2. Srbska državna i crkvena predaja

 

Prvi temelj današnjeg svesrbstva leži nedvojbeno u središnjem položaju zemalja, koje su Srbi naselili i koje se nalaze u sredini masiva Balkanskog poluotoka, ali i u sredini između Hrvata i Bugara. Povoljne i nepovoljne momente u savezu s tim položajem obradio sam vrlo izcipno u poglavlju srbske poviesti, te mogu na ovom mjestu čitaoca naprosto na to upozoriti.

 

Drugi moment jest nacionalna veličina, što ju je Srbstvo doživjelo u doba narodne dinastije Nemanjića. U poviestnom dielu ovog djela pozabavio sam se s dobrim razlogom izcrpnije s ovim razdobljem, te upućujem na ono, što sam tamo kazao (str. 50. i 61.). Ovdje bih htio samo ukratko opetovati. Na prielazu iz 12. u 13. stoljeće, pojavila se u Srba jaka kuća Nemanjića. Jedan njen član, sv. Sava, osnuje god. 1210. srbsko-pravoslavnu narodnu Crkvu, koja postade god. 1345. autokefalna. Upirući se o Crkvu, bijaše Srbima moguće razviti se do neslućenog stupnja i savršeno izkoristiti međunarodne prilike, koje su nastale uslied prolaznog sloma Bizantskog carstva (1204. — 1261.). Oslanjajući se na zemljištni posjed, primi Dušan Silni bizantski carski naslov, pokuša osvojiti Bizant, preuzeti bizantsku državu zajedno s njenim predajama i osnovati na taj način srbsko-grčko carstvo. Ali on prerano umrie. A Srbstvu nedostajahu narodne i kulturne snage za izvršenje tog zadatka, i čitava se Dušanova građevina slomi: Turci završiše posao razaranja. Na drugom sam mjestu također iztaknuo, što je toliko silno obuzelo maštu srbskog naroda: veličina carstva, prevlast na Balkanu, unutarnja sigurnost, blagostanje, cvjetanje trgovine i prometa, sjajne crkve i manastiri, a nada sve ono smiono posezanje za najvišim, što si Balkanac može predstaviti s obzirom na vanjski i unutarnji sjaj: za Bizantom i njegovom misli o vladanju svietom. To je nešto slično kao Rimsko carstvo njemačke narodnosti, koje je stoljećima magično djelovalo na njemački narod. Samo što je to kod Niemaca trajalo gotovo 900 godina, dok je nadošao gorki svršetak, i njemački narod znade, koju je clenu za to platio. Kod Srba nasuprot bijaše veličina carstva samo svietli kratki trenutak u njihovoj poviesti, iza kojeg je neposredno sliedila najdublja noć osmanlijskog robovanja. Nagla promjena samo je pojačala suprotnost. Zato se uspomena na carstvo neobično duboko usjekla u Iako razdražljivu maštu srbskog naroda.

 

Čudno je samo, kako se ta predaja mogla sve do danas tako živo u narodu sačuvati. I to tim više. Sto je i kod Hrvata neposredno pred njihovo nazadovanje vladalo jedno razdoblje priličnog blagostanja i unutarnjeg mira u doba vladanja kralja Dimjtrija Zvonimira. Pa ipak se u narodnoj predaji od toga samo malo sačuvalo.

 

Nekoliko starih narodnih pjesama s nejasnim aluzijama, to je sve. A svaki srbski seljak znade njihova cara Dušana ili cara Lazara, a siedi guslar pjeva o nekadašnjoj veličini, hrabrim djelima i propalolm sjaju. Odakle ta razlika? Iz različitog ponašanja obih Crkvi. Već sam u trećem dielu (str. 65. i 66.) pokazao, kako su grkoiztočna Crkva i od sv. Save sagrađeni samostani djelovali u pravcu čuvanja predaje kod Srba.

