3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava

 

Premda izpoviedamo, da je kršćanska, a osobito katolička Crkva božanska ustanova, ipak ne smijemo pri prosuđivanju Crkve stavljati je izvan okvira sveg onog, što je ljudsko. S obzirom na njen poviestni razvoj, ona je poput svih ljudskih uredbi podvrgnuta istim zakonima, i mi ćemo je promatrati u prvome redu s toga stanovišta.

 

Svatko izkusan znade, da sve ljudske ustrojbe dišu svojim vlastitim duhom, a taj duh i njihovo nutarnje tkivo ne slažu se uviek s riečima i s duhom pravila, nego su proizvod poviestnog razvoja, prilika i udesa, te značaja i rasnih osobitosti vodećih ličnosti, a i drugih slučajnih okolnosti.

 

To isto se opaža i kod obiju glavnih kršćanskih Crkvi, i budući da su uvjeti, iz kojih se razvijao taj duh i to tkivo, bili kod obiju Crkava raznovrstni, morale su nuždno nastati i u tome pravcu velike razlike kod obiju Crkava. Ovi sasvim ljudski momenti uvjeti su za političku i socialnu ocjenu obih vjera, po se zato moramo njima pobliže pozabaviti.

 

Razlika u duhu i nutarnjem tkivu kod katolicizma i pravoslavlja neobično je zamršen problem, koji zahvaljuje svoje postanje nebrojenim zapletenim razlozima.

 

ovom uzkom okviru, moramo se ograničiti na najvažnije i najnuždnije, i čitav problem prikazati shematsku Naglasit ćemo odmah, da se glavni razlog navedenim razlikama nalazi u različnom stanovištu obiju Crkava prema državi, te u raznim političkim i antropološkim sudbinama obiju polovica svjetskog rimskog carstva, iztočne i zapadne.

 

Kad se kršćanstvo počelo podizati, naišlo je na propalo zapadnorimsko carstvo, a u Italiji na pritisak mladih, koji su bili u naponu snage. Iztočnorimsko carstvo tek je u to doba započelo igrati svoju ulogu, koju je znalo igrati kroz čitavo tisućljeće. Tako je kršćanstvo na iztoku naišlo na snažnu državu, koja je držala do rimske predaje i s kojom se moralo pomiriti.

 

Način, na koji će se to pomirenje izvršiti, bijaše već odredio pravi osnivač Bizanta, Konstantin I. (306.-337.). Konstarttin, premda još poganin i poganski pontifex maximus — pokrstio se tek na samrti — podigne kršćanstvo do državne vjere, ali zatraži kao dobar političar, da se Crkva stavi bez priuzdržaja u službu državnih ciljeva i probitaka. Odmah bijaše jasno, da će Crkva, bar za početak, pristati na taj posao, da bi se kršćanstvo iz svog položaja progonjene sekte uzdignulo do sjaja i moći državne vjere rimskog carstva.

 

Ali anatolska Crkva ne uzmogne se kasnije nikad više oteti iz tog položaja, u koji bijaše isprva zapala, premda je to često puta pokušavala. Jedanaest vjekovno obstojanje Bizanta zapriečilo je u tom pravcu bilo kakav trajni uspjeh. Stupivši u podređeni položaj prema državi, dala joj je Crkva toliko snage, da se nije samo sačuvala uzprkos svim napadima i potresima, nego je uspjela, da si i Crkvu održi stalno podložnom. Jztočna Crkva bijaše savladana vlastitim svojini oružjem.

 

Borba za oslobođenje Crkve i prilike, koje tada vladahu u Bizatntu, najljepše se vide iz zaključaka osmog obćeg crkvenog sabora (869.). Tako na pr. veli se u 12. kanonu tog crkvenog sabora, da se skinutim smatra svaki onaj biskup, koji je na svoj položaj došao varkom ili nasiljem vladara, ako ne bi htio vladati kućom Božjom po volji Božjoj i Crkve, nego po ljudskoj volji.

