5. Socialno-poliličke posljedice razkola

 

U Bizantu si je država iz sasvim sebičnih razloga podložila Crkvu i učinila je službenicom isključivo državnih i političkih ciljeva. Država je čak preuzela brigu za održanje i proširivanje vjere. A kako je pri tome prolazila Crkva i njeni uzvišeni ciljevi, a poimence njena briga oko morala i ćudoređa? Odgovor na to pitanje pruža nam se sam od sebe. Državna neman progutala je zajedno s Crkvom i moral. Može li zar jedna nesamostalna Crkva, koja služi uviek samo političkim ciljevima i koja mora uviek imati pred očima svjetovnu korist, može li ona služiti ćudoređu, odricanju i skromnosti? Moral i politika bijahu u svako doba u prilično diametralnoj opreci.

 

Ovo stanje podpune zavisnosti od države i službovanje njenim svjetovnim i političkim probitcima, njen oportunizam, sve je to podpuno demoraliziralo anatolsku Crkvu. Grci ne bijahu nikada osobito moralan narod, pa njihova poznata nam slika iz starog vieka nije ostala nepomućena. K svemu tome pridošlo je još i miešanje s prednjoazajskom mješavinom naroda, a povrh toga i demoralizirana, posvjetovljena i izključivo državnim probitcima i državnim prohtjevima svagda uslužna Crkva.

Država se žrtvovaše svojim probitcima bez ikakvog obzira na pravednost i na probitke, koji je se ne ticahu neposredno. Taj primjer djelovaše i prema dolje: iz bezobzirne državne sebičnosti nastala je s druge strane naj bezobzirnija posebna individualna sebičnost. Kuda su takve prilike morale dovesti?

 

Evo, što o tome veli historiografija. A da mi se ne predbaci pristranost, navest ću jednog pravoslavnog pisca i obožavatelja Bizanta. Poznati srbski povjestničar Stanoje Stanojević piše o Bizantu ovako: »Bizantinsko družtvo ovog doba bijaše izgubilo sav smisao za pravo, svaki osjećaj za ćudoređe i svaki osjećaj dužnosti. Nasilje i samosila bijahu jači od prava, a najsitniji osobni probitak bijaše važniji od najhitnijih i najvažnijih probitaka obćenitosti i države. Nizka i podla zavist bijaše svagda spremna izvršiti najsramotnija djela, a laž, hinba, kleveta, spletka, pa i ona bezrazložna i bezszmislena, koja je nastala od pukog radovanja zlu, a da i ne govorim o slučajevima, kad je bila posljedak osobnih probitaka, sve to kraj prevare, laži, grabeža, nezahvalnosti i čitavog niza sličnih poroka bijahu svakodnevna pojava u Bizantu, a što bijaše najžalostnije,

tadašnje družtvo niti ne osuđivaše počinitelje ovakvih djela ...?

 

Ipak zato ne smijemo pravoslavnoj Crkvi predbaciti, da se nije trudila da zaustavi to moralno propadanje. Upoznali smo već borbu protiv presezanja države na iztoku.

 

Ma da je ona bila bezuspješna, pravoslavna ju je Crkva povela još i dalje. A pošto svjetovno svećenstvo bijaše suviše zavisno od države, tu je borbu vodilo uglavnom redovničko svećenstvo. Poviestna je činjenica, da su upravo monasi postali na iztoku borcima protiv prevlasti države, i taj odnos odgovara sasvim tada postojećain izprikama. Kad bi neki monah prerevnim i preoštrim agitiranjem i protivljenjem pobudio srčbu državne vlasti, nestao bi on u špilji kakvog zaboravljenog brdskog samostana,

 

Kao što i priotiv presezanja državne vlasti, tako su u prvome redu monasi poveli borbu i protiv posvjetovljivanja, probiv propadanja morala i pokvarenosti. Tko ne zna za Atos, tu monašku republiku na Svetom brdu na obali Egejskog mora, koja bijaše duhovno središte pravoslavnog kršćanstva? Tko je ne pozna, a želio bi spojiti najviši književni užitak s najdubljom spoznajom, neka čita Fallmeravera.

 

Pravoslavna Crkva pokušala je na Atosu s pomoću stroge stege, samoodricanja, pustinjackog života, bezmesne hrane, posta, bdienja i uređenog živog bogoslužja stvoriti ustanovu za čišćenje, povratnu postaju za bogodopadni život i mjesto za pročiščivanje od svih natruha svjetovnosti, Čulnosti, častohleplja, vladohleplja i želje za užitkom. Već sam se u odlomku o srbskoj poviesti pozabavio s Atosom i rekao sam, da se ondje moglo naći sve, što bijaše najbolje u pravoslavnoj Crkvi. Ovdje bih još htio iztaknuti, da Atos u srednjem, vieku u doba jednog Atanazija bijaše nešto drugo, nego stoje u naše doba, nakon onog težkog vanjskog, a koliko je to još bilo moguće, i nutarnjeg pada pravoslavne Crkve u tursko doba.

