južni dio Dalmacije počevši od Cetine.

 

Ali time još izdaleka nisam izcrpio Čitavo Šafarikovo značenje za daljnji razvoj srbskog imperializma.

 

U prvom svezku svojih »Slovanskih starožitnosti« u sedmom poglavlju razpravlja Šafarik o prvobitnim imenima Slavena, te konstatira, da su Slaveni imali izprva dva imena. Jedno od tih prvotnih imena bijaše strano, te njime Germani označivahu Slavene, a glasilo je Winde, Winide, Wane. 71 Njemu nasuprot stoji domaće ime starih Slavena, a glasi Serbe, Srbi. Ova teorija oslanja se osobito na jedno mjesto u Prokopija, koje glasi: »Prije imađahu Slaveni i Anti samo jedno jedino ime, ijedni i drugi zvahu se u davnini Spori (tizopi), mislim poradi toga što življahu u svojim selima raztrkano ( onopabt]a )«. 72 I sad se Šafarik pozivlje na Dobrovskog i tvrdi, da je rieč Spori izakažena i da bi svakako trebala glasiti Šerbi, Srbi. Odatle zaključuje: »Prastaro domaće ime sviju Slavena ili bar većeg njihova diela, bijaše, kao što sam već gore razjasnio, Serbi ili Srbi.« 73 A u 9. poglavlju: »Najstariji srbski spomenici« sliedl bogati material: utvrđuje se srbsko ime kao prastaro i urođeno na Baltiku, na Crnom moru, u sjevernoj Rusiji i t. d.

 

Te Šafarikove znanstvene teorije postadoše od temeljnog značenja za daljnji razvoj srbskog imperializma. Pri tome ne bijaše nimalo važno, što su podpuno neizpravne. Kažu mi, da je Niederle oborio teoriju o praimenima Spori = Srbi u svojim »Slovanškim starožitnostima«. Ja toga nisam mogao kontrolirati, jer je Niederleovo djelo pisano češki, a ja tog jezika ne poznajem. Treba međutim svakako utvrditi, da još uviek prevladavaju te teorije u svojim posljedicama, što ih imaju za političko mišljenje, i to ne samo u Rusiji i Srbiji, te nadalje u zemljama Antante, gdje ih navedene zemlje podržavaju, nego i u Austriji, Njemačkoj i Ugarskoj, što ću još kasnije dokazati. Što se Srbi i Rusi drže tih teorija, ne može nas začuditi, jer su te teorije od neprocjenjive vriednosti za širenje grkoiztočne vjere, jer upravo omogućuju održavanje pravoslavno-crkvenih imperialističkih prohtjeva. Na svaki su način čisto crkveno-pravoslavne osvajalačke težnje time bile pretvorene u svjetovne i nacionalističke prohtjeve, a u tom obliku još ni danas nisu savladane, budući znanstveno osnovane; te predstavljaju sredstvo borbe protiv Monarhije.

 

U III. dielu ove knjige spomenuo sam već Vuka Stefcmoviča Karađžića, osnivača novog srbskog književnog jezika i književnosti, kome je pošlo za rukom, da od seljačkog srbskog sina bez ikakvog znanstvenog školovanja postane začastnim članom Akademije znanosti u Beču, Berlinu, Petrogradu i Moskvi.

 