 

Četrnaesti kanon nastoji utvrditi položaj biskupa prema caru, te veli: »Episkopat jeslika nebeske hierarhije, pa mu svi vladari i podanici moraju izkazivati sve počasti.

 

Nijedan se biskup ne smije toliko poniziti, da vladarima i velikašima izlazi nadaleko ususret, da pred njima već nadaleko silazi s konja ili da sa strahopočitanjem pada pred njima niče na zemlju. On ne smije ni sjediti za istim stolom sa svjetovnim velikašima i uobće im ne smije izkazivati počasti, koje su oni njemu dužni izkazivati. On treba da ima svagda na pameti svoje mnogo Više duhovno dostojanstvo, prema kojem je biskupova dužnost da prekorava i poziva na red velikaše.« Biskup, koji se tim odredbama uzprotivi, bit će kažnjen tako, da mu godinu dana ne će biti dozvoljen pristup sv. Euharistiji, a velikašu, koji se tonse uzprotivi, dvie godine. Prema tome izgleda, da je u Bizantu i kod biskupa i kod velikaša postojala namjera, da se uzprotive gornjim odredbama. Čini se. da su se i bizantski basileusi navikli dosta bahato postupati s neposlušnim crkvenim glavarima, jer 21. kanon veli: »Neka se nijedan svjetovni mogućnik ne usudi opsovati ili protjerati jednog patriarha.«

 

Konačno zabranjuje 22. kanon, da se svjetovni velikaši miešaju u izbor patriarha, metropolita ili biskupa, jer u tome poslu oni nemaju šta zapoviedati, nego im je samo šuteći sačekati crkvenu odluku. 8

 

Vidimo dakle, da se prohtjevi iztočne Crkve razlikuju samo po svom obliku, a jedva po svom sadržaju od prohtjeva zapadne Crkve.

 

Ali od svih tih borbi ne bijaše nikakve koristi. Sve ostade pri starome. I naprama Crkvi pobiedilo je grčko shvaćanje o podpunom žrtvovanju pojedinaca državi. Crkva ostade u državi samo jači pojedinac. I kao što je grčko poimanje države postalo temeljem strašnog bizantskog poreznog sustava, tako je postalo i psiholožkim temeljem za podređivanje Crkve državi.

 

Sve te borbe bijahu koristne samo u jednome pravcu, one osiguraše Crkvi ugledni i materialno pogodni položaj u državi. Pa budući da su probitci države zahtievali, da prestanu vječni sukobi, učvrstio se s vremenom odnos obiju sila u ravnoteži, koja bijiaše određena u prvome redu državnim probitcima. Veli se: »Car i patriarh, svjetovna vlast i svećenstvo odnose se međusobno kao tielo i duša, te su i u državi kao i u čovjeku jednako neobhodno potrebni. Dobrobit države počiva na. njihovu skladu. Patriarhijska carigradska stolica, koja se nalazi u mjestu, gdje je carsko sjedište, prva je po zaključcima kanona, pa su s time u savezu božanski zakoni podvrgli zadjevice i svađe ostalih stolica njenoj odluci.» 9

 

Treba bez daljnjega priznati, da je uzpoređivanje s dušom i tielom vrlo dobro označivalo stvarni odnos između Crkve i države u Bizantu. Teoretski ima duša priednost, ali u svakdanjem životu obično se više izražava tielo. Pa i najpravedniji grieši dnevno bar sedam puta. Ali nam crkvena mudrost života ne govori ništa o tome, da bi duša sedam puta na dan prevladala nad grješnim tielom. Jednako bijaše i s Crkvom i državom u Bizantu. Teoretski je zadržala prednost Crkva, ali u praktičnom životu izbila je na prvo mjesto država sa svojim svakodnevnim interesima, i to tim više, što patriarh, kao što smo prije rekli, ne dobiva svog prvenstvenog položaja snagom Božje volje ili vlastite kreposti, nego zato, što se nalazi u mjestu, gdje je i sjedište cara. Carstvo je s pomoću »božanskih zakona« postalo izvorom i svjetovne i duhovne moći. Pred nama je cezaropapizam u svom punom cvatu.

