5. Nomadski element kao družtvovni i politički činbenik

 

Tako zvano vlaško pitanje ili pitanje balkanskih Romana nije novo. ono je već 50 godina na dnevnom redu na jugu Monarhije. Prvoborcem u tom pravcu smatrati nam je dra Antu Starčevića, koji je to pitanje postavio u svojini djelima »Ime Serb«, 43 »Pasmina slavoserbska po Hervatskoj« 44 i konačno »Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu«. 45 Ali tim bijaše to pitanje spalo na razinu svakodnevne političke borbe; nitko nije taj problem učinio predmetom znanstvenog iztraživanja, pa on bijaše konačno stavljen ad acta, jer bijaše navukao na sebe mržnju, da je politički tendenciozan.

 

U doba aneksije taj je problem u Bosni opet oživio. Kad su se na prekretnici stoljeća prilike u Bosni i Hercegovini stale sve više razvijati na štetu Monarhije i katoličkih Hrvata, izašla je brošura »Hrvatska Bosna« (Mi i oni tamo), pisana na temelju značajnog znanstvenog aparata, koji je ponovno oživio teoriju o Vlasima. To bijaše vrlo neugodno Srbima, koji ne vole, da im se gleda u njihove političke kulise.

 

Oni su uostalom u sva vremena obilno sisali na bujnim grudima sveslavenske misli, pa bi ih sad bilo kompromitiralo ustanovljenje, da izapravo uobće nisu Slaveni, nego pretežno Vlasi, t. j. balkanski Romani. Srbi se nađoše u položaju kao Novogrci, kojima dokazaše usred najjače filhelenske agitacije, da zapravo uobće nisu potomci klasičnih Helena nego Slavena i Arbanasa.

 

Netom spomenuta brošura imala je u Bosni snažnog odjeka zbog svog značajnog znanstvenog aparata, te bijaše potrebno da se prema njoj zauzme stanovište.

 

To se zbude god. 1911. u božičnom broju srbskog mostarskog lists »Narod«. U njem izađe članak pod nadpisom »Vlasi u hrvatskim zemljama«, a podpisao ga je »Dinaricus«, U tom se članku pokušalo oslabiti značenje vlaškog elementa tvrdnjom, da Vlah označuje zapravo zanimanje gorskog pastira i ne označuje uviek rasnog Romana. 47 U tom se Članku nalazi nadalje sliedeći odlomak: »Pravoslavni Srbi, koji su proizvod križanja slavenske i tračko-i lirske romanske rase, nemaju razloga sramiti se, što u njihovim žilama teče stanovit postotak romanske i vlaške krvi, jer iz tog križanja proizlaze vriedne nacionalne osobine, i to poimence snažni individualizam skladno spojen sa zdravim smislom za kolektivizam ... Samosviestno i sigurno gledaju Srbi u bolju budućnost i ponose se na taj svoj nacionalni rezervoar, u kome je križanjem između Slavena i Vlaha stvorena srž srbskog naroda, koji je vlastitim silama poslavenio današnju Dalmaciju(!), spasio Čitavu Bosnu(!) i dao Hrvatskoj i Slavoniji tričetvrt milijuna stanovnika, koji pojačavaju slavensko obilježje tih zemalja. Iz istog nacionalnog rezervoara naseljeni su i Sumadija, Mačva, Podrinje i užički kraj, koji su Srbiju oslobodili feudalizma, izvojštili joj političku slobodu i nezavisnost i skorili kraljevinu sa svim njenim atributima. U toj stži srbskog naroda stvoren je današnji književni jezik, zajedničko blago srbskog i hrvatskog naroda, a ako Bog da, i čitavog slavenskog Juga«

 

Upozorujem osobito na taj značajni posljednji odlomak i nadam se. da se sada, nakon tog svečanog i punog nade radostnog priznanja, nitko više ne će skanjivati da me sliedi u mom shvaćanju o značenju vlaškog pitanja.

