11. Zaključak

 

Završit ću ovo razmatranje o Bosni (i Hercegovini). Narodna pripadnost tih zemalja bijaše priepoma, i Monarhija nije na svoju štetu znala da zauzme u tom pitanju odlučnog stanovišta. Zato nisam žalio ni truda, da to pitanje izvedem načistac.

 

Moje dosadašnje izpitivanje ne dopušta nikakve sumnje, pa zato moram narodnu definiciju Bosne i Hercegovine utvrditi ovako: Bosna i Hercegovina su poviestno hrvatske zemlje; one su još i danas etnički ostale hrvatskima, budući da treba 56,53% pučanstva bezuvjetno pribrojiti Hrvatima. Zadnjih 400 godina pridošlo je doduše srbsko pučanstvo, kog ima 43,48%, što je tim važnije, budući da je ono vjerski jedinstveno naprama Hrvatima, koji su podieljeni u dva vjerska tabora, i daje njegova narodna sviest razvijena mnogo jače nego kod Hrvata katolika i muslimana. No Bosna i Hercegovina su još uviek hrvatske zemlje, koje se brzim tempom, posrbljuju.

 

To je činjenica, koju treba imati na pameti, to više, što se bez te spoznaje ne može razpoznati pravo stanje stvari u razvoju južnih Slavena.

 

Da zadovoljim radoznalosti čitaoca, moram odgovoriti na pitanja: Kako se moglo dogoditi, da istina nije mogla prodrieti u državi s visokom znanstvenom razinom, kakva je Austro-Ugarska? To pitanje u uzkoj je svezi s našim stanovištem, pa se smatram dužnim i na to odgovoriti.

 

1. Glavni razlog jest poviest naseljenja južnih Slavena, koju sam već češće spomenuo, Konstantina Porfirogeneta u njegovu djelu »De administrando imperio«. Tu je on područje naseljenja Hrvata omeđio riekama Vrbasom na iztoku i Cetinom na jugu, dok je Srbima pridao ogromno područje, koje je veće nego Englezka, Wales i Škotska zajedno, a naročito Bosnu, Hercegovinu i južnu Dalmaciju. Predstavimo li si, za uzporedbu, područje, što ga zaposjedoše onih 40.000 Anglosasa po svom naseljenju u Britaniji, vidjet ćemo, da to bijaše samo jugoiztočni kutić i dvadeseti dio površine čitavog otoka, koji ima 218.000 četvornih kilometara. Pa ipak su danas Anglosasi narod od preko 100 milijuna duša! Ali Pofirogenet bijaše i ostao je jedini i najstariji izvor za nasesjenje južnih Slavena. U njemu ima mnogo vriedne građe, a njegov visoki položaj carskog kneza, kasnije bizantskog basileusa, utvrđivao je povjestničare u vjeri, da mu je to sve moralo biti dobro poznato, te ga zato većinom prihvaćahu bez ikakove kritike.

 

Na tome nije ništa promienila ni činjenica, što su ugledni historičari Krause i Dummler, čim se malo jače pozabaviše hrvatskom poviešću. morali odkloniti njegovu poviest naseljenja i Hrvatima pridati mnoge nove krajeve prema iztoku i prema jugu.

 

Porfirogenet ostade i nadalje mjerodavan za prosuđivanje pitanja južnih Slavena.

 

A šta je Porfirogenet učinio? Hrvate je ograničio na najuža naselja, a Srbima je na sjever i sjeverozapad dodielio sve krajeve, za kojima su geopolitički uobće mogli težiti.

 

Potražimo li tonie razlog, protumačit ćemo to ovako: Hrvatski knez Zdeslav (877. — 879.) priznao je u crkvenom i političkom smislu bizantsko vrhovničtvo. Ali taj odnos bijaše samo kratkog vieka, zbog dubokog neraspoloženja Hrvata prema bizantskoj vladavini, te već nakon dvie godine ubije Zdeslava župan Branimir, stupi sam na priestolje i privede Hrvate konačno papi i katolicizmu. Svi pokušaji Bizantinaca, da steknu opet upliva kod

 

Hrvata, izjaloviše se. U isto doba bijahu Srbi, ugroženi od Bugara, vjerni pristaše Bizanta. Kojeg li onda čuda, da je Porfirogenet u smislu teoretskog nastojanja bizantskih careva, gledao po mogućnosti, da barem idejno sačuva granice bivšeg carstva i da po mogućnosti proširi granice vjernih Srba i suzi granice odpalih Hrvata?

 

Još ćemo kasnije vidjeti, da današnji događaji podpuno potvrđuju ovo shvaćanje.