 

Koliko bijaše, zbog prikazanog razvoja, daleko srasla država s Crkvom, pokazuje najbolje sliedeći primjer: Car Lav Filozof bijaše postigao, da svoga brata Stjepana postavi carigradskim patriarhom. 1 sad on naredi u noveli, upravljenoj svome bratu, da treba primieniti državni zakon i u izključivo crkvenom predmetu, ako se taj čini zgodnijim od crkvenog zakona, ali da treba postupati i obratno, ako se pokaže, da je crkveni kanon probitačniji. 10 Time bijaše nestalo svake razlike između države, Crkve, carstva i svećenstva, Crkva postade naprosto sastavnim dielom države, a to stanje postoji još i danas više ili manje kod svih pravoslavnih država.

 

Sasvim se drugačije razvijahu prilike u Rimu. Da bi zadovoljio vladalačke nagone rimskog plemstva, a i da bi učvrstio svoj položaj u razcjepkanoj i kolebljivoj Italiji, papa bijaše prenio rimsku carsku krunu ha franačko carstvo, koje postade glavnom silomi na Zapadu. Papa bijaše stekao novo uporište, novog branitelja, a novi rimski car bijaše kao advocatus Petri prinužden služiti katolicizmu i papinskim probitcima, te ih širiti na sjeveru i sjeveroistoku, 1 premda je izprva papina potreba strane pomoći davala carstvu priličnu prevlast, ipak je taj novi odnošaj neobično mnogo pridonio, da se papinstvo ojačalo, a to tim više, što su franački kraljevi većinom zdušno vršili dužnost štićenja. Franačka država iz više razloga nije mogla absorbirati papinstvo, a time i Crkvu onako, kao što bijaše učinila bizantska država sa svojom Crkvom. Prije svega odgovaraše rimskom poimanju države čuvanje individualnosti i samoodređenja pojedinca, a s tim se slagala i bit germanskih Franaka. Njihov germanski individualizam i pravni osjećaj poštovao je svaki individualitet. U drugome redu bijaše papinstvo sa svojim latinskim Rimom poviestno, politički i etnički sasvim strano tielo za franačko carstvo, te ga ne bijaše lako naprosto asimilirati. Konačno bijaše papinstvo tada u razdoblju podizanja, a franačko carstvo od Karla Velikoga u razdoblju propadanja.

 

Pri svim tim prilikama bijaše sasvim nemoguće, da se odnosi razviju po bizantskom uzoru, te se je nuždno morao razviti takav odnos, koji je bolje odgovarao rimskom poimanju države i germanskom biću, a to je sloboda i razstava Crkve i države.

 

Izpočetka se taj odnošaj i nije mnogo mienjao, dok ne bude nakon propasti Franaka god. 962. okrunjen Saksonac Oton rimskom carskom krunom i osnovano Rimsko carstvo njemačke narodnosti. Papinstvo se još i nadalje jačalo. 

 

Sad zasjednu na rimsku papinsku stolicu redom same jake ličnosti, prije svega plameni duh Hildebrand (Grgur VII.), čija neobuzdana germanska snaga ne poznavaše granica. Ove žive snage poprimiše pod svoje okrilje stari rimski zadriemali imperializam, i Crkva se započe uzdizati nad carstvo, što joj bijaše tim lakše, što su u Njemačkoj bjesnile unutarnje borbe, koje davahu papi priliku, da se pojavi kao sudac i posrednik i da time proširi područje svog utjecaja i djelovanja.