 

Na temelju ove tvrdnje dolazimo naime do važnog momenta. Kod današnjih Srba ne nailazimo više na izključivo ili bar pretežno slavenski, nego na pretežno balkansko-romanski narodni značaj, i to, po mojem shvaćanju, na značaj, koji se oblikovao tisućgodišnjim probirom i priljubljivanjem, na nomadski značaj, pojačan tisuću godina starim tipom razbojničkih gorskih pastira, koje nam je Benjamin Tudela u nekoliko poteza onako krasno opisao.

 

Daleko je od mene nakana da povriedim bilo koga. Ali kad se radi o tako važnim tvrdnjama, ne mogu se obazirati na ma čiju osjetljivost. Mislim, da sam već negdje čitao, da u današnjem postupku Engleza valja tražiti gusarski karakter Normana, pa žalim, što prema Srbima ne mogu biti obzirniji, nego što su drugi naprama Englezima.

 

Moram dakle utvrditi, da je u narodnom značaju Srba još vrlo dobro sačuvan nomadski i razbojnički značaj gorskih pastira i da se tako očituje, da ga je lako prepoznati osobito u njihovu družtcvenom i političkom držanju kao mase.

 

Na ovom mjestu ne možemo se upuštati u teorijsko razglabanje biti te družtvenog i kulturnog značenja nomada. To ne bi bilo samo neobično zanimljivo, nego gotovo i potrebno. U zadnjim godinama pisalo se mnogo o nomadima, osobito u Njemačkoj, ali većinom u vezi s razglabanjima o Židovima, o njihovu biću i značaju. S time u vezi lebdjeli su piscima pred očima uviek nomadi pustinje, Beduini i Semiti. Ali se te predočbe ne mogu u svakom pogledu primieniti na naše nomade. Zato nije dosta, da čitaoca uputim na dijela Wahrmunda, 49 Hentschela 50 i Somibarta 51. Pa ipak, s obzirom na kruti zakon o prostoru i vremenu mogu se samo sasvim ukratko pozabaviti razlaganjem spomenutih pisaca i upozoriti osobito na neke značajne razlike između nomada pustinje i nomada gorskog pastira. Treba naglasiti, daje balkansko-romanski, vlaški nomad pastir nastao tako, stoje gospodujući Roman u doba svog propadanja bio razbaštinjen slavenskim osvajanjem i grčkom uzurpacijom misli o svjetskom gospodstvu i potisnut u bregove. U bregovima naišli su Romani na ustrojbu razbojničkih nomada pastira iz predrimskog doba, koji su govorili trački ili ilirski, i koji su se ondje nalazili još prije rimskog osvajanja. U toj ustrojbi nađoše oni jedini mogući oblik života i poprimiše ga. Zbog svoje veće kulturne vriednosti u odnosu prema barbarskim nomadima-pastirima, narinuše im Romani svoj jezik. Taj razvoj trajao je poprilici od 7. do 11. st. A u čitavo to vrieme, kao i za kasnijih 300 godina, j. do dolazka Turaka, koji konačno skidoše balkanskim Romanima okove, da bi ih dakako pretvorili u raju, živjeli su Vlasi stalno usred neprijateljski im naklonjenih državnih ustrojbi. Oni posjećivahu tržišta i putovahu sa svojom stokom s jednog brda na drugo. Pri svakom dodiru s ravnicom, s državnom ustrojbom, osjećahu, kako ih ona prezire i podcjenjuje i osjetiše, da ih pokušavaju podložiti postojećem poredku i gospodarskom izkorišćivanju na korist pojedinaca. A oni su se branili svom mržnjom razbaštinjenih, dadoše slobodan tok svojim prastarim antisocialnim, kulturu razarajućim nagonima, moradoše postati »hitri poput jelena«, ali i hrabri, razbojnički i međusobno složni, tako da ih se svatko bojao i da se prema izjavi Benjamina Tudela »nitko nije odvažio da se s njima zarati, i nema kralja, koji bi ih mogao prisiliti da se pokore.«

 

Ti nagoni žive još i danas u Srbima, te poviest južnih Slavena možemo razumjeti samo onda, ako i taj moment uzmemo u obzir.

