3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politički činbenik

 

U 19. st. stupaju Srbi kao etnički cjelovita narodnost na pozornicu poviesti.

 

Premda malen narod, bijaše ih dovoljno, da se mogahu politički učvrstiti. Za njihov kulturni razvoj i za njihove političke težnje bijaše od neprocjenjive vriednosti, što je srbsko-pravoslavni element za turskog osvajanja dopro daleko na sjeverozapad i i postao gotovo pretežnim elementom upravo u predjelima nekadašnjeg središta hrvatskih naselja.

 

Rekao sam srbsko-pravoslavni elemenat ex nunc, jer ga danas takvim vidimo, ali treba odmah ustanoviti, da tome ne bijaše tako sve do sredine 19. st. Sad nam je dužnost pobliže se pozabaviti s tim problemom, koji je neobično važan i vrlo zamršen, jer inače ne bismo naprosto mogli razumjeti srbskog pitanja. Svatko, tko je samo malo upućen u antropoložki i socialno-znanstveni način mišljenja, prigovorit će mi, što spajam u jedno srbsko pitanje s pitanjem o balkanskim Romanima. Taj prigovor glasi: kako to, da balkanski Romani, koji su se već u doba razpadanja srbskog carstva u velikom broju uzdigli do najviših položaja, te su, uzpevši se kao feudalna gospoda, razjedinili carstvo i konačno Turcima pomogli da srbske države iznutra raztoče; kako to, da ti balkanski Romani ili Vlasi nisu ni kao narod prodrli, kad su već i odozdo i odozgo prodirali u družtvo? To bi bezuvjetno trebalo očekivati po zakonima družtvovne i etničke dinamike uz predpostavku, da Srbi bijahu zapravo samo razmjerno riedki vladajući sloj.

 

Da bismo to pitanje mogli razumjeti, spojit ću ga s jednim drugim, koje na prvi pogled s njime nije u svezi: Zašto je rumunjski narod nastao baš u Daciji, na skrajnjem sjeveroiztoku Balkanskog poluotoka?

 

Na svaki način malo je čudna pojava, što su se balkanski Romani pojavili upravo na mjestu suprotnom od onog, gdje bismo ih zapravo u skladu s etnoložkim i poviestnim zakonima svakako očekivali. 13 Rimsko vladanje počelo je najprije u Iliriku, trajalo je najdulje i bijaše najsnažnije. Za njim je došla katolička Crkva, koja je romanizirala. Postojao je izravni zemljištni kontinuitet s novorimskom (talijanskom) rasom, koja je tada na jedan dio tog teritorija neobično snažno utjecala politički, kulturno i gospodarski i kroz 400 godina njime čak i vladala. Pa ipak nisu mogli Romani prodrieti na tome mjestu, kao unapried određenom od sviju elemenata, potrebnih za stvaranje naroda, nego u blizini Scitije, kolievke balkanskih Slavena, gdje je utjecaj Rima zbog udaljenosti od svoje baze morao da bude najslabiji!

 

To je antropoložki problem, koji se ne može samo tako shvatiti i čije rješenje možemo naći tek kad se upoznamo s bizantskom državnom i crkvenom poviešću.

 

Da bi nam bio jasan razvitak događaja, najprije nam je uočiti ono dvostruko narodno-političko naličje srednjovjekovnih Grka. Nacionalno bijahu Bizantinci Grci, bijahu čak izrazito nacionalistički nastrojeni. Ali politički bijahu Rimljani, budući da vladanje rimskim carstvom i mišljenje o rimskoj vlasti nad svietom postadoše životni sadržaj tog naroda. Uzprkos svom grčkom nacionalizmu nazivahu se Rimljanima, budući da vladanje rimskim carstvom i mišljenje o rimskoj vlasti nad svietom postadoše nazivahu Rimljanima, Рωμαίοι, svoje carstvo Romanijom i svoj jezik Рωμαίοιε, t. j. γλώσσα. Tek u najnovije vrieme označuje se grčki jezik helenskim po klasično-helenskom primjeru i tek nakon uzpostave novogrčke države. Takvo označivanje međutim nije posvuda prihvaćeno, kao na pr. od Grka u Turskoj, koji svoj jezik zovu još uviek »romaike«.

