4. Pećka patriarhija

 

Nije mi poznato; da li je već netko prije mene upozorio na značenje, što ga ima pecka patriarhija za postanak velikosrbstva ili današnjeg svesrbstva prema mojem nazivlju. Tokom mog proučavanja došao sam postepeno do osvjedočenja, daje pećka patriarhija pridoniela veći dio idejne podloge i šitavu materialnu podlogii za današnje srbstvo na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka.

 

Dosad još nisam naišao na poviestno djelo, koje bi s više razumie-vanja i diplomatski spretnije prikazalo srbske težnje od često već spomenutog djela Stanoja Stanojevića? 21 Prikazat ću zato pećku patriarhiju na temelju rieči ovog pisca: srbska je Crkva u ono doba priznala vlast Osmanlija i sklopila s njome kompromis. God. 1557. bude pecka patriarhija obnovljena. Ustrojstvo obnovljene patriarhije obuhvaćalo je uz neke malene iznimke sve srbske zemlje. Na taj način bijaše ona do u najnovije doba jedina ustrojba, koja obuhvaćaše čitav narod. Težko je danas reći, da li je Mehmed Sokolović (tadašnji veliki vezir), kad je od sultana izvadio dopuštenje za ponovno podizanje srbske crkvene ustrojbe radio više iz pravog razumievanja državnih probitaka ili u nastojanju, da svom bratu, monahu Makariju stvori povoljan položaj. 22 Prvi zadatak, kojem se bijaše Makarije savjestno posvetio, bijaše ustrojavanje novoosnovane nezavisne Crkve. Taj zadatak svršio je na zadovoljstvo.

 

Pod vlast nove patriarhije podpadoše gotovo sve srbske zemlje, koje bijahu pod turskim gospodstvom.

 

Na taj način dospije gotovo čitav srbski narod pod vlast patriarha u Peći. A pećki patriarh vršio je i sudovanje osobno ili s pomoću svojih organa, i to ne samo u crkvenim stvarima. Tako je pecka patriarhija razpolagala velikom moći u svim zemljama, koje tada nastavahu Srbi, u krajevima od Pešte pa sve do južno od Skoplja.

 

»Najinteligentniji dio srbskog naroda, t. j. svećenstvo, došlo je tako do sviesti o jedinstvu čitavog naroda, a i osim toga vršilo je svećenstvo veoma snažan utjecaj u svakom pravcu na čitav narod . . . Srbi počeše tada osjećati, da ima nešto, što ih veže u jednu veliku cjelinu, ali tek kasnije bijaše taj osjećaj došao do spoznaje čitavog naroda. No osjećanje te velike cjeline već je tada, premda samo nagonski, vremenski i prostorno ograničeno, pružalo narodu utjehu i vjeru u ljepšu budućnost« . . . Makarije i njegovi suradnici kao predstavnici srbske Crkve onog doba posvršiše svoj posao veoma oprezno, s toliko osjećaja za

 

 

realno i stvarno tako, da se riedko u srbskoj poviesti tako proračunano i stvarno postupalo.« 24

 

Mislim, da nam ovi redci dovoljno govore. A da si njihovo značenje pravo predočimo, najprije nam je prikazati zemljištni obseg pećke patriarhije. Donosim stoga kartu područja patriarhije prema navedenom djelu Stanojevićevu.

 

Pecka je patriarhija obuhvaćala prema tome veći dio Srbije (u njezinu obsegu prije rata god. 1914.), čitavu Crnu Goru, čitavu Bosnu i Hercegovinu (u njezinu današnjem obsegu), čitavu Slavoniju, veći dio Hrvatske i čitavu južnu i srednju Ugarsku sve do iznad Pešte. Po mišljenju Stanojevića, sve su to srbske zemlje.