 

Kod grkoiztočnih ne bijaše naime samo Crkva narodna nego i najuže spojena s narodnom državom. U skladu s grčkim shvaćanjem o odnosu države i Crkve, bijahu im probitci jednaki. Ne treba zaboraviti, da su dani narodne veličine bili ujedno i dani slave srbsko-pravoslavne Crkve. Velik dio svog imanja upotriebiše Nemanjići u korist Crkve. Na Sv. Gori Atosu, tom bilu grkoiztočnjačtva ili u samoj zemlji sagraditi zadušbinu, prekrasnu crkvu ili samostan, te ga bogato opremiti, bijaše gotovo dužnost svakog kralja. Pa onda moć Crkve u državi! Nešto od onog visokog položaja i silne moći prvog srbskog nadbiskupa, sv. Save, koji bijaše kraljevski sin i najjača ličnost među Nemanjićima, prešlo je i na njegove nasljednike. Srbska Crkva proživjela je pod Nemanjićima zaista sjajne dane!

 

1 zato je Crkva, duša, sačuvala dobru uspomenu na tielo, državu, u kojoj joj je tako dobro bilo. Praktična je dobit od toga, daje sama država i državna predaja postala isto tako bezsmrtna, kao što je i Crkva vječna. Tako dugo, dok postoji grkoiztočna Crkva, tako dugo će ona sa svim razpoloživim joj sredstvima nastojati oko ponovne uzpostave i veličine srbske države, da bi uzpostavila kanonski odnos između Crkvve i države, između tiela i duše. Pa budući da je Crkva u srbskoj državi materialno dobro uspievala — za materialna dobročinstva bijahu sve Crkve u svako doba vrlo osjetljive i zahvalne — zato je i sasvim izvanrednim žarom radila na čuvanju srbske političke i ci državne predaje.

 

Sasvim je drugačije bilo kod Hrvata. Katolička Crkva zauzimaše načelno sasvim oprečno stanovište, ona se nikad nije poistovjetila u tolikoj mjeri s pojedinom državom i s pojedinim narodom. No ne smije se zaboraviti, da nije bio ni ponajbolji odnos između rimske kurije, koja je pomagala Romane, i neukrotivog hrvatskog plemstva. Posljedica toga bijaše propast hrvatske države i razcjep Hrvata: korjenito narodno plemstvo prieđe bogumilstvu i osnuje Bosnu, tu. tvrdokornu krivovjernu državu.

 

Takvoj državnoj predaji katolička Crkva ne mogaše biti sklona. S time je u skladu i okolnost, da je katolička Crkva bila gotovo neprijateljski razpoložena prema hrvatskim narodnim pjesmama i prema svemu, što je podsjećalo na državu. Pisac, koga sam već opetovano naveo, veli o tome sliedeće:

 

»Rimska Crkva bijaše uviek protivna razvijanju narodnih osobina.« »...Pater Ljubuški žestoko se obara na junačke pjesme svog naroda... On se obraća svoj braći reda svog i svim duševnim pastirima u Dalmaciji i pozivlje ih, da šire »pjesmu o paklu« i da ih narod pjeva na mjesto onih nekoristnih pjesama.. .« 8 U posveti Vinku Zmajeviću, nadbiskupu zadarskome, izjašnjuje se pisac također protiv narodne pjesme. Njegovo stanovište zastupaše također službena Crkva, zagrebački isusovci povedoše slične pokušaje za potiskivanje narodne pjesme. 9

 

Čitalac će sve to više shvaćati, zašto bijahu potrebni 4. i 5. dio »Bosna«, te »Katolicizam i pravoslavlje«. Tek na temelju razlaganja na tim mjestima, možemo sasvim shvatiti današnji razvoj na jugu. Tek sad možemo napose shvatiti brzi razvitak Srbije, kad uzmemo u obzir, da se je jedna Crkva, koja je tako udešena, da ulieva životne snage i sasvim iznemoglom narodnom tielu, namjerila na tako žilav narod, kakav bijahu nedvojbeno Srbi. Uslied njenog djelovanja morala je srbska država upravo eksplozivno porasti.