 

Zato tim Grcima nije moglo iči u račun, da se na Balkanu stvori jedan romanski narod. Da je na Balkanu nastao kakav romanski narod, da je stvorio kakvu državnu ustrojbu, on bi doskora nadošao na to, da je pravi nasljednik Rimljana, te bi morao Grcima osporiti carstvo, pravo na vladanje čitavim svietom i sve ostalo, stoje s time u svezi. To je bio razlog, zbog kojeg moradoše svim sredstvima zapriečiti, da na Balkanu ne nastane kakav romanski narod, a to im je, kako nas poviest uči, podpunoma uspjelo. Ustanoviti nam je dakle: Bizant i bizantska Crkva bila je i još danas je nesklona balkanskim Romanima, premda joj oni pripadaju, te ona nastoji spriečiti, da se oni podignu.

 

Tu nam se nameće još jedna pomisao. Što je navelo god. 1219. Bizantince, da Srbima dopuste autokefalnu Crkvu? Jer prema našem shvaćanju bijaše životna tajna Bizanta ona prisna sveza između Crkve i države, i. ćim se ta čarobna sveza pusti iz ruke, stvara se suparnik, koji u skladu s unutarnjom nuždom bizantskog duha prije ili kasnije mora postati opasan, kako se to zaista i zbilo sa srbskom državom. Nismo mogli pomisliti, da Bizant ne bi spoznao opasnosti, koja se u tome nalazi. Kako da se dakle razjasni ta zagonetka? Opet s pomoću balkanskih Romana!

 

Vidjeli smo već, da se oko god. 1200. bugarski car Kalojoan dao okruniti carem Bugara i Vlaha, te smo iz toga stvorili zaključak, da seje balkansko-romanski elemenat u to doba jako osilio. To bijaše vidljiva pojava, ali tvrdim i uvjeren sam, da će egzaktna znanost i dokazati, da su se u 12. i 13. st. Romani na čitavom Balkanu podigli, a to ne mogaše Bizantu ostati nepoznato.

 

Godine. 1204. srušiše čak Bizant Mletčani i Franci, dakle opet ljudi romanskog govora i osnovaše »latinsko« carstvo. Grčki carevi, koji bijahu pobjegli u Niceju, moradoše stajati pod dojmom, kao da se približava snažni romanski val, koji pred sobom sve ruši.

 

Iztančani i sigurni politički osjećaj Bizanta i tom se prilikom iztakao. Oni dadoše Slavenima autokefalnu Crkvu samo radi toga, da bi ih mobilizirali protiv Romana. Ta poviestna taktika Bizanta bijaše, da svoje protivnike nahucka jedne na druge. Taj zadatak oni ne povjeriše Bugarima — jer bijahu Bizantu bliži i opasniji, a u Bugarskoj bijahu već i Romani stekli neku moć — nego slabijim i neopasnijim Srbima, kojima bijaše još uspievalo, da si Romane drže podložnima.

 

Te dvie državne Crkve, srbska i grčka, nastupiše sad zajedno protiv balkanskih Romana, upirući se o vlasti u njima utjelovljenih naroda i država.

 

Romanska rasa imala je na taj način na Balkanu dva zakleta neprijatelja: hrvatsko plemstvo (opisao sam već njegovu žestoku borbu protiv Romana) i anatolsku Crkvu.

 

Ova dva činbenika učiniše, da je romanski element izbio cjelovito na površinu tamo, gdje bismo to najmanje očekivali, na najsjeveroiztočnijem kutu Balkana, na sarmatskoj granici, t. j. ondje, gdje je prestajala moć tih dvaju činbenika. Dunav bijaše »limes« i granica Bizantskog carstva. Ondje, kuda ne dopiraše stvarna moć Bizanta, mogahu se balkanski Romani uzdizati i stvoriti današnji rumunjski narod. A to mogu zahvaliti samo Turcima, jer nam zadržavanje slavenskog jezika u crkvi sve do 19. st. dokazuje, da je anatolska Crkva i pod turskim gospodstvom tvrdokorno nastojala, da poslaveni prekodunavske Vlahe.

 

Sve se to može krasno sliediti u poviesti. Ne ću čitaoca zamarati pojedinostima, te ću samo iztaknuti jedan primjer. Kad su Raci (Srbi) god. 1690. pod Arsenijem Crnojevićem prešli u austrijske zemlje, nazivao se on »nadbiskup i patriarh Raca, Rutena i Vlaha« (!) i tvrdio je, daje mala Vlaska (u Slavoniji) isto tako kao i Mezija, Ilirija, Vlaška (u Rumunjskoj) i Moldavija od »iskona pokrajina«, pećke patriarhije.