 

Ali i sva monaška krepost pokušala se uzalud boriti protiv prirođenih nagona vladohlepne i propadajuće rase.

 

Kad je zatim došlo do konačnog pada Bizanta i do turske vladavine, izgubila je duša svoje prirodno tielo, pa je nastojala da se sama utjelovi. Politički značaj pravoslavne Crkve, koji bijaše u svako doba vrlo jak, došao je sad do izražaja na taj način, da su pravoslavne crkvene vlasti postale naprosto upravni organi osmanlijskog carstva za njihove pripadnike. Pravoslavni nadbiskup bijaše istodobno vrhovni šef redarstva, prva sudbena vlast u građanskim parnicama, predsjednik povjerenstva za odmjeru poreza, za upotrebu sirotinjskih novaca, za podjelu izvanrednih darova dobrotvornih kršćana i kod izvršenja oporuka pripadnika njegova stada. Treba si sad samo zamisliti, kako je takav položaj, još tome u osmanlijskoj carevini, mogao djelovati na moralne osebine crkvenih poglavara. Grčka Crkva ostade grčkom, ona davaše rado svoj moralni integritet u zamjenu za politički utjecaj i snagu. Grčko si je svećenstvo znalo stvoriti takav položaj, da ga je otomanska carevina bezuvjetno trebala, a posljedice toga i uspjeh vidjeli smo već pri našem razmatranju o Bosni. Ovakvim je uslugama pravoslavna Crkva uspjela postići, da joj katoličko svećenstvo morade povremeno plaćati danak i da je mogla s pomoću osmanlijske državne vlasti silom prevoditi katolike u pravoslavlje.

 

Tako se još i danas moralne osebine Bizantinaca ne razlikuju mnogo od one tmurne slike, kojom nam je srbski historičar naslikao Bizant. U svakom se narodu moral sad diže, a sad opet opada, i ima razdoblja depresije, ali kod Grka je depresija postala trajnom. A to se nije zgodilo slučajno, nego bijaše posljedak hotimičnog sustava, koji ćemo još upoznati. Jedan njemački učenjak, koji je u doba filhelenizma pošao u bizantske zemlje, da na licu mjesta prouči, kakvi izgledi postoje za ponovno oživljenje Novog Rima, vratio se sasvim utučen s tvrdnjom, »da je grčko-bizantski pučki karakter absolutno i neizlječivo sklon na zlo i da je pravoslavni kršćanin naprosto zao čovjek.« 25

 

Ovo gorko izkustvo moram nažalost iz vlastitog mnogogodišnjeg izkustva potvrditi. Mislim, da će mi se danas to vjerovati tim više, što su tisuće i tisuće naših ratnika bili u pravoslavnim zemljama i imali dovoljno prilike, da u tome pravcu sami vrše zapažanja. Pozivam se na njih sve, neka kažu, imam li pravo.

 

Treba prije svega utvrditi, da su nažalost svi pravoslavni baštinili ponešto od te baštine. Dopuštam, da su se rasne osobine i tu usprotivile i da na pr. seljak iz unutarnjosti Rusije nije nikad tako zloban kao pravoslavni seljak iz Tesalije. Ali nijedan narod, koji bijaše dionikom sudbonosne bizantske baštine, ne mogaše se odhrvati sasvim bizantskom otrovu.

 

Samo što Fllmeravevo mišljenje me bih prihvatio bez svake ograde, nego bih ga radije izpravio u stanovitom pravcu. Pravi dojam o kakvoći pravoslavnog kršćanina dobivamo tek onda, kad ga uzporedimo s katolikom. Katolicizam usađuje svojim vjernicima neku moralnu težnju, te je izgradio za prosječnog vjernika čitav sustav, koji ga plaši, da ne pocinja nemoralna djela. Taj sustav upotrebljava mnogo predočbe, koje zadržavaju, i to predočbu o griehu, gubitku vječnog blaženstva, o paklu, o vragu i t. d. Kad je religiozna sviest dovoljno jaka, ove su sprečavajuće predočbe obično dovoljne, da zaštite vjernika, da ne počini nemoralna dijela. Razviju li se pak te predočbe previše, zahirit će vjernikova živost, snaga i energija. Treba priznati, da se i to pokadkad dešava.

 

Za razumievanje pravoslavnog čovjeka, treba čitavu stvar naprosto okrenuti.