 

Još jednu okolnost ne smijemo smetnuti s uma: srbsko-pravoslavna Crkva je jedina od najstarijih Crkava bizantske vjeroizpoviesti. Ona je mnogo starija, a to je vrlo važno, od ruske državne Crkve. Rusija bijaše vrlo dugo sasvim običnom neznatnom pravoslavnom mitropolijom i ništa više, dok je srbska Crkva počevši od početka 13. st. sjala u sjaju od Bizanta priznate državne Crkrve. Ali ni to nije sve.

 

Dušan Silni okruni se o Uzkrsu g. 1346. carskom krunom, koja je po njegovim namjerama trebala da bude bizantsko-srbsko-bugarska, te osnivaše svoj pravni naslov na činjenici, što bijaše mačem u ruci stekao veći dio europskog diela Bizanta, te tako postao »fere totius imperii Romaniae dominus«.10 Rusi priženiše svoj pravni naslov na Bizant tek godine 1462., a ruski vladari okruniše se carskom krunom tek god. 1498. 11' Treba dakle ustanoviti, da Srbi imadu stariji i jači pravni naslov na baštinu Bizanta nego Rusi, i to jednako u crkvenom kao i u državno-političkom smislu.

 

Zemljopisna blizina, te jači krvni i misaoni utjecaji na Srbstvo učiniše, da je Srbija bila mnogo intenzivnije bizantska od široke Rusije. Srbija bijaše bizantski mali sviet sa svim njegovim prednostima, ali i manama. U kolikoj mjeri to bijaše tako i koliko je lebdio duh Bizanta nad Srbijom, neka svjedoči sliedeća činjenica. God. 1830. postade Miloš Obrenović knezom Srbije. Koliko je taj srbski seljak znao o Bizantu, o bizantskim poreznim metodama i o sličnome? Zacielo ništa. Pa ipak je taj čovjek nagonski u duhu Bizanta izumio bizantsku poreznu praksu iz njegova najtamnijeg razdoblja. Da bi se sam obogatio, monopolizirao je u Srbiji trgovinu svinjama, a htjede monopolizirati i trgovinu solju 12 i t. d. sasvim onako, kao što to nekada činjahu bizantski basileusi. Srbima bijaše tog ipak previše, te oni god. 1839. odtjeraše Miloša.

 

Vidimo dakle: poviest, koja se rada iz istog duha, ima nevjerojatno uztrajnu težnju da se ponavlja.

 

Zato tvrdim, da je poviestnim razvojem crkvena i politička predaja Bizantskog carstva prešla isto tako na Srbiju kao i na Rusiju. U duhu te predaje bijaše osnovan i zahtjev za čitavim Balkanskim poluotokom i susjednim zemljama onako, kao što ih nekad posjedovaše rimsko carstvo. Vidjesmo to i u uzimanju naslova: Stjepan Uroš II. uzme dalmatinsko-hrvatski kraljevski naslov, Stjepan Dušan bugarski carski naslov.

 

Ali pođoše još i dalje i posegnuše za mišlju o svjetskom carstvu rimskog imperija. Treba samo pogledati zemljopisne karte u jednome od onih atlasa, što izađoše pri početku svjetskog rata u Antantinim zemljama, pa ćete vidjeti, što bi sve Srbima trebalo da pripadne na jugu Austro-ugarske monarhije u slučaju pobjede Antante i diobe Monarhije. Nova srbska granica podudarala bi se odprilike s granicama rimskog carstva u Panoniji. To je još više nego što bijaše osvojio car Manojlo Komnen od god. 1150.— 1180.

