7. Bizantinska mržnja

 

Dosele još nisam prikazao socialno- vjersku pojavu najveće važnosti, koja je toliko značajna, da ću joj sad posvetiti posebno poglavlje. To je pravoslavna mržnja na svakog inovjerca, a poimence na katolicizam i na katolike.

 

U samoj biti svake vjere jest osnovno to, da se ona smatra jedino izpravnom i jedino spasavajućom, te poradi toga osporava svim ostalim svako pravo na obstanak, pa zato mora stvarati međusobno odbijanje i odjeljivanje. Ipak se vjerska mržnja očituje kod raznih vjera u raznim oblicima.

 

Jedva da je ikada u svjetskoj poviesti ikoja vjera gojila prema inovjercima snažniju mržnju od islama. Ipak državno-politički (bar ne u osmanskoj carevini) nije nikad islam inovjercima porekao pravo na obstanak u državi. Naprotiv, po osmanlijskom poimanju države spadali su inovjerci, a osobito kršćani u državni uređaj (raja).

 

Pravovjernost bijaše samo preduvjet za vladanje nad inovjercima, za njihovo preziranje i zapravo za nemilo izkorišćivanje po miloj volji. Ta ustanova, koja je pravovjercima trebala omogućiti da bezbrižno žive i da se posvete širenju vjere, postala je na koncu, kako to danas znamo, za islam sudbonosna.

 

Vjera, puna tako izrazito univerzalističkih nastojanja, kao što je katolicizam, ne može dakako po svojoj prirodi da bude snošljiva. Nesnošljivost katolicizma bijaše u nekim razdobljima srednjeg vieka dosta visokog stupnja. Ali pobliže promatrajući, zapazit ćemo i ovdje onu obćenitu crtu nutarnje strukture katolicizma: samo je kler bio djelatan i igrao vodeću ulogu, laici su uglavnom nedjelatni. Tako se i svi nesnošljivi pokreti svode u svom početku na katolički kler. U katoličkog laika prevladava težnja, da se uobće ne brine za inovjerca, s kojim zajedno stanuje. Odkako je suvremena država načela vjerske snošljivosti izpisala na svojim zastavama i stekla dovoljnu moć, da i svećenstvo, barem u praksi, primora na poštivanje državnih načela, katolički laik je inovjernom sugrađaninu najugodniji susjed.

 

Sasvim je drugačije kod pravoslavlja. I u ovoj stvari vriedi načelo, što sam ga postavio: pravoslavno svećenstvo je povučeno, a djelatno i nesnošljivo nastupa država i masa laika. Nesnošljivost pravoslavnog svećenstva nije se nikada osobito izticala.

 

Revno nastojanje nadbiskupa Eulogija u doba ruskog upada u Galiciju (1914. — 1915.) ne spada ovamo, nego u poglavlje širenja vjere (str. 141.). Kako da si to razjasnimo? Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to baš bitno u pravoslavlju. On ne podnosi zajedničko stanovanje s inovjercima. Zato nagonski nastoji da inovjerce drži daleko od sebe. Tamo, gdje su uslied poviestnog razvoja primorali stanovati zajedno s inovjercima, pravoslavni se odjeljuju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj četvrti (srbske četvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu četvrt, iztjerat će ga najodabranijim sredstvima ljudske zlobe. U to poglavlje spada nestajanje bez traga katolika u nekim dielovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Mačvi, gdje još pred dva do tri stoljeća bijaše mnogo katolika (ostatci nekadašnjih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajanje muslimana u pravoslavnim balkanskim zemljama. Pravoslavni elementi, što ih austrijske vojničke vlasti naseliše u Hrvatskoj i Slavoniji počevši od 16. stoljeća uspješe god, 1632. da im je car Ferdinand podario svu zemlju između Save i Drave, te stadoše mnoge katolike tjerati sa svojih zeinalja, a mnoge i prisiliše da prieđu na pravoslavlje!

