10. Etnička sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine

Netom razjašnjena točka čini mi se toliko važnom, da moram, što je tamo rečeno, upodpuniti još nekim daljnjim razmatranjima.

Jedna od najvećih zapreka za pravilnu spoznaju problema južnih Slavena u Monarhiji jest činjenica, što postoji navika, da se s jedne strane Bosna, a s druge strane Dalmacija, Hrvatska i Slavonija promatraju nviek kao posve odieljena područja. Ali to je samo posljedica okolnosti, što su te zemlje tokom više stoljeća bile politički razdieljene hermetički zatvorenom granicom i što su u mnogočemu prešle razne faze razvoja. Bitno je međutim, da nam je uzprkos tome svagda zajedno promatrati tih pet područja; Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, ako nam je do toga stalo, da razumijemo, kako su se tamo prilike razvijale.

Naše razmatranje protegnut ćemo zato s Bosne i na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.

Obćeuito je poznato, da su Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji, a i u Dalmaciji doseljenici, kojih se tamo sve više nalazi počevši od 16, st No njihovo postojanje u Bosni ne tumači se tako, nego se misli, da su Srbi u Bosni »urođeni starinski element«. To se u najboljem slučaju odnosi možda na jugoiztočne granične predjele Bosne, gdje su možda Srbi oduviek sačinjavali dio pučanstva, ali inače su Srbi u Bosni upravo tako doseljenici zadnjih 300 - 400 godina kao i u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, samo su možda u Bosni 100 - 150 godina stariji.

Osmanlijski udarac od jugoiztoka prema sjeverozapadu bijaše namienjen jednako Hrvatima kao i zemljama nadvojvodine Austrije. I zato se ta dva elementa nađoše doskora zajedno. Kao glavno sredstvo za navalu upotriebiše Osmanlije islamizirane bogumile i pravoslavne, vlaške nomade. U austrijskim nadvojvodinama poslužiše Hrvati kao odskočna daska. Hrvati bi bili doduše dorasli jednokrvnim Bosancima, ali ne i nomadskim Vlasima. Poviest nas uči, da stalno naseljeni seljak nije nikada dorastao nomadima. I zato bijahu Hrvati doskora pokoreni, a Austrija ostade bez svoje odskočne daske. Zato ona pokuša iztjerati đavla s pomoću vraga, i privlačiti k sebi te vlaške polunomade, kako bi time oslabila tursku, a pojačala svoju granicu. Iz stanovitog razloga, imala je Austrija s time dosta uspjeha. Vlasi se oslobodiše s pomoću Turaka od pritiska srbske feudalne gospode, a za uzvrat pomogoše Turcima razoriti feudalni temelj srbske države. Pa kad je taj vlaški element došao u Bosnu, našao je tamošnje feudalce muslimane, t. j. islamizirane bogumile, protiv kojih kao raja ne mogahu uspjeti. Kad bi pokušali raditi protiv bosanskih begova istim metodama, kao i u Srbiji, bilo bi kolaca, vješala, paljenja tabana i sličnih neugodnih stvari. Begovi nisu znali za šalu i nisu marili mnogo za zasluge Vlaha za osmanlijsku državu, nego ihpokoriše svojoj sili.

Kad bi tim kolonistima dodijala nasilja, pobjegoše u Austriju pod uvjetom, da ne budu podložni tamošnjem plemstvu. 58 Zaista vidimo, da je glavna borba tih pravoslavnih doseljenika kroz 200 godina uperena protiv prava hrvatskog plemstva na zemlju, a jednako u Ugarskoj protiv prava ugarskog plemstva. 59 Kad je hrvatskom plemstvu pošlo za rukom, da podloži jednu od tih vlaških kolonija, preseliše se Vlasi opet natrag u Tursku, Austrijski vojnički zapovjednici, koji se bojahu slabljenja vlastite granice, moradoše uzeti Vlahe u zaštitu protiv hrvatskog plemstva. Vidimo dakle, da nomadski karakter tog elementa bijaše ujedno i najbolja njegova zaštita, jer je za ono burno razdoblje bio mnogo prikladniji nego kulturniji način života na stalnom tlu.

Od početka 16. st, pojavljuju se ovi turski prebjezi sve češće, te ih austrijske vojničke vlasti naseljivahu duž turske granice kao protutežu upadima Bosanaca i njihovih (vlaških) istovjernika.