 

Stanojevićeve navode treba međutim još upodpuniti. Ne samo daje Makarije, prvi patriarh nakon uzpostave patriarhije, bio brat velikog vezira otomanske carevine, nego su i dva njegova neposredna nasljednika, patriarsi Antonije i Gerasim, bili blizki rođaci Mehmeda Sokolovića.25 Ovdje dakle i opet gledamo onu tradicionalnu politiku pravoslavne Crkve, da u svojim rukama skupi što god je više moguće vlasti, oslanjajući se po mogućnosti što više na bilo kakav način na državnu vlast. Ne smijemo ni zaboraviti, da su u doba. kad je sila vladara iz kuće Osmanove već popuštala, veliki veziri bili zapravo pravi vladari u osmanlijskom carstvu. Možemo si dakle predstaviti, koliku je silnu moć mogla crpsti iz te okolnosti ustrojba poput iztočne Crkve, koja je školovana u razvijanju vlasti. Zanimljivo je nadalje spomenuti, daje Mehmed Sokolović navodno u svojoj mladosti i sam bio u nekom odnosu spram pravoslavne Crkve. On bijaše »ajuto del curato di S. Saba« ili u sličnom nekom položaju pri jednoj pravoslavnoj Crkvi u Hercegovini, a još u njegovoj mladosti odvedoše ga Turci medu janjičare. Izgleda dakle, daje on uzpostavio patriarhiju pod utjecajem svojih dojmova iz mladosti.

 

Iz tih odnošaja crpila je pravoslavna Crkva najveću korist: s pomoću rodbinskih veza s prvim vlastodržcem carstva postala je ona »tabu« i dobila je slobodne ruke, Stanojević piše: »Srbska je Crkva priznala osmanlijsku vlast i sklopila je s njome pakt.« To je napadno i protuslovilo bi djelomice mojoj teoriji, da grkoiztočnjačtvo ne priznaje inovjerne države. Ali to pitanje riešeno je već u predhodnom dielu, jer se i opet radi o balkanskim Romanima. Učinivši mnoge usluge osmanlijskoj carevini pri uništavanju slavenskih feudalnih zemalja, postadoše Vlasi u osmanlijskoj carevini političkom silom i zaprietiše, da će nacionalno asimilirati baš Srbstvo. U tom trenutku trebalo je dakle osmanlijskoj državi izići ususret, da bi se preteklo Vlahe i zaustavilo ovakav razvoj događaja, te balkanske Romane učinilo neškodljivima u prikazanom smislu bizantske Crkve. Taj je zadatak srbska Crkva podpuno riešila; Romani, koje je turska sila bila udaljila daleko na sjeverozapad, nestadoše kao takvi i žive još i dandanas u obliku Srbstva.

 

Stanojević navodi nadalje, da je patriarhija stekla veliku vlast i pravo na sudovanje. Mislim, da je time premalo rečeno. U osmanlijskoj carevini imalo je grkoiztočno svećenstvo skoro izključivo pravo na mjestno upravljanje sa svojim pripadnicima, od toga bijaše izuzeta vojnička uprava i ubiranje državnih poreza. Ali i u tim je stvarima grko-iztočno svećenstvo sudjelovalo.

 

Patriarhija bijaše prema tome država u državi, srbska država u osmanlijskoj carevini. Srbski narod ju je stvarno takvom osjećao i smatrao. U nekoj staroj, grkoiztočnoj crkvenoj knjizi nađen je sliedeći dodatak u crkvenoslavenskom jeziku:

 

Na današnjem hrvatskom jeziku glasila bi ta rečenica:

 

»U ono je doba sjedio na srbskom priestolju patriarh Kir Filip u doba vladanja najvišeg osmanskog cara gospodara i emira Amurata.«

 

Ta formula glasi sasvim kao one, kojima se služahu lenski zavisne države, kao na pr. Bosna prema Ugarskoj u doba jače feudalne zavisnosti. Po namjerama grkoiztočnog svećenstva bijaše prema tome pecka patriarhija teokratski upravljana suverena srbska država, koja obuhvaćaše osim srbskih zemalja još i Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Slavoniju i veliki dio Hrvatske i Ugarske. Da se ta vlast ne razlikovaše mnogo od pune državne vlasti, shvatit ćemo odmah, uzmemo li samo u obzir, da se iz te duhovne sile, upravo iz jednog odvojka pećke patriarhije razvilo duhovno »vladičanstvo« Crne Gore pa Čak i crnogorska država. Sekularizacijom iz duhovne vlasti razvilo se god. 1852. crnogorsko nasljedno vojvodstvo, koje se zatim god. 1909. pretvorilo u kraljevinu. Čim bijaše ostvaren vojnički i porezni suverenitet, bijaše već gotova i država u svom punom obsegu. Za to bijaše dostatan jedan uspješni ustanak, a potrebnu državnu sviest imala je Crkva već automatski pripravljenu u svom političkom tielu.

