4. Državno-političke posljedice razkola

 

Obadvie se velike kršćanske vjere zbog različitog duha i zbog druge strukture politički različito vladaju. Pravoslavna država i pravoslavni pojedinac imaju drugačiju narav i obličje nego katolička država i katolički pojedinac. Promatrat ćemo i jednu i drugu, pa će nas osobito zanimati, kakvi su njihovi odnosi u političkom i družrvenom smislu.

 

U pravoslavnoj državi je Crkva dio države, svoj položaj i sjaj dobiva ona izravno od države. Vodeći dio Crkve zainteresiran je izravno na državi, jer država živi s Crkvom u jednoj, uređenoj simbiozi. Strada li pravoslavna država, ne cvatu ruže niti pravoslavnom svećenstvu. Posljedica je te činjenice, da će se pravoslavna Crkva svuda bez priuzdržaja zauzeti za pravoslavnu državu, pa i uz cienu časovitog zapuštanja vjerskih probitaka; takvu pojavu ne možemo u tolikoj mjeri nikada vidjeti u katoličkim državama.

 

Velika je snaga države. To se najbolje vidi u sadašnjem ratu na držanju Talijana i Rumunja u Monarhiji i na držanju Poljaka u Rusiji. Država može mnogo, ali ne može sve. Izgleda gotovo, kao da joj je potrebna pomoć Crkve. Država može vršiti utjecaj na sviestni duševni život svakog pojedinca, ali ga ne može vršiti na nesviestni. Onim tajinstvenim područjem na pragu sviesti vlada samo vjera, Crkva.

 

Ona država dakle, koja vlada neograničeno Crkvom, može vršiti mnogo jači utjecaj i na svoje podanike, i to u dobrom smislu kao i u lošem. Pravoslavna država može stoga više izkorišćivati svoje podanike i mnogo lošije s njima postupati nego katolička naprosto poradi toga, što je, prvo, revolucija u pravoslavnoj državi mnogo manje vjerojatna, a drugo poradi toga, što su joj izgledi na uspjeh vrlo maleni, sve kad bi jednom i buknula. Zato ima jedva na svietu država, koja je svoje podanike izrabljivala gore od Bizanta, a to je on mogao činiti samo zbog toga, što je s pomoću Crkve mogao vršiti neograničeni utjecaj na svoje podanike. Jednake prilike postoje još danas u Rusiji.

 

Pravoslavna država je zato mnogo trajnija i žilavija od katoličke. Ona može podnositi mnoge nutarnje i vanjske neprilike, a da joj životna snaga ostane neokrnjena. Većina povjestničara divila se bez iznimke neobično žilavoj životnoj snazi Bizanta, koja mu je omogućila, da se uviek iznova suprotstavi neprijateljima uzprkos tolikim udarcima, uzprkos nevjerojatnoj unutarnjoj, moralnoj, družtvenoj i političkoj zahirenosti. Isto tako zadivila je sve nas i neizmjerna kohezija Rusije. Sve, što jednom podpadne pod Rusiju, pokazuje jasno tendenciju, da se sraste nerazdruživo s tim divom. Mnogo sam si puta razbijao glavu pitanjem, kako to, da se još uobće drži taj div, toliko različit po rasi, predaji, po svom zemljopisnom i političkom značaju, a k tome još tako biedno upravljan. Ova se tajna nalazi u bizantskoj baštini. Samodržac sviju Rusa je oličenje vladarske sile, državne sile, crkvene sile, on je integracija sviju ljudskih razpoloživih sila, koje su u stanju da podpunoma ovladaju dušom i tielom njegovih podanika, jer nesumnjivo izgleda, da bi nestankom samovlada Rusija sama sebi prerezala nit života.