C. i kr. ratni arhiv u Beču pun je izvještaja o njima. Dolažahu pod najrazličitijim imenima, ali većinom ih nazivahu: Rasciani sive Wallachi, Raci ili Vlasi, Ali zovu ih »Thraces«, pa »Wallachen, alias Altröomer«. 60 IzpoČetka nalazimo ih također pod imenom Rasciani atque Wallachi, pa se prema tome razlikovahu slavenski Raei od romanskih Vlaha. Kasnije udomila se oznaka »Rasciani sive Wallachi«, jer se više nije razpoznavalo, koji su jedni, a koji oni drugi. U pravoj Srbiji bijahu romanski pastiri sašli s brdina, odnosno upali s juga kao čisti Romani, Oni uništiše srbski vladajući sloj i priljubiše ga k sebi.

Zatim pođoše s turskim osvajanjima od juga prema sjeveru, rastvarajući srbsku državu, dok se ne ustaviše na crti Dunava, koju su držali Mađari. Već u doba tih seoba koje su trajale blizu stotinu godina, primiše oni u sebe i mnoge slavenske elemente, jer propalom srbskom seljaku i ne preostade ništa drugo, nego dopustiti, da ga struja ponese i da postane pomoćni turski vojnik. U to doba bijaše među njima već više slavenskog elementa, i poslavenjivanje bijaše već donekle napredovalo. Zadnjih 30 godina 15. st. dođoše u Bosnu, gdje stupiše u doticaj sa slavenskim vladajućim slojem, s bosanskim muslimanskim plemstvom. Poslavenjivanje je uznapredovalo tada još i više. Bijahu doduše još uviek velikom svojom većinom Romani, ali već izmiešani sa slavenskim elementom. Osobito im jezik bijaše dobrano poslavenjen tako, da ih više dobro ne razpoznavahu, nego jednostavno skupno pisahu; Wallachi, sive Rasciani.

Još u doba Marije Terezije piše carski komesar Taube: »Ovi Vlasi nauče doduše ilirski jezik, ali im se još danas pozna, da su Vlasi.«

I Miklošič nam potvrđuje, da te Vlahe treba smatrati balkanskim Romanima, kad izričito iztiče, da su Srbi posvuda asimilirali Vlahe (Rumune).

Značajno je, da ti elementi po svome dolazku u hrvatske zemlje ne imahu nikakve nacionalne oznake, nazivahu se hrišćanima ili hrišćanskom braćom?. Samo svećenstvo, koje povedoše sa sobom, bilo je srbsko-pravoslavno, jer bijaše poteklo iz narodne srbske crkvene organizacije. U bezkulturnih nomada, koji se bijahu podigli krađom i grabežom, ne bijaše vlastitog svećenstva, pa tako doskora vidimo, gdje se izključivo služe slavenskim, ćirilskim pismenima.

Budući da življahu u slavenskoj zemlji, bijaše njihovo podpuno poslavenjivanje samo pitanje vremena.

Vidljiva su danas još samo romanska imena. Nema ih doduše tako mnogo, jer su poslavenivši se preuzeli također i običaj, da prime patronimikalna imena, koja su iztisnula stara imena. Iz moje velike zbirke donosim izvadak romanskih imena južnih Slavena, koja potječu većim dielom iz doba onog vlaškog seljenja:

Drakul, FurtuI, Regul, Šamšul, Vidul, Kutul, Bamfeul, Pimpul, Manul, Kukul, Sirkul, Didul, Musul, Šišul, Cirigul, Šikul, Trankul, Mirča. Balša, Šola, Dardali, Bilbi, Miril, Kinan, Karan, Boban, Grebeljan, Dejan, Besara, Princip, Tupara, Sukara, Bobara, Bocar, Bikar, Predoe. Regoe, Žuroe, Vraneš, Petreš, Peleš, llješ, Kakeš, Mrvoš, Njegoš, Maras, Milas, Latas, Kotas, Petras, Vidas, Cucor, Tudor, Ljepor, Erfor, Krpor, Škapor, Midžor, Roman, Altoman, Dokman, Decman, Durman, Budman, Kecman, Bocman, Krsman, Udman, Radman, Surman, Jurman.

Pitam ja sad svakoga, tko iole pozna slavenske jezike: Jesu li to slavenska imena?

U ovim imenima izbija doduše tu i tamo slavenski korien, ali to ne smeta činjenici, i da su to romanska imena, jer je za balkansko Romanstvo upravo karakteristično, daje postalo iz mješavine Prabalkanaca. Romana i Slavena. Ta i u rumunjskom jeziku bilo je do 30% slavenskih koriena.