 

Pogledajmo na pr. samo kako Francuz Picot karakterizira Race. koji se doseliše u Ugarsku. Picot veli: »Radije ih izpoređuju sa šumskim odmetnicima i faunima nego s ljudima, zovu ih nevjernim, vele, da krše rieč, da su okrutni, tati, razbojnici, ubojice i skloni svim manama i opačinama. Sviet je to vičan ratu, pa i u najobičnijeg čovjeka ima mnogo oružja. Oni su većim dielom raskolnici, koji priznaju svojim poglavicom, gotovo svojim kraljem, patriarha i sliede ga u svim stvarima kao pčele svoju kraljicu.« 52 Priznajem doduše, daje takva karakteristika malko pretjerana, ali počiva ipak djelomice na suglasnim opažanjima. Da je tome tako, moramo smatrati već stoga, što sve do danas ne će da zamuknu za Srbe tako nepovoljni sudovi. Tako na pr. zove Maximilian Harden u svojoj »Zukunft« Srbe i Crnogorce »kradljivcima ovaca« (Hammeldieb).

 

Kad se ti nepovoljni sudovi stalno ponavljaju, bilo bi posve krivo naprosto preko njih prieći ili pak u njima gledati puku želju za ponizivanjem. U tim sudovima moram dakle gledati tipičnu pojavu srbskog karaktera i smatram svojom dužnošću, da osim već obrazloženih vjerskih momenata pridodam još i jedno znanstveno neoborivo tumačenje. To razjašnjenje može da bude samo u pravcu, da nam je nomadski karakter Srba tražiti u nomadskim nagonima, baštinjenim u njihovoj pretežno pastirsko-nomadskoj krvi balkanskih Romana i Vlaha. Težko je pisati o tim stvarima, jer i vjerska misao grkoiztočnjačtva djeluje također u pravcu zemljištnog osvajanja i potiskivanja stranog elementa, pa je u svakom pojedinom slučaju težko lučiti, što ide na račun nomadskog nagona, a što opet na račun duha grkoiztočnjačtva. Većinom se nalaze zajedno oba ta momenta.

 

Prošavši pješice Crnu Goru nekoliko puta, poznajem je vrlo dobro, a jednako i njen narod, te mi se taj sviet neobično svidio. Ima u njih pjesničkog talenta, ljube slobodu, rodoljubni su i gostoljubivi i pojedinačno su vrlo pošteni. Ali u jednom kutiću njihove duše sakrio se nomad i zbog njega ti ljudi postaju u nekim momentima, a osobito kad nastupaju u množini, opasni po tuđu imovinu. I upravo Crna Gora bijaše zemlja sa snažnim stvaranjem Vlaha, pa zato ima i u žilama Crnogoraca mnogo njihove krvi.

 

Pa premda se zbog častohlepne politike srbske države ti razbojnički nagoni u pojedinaca sve više zatomljuju i sve se manje pojavljuju u primitivnom obliku razbojstva i krađe, oni se sve to snažnije pojavljuju kao masovna pojava.

 

Svuda, gdje se Srbi pojavljuju kao politička masa, prečesto je težnja, da si prisvoje tuđe dobro, motiv njihovih nastojanja. Osobito bi Hrvati o tome znali kazati koju rieč.

 

Sve, što Hrvati imaju, hrvatske zemlje, hrvatski jezik, hrvatska književnost, sve je to srbsko. Ništa ne stvoriše Hrvati tokom svoje poviesti, nego sve Srbi. Htio bih samo upozoriti na navod na str. 183., prema kojem su Dalmaciju poslavenili Srbi. To je poviestno netočno, jer je Dalmacija bila središte hrvatskog naseljivanja, te sam već prikazao, kako je hrvatska plemićka krv poslavenila romanske gradove Dalmacije. Sad ću navesti još nekoliko tipičnih pojava srbskog nomadskog karaktera.