 

2. Godine 1794. napisao je srbski svećenik Jovan Rajić djelo: »Istorija raznih slavenskih narodov, najpače Bulgar, Horvatov i Serbov«, u kome se Bosna i Hercegovina prikazuju upravo kao dio Srbije. Godine 1799. izda Pejačević svoju »Historia Serviae«, napisanu sasvim u duhu Rajićevu; godine 1807, izda J. Chr. Engel u Halleu svoju »Geschichte von Serbien und Bosnien«, a godine 1805. L. A. Gebhardi: »Geschichte der Konigreiche Dalmatien, Croatien. Slavonien, Raszien, Bosnien, Rama und Ragusa«. Oba posljednja djela osnivaju se gotovo izključivo na Rajiću i Pejačeviću. Godine 1804. započeše srbski ratovi za oslobođenje, kojima se doskora zabaviše europski diplomatski uredi. Svojim, divnim ratnim podhvatima protiv vojne snage jedne velesile stekoše si Srbi doskora simpatije Europe, i to tim više, stoje tada obće raspoloženje u Europi bilo protiv Turaka, a za kršćanske narode na Balkanu (filhelenizam).

 

Činjenica, da diplomati bijahu zabavljeni Srbima i njihovom državom, koja je nastajala, imala je posljedicu, da su se htjeli i morali obaviestiti o toj zemlji, te su silom prilika bili upućeni na te izvore, u kojima dolažaše do izražaja izključivo stanovište srbskog popa Rajića. To shvaćanje bijaše tako jako, da mu se ne mogahu oteti ni takove veličine kao Leopold v. Ranke, tako da se i njegova djela kreću sasvim u tim vodama. To obćenito shvaćanje utvrđivalo se tim lakše, što Hrvati tada (do 1835.)

ne imahu nacionalnog života, te u njegovim početcima iđahu za prilično maglovitim ilirizrnom, koji bijaše, bar što se tiče njegovih historijskih temelja, na sasvim krivom putu. Zato onda Hrvati ne dolažahu u obzir kao takmaci Srbima, koji bijahu tad u središtu najšire javnosti i političkog zanimanja.

 

3. Godine 1873. objelodanio je češki učenjak Pavao Josip Šafarik svoje »Slovanske starožitnosti«. To djelo bijaše dugo najmjerodavniji izvor za slavensku poviest. U tome djelu prihvatio je Šafarik podpuno Porfirogenetovo stanovište, te ga još i dalje razradio postavivši teoriju, daje »Srb« slavensko praime, a »Hrvat« samo pokrajinsko i sporednog značenja. Prema tome je i obradio hrvatsku poviest samo uzgred kao dodatak srbskoj. Činjenica je međutim, da se slavistika manje-više do danas kreće stopama Šafarikovim. A kad je još godine 1840. srbski svećenik Pavao Karano-Tvrtković u Beogradu izdao zbirku bosanskih izprava pod imenom: »Srbski spomenici ili stare hrisovulje, diplome, povelje i snošenia bosanski, serbski, hercegovački, dalmatinski i dubrovački kraljeva«, postalo je kao neka moda, da se sve zapadno-južnoslavenske izprave smatraju srbskima. Nadalje je godine 1858, poznati slavist Franjo pl. Miklošič izdao svoja »Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii«. Iste godine objavio je i Dubrovčanin Medo Pucić (Pozze) u Beogradu svoje djelo »Spomenici srbski«:, t. j. izprave iz pismohrane Dubrovačke republike, koje se odnose na srbske, bosanske i dalmatinske knezove, a godine 1 862, izda on u Beogradu drugu zbirku pod istim imenom.

 