Svakom su zacielo poznate njegove zbirke srbskih narodnih pjesama, koje je Grimm preveo god. 1824, na njemački jezik. Vuk je god. 1849. objelodanio u Beču razpravu pod pomalo neobičnim naslovom: »Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona.« Već se iz naslova vidi, da je to sve samo prepričavanje Šafarikovih znanstvenih misli, a posebice onih iz »Poviesti slavenskog jezika i književnosti.« (Izporedi str. 189.) Već prvo poglavlje nosi naslov »Srbi svi i svuda«, a pisac veli, da je to poglavlje napisano još godine 1 836. Uvod u to poglavlje glasi ovako: »Pouzdano je poznato, da Srbi nastavaju danas današnju Srbiju (između Drine, Timoka, Dunava i Stare Planine). Metohiju (od Kosova do preko Stare Planine), gdje se nalazi Dušanova priestolaica Prizren, srbska patriarhija u Peći i samostan Dečani, Bosnu i Hercegovinu, Zetu, Crnu Goru, Banat, Bačku, Sriem (desnu obalu Dunava od Osieka do Sentandreje), Slavoniju, Hrvatsku (u Turskoj i Hrvatskoj Krajini), Dalmaciju i čitavo jadransko primorje gotovo od Trsata pa sve do Bojane. Rekao sam u uvodu, da je to pouzdano poznato, jer se još ne zna pouzdano, dokle sežu Srbi u Albaniji i Macedoniji« . . , »U navedenim zemljama bit će najmanje pet milijuna stanovnika, koji govore svi istim jezikom, ali se po vjeri diele u tri kategorije, te od tog broja ima 3 milijuna grčkog zakona« ... ». . . od preostalih dva milijuna bit će oko dvie trećine turskog zakona (u Bosni. Hercegovini i Zeti) i odprilike jedna trećina rimskog zakona« . . . »Čudno je da se katolički Srbi ne će da zovu Srbima« . . . »Bosanski muslimani ne zabacuju samo svog srbskog imena, koje bijaše uzko povezano s pravoslavnom vjerom i njihovom prošlošću, nego ne dozvoljavaju ni da se njihova raja kiti i zove tim imenom i zovu je »Vlasima« . . . »Katoličkim je Srbima težko, da se nazovu Srbima, ali će se pomalo i na to morati priličiti, jer ako ne će da budu Srbi, onda uobće nemaju, narodnog imena. 73 Kad jedni od njih vele, da su Slavonci, drugi da su Dalmatinci, treći Dubrovčani, sve su to mjestni nazivi, koji nam ne označuju nacionalnu pripadnost. . . Kad vele da su Hrvati, imam na to primietiti, da to ime pripada zapravo izključivo čakavcima, koji su po svoj prilici ostatci Porfirogenetovih Hrvata i čiji se jezik razlikuje samo malo od srbskog, a svakako mu je bliži nego ikojem drugom slavenskom narječju. Nadalje bi možda to ime moglo pripadati današnjim Hrvatima u županijama zagrebačkoj, varaždinskoj i križevačkoj. čija se domovina nazvala Hrvatskom tek nakon mohačke bitke god. 1526,, a dotada se zvala Slavonijom. No jezik ovih posljednjih samo je prielaz iz kranjskog na srbski jezik. Ali nikako ne mogu. razumjeti, kako bi se tim imenom (hrvatskim) mogla nazvati ona naša braća rimskog zakona, koja stanuju na pr. u Banatu, u Bačkoj, u Sriemu, Slavoniji, Bosni i Hercegovini i Dubrovniku i govore istim jezikom kao i Srbi. 76 Od onih turskog zakona ne može se još tražiti, da razmišljaju o nacionalnoj pripadnosti, ali čim se jednom kod njih podignu škole, pa makar i turske, oni će odmah shvatiti i priznati, da nisu Turci, nego Srbi . . . Dobrovskv i Šafarik dokazali su, da se nekada svi slavenski narodi zvanu »Srbi« i da je ime »Srbin« starije od imena Slaven ili Sloven 78 . . . Kad Turci podvrgoše svojoj vlasti srbsko carstvo i srbski narod, ostaviše patriarhu čast i službu tako, da se on u doba turske vladavine podpisivao: »Božiju milostiju pravoslavnij arhiepiskop Pekskij i vsjem Srbljem i Blgarom, Pomoriju, Dalmatiji, Bosni obonpol Dunaja i cjelago Ilirika patriarch.« 79

 

Namjerice sam Vuka Karadžića citirao malo izcrpnije, jer je taj osnivač suvremenog srbskog književnog jezika postao također osnivačem suvremenog srbskog nacionalističkog imperializma. On je postavio srbski nacionalni ideal, koji se sastoji u težnji, da se osvoje sve zemlje, koje su, nekad spadale pod pećku palriarhiju.

 

Taj je imperializam uperen u prvom redu protiv Hrvata. Uz pomoć Safarikovih teorija Hrvati se proglašuju jadnim ostatcima bez prava na život, a osim toga im se s pomoću teorije o slavenskim praimenima nalaže, da se moraju utopiti u Srbstvu kao praslavenskom moru, jer je svaki Hrvat kao Slaven Srbin, dok Srbin ne može da bude ništa drugo nego samo Srbin.

 

U Vukovu citatu sadržan je srbski program za zapadni dio balkanskog poluotoka počevši od g. 1850. pa sve do danas. Vidjet ćemo kasnije, kako žilavo i dosljedno Srbstvo radi na ostvarenju tog programa, i to s tim više uspjeha, što se ne radi samo o nacionalnom, nego i o vjerskom osvajanju, te se Srbstvo ne može oslanjati samo na punu podporu svoje Crkve, nego i na punu podporu ogromne velevlasti kao što je Rusija.