 

Razmotrimo li rad, što ga bijaše izvršila ta crkvena ustrojba, moramo priznati, da bijaše ogroman. Razgledamo li na priloženoj karti biskupije, osnovane odmah još god. 1557., vidjet ćemo, da se većina nalazi u Ugarskoj, u Budimu, u Pečuhu, u Segedinu, Aradu, Temišvaru, Vršcu i jedan samostan u Orahovici, u Slavoniji.

 

Odmah ćemo prepoznati genialnu zamisao, da se plodna južna Ugarska i Slavonija osvoje za srbsku Crkvu i za srbski narod. No i naprama jugoiztoku, naprama Bugarima, upravljene su 3 biskupije: Maska, Vranje i Samokov. Stare pak već postojeće biskupije izpružiše se više u pravcu sjevera i zapada. Tako na pr. premjestiše samostan Tordoš iz sredine zemlje više prema obali, biskupiju u Dabru (u Sandžaku) u Sarajevo — već tada političko središte bosanskog pašaluka — biskupiju mačvansku u Zvornik i dalje. Ta izgradnja bijaše kasnije dopunjena tokom 17. stoljeća osnivanjem biskupije Savine u Boci Kotorskoj u pravcu zapada i biskupijama Medak, Kostajnica i Marča u Hrvatskoj u pravcu sjeverozapada. Zadatak samostana bijaše, po mojem mnienju, da nastupaju protiv Romana. Već smo ustanovili, da su oni u svako doba bili izrazita gojilišta srbskog narodnog osjećanja, pa još i onda, kad je patriarhija ukinuta, i kad su Grci ponovno prodirali među više svećenstvo u zemlje južnih Slavena. Pada mi još u oči, da se samostani pojavljuju posvuda tamo, gdje se poviestno mogu dokazati veće skupine Vlaha, kao na pr. u Crnoj Gori i Hercegovini, na Drini, kod Arada u Ugarskoj, a osobito na austrijsko-turskoj granici. U jednom pravcu podignuti samostani Krka, Krupa. Hrmanj, Gomirje i Moštanica slažu se sasvim na karti srbskih naselja (str. 160.) s danas najgušćim srbskim naseobinama u središnjim hrvatskim zemljama, a te naseobine sastojale su se izprva, kao što sam već pokazao, pretežno od Vlaha (balkanskih Romana).

 

Već sam jednom napomenuo, da prije nego što su Turci osvojili Bosnu, nije bilo grkoiztoćne crkvene organizacije ni u Bosni, a ni u drugim hrvatskim zemljama, osim u Hercegovini, u južnoj Dalmaciji i nekih tragova u Sriemu. Ta crkvena organizacija stvorena je upravo u doba pećke patriarhije u svim zemljama podvrgnutim njezinu sudovanju, i ona postoji uglavnom još i danas. U današnjim austrougarskim, a onda pećkoj patriarhiji podloženim zemljama, bijaše osnovano 15 biskupija, a po Stanojevićevoj karti i 38 samostana. No taj broj nije podpun. Stanojević veli izriekom samo »znatniji manastiri«, a neznatnije na karti uobće nije naznačio. Tako je na pr. u Fruškoj gori naveo samo 3 samostana, a koliko je meni poznato, ima ih ondje još i danas trinaest; i u Bosni nisu naznačeni neki samostani, poznati mi iz prošlosti i sadašnjosti. Zato ne ćemo pretjerati, ako smatramo, da je u doba pećke patriarhije osnovano 60 — 70 samostana u današnjim austrijskim zemljama.