 

Da je Srbima uspjelo trajno zadržati pod svojom crkvenom organizacijom Vlahe u rumunjskoj Vlaškoj i Moldavi, posrbili bi i njih kao u kasnije doba Vlahe u maloj Vlaškoj (Slavoniji) i Iliriji.

 

Sve to treba razumjeti, ako želimo shvatiti, kako je postao današnji srbski narod.

 

Premda su izbili na površinu u srbskoj državi i uzprkos brojčanoj premoći, ne mogahu se Vlasi održati, jer im ne pođe za rukom da izkoriene srbsku Crkvu, Isto tako, kao što kod Grka vladaše pravilo; »Grk je onaj, tko pripada grčkoj Crkvi«, tako vriedi počevši od god. 1219, i kod Srba pravilo: »Srbin, je, tko pripada srbskoj Crkvi«, Crkvenoj se vlasti ne mogahu oduprieti nekulturni nomadi, Crkva ih je bez iznimke posrbila, te ćemo još na nekoliko mjesta ove knjige vidjeti, kako se to zbilo.

 

Jedno bih tek htio ponovno naglasiti: Kako se odatle može vidjeti, koliko je strašna moć bizantske državne i crkvene misli. Ona je toliko snažna, da zapravo razpolaže životom i smrću naroda.

 

Trebalo bi još samo spomenuti, kako je proteklo poslavenjivanje Romana. Zbilo se i to tako, da je crkvena vlast u srbsko-pravoslavnoj crkvi ostala trajno u rukama Srba i da je crkva pojačala sva svoja nacionalna obilježja po mogućnosti što više. Upravo bolestno pretjerana nacionalna sviest pravoslavne Crkve, nastojanje oko narodne predaje, oko narodnog jezika, narodnih pjesama, običaja i igara, to bijaše oružje posrbljivanja. Uzmemo li još u obzir, da tome treba pridodati slavenski jezik u crkvi, gdje nekulturni balkanski Romani nađoše jedino nešto uznosito, pa ćemo tako shvatiti, da se ne mogahu oteti tom utjecaju i da su se morali posrbiti.

 

Prije sam napomenuo, da je hrvatsko plemstvo poslavenilo katolička balkanske Romane. Pokazavši umjetno djelo anatolske Crkve, htio bih još razjasniti, kako su hrvatska gospoda poslavenila svoje Morlake. Naprosto na temelju načela: »Cujus regio. illius religio«. Nije to posvuda išlo lako, ovdje i ondje jedino silom, ali ipak je išlo. Prkosna gospoda, koja bijahu odbacila svoju državu, da zadrže svoju narodnost, posvetiše se nakon saveza s Ugarskom izključivo pobijanju Romana. U tome poslu bijahu i uspjeli. Taj posao bijaše im posvršio onaj sugestivni utjecaj, koji izbija iz posjeda vlasti.

 

Htio bih upozoriti na još nešto. Na katoličku vjeru prieđoše samo oni Vlasi, koji stanovahu neposredno na području katoličke svoje gospode. Oni pako, koji bijahu naseljeni na području Bosne i Hercegovine ostadoše u pravoslavnoj Crkvi, ukoliko ne prihvatiše bogumilstvo. To se zbilo poradi toga, što se kod njih po predaji sačuvalo pravoslavlje i Što su stalno nadolazili pravoslavni Vlasi zbog zemljištne sveze sa Srbijom. Moramo dakle smatrati, ostavivši sasvim po strani autohtone Vlahe, da je i od onih Vlaha, koji su kasnije s Turcima nadošli u hrvatske krajeve, samo manji dio prigrlio katoličku vjeru, dok je veći dio, budući pravoslavan, pripao Srbima, te su tako Vlasi mogli postati jezgrom, oko koje se u Bosni stvorilo pravoslavno pučanstvo.

 

Time se broj Srba povećao samim pravoslavnim Vlasima, koji su živjeli na hrvatskom području, odnosno, koji su na tom području nastali. Posljedica pak toga bijaše, da su Srbi priljubili mnogo više vlaške krvi, a pošto ti Vlasi kao Romani bijahu tamnog kompleksa, ima u Srba mnogo više tamnih tipova nego u Hrvata.