 

Hrvatski pjesnik Ivan Mažuranić (god. 1860. član bečke dvorske kancelarije, a god. 1873 hrvatski ban), napisa još god. 1835. prekrasan ep »Smrt Smailage Čengića«. U narodnom jeziku na temelju južnoslavenske narodne pjesme, ali na jeziku oplemenjenom i produhovljenom, opisa on s plemenitim shvaćanjem jednu epizodu iz borbe polumjeseca s kršćanstvom u Hercegovini. Ali kao ban, pjesnik ne bijaše baš prema Srbima prijateljski razpoiožen, a to se može uostalom lako razumjeti. Pod konac sedamdesetih godina uztvrdiše sad najednom, daje Mažuranić zapravo plagiator, jer da nije on pisac epa. nego Petar Petrović Njegoš, crnogorski duhovni knez-pjesnik. Ta tvrdnja bila je još podržavana činjenicom, da je ban o toj stvari uporno šutio. U politički »vjeruju« svakog Srbina spadala je osamdesetih godina i tvrdnja, da su Mažuranić i Hrvati »ukrali« Srbima taj ep. Neobična ta prepirka bijaše tek završena, kad je banov sin, predsjednik Stola sedmorice u Zagrebu, nakon smrti bana Mažuranića dao sudbeno progoniti širitelje ovih glasina i objavio fotografsku reprodukciju rukopisa svog otca.

 

Moram priznati, da dugo nisam mogao shvatiti psiholožkog temelja te neobične prepirke. Tek kad mi postade jasno, kako grkoiztočnjačtvo načelno omalovažuje sve katoličko (pa i hrvatsko) i kako Srbi bolećivo hlepte, da si prisvoje tuđe na osnovu svoje nomadske krvne baštine, postade mi čitav problem iz temelja jasan. Srbima bijaše naprosto muka pomisliti, da bismo mi Hrvati mogli imati nešto ljepše od njih.

 

God, 1908,, kad su bosanski Srbi već sa sigurnošću računali, da će Bosnu dobiti u svoje ruke, pripoviedao mi je jedan prijatelj musliman u mjestancu X, u kome žive samo Srbi i muslimani, da su Srbi izradili već točnu osnovu o diobi zemljištnog posjeda muslimana i da već svaki Srbin znade, koje zemljište će mu pripasti, kad Srbija zauzme Bosnu. Netko će reći, da su to samo naklapanja. Možda i jesu, jer ni ja niti itko drugi ne možemo danas izpitati, da li je tako bilo. Ali značajna je činjenica, da se takvo shvaćanje uobće moglo pojaviti. Ni ja se ne bih odvažio da ga ovdje iznesem, da nisam primio autentične izvještaje o izvlaštenjima u Sandžaku za vrieme rata. (Str. 152.). Ali sad sam ovlašten uztvrditi, daje to karakteristična pojava, koja se osniva na poviestnom postanku Srba kao naroda i na nomadskom elementu.

 

Upozorujem nadalje na spomenutu već tvrdnju grkoiztočnjaka, koji se doseliše u Hrvatsku: »da im je car Leopold podario svu zemlju između Save i Drave«, te oni pokušavahu da odande iztisnu autohtone Hrvate. (Str. 151.) To je tipično. Na svakom koraku naići ćemo na slične dokaze za ovu pojavu, ali ja se na ovom mjestu ne mogu upuštati u još potanji prikaz.

 

Pa zar nije čitava srbska politika prema Monarhiji zadnjih desetljeća samo jedan veliki razbojnički pohod? Tokom čitave svoje poviesti nije Srbija Bosnu nikad trajno imala u posjedu. Pri problematičnoj naravi starije srbske poviesti sasvim je nejasno, da li su i koliko su Bodinova i Časlavova država bile srbske države. Nemanjići nikada ne posjedovahu Bosne, pa ipak viču Srbi: Austrija im je Bosnu ugrabila!

 

Želimo li razbojničke nagone sasvim jasno upoznati, dovoljno je sastaviti Srbiju i Rumunjsku, taj par nobile fratrum; odmah ćemo prepoznati razbojnički nagon zajedničkog praroditelja, balkanskog pastirskog nomada. S jedinom tom razlikom, što se Srbi donekle nalaze na višem stupnju, jer oni će još kod svojih nastojanja i nešto staviti na kocku.

 

Hoćemo li razjasniti karakter srbskog naroda s pomoću poviestnog razvoja njegovih narodnih sastojina, moramo imati na pameti, da su balkanski Romani kao saveznici Turaka raztočilj sve tri države južnih Slavena: bugarsku, srbsku i hrvatsku.

