40 40 40

 

 

PETI DIO

KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

 

1. Uvod

 

Pozornom čitaocu zacielo nije izmaklo, od kolikog silnog zamašaja po oblikovanje družtvenih, kulturnih i političkih odnosa na Balkanu bijaše vjersko pitanje. Poznato je, da nije tako samo na Balkanu. Reformacija i husitstvo bijahu istodobno i vjerski i nacionalni pokreti. Tako bijaše na pr. bogumilstvo na zapadnom Balkanu hrvatsko-nacionalni pokret u vjerskoj opremi. Današnje pitanje Ulstera gotovo je više borba između papista i oranžista, između katolika i protestanata, nego između Kelta i Britanaca.

 

Vjerska borba je konstanta svjetske poviesti. Tko misli, da će čovječanstvo ikada svladati vjersku misao, da će doći vrieme, kad čovječja duša ne će težiti za vjerskom utjehom, taj nikako ne pozna ljudske prirode. Iz osjećaja vlastite slabosti i ograničenosti, iz pritiska relativnosti sveg prolaznog, izbija snažno duboka čežnja i traženje nečeg neograničenog i vječnog, absolutnog; a to je praizvor i bit svake religioznosti. Svaki jaki narod hoće da ima svoju vjeru i svoga Boga, koji mu u prvome redu pomaže i priskače u pomoć u svim težkoćama. Svaki narod hoće nadalje svome Bogu služiti na svoj način. U toj vječnoj istini sadržano je političko značenje religioznog problema. Tako to bijaše i na Balkanu, samo stoje tu zemljopisna i prema tome i politička pociepanost, a i blizina prednje Azije, te kolievka većine velikih vjera, djelovala u tom pravcu, da je djelovanje religioznog momenta postalo još mnogo vidljivije i promjenljivije.

 

Bogumilstvo pripada već poviesti, a i islam je već gotovo sasvim potisnut s Balkana, te je već mnogo izgubio od svoje snage, koja je drmala svietom. U punoj veličini nalazimo katolicizam i pravoslavlje, pa te čmbenike poviesti južnih Slavena ne možemo nikako mimoići. Ne pokazuju nam to samo balkanski ratovi, koji bijahu vođeni pod geslom oslobođenja pravoslavnih kršćana od turskog gospodstva; i u sadašnjem je ratu uloga pravoslavlja vrlo velika. Pravoslavna je težnja za vlašću i širenjem zajedno s galskom osvetljivošću i britanskom poslovnom zavisti jedna od glavnih sila. koje su dovele do ovog sadašnjeg klanja medu narodima.

 

Zato ne možemo razumjeti ni prošlost ni budućnost južnih Slavena, ako se pobliže ne pozabavimo s obim glavnim kršćanskim Crkvama, a osobito s obzirom na njihovu socialno-političku stranu.

 

125

 

' V. 2. str. 28.

 

Čitav niz problema, koje sam već prikazao svojim dosadašnjim razlaganjem, očitovat će se plastično i bit će dublje obrazložen tek s pomoću konstatacija skupljenih u ovom dielu.

 

S time u savezu ne mogu a da ne napomenem nekohko osobnih primjetbi.

 

Pisac ovih redaka je katolik, i koliko mu je moguće pregledati niz svojih predaka, ne može među njima naći inovjeraca. Zato je ovlašten, da katolicizam nazove vjerom svojih otaca. Priznaje doduše, da je njegov odnošaj prema katolicizmu u burnom razdoblju njegove mladosti bio podvrgnut nekom kolebanju, ali se u srednjim godinama približio usrdno vjeri prve mladosti. To se zbilo pod dojmom spoznaje o pravoj biti pravoslavlja. Zgrozivši se, vratila se k naslieđenoj vjeri njegova duša, koja je tražila etičke ideale. Piscu ovih redaka dogodilo se ono isto, što je opazio s čuđenjem kod jednog učenjaka, kod Augusta Friedricha Gfrorera, si licet parva componere magnis. Došavši u doticaj i udubivši se u pravoslavno-bizantinski sviet, vratio se pokajnički katolicizmu.

 

Ali i taj povratak nije mogao zamutiti kritičkog oka. Pisac nije mogao pregledati neke sjenke u vjeri, koju je zavolio, i pošto je stekao uvjerenje, da nojeva politika prema Crkvi i državi, kojoj pripadamo dušom i tielom, nikada ne bi mogla biti opasnija, nego u tim sudbonosnim danima, odvažio se, da svoje osvjedočenje jasno i glasno kaže. Pa kad bi netko zamjerio u prvi mah neke kritičke primjetbe, neka izvoli imati na umu, da su učinjene samo u brizi za rođenu državu i Crkvu,

 

 

40 40 40