 

Jedno dakle možemo ustanoviti: spasenje svoje narodnosti i mnogostruko povećanje broja svog pučanstva absorbiranjem Vlaha zahvaljuje Srbstvo uglavnom, skoro bih rekao izključivo, svojoj narodnoj Crkvi. Iz tog poviestnog razvoja nastala je i pojava, da nečija pripadnost srbsko-pravoslavnoj Crkvi znači ujedno i nacionaliziranje u Srbina. Ta je činjenica od velike važnosti, i to tim veće, što i stoljećima stalno djeluje na čitavom jugu.

 

Da navedem jedan primjer: poznati, danas već pokojni srbski prvak u Sarajevu, Petar T. Petrović-Petraki bijaše zapravo pravoslavni Albanac. On mi je u svoje doba sam pričao, da je rodom iz Korče u Macedoniji i da se izprva prezivaše Petraki, a i kod kuće razgovarao je samo albanski.

 

A albanski i srbski zacielo nije jedno te isto, to su nam bar balkanski ratovi pokazali.

 

Pa ipak bijaše taj Albanac srbskim prvakom i nitko ne bijaše opazio, da nije rasni Srbin. Njegovi se sinovi ne rovu više Petraki, nego Petrović. Kako to? Kao jedan od najbogatijih Sarajlija bijaše on član srbske crkvene obćine, pa čak i njen predsjednik i time eo ipso Srbin. Na taj način su Srbi na čitavom jugu Monarhije i u hrvatskim zemljama posrbili u najkraće vrieme sav pravoslavni element: Rumunje, Rusine, Grke i Cincare. U Zemunu, Mitrovici. Osieku, pa i u Zagrebu bilo je početkom 19. st. mnogo Grka i Cincara. Njihovi su potomci danas Srbi. Premda bijahu poslavenjeni u hrvatskoj sredini, ne postadoše Hrvati, nego Srbi.

 

Automatskim posrbljivanjem radi na taj način srbska narodna Crkva na povećanju broja srbskog žiteljstva i time ujedao i na jačanju srbske moći i upliva.

 

Hrvati opaziše doskora, kolika je ta ekspanzivna moć pravoslavlja i utvrdiše tu činjenicu čak i u zaključcima hrvatskog sabora i zajedničkog ugarsko-hrvatskog sabora.

 

U zajedničkom saboru od god. 1764. iznesoše Hrvati stare i nove svoje tužbe u tom pravcu ovako:

 

»Ah najgore od svega je silna razprostranjenost shizme (pravoslavlja). Još godine 1741, (zak. čl. 46.) bijaše određeno, da metropolit grčko-nesjedinjenih ne smije vršiti nikakva utjecaja na području ovih zemalja (Hrvatske i Slavonije), na svećenstvo i vjernike ove vjeroizpoviesti. Pa ipak, kad gledamo u našoj sredini tri jake nedavno osnovane razkolničke biskupije u Pakracu, Plaškome i u Kostajnici, kad gledamo mnoge njihove samostane, množinu njihova svećenstva, koje se množi poput gljiva, kad gledamo kako ljudima ove vjeroizpoviesti davaju naslove grofova i baruna i, to je još bolnije, kako se ljudima ove krvi daju plemićke izprave, na temelju kojih mogu stjecati kuće i zemljišta; pa kad vidimo da im se nadjelo ime ilirskog naroda, da se ustanovila posebna oblast, tako zvana »ilirska dvorska komisija«, koja radi protiv naših zakona i naših oblasti, pa kad uz sve to još vidimo, gdje svi njihovi poslovi liepo napreduju, i da nas sve naše vlasti i zakoni od njih samo malo štite, kad uočimo to sve, biva nam jasno, da se ta strana shizma, kako to proizlazi iz zakona od god. 1604. — 14. nalazi gotovo na istom stupnju kao i vladajuća vjera (katolicizam). Zato se opravdano bojimo, da će napredovanje ovog tiela, koje se proteže od moskovskih granica pa sve do Jadrana i koje metropolit drži zajedno, s vremenom našu vjeru i našu državu posvema ugušiti, a osobito kad uzmemo u obzir napadnu svezu, koja postoji između tih shizmatika i vojnih vlasti. Time je stvorena između njih zajednica probitaka, pa vojničke vlasti nastoje proširiti granice svog djelokruga s pomoću nasilja ovih razkolnika, a s druge su se strane ti grčki nesjedinjeni privikli, da sve više šire krug svojih povlastica pod moćnom vojničkom zaštitom,«

 

Ovo djelovanje srbsko-pravoslavne Crkve osobito je važno u jednom obliku.