 

Danilo Petrović, vladika crnogorski, naredi god. 1702. svim svojim podanicima, da svi inovjerci treba da u određenom roku prieđu na pravoslavlje ili da se izsele iz zemlje. Tko se nije pokorio, bio je napadnut i ubijen. Ovako završiše islamizirani bogumili nekadašnje Crvene Hrvatske. 27 Ali takav duh ne vladaše samo u Crnoj Gori.

 

U doba ustanka vlaških (rumunjskih) seljaka u Erdelju u studenom god. 1784. bijahu plemići na ulici, u kućama, pa i u crkvama nemilice ubijani ili prisiljavani da prime vlašku (pravoslavnu) vjeru.

 

Nije bez interesa ni zabilježiti, što o tome piše jedan Francuz, Vicomte de la Jounguiere: »Si par impossible l'empire de Bvsance renaissait, on assisterait bientot a une persecution religieuse contre les nonorthodoxes qui depasserait de bien loin toutes les horreurs des guerres de religion du seizieme siecle. Khalil Cherifpacha avait raison, lorsqu il ecrivait: Quand le fanatisme de l'orthodoxie grecque se serait allume, quand il aura bu cette premiere coupe de sang qui enivre et aveugle, il frappera tout ce qui n'est pas conforme aux dogmes du Saint Synode,« 29 Ili hrvatski: »Kad bi na kakav nemoguć način Bizantsko carstvo ponovno oživjelo, doživjeli bismo doskora vjerske progone onih, koji nisu pravoslavni, a ti progoni premašili bi nadaleko sve grozote vjerskih ratova šestnaestog stoljeća. Kalif Šerif-paša bijaše u pravu pišući: Kad se fanatizam grčkog pravoslavlja razplamsa, kad izpije onu prvu čašu krvi, koja opija i oduzima vid, on će udariti na sve, što nije u skladu s dogmama Sv. Sinoda.« To bijaše napisano još god, 1881.!

 

Mnogi su već u družtvenom životu slavenskog Juga zapazili tu nesklonost Srba, da žive zajedno s inovjercima. Svi činovnici bosanske zemaljske vlade znadu, da su Srbi u Bosni i Hercegovini sustavno kupovali zemljišta od muslimana i katolika. Pri tome donašahu srbske novine u Bosni stalnu rubriku: »Srbine, ne prodavaj svoje zemlje!«

 

Sudovi u Sandžaku imadu sad pune ruke posla s muslimanima, koji traže, da im se vrate njihova zemljišta. Nakon balkanskih ratova »izvlastiše« srbski činovnici i častnici te kuće i zemljišta, a kod plaćanja odštete nastadoše obično neke potežkoće, pa je Turčin obično znao ostati i bez kuće i bez novca, te sad traži ili jedno ili drugo.

 

Na početku rata kažu, da u Boci Kotorskoj bijaše odkriven razgranjen pokret vođen iz Crne Gore, koji si bijaše stavio u zadatak, da kupuje zemlju od katolika. O iztrazi, koja se bijaše vodila god. 1914. i 1915., nisam nažalost zbog ratnih prilika mogao ništa doznati. Kad Srbi ujesen god. 1914. provališe u Bosnu, od pravoslavnog pučanstva na granici priključe im se gotovo svi do posljednjega. Mogu nam za dokaz poslužiti službeni spisi, iz kojih proizlazi, da su to učinili, da bi iz Bosne zajednički iztjerali Švabe, Šokce (katolike) i Turke, Sve su to družtvene pojave ukorienjene isključivo u vjerskom osjećanju pravoslavnog naroda, kojima se izvor nalazi u starom bizantinskom idealu o jednoj vjeri u državi. Sasvim nesviestno bori se pravoslavn čovjek za ostvarenje tog ideala, a pokretna sila je mržnja na inovjerca i odvratnost od njega.

 

Osobito je snažan oblik, kojim pravoslavni čovjerk mrzi katolicizam, katolike i sve što je katoličko. Ta mržnja poznata je svim poznavaocima poviesti jugoiztočne Europe. Pichler, Finlay, Gfrorer, Helfert, Fallmerayer i drugi dobro su je poznavali.