 

Ali najčudnovatija je nevjerojatna preporodna snaga pravoslavne države. Treba samo razmotriti događaje u 13. st. u bizantskoj poviesti. Najbolje, stoje Zapad imao s obzirom na snažnu ekonomsku ekspanziju, umni razbor i iskonsku vojničku snagu, to su Mletci i franački vitezovi, koji se baciše na trošni Bizant i srušiše ga. Premda ie papa izprva oklievao, ipak on posveti taj čin, gledajući u tom uspjehu plodove svojih stoljetnih nastojanja za sjedinjenjem. Ali to sve potraja jedva dva ljudska vieka! U dva najbliža nadbiskupska sjedišta nastadoše same od sebe dvie pravoslavne države, u Ohridu Epirska despotovina, a u Niceji Nicejsko carstvo. Obje se države natjecahu, koja će više naškoditi latinskom osvajaču, tako da se on doskora slomio iznutra smrvljen, uzprkos tomu, što se u njemu skupio cviet zapadnjačke snage i uzprkos papinskoj zaštiti i svim nastojanjima. Pobjedu iznese Niceja, kojoj stajaše na raspolaganju Mala Azija, ta tradicionalna bizantska riznica i spremište ljudske i kulturne snage, kuda se bio sklonuo carigradski patriarh. Bijaše začudno, kako brza bijaše pobjeda Bizanta i kako se lako preporodio.

 

Nehotice moram pomisliti na iskonsku preporodnu moć životinja nižeg reda, koje možemo presjeći popola, a svaki njihov dio razvit će se u podpuno novu životinju.

 

Pa onda obnova srbske države! Vidjeli smo već, da su osmanlijski osvajači i razarači do temelja uništili srbsku državu. A ti biedni, neobrazovani seljaci imali su odvažnosti, da ustanu protiv jedne velevlasti i da stvore u tren oka novu državu. Ta pojava, koja je gotovo nalik na čudo, nije bez razloga snažno obuzela mnoge najveće duhove Srednje Europe, kao što na pr. Rankea, Kallava i druge. Onome, tko jasno gleda, stvar prestaje biti čudnom, ali zato ne manje privlačivom; treba samo spoznati u njoj pravilnost. Srbi bijahu samo poradi toga u stanju, da se prvi oslobode i obnove svoju državu, jer su u narodnoj Crkvi imali nevidljivu, ali stoljećima trajnu poticajnu snagu, koja je išla za izpostavom njihove države.

 

Konačno, ne mogu olako prieći preko te pojave; zar ne vidimo i danas takav proces preporađanja? Ne pruža li Rusija pohlepno svoje ruke za Carigradom danas u tom strašnom sukobu naroda? Ne vodi li Rusija tokom posljednjih 150 godina već sedmi rat protiv Turske, i to redovito svakih 20 do 30 godina po jedan sa svrhom, da je uništi i dođe do Carigrada, na izhodište svoje baštine, koju je nastupila godine 1472? A zašto to čini tako uztrajno? Da osnuje rimsko carstvo slavenske narodnosti da svojoj strašnoj veličini doda još i pravni naslov za stjecanje čitave Europe. Jao Europi, ako joj to sada uspije!

 

U čem leži dakle ta silna preporodna sposobnost, koju ne nailazimo bar u tolikoj mjeri kod katoličkih država.

 

Sve se sastoji u »grčkom odnosu« između Crkve i države. Taj odnos izražen je u poredbi o tielu i duši. Prema toj kanonskoj odredbi odnos je pravilan, t. j. u skladu s Božjom voljom, ako pravoslavna Crkva, duša, stanuje u pravoslavnoj državi, tielu.

 

Naglašujem, u pravoslavnoj državi. Podpuno krivo bismo shvatili duh vjerskog ekskluzivizma, kad bismo držali, da bi anatolska Crkva ikada mogla jednu katoličku ili muslimansku državu smatrati dostojnim stanom pravoslavnoj duši. Inovjerna, država može privremeno biti nekim utočištem, ali trajno se anatolska Crkva s takvim stanjem ne bi nikad mogla pomiriti.