 

Neobhodna. je dužnost svake Crkve, da širi svoju vjeru. Možemo si dakle predstaviti, u kome je pravcu djelovala pod turskim gospodstvom ta silna organizacija to više, što grkoiztočnjačtvo bijaše od države podpomagana kršćanska vjera. Da si stvorimo pravu sliku o djelatnosti ove organizacije, dovoljno nam je baciti pogled na kartu na str. 160. Već sam spomenuo onaj široki pojas od Osieka do Metkovića s pretežno katoličkim pučanstvom. U tom katoličkom kraju padaju u oči samo 3 kotara Tešanj, Gračanica i Maglaj s pravoslavnim pučanstvom od 40% - 60%. Tom tamnom mrljom na karti razbijao sam si glavu već pred više godina.

 

Ta se pojava međutim može vrlo jednostavno protumačiti. U sredini te tamne mrlje, gotovo na granici kotara Gračanica i Maglaj, nalazi se pravoslavni samostan Ozren. 29 Poput goruće vatre uništio je utjecaj tog grkoiztočnog samostana sve ono, što ne bijaše grkoiztocno, a osobito sve katoličko.

 

Ta crna mrlja na karti zahvaljuje dakle svoje postanje izključivo vjekovnom utjecaju samostana Ozrena, koji vrši još i danas vrlo velik utjecaj na okolno stanovničtvo.

 

Nakon ove konstatacije razumjet ćemo također, zastoje katolicizam u Bosni u 17. i 18. st. tako naglo nestajao. Ojačano svojim paktom s osmanlijskom državnom silom, dalo se grkoiztočnjaštvo svim razpoloživim sredstvima na posao, da izkorieni katolicizam. Taj cilj bilo bi ono i po svoj prilici u cielosti postiglo, da se prilike nisu izmienile.

 

Ogriešio bih se o istinu, kad ne bih iztaknuo, da čitava ta organizacija bijaše stvorena u duhu sv. Save i na temelju njegovih prijašnjih djela. U tom poslu služile su crkvene knjige, što ih on bijaše napisao, njegovi samostanski statuti i obrazci njegova ustrojstva biskupija. A nad čitavim poslom lebdio je njegov duh — po mogućnosti što snažnije širenje, podizanje i jačanje grkoiztočnjačtva, a time ujedno i srbstva.

 

No frontalni napadaj srbske Crkve ne bijaše uperen samo u pravciu zapada, sjeverozapada i sjevera protiv Mađara i Hrvata, nego i u pravcu juga i jugoiztoka protiv Bugara. Na to shvaćanje ne navode me samo na karti označeni novoosnovani samostani, nego također i naslov: srbski patriarh sviju Srba, Bugara i Pomorja. U grkoiztočnom samostanu Krka u sjevernoj Dalmaciji čuva se pismo od 20. srpnja 1614,, u kome se nalazi uvod: »Jovan m. b. arhiepiskopa pećkoga, svim Srbljem, Bulgarom i zapadnim stranama patriarha.« U samostanu Hopovo u Hercegovini nalazi se jedno pismo iz god. 1610., koje je naslovljeno: Kad bijaše na priestolju u Peći patriarh »vsem Srbljem i Bulgarom i inim mnogim stranama.« U Ljetopisu Matice Srbske (god. 1903., sv. 219.) izvješćuje A. Đukić o 3 pisma srbskog patriarha Arsenija III. Crnojevića. Prvo pismo napisano u Komarnu dne 17. studenoga 1689. i upravljeno caru Leopoldu, počinje ovako: »Ja smerni arhiepiskop Arsenije Crnojevič vsie srbskie i blgarskie zemli s vsemii episkopi i igumeni i s vsemi hristiani veli poklonjenije.« I u Bugarskoj bijaše mnogo Vlaha, a njihovo poslavenjivanje bijaše zadatak pravoslavne Crkve. I taj zadatak prepustila je grkoiztočna Crkva srbsko pravoslavnoj Crkvi. Vladavinski naslovi svjetovne i duhovne gospode znače uviek, da se nešto posjedovalo u prošlosti, da se sada posjeduje ili da se želi ubuduće posjedovati.

 

Iz zemljopisne karte pećke patriarhije proizlazi, daje ona zaista vršila sudbenost u nekim krajevima, što ih nastavaju Bugari, a naslov ima da nam služi kao dokaz, da je patriarhija težila i za ostalim bugarskim krajevima.