 

Ne smijemo nadalje zaboraviti ono razdoblje, u kome su ti balkanski Romani sačinjavali bitni dio neredovite osmanlijske vojske kao akindžije, kirdžalije, bašibozuci, martolozi i haramije. To bijaše opet razdoblje najoštrijeg probira, u kome bijahu iztriebljeni svi slabiji, nježniji i manje sposobni elementi i preostaše samo oni, u kojih bijahu najjače razvijeni razorni, nesocialni i zlikovački nagoni. Tom činjenicom može se razjasniti riedka razorna snaga, talent za razaranje i neprijateljsko razpoloženje ovog elementa prema državi. Tko pozna mentalitet Srba, osobito u Bosni, njihovo nevjerojatno neprijateljsko držanje, njihovo poricanje svake, pa i najmanje zasluge Monarhije, pa tko čita djela jednog Mikašinovića, Vasilja Grđića-i dra Stojadinovića, taj će si takav mentalitet moći razjasniti s pomoću navedenog poviestnog razvoja.

 

Hentschel naglašuje, daje i gibkost jedan od bitnih momenata u životu nomada, a također i njihova ljubav i sklonost političkim promjenama, prevratima i prevratnim zavjerama. 55 Tko da tu odmah ne prepozna naših milih jugoiztočnih susjeda? Zar se nije njihova poviest od god, 1830. dalje razvijala silnim tempom? Koliko bijaše u njih državnih udara, ubijanja kraljeva i najnevjerojatnijih obrata!

 

Ali više nego ta gibkost državne ustrojbe, zanima nas družtvovna : individualna gibkost. Ta dolazi u obzir kao jedan od najvažnijih činbenika. Gdje god nastane kakvo kulturno središte, kakva povećana mogućnost za zarađivanje, kakva gospodarska prilika, posvuda su tamo nomadi prvi; povezani vjerskim sponama i neobičnim osjećajem solidarnosti Čine oni lanac i oberu vrhnje, još prije nego se oni drugi (a to su većinom Hrvati), osvieste i saberu. Evo primjera: Odkako je Zagreb postao većim mjestom i središtem kulture južnih Slavena, Srbi se tamo brzo množe.

 

Pod konac devetdesetih godina zaključila je srbska samostalna stranka da prenese u Zagreb središte srbske politike.

 

U nomadskom elementu gledati nam je onu izrazitu sposobnost: elasticitetom i gibkošću izkoristiti svaku priliku. To je činjenica, koju su zapazili i drugi pisci. Tako i Schvvicker, koji se inače Srbima divi. On govori o »duhu seoba u srbskom narodu«, upozorujući s pravom na dolazak onih 33.000 obitelji pod Crnojevićem i na 100.000 pravoslavnih izbjeglica iz Bosne u god. 1875.— 1878. Ovamo spada i seljenje u masama pograničnih Srba nakon povlačenja srbskih četa u jeseni god. 1914.

 

Ali taj selitbeni duh srbskog naroda upućuje nas također i na trgovinu. Poznato je, da su Srbi od Slavena najbolji trgovci. Sombart}& upozorio već na veze, koje postoje između trgovačkog i nomadskog duha, 56 pa mogu uzrvrditi, da je nomadski duh svakako jedan od uzroka, koji su uzgojili kod Srba smisao za trgovinu. A ja tvrdim, da je to jedini uzrok; kasnije ću se povratiti na to pitanje još na drugome mjestu.

 

Sombart je također pokazao, da postoji veza između nomadskog duha i u jednom pravcu proračunanog^rada, i prikazao je takav proračunani rad upravo pravom selitbenom krepošću. A tko još nije kod Srba zapazio njihov svrsishodni politički rad u brzom tempu? I to je dakle jedan od momenata, koji idu na račun nomadskog tipa.

 

Samo ću ovdje uzgred spomenuti srbsku osjetljivost i srbski dar za glumu i pretvaranje, koja svojstva oni bez svake sumnje posjeduju u velikoj mjeri. Nije naime posve jasno, da li su ta svojstva u vezi s romanskom krvlju uobće, ili su uvjetovana više socialnim elementom vlaških nomada.