 

Ovu tvrdnju sigurno mnogi ne će htjeti priznati i napadat će je, žučno tražeći dokaze. Na sreću mogu se pozvati na autoritet srbskog učenjaka profesora Jovana Cvijića, Čije ću sad ovdje upotriebljeno djelo kasnije još mnogo navoditi. On piše:

 

»Srbi su svom snagom čitavog svog bića pobornici pravog nacionalizma i nastojanja oko vlastite nezavisnosti i nezavisnosti južnih Slavena, a ta je moguća samo na nacionalnoj bazi. Zato ne može nijedna strana uprava naći lojalnih podanika medu srbskim narodom. To psiholožki duboko ukorienjeno srbstvo i glavno obilježje narodne duše ne nalazimo samo u Srbiji, koja se također nalazila pod stranim vrhovničtvom, nego i u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji. Hrvatskoj i t. d. U najnižim slojevima naroda ne postoji samo nepovjerenje, nego često i duboka, neiztrebiva mržnja na osvajača. Težnja za nezavisnošću ne nalazi se samo kod onih pojedinaca, koji postadoše nacionalno ravnodušniji. Ima u Austro-Ugarskoj Srba, koji su se na temelju osobnih zasluga domogli vrlo visokih državnih položaja, i takvih, koji su zbog materialnih interesa također došli do položaja. Rad obiju tih vrsta ljudi usmjeren je u strogo austrijskom duhu, ali u onih prvih odigrava se velika unutarnja borba između ljubavi za slobodom svog naroda i činjenice, da su se pomirili s čisto austrijskim nastojanjima s obzirom na južne Slavene. To pomirenje osjećaju kao grieh i često završavaju svoj život na žalostan način zbog nutarnjih i vanjskih sukoba. Kod onih drugih, koji su se zbog svojih egoističkih probitaka predali tuđoj vlasti, ipak ćemo još pokadšto, kad im skinemo vanjsku masku, naići na koji taj tračak duboke srbske narodne sviesti, koja im dušu uznemiruje.

 

Pravoslavni element je prema tome kao cjelina nepomirljivi zastupnik težnje za narodnom nezavisnošću i narodnim kulturnim životom. Njihova je vjera naljepnica, koja tom. nastojanju daje najbolji biljeg.«. (VIII. — 33 str. 54.)

 

To je pokušaj, da se svojstvo, koje shvaćamo čisto crkveno, prenese na područje narodnosti. Ali i tu izbija na koncu vjerski moment, koji je, po našein shvaćanju, jedini odlučan.

 

Potrebno je samo pomisliti na položaj inovjeraca u pravoslavnim državama, na pr. na položaj katolika i Židova u Rusiji. ° Njih zapravo samo trpe. te ih nikada ne smatraju punopravnim građanima. Kao što bijaše u Bizantu punopravno građanstvo vezano na grčku narodnost, tako je još i danas u pravoslavnim državama punopravno građanstvo vezano na pravoslavnu vjeru. Iz tog odnosa sliedi posljedica: kao što pravoslavna država ne priznaje građanina nepravoslavca punopravnim, tako i pravoslavni građanin ne smatra nepravoslavnu državu punopravnom.

 

Neka nitko ne misli, da želim oklevetali one milijune pravoslavnih građana u Monarhiji. Oni nisu krivi toj činjenici, a nije im ni poznata. Ali naša država i naši državnici treba da znadu, kakva se sudbonosna zakonitost nalazi skrivena u nesviestnom dielu duše milijuna njenih pripadnika. Mnogo se zla ne bi dogodilo, da su se mjerodavni već prije potrudili, da se upoznaju s ovim Činjenicama.

 

Pogledajmo sad, kakav je položaj svećenstva u pravoslavnim državama. Pošto nema razstave između Crkve i države, to je pravoslavno svećenstvo državni organ, čija je djelatnost doduše usmjerena uglavnorne na jedno polje, na dušobrižništvo, ali nipošto nije na to polje ograničena. Pravoslavno svećenstvo ima pravo miešati se i u sve druge grane državne uprave. Odnos je takav, da je i katolička Crkva nastojala i nastoji da dođe prema državi u takav položaj.

 

Iznenađuje međutim činjenica, da ne vidimo nigdje u pravoslavnim državama, da se svećenstvo pretjerano mieša u državnu upravu i politiku. Je li ikad tko nešto čuo o djelovanju metropolita u Srbiji ili Rumunjskoj? Mislim da nije. Ili, svakako, tek vrlo malo. To dolazi odatle, što se pod redovitim uvjetima aktivno političko djelovanje svećenika ne smatra po iztočnjačkom shvaćanju dostojnim svećeničkog dostojanstva. Zato se svećenstvo, osobito više svećenstvo, drži većinom po strani. Ono štoviše nastoji, da državni organi ili sam narod posvršava i čisto crkvene stvari.