 

Tako se pojavila teorija o obim mačevima, o duhovnom i svjetovnom maču, a oba pripadahu papi, zatim poredba o suncu i mjesecu. Pri tome se još uviek naglašavalo, da Crkva ne namjerava okrnjiti samostalnost države i daje ne nastoji odstraniti, jer je ne može nadomjestiti u djelovanju, koje joj je Bog namienio. Ali da bi ona mogla koristno vršiti svoje poslove, potrebno je, da se ravna po crkvenim zakonim. 11

 

Ali razvoj prilika pošao je dalje, pobiedio je duh Pseudoizidorov Konstantinove darovnice.

 

Najljepše to proizlazi iz pisma Hadriana IV. upravljenog njemačkim biskupima. U tom pismu veli se: »Nije li carstvo preneseno od Grka na Niemce zato, da bi njemački kralj apostolskom posvetom dobio naslov carski i postao odvjetnik sv. Petra? Prije posvete on je kralj, a poslije posvete car i August. Odakle mu dakle carsko dostojanstvo, ako ne od nas? Izborom njemačkih knezova postaje on kralj, a ne car, carem čini ga tek naša posveta: on postaje dakle carem kroz nas« ... »Zašto se dakle smatra nama ravnim, kad sve što ima, ima od nas« . . . »Nama je lako opet učiniti protivno, te carstvo, što ga njemački kraljevi toliko ponizuju, predati opet Grcima.

 

Evo gle, do nas je samo, kome ćemo ga dati. Zato smo mi iznad naroda i država, da zi razaramo i gradimo. Autoritet Petrove stolice je tolik, da sve, što činimo dostojno i pravedno, ne činimo mi, nego Bog.« 12

 

Razvoj ovakvih misli našao je u Inocenciju III. snažnog i smionog pobornika. U doba Bonifacija VIII. dostigao je svoj vrhunac. Kad su god, 1300. nebrojeni hodočastnici došli u Rim, da slave prvi jubilej, pokazao se Bonifacije narodu ponajprije u papinskom, a zatim i u carskom ornatu. On izjavi u buli »Unaro sanetam«: »Tko poriče, da se svjetovni mač nalazi u ruci Petrovoj, ne razumije dobro rieČi Gospodinove ovom apostolu: »Zadjeni mač u korice«. Oba mača pripadaju Crkvi, duhovni mač i svjetovni. Tko se dakle protivi toj Božjoj odredbi, postavlja poput manihejaca dva načela; a po Mojsijevu svjedočanstvu nije Bog stvorio nebo i zemlju u više načela, nego samo u jednome.

 

Ali već i prije Bonifacija ustadoše njemački carevi u svoju obranu. Carska stranka, i to ne samo laici, nego i nadbiskupi, biskupi i opati odlučno se oduprieše tim težnjama i nečuvenom miešanju papa i kardinala u izbor kralja, jer je po starome pravu obrnuto trebalo, da car potvrdi pape, a sam je Krist razdielio obje vlasti.

 

Osjećalo se također već i onda, da su te oštre borbe, koje se neprestano ponavljahu tokom tog stoljetnog sukoba, jednako štetne jednoj i drugoj stranci. »Crkva i carstvo, dobrobit duša i tjelesa« reče Gottfried Vendomski »nalazi se u opasnosti kod borba obiju vlasti.«

 

Oporba bijaše prejaka, pape doživješe neuspjeh. Veći im bijahu njihovi ciljevi od stvarne snage. Počevši od Bonifacija VIII. prilike postajahu sve nepovoljnije za te papinske teorije, a papinska zavisnost o francuskom dvoru bijaše već počela da ih tuče i historijskim dokazima. Sliedilo je razkol, pa reformni sabori 15. stoljeća.

 

Sve to nanese Crkvi snažne udarce, a smrtni udarac zada joj reformacija. Crkva na zapadu ne mogaše pobiediti države, kao što je država na iztoku pobiedila Crkvu.

Rimska Crkva nije mogla pobiediti.