Ovo razmatranje protegnuo sam samo zato na austrijsko područje, jer se tek na tome području može upodpuniti naša slika o Bosni, i radi toga, što s toga područja ima više izvora. Konačno bih još htio upozoriti na jednu okolnost, koja obilježuje izvrstno ulogu tih vlaških nomada kao pograničnog pučanstva. Bacimo li pogled na slikoviti prikaz srbskih naselja na str. 114., opazit ćemo, osim na skrajnjem iztoku, gdje se Srbi nalaze od vremena velikih seoba pod patriarhom Crnojevićem, da se sredinom Hrvatske i -1

Slavonije proteže pojas gustih srbskih naselja. Kako to? Iza mohačke bitke podpala je čitava Slavonija pod Turke, i turska granica prema Austriji prolazila je upravo tim pojasom. I sad se ponovila ta ista igra. Protiv Hrvata naseliše Turci na granici vlaške nomade, a Austrija nastojaše da ih primi na svoju stranu; tako nastadoše ovkraj i onkraj granice pravoslavna naselja, koja se danas pretvoriše u srbska. Onaj kraj oko Pakraca zvao se još dugo »Mala Vlaška«, istim imenom kao i jedan dio današnje kraljevine Rumunjske.

Ali vratimo se opet Bosni, Za našu tvrdnju, da su Srbi u Bosni kasniji doseljenici, nalazimo izričiti dokaz u poznatom »Itinerariumu« Kranjca Benedikta Kuripešića iz god. 1530. Taj putnik piše u sočnom austrijsko-srednjonjemačkom narječju: 64 »Item, wir haben in berurtem Khunigreich Wossen dreyerley nation und glaubens volker gefunden. Die ersten sein die alten Wossen; die sein des romischen christlichen glaubens, die hat der Türgg in Eroberung des Khünigreichs Wossen in irem Glauben angenommen und darinnen beleiben lassen.

Die anderen sein Surffen, di nennen sich Wallachen und wir nennens Zisttzen oder Marthalosen. Die khamen von dem Ort Smedravo und khriechisch Weissenburg und haben Sanndt Pauls glauben. Die achten vvir auch fur gut Christen, dann vvir finden klain underschaid von dem romischen glauben.

Die dritt Nation sein die rechten Türggen; dieselben sind sonderlich, so kriegsleut und ambtleut sein, herschen mit grosser tirannev iiber beid vorgemeldt Nation Christen und underthanen: yedoch so hat sy der Turggisch Khaiser bisher allain damit sie das Land gepaut bey irem glauben belassen.«

(U proputovanoj kraljevini Bosni našli smo puk triju vjera i narodnosti. Prvi su stari Bošnjaci: oni su rimsko-kršćanske vjere, a Turčin ih je, osvojivši bosansku kraljevinu, našao i ostavio u njihovoj vjeri.

Drugi su Srbi, nazivaju se Vlasima, a mi ih zovemo Ćićima ili martolozima Oni dođoše od Smedereva i grčkog Biograda, a vjere su sv. Pavla. I njih smatramo dobrim kršćanima, jer im se vjera malo razlikuje od rimske.

Treća su narodnost pravi Turci: oni su vojnici i činovnici i nekako čudni, te vladaju nasilno nad spomenuta dva kršćanska i podložna naroda, kojima je turski car ostavio vjeru, da bi obrađivali zemlju.)

To se podpuno slaže s našim tvrdnjama, a iz tog zanimljivog mjesta razabire se: Srbi su u Bosni pridošlice, a katolici prastanovnici; 2. oni sami zovu se Vlasima, a Kuripešić ih zove Ćićima. To je ime zacielo istovjetno s imenom Cica u Istri, koji govore rumunjski; 3. nazivahu ih i martolozima, a to bijahu lako opremljene turske pljačkaške čete: 4. Srbi i Vlasi dolaze iz Smedereva i Beograda iz današnje kraljevine Srbije, jer je val vlaške seobe krenuo najprije na sjever preko Srbije; tek kad se zaustavio na Dunavu, usmjere ga u pravcu sjeverozapadne Bosne, da bi tamo uništio katoličke Hrvate.

Uzprkos tome ta činjenica nije ni u jednoj poviesti Bosne jasno i razgovjetno izrečena. Nešta slično rekao je Thalloczv u članku o poviesti Bosne i Hercegovine:  »Osobito bijaše potlačivano grkoiztočno pučanstvo u Novopazarskom Sandžaku i u Staroj Srbiji, te se sad stane useljivati kao pastir i kmet u opustošene krajeve Bosne. Ta emigracija, koja bijaše često posljedica gladi, trajaše sve do početka 19. st., a pojedini ratovi je poticahu. Ovim grkoiztočnim useljivanjem nastala je današnja etnografska slika jadranskog trokuta.« 65

Za čisto jezično područje utvrdio je to i autoritet Miklošićev. On piše: »Ove odnose smetale su seobe Srba, osobito od zasnivanja turske vladavine u Europi, i ona neodoljiva asimilatorna snaga srbskog naroda, koja je posrbila na zapadu Hrvate, na jugu Šćipetare, posvuda Vlahe (Rumunje), a na iztoku i jugoiztoku Bugare.«

Pa ako je to istina, što tvrdim na temelju spomenutih pisaca, moralo bi se to također odraziti na današnjem pučanstvu. Ali to poglavlje je nažalost vrlo zanemareno. Tek će buduće studije i iztraživanja moći utvrditi, koliko je pravoslavno pučanstvo u cieloj zemlji, a osobito u sjeverozapadnoj Bosni, antropoložki nalik na današnje Rumunje.