 

Potonji spominje »mržnju spojenu s omalovažavanjem kod Bizantinaca« ili na drugome mjestu: »Ne treba nikada zaboraviti, da su ljubomor i omalovažavanje katoličkih naroda nacionalno obilježje i neiztrebiva priroda Bizantinaca.« Ali mnogi ne znaju, kolika je snaga i dubina te mržnje.

 

Na drugome mjestu piše Fallmeraver: »Koliko je velika mržnja u pravoslavnih ljudi na Latine, može se pojmiti samo saobraćanjem s prostim narodom i nižim svećenstvom.«

 

O odnosu pravoslavnih i katolika piše Helfert: »Kod nekojih od posljednjih ustanaka u Hercegovini, napadahu pravoslavci katoličke domove isto tako ogorčeno kao i muslimanske.«

 

Pa i središnje vlasti u Monarhiji došle su do iste spoznaje. U izvještaju ilirske dvorske deputacije carici Mariji Tereziji dne 16. siečnja 1778. spominje se među ostalim i »nesklonost prema vladajućoj vjeri, koja je danas svojstvena ilirskom narodu (t. j. racko-grčkom) i koja zapravo čini njegov duh.«

 

Ne treba misliti, da je ta mržnja obilježje samo pravoslavnog Srbina. Ona se pojavljuje kod svih pravoslavnih vjernika čak i onda, kad zato nema nikakva vidljivog povoda. Uzmimo na pr. rumunjsku spisateljicu Doru d'Istria (njeno je građansko ime Eiena Ghika). Ta Rumunjka albanskog podrietla, zacielo nije imala osobnog razloga da mrzi Austriju. Pa ipak su njena djela puna iskonske mržnje prema toj državi samo zato, jer je katolički susjed. Pogledajmo jedan Fallmerayerov izvještaj iz godine 1860. o njezinu djelu »Les femmes d'Orient« (Žene iztoka). »Nakon pape, Rima i redovničkih redova, osjeća uzvišena autorica najmanje simpatija za kuću habsburžko-lotarinžku i njenu politiku. Grješni registar ove dinastije, koji je razasut po čitavoj knjizi, tako je neprijateljski, strastveno nepravedan i pun mržnje, da se ne može podpuno navesti bez štete za ionako već uzdrman ugled ovog uzvišenog vladalačkog doma. Kao daje Rusija raj liberalnog napredka i ujedno uzor političke pravednosti i uzdržljivosti, predbacuje se Austriji, daje europska Kina, da austrijski knezovi bez skrupula nastoje što više oko sebe prigrabiti, da svoju pohlepu za čašću i za zemljama prikrivaju religioznim izlikama, da prieče u interesu rimske propagande, da Europa ne bude obavieštena o prilikama u Albaniji i da nastoje prokriumčariti u Srbiju isusovce na korist absolutizma.«

 

Zbog značenja, što ga ta mržnja ima za interese Monarhije na jugu. doniet ću ukratko njezinu poviest.

 

Prvi njezin trag leži u mržnji Grka na Rimljane, u mržnji inteligentnijeg pokorenika slabijeg karaktera na neobrazovanijeg osvajača jačeg karaktera. Ta je mržnja tinjala pod pepelom, dok nije našla nove hrane u predaji rimske carske krune Francima i prodrla iz najviših krugova Bizanta sve do u najniže narodne slojeve. Jače uzplamsa ona opet u doba križarskih vojni. Grci činjahu križarima tolike neprilike, da se u zapadnoj Europi već bilo stvorilo osvjedočenje, da su Grci krivi, što još nije uspjelo osloboditi sveti grob. Kakav bijaše taj odnos, neka osvietli činjenica, da su Grci službeno od države dali kovati krivi novac, samo da oštete latinske križare. Iz ovih doživljaja i ovakovih uspomena nastade četvrta križarska vojna, te dođe do osvajanja Carigrada i osnivanja Latinskog carstva. Grubi franački vitezovi i lukavi Mletčani izkališe sad svoj jad na pobieđenim i nemoćnim Grcima, koliko kao ljudi, toliko kao vjerni katolici. Suvišno je napomenuti, da se tom zgodom desilo štošta, čega bolje da nije bilo u interesu čovječanstva i ugleda katolicizma. Mržnju, koja je odatle nastala zbog pretrpljene nepravde i sramote, i koja se težko dojmila propalih, ali još uviek nevjerojatno ponosnih Grka, sačuvala je još do danas pravoslavna Crkva i razvila je tako, daje od nje postao bitni sastavni dio psihoze svakog njenog vjernika.