 

Opažamo nadalje, da se dva južnoslavenska naroda, Srbi i Bugari, u spomenutom naslovu spominju pod svojim narodnim imenima, dok se Hrvati uobće ne spominju, premda hrvatske zemlje bijahu u mnogo većoj mjeri podvrgnute stvarnoj vlasti patriarhije nego bugarske. Ja se tome nimalo ne čudim; jer je to samo dosljedno očitovanje bizantinskog duha. Ta kako će jedna toliko politički obojena Crkva priznati narod, koji si je zabio u glavu, da će se tvrdokorno protiviti, da ne podpadne pod Bizant. Za kaznu briše ga Bizant sa zemljopisne karte, a zadatak je sviju pripadnika Crkve, da tu osudu provedu u djelo. Od doba Porfirogenetova ta se osuda Hrvata stvarno i provedi. Hrvate se uništava, a gdje to ne polazi za rukom, o njima se mukom muči. Da se to u praksi zaista zbiva, dokazat ću kasnije.

 

Možemo dakle ustanoviti, da je srbska Crkva u doba turske vladavine i u doba najvećeg poniženja Srbstva i nadalje provodila veličanstven« zamisao svog najvećeg vladara Dušana, koji je nosio uz bugarsku krunu i carski naslov, i to ponajprije na crkvenom području, a zatim je realno-politički nastojala, da crkveno, a time ujedno i nacionalno ujedini čitav slavenski Balkan.

 

Pri tome Crkva nije imala u očima samo Čiste crkvene i idejne, nego također i materialne ciljeve. Iztaknuo sam već, da pada u oči, da je patriarhija u svom prvom naletu osnovala pet novih biskupija u Ugarskoj i jednu u Slavoniji, t. j. u plodnim i bogatim krajevima, dok se u isto doba zadovoljila u siromašnoj Bosni, da stavi napried neke starije biskupije. Odlučna bijaše pri tome materialna strana problema, a ne samo želja, da se grkoiztočnjačtvo proširi u plodnim zemljama, nego da se u bogatim zemljama stvore također i bogati sufragani, koji će plaćati porez. Poznato je, da su sufragani plaćali porez svome metropolitu. Ovi čisto materialni interesi igrali su zato najveću ulogu kod postanka Čitave organizacije i bijahu prava misao vodilja.

 

Treba na sve te okolnosti točno pripaziti, ako želimo prosuditi, kakve bijahu posljedice i djelovanja jednom stvorene odluke, da se čitav Balkan crkveno i nacionalno ujedini. No ne smijemo ni smetnuti s očiju jednog drugog aksioma vjersko-crkvenog života. Jedna se Crkva ne će nikad virtualno odreći nekog posjeda ili neke povlastice, kad ga je jednom već imala. Ona će se pokoriti sili, ali se nikad ne će odreći naslova. Dovoljno je upozoriti na crkvenu državu i na svjetovnu moć papinu. U toj točki nema razlike između obiju Crkvi, premda su u svojoj biti sasvim različne. Vidjet ćemo, da ovom zakonu podleži isto tako i daljnji razvoj srbsko- bizantske misli.

 

Kratko vrieme nakon osnutka patriarhije započela je bliediti zviezda osmanlijske carevine. Vladari življahu životom bez djela, pobjede bijahu sve rjeđe, porazi sve češći, a samo carstvo trunulo je iznutra. Slom, koji je doskora morao sliediti, nanjušila je anatolska Crkva, koja u svim svojim oblicima bijaše ustrojba s neobično iztančanim političkim nagonom. Bijaše zaprietila pogibelj za čitavu tu krasnu patriarhijsku zgradu, za mastne ugarske biskupije i za mogućnost, da se katolici progone. Dok je Turska propadala, Austrija se podizala. I pecka patriarhija nađe shodnim da se približi Austriji. Nema sumnje, daje patriarhija pošteno nastojala, da u austrijske ruke prieđe čitavo područje patriarhije. To međutim nije uspjelo, i položaj tadašnjeg patriarha postade u Turskoj neodrživ, kad čitava njegova igra bijaše razodkrivena; on pobjegne s 36.000 srbskih obitelji god. 1690. u Austriju, gdje se naseliše u Sriemu i u južnoj Ugarskoj.