Pogledajmo malo tjelesne osobine bosanskog stanovničtva. Weissbach navodi ove podatke:

Boja oka	kod katolika	kod muslimana	kod pravoslavnih
tamna	46,00%	47,00%	56,27%
plava	14,74%	19,38%	12,81%
siva	25,14%	18,1.0%	15,62%
svietla	39,88%	37,69%	28,52%

U jednoj drugoj brošuri, koja potječe s hrvatske strane, nalaze se drugačiji brojevi:

Boja oka	kod katolika	kod muslimana	kod pravoslavnih
plava	25,7%	17,5%	6,3%
siva	25,7%	42,0%	29,0%
tamna	48,0%	38,6%	64,5%

Što se ti brojevi razilaze, ne treba se čuditi, jer ne postoje mjerenja provedena po cieloj zemlji, pa su rezultati u pojedinim kotarima različiti. Značajno je međutim, daje prema obim podatcima postotak tamnih tipova medu pravoslavnima mnogo veći nego kod katolika i muslimana i da se katolici i muslimani međusobno samo neznatno razlikuju.

Slično je i s bojom kose. Plave kose ima

u katolika	u muslimana	u pravoslavnih
25,7%	22,8%	10,4%

Dakle opet ista slika. Svietiih, nordijskih tipova ima kod katolika i muslimana preko dva puta više nego kod pravoslavnih, koji su uviek sasvim drugog tipa.

Prelazim preko mjerenja lubanja, te ću samo spomenuti, da hiper-dolihokefahiih tipova ima kod Srba do 2%, a kod katolika i muslimana uobće ih nema u toj ekstremnoj mjeri (indeksi izpod 70). To se slaže također s mojim opažanjima, samo mi je spomenuti, da se ti hiperdoli-hokefalni tipovi nalaze uviek zajedno sa sasvim tamnom kompleksijom, dok su umjereno dugolubanjasti tipovi u katolika i muslimana većinom plavokosi i plavooki. To nam je dokazom, da su dolihokefalni tipovi u Srba sredozemnog, a u katolika i muslimana nordijskog podrietla.

S obzirom na jezik, ustanoviti mije, da se u katolika i muslimana očituju zajedničke crte. dok se pravoslavni i u tome pravcu od njih razlikuju. Ovu tvrdnju zahvaljujem vlastitim opažanjima u čitavoj zemlji. Katolici govore većinom ikavskim govorom, koji se još danas govori u Dalmaciji, na Hrvatskom Primorju i u srednjoj Slavoniji i koji nesumnjivo potječe od starohrvatskog narječja. Miklošič se, svakako autoritet na tom polju, nalazi ponukanim ustanoviti, da katolici u Bosni govore hrvatski. Tamo, gdje je ikavština zamienjena iekavštinom, ostao je još posvuda t. zv. zapadni (hrvatski) naglasak, koji dokazuje podrietlo tog govora od hrvatske ikavštine.

To nam potvrđuje i najmjerodavniji stručnjak, vladin savjetnik Nemanić; on piše:

»Od tri narječja Hrvata i Srba, koja se, kako je poznato, razlikuju prema tri oblika upitne zamjenice kaj, ča i što, živi u Bosni i Hercegovini, ukoliko dolazi u obzir samo ta karakteristična riečca, samo štokavsko; ali su, se i do današnjeg dana sačuvali ostatci nekih ose bina čakavskog narječja, koje se u mnogom pravcu smatra starinskim.

Ti se ostatci doduše nisu sačuvali medu iztočno-pravoslavnima, nego medu katolicima i muslimanima«.

Poslužio sam se svim pomoćnim sredstvima, koja mi bijahu na razpolaganju, te sam svuda našao potvrdu, da se i antropološke osobine slažu s posljedcima našeg poviestnog iztraživanja, da naime katolici i muslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, i to plemenu, koje još danas imade pretežno nordijsko obilježje, dok se Srbi od njih mnogo razlikuju, te su većinom nekog drugog, tamnog, predarijskog tipa.