 

Ova mržnja postade bjelodana, kad Bizantinci sami uvidješe, da su im dani odbrojeni.

 

U to doba nastojaše Rim, da oslabljenima pomogne i da ih uzme pod svoje okrilje, ali odgovor je glasio: »Radije vidim na vratima hrama sv. Sofiji Muratov turban nego kardinalski šešir.« To bijahu, kako je poznato, rieči grčkog arhotita Notarasa nekoliko godina prije nego što Turci uđoše u Carigrad. Pa i danas još Grci ne žale taj svoj korak, nego se hvale svojom dosljednošću, svojom nacionalnom tvrdokornošću, svojom nepobjedivom odvratnošću od nas, svojim stereotipnim preziranjem naših običaja, naše vjere i naših simpatija.34

 

Treba li za tu mržnju još i daljih dokaza? Treba samo malo listati u poviesti Austro-Ugarske i Srbije zadnjih deset godina, pa će nam se iz svake stranice ceriti ta »mržnja spojena s omalovažavanjem.« I Freiherr von Giessl izviestio je god. 1914. grofa Berchtolda nakon atentata: »Tako omražena Austro-Ugarska izgleda Srbima sad nemoćna i jedva dostojna, da se s njome zarate — uz mržnju nalazi se i prezir — ona pada bez muke kao smrvljeno tielo u krilo velikosrbskog carstva, što će se u skoroj budućnosti ostvariti,«

 

Još ću navesti jedan konkretni slučaj, U ožujku god, 1908. morao je biti odkazan svečani objed u čast netom ustoličenom novom sarajevskom metropolitu Letici poradi toga, što je predsjednik srbsko-pravoslavne obćine Gligorije Jeftanović odbio da primi poziv na ručak, Što gaje priredio zemaljski poglavica, s obrazloženjem «da mu je izpod časti da sjedi za istim stolom s austrijskim generalima i bosanskim činovnicima.«

 

Da se u jednog bosanskog gazde, koji je za austrijske vladavine postao ono, što jest, nade toliko hrabrosti, da tako nastupi naspram ljudi, koji su mu s obzirom na položaj, utjecaj, znanje, značaj, uobće s obzirom na sve, što čini čovjeka vriednim, daleko nadmoćniji, to je samo po sebi psiholožka zagonetka. Razjasniti se može samo pakostnom bizantinskom mržnjom, koja spava duboko u njegovoj duši, te se sa svom snagom očituje pri svakoj prilici, koja joj se pruža.

 

Netko će možda staviti pitanje, kako je to moguće, da mržnja, koja je pred 700 godina nastala iz političkih razloga između Grka i Latina, može još i danas biti djelotvorna između Slavena, i Germana ili između Slavena i Slavena.

 

Odgovor na to pitanje ne bijaše nikad lakši nego baš u ove dane, kad svi jasno vidimo, koliko je mržnja koristno oružje u borbi između naroda. Pravoslavlje je mržnju sačuvalo i usadilo je duboko u duše svojih vjernika, da bi se njome moglo poslužiti u pravom času kao oružjem u borbi o vlast protiv inovjeraca. I ovdje nije pravoslavlje moglo zatomiti svoje iskonske naravi, te je naprosto sve, na Što god je naišlo, što je vidjelo i doživjelo tečajem svog tisućgodišnjeg života, spremalo u svoje skladište oružja i iskoristilo samo u pravcu razvijanja što veće moći.