 

Ta seoba nije značila ništa ni više ni manje, nego da se srbsko-pravoslavna crkvena država sa svojim nosiocima naprosto preselila iz Turske u Austriju. Ne treba misliti, da je to samo prosta igra riečima: svatko će se odmah osvjedočiti, da je doslovce tako. Onaj Čitavi zbroj državne predaje, državne sviesti, volje za vladanjem, duhovne moć; nad vjernicima zajedno sa s time spojenim materialnim dobrima, bijaše naprosto došao u Austriju s patriarhom. i njegovim stožerom. Ponajprije privremeno, ali privremeno stanje postade stalnim, kao što nas to poviest uči. Posljedice ne izostaše. Nisam li zar već pokazao na str. 73., daje upravo pred duhom metropolita Stratimirovića, nasljednika pećkog patrarha, lebdjela onako živo predočba o srbskoj državi, da nije mogao, a da ne pribilježi tu misao u jednom memorandumu ruskom dvoru, gdje je sjeme palo na plodno tlo tako, da je nekoliko godina kasnije srbska država ruskom pomoću zaista bila i stvorena? Ali ne samo to. Zajedno s Arsenijem Crnojevićem i s njegovih 36.000 obitelji dođe navodno i 30.000 vojnika pod vodstvom vojvode Đurđa Brankovića. Ovaj si svojevoljno podieli naslov »nasljednog gospodara ili despota Srbije, Bosne, Misije, Bugarske, Tracije, Sriema i sviju zemalja od Osieka do Carigrada«, a njegovo vladanje toliko je zabrinjavalo, toliko je »maliciozno« izkoristio diplomu, što mu je car bijaše podielio, da mu je oduzeše i njega samog strpaše u zatvor. 30 Od godine 1706. započeše doseljeni Raci, koji se osjetiše »državnom cjelinom«, 31 tražiti za sebe posebno zemljište, i to u molbi na cara od 16. lipnja 1706. Tražili su Sriem t Slavoniju između Drave i Save do hrvatske granice, zatim Bačku i područje oko Gyule između Korosa i Maroša kao tako zvanu Vojvodinu, 32 Odtada zahtievaju Raci stalno posebno odieljeno područje za svoj narod, te se pri tome pozivaju na povlasticu cara Leopolda od god. 1694., koji daje navodno htio i namjeravao donieti takvo rješenje. 33 Scfnvicker misli međutim, da se takvom shvaćanju mora najodlučnije protiviti.

 

Pojedine austrijske vlasti moradoše voditi stalne borbe s patriarhom, koji je uviek jasnije htio igrati ulogu nekog »caput nationis«, 34 sa samim Racima, koji htjedoše osnovati neku »narodnu blagajnu«, 5 a s obadvjema, jer se nastojahu razviti u neku državu u državi.

 

150 godina kasnije, god. 1849. vidima zaista, kako nastaje čitava srbska država, srbska Vojvodina, u granicama Monarhije. Ona je obuhvaćala ugarske županije Bač-Bodrog, Torontal, Temes i Krasso-Szorenv, te kotare Ilok i Ruma od hrvatske sriemske županije. U razdoblju od g. 1849. — 1860. bila je tako zvana »srbska vojvodina« samostalna austrijska krunovina.

 

Tvrdim dakle: Postanak Vojvodine ne bijaše nikakav slučaj, nego samo prirodni izraz one znatne državotvorne snage, koja bijaše utjelovljena u srbskoj narodnoj Crkvi, koja se s Arsenijem IV. Crnojevićem bila preselila u Austriju i čekala samo pogodan trenutak, da stupi u djelo.