 

Uzporedimo li sad razvoj u Bizantu s onim u Rimu, opazit ćemo, da obadvie vlasti nisu nigdje mogle obastati jedna kraj druge. I ovdje i ondje došlo je do oštrog sukoba, samo s tom razlikom, daje u Bizantu država svladala Crkvu, a na zapadu Crkva nije mogla svladati države. Daljnju razliku nalazimo u tome, što su se na iztoku ti odnosi ustalili nakon kanona o Crkvi i državi kao duši i tielu. Samo ne treba misliti, da time bijahu završene sve borbe, ograničivahu se samo sukobi na neopasnom području i oduČiše se stajati jedni drugima za vratom: izkristalizirala se uređena simbioza.

 

Sasvim drugačije bijahu prilike u Rimu. Crkva nije uspjela sa svojim zahtjevima, ali ih se nije ni odrekla. Na zapadu nalaze se dakle Crkva i država u međusobno nerazjašnjenom i neujednačenom položaju, pa nikad ne možemo znati, kad će se i gdje će se sukobiti, a poviest nas međutim uči, da su ti sukobi većinom bili vrlo žestoki.

 

Taj raznovrstni odnošaj prema državi postao je onim činbenikom, koji je uglavnom stvorio daih i unutarnje tkivo obiju velikih Crkava. A ta dva elementa, koji nemaju gotovo nikakve veze s dogmatskim dielom crkvene nauke, određuju političku i družtvovnu vriednost obiju Crkava.

 

Još nešto je vrlo važno, a to je odnos obiju crkvi prema nekim antropoložkim problemima. Tu moram biti sasvim kratak i spomenuti samo glavni problem.

 

Rim se oslanjao na sve jače Germane i sklopio je s njima pakt. No obazremo li se u poviesti papinstva na germanske likove, njegova slika postaje sasvim drugačija. Tek nakon reformacije počeo je odnos između katolicizma i germanstva postajati sve lošiji. Ali ovakvim finesama ne mogu ovdje baviti. Za mene je katolicizam, s obzirom na njegov ljudski dio, proizvod romansko-germanskog duha, te prema tome ne može biti razpoložen germanofobski, ako ne će da se odrekne vlastite svoje prošlosti.

 

Sasvim je to drugačije kod pravoslavlja. Prema napried izloženom morali bismo ga prilično poistovjetovati s političkim udesom Bizanta. Bizant je počeo stvarati svoj lik u doba Justiniana. A životni cilj tog cara bijaše, da uništi germanske narode i države i da ponovno uzkrisi rimsko carstvo. Zaista mu pođe za rukom uništiti Vandale, lztočne i Zapadne Gote, te Sueve. 16 Franci, a zatim i Niemci bijahu ti, koji su Bizantincima poricali zakonito pravo na posjed rimske carske krune. Jedan od najopasnijih napadaja na Bizant poduzeše donjoitalski Normani. Bizantsko carstvo srušiše, te podigoše Latinsko carstvo, u svojoj biti još uviek germansko, premda franački vitezovi već govorahu francuzki. Ali nisu samo vanjskopolitički razlozi bili, radi kojih se Bizant morao neprijateljski odnositi prema Germanima. Kad bi Germani ikada postali bitnim sastavnim dielom Bizanta, nikada ne bi moglo pobiediti grčko poimanje države i nestalo bi doskora onog liepog uređaja s dušom i tielom.

 

Germanski individualizam bi po svoj prilici sve to raspršio, kao stoje to učinio i na Zapadu.

 

Uvjeti za postanak Bizanta bijahu stvoreni tek nakon korjenitog iztrebljenja sveg germanskog elementa u državi. U drugoj polovini 4. st. zaigraše Germani i u Bizantu istu ulogu, kao i u Italiji. Ali taj razvoj bijaše zapriečen snažnim pritiskom na Gote, a ovi se pobune godine 399. Njihova se pobuna svrši seobom iz Bizanta i korjenitim iztrebljivanjem svih germanskih ostataka u državi. 17

 

Uvjerio sam se, da je Bizant i njegova vjerska emanacija, pravoslavlje, u svojoj biti neprijateljski raspoložen prema Germanima i ostao je takvim sve do danas na temelju svoga poviestnog obilježja. 18