 

Vukova konstrukcija imala je za Srbe još jednu dobra stranu. Ako je Hrvat sam po sebi Srbinom, a obratno nije tako, onda će svatko brzo tu istu konstrukciju prenieti i na područje vlastničtva i reći će, što je hrvatsko, to je i srbsko, ali obratno ne vriedi.

 

Mnogo sam puta čuo, da se Hrvati tuže na Srbe, što postupaju prema tom načelu, ali stvar mi postade tek jasnom, kad sam se upoznao s vjerskim problemom i problemom nomada. Po tom načelu postupao je stvarno već i Vuk Stefanović Karadžić. On svoje pjesme nije sabirao samo u Srbiji, nego i u Bosni i Dalmaciji, i ne samo kod grkoiztočnog svieta, nego i kod muslimanskog i katoličkog, a ipak je sve izdao kao srbsko narodno blago. Najljepše pjesme sabrao je on kod bosanskih muslimana.

 

Poznata pjesma o Hasanaginici muslimanska je, t. j. hrvatska. Novije spoznaje u književnosti dovode nas također na takvo shvaćanje. Tako na pr. utvrđuje više puta već spominjani profesor Prohaska: »Junačka pjesma i formalno je tvorevina feudalnih gospodara, isto tako kao što je »ženska pjesma« formalno izraz zadruge. Sto je gospodski izraz junačke pjesme djelomice izbrisan, kriva je kasnija poviest srbske (!) junačke pjesme pod turskom vlašću: s turskom vlašću propade i gospodujući sviet, pravi tvorac i nosilac ove poezije, a junačka pjesma pade u narodne sfere i tamo je poprimila narodno obilježje onako, kao što i grčka epika u doba, kad više ne bijaše grčkih junaka.« 80 Ali Prohaska nije uzeo u obzir, da Srbi kao i svi Bizantinci, imađahu samo činovničke plemstvo i plemstvo po zvanju; krvnog plemstva bijaše samo u Hrvata. Ne smije se nadalje zaboraviti, da je kod katoličkih Hrvata radila katolička Crkva u tom pravcu, da se junačka pjesma izkorieni (izporedi str. 165.),

tako, da se mogla sačuvati samo kod muslimana i grkoiztočnjaka i zato se u njoj spominju samo grkoiztočne i muslimanske teme. Ali je ipak značajno, da je najpoznatiji pučki pjesnik južnih Slavena Andrija Kačić Miošić bio podrietloni iz starog hrvatskog slavnog plemena Kačića. Rasno nagnuće bijaše u njemu toliko jako, da postade najvećim pjesnikom junačkih pjesama kod južnih Slavena, premda bijaše katolik i franjevac.

 

Ova slika ne bi bila podpuna, kad ne bih prikazao, kako su Šafarikove misli u zajednici s mislima prvog srbskog povjestničara Rajića djelovale na srbski. narod zajedno s otrovom bizantinskog bjesomučnog vlastohieplja. 

 

God, 1872. napisao je u Beogradu M. S. Milojević poviestno djelo pod naslovom »Odlomci iz istorije Srba«. 81 U tom djelu čitam uz ostalo i ovo: »Prvo kretanje i pomicanje srbskih plemena izazivahu Kinezi, s kojima ratovahu neprekidno 3000 —4000 godina, dok Kinezi ne potisnuše današnje Srbe u Sibiriju. Iz Sibirije zaputiše se Srbi dalje i naseliše zemlje oko Kaspijskog, Azovskog i Crnog mora, te zemlje u Armeniji, Rusiji i Njemačkoj, a djelomično i u Švedskoj, Belgiji i Francuzkoj. Jedna druga grana srbskog naroda . . . bila je potisnuta u Malu Aziju i odavde prieđe na srbsko tropolje, na današnji tako zvani Balkanski poluotok, iz kojeg krenu zatim dalje u današnju Austriju, Italiju i Germaniju, gdje naiđe već na druge Srbe isto kao i na Crnom moru . . . Treća grana Srbstva bijaše potisnuta iz Indije ... i pođe u današnju Afriku, gdje zauzme nova sjedišta i stupi u borbu kao i u svim ostalim zauzetim pokrajinama. Jedan dio Srba stigne tu propast, a drugi dio krene u današnju Spaniju, Francuzku i t. d. ... Jedan sasvim maleni dio ove grane Srba podjarmi i opljačka Rim pod imenom Vandala i zatim ga nestade 82 . . . Činjenica, da su nekoć Srbi naselili čitavu Aziju, znači, da su Srbi nekoć tamo živjeli kao nezavisan i vladajući narod.«