 

Ali ne bijaše samo ta činjenica od najvećeg značenja. Gotovo još značajnija bijaše sliedeća okolnost. Pećkoj patriarhiji, čije težište bijaše sad preneseno u Austriju (od 1689. — 1849. bijaše samo metropolija, a tek god. 1849. postade opet patriarhijom istodobno s osnivanjem Vojvodine), nije uspjelo samo sačuvati ustrojbu srbsko-pravoslavne Crkve u austro-ugarskim zemljama, koju bijaše stvorila pod turskom vlašću od god. 1557. — 1689., nego ju je također još i dalje izgradila. Sto to pak znači, shvatit će svatko, tko je pozorno pratio i razumio moja razlaganja u ovom i u petom

dielu ove knjige.

 

Ali još i više. U najbogatijim krajevima južne Ugarske i u sređenim austrijskim prilikama stekoše Srbi, a s njima i njihova Crkva neko blagostanje i bogatstvo, te se sad mogahu intelektualno i kulturno u većoj mjeri razvijati.

 

Toj okolnosti imamo zahvaliti, što se upravo u Srba južne Ugarske nalaze početci novovjekovne historiografije južnih Slavena. Spomenuo sam već na str. 124., daje srbski pop Jovan Rajić god. 1794. napisao djelo o poviesti južnih Slavena, koje obaseže 2000 stranica: »Poviest raznih slavenskih naroda, osobito Bugara, Hrvata i Srba«. Raić bijaše rođen god. 1726. u Karlovcima od siromašnih roditelja, god. 1744. položio je nauke u isusovačkom kolegiju u Komoranu, ali priede god. 1748. u šopronjsku protestantsku gimnaziju od straha, da se ne bi morao pokatoličiti, a konačno je u Rusiji, u Kijevu, Moskvi i Smolensku studirao bogosloviju. Odande pođe na Sv. Goru Atos u srbski manastir Hilandar. God. 1759. postade u Karlovcima profesorom zemljopisa i govomičtva, ali se god. 1771. povuče u samostan Kovilj, gdje doskora postade starješinom i arhimandritom. U svojoj se je mladosti mnogo bavio poviešću, osobito rukom pisanom srbskom poviešću spomenutog grofa Đorđa Brankovića, Orbmijem i drugim starijim hrvatskim kroničarima i piscima. Plod rada njegova života bijaše gore spomenuto, u crkvenoslavenskom jeziku napisano, obsežno djelo.

 

Što možemo dakle očekivati, kad sve to znamo, od ovog u Rusiji i na Atosu obrazovanog srbsko-pravoslavnog starješine samostana? Ništa drugo, nego da će biti prožet onim srbskim državnim i narodnim osjećajem, kojeg nosilac bijaše pecka patriarhija i koji je sviestno išao za tim, da su sve zemlje nekadašnje pećke patriarhije srbske zemlje, u kojima po pravu ne bi smjela da postoji nijedna druga Crkva i nijedan drugi narod. To je shvaćanje dolazilo do izražaja na taj način, da nije samo prikazao, koliko god to bijaše moguće, srbskim zemljama Bosnu i Hercegovinu, nego i Dalmaciju i Slavoniju, čija nacionalna pripadnost bijaše izvan svake dvojbe. Sve to prikazao je iz dubine svog vjerskog osjećanja tako sigurno i tako uvjerljivo, da ga u tome slieđahu svi kasniji pisci. Već sam na spomenutom mjestu IV. diela spomenuo, daje Raić postao glavnim izvorom kasnijih pisaca Pejačevića, Engela i Gebharda i da je pokrenuto srbsko pitanje u prva tri desetljeća 19. st. izazvalo povećanu potrebu, da se razjasni srbska poviest, pa su se na taj način proširila netom spomenuta tri djela.

 

Time bijaše zapravo čitava poviestna znanost Europe jednostrano pod utjecajem srbskog duha i bijaše stekla sasvim krivo shvaćanje o poviesti južnih Slavena.

 

Ali srbski svećenici dadoše se i na objavljivanje izprava. Već sam na str. 124. spomenuo popa Pavla Karano-Tvrtkovića, koji je god. 1840. objavio svoju zbirku: »Srbske izprave ili stare hrisovulje, diplome i darovnice bosanskih, srbskih, hercegovačkih, dalmatinskih i dubrovačkih kraljeva.« Od tog doba postala je moda u slavenskom svietu, da se sve izprave južnih Slavena smatraju srbskima. Pucić, Miklošič, Kopitar dadoše se pokorno voditi od pravoslavnog duhovnog ovna predvodnika.

