2. Pravi je razlog crkvenom razkolu političke prirode

 

Poviestna znanost je o tome načistu, da pravi razlozi razkolu na zapadnu i iztočnu Crkvu leže pretežno u političkim, a ne u vjerskim i dogmatičkim suprotnostima između Rima i Carigrada.

 

Prvi temelji nalaze se vjerojatno u različnim sklonostima i uvjetima razvoja grčkog i rimskog naroda. Mnogi i obilni prednjoazijski utjecaji pomagali su mnogostrani kulturni razvoj kod Grka, te stajahu ujedno na putu grčkom ujedinjenju, te tako Grci nikada ne postadoše znatniji činbenik sile. Vanjskih kulturnih utjecaja, pod kojima je nastajao kopneni Rim, bijaše mnogo manje, a ne bijahu ni toliko mnogostrani. Pokraj prirođenih sklonosti, čini se, da je i kakvoća tih kulturnih utjecaja djelovala u tom pravcu, da se Rim razvijao mnogo jednostavnije, ali zato jedinstvenije i materialno snažnije, tako snažno, da je mogao ponieti najveličanstveniju državnu tvorevinu, koju je sviet dotada poznavao.

 

Jači Rim osvojio je Heladu. Sad nastadoše između Grka i Rimljana mržnja i prezir. Rimljani prezirahu lažljivog Graecula, a Grk nekulturnog ratnika i okrutnog političara, koji ne mogaše živjeti bez grčke kulture, ne htijući ipak priznati svojeg pozajmljivanja.

 

Još jedan bitni raziog za kasniji razkol bijaše podpuno različito shvaćanje državne vlasti kod Grka i Rimljana, Prema grčkom shvaćanju države treba se pojedina ličnost sasvim žrtvovati državi. Samo iz takvog poimanja države mogao je nastati Platonov ideal države. A rimskom shvaćanju države odgovaraše održavanje pojedinog individualiteta i njegovo samoodređenje unutar granica, koje su određene zakonom.

 

Uzprkos dosele još nedostignutoom kulturnom razvoju, ne bijaše Grcima suđeno, da dođu do jačeg političkog utjecaja. Stekoše ga tek u doba polugrka Aleksandra Velikog, koji otvori grčkoj kulturi čitavu prednju Aziju. Ali bijaše potrebno da izgube svoju samostalnost, da se pojavi trajna vlast rimske države, da bi Grci uzmogli produbiti i učvrstiti sve prednosti zadobivene u doba Aleksandra Velikog. A kad se godine 395. zbog prevelike vlastite težine rimsko carstvo razpalo na dva diela, prodru Grci u iztočnu polovicu i iztisnu doskora Rimljane u jeziku i u narodnoj sviesti. Ali ti Grci, koji etnički prodirahu, ne bijahu više rasa, nego samo jezični, religiozni i kulturni pojam; udio prave helenske krvi mora da je bio vrlo malen. Velika većina sređnjogrčkog pučanstva bijaše šarena mješavina prabalkanskih, slavenskih, germanskih i naročito maloaizijskih (sirosemitskih) naroda. To je po svoj prilici jedan od razloga, zašto su Grci srednjeg vieka po svojoj političkoj sviesti još uviek ostali Rimljani, Romaioi, premda bijaše prodro grčki jezik i grčka narodna sviest. Drugi razlog toj pojavi bijaše opet ono ogromno političko značenje jedinstveno zbijenih Rimljana u čitavoj poviesti nad razbijenim Grcima,

 

Uzprkos svemu tome preživjela je iztočna polovina zapadnu skoro za čitavih tisuću godina. Godine 476. sruši Odoaker zapadno rimsko carstvo, koje postade plienom Germana, dok iztočnorimskom carstvu uspije, da prikupi Ij i vanjem rimskih političkih i grčkih prednjoazijskih kulturnih i kršćansko-religioznih elemenata skupi još toliko snage, da je još tisuću godina moglo životariti, te je podleglo tek snažnom naletu Osmanlija.

 

Nakon pada Rima smatrao se Bizant, taj novi ili iztočni Rim, jedinim punopravnim baštinikom čitavog rimskog svjetskog carstva. Bijaše nekoliko pokušaja, da se taj pravni naslov pretvori u stvarni posjed. Ali Bizantu nedostajahu materialne i moralne snage, da podpuno izpuni taj ogromni zadatak. U prvom redu tu ne bijaše snažnog naroda, rase, bez čega nema velikih poviestnih podhvata. Takvome zadatku ne bijaše dorastao malovriedan narod mješanaca, pa bio on prepreden i tvrdokoran poput Bizantinaca, pogotovo, kad u njega ne bijaše gotovo nikakvih vojničkih vrlina. U tome pravcu ne imadaše Bizant već unapried nikakvih izgleda u uspjeh.