 

Ovdje treba odmah jztaknuti, da se to odnosi samo na redovite prilike u pravoslavnoj državi. Kod neredovitih prilika, a osobito u inovjernoj državi, obično se pravoslavno svećenstvo jače iztiče nego katoličko podjednakim uvjetima.

 

U tome je pravcu pravoslavno svećenstvo podpuno različito od katoličkoga. Katoličko se svećenstvo ne istovjetuje nikada posvema s probitcima države, jer katolička Crkva živi nezavisno od države. Ona ima svoje posebne ciljeve i namjere, ima usredotočeni upravni aparat s papom na Čelu i mora se pokoravati njegovim naredbama i onda, kad bi se one sukobile s namjerama države. Nastane li slučaj, da svećenstvo mora nastupiti protiv probitaka države, ono je dužno, da se u tu svrhu djelatno založi.

 

Zato se između pravoslavnog i katoličkog svećenstva može ustanoviti bitna razlika, da katoličko svećenstvo nastupa mnogo djelatnije, mnogo vidljivije i mnogo odvažnije. Lik kapelana-huškača sasvim je nepoznat medu pravoslaviniiin svećenstvom. Nije mi poznat ni slučaj, da bi kakav pravoslavni crkveni dostojanstvenik postao izrazitom političkom osobom, kao što je na pr. kod Hrvata Strossmaver bio politički vođa i glava stranke.

 

Ta je pojava prividno u opreci sa snažnom političkom ulogom, koju je pravoslavna Crkva sa svojim svećenstvom oduviek igrala i koju još i danas igra. Pravoslavno svećenstvo bavi se živo politikom, ali njegova je djelatnost nevidljiva i sastoji se većinom iz opreznog i diplomatskog posredovanja između vjernika, između države i državnih organa, iz nevidljivog mešetarenja i konačno, što je i najvažnije — iz stvaranja političkog mnienja, političkog uvjerenja, jednom riečju — iz posvemašnjeg utjecanja na narodno mišljenje. Pravoslavno svećenstvo upravlja velikom tvornicom političkiih ideja i bavi se njihovim razpačavanjem. Napadno je kako se političko prosvjećivanje, te političke ideje i misli kod Srba brzo šire, a taje pojava primjer za djelovanje pravoslavnog svećenstva. Kod katolika ne možemo zapazitii ništa, što bi tome bilo nalik. Katolički svećenijk će samo u vrlo riedkim slučajevima politički prosvietliti svoje vjernike. Ponajčešće mu to ne će ni biti moguće, budući da je zbog usredotočene crkvene organizacije vezan na naloge odozgo. Katolički svećenik nastupit će u odlučnom času kao vođa, te će svojim utjecajem, a prema potrebi i živom agitacijom nastojati da povuče za sobom čitav narod i da poluči svoj cilj.

 

Pravoslavni svećenik toga ne će nikad učiniti. On će narod prosvietliti u pravcu, koji će ga zadovoljiti, dat će mu ujedno potrebne upute i pustit će, da narod sam za sebe samostalno nastupa, a on će se liepo držati po strani i po mogućnosti davati daljnje smjernice za rad.

 

Većina poznavalaca pravoslavnih prilika zapazila je iztančani politički osjećaj pravoslavne Crkve, poimence Kallav. 2 ' To dolazi odtuda, što je ona u jednu ruku tradicijom baštinila neku određenu dozu premoćne bizantinske politike i bizantinskih metoda, a u drugu ruku, što je svaki pojedini svećenik zbog pomanjkanja čvrste organizacije mnogo samostalniji, nezavisniji i upućen više na samog sebe, te snosi ujedno teret odgovornosti za crkvene i državne interese u mnogo većoj mjeri, nego katolički svećenik. Zbog toga je prisiljen i na mnogo življe političko mišljenje.