 

Kako je neumorno duh pravoslavnog svećenstva radio na tome, da se područje pećke patriarhije prikaže kao daje oduviek bilo pravoslavno i srbsko područje, neka dokaže i ovaj slučaj. Kao posljedica natječaja srbskog učenog družtva u Beogradu, izašla je god. 1867. u Zadru znanstvena razprava pravoslavnog svećenika dra Božidara Petranovića: »Bogomili, crkva bosanska, Krstjani, IstoriČka razprava«. Kao prva razprava o tom predmetu bijaše to sasvim primjereno djelo. No na koncu pokazalo se ipak, koja mu bijaše prava namjera. Jer Petranović bijaše uztvrdio, 39 da tako zvana bosanska Crkva uobće ne bijaše bogumilsko ili patarensko krivovjerje, nego prava iztočno-pravoslavna Crkva, »pa se samo može govoriti, da je heretički bio njen vanjski oblik i hierarhička organizacija,« . . .»Božja providnost sačuvala je bosansku i Crkvu pravoslavnom, jer su heretičke zloporabe pomalo nestajale, dok nije god. 1520. : nestalo i heretičke organizacije, te je u Bosni jedino preostala nepomućena, pravovjerna pravoslavna Crkva.« 40 Vidimo dakle, da je trebalo dokazati, da pobjedonosni nastup pravoslavne Crkve u Bosni i susjednim zemljama nije usliedio i nakon provale Turaka, nego da je ona tamo vladala već od najstarijih vremena.

 

Taj pokušaj nije uspio. Stvar bijaše doduše nova, ali ipak se našao stručnjak u osobi poznatog hrvatskog povjestničara, kanonika Franje Račkog. Dvie godine kasnije, god. 1869. štampao je on u Radu Jugoslavenske akademije svoje već mnogo puta spominjano djelo o bogumilima, 41 a to je djelo ostalo još sve do danas najvažnijim djelom o tom predmetu. Ali da se nije našao čovjek kova Račkoga i da to djelo nije bilo tiskano u Radu Jugoslavenske akademije, sva je prilika, da bi još i danas Europa vjerovala, da je bogumilstvo samo jedan od oblika, u kome se pojavljuje pravoslavlje, i vjerovala bi, da pravoslavlje ima u Bosni zavičajno pravo. (Izporedi str. 89.)

 

Dopustit ću ipak, da su spomenuti srbski svećenici izvršili znanstveni rad od vriednosti. Ali sva njihova djela treba uzeti cum grano salis, jer se od njih samo u iznimnim slučajevima može očekivati objektivnost. Jzvrstna Fallmerayerova opazka »da vjera i znanost nisu u Rusiji same sebi svrhom kao u zapadnim zemljama, nego su samo oruđe najtrajnije i najjače ljudske strasti, vlastohleplja i želje za razvijanjem moći«, 42 ne vriedi samo za Ruse, nego i za Srbe i sve one, koji misle na bizantski način, počevši od Porfirogeneta pa sve do Rajića i St. Stanojevića.

 

Na temelju dosadašnjih istraživanja moramo dakle ustanoviti:

 

I. Stotinu godina iza nestanka srednjovjekovne Srbije (1459. — 1557.), pojavljuje se u okviru turske države nova teokratska srbsko-bizantska državna tvorba, koja si bijaše stavila u zadatak, da osvoji za srbsko-pravoslavnu crkvenu misao čitav Balkan, a osobito njegov sjeverozapad.

 

II. Ustrojba stvorena od ove osvajalačke crkveno-državne misli postoji još i danas i radi neumorno u pravcu prije postavljenih ciljeva.

 

III. Ta misao bijaše toliko jaka, da joj pođe za rukom utjecati u njezinu smislu na čitavu europsku znanost i tako utrti putove budućem vlastitom osvajanju.

 

IV. Ova osvajalačka misao, koja je nastala na crkvenom temelju, postala je tako važnom sastavinom današnjeg svesrbstva i politike kraljevine Srbije, kao što ćemo to još kasnije vidjeti.