 

Prikazao sam pravoslavnu državu, koja je svojoj nezasitnoj želji za vlašću žrtvovala sve. što bijaše u njezinu i njezinih podanika posjedu. Taj duh bijaše prešao i na Crkvu i njezine vjernike. Pojedini državljani postadoše isto tako vlastohlepni kao i država. A bezobzirno vlastohleplje i nagon za doticanjem samog sebe ne slaže se baš najbolje s moralnim nastojanjima i neminovnim sprečavajućim predočbama, ma kakve bile. Zbog toga ih naprosto izbaciše kao suvišan teret na brodu, koji se bori s valovima. Orientalni kršćanin postao je lošim odgojem sa strane Crkve i države naprosto neskrupulozan i lišen svih moralnih temelja. 1 pravoslavni kršćani govore o prolaznosti sveg svjetovnog, o griehu, o vječnoj kazni, o bogodopadnom životu možda još i vise nego katolici, ali sve su to samo prazne rieči. koje u duhovnom životu vjernika ne pobuđuju nikakoviih predočbi.

 

Kad se pravoslavnom kršćaninu pruži negdje kakva zgodna prilika, da zadovolji svoje potrebe, on će tu priliku bezobzirno i bez razmišljanja izkoristiti, i nikakva moralna obveza, nikakve skrupule ne će ga u tome spriečiti.

 

Ali to još nije dosta: propasti izvrgnuti i umirući Bizantinac nadošao je na činjenicu, da se i u zlu samo po sebi krije neka moć. On učini profinjenim zlo i upotrebljavaše ga kao sredstvo za jačanje vlasti, završavajući tako sliku, koja nas sili da pristanemo uz Fallmeraverovu teoriju o absolutnoj zloći pravoslavnog kršćanina.

 

Ova neskrupuloznosit bijaše razlogom onih tamnih sila, u kojima nam poviest prikazuje moralno stanje u Bizantu i vodi do onih pojava, koje gledamo u Srbiji, u Rumunjskoj i u Rusiji.

 

Kod prikazivanja srbske poviesti odbio sam shvaćanje Kallavevo, prema kojem bi pomanjkanje gradova i građanstva u Srbiji stvorilo takovo stanje, koje u poredbi s ostalim europskim zemljama izgleda tmurno, pa bi sada trebalo da o tome kažem svoje mnienje. Mislim, da o tome ne treba mnogo razgovarati. Bizantsko shvaćanje morala bijaše pravi razlog tokovomn stanju, ono je tome razlogom još i danas i ostat će to sve tako dugo, dok Srbi budu pravoslavne vjere.

 

Ali i ovdje možemo ustanoviti strašnu relativnost svega ljudskoga. I ta strašna slika ima svoje naličje, koje je dobro. Pravoslavlje je stvarilo mnogo jače pojedince, nego što ih obično stvara katolicizam. Pravoslavac se ne pouzdaje ni u koga, njemu posvema nedostaje ono mnogo puta upravo slabašno, blaženo povjerenje katolika, koji priznavajući sam stanovite moralne, dužnosti, očekuje, da ih također i drugi priznaju, ali se prečesto u tom računu vara. Ne imajući sam povjerenja ni u koga, pravoslavac ga i sam ni od koga ne očekuje i mora sam da bude tim marljiviji i življi.

 

Sam bez smilovanja, ne štedeći nikoga i neumoljiv, on to i od drugih ne očekuje i znade vrlo dobro, da se može spasiti samo jakošću, snažnim razumom, prepredenošću i lukavošću, pa zato nastoji, da ta svojstva razvije u najvišoj mjeri. Ne poznavajući nikakovih moralnih obveza, ne će on, uhvaćen na zlodjelu, imati nikakvih moralnih slabosti, ne će nikada priznati svoje krivnje, nego će se braniti tako žilavo, da će imati mnogo izgleda da izbjegne pravdi, a to će se lako desiti, ako mu budu katolici sudili.

 

Pošto je vlastohleplje glavni poriv svega njegova rada, on će marljivo nastojati da bude tamo, gdje se mogu steći čast, ugled, novac i druga sredstva vlasti, te će svom snagom svoje neskrupulozne naravi nastojati doći do izražaja.

 

143

 

Mislim, da sam dovoljno rekao: tip Bizantinca je mnogo snažniji, protiv sviju podlosti života bolje oboružan od katolika, a osobito od sanenog, povjerljivog germansko-slavenskog austrijskog Slavena, koji uviek računa na tuđu uviđavnost.