 

Ne mogu završiti, a da ne upozorim na prividno proturječje, koje sam opazio, naime na okolnost, da se srbska redovita vojska poniela neočekivano pristojno, kad je provalila u Bosnu. Priznajem, da to nisam očekivao nakon gornjih teoretskih tvrdnja.

 

Istina je doduše, da sa komitadžije grdno haračili, i to osobito rafiniranim pljačkanjem i mučenjem muslimana. Ali redovitoj srbskoj vojsci to se ne može predbaciti, lzpitao sam tu pojavu i prilično sam pouzdano doznao, da su srbski častnici vojnicima utuvili u glavu: »Vi ste kulturan narod, morate se pristojno vladati i ne smijete ni pljačkati ni ubijati.« Pravo je čudo, kako su ih vojnici poslušali. Ali još zanimljivije su daljnje konstatacije. Gornja krilatica nije zapravo ništa drugo nego »borba za uljudbu i kulturu«, pod kojom lozinkom je Antanta povela rat protiv središnjih sila. Tu misao izkoristiše Srbi iz sliedećeg osobitog razloga: izpravnim vladanjem htjedoše Srbi steći još jedan naslov više na posjed željenih južnoslavenskih zemalja. Oni se odrekoše pljačke namalo, da bi stekli legitimaciju za vršenje pljačke naveliko. Nije li to divno dosljedno i veličanstveno zamišljeno?

 

Na jugu je već prepoznata opasnost tog nomadskog elementa, ali odgovorni činbenici Monarhije nažalost još ne stekoše te spoznaje. U protusrbskoj borbenoj brošuri, koju sam već naveo, spominje se srbsko-vlaški element u Bosni kao »socialna opasnost« i veli se nadalje; »Ti Vlasi-Srbi, koji su u srednjem vieku širili grkoiztočnu vjeru, predstavljaju u Bosni veliku družtvenu opasnost, koja prieti osobito bosanskim muslimanima.«

 

»Ohrabreni uspjesima, postignutim u Srbiji i Crnoj Gori, gdje su sasvim iztisnuli muslimanski element, spremaju se sad da to isto provedu i u Bosni i rade sad, svom njima svojstvenom lukavošču i uztrajnošću, na tome, da unište muslimanski element. Što vidimo, kad se malko ogledamo?

 

Gdje god ima kakvo imanje na prodaju, kupac je obično potomak nekadanjih Vlaha, gdje god snuje kakav kmet propast svog age, naići ćemo na prste sredovječnih martoloza. Koliko ćete puta čuti u kovanicama i gostionicama bosanskih kasaba, kako se ovaj ili onaj od »onih tamo« bez straha hvali, da će doskora doći vrieme, kad će sadašnji zemljoposjednik raditi kao nadničar na posjedu svog bivšeg kmeta, i kad će bosanski beg postavši kočijaš voziti u kočiji svog bivšeg kmeta.

 

Ali ta gospoda »tamne krvi« ipak će se u svojim računima prevariti« ... i t. d.

 

Da se ta opasnost još bolje uvidi, upozoriti mi je na neodoljivo nadiranje Rumunja u Sedmogradskoj i južnoj Ugarskoj. To je sasvim ista pojava. Balkanski pastirski nomadi napreduju protiv naseljenog stanovničtva srednje Europe. Pa budući da su u Rumunjima balkanski Romani sačuvani još Čišče nego u Srbima, to Rumunji iztiskuju prema tome i Srbe, i to ne samo u južnoj Ugarskoj, nego i u kraljevini Srbiji samoj, gdje se Rumunji neodoljivo šire u negotinskom okrugu na račun Srba. A čujemo već i o rumunjskim težnjama na negotinski okrug u Srbiji!

 

Zaključit ću s tvrdnjom: Opasna svojstva predaje i težnje srbsko-bizantske Crkve naišla su u srbskom narodu na neobično djelotvornu, dopunu u prodiranju balkansko-romanske nomadske krvi koja je svojim prirođenim rasnim prohtjevom za prisvajanjem, svojim antisocialnim sklonostima, manijom, za uništavanje i raztvaranje, učinila Srbe prvorazrednom opasnošću za susjedne im narode i države.