Zauzimanjem ovakvog stanovišta od strane pionira i vodećih ličnosti slavenske historiografije, zadobilo je srbsko ime povlašteni i osigurani položaj za nacionalno obilježavanje Bosne, Tako je to, osobito kod Čeha, ostalo i do danas. Htio bih posebno spomenuti već više puta spominjano suvremeno djelo Konstantina Jirečeka, koje ne obrađuje samo bosansku i hercegovačku, nego i dalmatinsku i hrvatsko-slavonsku poviest manje-više kao privjesak srbske poviesti. To je tim čudnije, što se i Jireček ne može oteti jedino izpravnoj spoznaji, te piše: «Zemlja pravih Srba obuhvaćala je prema tome područje Lima i gornje Drine zajedno s Tarom i Pivom, dolinu Jbra i gornji tok zapadne Morave.« Šta znači to »pravi Srbi«, a šta opet »nepravi«? Ili je netko Srbin ili nije. Pravi Srbi su po svoj prilici osvajači, a nepravi to su bezimeni Slaveni, pa Hrvati i bugarski Slaveni, koje su Srbi posrbili u Duklji, u sjevernoj Srbiji, u Mačvi i t. d„ dakle nesrbi. Uglavnom se Jireček sa mnom podpuno slaže, samo nije prodro do posljedica teoretske spoznaje. Stvar si ne mogu drugačije razjasniti nego tako, da je to posljedica onog sudbonosnog srbofilstva, što ga nalazimo u Čeha. koje se izpriečilo pred tom spoznajom. Tu vidimo koliko su zlosretni utjecaj i baština Porfirogenetova. koja daje prednost Srbima na račun Bugara i Hrvata, i koja je još danas živa u europskoj poviesti. 74 Prevrću se na sve strane, samo da se ne bi pokolebala iz temelja kriva Porfirogenetova teorija o naseljenju, koja je po Srbe toliko povoljna.

 

4. Kad se pokazalo, da osmanlijska carevina ne će moći zadržati Bosnu, i kad su se sve više očitovali austrijski prohtjevi za Bosnom, počelo se s Bosnom i sa svim pitanjima s njome u svezi postupati kao s izrazito političkim pitanjem. Sudovi o Bosni bijahu nadahnuti dobrim dielom političkim ambicijama velikih političkih činbenika.

 

U prvome redu dolaze tu u obzir Rusi. Nakon sadašnjeg rata mislimo, da su dovoljno poznati smjerovi i gledišta, koja bijahu odlučna jednako u ruskoj politici kao i u ruskom javnom mnjenju. Panslavizam, koji u svom današnjem obliku nije ništa drugo, nego nastojanje, da se svi slavenski narodi ujedine pod ruskom vlašću ili barem pod ruskim vrhovničtvom. i pravoslavlje bijahu dva glavna stožera. Time bijaše ujedno i dano stanovište Rusa prema pravoslavnim Srbima, a i prema velikoj većini katoličkih Hrvata. 75 Tako je čitava politika Rusa u 19. st. samo najsnažnije podupiranje Srba, a to jednako iz političkih kao i iz vjerskih razloga. Rusija je zauzela naprosto Porfirogenetovo stanovište. Zato će biti razumljivo bez daljnjega razjašnjavanja, da se pri tom zauzetom političkom stanovištu moglo od ruske znanosti očekivati samo veoma malo objektivnosti. S tim pitanjem morat ćemo se uostalom još potanje pozabaviti.

 

Treba svakako utvrditi, da ruska znanost svagda pomaže ona gledišta, koja su za Srbe povoljnija. To se osobito tiče djela Majkova, K. Grota, T. Florinskoga, Popova, A. Hilferdinga i drugih, a posljedica bijaše, da čitava Europa bijaše opet pod utjecajem povoljnim po Srbe.

 

Ne smije nas začuditi ni što su Mađari, taj u Monarhiji politički najdjelatniji element, promatrali Bosnu politički. I s ovim pitanjem pozabavit ćemo se još potanje, te se zasad moramo ovdje zadovoljiti obćenitim ustanovljenjem.

 

5. Teoriji o srbskoj narodnosti bijaše u prilog još i činjenica, što se ustanovilo, da Srbi bijahu poslije okupacije brojčano najjači i politički najdjelatniji element, dok u muslimana i katolika gotovo i ne bijaše nacionalne sviesti. Srbska je agitacija naskoro započela, dok se o Hrvatima uobće u zemlji malo čulo, Tek u doba aneksione krize čulo se nešto više o Hrvatima u Bosni, Jer Hrvati, koji su kao katolici u svemu vrlo konzervativni, dokazali su to i u politici. Oni se još uviek ne mogahu osloboditi navika iz onog razdoblja, kad je Hrvatska i Slavonija mogla obćiti s Bosnom samo putem pograničnih utvrda. Zato bijahu hrvatske težnje za Bosnom sasvim mlake, a šira javnost ne saznade o njima uobće ništa. Tek godine 1902. spomenuta je knjiga dra Petriniensisa prvi znanstveno utemeljeni pokušaj, da se Bosna zahtieva za Hrvatsku.

 

Na taj je način, sasvim u suprotnosti s poviestnom istinom, nastalo nadaleko razšireno shvaćanje, da su Bosna i Hercegovina srbske zemlje, pa ćemo kasnije vidjeti, kako se iz toga skovalo oštro oružje protiv Austro-ugarske monarhije.