 

Netko će možda primietiti, da odgoj podanika tako opasne individualnosti samoj državi baš ne mogaše prijati. Ali se s time morala država naprosto pomiriti. Učinili bismo međutim Bizantu krivo, kad mu s druge strane ne bismo priznavali, da se nije s uspjehom trudio, da zavede „τάξις" red. Ali ne smijemo ni smetnuti s uma, da mu stajahu na razpolaganju sredstva, da svoj cilj privede kraju, jer su Crkva i država zajednički nastojale obuzdati najopasnije strane u zlu snažnog bizantskog pojedinca.  

 

Prvo sredstvo na tom putu bijaše nastojanje oko dopadljive, zaokružene forme u međusobnom dodiru, u rieči i u pismu. Birana i dopadljiva forma trebala je prikriti ponajviše neprivlačnu suštinu. Oblici družtvenog saobraćanja u bizantskih kršćana strogo su određeni predajom i običajima. Oni su puni obreda, zapleteni i dugotrajni. Iz njih treba posvuda da izbija mirnoća i dostojanstvo. Govor im je uvijen, pun tople sućuti, dobrih želja i moralnih misli, pun svega onoga, čega u Bizantinaca nema. Tko nije primietio konvencionalno uvijenih pisama ruskih ratnih zarobljenika, pa bili to i priprosti seljaci? Svak će bezuvjetno odmah opaziti razliku između kulta forme u orieretalaca i katolika bez forme. Tko da tu ne prepozna grčku baštinu, grčki smisao za formu? Pa onda ono gotovo bolestno nastojanje oko osobnog dostojanstva i ugleda! Bizantski kršćanin uviek će se lakše snaći u položajima, u kojima će se katolik s mnogo manje smisla za oblike lako zaboraviti. ^

 

Dopadljiva forma ima prikriti sve nedostatke nutarnjeg bića i latentnu spremnost za borbu, koja izvire iz zlobe. A da prema vani oslabi štetne posljedice neminovnih oštrih borbi, izmislio je Bizant još nešto: duboku solidarnost sviju Bizantinaica. Usred najogorčenije borbe, oni će smjesta zaboraviti mržnju i svađu, čim se približi inovjerac, pa bio on katolik, musliman ili protestant, te će kao složna braća u Bizantu zajednički nastupiti protiv narušitelja mira, pa će onda on postati najprikladnijim predmetom, da na njemu ohlade uzavrelu krv. Ovo su, osim na drugom mjestu već spomenutih razloga, također razlozi, zbog kojih se kod pravoslavnih država opaža nastojanje, da razne bolestne pojave, izazvane prirodom države i njenih građana, svladavaju pokušajima ekspanzije i umjetno izazvanim vanjsko-političkim sukobom.

 

Tko god dođe na Jug, odrastao u katoličkoj vjeri i navikao na visoke gotske, polutamne crkve, na brujanje orgulja, na tihu skrušenu pobožnost i na tiho mrmljanje latinske mise, pa onda stupi u bizantske crkve sa alatnim ikonostasima, s dugačkim, glasnim bogoslužjem na staroslavenskom jeziku, uz pratnju pjeva vjernika, koji uobće u čitavom bogoslužju aktivno sudjeluju, taj će odmah osjetiti: to je drugi sviet.

 

Katolik ide u crkvu, da se stavi nesmetano u vezu sa svojim Bogom i da nađe utjehu i snagu. Prema tome stvorena je i okolina. Sasvim je drugačije kod pravoslavaca. On se ne može odati pobožnosti pojedinačno, on pjeva sa svim ostalima, svi ljube križ i svak sudjeluje kod bogoslužja.

 

144

 

Pjevanje, dugačka služba Božja, ono često ponavljanje formula bogoslužja jezikom svakome razumljivim, sve to djeluje na pojedinca sugestivno. On nalazi utjehe u masovnoj sugestiji, u nekom osobitom ražpoloženju, što ga stvara dugačko i većinom liepo pjevanje, te u izjednačenju sviju u zajedničkoj službi Božjoj. Svak osjeća jaku sponu, kojom ga njegova Crkva veže uz sve njegove suvjernike.

 

A to je glavna svrha pravoslavnog bogoslužja: da vjernika veže uz crkvu, da u njemu probudi i sačuva osjećaj za masu, osjećaj solidarnosti i osjećaj snage u masi.

 

Kao pred svojim Bogom, tako se i u svietu katolik pojavljuje uviek samo kao pojedinac, koji se malo brine za svoju okolinu. Kod pravoslavaca je i sama služba Božja tako uređena, da se sa svojini jednovjernicima osjeća solidarnom i snažnom masom.

 

I zato ima u pravoslavaca i sposobnosti, da se kao, masa afirmiraju. I sama služba Božja služi vlasti.

 

44 44 44