Pichler 16 se žali što se Rusi u Poljskoj služe mješovitim brakom za proširenje pravoslavlja. To se isto zbiva i na slavenskom Jugu. Poznati su mi mnogi slučajevi, gdje je otac Hrvat, mati Srbkinja, a djeca isključivo Srbi.

 

Moglo bi se gotovo reći, da se to redovito dešava, a protivni slučajevi su samo iznimke. Srbi podupiru takav razvoj sviestno i po mogućnosti što više, svaki takav uspjeh služi im na čast i veselje, jer u njemu gledaju djelovanje sile svoje crkveno narodne misli.

 

U jednom pravcu je ta privlačna snaga srbske narodne Crkve osobito djelotvorna.

 

Katolički brak je, kako je poznato, nerazrjesiv, a pravoslavni brak može se razriešiti.

 

Razstavljeni katolik treba samo prieći na pravoslavlje, te se ponovno može ženiti uzprkos tome, što njegov katolički brak i dalje traje. To se sve više izkorišćuje na slavenskom Jugu Monarhije. Nemam pri ruci brojitbenih podataka, ali u već spomenutoj brošuri, 18 koju je navodno napisao Thalloczy, nalazimo za Bosnu u razdoblju od god. 1878. — 1900. sliedeće podatke:

 

 

na katoličku vjeru prešlo je

46 osoba

iz katoličke Crkve izstupilo je

79 osoba

gubitak katoličke Crkve

33 osobe

na islam prešlo je

29 osoba

iz islama izstupile su

32 osobe

gubitak islama

3 osobe

na pravoslavlje prešlo je

58 osoba

iz pravoslavlja izstupilo je

29 osoba

pravoslavlje poraslo je

za 29 osoba

 

 

 

Odatle sliedi, da je od 3 vjere u Bosni jedino pravoslavlje poraslo, dok su islam i katolička Crkva na gubitku. Značajno je, da je gubitak katoličke Crkve najveći. A porast pravoslavlja može se pretežno razjasniti prielazima na tu vjeru zbog sklapanja drugog braka. Kao što u Bosni, takve su prilike i u Dalmaciji i u Hrvatskoj i Slavoniji.

 

Budući da se spomenuti brojevi odnose na višegodišnje razdoblje, nije im se pripisivala osobita važnost. Ali od god. 1900. ovamo, ti su brojevi neobično porasli; ponajprije poradi toga, što suvremeni razvoj načina života donosi sve više potrebu razstava braka, a tom zahtjevu katolička Crkva ne može izaći ususret, a onda je s obzirom na sve veći srbski utjecaj postalo na slavenskom Jugu moderno postati grkoiztočnjakom već s obzirom na mogućnost drugog braka. Poznato je na pr., da Srbi smatraju svojim također bivšeg bana Tomašića, koji potječe iz stare plemićke obitelji, budući da je on prešao na grkoiztočniu vjeru također povodom sklapanja drugog braka. Bude li on u tom drugom braku imao djece, ona će nesumnjivo postati Srbi, premda im je otac Hrvat.

 

Dolazimo dakle do ovog zaključka:

 

1. Srbi imaju jedino svojoj Crkvi zahvaliti, što ih toliko ima i što su se tako razširili da mogu danas nastupiti kao politički činbenik.

 

2. U svojoj Crkvi imaju Srbi oruđe za umnažanje svoje narodne snage, kome nema premca. To sredstvo automatski oduzima okolnim narodima njihove pripadnike i privodi ih k Srbstvu.

 

To su već i drugi opazili. Miklošić, koji je bezuvjetno prvorazredni autoritet, piše, kako sam već spomenuo »o neodoljivoj asimilacionoj snazi srbskog naroda, koja je na zapadu posrbila Hrvate, na jugu Albance, posvuda Vlahe (Rumune), a na iztoku i jugoiztoku Bugare.« Samo što Miklošiču još ne bijaše jasno, da je upravo srbska narodna Crkva onaj činbenik, koji predstavlja tu neodoljivu asimilacionu snagu, što želim ovdje utvrditi.

 

Ta se okolnost ne smije smetnuti s uma, budući da je ta neodoljiva asimilaciona snaga stalni činbenik u srbskome proračunavanju političke budućnosti.