 

Uz ovog »historičara« ide dostojno još i jedan drugi pisac. Sima Lukin Lazić, koji napisa god. 1894. u Zagrebu djelo »Srbi u davnini«. Već je poviest postanka te knjige zanimljiva. Redoviti profesor zagrebačkog sveučilišta za slavensko jezikoslovlje, dr. Tomo Maretić, napisa djelo »Slaveni u davnini«, djelo ne baš od osobitog značenja, ali bezprikorno. Time se našao ponukan Lazić novinar bez srednje škole, da napiše spomenuto »poviestno« djelo. Njegova misao vodilja jest, da je Maretićevo djelo sasvim krivo. Jer u prošlosti uobće ne bijaše Slavena, nego samo Srba, kojih uloga u svjetskoj poviesti bijaše dominantna. 85 U tom poslu poslužio se Lazić obilno Rajićem i Milojevićem i proglašuje čitavu hrvatsku poviest u smislu rada sveučilištnog profesora Tadije Smičiklasa krivotvorenom, te izjavljuje među ostalim: »Na čitavoj kugli zemaljskoj nema naroda, o kome bi se moglo reći: danas živi srbski narod, koji je doduše pod tim imenom malen, ali imade za sobom prošlost od 5000 godina» . . »Kao najveći narod Zemlje« . . . »kao najjači narod na svietu« . . »neizmjerno bogat pučanstvom i bezkrajno razširen« . . . »koji je oplodio sve zemlje Europe, Azije i Afrike« . . . »koji je sagradio babilonski toranj« . . . »narod, kome bi zapravo trebao da bude podložen čitav sviet« . . . »narod, u kome se rodio sam Krist« . . , 86 Ne smijemo prieći preko činjenice, da je uspjeh Lazićeva djela bio silan, jer mu prilično velika naklada od 6000 primjeraka bijaše za kratko vrieme razgrabljena.

 

U toj lažnoj znanstvenoj, bjesomučnoj, vrtoglavoj i paklenskoj igri morala je biti prisutna i grkoiztočna Crkva. Grkoiztočni župnik u Karlovcu, Nikola Begović, komu bijahu dokazane veze s Rusijom i bijaše suspendiran, napisa godine 1874.: »Poviest srbske Crkve«. U tom dičnom poviestnom djelu on piše: »3a sam si o tome na čistu, da su Srbi primili kršćanski nauk iz ustiju samih apostola Andrije i Pavla.« U tom se on pravcu pozivlje na jedno mjesto u Nestora, na osnovu kojega bi obojica apostola bila došla u Novgorod i na temelju te verzije ruska Crkva osniva također svoj osnutak po apostolima. 88 Dalje je stvar sasvim jednostavna. Svi Slaveni su Srbi, Novgorod je slavenski, dakle srbski grad, pa su stoga Srbi čuli rieč Božju iz usta apostola. Nadalje piše: »Solunski Srbi, sv. Ciril i Metod, slavljeni slavenski apostoli, pođoše u Moravsku. « 89 A nije sasvim, bez interesa ni tvrdnja »i Ulfilino evanđelje je srbsko evanđelje.«

 

Mislim, daje poštovanom čitaocu dosta ovakve »znanosti«. Menije stalo do toga, da dokažem, kako su vlastohleplje, megalomanija i želja za proširivanjem silno razvijeni u srbskora narodu. Posvuda se te težnje tako glupo i nezgrapno ne očituju, ali one su misao vodilja Srba i mogu se opaziti u svakom njihovu djelu, nastojanju i u svakoj njihovoj misli. Još jedna primjetba: Pa što pnda ako je dr. Maretić sveučilištni profesor, a Sima Lukin Lazić samo jedno novinsko piskaralo bez ikakvog obrazovanja? Njega vodi snaga vjerske misli i on se svagda osjeća ne samo ravnopravnim, nrgo i jačim od profesora sveučilišta, koji nije iste vjere.

 

Nastojao sam razjasniti, kako su se težnje Srbstva za proširivanjem i osvajanjem dalje razvijale, i kakav su novi poticaj dobile pod utjecajem znanstvenih težnja Dobrovskog. Šafarika i Vuka Stefanovića Karadžića. Te već prije prikazane težnje imadu svoj korien u poviestnom i vjerskom odgoju i u rasnim sklonostima Srbstva.