 

Zanimljivo je držanje pravoslavne Crkve prema narodnosti. Za postojanja Bizanta bijaše Crkva orientirana sasvim grčki i priznavala je narodnosti samo utoliko, ukoliko to dopuštahu grčki probitci. Zato vidimo sve do doba Nemanje, da se srbska država širi samo onda, kad to bijaše u skladu s grčkim probitcima. Tek poslije pada Bizanta postalo je pravoslavlje susretljivijim prema raznim narodnostima; ono je tražilo, gdje bi moglo naći novo tielo za nastavanje duše — pravoslavne Crkve. I zato tvrdim: Da nisu Mletčani i Franci god. 1204. srušili bizantsko carstvo, nikada ne bi bilo srbske narodne Crkve, nikada ne bi Nemanjići stvorili srbske narodne države i Srbstvo bi po svoj prilici bilo nestalo u osmaniijskom naletu onako, kao što su nestali i maloazijski Grci. Na sjeverozapadnom Balkanu nastao bi sličan položaj kao i u Sedmogradskoj, samo što bi namjesto Mađara bili katolički Hrvati pomiešani s pravoslavnim Rumunjima i nikada ne bi moglo nastati Srbstvo u današnjem svom obliku.

 

Katolički odgojen čovjek dolazi uobće samo vrlo teško do toga, da razumije bit iztočne Crkve. On misli katolički i ne može nikada razlikovati suštinu od pojave. Ovdje mi je još spomenuti jedan od momenata, koji sve to zamućuje. Mnogo sam puta opazio, da se pravoslavno svećenstvo, a osobito ono više, vlada prema državi i državnim probitcima — čak i u inovjernoj državi — mnogo susretljivije od katoličkog. I to je posljedica obćeg držanja pravoslavne Crkve u odnosu prema državi, ali to nikako ne dodiruje osnovno stanovište pravoslavne Crkve prema inovjernoj državi. Na pr. u doba grčkih ratova za oslobođenje zauzeo je carigradski grkoiztočni patriarh odlučno stanovište protiv grčkog pokreta za oslobođenje. Mi ćemo to uostalom razumjeti. Ali to ne bijaše zaprekom, da pravoslavno svećenstvo u pobunjenim pokrajinama ne surađuje živo kod oslobođenja i da s njime ne simpatizira i aktivno ga ne pomaže u čitavom osmaniijskom carstvu osim u Fanaru.

 

Tceba ustanoviti još jednu neobično važnu činjenicu: među ostalim mnogim zadatcima, što ih je pravoslavna Crkva preniela većim dielom na pravoslavnu državu, nalazio se i zadatak, da se vjera proširi i održi čista. Vidjeli smo već, daje bizantski car u ime države nastupio protiv bogumila. Slično bijaše i sa širenjem vjere. Grčka Crkva nikada se nije mnogo bavila misionarstvom. Taj tegobni, opasni, nezahvalni i samo malo uspješni rad prepuštala je ona rado zapadnoeuropskim sanjarima.

 

Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna diržava najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajalačke države. A postoje u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politik. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem. Ali izgleda da nitko u Monarhiji ne shvaća, daje pravi razlog našim potežkoćama na jugu samo nastojanje pravoslavne Crkve da se proširi i da po mogućnosti usreći što veće krajeve onim skladnim odnosom između tiela i duše.

 

Treba konačno ova razmatranja zaključiti. Morao sam posegnuti toliko unatrag, da poslužim obavještenjima o pravoslavnoj državi, jer se bez te spoznaje ne može razumjeti južnoslavensko pitanje. Mnogi i teški neuspjesi Monarhije na tom području bijahu prouzročeni upravo pomanjkanjem te spoznaje.

 

Moramo dakle ustanoviti: pravoslavna država je zahvaljujiući pomoći, koju joj Crkva pruža u obilnoj mjeri, mnogo žilavija, duljeg vieka, neosjetljivija i podnosi unutarnju razdor u mnogo većoj mjeri bez opasnosti po svoj obstanak. Političko mišljenje, osjećanje i htienje mnogo je gibkije, elastičnije, oportunije i neizporedivo življe nego u katoličkoj državi poradi toga, što mu nije nosilac država i stalež, nego Crkva. Pribrojimo li k tome još težnju za ekspanzijom, poticanom vjerskim momentima, moramo doći do zaključka, da je pravoslavna država caeteris paribus politički mnogo aktivnija, jača i sposobnija za život od katoličke države.