 

Zajedno s bizantskim crkvenim i državnim duhom preuzela je srbska država sasvim dosljedno kao svoj ideal i bizantsku misao vodilju: »Jedna država, jedna svjetovna i duhovna glava, jedna vjera.« Odatle sliedi, da Srbija — kao i sve druge grkoiztočne države — nastoji proždrieti ostale grkoiztočne države. Sve grkoiztočne države imadu svojstvo, da se brzo na sve strane šire, a kad se pri tome sastanu s drugom državom, nastoje je brzo usisati i s njome se sjediniti. Još ću i na drugom mjestu dokazati, da to unutarnje nastojanje Srbije nije logičko poigravanje načelom neograničenog bizantskog nastojanja za vlašću, nego je činjenica, koju treba mnogo ozbiljnije shvatiti.

 

Htio bih još upozoriti samo na to, daje i helenski pokret bio panhelenski oličen u jednom razdoblju 19. st. Heleni nastojahu helenizirati Čitavi Balkan, a kao sredstvo trebale su im kod toga poslužiti grčke naseobine, koje bijahu na početku 19. st. razasute po čitavom Balkanu. Etničke potežkoće htjedoše Grci pri tome svladati oživljavanjem starog grčkog načela: »Grk je onaj, tko je grčke vjere.«

 

Pravoslavlje imalo je da bude temelj političkog naroda, a težkoće zbog raznih jezika htjedoše prebroditi stvaranjem raznih kategorija: Hellenes bulgarophonoi, Hellenes alvanophonoi, servophonoi, wlachophonoi i t.

 

Sasvim naravno, bijaše to račun bez krčmara. Srbi se upirahu o svoju staru državnu Crkvu. Bugari se pomogoše osnivanjem egzarhata, te oboružani oružjem jednake vriednosti iziđoše doskora s Grcima uspješno na kraj. Grci postigoše donekle uspjeh samo kod macedonskih Rumunja i kod pravoslavnih Albanaca, jer u njih ne bijaše nikakve ili samo oskudne državne i političke predaje. Tako zvani grčki Epiroti nisu ništa drugo doli grkoiztočnim crkvenim utjecajem pogrčeni Albanci. A nezgodne borbe triju narodno-crkvenih misli, bugarske, srbske i grčke, što ih one u Macedoniji međusobno vode, daju nam samo bliedu sliku o onome, što Balkan još čeka.

 

Na ovom primjeru ne želim samo prikazati upravo strašnu i svakom katoliku nepojmljivu snagu bizantske crkvene misli, nego također uprieti prstom na činjenicu, da su državno-politička nastojanja bizantskih država, koja se osnivaju na crkvenoj misli — t. j. na utjecaju, koji nije ograničen na vrieme i prostor i nije vezan na bioložke zakone — isto tako neograničena i nevezana na stvarnost. Za njih nije ništa nemoguće, jer vjerska misao priznaje samo onu stvarnost, koja joj baš ide u račun. Budući da je ta konstatacija vrlo važna, razmotrit ćemo je još kasnije pri točnijem utvrđenju li svesrbske ideje.

 

Da saberem ukratko:

 

1. Srbstvo zahvaljuje veličinu svoje države i njeno uzkrsnuće pretežno svojoj narodnoj Crkvi.

 

2. U svom državno- političkom razvoju vezano je Srbstvo o zakone razvoja bizantske Crkve i države.

 

3. Tako dugo, dok postoji grkoiztočna Crkva, ne može se uništiti Srbstvo, a ni njegova država. U svojim nastojanjima nije Srbstvo ograničeno ni vremenom, ni prostorom, a ni spoznajom stvarnih mogućnosti.

 

4. Neodstupnim pokoravanjem bizantskom načinu mišljenja Srbstvo ide za ^5 posjedom Carigrada, za posjedom čitavog Balkana i za vlašću nad svim j grkoiztočnjacima i svim Slavenima na tom poluotoku.

 

Ma da se ova posljednja točka čini absurdnom i monstruoznom, ipak će se čitalac doskora uvjeriti, da Srbstvo u tome zaista gleda svoj životni zadatak i da svim ui sredstvima radi na njegovu ostvarenju.