 

Pa kad sada donosimo sud na temelju praktičnog uspjeha te zagrižene, tvrdokorne, tisućgodišnje borbe, moramo ustanoviti: pravoslavlje je postiglo gotovo podpuni uspjeh. Stvorilo je jake i žilave, gotovo neuzdrmive države, stvorilo je jake pojedince, opremljene najprepredenijim sredstvima u borbi za samoodržanje i uništenje drugih, te se sad sprema omjeriti se sa svojim zakletim neprijateljima i svladati ih. Preživjelo je poniženje osmanlijske vladavine, dalo je u nevjerojatno kratkom vremenu da ponovno slavno uzkrsnu sve one pravoslavne države, koje mu se bijahu priključile, a jednog svog zakletog neprijatelja, osmanlijsku državu, gotovo daje i svladalo u 150- godišnjoj borbi. Kad se to sasvim zbude, doći će na red onaj drugi, katoličanstvo. U današnjem ratu nailazimo već na oba ta nastojanja. Jedno je već skoro završeno, a drugo tek počinje. Važno je još, da se ustanovi, na koji je način Bizant svladao Osmanlije.

 

Najprije se s njima udružio u savez, upravo kao i danas sa zapadnim vlastima, te im je služio protiv katoličkih vlasti Austrije i Mletaka, Zatim je našao, da je bolje služiti obadvjema i slabiti Tursku s pomoću katoličke Austrije. Zato jedni prieđoše na stranu katolika, to su Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji i Južnoj Ugarskoj. Uzprkos silovitom vladanju ne uzmogoše se Osmanlije obraniti, bizantski sluge svladaše svoje gospodare. Taj zadatak bijaše riešen u 450 godina s pomoću uztrajnih rusko-bizantskih napadaja izvana i s pomoću raztvornog misaonog i družtvovnog otrova iznutra. To isto treba sada da se ponovi s Austrijom.

 

Ali bez obzira na velike sukobe djeluje veličanstveni vjersko-nacionalno-državni stroj pravoslavlja dalje i sprema područja, koja će u budućnosti osvajati. Mirno, nevidljivo i nečujno prodiru vali pravoslavlja kroz sve pukotine. Do 16. st. bijaše Mačva pretežno katolička, a danas tamo uobće i nema katolika. Do god. 1463. nema u Bosni gotovo nijednog pravoslavca, ima ih možda u Hercegovini. Danas tvore pravoslavci u Bosni 43% čitavog pučanstva. Do god. 1500. nema u Hrvatskoj i Slavoniji uobće pravoslavnog elementa, osim nekih tragova u Sriemu. Danas ih ima 24% od ukupnog stanovničtva. Isto je tako i u Dalmaciji. Sv. Sava osnuje oko god. 1230. pravoslavnu biskupiju, ali je Dubrovčani iztisnu do Trebinja, a time i pravoslavlje u Dalmaciji. Pa ipak ima danas u Dalmaciji 16% pravoslavnih. Poznata je činjenica, da Rumunji u Erdelju neodoljivo prodiru, i da ondje inače energični Mađari nemaju uspjeha. Politički su uspjeli da Rumunje pritisnu, ali etnički i vjerski se Rumunji probijaju s uspjehom, jednako prema Mađarima kao i prema Sasiina. U Galiciji i Bukovini prodire posljednjih godina pravoslavlje sve jače, kao što nam to pokazuje rusinski proces u Marmarosszigethu.

 

Ali pravoslavlje na prodire samo brojčano nego i politički. U Hrvatskoj i Slavoniji postadoše posljednjih godina vodeći element. U Bosni i Hercegovini jači su politički i ekonomski. U doba aneksije Hrvati ih malko potisnuše, ali zadnjih godina opet napreduju.