 

Rim ne bijaše još uviek izgubio snage i ambicije, premda je propao i stradao i svojom opustjelom Italijom zaostao za Bizantom, koji je u prednjoj Aziji naišao na neizcrpivo vrelo ljudi i kulture. Još uviek ne bijaše utrnula stara predaja, pa se misao o svjetskom gospodstvu vrzla još uviek u glavama rimskog plemstva, ali nije bilo snage, da se te težnje provedu u djelo. Pa kad su se kasnije snažni, vojnički jaki, politički i državotvorno djelatni germanski narodi naselili u Italiji i u pokrajinama nekadašnjeg zapadnorimskog carstva, dođe rimskom plemstvu, koje je težilo za vraćanjem nekadašnje veličine, zamamna pomisao, da se združi s Germanima i njihovom pomoću obnovi nekadašnje zapadno rimsko carstvo.

 

To spajanje snage zaista se i zbilo. Starački, ali predajom i političkim školovanjem izkusni Rim združio se s mladenački snažnim, ali još neoblikovanim snagama Germana, ne samo da obnovi zapadnorimsko carstvo, nego i da otme omraženim prezrenim Grcima sjaj rimskog carstva. I zato o Božiću god. 800. papa Leon III. rimski biskup, koji se bijaše domogao najviše političke vlasti, okruni rimskim carem Karla Velikoga, najjaču političku ličnost tadašnjeg Zapada.

 

Kao pravna podloga za taj čin od najvećeg političkog značenja služila je t. zv. i Konstantinova darovnica. Za njeno daljnje obrazloženje bijaše pronađena teorija,  prema kojoj se Grci pokazaše nedostojnima da budu nosioci rimske carske krune.

 

Podjeljivanje carske krune jednom — po mišljenju Bizantinaca — barbarskom vladaru, bijaše samo po sebi težak udarac i prietnja težnjama iztočnih Rimljana, željnih vlasti — bijaše naime prava pravcata detronizacija Grka — a obrazloženje tog čina bijaše još uvredljivije i izazovnije. A budući da je upravo papa ne samo izvršio formalni čin, nego i posvetio ga obiljem svoje moći, crpljene iz vrhunaravnog izvora, te mu još pokraj toga podielio pravni naslov na temelju Konstantinove, darovnice, sav bies iztočnih Rimljana bijaše upravljen na papu. Bijaše samo pitanje, kada i u kakvim će se prilikama taj bies izraziti.

 

Taj politički događaj postao je i ostao za obstanak Bizantskog carstva glavnim uzrokom neprijateljstva i razkola obiju Crkava. 6

 

Dogmatska pitanja, koja bijahu i jesu još i danas predmetom razpri između obiju Crkava, kao na pr. filioque, primat i t. d. prema tome samo su nuzgredne naravi. Kod raznih pokušaja sjedinjenja bijahu se već našle zgodne formule. A što je netom polučena unija redovito propala, nisu krive bolje ili lošije dogmatske formule, nego politički momenti i takvi, koji su, vezani uz politička razmatranja.

 

Zato nisu ni toliko važne pojedine osobe, koje se Često smatraju uzročnicima razkola, kao na pr. Focije, Cerularije i t. d. Njihovo značenje nije veće od značenja nemirne djece, koja prouzroče neku štetu, koja bi s vremenom i bez njih nastala. Jer kad bi bilo stalo samo do ljudi, sve bi se još bilo moglo urediti. Sto se pak nije više dalo ništa urediti, najbolji je dokaz, da su pravi razlozi nesuglasicama morali biti vrlo duboki.

 

Iz ovog kratkog razlaganja sliedi još nadalje i zaključak, koji se tiče omiljele misli tolikih izvanrednih ljudi, naime pitanje o sjedinjenju obiju Crkava. Ako je razkol nastao iz političkih razloga i ako mu pravi razlog leži u borbi za predajom posvećeno pravo na svjetsko gospodstvo, možemo li ikad očekivati, da će razkol prestati?

 

Poznato nam je, da su vladarski naslovi uviek nailazili na pretendente. Ženitbom Ivana III. sa Sofijom Paleologovom. kćerkom posljednjeg bizantskog cara Konstantina XI., prešla je bizantska baština na Rusiju. Tom baštinom; pravoslavljem, cezaropapizmom i bizantskim iniperializmom, postala je tek Rusija ono, što danas jest.

 

Upravo smo u ovom ratu vidjeli, kako je Rusija požudno izpružila ruke za rodnom kućom onog, kog je baštinila, i sve jasnije sviet vidi, da to bijaše jedan od glavnih razloga rata.

 

Možemo li računati na temelju iskustava stečenih u ovom ratu, da će ikada prestati razlozi razkola? Možemo li ikada očekivati, da će se Rusija bilo iz kojih razloga odreći svog imperializma? Ne, nikada! Naprotiv, u ovom ratu vidjeli smo, gdje su zaplamsali razni imperializmi, pa nemamo razloga smatrati, da će se oni poslije rata sasvim pogasiti, nego moramo očekivati, da će te težnje još i dalje rasti i razviti se sa svim posljedicama, koje odatle nastaju.