 

Već pred 75 godina napisa genialni Fallmerayer: »Očito je, daje položaj katoličke Crkve na teritoriju Bizantskog carstva veoma nepovoljan i u njenoj izvanjskoj pojavi — u drugim krajevima se to tako ne opaža — ima tamo nešto nelagodno, gotovo nizko i nečastno kao na skutama pobieđenih manjina,« Pa onda nešto dalje:

 

»Katolička rimska Crkva ne samo da ne napreduje u bizantskim oblastima, nego gubi očito na terenu, pa ma što se o tome reklo, pisalo i izvješćivalo. U Jeruzalemu, u Tiflisu, na Kolhidi, na Bosporu, u Ateni, na Balkanu, na Dnjepru, na Visli, posvuda smo tučeni i potisnuti, a razsulo je tek započelo.« Samo zbog naše poznate nemarnosti nije se dosada opazila istovjetnost našeg položaja na jugu s netom opisanim, a ni njegovo sudbonosno značenje. A trebalo ga je opaziti; jedan od najboljih poznavalaca Bosne Baemreither, govori o njemu izričito u jednom od svojih govora pred delegacijama, a i Grunberg dolazi do iste spoznaje/ Pa kad bismo se osvrnuli malko i po katoličkoj književnosti južnih Slavena, naišli bismo na štošta važno i značajno. U nekoj zanimljivoj, ali malo poznatoj bosansko-hrvatskoj publikaciji, naišao sam na sliedeće mjesto: 40 »A kad je prošlo prvih četvrt stoljeća, te se tražila bilanca dvadeset i petgodišnje austrijske uprave u Bosni i Hercegovini, pokazala se neočekivana činjenica, da je ta bilanca baš za katolike najnepovoljnija.

 

Od sviju vjera u zemlji zabilježiše katolici najslabiji napredak. 

 

»Uzprkos brojnim katoličkim doseljenicima i uzprkos znatnoj inteligenciji i gospodarskoj snazi te skupine, stajali su katolici kao sociaini i politički činbenik u Bosni i Hercegovini na posljednjem mjestu. I to ne samo utoliko, ukoliko je njihova slabost izražena najmanjim brojem pučanstva, nego i relativno stajaše barometar i njihova političkog utjecaja izpod onog stupnja, koji bi im pripadao razmjerno prema broju njihova stanovničtva. Ni u gradovima s katoličkom većinom ne uzimahu se katolici u račun, te bijahu svedeni na podpunu »quantite negligeable«.

 

»Dvadeseto stoljeće našlo je stoga katoličke Hrvate u Bosni i Hercegovini na — najnižoj točki njihova socialnog i političkog značenja.« Ali u Monarhiji nitko si za to ne razbijaše glave i nikome ne bijaše do toga stalo.

 

Baš si sviet tare glavu, što su jaka pravoslavna država, a jednako i snažni i pravoslavni pojedinac, nepromienjeno zanaviek moralno i kulturno malovriedni, i to tako, da će uviek ostati jedna strahota! Sviet ne pita mnogo za moral; kulture doduše želi, ako je jeftina, ali nada sve mu je stalo do vlast. Tu je osnova sadašnjih i budućih uspjeha pravoslavlja. Svi kojima je više do vlasti nego do morala, obuzeti su i nekako magijski privučeni od blještavog fantoma tisućgodišnjeg grčkog teženja za vlašću. Svi oni, kojih žudnja za vlašću ostade na ovom svietu neispunjena, podatljivi su kao vosak u rukama okretnog stvaratelja na obalama Bospora i njegovih nasljednika, jer se nadaju, da će se njihovom pomoću domoći jedne mrvice vlasti. Bizant je toga svjestan, pa jednako vješto kao i bezobzirno izkorišćuje prilike, države i ljude.

 

Tu leži jedna od najvećih opasnosti za čovječanstvo, a osobito za Austro-ugarsku monarhiju. Ta opasnost je tim veća, što nitko nema plavog pojma o, njezinu značenju i njezinoj veličini.

 

Nije zalud pisao Fallmerayer već god. 1851.: »Svake godine baca anatolsko načelo sve dublje sjene na zapad i svi mi osjećamo, da su preko Europe već izpredene niti za novi red u znanju i umienju.«